I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
KALENDAR NAPREDAK, 1.1.1944
O rodu i porieklu posljednjeg hrvatskoga Kralja
Hrvatska je poviest doista, kao malo kojeg pa i većeg naroda, velika i zanimljiva, ali ona je ujedno isto tako krvava i žalostna. Nu najžalostnije, i ako ne najkrvavije, njezino poglavlje jest ono o propasti državne samostalnosti na prelazu iz XI. u XII. stoljeće.
Radilo se naime tada o biti i ne biti čitavog jednog, razmjemo mladog i životne energije punog naroda, koji je težko podnosio, da se lomi i razstaje sa svojom prošlošću, a morao je, jer su se uto bili zajedno stekli'svi uzroci, koji su izvana i iznutra uvjetovali taj lom i kidanje.
I, jer su se odnosni događaji pri kraju znatno ubrzanije odvijali, baš kao po poznatom fizičkom zakonu "omnis motus in fine velocior", ostale su u toj brzini neke crte i ličnosti iz tih dogođaja dosta mračne i nepoznate, tako da si ne možemo predstaviti u cjelini jednu sliku, koja bi podpuno zadovoljila znatiželjnu i bolom ojađenu hrvatsku dušu.
Iz vrtloga ondašnjih zbivanja kao i iz meteža kasnijih vjekova nije nam se sačuvalo o ovom razdoblju ne samo izravnih izprava nego niti toliko pouzdanih viesti, koliko se je inače znalo o kojoj sporednoj epizodi.
Ipak, kraj sve oskudice viesti i dokumenata, tako važni odsječak narodne prošlosti tražio je sam po sebi, da ga se što svestranije osvietli, pogotovo kad su neki madžarski povjestničari uzeli prikazivati propast hrvatske državne samostalnosti u svietlu dnevne madžarske politike.
Istini za volju mora se priznati, da je povodom toga s hrvatske strane objelodanjeno više prvorazrednih razprava i djela, od kojih bez sumnje prvo mjesto zauzimlju ona povezana uz ime Dra N. Tomašića, i F. Šišića.
S time nipošto nije odrečena vriednost ni mnogim drugima, koje su išle za tim, da unesu svietla u ovo gotovo najtamnije i najkobnije razdoblje hrvatske poviesti.
Pored ovih i drugih učenih radnja, preostaje još nekoliko važnih pitanja, da se u poglavlju o propasti hrvatske državne samostalnosti utvrdi, izpravi i upodpuni.
Takovo jedno pitanje je ono, koje stavismo za naslov ovoj razpravici, a na koje se odlučismo da pokušamo odgovoriti makar i neizravnim putem.
I.
Iza smrti hrvatskoga kralja Zvonimira zasjede na hrvatsko priestolje sinovac kralja Petra Krešimira IV., vojvoda Stjepan kao II. (III.) kralj ovoga imena.
Njega kao jedinog pravog nasljednika predstavnici naroda zajedno s visokim klerom dalmatinskim izvukoše god. 1089. iz samostana sv. Stjepana pod borovima kod Splita, gdje se pred trinaest godina bijaše sklonuo radi zdravlja i duševnog mira, da sada kao zakoniti kralj sprieči eventualne bune i nemire, koje obično izazivlje izpražnjeni kraljevski priestol, kad mu nema unapred priznatog baštinika.
Ali kraljevanje Stjepana II. (III.) bijaše vrlo kratkog vieka, jer ga naskoro nestaje s pozornice života, valjda shrvan bolešću i predjašnjim duševnim patnjama, zamieni ovaj s drugim boljim životom izmedju 1090.-91. god.
Čega se je bilo bojati u času Zvonimirove po svoj prilici nasilne smrti, da Stjepan nije došao na priestolje, dogodilo se eto sada. Kako od njega ne bijaše odvjetka, jer valjda nikad ne bijaše ni oženjen, a nije ga ostalo ni od Zvonimira, jer sin mu Radovan bijaše već prije (iza 1083.) umro, nastade medju hrvatskim velikašima jagma i otimanje za krunom i priestoljem, tako da se izrodi u otvoreni gradjanski rat.
Začestaše naime nebrojene osvete, pljačke i ubijstva jednih protiv drugima, kao i proti kraljici udovi i proti dalmatinskim gradovima. Dalmatinski gradovi stajahu iz početka na strani kraljice Jelene (Lepe), te zajedno s njom obratiše se za pomoć madžarskoga kralja Ladislava, pozivajući ga, da na temelju tobožnjeg baštinskog prava njegove sestre preuzme vladanje nad hrvatskim kraljevstvom.
I zbilja, na poziv njihov predje kralj Ladislav u proljeće 1091. Dravu, te bez ikakova odpora dopre s vojskom do Gvozda, kad mu stiže glas, da su u Ugarsku provalili Kumani, pa se vrati natrag, a u zauzetom dielu Hrvatske kao posebnog kralja postavi svoga mladjega sinovca Almoša.
To je učinilo, da su hrvatski velikaši u užoj Hrvatskoj izmedju Gvozda i Neretve (1091.-92.) nekako došli k sebi, čemu je sasvim vjerojatno dopriniela poduzeta akcija sa strane bizantskog cara Aleksija, kojemu ne bijaše svejedno, čija će se vlast ustaliti na iztočnoj obali jadranskoga mora.
Plod te akcije bio je, da su dalmatinski gradovi napustili ugarsku stranku i podvrgli se bizantskoj vlasti. Hrvati pak složivši se medju sobom izabraše za kralja nekoga Petra, kojemu sjedište bijaše u gradu Kninu.
Ladislavu dakle ne preostajaše drugo, nego da odustane od prvašnjeg nauma, naime da ide preuzimati vlast u Hrvatskoj sve do mora, pogotovo kad nije postigao odobrenja za svoju politiku od pape Urbana II., već se morade zadovoljiti s onim što bješe stekao bez muke, dočim u vanjskoj politici pridruži se stranci cara Henrika i protupape Klementa III. Viberta.
U hrvatskoj bi prema tome neko vrieme bila dva kralja: Almoš i Petar, ali je prvi naskoro morao bježati iz kraljevstva, sigurno, jer ne bijaše dosta jak, da se u njemu učvrsti, a još manje kao tudjin, da iztisne suparnika s njegove rodjene grude.
U to u srpnju 1095. umre ugarski kralj Ladislav ne ostavivši mužkog potomka. U kraljevstvu nasliedi ga Koloman, najstariji sin brata mu Gejze I. Netom je Koloman zasjeo na priestolje, obrati svu svoju pažnju na Hrvatsku, kako da svoje vladanje protegne do mora.
S uprave Hrvatske (od Gvozda do Drave) ukloni brata si Almoša, dodielivši mu hercežtvo u krajevima preko Tise. Prije pak no će pristupiti izvedenju svoje nakane, prvo što je poduzeo, bilo je, da uzpostavi dobre odnose s papom Urbanom II.
I to mu zbilja 1096. podje za rukom. Papa mu pismeno izrazi radost, što se Madžarska vratila upravo u krilo katoličke crkve. Jedva bi moglo biti sumnje, da je ovo izmirenje odmah zatim dovelo do zaruka izmedju kralja Kolomana i Buzile, kćeri normandskog vojvode Rogerija, odrješitog privrženika pape Urbana.
Ali prolaz križara na Iztok kroz Ugarsku spriečavao je neko vrieme Kolomana od naumljenog pohoda u Hrvatsku, jer pomanjkanje stege i reda kod neredovitih križarskih četa, izazivalo je česte sukobe s domaćim pučanstvom.
Tek kad su i zadnje skupine križara nestale iz Ugarske i prešle na bizantsko tlo, mogao je Koloman spremiti vojsku za Hrvatsku.
Car Aleksije zaokupljen dolazkom križara, još više ozlojedjen njihovom silovitošću, nije mogao taj čas posvetiti svoje pažnje Hrvatskoj, kao što bi možda bio učinio u vlastitom interesu; jedino da zaštiti svoje gradove u Dalmaciji, dade ih u upravu i obranu mletačkom duždu.
Da bi pak što nesmetanije ostvario "baštinsko pravo" na hrvatsku krunu, stupio je Koloman rado u prijateljske veze s mletačkim duždom Vitalom Michieli, koje ga ne samo "častno susretaše", nego mu "razborito davaše raznovrstnih savjeta".
U proljeće, dakle, 1097. došlo je do bitke kod Gvozda izmedju Kolomanovih četa i vojske hrvatskoga kralja Petra. Petrova vojska bi potučena, a sam Petar pogibe kao posljednji hrvatski kralj narodne krvi.
I planina do tada zvana Gvozd, dobi naziv Petrov Gvozd, koje ime do danas nosi kao Petrova Gora (gvozd = gora). Ipak s katastrofom Petrovom u Gvozdu nije još Koloman polučio željenoga cilja; nedostajahu mu naime dva glavna uvjeta, a to su: sabomo priznanje po predstavnicima hrvatskog naroda i posebno vjenčanje hrvatskom krunom.
Ali na tom putu zaustaviše ga druge brige, koje je morao prije da sretno ukloni. Mletački dužd uza sve prijateljske odnose, kao da nije imao puno povjerenja u Kolomana, dok nije medju njima (koncem 1097. ili početkom 1098.) utanačena "nerazrješiva veza ljubavi", potvrdjena medjusobnom prisegom, prema kojoj bi jedna i dniga stranka 'na miru uživala, što je koja do tada bila stekla: dužd dalmatinske gradove, a Koloman ostalu Hrvatsku.
Umni kralj i pri samom sklapanju političkog saveza i prijateljstva mislio je na budućnost dalmatinskih gradova, pa je ostavio otvorenu lazu za daljni pretres, izrazivši sumnju, da li mletačkom duždu pripada naslov vojvode (duxa) Hrvatske i Dalmacije, ili ne.
Ali ni herceg Almoš kao da ne bijaše zadovoljan svojim položajem, radi čega ni ne odlazaše s dvora. Očito bolilo ga poniženje, što mu je oduzeto hrvatsko kraljevstvo. Odatle česte svadje sa starijim bratom, pa i otvorene pobune.
Doskora umiešao se Koloman u poslove ruskih knezova, koji se medju se otimahu za prevlast u Rusiji. Na poziv kievskoga velikoga kneza Svjatopolka predje u proljeće 1099. s vojskom Karpate i stigavši pred Przemisl u Galiciji, uze ga podsjedati, ali u zametnutoj bitci bijahu Madžari hametice potučeni, a i sam Koloman jedva u biegu nadje spasa.
Almoševe pobune, pa težki Kolomanov poraz u Rusiji, sve je to obodrujući moralo djelovati na Hrvate, jer, kad je iza svršenog rata Koloman ponovno kanio u Hrvatsku, nadje na Dravi hrvatsku vojsku, koju su vodili predstavnici dvanaest plemenitih rodova, odlučnih da brane svoju državnu nezavisnost.
Koloman izbjegavajući ratnom sukobu kojega izhod nije nikad posve siguran, a uviek je poguban, utekao se miroljubivom nagadjanju, te je posredovanjem zagrebačkog biskupa Singiduna 1102. došlo izmedju ugarskoga kralja i predstavnika hrvatskog naroda do državopravnog ugovora, ili t. zv. pacta conventa, prema kojima: Hrvati stupaju s Ugarskom u personalnu uniju, ali zato u svemu drugom ostaju poseban politički narod, s posebnim neodvisnim kraljevstvom.
II.
Tako bi od prilike izažeto i u jezgri izgledao dosadašnji rezultat brojnih znanstvenih iztraživanja o tom znamenitom razdoblju hrvatske poviesti. Samo kod imena hrvatskog kralja Petra izostavljena je uobičajena oznaka starije hrvatske historiografije, prema kojoj bi tragični protagonista narodne nezavisnosti pripadao plemenitom rodu Svačića.
A učinismo to naumice, jer se u novije doba odlučno pokušalo zabaciti tu tvrdnju kao neosnovanu, a mi upravo stavismo sebi za 'zadaću, da razsudimo, da li s pravom ili ne.
Danas valjda nema povjestničara ni domaćeg ni stranog, koji bi niekao historičku obstojnost zadnjeg hrvatskog kralja Petra (bez obzira na njegov rod i porieklo), a nije ga bilo ni prije, osim dra Ise Kršnjavoga.
On je to učinio za volju svoje teze, koju je suprotstavio tezi savremenih madžarskih povjestničara. Povodeći se za pisanjem splitskoga arhidjakona Tome (Historia Salonitana. Posrl. XVII.) i mletačkih lietopisaca (Paulinus i Dandolo kod Muratoria, Ant. Ital. IV. 969.; Cron. ven. XII. 259.) mal ne svi madžarski povjestničari tvrdili su, da je Koloman Hrvatsku i Dalmaciju mačem osvojio; protivno dakle, nego li to prikazuju stare ugarske kronike, koje jednodušno govore o zakonitom nasliedjenju na temelju baštinskog prava.
Hrvatski pak povjestničari tvrde, da su predstavnici hrvatskog naroda sklopili s Kolomanom državopravni, što više medjunarodni ugovor, prema kojemu su s Madžarima stupili u personalnu uniju, ali zato sačuvali državnu nezavisnost svoga kraljevstva.
Kršnjavi je doista uspješno dokazao strančarsku tendencioznost Tomina pripoviedanja kao i pomenutih mletačkih ljetopisaca duhovno s Tomom povezanih, ali nije tako i svoje teze, držeći da je Ladislavovo i Kolomanovo stanovište o baštinskom svojatanju hrvatske krune u ime kraljice Lepe, sestre prvoga a ujne drugoga, zakonito i kao takovo od Hrvata prihvaćeno.
A da to nije, dokazuje najprije dolazak Stjepana II. (III.) Kriesimirovića na priestolje otaca, a po njegovoj smrti bune i borbe naroda proti kraljici i dalmatinskim gradovima, bieg Almoša iz zemlje, borba kralja Petra s Kolomanovim četama kod Gvozda*, napokon hrvatska vojska na Dravi pod vodstvom dvanaestorice prvaka plemenitih rodova hrvatskih.
Tu za vodjenih pregovora. kao da je izčezla i zadnja sjenka imaginarnog prava o baštinskom nasljedstvu, jer se ono nigdje u službenim aktima ni tada ni kasnije ne spominje, dočim je hrvatska državna nezavisnost nebrojeno puta slovom i djelom zasvjedočena.
Nitko ne sumnja, da je pisca "Priloga historiji salonitani" vodila najbolja namjera, namjera da u borbi s poznatim nasiljem madžarskim pomogne svome narodu, ali u tom podhvatu on je preveć olako prelazio preko nekih činjenica, koje doduše iz daljine vjekova zamagljene i samo djelomično vidljive tu i tamo strše.
Da mu pak na putu do njegova cilja ne smetaju, on ih je radije kao nevriedne smjelim zahvatom jednostavno nastojao ukloniti. Bez sumnje pisac je mislio, uspije li mu na pr. oboriti historičku obstojnost zadnjega hrvatskoga kralja Petra, da će tim eo ipso osnažiti dokaznu vriednost svoje teze, te svim protivnicima izbiti iz ruku jako oružje: jer ako Ladislav i Koloman nijesu s hrvatske strane imali suparnika ni pretendenta, onda, već ne može hiti govora o kakovom ratu, dotično o silovitom pokorenju Hrvatske i Dalmacije.
Budući da sva daljna historiografija priznaje i povjestnu ličnost zadnjeg hrvatskog kralja Petra to bi za našu svrhu morali mirno poći dalje. Ipak zaslužuje iz obširne razprave dotaći se piščeve argumentacije u ovom pitanju, da se vidi, kako inače svietli umovi bistroga gledanja znadu daleko skrenuti s ravnoga puta, ako u traženju istine fanatično stoje u službi koje škole il' političke stranke, ili kad hoće prodrieti s kojom novom svojom idejom, rušeći bezobzirce sve, što ne odgovara njihovoj koncepciji.
Kršnjavijevoj tezi u velike rekli bi smetala je i historička obstojnost hrvatskog kralja Stjepana II. (III.), koji je nakon smrti Zvonimirove zasjeo na hrvatsko priestolje. A to je i razumljivo, jer, ako je Stjepana "milost svemogućega Boga uzvisila na kraljevsko priestolje otaca, djedova i pradjedova s pristankom sviju plemića Hrvatske i Dalmacije", onda je time samo vraćen legitimitet pravom baštiniku, koji ga se je tek u iznimnim političkim prilikama, pritisnut težkom bolešću i nakon zdravog savjeta častnih svećenika kraljevine Hrvatske odrekao i povukao se u samostanski mir sv. Stjepana kod Splita.8)
A to je znak, da su upravo tada, nakon smrti Zvonimirove izmienjene političke prilike tražile zakonitog baštinika, kako ne bi produženje predjašnjeg političkog pravca, pogotovo ako je smrt Zvonimirova bila nasilna, izazvalo nova nepoželjna trvenja u kraljevstvu.
Predpostavljajući da u Hrvatskoj ni žene nisu bile izključene od prava nasljedstva, kad ne bijaše mužkog potomka,9) još ni tada ne bi kraljici Jeleni udovi Zvonimirovoj pripadalo hrvatsko priestolje, jer je na životu bio zakoniti mužki odvjetak hrvatske dinastije dux Stjepan (koji se medjuto u samostanskom miru toliko oporavio, da je u težkim danima mogao prihvatiti uzde kraljevstva).
Najbolji dokaz je tome "volja sviju plemića Hrvatske i Dalmacije", medju kojima bijaše dosta starih prijatelja Zvonimirove obitelji. Za sve to znao je dobro Kršnjavi, pa ne mogući poreći Stjepanove ličnosti, dotično njegova prava, udario je bez razloga u ovakovo omalovažavanje: " ... kralja, koga naši historičari pod imenom Stjepana II. uvršćuju u red kraljeva."
Pa mu čak u pomoć dobro dolazi i šutnja toli napadnutog splitskog arhidjakona Tome, kad veli: "Ne može dakle biti tek slučaj, što ne spominje kralja Stjepana, pa dva puta naglašuje, da je Zvonimir bio posljednji kralj. Po tomu se čini, da svećenstvu nije uspjelo staviti Stjepana na priestol, pa da je fraza: "omnibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus" bio samo "govornički nakit povelje" (v. Vjestnik zem. ark. II., str. 152 -153).
Nadalje on iz Stjepanovih rieči (Doc. 149): "Cum sriptum sit, quod imperia et regna huius mundi in tempore consumentur . . ." vidi, da "sam kralj nije mnogo držao do stalnosti svoje vlasti", te "da je i sav njegov položaj izgledao vrlo jadan" (Vjestnik ibidem); dok zapravo svatko drugi može u tim riečima vidjeti čovjeka, koga je prožeo duhovni život i da su one odjek čitanja Sv. Pisma, a sličnih primjera dalo bi se navesti sva sila iz izprava javnih i privatnih iz srednjeg vieka, jer je tada mora se priznati vjerski duh nešto jače prožimao život ljudi nego li u doba modernog indiferentizma.
Napokon pisca "Priloga" začudjuje, što Stjepan u novčanoj stisci pozajmljuje od svećenstva izvjestnu svotu novaca, kao da je to nešto osobito neobično u srednjem vieku. Za potvrdu ne treba nam se zalietati daleko, jer eto prije Stjepana, već u prvoj poznatoj vladarskoj izpravi, to isto čini dux Trpimir, uzajmivši od splitskoga nadbiskupa i kuma si Petra 11 libra srebra za dovršenje svoje zadužbine u Rižinicama10); a kasnije kad kudikamo bijaše više novaca, pozajmljuju češće visoke svote ugarskohrvatski kraljevi od hrvatskih velikaša, zalažući im razne kraljevske gradove i posjede.11)
I sve drugo što povodom toga prigovara pisac, dade se vrlo lako obezkriepiti. Tako na pr. šutnja arhidjakona Tome, koji ne spominje kralja Stjepana ni njegovu krunitbu i t. d. U glavnom meritoran odgovor dao je Dr. Gruber u navedenoj razpravi, mi tek pripominjemo, da je Kršnjavi taj čas zaboravio, što je sve samo 2-3 stranice prije napisao proti tendencioznom pisaniu Tominu u ovoj stvari.
Postojanje kralja Stjepana, za koga jednako pouzdano znamo kao i za Zvonimira, mrsilo je Tomine političke račune, prema kojima bi pravo na hrvatsko kraljevstvo imalo pripasti ni Stjepanu, ni Petru, ni Ladislavu, ni Kolomanu, nego mletačkom duždu, kao "duci Dalmatiae et Chroatiae".
Kad bi Tomi konvenirao kralj Stjepan, onda ne bi mogao kazati, da je Zvonimir bio posljednji hrvatski kralj. Hinc illud silentium!
U ostalom za Tomu vriedi ovaj sud: ako on nešto kaže (razumije se u okviru poviesti njegove crkve), onda je gotovo nešto takova i bilo, ma koliko njegov prikaz ne bio točan nego pobrkan, izobličen ili pretjeran14; ali ako o gdjekojem dogodjaju ne donosi ništa, onda ili nije znao ili mu nije stalo u računu, da dozna, te o tom potomstvo izviesti.
Uz najbolju volju, dakle, mi ne nalazimo u pisanju Kršnjavoga, (bar u ovom dielu njegove studije) ono načelo, koje Truhelka iztaknu, da ga prati: "najprije dokumente a onda i argumente, bez obzira je li to ugodno ili nije. Cilj je istina". (v. nav. recenziju u Glasniku zem. muz., str. 580). Da, najprije dokumente!
Sačuvalo nam se Bogu hvala! nekoliko izprava od kralja Stjepana II. (III.), koje su jasne i nema im prigovora, pa ipak pisac "Priloga" donosi skroz protivne argumente o njemu i onodobnim prilikama, no što iz njih sliedi.
Na pr. sačuvani dokument o Stjepanu kazuje, da je na hrvatsko priestolje došao privolom svega plemstva hrvatskog i dalmatinskoga, a piscu je to "fraza" i "nakit" (nav. rad., str. 152-153).
Iz drugih opet se vidi, da su uz kralja takove ličnosti (kao: nadbiskup splitski Lovro, biskupi hvarski, trogirski, zadarski, pomorski vojvoda Jakov, tepčija Ljubomir, Strezinja župan bribirski, onda cetinski, zagorski, poljički, dridski, zastobrinski i t. d.),16) koji zaista predstavljahu narod te su čista potvrda gornjem navodu o obćem priznanju, a pisac uza sve to htio bi da izvodi ovakove argumente: "Koliko je bilo pristaša ove sjene od kralja, koga je po svoj prilici nadbiskup Laurencije stavio na prijesto, o tom nemamo nikakovih daljih viesti" (nav. rad., str. 153).
Ako kod Kršnjavoga ovako prolazi Stjepan kraj svih suvremenih izprava, onda nije nikakovo čudo, da ličnost kralja Petra, od kojega do nas nije doprla ni jedna povelja, uobće ne priznaje.
Kralj Petar ugarskih kronika njemu je "nevjerojatan kralj" i "upravo nemoguća konstrukcija" (nav. rad., str. 165). Daleko bi nas odvelo, kad bi za našu svrhu morali sliediti pisca u pretresanju dotičnih kronika (Muglenove, Simona de Keza, Budense i Pictum Vindobonense), a bilo bi i suvišno, dokle je to izcrpivo učinio dr. Gruber u navedenoj razpravi.
Iztaknut ćemo samo, da Kršnjavi nije izpunio svojih obećanja, naime da će dokazati: da poslije Zvonimira nije bilo hrvatskog kralja Petra; da Petrova Gora ("Petur Gozdia") ne vuče ime od kralja Petra; da ni primjetba kod Keze: "sedes enim huius regis in Tenen erat civitate", historično nije izpravna (v. nav .rad., str. 159).
Mjesto dokaza, da Koloman nije ubio ili dao ubiti kralja Dalmacije (Hrvatske), kao što jednodušno tvrde navedene ugarske kronike, Kršnjavi se najprije oborio na kombinaciju Račkoga, da bi taj kralj mogao biti Zvonimirov tobožnji ban Petar Svačić. A odmah zatim trudi se da protumači, kako je smrt i ime kralja Petra došlo u odnosne kronike.
Rački, u pomanjkanju drugih viesti za ono doba, nije vidio razloga, da zabaci kazivanje ugarskih kronika, to manje što se sve u bitnosti slažu, imajući neposredno ili posredno zajedničko vrelo u t. zv. "Gesta Hungarorum vetera".
Naprotiv on je njihovu viest o pogibiji kralja Petra u Gvozdu kušao povezati s viesti neke stare bilježke iz XIV.XV. st., prema kojoj je za vrieme kralja Zvonimira bio banom Petar Svačić. Ta bilježka s jednom drugom isto takovom, koja govori, da Svačići spadahu u red onih prvih šest rodova, iz kojih su birani banovi, pa činjenica da je Knin s kninskom županijom od iskona bio sielom moćnog ovoga roda, naveli su slavnog učenjaka, da iznese svoju kombinaciju, da bi kralj Petar ugarskih kronika mogao biti ovaj Petar Svačić.
Ali to je bila samo kombinacija, pokušaj, slutnja, kao što je bio pokušaj ili slutnja nekih drugih, koji su kasnije osobu kralja Petra gledali u imenima Petar nekih domaćih izprava, samo s tom razlikom, da se kombinacija Račkoga, iako bez tvrdjeg osnova, ipak najdulje održala.
Ako ćemo pravo, nije bilo težko Kršnjavome porušiti kombinaciju Račkoga, jer sve kad i ne bi bila ona bilježka "sublestae fidei", iz toga što bi Svačić za Zvonimira bio banom, još ne bi sliedilo, da je bio i kraljem; nema stvame veze.
Istina, mogao je biti, ali je isto tako, što više još više istinito da nije morao biti. Ali težište čitavog pitanja nije toliko na Petru Svačiću, koliko je na jednom hrvatskom kralju poslije Stjepana II. imenom Petar, koji je od Kolomana poginuo u Gvozdu. Pita se: je li taj obstojao?
Kršnjavi naravski radi svoje teze to nieče, ali ne dokazuje. Ili bolje rekuć, on bi htio dokazati, ali na jedan čudan, upravo nemogućan način, postavljajući na pr. ovakove tvrdje: "Viest o načinu, kako je Hrvatska pripala Arpadovićima, vidi se u najstarijoj i najčišćoj redakciji u Muglenovoj kronici. Proširenje te viesti možemo svesti na Kezu... Keindl dokazuje kako Keza ukrpava svoje primjedbe, tako da su rieči... (o Petur Gozdia) njegova ukrpina, koja je prešla i u druge kronike."
Odmah po tom dalje nastavlja: "Iz toga možemo mirne duše zaključiti, da je i ime "kralja" Petra, koje se kod Muglena ne spominje, Kezina prikrpina" (Prilozi, str. 158-59). Medjutim dr. Gruber je dokazao, da Muglenova kronika nije najstarija, da je od nje starija Kezina, da Keza ne proširuje viesti, nego da ih Muglenova i druge skraćuju.
Osim toga Kezinu viest o imenu kralja Petra imaju i druge kronike, osobito Cronicon pictum Vindobonense, koja je "collecta ex diversis cronicis veteribus", a po mišljenju najugiednijih madžarskih učenjaka, upravo partija od 1047.-1116. god. ima veliku vjerodostojnost, jer da je napisana na osnovu podataka, pribiiježenih za Kolomana i sina mu Stjepana.
Uzalud bi dakle čitatelj čekao, da pisac izkupi svoje obećanje. Zar je to dokaz, da Petrov Gvozd ne vuče ime od hrvatskog kralja Petra, što rieč Gozdia nije madžarska, već se svodi na hrvatsku rieč "Gvozd" ... (Frilozi, str. 159), te što je nema kod Muglena. Ako rieč Gozdia i nije madžarska nego hrvatska, to znači, da je kao mjestni naziv u kroniku dospjela onako, kako ga je dotični narod rabio, samo mu je dat madžarski oblik, a to bi više govorilo za istinitost viesti nego li protiv nje.
A što je nema u Muglenovoj kronici, koja je nastala oko 1360. god., malo smeta, kad za naziv Petur Goz zna Anonvmus, notar kralja Bele III., koji je pisao oko 1200. god. Ili zar viest Kezina o Kninu kao sjedištu kralja Petra gubi što na svojoj historičnoj izpravnosti, jer je u vrieme Zvonimira (1076. i 1078.) kninskim županom Jurina, god. 1102. Juraj Svačić predstavnik svoga roda u pregovorima s Kolomanom?
Piscu "Priloga" čini se uvelike nevjerojatno, da bi pored rečenog župana tobožnji ban (a kasniji kralj) Petar bio glavom plemena Svačića, kao što mu je težko vjerovati, da jedan ban od plemena Svačića (kasniji tobožnji kralj) ne bi mogao bio računati ni na vlastito pleme ni na koje od dvanaest plemena; još manje, da bi ga vlastiti njegov rodjak Jurina bio izdao (Sr. Priloge, str. 165).
Priznajemo, da u vrieme, kad je Kršnjavi pisao svoju studiju, nisu datumi zamašnog pitanja bili postavljeni na svoje mjesto kao danas, pa dopuštamo, da su mu se mogle poroditi slične sumnje. Ali da je bolje lučio stvari, brzo bi ga bile i ostavile.
Najprije, je li Jurina od 1076. god. ista osoba s Jurjem Svačićem od 1102.? Sudeći po obliku imena, držimo, da nije, nego nego da mu je sin ili brat.
Zatim, ako je Petar bio banom, a Jurina županom kninskim u vrieme Zvonimirovo, to ne sliedi, da je Petar morao biti glavom plemena, jer je banska east veća nego županOva, niti da je kao ban morao stolovati u Kninu, jer ban je ili uz kralja ili tamo kamo ga dužnost pozivaše.
Osim toga od smrti kralja Petra (1097.) do pacta conventa (1102.), kad se je Juraj Svačić kao predstavnik svoga roda, našao pred Kolomanom s ostalim predstavnicima Hrvata, prošlo je punih pet godina, pa ne može biti govora o nekoj izdaji s njegove strane tada kao ni sa strane drugih plemena.
Izdaje je moglo biti, tek god. 1097., ali ne moralo, jer je poraz kralja mogao stići radi pretežitije sile, uslied nesreće i t. d. A što se tiče Knina kao sjedišta kralja Petra, pogledom na prirodni mu smještaj ("ključ Hrvatske") i na burne prilike onoga doba, nije se mogio zamisliti boljega, jer bijaše upravo kao stvoren za obranu, napose ako je kralj pripadao istome plemenu.
Napokon dolazi ono najljepše. Na pitanje: odakle je Keza doznao, da je prije Kolomana vladao neki hrvatski kralj Petar, pisac daje obširniji odgovor, bolje rekuć novu svoju kombinaciju, koja se u najkraćim potezima ovako dade reproducirati: Sve što se tiče smrti kralja Petra, koga je Koloman dao ubiti kod Gvozda, odnosi se na kralja Zvonimira, koga je njegov narod ubio na Petrovu polju.
Da to "dokaže" uzimlje Muglenovu kroniku, koju iako je "najčišća", po volji dalje čisti i prekraja, miešajući njezinu viest s viešću stare hrvatske kronike o pogibiji kralja Zvonimira, koju je Tomassich u svoj Chronicon breve Regni Chroatiae umetnuo. (Srav. Priloge, str. 160-63).
Ne ćemo dalje, ali završujuć ovo poglavlje, navodimo rieči istoga pisca, kojih da se je dosliedno držao, njegov rad bi bio manji, ali stoput uharniji. Te rieči glase: "...jer se ne može zato, što čemu 'nema viesti, za, stalno uzeti, da je tim protivno absolutno dokazano, osobito u vrieme, gdje su izvori riedki i manjkavi" (naiv. rad., str. 168).
III.
Kako smo vidjeli, historička obstojnost kralja Petra je izvan sumnje. Kršnjavi je nije uspio oboriti, jer hrvatska historiografija obćenito je i dalje priznaje. Nu ostaje pitanje, kojemu je rodu pripadao i odakie je bio ovaj posljednji hrvatski kralj Petar.
Kombinacija Račkoga izgradjena na ovim dvjema sumnjivim zapisima iz kasnijeg doba, ne može izdržati zahtjeve zdrave kritike, a samu okolnost, što je Knin bio sielom roda Svačića, ne dostaje, da se iz nje toliki zaključak izvede.
U prošlom poglavlju natuknuli smo, da je bilo pisaca, koji su osobu posljednjeg kraija Petra gledali u imenima Petar nekih domaćih izprava. Tu u prvom redu dolaze u obzir tri izprave, koje u kratkom izvadku glase:
1.) God. 1072. sidraški župan Petar s bratom Slavcem predaje samostanu sv. Krševana u Zadru sve zemljište, što im je otac Semivit posjedovao u mjestu.Obrovac (Bravizo) ... (Doc. 91); .
2.) Iste godine braća Zovina, Desimir, Petar, Grimela i Slavic darivaju istome 'samostanu posjed u Obrovcu (in Bravizo),. što ga njihovi predji posjedovahu od mora izpod i povrh (brda)... (Doc. 92);
3.) Izmedju god. 1070.-72. Petar sin Semivitov sa sinovima Cr(i)ne i ostalim rodjacima dariva samostanu sv. Marije u Zadru crkvu u Obrovcu posvećenu svetim apostolima Petru i Pavlu sa svim odnosnim zemljištem ... (Doc. 94).
Eto ovaj Petar, sin Semivitov i sidražki župan s bratom Slavcem svratio je na se pažnju nekih naših ljudi, te su u njegovoj osobi nazrievali posljednjeg hrvatskog kralja Petra, a u bratu mu Slavcu, nesretnog kralja Slavića, koga su Normani zarobili i netragom odveli.
Prvi, koji je na tu misao došao ako se ne varamo, jer ovdje nemamo prilike kontrolirati - bio je Šime Ljubić. Ali njegovo mišljenje nije ostavilo dubljeg traga, niti znamo, da se je tko kasnije na njega osvrtao. Istom god. 1929. iznio je ponovno to mišljenje o. Petar Krst. Bačić, dugogodišnji profesor franjevačke gimnazije u Sinju, u poduljem sastavku u omiškoj "Jadranskoj Vili" (br. 7-12) pod naslovcm: "Grad Kamičak na Krci".
Njemu su bez ikakove sumnje sinovi Semivitovi gore navedenih izprava: Petar sidražki župan i Slavić - iz Kamička ođ plemenitog roda Svačića. Slavić mu je bio županom g.1072.-73., zatim banom, a najzad izabran kraljem.
Petar isto tako bijaše god. 1069. sidražkim županom, zatim za Zvonimira i Stjepanall. banom, a napokon kraljem. Odnosni pak dogadjaji, povezani uz imena kralja Slavića i Petra Svačića, izredali su se više manje onako, kako nam je poznato, samo su uzroci, koji ih pokreću, jače nego obično naglašeni, naime: napeta mržnja između Latina i hrvatske narodne stranke radi glagoljice, onda svojatanje hrvatskog priestolja od kraljice udove za brata si Ladislava, te nesloga hrvatskih velikaša.
O. Bačić izlaže to (bez pripovjedalačkih ukrasa) od prilike ovako: Namah po smrti kralja Kriesimira Velikoga nastadoše u Hrvatskoj tri stranke. Jedna pristade uz vojvodu Stjepana, druga uz Zvonimira, a treća uz župana Slavića.
Stjepanovih pristaša bilo je u dalmatinskim gradovima i medju latinskim svećenatvom. Zvonimira pomagahu njegovi madžarski rodjaci, dočim se Slaviću priklonio najveći dio naroda. No proti njemu digoše se Latini.
U Hrvatskoj nastadoše smutnje i nemiri, te su protivnici pozvali u pomoć Normane, koji Slavića zarobiše i odvedoše. Vladao je samo od 1074.-75.
Poslije Slavića bi kraljem izabran Zvonimir. On je umro naravnom smrću. Budući više godina bolestan, imenova sebi vikara Pribimira.
Po smrti Zvonimirovoj dodje na priestolje Stjepan II., ali je vladao samo dvije godine (1088.-90.). Sad dodje red na Petra Svačića.
Medju velikašima kraljevstva hrvatskoga porodi se velika nesloga. Jedni su htjeh za kralja kraljičina brata Ladislava ugarskoga, a narodna stranka zanešena bila za bana P. Svačića, te on bude izabran. Ban Petar primi se i proglasi se kraljem sve proti volji mnogih velikaša. Za priestolnicu odabra sebi Knin.
Udova Zvonimirova Jelena radila je za brata Ladislava. Ovaj god. 1092. zauze Slavoniju, ali dalje ne smjede s konjicom u krševite gore. U to su divlji Pečenezi provalili u Ugarsku i on se morao vratiti, dok u Slavoniji ostavi kraljevića Alma. Tako je Hrvatska vladanjem bila razdvojena. Almo je vladao neke četiri godine.
U to umre Ladislav, diže se narod i protjera Alma. U Ugarskoj postade kraljem Koloman. Dužd mletački Vital Michieli dodje 1097. gođ. sa svojim brodovljem u Dalmaciju. Njemu se predadoše dalmatinski gradovi. Koloman se sprijatelji 's Mletčanirna. God. 1101. ugovorili su sve, kako će udariti na Petra kralja i Normane, koji su na moru smetali Mletčanima.
God. pak 1102, Koioman spremi vojsku, da navali na Hrvatsku. Ali na Dravi nadje cjelokupno plemstvo hrvatsko s vojskom. Lukavo se vladaše Koloman. Poruči velikašima, da dodju, da se na liepo sporazume, hoće li njega za kralja u Hrvatskoj, u koju ga zove Jelena njegova tetka. a udova Zvonimirova, kojoj po zakonu pripada priestolje.
Velikaši se odazovu i utanačiše s Kolomanom t. zv. pacta conventa i stupiše s Ugarskom u personalnu uniju. Poslije ugovora podje Koloman na jug k moru, da bude okrunjen. Ali brzo uvidje da ima još Hrvata, koji ga ne će za kralja, nego svoga narodnoga sina Petra Svačića.
Kod Gvozda zametnu se rat, ali proti nadmoćne sile nije Petar mogao svojom vojskom da odoli. Kolomana k tomu pomagahu čete hrvatskih velikaša. I sam Petar poginu u planinskim brdima, koja se prozvala Petrova Gora. (Upor. Jadranska Vila, br. 7, str. 106, br. 8, str. 118-119.).
U glavnom, dakle, pisac se držao rezultata starije hrvatske historiografije, koji su vladali do Šišića. Razlike s novom dadu se uočiti, ako se gornji prikaz prispodobi s onim našim na početku ove razpravice.
Pored jače iztaknutih uzroka, koji su pokretali nosioce ove narodne tragedije, pisac kao čestiti rodoljub i katolički redovnik u pitanju smrti kralja Zvonimira, nije se mogao izmiriti s mišlju, da bi hrvatski narod tolikim zločinstvom kao što je umorstvo, mogao vratiti dobrom i pravednom svome kralju.
Isto tako odvaja se u pogledu datuma smrti posljednjeg kralja, jer polazi s predpostavke, da je naglašena nesloga hrvatskih velikaša dokrajčena najcrnjom izdajom. Napose, što pisac dalje uporno tvrdi, jest, da su ona dva brata navedenih izprava (Petar i Slavac) - Svačići.
Ali kako dokazuje? - Nema - veli on - drugoga Petra, "Jupanus de Sidraga" te godine 1072. osim ovoga Petra Svačića. Nema te godine Slavića, koji bi imao brata Petra. Semivit njihov otac hio je velikaš iz grada Kamička na Krci od porodice Svačića velilcaša. (Jadr. Vila, br. 9, str. 135).
Znamo, da u 12. st. Domaldo Svačić. sin Saracenov, unuk velikog kneza Šibenika Slovinje, imao porodična imanja od Krke do Zadra i dalje k sjeveru. Semivit je doista od roda velikaša Svačića iz Kamička, koji je imao mnogo zemalja u Obrovcu, koji se tada zvao "Bravizo". (Jadr. Vila, str. 136).
Ali na žalost sve su to tvrdnje, a ne dokazi. Polazna je točka i tu sumnjivi zapis iz XIV.-XV. st. u registru sv. Petra u Selu, prema kojemu je u vrieme Zvonimira bio banom neki Petar Svačić, a u kojemu je Rački prvi gledao hrvatskog kralja Petra za kojega ugarske kronike donose, da je po Kolomanu usmrćen kod Gvozda, a jedna što više da mu je sjedište bilo u Kninu. Ali sumnjivi zapis ne nalazi potvrde u drugim dokumentima Zvonimirova doba, a sama okolnost, što se sjedište kralja Petra nalazilo u domeni hrvatskog roda Svačića, ne daje pravo na sigurni zaključak, da je dotični kralj Petar bio iz istoga roda.
Nadalje piscu je Slavić brat sidražkog župana Petra god. 1072.-73. bio županom... te se pozivlje na Klaiića (Pov. Hrvata L, str. 112). Klaić doduše kaže za svoga Slavića, da je bio županom te godine, aii ne kaže, da je dotični brat siidražkog župana Petra; on ga naime nalazi kao svjedoka na izpravi od 1070. (kod nas 3. po redu), kojom Petar Semivitov sa sinovima Crine i rcdjacima čine zadužbinu, ali se iz toga ne vidi, da je ovaj župan Slavić isti sa Slavcem I. izprave i brat Petrov.
Osim toga nema dokaza, da je Semivit, otac Petra sidražkog župana i Slavca bio iz grada Kamička. Činjenica, što Domaldo Svačić sin Saracenov... u XII. st. imao porodična imanja od Krke do Zadra i dalje k sjeveru, a u XI. st. potomci Semivitovi takodjer imali mnogo zemalja u Obrovcu24), ne mora baš značiti, da su zato jednoga roda, jer znamo, da je na jednom te istom prostoru nastavalo i imalo posjeda više plemenitih rodova, i naprotiv jedan rod na više područja.
Istina, obično se uzima, da je sidražki župan Petar bio brat Zovini, Desimiru, Grimelu i Slavcu iz listine od 1072. (naš br. 2). ali onda ne samo da oni nisu iz Kamičca, nego ni iz krajeva, gdje je kasnije navodni njihov rodjak Domaldo u XII. st. imao prostrana imanja, jer oni u svojoj darovnici sv. Krševanu izričito iztiču da su iz Nina ("de civitate Nona").
A nema dokaza ni za Semivita otca im, da je iz Kamičca došao. Za crkvu sv. .Petra kod Babinduba, što je sin mu Petar sa sinovima Crine poklonio zadarskom samostanu sv. Marije, ne kaže se, da su je oni ili njihovi roditelji podigli, nego se ukazuje svojinnom čitavog roda, koji je tu u Petrimu odavna nastanjen; još god. 1029. spominje se u crkvu Jelenice isestre Godimira bana.
Nu piščeva tvrdnja, pa bilo tek i kao kombinacija, ne može se održati, jer proti njoj stoji činjenica, da je kralj Slavić imao brata Rusina, koji je bio primorskim župahom, kako to bjelodano proizlaza iz ulomka izprave u zborniku povlastica samostana sv. Petra u Selu, a u gore navedenim izpravama nema nigdje spomena, da bi i Rusin bio brat sidražkom županu Petru i t. d., dotično da je bio sin Semivitov.
Doduše, Rusin je umro prije nego li je Slavić postao kraljem, ali zato je ostaia žena i sin mu Petar Slavić, pa se jedva dade zamisiiti, kad bi bili iste plemenske krvi, da to ničin ne mi bilo iztaknuto.
Pred tom činjenicom o. Bačić osjetio je slabost svojih tvrdnja, pa da ih spasi, proglasio je ulomke iz navedenog zbornika patvorinom. "Držimo" veli "za falsifikate one dokumente, koji kažu, da je Rusin "jupanus morsticus" dao zemlje neke u "Trsteniku manastiru sv. Petra u Selu" (Jadr. Vila, br. 9, str. 136).
Ali je i za to što je u stvari najglavnije ostao dužan dokaze. Tako ni ovaj "pokušaj" nekadašnjeg našeg učitelja nije mogao da rieši pitanja o rodu i porieklu posljednjeg hrvatskog kralja Petra, jer osnova, s koje je polazih ne pokazuje, da bi bilo ikakove veze izmedju njega i sidražkog župana Petra i brata mu Slavca.
Ipak moramo biti pravedni i priznati plemenitoj duši o. Bačića, da njegov trud nije bio sasvim uzalud, jer kako će se kasnije vidjeti pokazao je na jedan plamičak, koji u rečenoj tami blago svjetlomrca, valjda kao putokaz do rješenja.
IV.
Sasvim pak oprječno stanovište u istom pitanju zauzeo je u svoje doba Ferdo Šišić. Imajući prilike, da se više puta na nj navraća, on ga je razradio može se kazati samostalno i do kraja.
On naravski prihvaća historičku ličnost posljednjeg hrvatskcg kralja Petra, aii odlučno poriče, da bi isti bio od roda Svačića.
Zapisi iz XIV.-XV. i&t. u zborniku povlastica samostana sv. Petra u Selu, nemaju za pitanje nikakove vriednosti, a ni izprave sinova Semivitovih ne dolaze uobće u obzir. Ali zato neki ulomci izprava iz dstog zbornika (registra), podlogom su mu, da uz pomoć nekih drugih izprava odnosnog doba, izgradi vlastiti pokušaj rješenja. Izmedju 1065.- 74. god. poklonio je primorski župan Eusin pomenutom samostanu neke zemlje u Trsteniku (u Poljicima), a, poslije smrti Rusinove potvrdila je to njegova udovica nepoznatog imena, dočim pokojnikov brat Slavić, koji je rnedjuto postao hrvatskim kraljem, došavši tamo u pratnji bana Petra, župana Zarube i dr., uz redovitu potvrdu dodade bratovoj zadušbini svoj dio zemalja u istome kraju.
I
za Rusina ostao je sin Petar Slavić, kako nam svjedoči jedna kasnija izprava (iz 1176.) u navedenom zborniku.
U ovom dakle Petru, sinu Rusinovu, a sinovcu kralja Slavića gledao je Šišić osobu zadnjeg hrvatskog kralja.
Da vidimo letimično, na koji način on to obrazlaže.
Slavića, brata Rusina primorskog vojvode, očito člana jednog moćnog hrvatskog roda, izniela je na priestolje narodna stranka, koja stajaše na čelu protureformnog pokreta u Hrvatskoj 'radi slavenskog jezika u bogoslužju i principa narcdne crkve.
Smrću kralja Petra Kriesimira IV., koji je iz političkih razloga možda i previše popustljiv bio prema Latinima, kucnuo je za narodnu stranku zgodan čas, da revindicira narodu njegova prava, Reakcionarne sile na to zatražiše sebi pomoći izvana, koju i nadjoše, te je sudbina Slavićeva provalom Normana brzo bila zapečaćena.
Ostalo je poznato. Pred Zvonimirovom vladavinom predstavnici su se narodne stranke povukli, ali su budno pazili na pravac kraljeve politike. Uza sav vanjski sjaj i ugled države, kraljeva ovisnost o Rimu nije ih zadovoljavala, što najbolje sviedoči umorstvo kraljevo na saboru na Kosovu ili Petrovu polju.
Dovodenje pak Stjepana II. (III.) iz samostana na priestoije otaca, poslužilo je dobro (i ako na kratko vrieme) radi stišavanja uzavrelih narodnih strasti. Ali po smrti Stjepanovoj, kad je ugarska stranka s udovcm Zvonimirovom na čelu, stala svojatati nasljedno pravo na hrvatsko kraljevstvo za brata joj Ladislava, ugarskoga kralja, razbjesnjele su se one pojačanom žestinom, te za uztuk tomu podpomognut nagovorom bizantijskog cara Aleksija i od ostalih hrvatskih rodova, proglasi se kraljem Petar Slavić.
Napokon uvaženi povjestničar ovako se doslovce o tom izražava. "Nije nam izriekom ništa ubilježeno o podrietlu posljednjeg hrvatskog kralja, ali ja u njemu naslućujem sinovca bivšeg kraija Slavca, t. j. sina župana Rusina. To bi značilo, da se tada poslije smrti Zvonimira i Stiepana II. digao na čelu hrvatske narodne stranke, a uz pomoć vinzantijsku, sinovac Slavčev protiv one stranke, koja je prije dvadeset godina uklonila i opet s tudjinskom normanskom pomoći njegova strica." (Pov. Hrvata..., str. 612).
Pa opet: "Izhodište toga pokreta (protureformnog) bijaše bivša neretljanska oblast koja se tacla zvala Prirnorje (Maronia) ... Središte toga Primorja bijaše u vrieme Petra Krešimira grad Omiš,... dok mu je predstojao kao "morski župan" ili knez Primoraca Rusin, čiji je brat bio Slavac. Budući da je u tom kraju sjedjelo plerne Kačića, jamačno ne činimo grješke, ako tvrdimo, da su Rusin i brat mu Slavac biii pripadnici toga jakog plemena..." (Ifaad., str. 539).
A na drugom mjestu opet: "Ja dakle ne tvrdim, da je posljednji kralj Petar bio iz plemena Kačića, već to samo naslućujem, ali odlučno poričem, da je bio Petar Svačić". (Ibid., str. 614.)
Napokon, da sasvim obezkriepi iznašanje dotičnog prezimena,, piše: "Šta više u ranije vrieme nikad nema u rukopisima Svačić već Snačić ili Značić (Snaeig)" (ibid.).
Što da kažemo o hipotezi slavnoga povjestničara? Je li možda uspio? Uza svu prividnu vjerojatnost, držimo da nije. Poslije nego Čovjek pomnjivo prouči piščev prikaz, ostaje mu praznina, koju bi trebalo još izpuniti; ne dostaje naime (a to je u stvari najglavnije) jedna čvrsta nit (stvarna a ne mislena), jedna činjenica ili samo rieč, koja bi u istinu povezala ime Rusinova sina, dotično sinovca Slavčeva, Petra Slavića s osobom i ulogom zadnjega hrvatskog kralja.
Što se pak tiče "slutnje", polutvrdnje i "vjerojatnosti", da su Rusin i Slavac bili od roda Kačića, držimo, da ih razlog, koji se zato poglavito navodi (a taj je i jedini) ne može toliko osnažiti, da zauzmu mjesto istinitosti.
Prvi koji je to uztvrdio bio je Don Petar Kaer, rodom iz Makarske pisac ga navodi kao osobitog poznavaoca onih strana. Nu Kaera je što znamo pri tom više vodila ljubav prema zavičaju, nego li činjenica, što su pomenuta braća u dotičnom kraju imala zemalja, pače jedan od njih obnašao župansku ili možda što više i vojvodsku čast.
Prije smo rekli, da je bilo više hrvatskih rodova, koji su nastavali na raznim područjima, pa prema tomu u njima imali posjeda. Tako je vrlo lako moglo biti i s rodom Rusina i Slavca. Ali iz posjedovanja zemalja i obnašanja pobliže nepoznate časti, izvoditi zaključak, da su pripadali izključivo rodu Kačića, u najmanju ruku prenaglo je.
A glede samog tradiranja prezimena tobožnjeg posljednjeg hrvatskog kralja Petra, pripomenut ćemo tek, da je pisac i sam nekada zastupao obće stanovište hrvatske hiistoriografije, a i kasnije, kad se je poveo za tradiranjem sumnjivih zapisa iz XIV.-XV. st. u navedenom registru sv. Petra u Selu, izjavio se je njoj u prilog: "Prema tome glasilo je to ime isprva možda i Snačić; medjutim forma Svačić bliža je hrvatskom jeziku i obćenito priznata".
Odbacimo li dakle sumnjive zapise kao bezvriednu igrariju dokonog nekog onodobnog splitskog svećenika ostaje nam Apendikula u trogirskom rukopisu Tome arhidjakona, gdje je dotično prezime takodjer tradirano kao Snačić ("Comitem Georgium de genere Snacithorum") .
Ali tko nam kaže, da ga je prepisivač točno donio, kad u istom prepisu kod imena i prezimena ima očitih pogrješaka, na što je Šišić već 1907. upozorio, a 1925, upodpunio.
Dalje osim u apendikuli dolazi spomen ovome rodu u spisu "Obsidio Jadrensiis", nastalom oko 1350. god. Dopro je do nas preko Lucićeva djela "De regno Dalmatiae et Croatiae". Podatak, koji se tu navodi, dolazi pod oblikom "Svadcich": "Vladislava relicta Neliptii generationis Svadcich".
Po istom Luciću donosi Smičiklas dvie izprave, a tiču se gradjana trogirskih "Gausigne Suozic" i "Gausignarn domini Stovse Suazich". Ako uobće ovi Gauzinja i Stojiša pripadaju dotičnom plemenitom rodu, onda je Lucić bez sumnje znao, kako se piše njihovo prezime, imajući onda na poruči kudikamo više izvornih izprava nego mi danas, te je mogao svom narodu uz pomenuto djelo dati i drugo za hrvatsku poviest ne manje važno "Memorie storiche di Tragurio ora detto Trau".
Nu ostanimo slobodno pri tradiranju Snačić, tim više što smo našli, da tako ubilježeno stoji na kamenu, i to uz ime, koje bez dvojbe pripada dotičnom rodu plemenitih Hrvata. Naime u samostanskoj crkvi sv. Frane u Zadru stajaše nekoć nadgrobna ploča s nadpisom, dok stari pločnik nije zamienjen s novim mramornim.
Grobne ploče s nadpisima prenešene su iz crkve i uzidane oko clausitruma u samostanu. Na dotičnoj ploči ovjekovječen je spomen odličnog franjevca istog samostana. Nemamo uza se ništa od naših knjiga i bilježnica da prinesemo čitavi nadpis, jer smo pred progonstvom nevjernog saveznika morali sve ostaviti na milost i nemilost sudbini.
Ipak znamo, da se odnosi na P. Bencovich de genere Snacich de Plavno. Nadpis je važan ne samo radi tradiranja odnosnog prezimena, nego što doznajemo, da od njega potječe i pleme Benkovića, koje je nastavalo u Plavnom u kninskoj županiji.
Prema tome ovaj kameni nadpis govorio bi proti obliku prezimena, kako se je ustalio u starijoj hrvatskoj historiografiji, a u prilog stanovištu, koje zastupaju nekoji pisci novijeg vremena.
Uza sve to, težko nam se je odciepiti od predaje, a reći ćemo i zašto: prvo, što su korjeni, od kojih držimo, da je prezime Svačić proizašlo (u koliiko je slavenskog poriekla), imaju punijeg smisla, nego li korjen, iz kojega bi proizašlo prezime Snačić ili Značić; a drugo što se iz prvog oblika u narodu sačuvala povjestna izvedenica, baš u domeni dotičnog roda, kako će se to kasnije vidjeti.
U ostalom prepuštamo pitanje lingvistima i filoložkim stručnjacima, da oni reku posljednju rieč. žao nam je te nemamo prilike pogledati, što su u tom pogledu pisali Dr. V. Novak i M. Budimir; možda se je koji od nj iii prikučio pravom značenju.
Nu bilo Svačić ili Značić (Snačić) za samu jezgru pitanja to je sporedne važnosti. Nama je jedino i glavno, ako možemo dati približno zadovoljujući odgovor na pitanje: odkuda je bio i kojemu je rodu plemenitih Hrvata pripadao posijednji hrvatski kralj Petar.
V.
Priestolnica hrvatskom kralju Petru po kazivanju ugarskog kroničara bijaše u Kninu ("Sedeis huius regis..."),
Prije toga hrvatski kraljevi nisu imali stalnog grada, kao što ga nisu imali ni franački kraljevi. Imaii su više dvorova, kao u Ninu, Biogradu n/m., Bihaću, u Biskupiji kod Knina (8 km. u iztok od Knina), ali u samcm Kninu nisu.
Knin do tada bijaše središte istoimene župe, u kojoj je nastavao moćni rod Svačića, iz čijeg se debla tiekom vremena razgranaše jaka plemena, kao: Domaldovići (Mihovilovićii), Nelepići (Stjepanovići), Hrvatinići, Utješenovići i dr.
Pored tragične ličnosti zadnjeg hrvatskog kralja, niklo je iz ovog roda nekoliko upravo markantnih pojava, gotovo kraljevskog držanja, koje irn nije ulio slučaj ili sreća, nego ih prati kao baština krvi. Takav na pr. bijaše mudri Domaldo, knez cetinski, onda junački Nelepić, knez cetinsiki i kninski, gordi Hrvoje, vojvoda bosanski, pa otmeni brat Juraj Utješenović, kardinal i regent ugarskohrvatskog kraljevstva.
Rodoslovno pitanje knezova Nelepića od plemena Svačić razpravio je znanstveno uvaženi hrvatski povjestničar Vj. Klaić. Pri tome dotaknuo se je i roda kneza Domalda, dovodeći ga u srodstvo s Neiepićima. Godinu dana prije toga objelodanio je isti pisac znamenitu svoju studiju o hrvatskim plemenima od XII. do XVI.
Na žalost kod Svačićeva imena nema nikakovih podataka kao o drugim granama ovoga plemena (izuzev Nelepića), kao što ih na pr. ima uz ime Kačića, Šubića i t. d., sigurno jer tada nije još s njima toliko razpolagao. Samu kao da to bijaše neugodno, jer piše: "Možda je to pleme svoje mie promienio", pa nagadja, da su možda od njega potekli Bučići i Unčani, koji se u XV. st. spominju u kninskoj okolici, jer im u piijašnjim stoljećima ne ima traga.
Osjećajući uobće manjkavost materijala, savjestan kako bijaše, on svoju razpravu zove tek pripravnom radnjom za jednu sustavnu studiju o hrvatskim piemenima, koja će biti tekar tada moguća, kad se objelodani po aidiivima sakrivena obilata gradja za hrvatsku povjestnicu XIII., XIV. i XV. st.
Neumorni pisac nije dospio, da sam pristupi golemom poslu, jer su ga zaokupili drugi nacrti i djela, a osim toga niti je sva arhivska gradja pribrana, a kamo li objelodanjena. Ipak s toga područja zadužio nas jes nekoliko izvrstnih djela, kao što je ono o Bribirskim knezovima Šubićima, o Krčkim knezovima Frankopanima, o Keglevićima i t. d.
Medjutim od tad odkriveno je što slučajno, a što naročitim iztraživanjem više drugih rodova, koji svoje porieklo vuku izravno od jednog ili drugog izmedju dvanaest plemena hrvatskih..
Tako se našlo i nekoliko rodova, koji se dadu dovesti u srodstvo s plemenom Svačića (ili Snačića). Tu su u prvom redu Nelepići, za koje imamo nesumnjivu potvrdu u spisu "Obsidio Jadrensis".
Za Domaldovo pak srodstvo s Nelepićima donio je već Klaić u navedenom rodoslovlju dva jaka razloga. Prvi je ovaj: Godine 1210. dobio je knez Domaldo od ugarskohrvatskog kralja Andrije I. (II.) za svoje vjerne službe na dar Cetinu i Trilj. Kasnije su mu (1217.) kao i druge otčinske Domaidove zemlje na opetovane tužbe i opadanja od strane Mletčana i knezova Šubića, oduzete i date Bribircima.
Tek god. 1345. vratio je kralj Ljudevit Veliki knezu Ivanu, sinu pok. Nelepića, opraštajući mu dugu nevjeru, sve zemlje i gradove njegove hiže, t. j. Sinj, Cetinu, kao i djedovinski grad Kamičac ("item castrum suurn hereditarium Canoshaz vocatum").
- Ni duga nevjera, ni oprost kraljev uz povratak Domaldove baštine sinu Nelepićevu, ne da se razumieti bez prave rodbinske veze, po kojoj su Nelepići u svemu, u zlu i dobru pravi nasljednici Domaldovi.46)
Drugi razlog to još bolje potvrdjuje. God. 1358. došli su u Split pred nadbiskupa Ugolina i njegov kaptol bliži i daljni potomci roda Domaldova: Slavogost i Domaldo Ilijić, braća, Hrvatin pok. Jurja, sinovac i t. d., da potvrde knezu Ivanu pok. Nelepića, njihovu rodjaku ("eorum consaguineo") povelju kralja Ljudevita, kojom je god. 1345. vratio sve gradove i posjede u Cetini, dane još od kralja Andrije njdhovu rodu.
- Duboka sviest o imovinskom zajedničtvu, pa izričito naglašivanje rodbinstva, izključuje svaku sumnju iz naše tvrdnje. Ne će dakle biti daleko od istine ni Klaićevo nagadjanje, da je možda onaj Nelepić, koji se spominje 1244. god., bio sin Domaldov uz poznatoga Slovinju.
Šišić što više naslućuje, da Domaldovo koljeno seže natrag sve do god. 1102., tako da bi Domaidov djed Slovinja (sliepi osamdesetgcdišnjak), čiji su se posjedi protezali od Krke do Zadra, mogao biti sin onoga Jurja "de genere Snacithorum", koji je zastupao svoje pleme pri stvaranju pacta conventa.
Prema istom učenjaku treba dalje u grane Svačićeva plemena ubrojiti Stipaniće ili Hrvatiniće, Unčane te Bojničiće od Plavna, o. Bačić znade još za Bartakoiće, Mišljenoviće i Utješenoviće.
Sabirući u slobodnim časovima gradju za osvjetljenje plemenskih ogranaka i njihovih imena, mi smo za sve tu navedene ogranke bili našli i odnosne potvrde, što više odkrili i neke nove, kao eto Benkoviće iz Plavna. Ali danas ne možemo lako do te gradje, u koliko je uobće još na mjestu, a da se iznova dadnemo na taj posao, nemamo za to više niti vremena niti zgode.
Zadovoljit nam se je s onim, što inače znamo. Nakon što su Hrvati osvojili rimsku Dalmaciju od Avara i Slavena, razdieliše zemlju po plemenima. Jedan ih manji dio ode u Panoniju, odakle su i dalje podržavali dobre odnose s braćom u Dalmaciji, šaljući im darove.
Čini se pak, da je razpodjela zemlje polazila iz današnje sjeverne Dalmacije, jer izmedju Benkovca i Zemunika nalazimo u izpravama mjestopisnih imena kao: Šubići Kačići, Domagovci i t. d., a kasnije kad se plemena davno već smjestiše po doznačenim krajevima, nalazimo na istom području i dalje do Nina, ostataka mal da ne svih plemena hrvatskih.
Razpodjelom zemlje na plemena nastale su župske oblasti, koje su gdje to samo bijaše moguće, ocrtavale prirodne granice, naime rieke, planine, gorske kose i t. d. Rieka Krka na pr. dielila je u dalekom obsegu kninsku župu od bribirske, dotično dva moćna plemena, Svačiće od Šubića, koji su u njima nastavali. Svaka župa k tomu imala je na zgodnom položaju utvrdjeni grad, a kako se je pleme s vremenom jačalo i granalo i po više njih.
Nas ovdje poglavito zanima kninska župa, i to kao sjedište plemena Svačića (ili Snačića), iz kojega držimo, da je posljednji hrvatski kralj Petar. Pored tvrdog Knina, mora da je ovo pleme već ranije, na obroncima lieve obale Krke, podiglo gradove Nečven i Kamičac, a tek mnogo kasnije (oko 1330.) Ključ, blizu sutoka čikole u Krku. Najmanji, ali svakako najzanimiviji je Kamičac. Sazidan kao orlovo gniezdo na samogradnoj litici, što se izvila iz samog podnožja strme kose ogleda se u zrcalu bistre Krke, nekako po sredini puta izmedju Rožkog slapa i Visovca Gospina otoka.
Kad smo se pred kojih četrdeset godina uzpinjali na nj uzkim u litici usječenim stepenicama, vidjeli su se u temeljima još mal ne svi zidovi tvrdje. Dobar opis o njemu dao je za 20 godina još ranije o. Stj. Zlatović. Na podnožju grada dizala se nekada crkvica. Temelji su joj se vidjeli još 1928. god., a onda su je kako piše o. Bačić težaci sasvim razkopali.Velika šteta što joj nitko prije nije posvetio dužne pažnje, možda bi nam koji ukrasni ili nadpisni ulomak iz nje progovorio o dobi kada je nastala ili možda ukazao na gospodara nje i dotičnog grada.
Naprotiv zemljištni kompleksi oko i iznad Kamičca zovu se još i danas "Svačice", te ne dvojimo, da nam taj toponimički naziv u narodnoj predaji ne hrani uspomenu na pleme ili rod, koji je tu gospodario i stražu stražio.
Samo u zavjetrinam kao što je ova, mogu se kroz miene stoljeća vjerno održati i očuvati daleki spomeni.
Takovih slučajeva ima više po hrvatskim zemljama, ali za primjer navest ćemo samo dva. čitavi obseg zemljišta u sjever od Bribira na desnoj strani državne ceste za Kistanje zove se Banpolje (Banovo polje), podsjećajući na njihova nekadašnjeg vlastnika i gospodara, bana Pavla I. Šubića.
Isto tako na uvalnoj obali južno od sela Sukošana vidi se podor sredovječnog dvora zv. "Bribiršćina", što je opet u vezi sa bribirskim knezovima kada su oni uslied darovštine kralja Andrije god. 1223. nasliedili sav posjed zadarskog kneza Domalda "od Krke do Zadra".
U Kamičcu, dakle, tom malenom gradu, koji bijaše djedovina Nelepićima "de genere Svadcich" ugledao je rodjeno svietlo medj dugim izbojcima plemenitih ogranaka i znameniti. al nesretni kardinal brat Juraj "Utješenovic Martmušić, koga sudbina bijaše daleko odniela od domaćeg gniezda i visoko popela u crkvenoj i državničkoj časti, da ga onda ni kriva ni dužna, prepusti zločinačkoj ruci, da ga sa života ukine.
Vriedi iztaknuti, kako on ni u dalekoj tudjini ni s najvišeg položaja ne zaboravlja ni svoga roda ni svoga zavičaja u Hrvatskoj, nego se upravo mladenačkim žarom diči i ponosi. Dopisujući se god. 1545. sa svojim prijateljem i zemljakom, glasovitim državnikom i povjestničarom A. Vrančićem, tada još. crkvenim prepozitom u Erdeiju, ovako medju ostalim daje oduška svom rodoljubnom srdcu:
" ... I ako prečastnom gospodstvu Vašem nisu nepoznati ni otačbina ni roditelji moji, ipak čitavu stvar želio sam pripovjediti u ovorn pismu. Potekao sam iz plemenitog i drevnog hreka gospodara Hrvatske. Zavičaj mi je Kamičac, glasovit radi znamenite tvrdje. Otac mi se zvao Grgur Utišenić, a majka Ana iz stare i plemenite porodice Martinuševića.
Kad mi je bilo osam godina ostavih domovinu i doveden sam na veliki dvor Prejasnog vojvode Ivana Korvina, a odatle poslaše me u Erdelj u tvrdju Hunjad, gdje sam sproveo trinaest gcdina u velikoj muci.
U dvadesetoj pak goclini otišao sam na čestlti dvor jasne i velikodušne Gospodje majke Prevedrog nekadašnjeg moga kneza Gospodina kralja Ugarskoga.
Ali kad mi dvorski život pcče dosadjivati, udjoh u red pustinjaka. Četiri godine proživjeh u tom redu bez nauka. Poslije pak nego sam u naucim napredovao nastojanjem nekog pobožnog i učenog pustinjaka, zaredjen za svećenika, stajah na upravi nekolikih manastira, ne bez ugleda."
Dalje govori o otcu, koji je poginuo za domovinu u boju proti Turcima. Zatim o braći Nikoli i Jakovu, koji se takodjer odlikovaše u vojničkom zvanju, te o Matiji, koji se s uspjehom bijaše posvetio književnosti. Napokon govori o sebi, kako je došao u službu kralju Ivanu.
"A sve ostalo" - veli "što je potom sliedilo, nije treba ni dugog ni kratkog pripoviedanja V. Preč. Gospodstvu, jer je Ono ne samo u svemu učestvovalo, nego i prednjačilo."
Nego koji je to plemeniti i drevni hrek Gospodara Hrvatske, iz kojega je brat Juraj proizašao? Bez sumnje ne misli tim na majčin rod, koja je bila iz susiednog pogranienog. Tada Roerabribirske župe odvjetak moćnih knezova Šubića.
Obzirom na Kamičac, gdje se je rodio, on izključivo cilja na pleme Svačića, iz kojega su bili gospodari Hrvatske, i to u drevno doba, u doba narodne samostalnosti, jer kasnije valjda ni za kneza Domalda, ni za vojvodu Nelepića ili Hrvoju, ni za bana M. Mišljenovića, ne može se kazati, da su bili gospodari Hrvatske.
A što pak to svoje drevno pleme ne nazivlje njegovim pobiižim imenom, bit će po svoj prilici najprije stoga, što je to njegovom prijatelju i zemljaku inače bilo poznato, a lako može i zato, što su ti podatci imali ući u poviest, koju je Vrančić spremao, pa da ne bude zazora u Ugarskoj ni na dvoru, nije spominjao imenom pleme, iz kojega je bio hrvatski kralj, kojega je Koloman ubio ili dao ubiti.
S istoga razloga ne spominju ga valjda ni ostali rodovi toga plemena, bar u poznatim izpravama, jer i sami više manje stajahu uvezi s ugarskim kraljevskim dvorom. Istina moglo bi se ono "Dominorum Croatiae" uzeti i u širem smislu rieči, naime uobće gospode, ali prema svemu, što je rečeno, držimo treba uzeti u smislu v I a d a r a, kao što na pr. mletačka republika god. 1452. uzimlje potvrdjujući "communi et hominibus ville de Bercla (Crayne) omnes consuetudines et confinia, quae habuerunt et tenuerunt tempore aliorum dom i n o r u m, et quod tenentur mittere ad exercitum nostrum... sicut erant obligati tempore aliorum dominorum.
Eto to je onaj plamičak, na koji je ukazala čestita i puna rodoljubnog osjećaja duša o. P. Krst. Bačića.
A dok nam slučaj ili koja bolja sreća jednog dana ne unese više svietla u tamna pitanja starije naše poviesti, držimo se sliedećeg pravila: "Kod osoba i dogodjaja, o kojima nam savremeni izvori u izpravama ne pružaju nikakomh viesti, moramo prihvatiti izvještaj savremenih ili kasnijih Ijetopisaca, a dogodi li se, da se izprave, ma neizravno ovdje ondje oslanjaju na izvještaj ljetopisaca, to smo punim pravom ovlašteni, da navodimo ljetopisca kao vjerodostojan izvor"58) (Mavro Wertner).
U istom se položaju nalazimo, kad imamo pisati o posljednjem hrvatskom kralju Petru.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
