I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Piše: Dr. Ružica Ćavar
PODIVLJALO ĆUDOREĐE
(Razmišljanje uz proglašenje blaženim kardinala
Clemensa Augusta Grafa von Galena)
Kao što znamo, mi koje to zanima, u nedjelju, 9. listopada 2005. g., u Bazilici sv. Petra u Rimu, tijekom euharistijskog slavlja, predvoditelj Jose Saraiva Martins pročitao je apostolsko pismo kojim Sveti Otac Benedikt XVI uzdiže na čast oltara slugu Božjega biskup Clemensa Augusta Grafa
Novi blaženik rođen je 1878. g. u plemićkoj obitelji, u mjestu Oldenburgu u Njemačkoj. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je biskup u gradu Münsteru. U tim izuzetno teškim vremenima za njemački narod i cijelu Europu zbog neljudskog i zločinačkog Hitlerova režima, kada se totalno gazilo svako ljudsko pravo i ljudsko dostojanstvo, kada su se ljudi masovno zlostavljali i ubijali, posebno Židovi, i odvodili u zastrašujuće logore smrti, biskup Münstera Clemens August von Galen je neustrašivo, po cijenu vlastitog života, snažno digao svoj glas u obranu ljudskih života, ljudskog dostojanstva i svih najvećih ljudskih vrijednosti koje u to vrijeme za vlastodršce nisu ništa značile.
Tada se od strane vlasti širio najpogubniji nauk da treba uništiti sve nemoćne i neizlječive duševne i tjelesne bolesnike, koji su neproduktivni i samo "opterećuju" društvo. To je se počelo i prakticirati, posebno nad duševnim bolesnicima. Za obranu njihova života, kao i svih drugih nemoćnih ljudskih bića, počevši od nerođene djece do najstarijih nemoćnika, najhrabrije se u svojim propovijedima, i pored najžešćih prijetnji, zauzimao münsterski biskup Clemens August von Galen.
Njegovo životno i biskupsko geslo bilo je "Nec laudibus, nec timore" - "Niti hvalom niti prijetnjama" (neću skrenuti sa Božjih putova).
Zbog njegova zauzimanja za nemoćne i ugrožene i hrabrosti pri tome dobio je od javnosti u tadašnjoj Njemačkoj najčasniji i znakovit naziv - "Lav iz Münstera".
U svojim propovijedima od 1941. g. često je izgovarao proročke riječi: "Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo 'neproduktivne' ljude ubijati..., onda je time načelno izrečena smrtna osuda nama svima, kad budemo stari i starački nemoćni, neproduktivni. A tada više nitko od nas nije siguran za svoj život. Nije moguće ni zamisliti kako će podivljati ćudoredno vladanje, kako će općenito nepovjerenje prodrijeti, sve do u obitelj, ako se taj užasni nauk bude podnosilo, prihvatilo i prakticiralo."
Od 1933. bio je münsterski biskup, preživio je sve ratne i poratne strahote i zločine Drugog svjetskog rata, a 18. veljače 1946. g. papa Pio XII imenovao ga je kardinalom. Drugi dan nakon povratka iz Rima, gdje je primio kardinalsku čast, razbolio je se, od svih stresova koje je proživio, i preminuo 22. ožujka 1946. g. u svojoj 68. godini života.
Proročke riječi novoga blaženika sve više se ispunjavaju
Iako Hitlera i njemu sličnih iz Drugoga svjetskog rata više nema, ima, na žalost, puno onih koji u svijetu, pa i na našim prostorima, na više ili manje sofisticiran način provode u djelo njihov nauk.
To su svi oni moćnici koji čine velike nepravde u današnjem svijetu, ne poštujući nikakva prava čovjeka, obitelji ni naroda, koji poput valjka melju sve pred sobom i ne vide nikog i ništa osim svojih osobnih interesa ili interesa velikih koje oni zastupaju. U njih se ugledaju i oni manje moćni, ali moćniji od drugih u svojoj sredini i svojoj okolini, pa i oni tako postupaju prema nemoćnima ili nemoćnijima od sebe.
U istu kategoriju sljedbenika toga pogubnog nauka svrstala bih i sve one koji sami možda ne čine najgore nepravde, ali i ne dižu svoj glas protiv tih nepravdi i nasilja nad moralnim vrijednostima i moralnim ljudima, pogođenim nasiljem nepravdi, pogotovo one koji nikad ne konkretiziraju počinitelje nepravdi, kako oni sami ne bi ugrozili svoje interese i pozicije. Tu u prvom redu mislim na duhovne, intelektualne i kulturne predvodnike i istaknute pojedince, čiji bi se glas, za razliku od običnih i manje poznatih ili nepoznatih ljudi, svakako morao i mogao čuti. Takvi ljudi u svijetu i u nas znaju biti veoma glasni kako bi sebe istakli ako se radi općenito i teoretski o velikim idejama mira, tolerancije, dijaloga, solidarnosti i suživota među ljudima, narodima, državama, vjerama, kulturama i civilizacijama, ali na žalost kada se radi o konkretnim primjerima stradavanja nezaštićenih ljudskih bića i naroda, onda sve teorije padaju u vodu i nigdje nema tih velikih "vjernika" u jednog zajedničkog Boga, kao ni raznih samozvanih, a i priznatih "humanista".
Primjerice, milijuni i milijuni nerođene djece, najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, stradavaju iz dana u dan, iz godine u godinu, pod srcem majke, i to od strane onih koji bi ih trebali najviše voljeti i štititi, na strašnu žalost poglavito u bogatim zapadnim zemljama kršćanske civilizacije i tradicije. Još je strašnije da se to užasno zlo i nasilje događa baš po ljudskim pozitivnim zakonima koji bi morali kažnjavati zlo i nikada ga ne dopuštati.
Nema čvrstih značajnika, velikana, poput "Lava iz Münstera", da uzvikuju i sve čine u obranu nedužnih i nemoćnih. Nije dovoljno samo ponekad prigodničarski, onako općenito, usput izreći koju osudu, nego bi trebalo vikati i moliti se svaki dan, iz dana u dan, jer se to i svako drugo zlo neprekidno i događa i sve više eskalira. Kad je tako "podivljalo ćudoređe" prema toliko dragim, nježnim i perspektivnim, kao što su nerođena djeca, kako onda ne bi prema starim nemoćnicima, kojih je u tim zemljama sve više i više, a naravno nisu "produktivni" pa samo "opterećuju" proizvođačku i potrošačku civilizaciju željnu zabave, užitaka i uzbuđenja, po svaku cijenu!
U tome kontekstu brzog bogaćenja i užitaka, bez ikakvih moralnih skrupula, kada je sve dozvoljeno, sve jednako, sve relativno, liberalno i globalizirano, naravna je i trgovina djecom, i ženama i muškarcima, radi prostitucije, ropskog rada, uzimanja organa, trgovina drogom, korupcija na sve strane i na svim razinama itd itd. Zaista, više se uopće ne postavlja pitanje na razini pojedinaca, obitelji, političke vlasti, pa u dobroj mjeri ni na razini duhovne vlasti, što je dobro ili zlo, što je grijeh, a što nije, već samo što je materijalno korisno ili nekorisno. Stvarno ili dugoročno gledano to nisu nikakve ni materijalne koristi, niti bilo kakvi stvarni probici, jer to beskrupulozno ponašanje, kao što već vidimo, vodi i pojedince i čovječanstvo u jedan sveopći kaos i propast. Prije nego bude puno porazbijanih glava, bilo bi dobro shvatiti da nama ljudima, u osobnom i društvenom životu, moralne vrijednosti, univerzalne i kršćanske, trebaju biti na prvome mjestu, po svaku cijenu, bez čega nam sigurno nema budućnosti!
Bešćutnost
Primjer bešćutnosti takozvanih velikih, političkih, vjerskih poglavara, intelektualaca, novinara i drugih sličnih u svijetu, je nedavni slučaj (prije par mjeseci) mlade muslimanke u Afganistanu koja je zbog grijeha preljuba po islamskim zakonima bila osuđena na smrt i ubijena kamenovanjem. Mediji su o tome samo blago izvijestili, bez ikakvog žaljenja i zgražanja, a nisu se čuli nikakvi apeli "velikih" ni s muslimanske strane, pa ni kršćanske, niti su prosvjedovale čak ni tako glasne ženske udruge u svijetu, pa ni u nas, kao da je to sasvim normalno da u 21. stoljeću žene službeno osuđene tako mučenički umiru. Tko zna koliko je još takvih slučajeva za koje ni ne znamo. Presuda je izvršena u jednoj zemlji sa tobože novom civiliziranom vlasti u prijateljskim odnosima sa tobože najdemokratskijom zemljom svijeta - SAD-om, a ta zemlja je i članica Ujedinjenih naroda.
Sličan strašan slučaj bio je predviđen baš ovih dana u zemlji Timoru u Aziji, gdje je jedan kršćanin, pastor, po islamskim zakonima bio osuđen na smrt batinanjem baš na Bajram, najveći islamski blagdan. O tome čak ni mediji u nas niju izvijestili, nego je među nama vjernicima samo kolala SMS pourka potaknuta od jednog svećenika, sa zamolbom da se molimo za život toga pastora. Mi smo se mnogi molili i kasnije smo čuli, opet privatnim kanalima, da hvala Bogu taj pastor nije pogubljen!
Zar to sve nije strašno i zar se ne bi trebali uključiti svi vjerski i politički čelnici svijeta, kao i međunarodne institucije, da se takvi slučajevi ne događaju? Također se po tim "zakonima" ne bi smjelo osuđivati ljude na sakaćenje tijela i pravljenje teških invalida, bez obzira kakav su grijeh i nedjelo počinili. Kad se već puno govori o dijalogu među velikim religijama, osobito jednobožačkim, pa kad se organizraju zajednički susreti čelnika i poglavara, pa i zajedničke molitve, što je sve dobro i pozitivno, zar ne bi trebalo pokrenuti i raspravu o pojedinim "svetim knjigama", temeljima tih vjera, i vidjeti što nije u skladu s Božjom ljubavlju, da se to izostavi, a ne se samo kurtoazno i površno izgovarati da su sve te vjere za mir i ljubav i sve jednako dobre za ovozemaljski život i za vječnost?
Posebno je tragično da u nekima od tih islamskih zemalja postoje i službeno vjerske policije koje trebaju proganjati ljude druge vjere i prosljeđivati ih "sudovima" koji ih mogu osuditi i na mučeničku smrt. Naravno, nezamislivo je da bi kršćani tu gradili crkve, dok jedna od tih zemalja (Saudijska Arabija) pomaže naveliko gradnju džamija svuda po kršćanskoj Europi, i već ih ima na tisuće. Islam tvrdi da se u Kuranu ništa ne smije mijenjati, te da sve treba poštivati kao svetinju i sve izvršavati, a u Kuranu ima ajeta (članaka) u kojima se otvoreno poziva na ubijanje kršćana i Židova dok ne prime namaz, odnosno islam. (Ajet 89. iz 4. poglavlja, dio 12.; ili iz 49. poglavlja, dio 1.; također ajet 54. iz 5. poglavlja, dio 8. i sl.)
Za borce koji vode "džihad", sveti rat protiv "nevjernika", ako poginu, po Kuranu odmah idu u rajske dvore, dženet, gdje ih čekaju fantastična uživanja u predivnim odajama za najveća uživanja i tjelesne naslade u najljepšoj i najukusnijoj hrani, pićima i posebno djevicama oborenih pogleda, vječno jednako mladima, kao što i ti borci ostaju vječno mladi u vječnim užicima! (Poglavlje 78., dio 2.; poglavlje 56., dio 1. itd.)
Koliko takav vjerski nauk doprinosi ljubavi, miru i suživotu među ljudima i narodima, meni baš nije jasno. No, želeći i moleći se za pravi i pravedan mir u našoj domovini i u cijelom svijetu, smatram da bi i vjerski i politički čelnici trebali, uz dobro poznavanje potrebnih i vjerskih, i kulturnih, i političkih sadržaja, međusobno otvoreno i naravno dobronamjerno razgovarati!
Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj - jesu li izumrli lavovi?
Mi Hrvati, kao narod u cjelini i diljem svoje lijepe povijesne domovine, uvijek smo imali veliki broj svojih lavova i sokolova i na duhovnom, moralnom, političkom, vojnom, kulturnom, umjetničkom i na intelektualnom, a posebno na planu mnoštva velikih, jednostavnih, plemenitih majki i očeva, radnika i seljaka, mučenika za krst časni i slobodu zlatnu. Takvih smo imali osobito u dvadesetom stoljeću. U tom teškom i užasnom, ali i slavnom vremenu, glavnu i najsvetiju ulogu odigrali su naši veliki i besmrtni kardinali: Stepinac, Šeper i Kuharić, uz vitezove i mučenike za hrvatsku slobodu od 1918. g., na temelju neuništivog nauka o povijesnom pravu na svoju samostalnu i suverenu državu dr. Ante Starčevića, dr. Eugena Kvaternika i Stjepana Radića, preko vitezova branitelja iz Drugog svjetskog rata, do dr. Franje Tuđmana i vitezova branitelja Domovinskog rata, s kojima smo uz velike žrtve i čudesnu Božju pomoć ostvarili devetstogodišnji san obnove suverene i samostalne međunarodno priznate hrvatske države Republike Hrvatske.
No, zašto smo danas pali na tako niske grane? Vjerujem, samo zato što je, kao što svi vidimo, zlo tako snažno zavladalo u svijetu i što se ti moćnici zla nisu mogli pomiriti sa činjenicom da se jedan malobrojan hrabar i ponosan povijesni narod kao što smo mi Hrvati, svojom vlastitom željom, kroz stoljeća i uz silne žrtve, usprkos svim moćnim neprijateljima, izborio za svoju slobodu i samostalnost.
Mnogi od nih imaju svoje "Hrvate" koji se ne bi smjeli ugledati u nas u pozitivnom smislu. Hoće pokazati i svojim nezadovoljnicima i nama da se borba i žrtve za slobodu ne isplate. Stoga su godinama od naše samostalnosti hranili među nama zmije otrovnice, hijene, šakale, lisice i aždaje, a suzbijali i proganjali ponosne lavove i sokolove. Ta hrabra i plemenita bića gotovo su izumrla u Republici Hrvatskoj. Neki, hvala Bogu, na vrijeme pređoše u besmrtnu vječnost i ostadoše u srcima nas svih, gdje im nitko više ne može nauditi. Neki su se pritajili i zašutjeli, boreći se za preživljavanje. Neke ucijeniše ili potkupiše. Najhrabriji su najviše progonjeni, te u domaće ili strane rešetke zabrtvljeni. Najponosniji u svojoj snazi i veličini nestadoše sa obzorja, ne dopuštajući da ih prljavština progonitelja dotakne. Neki su se, na veliku žalost, i slomili zbog zla i nepravde koja nas je snašla, pa u takvom mraku ne htjedoše više živjeti. Neki hrabri i uspravni još su tu, ali se njihov glas teško probija zbog mnoštva crnih ptičurina graktalica.
U lijepo i bogato stanište nekadašnjih lavova i sokolova, labudova i ptica pjevica, useliše se gušteri kameleoni, crvi, gliste i ljigavi puževi, koje tu razmnožiše ružne aždaje i krokodili iz tuđih, stranih mutnih voda. Neke svijetle ptice htjedoše visoko letjeti i pjevati istinu o suncu i slobodi, ali i njima kavezima prijete.
Tu su još i bijele ptice nebesnice, koje pod našim nebom žive već dvadeset stoljeća i kojima nitko ništa ne bi mogao, jer njih izravno hrani Otac Nebeski. One bi daleko mogle pronijeti glas o nesreći hrabrih lavova i crnim tmastim oblacima nad svojim cvjetnim livadama, bistrim rijekama, širokim plavim vodama, bisernim otocima i bogatim zelenim šumama, ali ukrutiše svoja bijela krila puževskim ljepilom i ostadoše prikovane!
Kako piše Glas Koncila?
Primjerice Glas Koncila, koji bi trebao i mogao biti potpuno neovisan list i boriti se za sve bitne moralne i duhovne vrijednosti, u prvome redu za ugroženoga čovjeka, istinu i pravdu, u svome Komentaru od 9. listopada, pod nazivom "Negativnosti su savladive", govori o pretvorbi i privatizaciji u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 2000. g. Za to vrijeme i za te procese papagajski ponavlja paušalnu sintagmu svih neprijatelja hrvatske države, kako se ta pretvorba i privatizacija s pravom naziva "pljačkom stoljeća", umjesto da bar taj vjerski neovisan list objektivno govori i piše o "stoljeću pljačke" koja je pogodila i potpuno opustošila hrvatski narod od 1918. do 1990.
Posebno bih istaknula najprije pljačku putem nepravedne pretvorbe krune u dinar, čiju su tobožnju vrijednost bar tri-četiri puta napuhali u odnosu na krunu, koja je sigurno bila jača od bijednog srbijanskog dinara. Zatim raznim makinacijama i silom sustavno su i nadalje prelijevali hrvatski kapital u Beogradski pašaluk, jer je Hrvatska svakako bila gospodarski razvijenija. Nadalje, iza Drugog svjetskog rata, uz sve ljudske i materijalne žrtve i pljačku, opet pljačka pretvorbom kune u dinar prema vrijednosti kako su god htjeli. Daljnjim ubijanjima, zlostavljanjima, prijetnjama i zatvaranjima, mnogi su Hrvati istjerani u inozemstvo na ropski rad, kako bi zarađivali devize za uzdržavanje svojih obitelji, ali su te devize morale najprije ići u Beograd, da bi oni za te devize obiteljima kao milostinju dali nešto dinara po svojoj volji. Nismo valjda zaboravili izreku za vrijeme Hrvatskoga proljeća kako nećemo da "radnici idu na zapad, a devize na istok". Pred sam Domovinski rat nismo valjda zaboravili ni upad Miloševića u monetarni sustav Jugoslavije, pri čemu je uzeo zajedničkih novčanih sredstava koliko je htio za opremanje ratne mašinerije, a taj novac naravno nikad nitko nije vratio niti im to pada na pamet, kao ni plaćanje ratne štete Hrvatskoj. Također pljačka i ne vraćanje Hrvatskoj određenih graničnih teritorija i gotovo nikakva raspodjela ogromne imovine bivše države.
Dobro se sjećam i jednog davnog spominjanja, prije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Vjesniku, o velikim sredstvima koja je tadašnja SR Hrvatska dala za izgradnju hidrocentrale Đerdap, građene za potrebe Srbije, i kada je tadašnji visoki republički dužnosnik Jakov Blažević odgovorio da mi u SR Hrvatskoj trebamo biti ponosni što tako pomažemo bratskoj republici Srbiji! A o izgradnji potpuno besmislene i nerentabilne pruge Beograd-Bar, sa stotinama kilometara tunela, da i ne govorimo. Sjećam se da se tada spominjalo kako se radi o tako velikim troškovima da se ni SAD ne bi usudile ići u jedan takav prijekt. Što se tiče stvarne "pljačke stoljeća" na hrvatski način, vidimo da se ona događa tek iza 2000. godine, od kada smo namjerno dovedeni u "dužničko ropstvo" i kada je cijela Hrvatska stavljena na bubanj za sitne novce svjetskim mešetarima i moćnicima, i prije bilo kakvog ulaska u Europsku uniju. Pitanje je zašto bi nas tamo uopće primali, kada i ovako, uz pomoć takozvane hrvatske vlasti, mogu uzeti od nas sve što ih je volja, a prema nama nemaju baš nikakvih obveza. Sve ovo o čemu ja govorim nije moguće da ne zna i pisac Komentara u Glasu Koncila, pa razmislimo zašto onda piše kako piše?
Komisija "Iustitia et pax" HBK ispričava se Europi...
U Komentaru Glasa Koncila od 9. listopada govori se i o tome kako se na Skupštini Konferencije europskih Komisija "Iustitia et pax" u Lisabonu prozivalo predstavnike Komisije "Iustitia et pax" HBK, okrivljujući vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj što je u vrijeme do 2000. godine "propustilo reagirati s katolički dovoljno autentičnim stavovima kada je bila u pitanju privatizacija i socijalna prava unutar novoga kapitalističkog sustava". Nazočni predstavnici Komisije "Iustitia et pax" HBK, u kojoj Komisiji je predsjednik biskup dr. Vlado Košić, su, prema Glasu Koncila, opravdavali tadašnje vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, kako je to vodstvo bilo dovedeno u zabludu krivim informacijama od strane tadašnje (valjda "zločeste", ako ne i "zločinačke") Tuđmanove (valjda "prevarantske") vlasti. Znači, ispričavali su se, a nisu se upitali od kuda takvo mišljenje Europskih biskupskih konferencija i njihovih Komisija "Iustitia et pax" o Hrvatskoj, koja je tada bila u krvavom ratu, izložena strašnoj agresiji, sa embargom na oružje i pritisnuta milijunskim mnoštvom prognanika i izbjeglica, i zašto se te Biskupske konferencije i njihove komisije "Iustitia et pax" nisu digle na noge, stale na stranu katoličke Hrvatske, osudile agresiju na Hrvatsku i BiH i pokušale zaustaviti rat?
Zašto predstavnici naše Komisije "Iustitia et pax" nisu objasnili ostalima da se u Hrvatskoj nije radilo o nikakvoj pljački vrijednoj spomena, da je Hrvatska već prije 1990. bila maksimalno opljačkana, da se kroz ratne strahote i strašne ljudske i materijalne žrtve borila za slobodu i golo preživljavanje stanovništva, s tolikim prognanicima i izbjeglicama, te branila od agresora, koji je, naoružan neograničenim količinama najubojitijeg oružja, uništavao sve pred sobom, pa tako i privredne objekte i njihovu perspektivu, zbog čega su radnici ostali bez radnih mjesta. Zašto im nisu rekli da se Katolička Crkva u Hrvata pod vodstvom velikoga i svetog kardinala Kuharića zaista ponašala kao Sveta Crkva i da nikada nitko, osim kardinala Stepinca, nije izgovarao u vrijeme najgoreg rata tako svete riječi kakve je izgovarao kardinal Kuharić i učio ratnike kako se trebaju ponašati prema neprijatelju. Znači, nije problem u ondašnjem vodstvu Crkve, nego u današnjem, koje ne objašnjava svima, a posebno bar drugim Katoličkim Crkvama u svijetu o čemu se ovdje radilo, a o čemu se i danas radi!
Josip Manolić za Glas Koncila vjerodostojan sugovornik
U Komentaru Glasa Koncila od 16. listopada pod naslovom: "Dobivena bitka i nove fronte", u kojem se izražava veliko veselje zbog početka tobožnjih pregovora o ulasku Hrvatske u EU, govori se o nekakvim "političkim snagama" u svijetu koje ne žele dobro Hrvatskoj, i to baš ni manje ni više nego prenoseći riječi Josipa Manolića, koje je on izrekao u interviewu u "Novom listu" od 7. listopada. Tu se, između ostaloga, iz toga interviewa prenose i riječi o zločinima u Gospiću nad nekoliko Srba, za koje su, na temelju dokazano krivotvorenih kaseta, drastično osuđeni pukovnik HV-a Tihomir Orešković na 15 godina zatvora, general Mirko Norac na 12 godina, te brigadir Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. Te zločine su, po Manoliću, proizvele te neimenovane "političke snage", a da su ovi osuđeni bili agenti tih snaga i izvršitelji zločina, za što kao agenta tereti i Gojka Šuška, kad mu se prohtije, pa valjda je takav agent bio i sam predsjednik Tuđman. Dakle, svak tko je radio i borio se za Hrvatsku je agent, samo ne on, Manolić, poznati "prijatelj" Hrvata i agent NKVD-a, pa zašto ne i ostalih "politčkih snaga". On, koji je bio "strah i trepet", za mnoge hrvatske žrtve i egzekutor, a posebno odlučivao i o životu i smrti mučenika kardinala Alojzija Stepinca, je sada za Glas Koncila vjerodostojan sugovornik i vjerodostojan svjedok vremena. I baš njega treba citirati, čak i o navodnim hrvatskim zločinima u Gospiću, kao da tamo nije bilo bar pedeset puta većih zločina nad Hrvatima i nad samim gradom Gospićem od strane Srba, a koje zločine više nitko i ne spominje, a kamoli da se zločince poziva na odgovornost!
Tko će se zauzeti za pravdu, ako neće ni Crkva?
Svi smo mi ljudi pozvani da se, kao razumna, slobodna, osjećajna i moralna bića (jer nam je Bog darovao savjest) borimo, s ljubavlju, za pravdu i mir u svijetu, a najprije u svom okruženju, obitelji, narodu i domovini!
To je u prvome redu dužnost političara, jer su oni u demokratskim društvima zato odabrani i izabrani ili su se prevarom i nasiljem nametnuli. No, kao što vidimo, kroz povijest i danas, oni to rijetko čine. Gledaju samo na osobne interese, kako ih oni nepromišljeno vide, ili na takve interese naroda i države koju predstavljaju. Za ostvarenje svojih sebičnih interesa i ciljeva oni ne biraju sredstva. Na žalost, prema njihovu ponašanju i govoru, ti su interesi, na bilo koji način, danas postali sasvim legalni, a i u glavama mnogih ljudi, uspavane i zakržljale savjesti, postaju sve više i legitimni. Kako takvo ponašanje bez poštivanja moralnih vrijednosti dugoročno svakako vodi u kaos i propast pojedince, obitelji, narode i cijelo čovječanstvo, pa i planet Zemlju, bilo bi potrebno shvatiti da nemoralno ponašanje političara nije dobro ni pametno.
Preostajemo samo mi, autentični pripadnici Katoličke Crkve, drugih kršćanskih Crkava i ostalih humanističkih vjerskih zajednica, da se istinski zauzimamo, s velikom ljubavlju, pa naravno i kroz politiku, za prave vrijednosti i za svakoga čovjeka, bez obzira na vjeru, naciju, rasu, podrijetlo i socijalni status, kad god je taj čovjek ugrožen u svome ljudskom dostojanstvu i nepovredivim i neotuđivim ljudskim pravima, od kojih je temeljno i najvažnije pravo na život od začeća do prirodnoga kraja. Koliko se u današnjem svijetu to najvažnije pravo na život ne štiti i ne poštuje vidi se na žalost po tome da u više od tri četvrtine zemalja svijeta postoje zakoni koji gotovo neograničeno dopuštaju zakonsko ubijanje nerođene djece, dok se malo po malo povećava i broj zemalja koje dopuštaju i zakonsku eutanaziju, medicinski gledano, neizlječivih bolesnika, prema tobože njihovoj želji. Došli smo već do toga da se mnogi stariji bolesnici boje otići u bolnicu!
I u našoj državi Republici Hrvatskoj, svakako još iz 1978. godine, vremena komunističkog režima, postoji i poštiva se vrlo liberalan zakon koji dopušta masovno ubijanje nerođene djece, takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, iako hrvatski narod ubrzano izumire, jer se iz godine u godinu povećava broj od preko 15.000 više umrlih nego rođenih. Rađa se samo oko 40.000 djece godišnje, dok se pedesetih godina prošlog stoljeća, prije uredbi i zakona o dopuštenom ubijanju nerođene djece, rađalo oko 95.000 djece godišnje.
U današnje vrijeme umire oko 55.000 osoba godišnje i ta brojka neprekidno raste u odnosu na broj rođenih koji se stalno smanjuje. O toj katastrofalnoj demografskoj situaciji u Hrvatskoj gotovo se ne smije ni govoriti, niti državne vlasti bilo što poduzimaju, jer to bi već bio nacionalizam.
U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama gdje se zakonski normalno ubijaju nerođena djeca, kao znak "velikog dosega slobode, kulture i civilizacije", donose se Zakoni o zaštiti i dobrobiti životinja, protiv čega naravno nismo ni mi, zaštitnici ljudskog života, ali više je nego apsurdno da nikako ne može doći u obzir da se donese Zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskog života od začeća do prirodnoga kraja. Mi udruge koje se zalažemo za tu zaštitu i takve vrijednosti ne možemo dobiti nikakvu potporu iz državnog proračuna, dok destruktivne homoseksualne udruge i druge protuživotne udruge dobivaju sredstva šakom i kapom, uz sredstva koja svakako primaju od vanjskih donatora i udruga sličnih sebi.
Da zlo bude veće, u nas se ubijaju nerođena djeca i u bolnicama u Zagrebu koje nose časna i slavna imena poput Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" i Kliničke bolnice "Sveti duh", a da se crkveno vodstvo ne zauzima da se tim zdravstvenim ustanovama bar oduzme sadašnje ime.
Nemam riječi za strahotu te stvarnosti, a općenito najstrašnije je što se ta strahota ostvaruje baš uz pomoć liječnika koji su prigodom primanja diplome prisegnuli između ostalog da će apsolutno poštivati ljudski život od samog začeća. Također, ta strahota se ostvaruje i uz pomoć prava i legalnih zakona. Zar suvremena i buduća medicina smije biti ta koja i spašava i ubija ljudske živote, ili bi trebala biti samo ta koja štiti i spašava ljudske živote, podjednako u cjelokupnom trajanju i u svim razdobljima, od začeća do naravne smrti? Tome treba služiti i pravna struka, jer ne može i ne smije štititi i zlo i dobro, nego samo dobro, a zakonskim putem kažnjavati zlo!
Glavne medije u Hrvatskoj te teme ne zanimaju. Oni, prema svakodnevnim programima, imaju "pametnijeg" posla. Oni sve liberaliziraju, relativiziraju, amerikaniziraju, globaliziraju, daju pravo javnosti svakome zlu, nasilju, divljoj i neograničenoj spolnosti, perverzijama, perfidno izjednačuju što valja i ne valja i nekažnjeno se vulgarno i primitivno rugaju pravim vrijednostima, vrijeđajući ljude koji te vrijednosti poštuju i žive! Mi pojedinci proživotnog usmjerenja i naše udruge bez prave potpore možemo svojom upornošću nešto učiniti, ali ne baš puno i ni blizu koliko je potrebno. Najviše bi moglo učiniti odgovarajuće državno vodstvo, a kad već toga nema onda bi crkveno vodstvo trebalo imati odgovarajuće planove, pa vjernike pozivati i na prosvjede za obranu bitnih životnih pitanja za budućnost naroda i države, kao što se to radi u Španjolskoj, Italiji, Americi i drugdje.
Mi Hrvati se još nismo rješili komunizma
Vidimo da od svih tranzicijskih zemalja jedino u Republici Hrvatskoj cvjeta zločinački komunistički sustav, koji je toliko zla nanio svijetu, a posebno nama Hrvatima, koji smo od toga sustava postotno, prema broju stanovništva, i najviše stradali. Interesantno da je osuda toga sustava usvojena deklaracijom Europske pučke stranke i u parlamentu Europske Unije, i da se u toj deklaraciji traži u svim europskim zemljama, osobito onima koje pretendiraju na ulazak u EU, brisanje svakog spomena na to strašno razdoblje, a da glorificiranje toga sustava u Hrvatskoj nikome izvan Hrvatske ne smeta, nego se na razne načine čak i potiče. Nositelje toga sustava i još žive zločince nitko službeno ne proziva niti ih procesuira. Njihove udruge se potpomaže, a sljedbenike ohrabruje sa najviših državnih instanca. Ta partija malo promijenjenog imena, kao tobože nova politička stranka, na čelu sa istim čelnicima, na nerazumljiv način je preuzela svu golemu imovinu bivše Komunističke partije, opljačkanu od hrvatskoga naroda, diljem Hrvatske, te tu imovinu koristi i prodaje ili iznajmljuje za veliku dobit, pa toj "novoj" političkoj stranci, po ekonomskoj moći ni jedna druga stranka nije ni blizu.
Po službenoj naredbi komunističkog zločinačkog režima prekopana groblja hrvatskih vojnika, branitelja hrvatske države iz Drugog svjetskog rata, uništenih križeva i spomenika, što nisu činili kroz povijest ni najgori barbari ni vandali, se ne obnavljaju, nego su i dalje u šipražju na Mirogoju i drugim grobljima u Hrvatskoj. Jama Jazovka, u koju su pored ostalih mnogobrojnih žrtava hrvatskih vojnika i civila, bačeni i svi vojni ranjenici iz zagrebačkih bolnica, se dostojno ne istražuje niti obilježava od strane takozvane hrvatske vlasti, kao ni mnoge druge jame i grobišta diljem Hrvatske. Sljedbenici tih istih zločinaca, kojima ništa nije sveto, su i zločinci koji su iz vukovarske bolnice, pred očima svijeta, pokupili ranjenike i nakon noći strahovitog mučenja iste pobacali i prekrili zemljom na Ovčari. Na Mirogoju je obnovljeno i dostojno obilježeno i groblje njemačkih i drugih vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu, što svatko tko ima imalo ljudskog duha i ljudskih osjećaja može samo pozdraviti, ali nova, tobože hrvatska vlast, i ne pomišlja da obnovi i obilježi groblja ustaša i domobrana, hrvatskih sinova koji položiše svoje mlade živote na oltar domovine. Ta vlast tetoši komunističke mega-zločince i njihove sljedbenike i po svaku cijenu juriša gmižući u Europsku Uniju. Začudo, ta "civilizirana" Europa tu ljigavu vlast i ne pita za necivilizacijske postupke prema hrvatskim žrtvama stradalim od komunističkih zločinaca, niti se zanima zašto još buja komunizam u Hrvatskoj, za razliku od svih drugih zemalja u Europi. Jedino u Hrvatskoj se nije smjela provesti ni lustracija komunističkih kadrova, bar da nam svakodnevno u javnosti ne uništavaju živce, pa makar i ne bili osudjeni za svoje zločine po ljudskoj pravdi, jer Božjoj sigurno neće izmaći.
Većina hrvatskoga naroda, kao žrtva komunizma, naravno da ima drukčije stavove i želje, ali nažalost još uvijek nepravdu mora zasad mirno trpjeti! Očito, zbog beogradsko-srpske mržnje, pretenzija na hrvatsku domovinu kroz više nego stogodišnje razdoblje i megalomanskih srpskih laži i kleveta protiv Hrvata, baš dok su njihovi zločinci stvarno činili najgore zločine nad Hrvatima, uz njihove privilegirane diplomatske okolnosti u zajedničkoj državi, tamnici Hrvata od 1918. godine, mnogi u svijetu su povjerovali u te uporne laži, te zbog svega toga prema hrvatskome narodu, potpuno neopravdano, postoje teške i za nas vrlo štetne predrasude! Zbog tih predrasuda i naše inertnosti da iznosimo svijetu istinu i pobijamo monstruozne laži neprijatelja, u krivom uvjerenju da istina sama po sebi pobjeđuje, ali i radi zakulisnih interesa nekih jakih moćnika, kontra našim interesima i naših malobrojnih prijatelja, dovedeni smo u škripac da nam neprijatelji ubacuju u njedra komunističku guju, hrane je i štite, kako bi nas grizla iznutra i ometala nas da razvijemo svoja krila i neopterećeni krenemo u perspektivnu budućnost uz rasvijetljenu i raščišćenu prošlost. Ta bijesna guja, puna sotonske mržnje i otrova na sve što bi moglo biti dobro i lijepo, toliko se udebljala i razgoropadila da sad otvoreno, putem svojih debelih udruga, nama koji smo se usudili braniti i obraniti bar ovu avnojevsku Hrvatsku i dio Bosne i Hercegovine, prijeti, zamislimo, ni manje ni više, nego baš lustracijom od 1989. do 2000.
Baš lijepo, što mi, zbog svoje dobrote i naivnosti, ne učinismo njima sasvim opravdano, hoće oni nama u svome poznatom komunističkom stilu. Sa progonima hrvatskih branitelja časnika dragovoljaca, koje su započeli 12. rujna 2000., nastavili su kontinuirano dalje, uz prethodno započeto i za koji mjesec dovršeno otpuštanje s posla par tisuća policajaca hrvatskih branitelja dragovoljaca, kako bi mogli neometano uhićivati generale i druge časnike Hrvatske vojske, kao i tolike druge hrvatske branitelje. Zemlju Hrvatsku i sve vrijedno rasprodaju bud zašto, a i daruju pohlepnim susjedima, kako im se prohtije. Bruxelles od nas, radi tobožnjih pregovora, traži nemoguće i još nas kao krivce proziva zbog neriješenih "graničnih sporova", kao da mi pravimo probleme što odmah ne damo sve što netko hoće uzeti. Mi izgleda nemamo pravo ni na ove ostatke ostataka svoje domovine, koji su nam priznati avnojevskim granicama i potvrđeni 1991. od strane Badinterove komisije, a što su potpisale i te države susjede koje nam nezasitno odgrizaju morski i kopneni teritorij. Glas nas koji razmišljamo o svim tim nepravdama se slabo čuje ili uopće ne čuje, jer su, kao što je poznato, svi utjecajni mediji u rukama onih za koje vidimo koliko nam žele dobro!
Gdje je glas "Majke Crkve" dok se progone, zlostavljaju i ponižavaju hrvatski branitelji i hrvatsko pravosuđe i zašto šuti Komisija "Iustitia et pax" HBK?
Katolička Crkva u Hrvata, kroz gotovo 14. stoljeća življenja na prostorima ove lijepe naše Domovine, uvijek je bila uz svoj narod, posebno u njegovim velikim povijesnim nevoljama.
No, da li je to danas tako, kada su nam nakon desetak velikih, teških, tragičnih, ali i svijetlih i slavnih godina, opet nastupile olovne godine, pune zla, tame, apsurda, kaosa, te svakovrsnog nasilja, poglavito duhovnog, i ponižavanja svega najboljeg u nama i medju nama, godine bez poleta, bez veselja i nade? Prema ponašanju vodstva naše Crkve, koje službeno ne prosvjeduje i šuti na tolike konkretne nepravde i neistine koje pogađaju narod, posebno njegov najbolji dio, hrvatske branitelje, u srž narodne duše, moglo bi se reći da to vodstvo nije kao što bi trebalo biti! Svaka čast i hvala pojedinim biskupima na njihovu osobnom iskoraku, kao i svekolikom svećenstvu, koje je i danas, kao i uvijek, duboko utkano u svoj narod, čiji je sastavni dio i s kojim predstavlja monolitnu cjelinu u dobrim, kao i u teškim prilikama narodnog života.
Ako su, kao što vidimo, u ovo vrijeme potpuno zakazale oficijelne političke strukture u obrani narodnih i državnih interesa, nije li moralna dužnost "učiteljice i majke", osobito ako predstavlja preko 90% stanovništva, da svom snagom stupi na javnu scenu i uz Božju pomoć spašava svoj narod - svoju djecu?
Naprotiv, naša crkvena hijerarhija, putem pisanja glavnog glasila zagrebačkog Nadbiskupskog duhovnog stola i pojedinih izjava glasnogovornika HBK, podržava nepravde i odobrava progone i slanje hrvatskih generala na haaško stratište na temelju monstruoznih optužnica. Takodjer se crkvena hijerarhija ograđuje od časnih riječi velečasnog Zlatka Suca o generalu Gotovini i hrvatskim braniteljima, te ga putem svog glasnogovornika proziva, vrijeđa i ponižava, nazivajući ga nerazumnim i nesvjesnim čovjekom s kojim netko drugi može manipulirati, dok se pojedini biskupi, kad se usude zauzimati za pravdu i istinu, moraju javno opravdavati da to sve čine u svoje osobno ime! Kako drukčije, nego najblaže rečeno oportunizmom, nazvati šutnju crkvene hijerarhije, kad se od strane međunarodnih čimbenika, poput Haaškog tribunala i vodećih tijela Europske Unije, te političkih dužnosnika Velike Britanije i SAD-a, bezgranično vrijeđa, ponižava i lažno optužuje cijeli hrvatski narod i njegov obrambeni i osloboditeljski Domovinski rat?
Kako objasniti šutnju "Majke Crkve" kad se progone, uhićuju i otpremaju u Haag ili domaće zatvore najzaslužniji časnici i drugi branitelji, hrvatski sinovi; kada se, umjesto najveće slave i zahvalnosti, progoni glavnog generala pobjedničke Hrvatske vojske, najhumanijeg i najzaslužnijeg viteza osloboditelja hrvatskoga naroda, obiteljskog čovjeka Antu Gotovinu; kada se za njim, koji je posljednji bedem hrvatske časti i dostojanstva, kao i dostojanstva Domovinskog rata, sramotno raspisuju tjeralice, obećaju novčane nagrade za izdaju najčasnijeg časnika i najvećeg narodnog dobročinitelja i spasitelja i kada se stvaraju sveobuhvatni i izvanredno skupi akcijski planovi potjere i uhićivanja, na sreću sve bezuspješno?
Ne boji li se to crkveno vodstvo da tako narodu pokazuje loš primjer, te da, kao i aktualna politička vlast, pokušava navući na hrvatski narod povijesno prokletstvo, što Bog neće dati, jer, hvala Bogu i na sreću svih nas, narod suprotno misli! Takodjer, kako objasniti šutnju kada se nezamislivim pritiscima ponižava hrvatsko sudstvo, da mora osuditi hrvatske branitelje, bez obzira što nema nikakvih dokaza o njihovoj krivnji? Sudi im se i po nekoliko puta za iste optužbe od kojih su više puta bili oslobođeni, sve dok, od izmijenjenog suda i izmijenjenog raspravnog vijeća, napokon ne budu drastično osuđeni.
Hrvatski branitelji u hrvatskoj državi, za čije postojanje su i najzaslužniji, pukni zemljo, moraju biti osuđeni, makar i na temelju bilo kakvih krivotvorina, kao što je slučaj dokazano krivotvorene kasete, na suđenju pukovniku Oreškoviću, generalu Norcu i brigadiru Grandiću u Rijeci, te jasno krivotvorenih transkripata Brijunskog sastanka Glavnog stožera Hrvatske vojske prije "Oluje", za potrebe optužbe u predviđenom suđenju generalima Gotovini, Markaču i Čermaku. Kako je ljudskoj osobi, makar samo zdravog razuma, to moguće mirno promatrati i o tome šutjeti?
No, najstrašnije poniženje hrvatskih branitelja, hrvatskoga pravosuđa, hrvatske države i hrvatskoga dostojanstva, događa se u Splitu na ponovljenom suđenju osmorici branitelja zbog navodnih zločina nad "srpskim civilima" u vojnom zatvoru u Lori! Zar nije u Nebo vapijući grijeh i najveći zločin protiv ljudskog dostojanstva da se na sud pozivaju i dolaze "svjedoci" koji su u Republici Hrvatskoj u odsutnosti osnđeni kao ratni zločinci, poput Vojkana Živkovića, ubojice, snajperista i pripadnika Mladićevih elitnih postrojbi, osuđenog na 22 g. zatvora, kao i toliki drugi njemu slični.
Činjenica jest da su i Hrvati, iako u obrani, u teškim ratnim okolnostima počinili sporadično i po koji zločin i zlodjelo, što je za svaku osudu, ali je također činjenica da je Hrvatska i prije 2000. g. procesuirala sve otkrivene počinitelje i osudila ih. Bilo je oko 4.000 takvih postupaka. Sve počinitelje nije bilo moguće otkriti, što se ne događa ni u miru, s kamoli u ratu. Ni jedna druga vlast ni država uključena u rat nije sudila počiniteljima zločina na svojoj strani, pa opet se Hrvatskoj stalno nameće neka krivnja. I sami međunarodni čimbenici su izračunali da su 90% svih zločina u Hrvatskoj i BiH počinili Srbi, a 10% zajedno Hrvati i muslimani Bošnjaci.
Po kakvoj se to onda logici Hrvatsku prisiljava da neprekidno, uz veliku medijsku pompu, uvijek ponovno istražuje navodne hrvatake zločine nad Srbima, diljem Republike Hrvatske, i masovno sumnjiči i maltretira hrvatske branitelje i njihove obitelji? Dobar broj njih i osuđuje, kao što smo rekli. Ako slučajno ne prvi put, onda im se sudi i po nekoliko puta. Stoga nije nikakvo čudo da boluju od PTSP-a, da se ubijaju i da ne vide nikakve perspektive života.
U isto vrijeme Hrvatsku se prisiljava da odustane od procesuiranja Srba koji su evidentno počinili strašne zločine. Ne mora čovjek biti pravne struke, kao što nisam ni ja, nego samo zdravog razuma i dobronamjerna srca, uz elementarno poštenje, da bi logično razmišljao i shvatio da sud ne mora po svaku cijenu osuditi nekoga za zločin koji mu se pripisuje, pa bio on sa bilo koje strane u ratnim događajima.
Zna se da sud može objektivno nekoga osuditi samo na temelju materijalnih dokaza ili, ako nema materijalnih dokaza, onda na temelju vjerodostojnih svjedoka!
Sad svi razmislimo, jesu li vjerodostojni svjedoci u suđenju hrvatskim braniteljima pobjednicima, oni "svjedoci" zločinci koji dolaze sa neprijateljske, agresorske, zločinačke, poražene strane?
Zaista, ti naši optuženi branitelji su pravi sveci ako to sve mogu podnijeti da ne polude i pokušaju sve oko sebe razbiti i srušiti. Oni koji im to krajnje nemoralno sudsko nasilje prešućuju, zaista ne mogu biti drugo nego zločinci protiv svakog morala i dostojanstva. Mi ostali, koji bi to mogli mirno promatrati i ništa ne učiniti ako bi išta mogli, bili bi slični onim prvim zločincima protiv svakog morala.
Ili, ako se uzme u razmatranje i razmišljanje nezakonito i besmisleno optuživanje hrvatskih novinara od strane Haaškog suda, te, po hrvatskim zakonima i Ustavu, potpuno nezakonito njihovo uhićivanje i slanje u Haag, čovjek zdravog razuma se pita, kako ovo i sve prethodno može činiti jedno imalo normalno pravosuđe?
Kako to da ni jedna pravosudna institucija ili udruga ne reagira na takvo očigledno ponižavanje hrvatskoga sudstva i pravne struke? Zar zbog takvih nepravdi ne bi trebala reagirati i Komisija "Iustitia et pax" HBK? Zar ne misle da nepravda i nasilje prema jednima, prijeti svima? I zar ne bi s tim sudskim nepravdama trebali upoznati sve europske i svjetske Komisije "Iustitia et pax", Biskupske konferencije Europe i svijeta, naravno Svetog Oca Benedikta XVI i sve relevantne međunarodne institucije? Ako to ne učini Komisija "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije, zašto onda uopće nosi to časno ime ("Pravda i mir")?
Što se želi postići stalnim suđenjima hrvatskih branitelja?
Razmislimo i upitajmo se što se uopće želi postići tim stalnim, kontinuiranim istragama i suđenjima hrvatskim braniteljima, uz orkestrirano linčovanje u medijima zbog truna zločina nad Srbima, zanemarujući gredu srpskih zločina nad Hrvatima i hrvatskom zemljom? To može ići u nedogled, jer sigurno nema malo većeg, pa i manjeg mjesta u Hrvatskoj iz kojeg poneki Srbin nije otišao u četnike, pa tamo poginuo ili slučajno nestao na bilo koji način. Time se programirano stalno frustrira hrvatske branitelje i javnost, a u očima i ušima ljudi u zemlji i svijetu stječe se upečatljiv psihološki dojam da su Hrvati zločinci, jer im se stalno sudi, a jadni Srbi su naravno žrtve!
Najočitiji primjer za tu zamjenu teza i stvarnosti je aktualni slučaj pompozne istrage zbog navodnog zločina nad Srbima u Osijeku.
Kaže se da su tijekom rata u Osijeku nestala 32 "srpska civila" medju kojima kažu i 30 Hrvata. Usput rečeno, poznato je da je se o tome već vodila istraga još u to vrijeme, ubrzo nakon saznanja o nestancima, i donijeti su određeni zaključci. S druge strane, poznato je da je u Osijeku tijekom agresije i granatiranja grada, osim ogromnih materijalnih šteta, poginulo 874 civila, među kojima dosta žena i djece, te da je bilo preko 4.000 ranjenih. Nismo valjda zaboravili i na ostale goleme hrvatske žrtve u preko 140 masovnih grobnica, do sada otkrivenih, veliki broj žrtava po selima i gradovima tijekom agresorskog osvajanja i okupacija, oko tisuću žrtava hrvatskih staraca i starica preostalih u UNPA-zonama, oko 1.000 ubijenih u srpskim logorima, da dalje ne nabrajam. Dobili smo tijela od oko tristo ubijenih logoraša. Nitko ne postavlja pitanje zašto su oni, većinom civili, tamo odvedeni i zašto su tamo od batinanja mučenički ubijeni. Mi moramo samo biti "sretni" da smo njihova mučenička tijela dobili kako bi ih dostojno pokopali.
Valjda bi i za te hrvatske žrtve netko trebao odgovarati, ako se samo po sebi ne smatra da su hrvatske žrtve uvijek i svugdje, pa sada i u vlastitoj državi bezvrijedne, dok su srpske, ma kako bile male, jedino vrijedne pažnje, istrage, osude što više Hrvata, makar i ne bili krivi, te sveopćeg vječnog sjećanja i žaljenja!
Najveći grijeh je ne braniti branitelje i kakvo trebamo sudstvo
Logično bi bilo da se i glede svih ljudskih žrtava stradalih tijekom agresije na Republiku Hrvatsku od 1991.g., odnosno tijekom Domovinskog rata, dogovorimo kojim redosljedom ćemo ih istraživati i kažnjavati počinitelje. Normalno bi bilo u svakoj normalnoj državi, osobito kao pobjednici, da se najprije rješavaju daleko veće žrtve nedužnog napadnutog naroda te države, pa zatim i žrtve zločina na neprijateljskoj agresorskoj strani.
Ako već u nas nije ništa normalno, po mome mišljenju Hrvatski (državni) sabor bi o tome trebao donijeti odluku. Ovako, mi svi, neprekidno uznemiravani i frustrirani raznim nepravdama, ponižavanjima i aferama, nikako ne možemo naprijed, ni u kom pogledu, ali vjerojatno je baš takvo stanje nekim moćnicima i cilj.
Stoga mislim da taj gordijski čvor programiranoga kaosa u Hrvatskoj jedino svojim angažiranjem može presjeći Crkveno vodstvo, s obzirom da ima oko 90% pučanstva u svome članstvu. Majka Crkva uvijek treba biti na strani svoje progonjene i ugrožene djece, kad se političko vodstvo ne zna i neće brinuti za narod. Crkva ne smije pustiti naše branitelje da ih bilo tko ponižava i maltretira. Ona treba jasno reći da ne smije biti osuđen hrvatski branitelj na temelju iskaza nevjerodostojnih svjedoka ili raznih krivotvorenih materijala. Ako nema materijalnih dokaza krivnje i optuženi branitelj kaže da nije kriv, kao i svjedoci njegove obrane, valjda je najmanje što okrivljeni u svojoj državi, za koju se žrtvovao, može očekivati to da se više vjeruje njemu i njegovim svjedocima obrane, nego li nevjerodostojnim svjedocima optužbe iz neprijateljskih agresorskih redova i agresorske države.
Čak ni neprijatelj, za kojeg sa velikom sigurnošću znamo da je počinio zločin, ne mora biti osuđen po svaku cijenu. Sud po svaku cijenu jedino mora štititi i čuvati svoj dignitet kako bi građani poštivali i imali povjerenje u sudstvo.
Dužnost je pravosuđa i države da pokuša počinitelje zločina privesti ljudskoj pravdi i suditi im na temelju čvrstih dokaza i vjerodostojnih svjedoka. Ako to ne uspije ne mora se nitko previše uzrujavati, nego ga prepustiti Božjoj pravdi, a ta će mu, posebno ako se ne pokaje i ne zamoli oprost od Boga i žrtve, biti daleko teža od ljudske pravde i u ovom i na drugom svijetu.
Dakle počinitelj zločina sa bilo koje strane, ako se radi o ratu, ili ako se radi o bilo kojem zločinu, sigurno nije osobno profitirao ukoliko ne bi bio osuđen po ljudskoj pravdi. Bolje bi mu bilo da to bude, ako je stvarno počinio zločin. Po osudi, imao bi vremena razmišljati o svome zločinu i pokajati se, što je za zločinca najbolje rješenje.
Zločin, kazna, oprost
Smatram da je daleko teže i opasnije za čovjeka biti zločinac, nego žrtva zločina. Čestiti ljudi sigurno nikada ne bi htjeli biti zločinci, ni po cijenu vlastitog života.
Svakako, bolje je biti žrtva nego počinitelj zločina. Žrtva koja ne mrzi čovjeka zločinca, nego samo zlo koje je on počinio i oprosti mu, ili ako tako postupe najbliži preminule žrtve, sigurno će Bog onima koji su žrtvu podnijeli i oprostili na razne načine uzvratiti stostrukim blagoslovima već i na ovome svijetu, njima osobno ili njihovu potomstvu, a posebno u vječnosti, a najveći blagoslov će im svakako biti unutarnji mir duha i duše, što se ne da ni s kojim drugim bogatstvom usporediti. Isto tako i zločincu, ako se ne pokaje i duboko ne zažali zbog svoga zločina i ne pokuša nadoknaditi štetu žrtvi, uz njegov unutarnji pakao, Bog će ga još kazniti stostruko na razne načine, pa i njegovo potomstvo, ako se to potomstvo ne poveže s Bogom i ne zažali zbog zla koje je njihov roditelj ili predak počinio.
Trebamo uvijek uzeti u obzir da je duhovno i duševno, strašno biti neraskajani zločinac i neoslobođen od Zloga. Imamo ga zašto i žaliti, jer on nikad nije samo zločinac nego je žrtva zloga duha, tj. sotone.
Treba se i moliti za njih, ali i boriti se protiv njih dok su u snazi, kako bi ih onemogućili da čine zlo nama ili našim dragima ili drugima, posebno nedužnima i nemoćnima, ali i samima sebi. Najvažnije bi bilo uvjeriti ih unaprijed de ne čine zlo i da ne postanu zločinci. Nitko osim žrtve i žrtvinih bližnjih nema pravo opraštati zločine, ali i žrtva i njezini bližnji, koji su također žrtve, trebaju opraštati samo duhovno, a nikako ne pravno.
Posebno država u ime žrtava nema nikakvo pravo opraštati onima koji su počinili zločine ili bilo koja kaznena djela, ni duhovno, a pogotovo ne pravno, jer time čini nepravdu žrtvama, pokazujući da ih ne cijeni, da njih kao žrtve obezvrjeđuje i ne poštuje, a nikako ne čini dobro ni zločincima, jer im onemogućava katarzu, držeći ih u površnom uvjerenju da i nisu veliko zlo učinili, dok ih to njihovo zlo iznutra sigurno razjeda, razara i uništava, kako duhovno-duševno tako i tjelesno.
Zapovjedna odgovornost, posebno Stipe Mesića za zločine nad Vukovarom
Što se tiče zapovjedne odgovornosti za zločine koji su počinjeni, ona se ne može pripisati zapovjednicima braniteljima svoga naroda i svoga teritorija, ukoliko nisu osobno i službeno zapovjedili određeni zločin i nisu znali za zločin, dok su na strani agresora svi zapovjednici odgovorni za sve zločine učinjene u agresiji, jer je agresija sama po sebi najveći zločin protiv mira, te svi agresorski zapovjednici trebaju odgovarati i pred ljudskom pravdom, bez obzira što će svakako odgovarati pred Božjom! Agresorski zapovjednici i idejni začetnici agresije (SANU) su još više odgovorni za zločine od samih počinitelja zločina, koje su i namjerno opijali ili drogirali, a najviše napajali lažima i mržnjom, kako bi mogli počiniti od zapovjednika planirane zločine, jer zaista prisebnom čovjeku, kao od Boga stvorenom ljudskom biću, nije jednostavno činiti zločine nad drugim ljudima, osobito nemoćnima, zarobljenima, ranjenima...
Tako smatram da je i sadašnji, na žalost, predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, kao predsjednik predsjedništva Jugoslavije i vrhovni zapovjednik tzv. JNA, u vrijeme najgroznijih zločina nad Vukovarom 1991. g., jedan od najodgovornijih za te strašne zločine i svakako bi trebao odgovarati pred Haaškim sudom, kada bi taj sud i najmanje držao do svoga digniteta. No, vjerojatno je on zato "pokajnik" koji umjesto da optužuje svoje sudrugove, ostale zapovjednike te zločinačke armije, on i dalje vodi rat protiv Hrvatske, optužuje Hrvatsku kao žrtvu svojih i svoje armije zločina, osobno svjedočeći i šaljući nelegalno tone transkripata iz predsjedničkih arhiva tužiteljstvu u Haag.
To sam ga jednom i pitala u radijskoj emisiji "S predsjednikom na kavi".
On je prepoznao moj glas i obznanio to slušateljstvu, iako nije pravilo u toj emisiji da se slušatelji uz svoja pitanja predstavljaju, te odgovorio da ga ti zapovjednici nisu htjeli slušati. Ja sam mu na to rekla da je onda te zapovjednike trebao poslati u mirovinu, za što je imao neusporedivo daleko više razloga nego kad je bez ikakvih pravih razloga umirovio hrvatske generale, te da je trebao obavijestiti sve relevantne međunarodne institucije da ga njegovi generali ne slušaju i da čine agresiju na Hrvatsku, te dramatično zatražiti intervenciju. Kako on to nije učinio, svakako je odgovoran i najviše kriv za sve zločine koje je ta armija počinila u Republici Hrvatskoj i BiH. Dakle, ako ima i najmanje savjesti, trebao bi se dragovoljno sam prijaviti u Haag, kako sam već napomenula, i za svoje osobno dobro!
Uvijek ima razloga za nadu
U ovoj teškoj situaciji u kojoj se nalazimo svi mi i naša domovina, ne smijemo klonuti duhom ni gubiti nadu, jer je u krajnjoj liniji sve u Božjim rukama i sve se može preokrenuti u naše opće dobro. Svi smo odgovorni i trebamo činiti s ljubavlju sve što možemo. U prvom redu trebamo se moliti za Domovinu i za Božju pomoć, da znamo što nam je najbolje raditi.
Molit ćemo za mir i svaki napredak u našoj domovini i posebno za slobodu naših osloboditelja i branitelja.
Mi u Zagrebu, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, već više od pet godina na rečene nakane molimo sv. krunicu žalosnih otajstava, s razmatranjima vezanim za prilike u našoj domovini, svakoga petka u 10 sati, pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata. Započeli smo ubrzo nakon prvih spektakularnih uhićenja časnika hrvatskih branitelja u Zagrebu, Gospiću i drugim gradovima, 12. rujna 2000. godine.
U isto vrijeme započela je molitva sv krunice, klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom i sv. misa za domovinu i hrvatske branitelje i u svetištu Sveta Mati Slobode u Zagrebu na Jarunu, također svakoga petka u 18 sati, što vodi don Petar Šimić.
Mislimo da bi bilo dobro i potrebno kada bi se takve molitve sv. krunice i sv. mise na iste nakane proširile na sve župe diljem naše domovine Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i svuda po svijetu gdje postoje hrvatske zajednice. Kad Bog dopušta toliku, jedinstvenu u povijesti, nepravdu i patnju kroz koju moramo prolaziti mi i naši hrabri branitelji, najzaslužniji za našu slobodu i državu, sigurno Bog s nama ima i posebne nakane za koje se moramo pripremiti i pročistiti! Neka mu je za sve najveća slava i hvala! Stoga mislimo da bi najbolje bilo kada bi naši biskupi, kardinali i svećenici župnici pozvali cijeli hrvatski narod na molitvu krunice i sv. misu, bar jedanput tjedno, te i sami predmolili sv.krunicu, uz pozive na obraćenje i život cijeloga naroda po Božjim zapovijedima.
Predložili bismo također podizanje velikih križeva, što je u dosta mjesta već i spontano započelo, na brdima iznad svih naselja gdje Hrvati katolici kao većina žive, diljem Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i cijele naše domovine, gdje god je to moguće.
Ti križevi bi bili, ono što i jesu, vidljivi znakovi naše vjere, žrtve, patnje, naše ljubavi prema svima i predanosti Kristu Spasitelju, a time i naše neuništive nade u budućnost. Bili bi znak našeg životnog opredjeljenja i svjedočenja životom za te najveće vrijednosti koje križ predstavlja za sadašnjost, budućnost i vječnost!
Tada bi se svakako i sigurno, uz Božju pomoć i zagovor Svete Majke, Kraljice Mira i Kraljice Života i Obitelji, otvorili svi kreativni putevi poleta, snage i hrabrosti, da izaberemo i političare, čestite i poštene ljude, te sačuvamo i unaprijedimo svoju lijepu domovinu na svim područjima plemenitog ljudskog življenja, kao primjer cijelomu svijetu!
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
