I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
PROSINAČKE ŽRTVE
Sjećanje na 5. prosinca 1918.
Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.
Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!
Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!
Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!
Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...
Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.
Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...
Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!
Mate Ćavar
Spomenik prosinačkim
žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo
je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine,
petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju
hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku,
ravnopravnost i socijalnu pravdu.
U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi,
ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“
Pokolj hrvatskih rodoljuba je naredio orjunaš Grgo Anđelinović
Pokolj u Zagrebu naredio je Hrvat dr. Grgo Anđelinović, rođeni brat djeda Vesne Pusić. Obitelj Anđelinović sa Hvara - tri brata Grgo, Danko I Berislav - bila je poznata po izrazito antihrvatskom i projugoslavneskom (prosrpskom) djelovanju, a pokoljem na na centralnom gradskom trgu u Zagrebu dr. Anđelinović se pohvalio u beogradskoj Skupštini riječima: "Ponosim se svojim krvavim rukama!"
Na današnji dan 5. prosinca 1918. naoružani žandari na glavnom gradskom trgu Jelačić placu u Zagrebu sa krovova zgrada mitraljezima su nemilosrdno pobili, prema službenim verzijama 17 Hrvata i ranili stotine drugih. Broj ubijenih bio je navodno još veći.
Čim je zlosretnog 1. prosinca 1918. proglašena nova država, vidjelo se kakva će ona biti prema nesrpskim narodima, a osobito prema Hrvatima.
Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom koju je organizirao u Zagrebu Srbin Svetozar Pribičević zapravo poručeno kako će Hrvati u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije iz Ilice.
No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza.
Do prvog sukoba došlo je u Frankopanskoj ulici kada se koloni suprotstavio odjel mornara. Nakon što su domobrani ispalili nekoliko hitaca u zrak mornari su pobjegli, a prosvjednici su se Ilicom zaputili prema Jelačićevom trgu. Pošto su stigli na Jelačićev trg, vladine snage počele su pucati iz okolnih kuća.
Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi je s krovova otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja.
Trg se napunio krvavim tijelima. Iste noći zagrebački garnizon je razoružan, a ubrzo potom su ukinute 25. i 53. pješačka (domobranska) pukovnija.
Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu nitko nije smio javno govoriti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika Hrvatska, kojem je zabranjeno izlaženje.
Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.
Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921.
A evo što je orjunaš Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca. Zagrebački časopis "Riječ" u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine.
Oštro napadajući hrvatske pravaše da nerado gledaju na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušavaju isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj, Anđelinović se isprsio: "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!"
Na to mu je glas iz publike, aludirajući na prosinačke žrtve, dobacio: "Vi u tome imate prakse."
Anđelinović je odgovorio:
Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g.
potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske
dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.
G. Simonović je kazao: Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja
neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu
brat Srbin pucao na brata Hrvata.
Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti
smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja
se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.
Tko su orjunaši Anđelinovići - ciljevi i djelovanje orjune?
Hrvatska je u svojoj povijesti uvijek imala u politici, kulturi i javnom djelovanju prisutne ljude koji su djelovali izrazito antihrvatski. Žalosna činjenica je da dobar broj njih nije samo dolazio iz redova stranaca ili nacionalne manjine Srba, već i od domicilnih Hrvata. Taj kontinuitet antihrvatskog djelovanja nije prekinut do današnjeg dana.
Tri brata Anđelinović - Grgo, Berislav i Danko (djed Vesne Pusić) - samo su tipski primjer tog djelovanja:
Grgo Budislav Anđelinović osim što je naredio pokolj Hrvata u Zagrebu bio je jedan od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, potom ministar u vladi dr. Antona Korošeca, pa veleposlanik Jugoslavije u Pragu i Beču. Bio je orjunaš i režimski političar, te osoba od povjerenja srbijanske političke elite i kralja osobno.
Godine 1941. bježi u inozemstvo i tijesno surađuje s četničkim krugovima, najpoznatije mu je prijateljstvo s popom Đujićem, pa nije čudno da piše za kanadske četničke "Novosti".
Zanimljivo je da se, za razliku od tisuća Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije i pobijeni u tom zbjegu, slobodno vratio u Jugoslaviju gdje je i umro u Splitu.
Drugi brat Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je aktivni član Jugoslovenske demokratske stranke, a u 2. svjetskom ratu surađivao je s četnicima Ilije Trifunovića i talijanskim okupatorom.
Uvidom u "Zbornik dokumenata "Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji" (Split 1982.), dolazi se do zaključka da se Danko Anđelinović, nakon proglašenja NDH, skrasio u Splitu, gdje je kao bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH, uživao punu zaštitu talijanskih fašista. Četnički štab u Splitu, gdje je djelovao Danko Anđelinović sa Đurom Vilovićem (bliskim suradnikom Draže Mihajlovića) bio je na Solinskoj cesti br. 56.
Međutim, pred samu kapitulaciju Italije ORJUN-aši i četnici na području Splita i Dalmacije podijelili su se na protalijansku i protutalijansku frakciju.
Zahvaljujući toj podjeli Danko Anđelinović, kao i dobar dio dalmatinskih četnika, približava se partizanskom pokretu, dok Đuro Vilović ostaje vjeran Draži Mihailoviću, zbog čega je suđen i strijeljan zajedno sa svojim ideološkim uzorom. (Više pročitajte ovdje)
Za svoga djeda dr. Danka Anđelinovića prof. dr. Vesna Pusić tvrdi da je bio poznati "hrvatski pjesnik", a zapravo je bio ne samo odvjetnik već i "pjesnik jugoslavenskog velikosrpstva te se implicite proglasio Srbinom. On nikad nije opisao hrvatskog čovjeka, uvijek su Zagorci ili Dalmatinci." Više pročitajte ovdje.
Tu je još i treći brat Berislav Anđelinović, orjunaški batinaš i ubojica. On je 1922. osobno ubio pravnika Šnidarića, a dvije godine poslije Marka Zovku i za to zlodjelo nagrađen mjestom izaslanika za tisak u washingtonskom veleposlantvu. Idejni je pokretač časopisa splitkih orjunaša "Pobeda".
U ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju Orjune (dr. Bero Anđelinović kao oblasni čelnik, dr. Aleksandar Štulhofer, inž. Ilija Čavlina, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović) - "u Zagrebu je Orjuni naročito težak teren. Retki su koji je podupiru" - a 25. ožujka izvodi prvi oružani napad na sudionike zabave "u prostorijama separatističkog Hrv. Sokola. U borbi su se naročito istakli B. Angjelinović, Lj. Belošević, E. Bulat, Gjuro Betner, Dalibor Bonači i dr." Tom progodom dr. Berislav Anđelinović je ubio Matu Zovka.
Prosinačke žrtve samo su dio teškog križa koji Hrvati nose od stvaranja Jugoslavije od strane domaćih izdajnika Hrvata.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
