|
O PRAVIMA HRVATSKIH PRAVOSLAVACA Prema čl. 40. Ustava Republike Hrvatske, u Republici Hrvatskoj jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Je li to tako?Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 180 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u RH“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC). U anketi takvo pitanje nije postavljeno zato i nitko nije dao takav odgovor. Dakle 2011. nitko se nije izjasnio koje crkve je član. Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.Najviše je pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969! To su zapravo vjernici (potencijalni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer kad bi ti ljudi htjeli biti članovi neke od registrirane četiri strane pravoslavne crkve, odavno bi to i učinili. U većinski pravoslavnim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Bugarska, Grčka … na ovaj način – bez nacionalnog predznaka izjašnjavaju se zapravo svi pravoslavci državljani tih država. Tamo niti ne postoje neke strane pravoslavne crkve jer bi to bilo protivno crkvenim kanonima. Svim tim pravoslavcima nije niti razumljiv taj pojam „pravoslavlje s nacionalnim predznakom”, koji ne postoji nigdje drugdje na svietu, osim na teritoriju bivše Jugoslavije, koji suprotno kanonskom pravu svojata SPC.Hrvatska pravoslavna crkva je hrvatska zato što djeluje u Republici Hrvatskoj, ona je pravoslavna Crkva mjerodavna za teritorij RH i njeno pravoslavno stanovništvo – njoj se slobodno mogu pridružiti svi pripadnici hrvatske nacije bez obzira na etničko podrijetlo, jer rečeno je: Gdje ste vi dvoje ili troje u Mom imenu i Ja sam uz vas(Mt.18:20). Ustav (statut) HPC vrijedi isključivo i samo na teritoriju RH i ona moli za hrvatski narod jer je u RH narod hrvatski. U bogoslužju HPC koristi hrvatski jezik, koji je službeni jezik u RH (članak 12. Ustava RH).Kanonski nepostojeća „SPC u Hrvatskoj“ tvrdi da su njeni članovi Srbi, na srbijanskom jeziku moli za srpski narod kakvog u RH nema (postoji samo srpska etnička manjina) i čak propovjeda neku posebnu srpsko-pravoslavnu vjeru, što je etnofiletska hereza prepoznata i u svjetskom pravoslavlju. Postoji samo jedna vrsta pravoslavlja i ono nema etničko-nacionalni, nego državno-teritorijski predznak. Svaka suprotna tvrdnja je hereza! Status tzv. „SPC u Hrvatskoj“ posebno je zanimljiv. Njezine eparhije integralni su dio SPC iz Srbije, ali samu „SPC u Hrvatskoj“, čak ni SPC iz Srbije formalnopravno ne priznaje, jer ju nema ni u svom statutu – ali priznaje ogromni novac (kune!) koji preko nje izvlači iz Hrvatske i hrvatsku pravoslavnu imovinu. „SPC u Hrvatskoj“ postoji samo na papiru, a jedini na svijetu tko ju priznaje Vlada je Republike Hrvatske i to temeljem štetnog (i nesporno ništetnog) dvostranog ugovora sa subjektom koji nije subjekt ni pozitivnog ni kanonskog prava, pa je nejasno kako je uopće moguće s takvim „subjektom“ imati ugovorni odnos koji ne bi teško i nepovratno kršio i zakon i pravila struke.Zašto je Ivica Račan 2002. potpisao taj štetan (i ništetan) ugovor baš sa stranom SPC, koja u RH ima samo 40 000 članova i tada nije bila registrirana niti u svojoj matičnoj državi Srbiji, to još ne znamo. Račan je dobro znao podatke iz Popisa stanovništva 2001. i potpuno je nerazumljivo zašto je negirao skoro 200 000 potencijalnih članova HPC na račun pet puta manjeg broja članova strane SPC, kojoj je darovao cjelokupnu pravoslavnu imovinu RH. Sa stranom i kanonski nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“, Vlada RH podpisala je štetan (i ništetan) ugovor, a još uvjek nema razumjevanje za potrebe druge po veličini vjerske zajednice, koju čine čak 200 000 hrvatskih državljana, koji nisu bili i ne žele biti članovi SPC nego traže vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je druga po veličini vjerska zajednica nakon Katoličke crkve i čiji je broj vjernika dvostruko veći od sveukupnog broja članova svih registriranih vjerskih zajednica i koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5 % cjelokupnog stanovništva.Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i to beskrajnim odugovlačenjem njezine zakonske registracije, u skladu s pozitivnim pravom (usprkos najurednijoj mogućoj dokumentaciji) i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta. HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDARSrpanj 23, 2018.
KRIVOZNANSTVENI SKUP na Filozofskom fakultetu u Rijeci?U jesen 2017. objlježeno je tri stoljeća pravoslavlja u Rijeci i IstriEvo kako poznati zaljubljenici u istine iz Novosti o tom događaju (na srbijanskom jeziku) izvještavaju: „Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.”(1)Održan je znanstveni skup o kojem je Filozofski fakultet u Rijeci objavio i knjigu, koja sadrži sažetke znanstvenih radova sudionika: „Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)”(2) Po srpsko-jugoslavenskoj šabloni, koja još uvjek vrijedi u RH „svi su pravoslavci Srbi” i „SPC je u Hrvatskoj oduvijek” pa i takozvani znanstveni skup pokušava to dokazati na jedan primitivni način.Objavljen je povijesni document (preslik rukopisnog prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom, kojeg se nitko nije osudio podpisati. Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. To je preblago rečeno jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi. Činjenice su:1. Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj povijesti. 2. Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava – Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije „srpska”. Zaključak je da se ne mogu dosjeliti ljudi koji su članovi nepostojeće „srpske” crkve.3. Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srjemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (3). Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707. (4) što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Sriemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema (5), a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve. 4. U povelji napisano je da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim lažljivcima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseljiti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. Ipak, Ljubinka Toševa-Karpowitz govori da su ti ljudi doseljenici iz Peloponeza što potvrđuje da su to zapravo Grci-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa na tom djelu povelje i jesu li se oni složili s time da se Grke proglasi Srbima. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.5. Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo. 6. Cilj tzv. znanstvenog skupa je zapravo širenje „slavne” srpske povijesti o kojoj srbijanski akad. Dobrica Ćosić tvrdi da je maštovito izmišljena („Deobe” 1965). Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, koje prenosi i članak u Novostima, kojeg opet financira hrvatska država.Znao je akad. Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrbske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslaveskim vremenima: „Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’“(6) Dakle Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene „nacionalne istorije”. Izgleda da postjugoslavenska vremena o kojima govori akad. Ćosić u Hrvatskoj još uvjek nisu došla.HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDARIZVORI 1. ”http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:665074-Tri-veka-pravoslavlja-usred-Rijeke-i-Istre2. http://www.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2017/10/Pravoslavlje-u-Rijeci-i-na-sjevernom-Jadranu.pdf
3. Grujić, Radoslav (1931a). „Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.)
4. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba
5. Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33
6. http://www.republika.co.rs/496-497/20.html
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
