I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM
Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije; ako se njome želi jedan dio hrvatske inteligencije difamirati pred širim narodnim redovima, napose pred selom; ako se tom krilaticom želi rascijepati jedinstvenu hrvatsku omladinu, demoralizirati je, skrenuti joj poglede s velikih ciljeva, oslabiti njezinu snagu i otupiti njezin idealizam, ako je upornost u tome nečasnom radu toliko ustrajna, ako se to neozbiljno blebetanje i podio klevetanje ne stišava, nego postaje sve drskije, sve nasrtljivije, onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari.
Što je uopće fašizam?
- Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.
Fašizam je politički sistem, a nije niti socijalna ideologija u užem smislu, niti nazor na svijet. Osim toga on je talijanski specifikum, pa je uopće teško govoriti o fašizmu kao o nekoj općoj pojavi. Ali koliko je to još i moguće u čisto političkom smislu, upravo je nemoguće u kulturnom i socijalnom. Jer fašizam je politička forma, a nipošto kulturni sadržaj, on nam ne daje svoje posebne odgovore na pitanja o društvenim i kultumim vrednotama: privatnom vlasništvu, porodici, običajima, pravu, moralu, vjeri, duši, smislu života, Bogu itd., pa je stoga nemoguće da djeluje na formiranje narodne duše, dakle niti na formiranje nekog nacionalizma, tj. bitnih objektivnih i subjektivnih elemenata jedne narodne zajednice.
Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!
Posve je drugi slučaj s komunizmom. I on doduše predstavlja jedan politički sistem, te se u tom poklapa s fašizmom, jer i on zastupa totalitarizam, koji mi uostalom ne odobravamo, jer je protivan čovjeku kao razumnom, slobodnom i odgovomom biću. Ali komunizam nije za razliku od fašizma, samo politički sistem, nego on duboko zadire i u život pojedinca, kao i čitavog naroda. Šta više on otvoreno propovijeda, da su narodi samo jedna faza u razvoju čovječanstva, koja će po dinamici historijskog materijalizma biti zamijenjena novom društvenom zajednicom: besklasnim društvom i diktaturom proletarijata. Stoga on ruši prošlost i povijest narodnu kao nešto staro i primitivno, što treba zamijeniti novim, dok se narodi naprotiv baš ponose svojom prošlošću, iz nje crpu snagu i u njoj pronalaze putove za budućnost. Rušeći narodne zajednice, komunizam ruši i svu današnju kulturu, jer je ona proizašla iz narodnih individualiteta. On ruši ili mijenja uopće sve društvene vrednote: porodicu, privatno vlasništvo, moral, pravo, vjeru, ljubav, niječe uopće svaki duhovni princip, pa je očito, da je komunizam jedina ideologija, koja može danas rastočiti narodnu dušu, izmijeniti, ili bolje rečeno, zatrti nacionalizme. Komunizam je kulturni sadržaj, upravo religija, nošena revolucionamim fanatizmom o neotklonivosti svoga ostvarenja, dok je fašizam tek sistem vladanja, pa nas se kao takva i ne tiče. Drugo je dakako opasnost od Italije, ali kod toga ne mijenja ništa na stvari, da li je tamo sistem vladavine fašistički ili demokratski. To je bar svima jasno.
Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?
Nesumnjivo je, da je komunizam doživio potpun ideološki slom. Marx-Lenjinova doktrina o svjetskoj revoluciji, o likvidiranju klasa i uspostavi diktature proletarijata nije se ostvarila. I ne samo da se nije ostvarila, nego je postalo očito da je svjetska revolucija pokopana. Dokaz je za to Italija, Njemačka, pa na koncu i Španija, u koju su komunisti polagali najviše nade. Trebalo je dakle promijeniti taktiku. Ali, vuk dlaku mijenja, ćudi nikada!
Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".
Rusija je postala "demokratska" zemlja. Trebalo je, dakle, službeno obustaviti ofenzivu na tekovine europske "buržujske" kulture. Napose je trebalo obustaviti otvorenu borbu protiv narodnom principu. Jedino, što se još smjelo napadati, bio je fašizam, i stoga je njegovo ime od sada posuđivano za sve, protiv čega se nije moglo više otvoreno ustajati. Eto, tako je došlo do krilatice o fašizmu, tako smo i mi postali fašisti!
Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo...
I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste.
- Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!
Vidimo dakle, da je cijela pripovijest o fašizmu izmišljena i tendenciozno iskonstruirana, a da se tu radi zapravo o komunizmu, ili sličnom skretanju na ljevo. Kadgod se mnogo viče na fašizam, onda je on najmanje u pitanju. Iza svega toga stoji daleko opasniji komunizmm, koji diže buku da sebe sakrije, slično, kao lopov, kad osjeti sumnjive poglede, pa se stane derati iz petnih žila: "Eno ga tamo! Držite lopova!!"
Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.
Ali danas više nema komunista! Postoje samo "fašisti" i "demokrati" ("anti fašisti")!
Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).
U ustima demagoga, možda sve to zvuči uvjerljivo, ali razmislimo li bolje, ne znači li - biti protiv pojma seljačkog naroda, biti protiv odvajanja seljaka od drugih staleža, protiv znanstvenom i praktičnom cijepanju jedinstvenih narodnih redova, a po tom i protiv slabljenu narodne volje, narodne snage? Biti protiv "slavenskoj misli" ne znači li - biti protiv skretanja s pravog puta, a za potpunu afirmaciju narodne individualnosti, protiv romantičarstvu, a za realno gledanje? Biti protiv mirotvorstvu, ne znači li - biti protiv onih, koji žele u ime mira vršiti nasilja nad narodima, a za borbenost, koja je uvjet za stvaranje velikih djela, svladavanje velikih zapreka? Ili sve zajedno: biti protiv naših vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, napose protiv komunizma, koji je došao izvana, ali se podmuklo zavlači kao crv u narodno tijelo, teje tako nag najveći i vanjski i unutrašnji neprijatelj.
- Nije li doista tako?
Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.
Preći ćemo ovdje preko toga, što je tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, posve neznanstvena, i da te tvrdnje još nije postavio nitko na svijetu. (Po toj tvrdnji 97% Engleza ne bi bili narod!) Nama je samo stalo da pokažemo, kako tvrdnja, da seljaci mogu biti i sami za sebe narod, znači poticanje klasne borbe i rušenje jedinstvenih narodnih redova. A praktički to znači raditi i protiv seljaka i protiv naroda kao cjeline.
Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)
Vidimo dakle, do kojih nas konzekvencija dovodi tvrdnja da su seljaci i sami za sebe narod, ali moramo još istaknuti, da ta tvrdnja uključuje u sebi i negiranje većeg dijela naše narodne povijesti, jer kao što nigdje na svijetu, tako ni kod nas nisu seljaci bili do najnovijeg vremena nosioci narodnog i političkog života, pa prema tome nisu imali ni direktnog utjecaja na stvaranje povijesti. Tek kad i to uočimo dobiti ćemo pravu sliku o pogubnosti takve parole, koja nam se pričinja u prvi mah vrlo nevina i beznačajna. Ali ona nije samo neznanstvena i apsurdna; ona ne uči samo nešto, što se protivi činjenicama, i što je neostvarljivo, jer su za narodni život potrebna oba elementa, selo i grad, i bez njih uopće nema naroda, nego je i destruktivna u punom značenju te riječi, jer ruši povijest, taj nepresušivi izvor narodne snage i svijesti.
"Bez povijesti nema narodne svijesti. I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje. Time, samo time može ga učiniti plijenom svojih egoističkih susjeda." (Šufflay).
Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.
Slično je i sa slavenstvom. Svima je jasno, da je taj pojam umjetno iskonstruiran, i da on znači skretanje s pravoga puta, rastakanje narodnih energija, koje moraju biti koncentrirane u jednom smjeru, pa tu ne pomaže ništa ni argumenat, da je Stjepan Radić bio kratko vrijeme veliki Slaven. Zar i on nije mogao pogriješiti?
Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti.
U čemu da se traži srodnost?
Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona.
Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."
To uostalom potvrđuje i povijest. Pogledajmo samo slavenske narode. Koliko je mržnje između Rusa i Poljaka, između potonjih i Čeha. Koliki je antagonizam između Čeha i Slovaka, koliko borbe između Rusa i Ukrajinaca. Sjetimo se postupka Rusa prema Hrvatima (Londonski pakt) i prema Srbima prigodom bukureštanskog mira. Pa što onda tu uopće znači slavenstvo, slavenska uzajamnost? Nisu li to doista samo "prazne riječi", "sanjarije bez svakog sadržaja" za koje "nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti" - kako reče naš Starčević.
Zaista i ovdje ne možemo drugo nego samo ponoviti njegove "Mi smo protiv tomu ludovanju zato, jer to cijelo pletivo smatramo golim vrtoglavljem, koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast."
A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!
Da kažemo još koju riječ i o našoj borbenosti, jer zbog nje nas najviše napadaju. Ali treba li da ponavljamo ono, o čemu je u "Omladini" već toliko pisano? Zar je ideal mir, a ne pravda? Zar može postojati mir osnovan na nepravdi, na nasilju? Mi nismo protiv miru, ali smo protiv nepravdi. A dok ona postoji ne može biti mira.
Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.
Oni, koji ne mogu izaći s pravim imenom, ne mogu stupiti u otvorenu borbu. I zato treba propovijedati mir, mirotvorstvo, stvarati mentalitet klonulosti, malodušja, neopiranja. U času, kad bi narod upoznao njihove prave namjere, ne bi žalili ni mira, ni neke tobožnje sloge, nego bi istrijebio sav ološ iz svojih redova, pa makar se oni dobrano prorijedili. Pod svojom crvenom zastavom ne mogu otvoreno ustati, ali znadu, da im sudbina ne će biti bolja niti onda, ako ih narod otkrije, pomiješahe u svojim redovima. I stoga im ne preostaje drugo nego se pritajiti, tražiti mir, mirotvorni duh, i prikriti sve to još više brigom za dobro naroda, brigom za jedinstvo narodnih redova, koje da je ugroženo baš tim borbenim duhom.
U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo.
Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.
Ne radi se dakle o jedinstvu, nego o toleriranju prikrivenih neprijatelja, stvarnih narodnih odmetnika. I samo zato je potreba mira, duh mirotvorstva, pomirbe, tolerantnosti; zato je potrebno "jedinstvo". Ali takav mir, kao mir, koji podržava nepravdu i ropstvo, ne će prihvatiti ni jedan hrvatski nacionalist. Za Hrvata tu nema pomirbe, nema sentimentalnosti; ono, što je štetno treba odrezati s narodnog tijela, ono što se zavuklo poput crva u narodni organizam treba iščupati odlučno i nesmiljeno. Tu nema kompromisa, jer to je prirodni zakon samoobrane, tu ne koristi bajati ni o ljepoti mira, ni o strahotama borbe. Tu ne koriste citati nikoga u prilog mira, pa ni braće Radića, a ako se već hoće dokazivati nešto njihovim imenima i tumačiti njihovu zauzetost za mir i pravdu, onda bi se moralo znati i za riječi Ante Radića, koji kao borbeni Hrvat ne govori s manjom odlučnošću od nas ni o vanjskim narodnim neprijateljima, ni o odmetnicima, prikrivenim neprijateljima svojega vlastitog naroda.
"Ima li smisla" - pita se Ante Radić - "o odmetničkoj volji raspravljati, stavljati ju na glasovanje? Nema. Protiv odmetnika se buni i diže sama narav čovjeka, s njim nema drugog razgovora, do onog Ciceronova. ('Na smrt te je, Katilina, trebalo odvesti!')". A zatim, bojeći se prigovora, da je to "teorija, a što je još gore, revolucionarna teorija, strahovladna", nastavlja: "Pa makar i teorija, no nije revolucionarna, ni strahovladna, nego narodna i pravedna.
Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).
Ne mir, mirotvorstvo, nego borbenost, borbu do pobjede - zapisao je u svojoj duši hrvatski narod.
I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.
Eto, u tom je naš t.zv. "fašizam".
Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".
Ako dakle netko baš hoće sve to nazvati fašizmom, neka mu bude - to ne će pokolebati našu vjeru niti nas odvratiti s puta, kojim stupa stoljećima hrvatski narod. Ako se od sada borba za slobodu i socijalnu pravdu želi prozvati fašizmom, mi ćemo biti svi fašisti! I ne samo da ćemo biti fašisti, nego ćemo nastojati da budemo što radikalniji u tom našem "fašizmu".
I sramit ćemo se, ako nas ne bi tako nazivali, a bit ćemo ponosni što nosimo taj pridjevak, isto kao što su bili ponosni naši stari kad su ih pogrdno nazvali stekliši, tj. bijesni psi!
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
