I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Da se ne zaboravi...
JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN PLANINI
HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ
Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja
pastirica obeščašćena, pa zaklana
Na padinama legendarne Vran planine, poput Dive Grabovčeve, zaklana je
21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći
Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe
Kongore.
Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga,
imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama
Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku
ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi
preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se
je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi,
tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s
Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu
uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi
krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim
krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u
zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu
nesigurnost i opasnost.
No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi
proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica
Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja
stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo.
Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana,
prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje
Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog
zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta.
Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti,
koja je na tim područjima, itekako, poznata.
Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da
kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s
Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za
Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu
zabrinulo.
Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada
i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s
Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan
prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće
na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom
krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike
jednoga guvna.
Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako
s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je
zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to
vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku
do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih
prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim
počiniteljima.
O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi
Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo
obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire.
Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo,
pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim
bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih
tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih
sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se
borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama
Mijata Tomića.
Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju
legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga
spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili
spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali
svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne
pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe.
Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo
vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri
svojih stada.
Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina
umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine
nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je
Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina,
rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca,
četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada
1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena
Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan
nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na
Trebiševu.
Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u
Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od
kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od
njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su
ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.
Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra
Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana
iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom
smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj
visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro
isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i
usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području,
naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni
unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio
isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve
mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana
Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.
Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli
počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih
počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja:
Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi
počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz
Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom
haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.
Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je
dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj
pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje
vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se
okršaj vodio po utabananoj travi.
Ona je zaista mučenički umorena samo zato što
je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila
katolkinja i Hrvatica.
Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva
Grabovčeva".
Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga
poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva
četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na
padinama legendarnoga Vrana.
Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati
neobilježeno.
To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba
obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i
poklona s usklikom:
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
