I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
FRA JULIJAN RAMLJAK, SVEĆENIK - REDOVNIK I MUČENIK ZA VJERU I NAROD
Piše: Anđelko MIJATOVIĆ
Nedavna smrt fra Julijana Ramljaka, poznatog franjevca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu, skoro petnaestogodišnjega zatvorenika i više desetljeća progonjenika u jugoslavenskom komunističkom sustavu, u 88. godini života, prigoda je da se nešto napiše o njemu. U tu svrhu pokušao sam doći do njegovih dosijea u Hrvatskom državnom arhivu, koje su sastavljali UDB-a/Državna sigurnost i uprava kaznionice u Staroj Gradiški. Iako su u Arhivu sačuvani dosijei mnogih koji su prolazili kroz tu po zlu poznatu kaznionicu skoro jedno stoljeće, njegova dosijea i još nekih dugogodišnjih supatnika nema. O svom stradalništvu Ramljak je svjedočio u svojoj knjizi «Nečastiva urota» (Visovački novicijat, Visovac, 1994.), a prigodom njegove smrti nekrologij o njemu u «Glasu koncila» ( 1. siječnja 2006., str. 32.) napisao je njegov subrat fra Ante Branko Periša.
Dosta podataka o njemu i prilikama u kojima je živio od g. 1947. do lipnja 1990. nalazi se u dosijeu Udbe/Državne sigurnosti, br. 83522 (Hrvatski državni arhiv, Zagreb). Ovaj je tekst nastao na osnovi podataka koji se nalaze u navedenim izvorima.
Podrijetlo, školovanje i župnikovanje
Fra Julijan Ramljak rođen je 5. studenoga 1918. u Siveriću, nedaleko od Drniša. Školovao se je u rodnom Siveriću, Drnišu i u poznatoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. U franjevački red stupio je 28. srpnja 1937. na Visovcu. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 15. kolovoza 1943. u Makarskoj, a Mladu misu prikazao je 29. kolovoza 1943. u rodnom Siveriću. Od 10. veljače 1944. iz samostana na otočiću Visovcu pastorizira okolne župe Sv. Katarine u Dubravicama i Sv. Jurja u Rupama, a srijedom na Roškom slapu služi misu tamošnjoj postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Tu se je, kao mladi svećenik, susreo i sa svakodnevnim opasnostima koje je nametnuo višestruki rat. Na njegovu intervenciju, u Drnišu su 28. listopada 1944. Nijemci pustili pun kamion Siverićana, osumnjičenih da su partizani. Početak studenoga zatekao ga je u rodnom Siveriću. Tu je tih dana doživio partizanska strijeljanja zarobljenih njemačkih vojnika te uhićivanja i odvođenja novoj komunističkoj vlasti nepodobnih Siverićana, koji su likvidirani u jamama u Bukovici, pri čemu su najaktivniji bili Srbi, donedavno četnici; partizansko-komunističko strijeljanje 22 osobe noću 17./18. studenoga 1944. u Drnišu, među kojima je bio i drniški župnik i dekan fra Žarko Carev te u početku veljače 1945. provođenje kroz Drniš franjevaca sa Širokoga Brijega u Prominu, gdje su u po zlu poznatoj jami Golubinki u Mratovu, s još drugima, likvidirani. U to vrijeme živi i pastoralno djeluje, u vrlo teškim političkim prilikama između Visovca i Siverića, u Dubravicama, Rupama, Nuniću, Plastovu, Drnišu. Ubrzo, uprava Provincije 13. ožujka 1945. imenovala ga je župnikom župe Pohođenja Bl. Djevice Marije u Gracu i župe Sv. Ilije u Kljacima, iz koje je u studenom 1942. ubijen župnik fra Jozo Borković. Nešto kasnije Ramljak je imenovan župnikom župe Čvrljevo, pastorizirajući vjernike od Drniša do Muća i Lećevice. Svake nedjelje i blagdana držao je mise u Gracu i Kljacima, svake treće nedjelje u Čvrljevu, Zlopolju i Ramljanima, a povremeno i drugdje. Djecu skoro iz čitave Zagore krštavao je u Kljacima. U svim župama držao je djeci vjeronauk. Dok 20. srpnja 1945. na Sv. Iliju u Kljacima predvodi misno slavlje, sluša ga i šef Ozne u Drnišu Mile Lovrić, koji će na mitingu, koji je uslijedio, zazivati njegov progon. Na Gospu Ružaricu 1945. služio je sv. misu u Gracu, pa u Vinovu Gornjem i potom je preko Moseća, u pratnji mladića jer mu se prijetilo ubojstvom, pješice otišao u Crivac, gdje je toga dana održao treće bogosluženje. Na svetkovinu Presvetoga Trojstva u Sedramiću, gdje je predvodio misno slavlje, milicionar Marinović pokušava ga odvesti u obližnju šumu, da bi ga likvidirao po direktivi Ante Šupe, tadašnjega šefa Ozne u Drnišu.
Kad mu to nije uspjelo, Marinović šalje trojicu partijskih aktivista da Ramljaka na putu u Drniš dočekaju i ubiju. Da se to ne bi dogodilo, vjernici prate Ramljaka sve do Drniša. U proljeće 1946., kad je postojala mogućnost da će biti napadnut i likvidiran, stanuje u Drnišu, a nedjeljom i blagdanima na biciklu i pješice odlazi na povjerene mu župe. Da bi ga zaštitili od napada komunističkih aktivista, prate ga vjernici, obično momci. Na svetkovinu Sv. Ilije u Kljacima, 20. srpnja 1946., neki komunistički aktivisti iz Ogoroja i Muća namjeravaju ga u vrijeme procesije ubiti bombama, narod ih otkriva i od linča ih spašava milicija. Milicija je Ramljaka otpratila u župsku kuću u Gradac, a uhićene sprovela u Drniš, gdje su odmah pušteni. Komunistička vlast ga stalno prati. Prikriveni pripadnici Jugoslavenske armije više od mjesec dana noću opsjedaju župsku kuću, vjerojatno čekajući nekoga od onih koji su se tada krili od komunističke vlasti. Upućuju mu i provokatore. Osobito teško proživljava ubojstvo fra Paška Bačića 8. veljače 1946. u Mirlović Zagori i pokušaj ubojstva kamenovanjem fra Mirka Validžića 17. veljače 1946. u Promini, koji je ipak ostao živ. I njega su jedne noći po partijskom zadatku trebala ubiti petorica komunističkih aktivista. Upozoren od jednoga od njih, skrio se je te noći izvan kuće i crkve, i tako izbjegao namijenjenu mu smrt, gledajući kako ga ubojice traže po kući i u crkvi.
Uhićenje i prvo suđenje
Očito, u općoj borbi protiv Crkve, kad su komunisti, između ostaloga, na najokrutniji način i bez ikakva zakonskog procesa ubili mnoge svećenike, pa i više subraće fra Julijana Ramljaka, montiralo im se procese i vrlo teško ih se kažnjavalo, komunistička vlast, kad ga već nije likvidirala, odlučuje suditi Ramljaku i tako ga onemogućiti u pastoralnom djelovanju. Prvi dokument u vezi s tim planom je prijedlog o uhićenju i stavljanju pod istragu šefa II. odsjeka Udbe za Dalmaciju u Splitu Mirka Rončevića, koji je uputio 15. listopada 1947. načelniku Udbe za Dalmaciju.
U tom izvještaju o fra Julijanu Ramljaku se navodi da je pripadnik Ustaškog pokreta, da je propagirao protiv NOP-a, da se i dalje kroz osobne kontakte odnosi «neprijateljski» prema «svemu što je narodno», da vrlo uspješno okuplja mladež «uz sebe i crkvu» s namjerom da ih odvoji od omladinske organizacije i rada u okviru NF-a» (Narodnog fronta), da zbog svoje aktivnosti i ozbiljnosti u obavljanju svećeničke dužnosti u narodu «neprijateljski raspoloženog prema NF-u» uživa velik ugled, da je njegova «brojna familija … bila i ostala ustaški raspoložena», da mu je brat Marko nestao u ustašama, da je podržavao i podržava one koji su se skrivali i skrivaju od komunističke vlasti u šumama. Da bi još više potkrijepio svoju tvrdnju, spomenuti Rončević za Zagoru i Petrovo polje koje Ramljak pastorizira i ima velik utjecaj, navodi se da su za vrijeme monarhističke Jugoslavije bili pod utjecajem Pučke stranke i HSS-a, «za čitavo vrijeme okupacije bio pod kontrolom neprijatelja» i da je «krvno vezan uz ustaše jer su iz tog kraja ustaše regrutovali gro svojih snaga sa kotara Drniš… S druge strane NOP nije imao nekog naročitog utjecaja niti uporišta na ovom sektoru» te da je «neophodno potrebno da se ovaj prijedlog usvoji, tim više što posjedujemo dovoljno materijala za njegovo krivično gonjenje». Budući da nisu imali nikavih dokaza protiv Ramljaka, tih su dana pripadnici Udbe u Drnišu, u skladu s uobičajenim boljševičkim metodama, pozivali pojedince i silili ih da svjedoče protiv njega. Ta bezobzirnost uskoro će se pokazati u svoj svojoj ukupnosti.
U takvim prilikama Ramljak je uhićen u večernjim satima 19. listopada 1947. u župskoj kući u Gracu i odveden na saslušanje u Udbu u Drnišu. Iste su ga večeri vlakom sproveli u Split, a 21. – 22. listopada su ga fotografirali i uzimali mu otiske i generalije. Na prijedlog oblasne Udbe od 21. listopada, «javni tužilac oblasti» Petar Rončević je 22. listopada donio rješenje o otvaranju kaznene istrage i istražnog zatvora «zbog opravdane sumnje da je okrivljeni pomagao bandite odmetničke na način da je s njima podržavao veze». «Gornje primljeno na znanje i protiv istog se žalim. Fra Julijan Ramljak” bio je Ramljakov odgovor napisan lijepim i čitkim rukopisom na rješenju. Saslušavanje u oblasnoj UDB-i za Dalmaciju počelo je 28. listopada i nastavljeno je sljedeći dan, kad je sastavljen i zapisnik. Fra Julijana Ramljaka ispitivao je neki Baranović, a pridružio mu se i Božo Vrančić, udbaš iz Drniša. Ispitivali su ga u vezi s imovinom fra Ivana Tomasovića koji je u rujnu 1944. iz Miljevaca otišao u partizane, zašto je u proljeće 1946. stanovao u Drnišu a ne u Gracu, je li ikad vjernicima u propovijedi govorio da ga se želi napasti i ubiti i gdje se je nalazio 17. kolovoza te godine. Na sva tri pitanja odgovorio je dosta smireno i argumentirano. Sljedeći je zapisnik, dosta nečitljiv, od 19. studenoga, u zatvoru Udbe za Dalmaciju sastavio Srećko Perak. Ramljaka se pitalo u vezi s njegovim župnikovanjem u Gracu i Kljacima i za veze s određenim osobama što će biti predmet njegove optužnice.
Zapisnički ga se nastavilo saslušavati i sljedeći dan, 20. studenoga. Po tom zapisniku pitalo ga se u vezi s «banditima», odnosno o onima koji su se krili od komunističke vlasti, komu je izdavao krštenice (koje su tobože onima koji su se krili služile kao iskaznice), u vezi s redovinom, odnosno prehrambenim dobrima koja su mu davali vjernici što je bila stara i duga tradicija. Na kraju tog zapisnika nalazi se opširna, tobože Ramljakova izjava o postupanju Udbinih istražitelja s njime: da je postupak s njime bio «vrlo dobar i najljepši», svi koji su ga ispitivali bili su «najpristojniji», «nisam bio prisiljavan niti je na mene vršen kakav pritisak ili iznuđivanje na nijedno pitanje koje sam odgovorio”, da su u zapisnicima sve riječi “zapisane istinito” i da je postupak s njim u zatvoru ”bio najbolji i nemam se na ništa i na nikoga na postupak potužiti”. Međutim, po svjedočenju fra Julijana Ramljaka sve je bilo drukčije.
Njega su u 8 sati 18. studenoga iz samice izveli na saslušanje u jednu sobu, gdje ga je dočekao kapetan Srećko Peran: «Stao sam kraj stola i malo ga rukom dotaknuo. 'Odbij od stola!' – izderao se na me Peran. 'Da se nisi naslonio, dok ne priznaš sve što mi hoćemo!' 'To ne ćete doživjeti', odgovorio sam, 'nemam što priznavati jer sam potpuno pravedan i samo sam vršio svoju svećeničku dužnost'. Zašutio je. Prolaze minute i sati…Peran odlazi, dolazi drugi čuvar pravde i poretka. Jedanaest je sati; dvanaest… Odlazi i ovaj, a dolazi treći. Neprestano sam na nogama u stavu mirno. Prođoše i druga dva sata; istražitelji se smjenjuju, a ja kao kip nastavljam stajati. Donesoše mi ručak, moram jesti stojeći. Oko 18 sati donesoše i večeru. I dalje sam na nogama. Sati sporo odmiču: osam, devet, deset… ponoć… Oči se sklapaju, ali moram ostati u stavu mirno. Osvanula i srijeda. 'Drugovi' se mijenjaju, a ja se ukočio na nogama. Oko 23 sata osjećam nešto kao mrave po glavi, valjda od drijema i nespavanja, ali nemam izbora: stav mirno! Prođe srijeda. I četvrtak dođe i prođe. Osvanu i petak. Blagdan je Gospe od Zdravlja, no kako sam već otupio, ne mogu sabrati misli pa ni za zdravlje moliti. Oko 10 sati počnem padati pa mi ruke na leđima užetom svezaše za ormar. Izgleda da je ormar bolje razumio slabost tijela od upornih istjerivača 'pravde': zaljuljao se i poklopio bi me da nije priskočio stražar koji me potom odriješio. U 12 sati dolazi smjena udbaša. Novopridošli, po imenu Zrinko Miličić, vidjevši me svega shrvana, reče da sjednem. Počeo sam se spuštati na sjedalicu kad u taj čas na vrata banu Srećko Peran. Grubo je nasrnuo na Miličića koji me nemoćno pogleda. 'Nisam sjedio', rekao sam Peranu, ali Zrinka više nisam vidio.» Tu večer, iza 18 sati nečim ga zalijevaju i omamljuju tako da nije bio svijestan svoga ponašanja, maltretiraju ga, ponizuju, prijete mu likvidacijom, halucinira. Takvim postupcima bio je izložen ukupno 123 sata. Tek kad je potpisao zapisnik s izjavom o “lijepom postupanju” pod istragom, koju mu je podmetnuo šef Udbe iz Drniša Slavko Kušpilić, odveden je u samicu, gdje je spavao od nedjelje do utorka.
Ukupni postupak u vezi s fra Julijanom Ramljakom i njegovim supatnicima išao je po hitnom postupku. Optužnica mu je uručena 28. studenoga 1947. Suđenje zakazano za 5. prosinca u Šibeniku, održano je 7. prosinca u kino-dvorani u Drnišu. U Drniš je, u prostorije Udbe, Ramljak doveden vlakom uvečer 6. prosinca 1947. O tomu svjedoči Ramljak «Osvanula je nedjelja; lijep, vedar dan. Kroz prozor vidim Drniš pun svijeta; cijela drniška krajina došla je na spektakl. Stražar Ivanda donio mi kavu, ali bojeći se da bi to mogla biti ona «kava iz sprave», nisam je okusio pa ni nakon stražarovog uvjeravanja da mi ju je poslao fra Ivan Abrus, tada župnik i dekan u Drnišu. Potom me stražar, uperivši mi pušku u leđa, otprati iz zgrade UDBE u kino-dvoranu. U habitu sam; u ruci držim krunicu i molim. Mnoštvo svijeta me prati pogledom. Jedva sam ušao u dupkom punu dvoranu; mnogi nisu mogli ući pa su ostali vani, a neki su se vješali o prozore kako bi mogli pratiti proces. Prva mjesta u dvorani zauzeli su uniformirani udbaši kako bi impresionirali pa i zastrašili narod.» Tada je s Ramljakom suđeno još šestorici drugih: Josi Šariću, Filipu Gotovcu, Dragutinu Božiću, Križanu Gotovcu, Duji Šariću i Boži Skeji. Fra Julijana Ramljaka se optuživalo «da je od neustanovljenoga dana pa do hapšenja održavao vezu sa oružanim banditima, primao ih u svoju kuću i pružao im pomoć», «u više navrata nagovarao pojedince da stupe u oružanu bandu» i što je opskrbljivao «bandite» krštenicama da bi se lakše mogli kretati. Pobijajući optužnicu, iako je predsjedavatelj sudskog vijeća dr. Srećko Berlenghi, inače predsjednik Okružnog suda u Šibeniku, bio protiv toga, Ramljak je uspio ispripovjediti kako je s njim postupano pod istragom, svi njegovi predloženi svjedoci su odbijeni, dovedeni svjedoci nisu protiv njega ništa optežavajuće rekli. I suoptuženi nisu ga teretili, a neki su priznali da su mučeni, da bi protiv njega lažno svjedočili.
Ramljakov branitelj dr. Ante Milić Štrkalj tražio je da se Ramljak pusti na slobodu. Sve to potaknulo je nazočni narod da prosvjeduje protiv takvih postupaka. Dok je narod prosvjedovao, sudsko se je vijeće više puta povlačilo na vijećanje. Kad je konačno iza 22 sata predsjednik sudskog vijeća pročitao da se osuđuje: «Optuženi Ramljak fra Julijan na 8 (osam) godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od 5 godina» (petorica suoptuženih osuđeni su na po 6 godina zatvora i jedan na 4 godine zatvora itd.), narod je žestoko prosvjedovao; neke je u dvorani milicija uhićivala i odvodila. Kad su fra Julijana Ramljaka odvodili u prostorije Udbe, pred zgradom gdje je bilo suđenje, nekoliko stotina mladića i djevojaka uzvikivalo je: «Dolje banditski sud! Mi smo narod! Na slobodu! Fra Julijan je pravedan!» U prostorijama Udbe šef Slavko Kušpilić ponudio je Ramljaku da potpiše izjavu da se s njim dobro postupalo pa da odmah može ići na slobodu, da može odmah ići spavati u samostan a da za dva mjeseca da izjavu za «Borbu» kako se s njim dobro postupalo te nudio mu mjesto profesora u Splitu, ako napusti franjevački red. Naravno, da mu je sve to bilo uzaludno.
U zoru je odveden u zatvor u Šibeniku, u komu je proboravio u skupnoj sobi i u samici nešto više od pedeset dana. Zanimljivo je da je i Vrhovni sud NR Hrvatske taj slučaj rješavao vrlo hitno, trinaest dana kasnije – 20. prosinca 1947. Iako je Ramljak pod istragom, na suđenju i u žalbi negirao sve optužbe, a četvorica suoptuženih: Joso Šarić, Filip Gotovac, Dragutin Božić i Križan Gotovac u žalbi, kao i na suđenju, obrazlagali da su im priznanja pod istragom iznuđena mučenjem i prijetnjom, njihove su žalbe riješene negativno i potvrđene su kazne izrečene trinaest dana ranije.
Budući da je osuda izrečena 7. prosinca 1947. postala pravomoćna, Ramljak je iz Šibenika 24. siječnja 1948. odveden u Zagreb, a sutradan je već bio u kaznionici u Staroj Gradiški. Nakon karantene u vrlo teškim uvjetima – “ Ležali smo na podu bez ičega; ‘kibla’ se nalazila na sred sobe, neograđena. Prožimao me osjećaj stida i poniženja, ali potreba ne podnosi nikakav obzir. Vode za umivanje nismo imali ni jedan dan. Hrana nikakva. Kruha tek 15 dkg dnevno.” – daju mu matični broj 4755 i smještavaju ga u I. odjel kaznionice, Kulu, ćelija br. 19, u kojoj su bili sami svećenici među kojima je bilo i više njegovih kolega.
Drugo suđenje
Tridesettri dana nakon što je iz Šibenika doveden u Staru Gradišku, Ramljaka 28. veljače 1948. vode u Split, gdje mu već 1. ožujka u ćeliji bezuspješno namještaju jednoga provokatora. Iz Splita je 5. ožujka 1948. premješten u zatvor u Šibeniku, gdje ga udbaši dolaze gledati, provocirati i izrugivati. U Opunomoćstvu UDB-e za grad i kotar Šibenik, 10. ožujka 1948. saslušavao ga je Ante Šupe, g. 1946. i u početku g. 1947. šef Udbe u Drnišu. Nakon uobičajenog uzimanja generalija, Ramljaka se ispitivalo kada i gdje se je sastao s “banditom” Mirkom Goretom, u vezi s napadom na kamion rudnika Siverić, 14. prosinca 1946., koji je prevozio novac za isplatu plaća radnicima, u vezi s napadom na barutno skladište rudnika Siverić 13. siječnja 1947., pljačkom zadruga u Kljacima i Siveriću, paljenjem vatri po brdima od Promine do Drniša uoči proglašenja NDH-a 9. travnja 1947., u vezi s formiranjem križarske organizacije u Siveriću i upućivanjem članova te organizacije u šumu, tiskanja “protunarodnih letaka” i u vezi s bacanjem bombe uoči pravoslavne Velike Gospe, 27. kolovoza 1947. u Drnišu, među okupljene Srbe, u Budišinu dvorištu. Iako se sumnjalo da su to napravili međusobno posvađeni Srbi od Vrlike, pa i “križari” s područja šibenskog kotara koje su, tobože, prevezli visovački lađari na drnišku stranu, zbog čega je tih dana suđeno visovačkom gvardijanu fra Ćirilu Vrcanu, taj događaj pripisivalo se i Ramljaku. Svaku vezu sa svim tim pitanjima Ramljak je odlučno negirao. To je odlučno negirao i kad je u vezi s tim sumnjičenjima suočen s Matom Ramljakom i Markom Odakom iz Siverića. Oko 15. lipnja 1948. odvode ga opet u Split i stavljaju u samicu pod zemljom “u kojoj stalno gori svjetlo, a voda seže do gležnja”. Tu ga drže dvadeset dana.
“Ponovo me odvedoše u Šibenik, u zatvor – svjedoči Ramljak – kao i prije, svake večeri čujem plač, viku, lupanje; zatvor se ori od jauka iz samica…” Tu je 11. srpnja dobio optužnicu, tri dana prije rasprave. Uglavnom, Ramljaka i još devetoricu suoptuženih teretilo se da su osnovali “ustaško-križarsku organizaciju” s ciljem rušenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Nova sudska rasprava održana je 14. i 15. srpnja 1948. pod predsjedavanjem predsjednika Okružnog suda u Šibeniku dr. Srećka Berlenghija. Iako su svi suokrivljeni na sudu negirali krivnju, a trojica od njih – fra Julijan Ramljak, fra Ivan Abrus i Mile Živković ni pod istragom nisu priznali djela za koja ih se sumnjičilo, a ostali su na sudu obrazložili da su priznanja u istrazi dali pod mučenjem, sud je, kao “izrazitim narodnim neprijateljima”, izrekao teške zatvorske kazne, sedmorici od 10 do 18 godina, a trojici do pet godina. Fra Julijanu Ramljaku, iako je argumentirano pobio sve navode optužnice, kazna je izrečena, “na osnovu čl. 4 stav 1. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države na 18 (osamnaest) godina lišenja slobode s prisilnim radom i 5 (pet) godina gubitka svih građanskih prava” u koju mu je uračunata i kazna izrečena u Drnišu i potvrđena na Vrhovnom sudu u Zagrebu, u prosincu 1947.
Prostor ne omogućava veću raščlambu toga sudskog procesa. O kakvoj se apsurdnosti radi, dovoljno je podsjetiti da je optužbu zastupao isti čovjek koji je i istragu vodio, Slavko Kušpilić, te da je u istom mjestu, pred istim sudom i pod predsjedanjem istoga suca šest mjeseci ranije, 6. siječnja, zbog bacanja bombe 27. kolovoza 1947. među Srbe u Drnišu, već suđeno jednoj skupini.
Ponovo u Staroj Gradiški
Oko polovice listopada 1948. Ramljak je opet odveden u Staru Gradišku i nakon uobičajene karantene smješten je u Kulu u ćeliju br. 9. u kojoj su također osuđenici svećenici. Nemoguće je prikazati sve što su Ramljak i njegovi supatnici proživljavali u starogradiškoj kaznionici, u kakvim su uvjetima živjeli i kako se prema njima odnosilo. Uglavnom, politički osuđenici nigdje u komunističkim zatvorima nisu imali nikakvu zaštitu. U Staroj Gradiški uprava je nastojala, posebno dugogodišnji šef Udbe i zamjenik upravitelja kaznionice Nikola Cimeša, u svakoj prigodi političkim osuđenicima ogorčati njihov položaj i uništiti njihovo dostojanstvo služeći se pri tome “zakonskim propisima” i višestrukim kriminalacima, obično povratnicima, koji su političkim osuđenicima podmetali laži zbog kojih su kažnjavani samicama – izolacijama, okovima i drugim kaznama, pa neki i likvidirani. Stalno ih preseljavaju iz ćelije u ćeliju, iz I. odjela (Kule) na II. odjel (Vojarnu). Hrana, zdravstvena zaštita, odjeća, higijena, boravišne i radne prostorije, bile su u lošem stanju, radilo se po sunčanoj žezi, kiši i po najvećoj hladnoći. Sve to doživljava i Ramljak. Među prvim poslovima tačkama prevozi zemlju iz predjela Albanije za uređivanje okoliša novih zgrada za službenike kaznionice, prevozi drva iz Broda na Savi, nosi u stroju kible s izmetom u Savu, u travnju 1949. opet prevozi zemlju u tačkama, u lipnju svako jutro u pratnji naoružanih stražara idu pješice 7-8 kilometara okopavati kukuruz na pustari Vojnović, između Gređana i Okučana, i uvečer natrag. Nakon završetka okopavanja kukuruza radi na tamošnjoj ciglani, okopava krumpire, tuca kamen za put i vuče teški kameni valjak za ravnanje. Da se ne bi slavilo Božić, uoči Badnjaka 1950. Ramljaka i svećenika Josipa Šimeckog odvode u samicu u kojoj je ostao do 26. prosinca. Potom, dok je hladno, tucaju kamen i opeke od srušene župske crkve u Staroj Gradiški, a onda opet prevoze zemlju u tačkama. Više je puta bio na raportu kod upravitelja zatvora zbog lažnih optužbi. U Udbinu dosijeu navodi se da je devet puta disciplinski kažnjavan samicama, zabranom primanja paketa s hranom, što je zatvorenicima pomagalo da se preživi. Ramljaka je jedan zatvorenik g. 1951. lažno optužio da ga je nagovarao da ne potpiše peticiju za izručivanje Pavelića i Artukovića Jugoslaviji, zbog čega je bio kažnjen samicom 14 dana. Zbog molitvenika koji su našli u njega, o Uskrsu g. 1952. kažnjen je s 14 dana samice, pa opet 14 dana samice. Radi u košaračiji. Svećenike sile na potpisivanja pristupa u Udruženje svećenika, a one koji su se tomu suprotstavili 1. rujna 1953. miješaju s kriminalcima, tako da je svaki takav svećenik dobio po jednog kriminalca. Ramljakov život i dalje je uobičajen: na raportima je, u samicama, prevozi zemlju ili opeke, radi na pilani s balvanima, u tapetariji. G. 1955. radi u krojnoj stolariji. Od g. 1956. do početka travnja 1957. radio je u postolariji. Potom radi u bravariji, na cisternama za gorivo. Tu je ostao do izlaska iz zatvora g. 1962.
Puno je podataka o životu fra Julijana Ramljaka u starogradiškoj kaznionici, a koji svjedoče o njegovu značaju. Prema tim podacima treba biti i oprezan, jer su zatvorski službenici uvijek nastojali političkom osuđeniku dati negativan pečat. Tako već spomenuti i po zlu poznati udbaš Nikola Cimeša 8. studenoga 1955. u jednom izvještaju za Ramljaka navodi: “Radio je na više radnih mjesta, ali nigdje nije htio raditi radi čega je i disciplinski kažnjavan…Sada radi u postolariji na zabijanju đonova i prema prićanju poslovođe radi marljivo i uredno… Vladanja je jako slabog i disciplinski kažnjavan je osam puta sa težim kaznama, jer su i prekršaji bili teže naravi. Naravi žive i duha nemirna... Zagrižen do krajnjih granica kao nacionalista i šovinista… Idealni je ustaša… Koristi svaku priliku da bi se približio osuđeniku i s njim progovorio. Bio uvjeren da je nakon Rezolucije Kominforma došao kraj FNRJ. U dva navrata spremao se bježati iz kaznionice… Da se je vagalo ono hrane što ju je Ramljak skupio od kolega i predao ostalim osuđenicima, a naročito onima koji su bili kažnjavani disciplinski sa strane upravnika doma radi neprijateljskog djelovanja u domu, sigurno bi bilo više od jednog vagona, a cigareta preko dvestohiljada komada. Ono što bi dobio sam u paketu nikada kako je ovdje nije sam pojeo niti deseti dio paketa. Valja konstatovati da je upravo ovo materijalno pomaganje u mnogom doprinjelo ili bolje rečeno kod mnogih osuđenika bilo glavno što je vezalo ove osuđenike uz proustašku propagandu koju su pokretali popovi u ovom domu.
Ramljaka da se sutra pusti na slobodu (pomiluje) više je nego sigurno da bi za par mjeseci opet sjedio na optuženičkoj klupi (u koliko nebi pobjegao preko, jer mu je namjera) zbog neprijateljskog djelovanja.”
I Ramljak je u starogradiškoj kaznionici posebno bio izložen provokacijama, doušništvu i podmetanjima kriminalaca, koje je zatvorska uprava podržavala i nagrađivala. U njegovu dosijeu susreću se imena prvenstveno kriminalaca, koji su kao višestruki povratnici desetljećima u starogradiškoj kaznionici političkim osuđenicima dodatno zagorčavali život. Kakvim je sve podvalama Ramljak bio izlagan, nemoguće je u ovom tekstu prikazivati. U travnju 1957. saslušavan je u vezi s političkim razgovorima koje je vodio s prijateljem, zatvorenikom i svećenikom Irenkom Galom i što je razgovarao sa zatvorenikom, isusovcem Mijom Škvorcom o Dragi Pelikanu, poznatom višestrukom kriminalcu i jednom od najbezkrupuloznijih provokatora i podmetača u Staroj Gradiški. U nepotpisanom izvještaju od 10. ožujka 1958. vidi se da je Ramljak tih dana razgovarao s nekim iz DSUP-a NRH. Tvrdio je da je nedužan u zatvoru izdržao deset godina, da mu je to priredio udbaš Slavko Kušpilić, u razgovoru “pokazivao se raspoložen, psihički svjež, dočim fizički donekle iznuren”, tužio se na saslušanja u koja je bio uključen u vezi sa svećenicima Galom, Morgetićem (vjerojatno se odnosi na brata-laika fra Mamerta Margetića) i drugima te da je šest mjeseci proveo u samici potpuno nedužan, ali “da mu je ipak to bilo najljepše vrijeme provedeno u KPD-u, jer da se mogao moliti bogu i čitati”, žalio se na provokatora Pelikana. Na kraju izvatka za Ramljaka se navodi: “da je superioran, subjektivan, tvrdoglav, te da je uvjeren da uvijek ima pravo, da su mu sudovi točni itd.”
Kazna fra Julijana Ramljaka je u početku 1960. godine, u skladu s ondašnjim novim kaznenim zakonom, od osamnaest godina pretvorena u kaznu strogog zatvora u trajanju od 15 godina. Dvije godine kasnije, Komisija za primjenu Zakona o amnestiji od 14. ožujka 1962., 29. ožujka donijela je rješenje i o Ramljakovu pomilovanju. Iz zatvora je pušten 6. travnja 1962., znači 6 mjeseci i 13 dana prije izdržanja ukupne petnaestogodišnje kazne.
Po izlasku iz zatvora, od svibnja 1962. do 31. srpnja 1976., opsluživao je župu Sv. Ilije u Studencima u Imotskoj krajini, a od 1. kolovoza 1976. do 31. kolovoza 1991. opsluživao je župu Uznesenja Marijina u Stankovcima. Nakon toga, 16. rujna 1991. postavljen je za župskog vikara u župi Sv. Mihovila u Promini koju je morao, sa župljanima, uskoro napustiti pred najezdom srpske agresije i povući se u Zagoru, u župu Sv. Nikole Tavelića u Perkoviću. U ljeto 1994. premješten je u samostan na Visovcu, a nakon vojno-redarstvene akcije oslobađanja okupiranih hrvatskih područja «Oluje» u početku kolovoza 1995., došao je u Drniš, gdje je djelovao kao ispovjednik. Zbog bolesti premješten je 6. listopada 2005. u samostan Gospe Karmelske u Omišu. Umro je 16. prosinca 2005. u Kliničkom bolničkom centru Firule u Splitu. Pokopan je 19. prosinca na u samostanskom groblju na Visovcu, ispraćen od mnogih i iskazivanjem velika poštovanja.
I dalje pod nadzorom Udbe
I nakon izlaska iz zatvora g. 1962. Udba nije prestala pratiti djelovanje fra Julijana Ramljaka. Iz dostupne dokumentacije vidljivo je da je sve do lipnja 1990. bio pod stalnom pratnjom jugoslavensko-komunističke tajne policije. Tako se u jednom izvještaju Odjela za unutrašnje poslove Narodnog odbora kotara Šibenik, upućenog 14. svibnja 1962. Odjelu za unutrašnje poslove NO kotara Makarska, za Ramljaka navodi da se je 7. travnja “prijavio ovom Odjelu”, da se je jedno kraće vrijeme zadržao u rodnom Siveriću i da je “otišao u Imotski i tamo primio jednu župu». Podatkom: “Dok se je nalazio u Siveriću pričao je kod pojedinih ljudi svoga mjesta da je dok se je nalazio u zatvoru bio mučen i da su mu bili čupani nokti i slično.”, završava taj izvještaj. Iako se za njega u jednom izvještaju, svakako iz prve polovine g. 1964., iz Splita navodi: “Danas je svoj stav u javnom smislu povukao. Prepredenim i znalačkim radom i dalje indirektno neprijateljski istupa. Naročito u prikupljanju omladine. Uživa jako velik ugled u selu kao župnik.”, iste godine je protiv njega vođen istražni postupak. Zbog toga što je na svetkovinu Sv. Jakova 25. srpnja 1964. u Cisti Velikoj predvodeći misno slavlje, navodno, u propovijedi spominjao neprijatelje Crkve i hrvatskoga naroda te govorio o svojim patnjama u zatvoru, saslušavan je 8. rujna 1964. u Upravi za unutrašnje poslove Split. Na tom saslušanju Ramljak je odlučno negirao da je izgovorio što mu se pripisuje, tvrdeći da je propovijedao o Sv. Jakovu kao propovjedniku i mučeniku, o njegovoj majci, problemu pobačaja djece i slično. Više je informacija o Ramljakovu boravku g. 1970. – 1973. u Njemačkoj i s kim se je sve susretao. I slijedećih godina nižu se izvještaji o njegovim vezama s pojedincima u inozemstvu i u domovini. Između ostaloga, govori se o vezama s bivšim političkim zatvorenicima i drugima: dr. Zvonimirom Markovićem, dr. Brunom Tandarom, Velimirom Terzićem, dr. Vladom Petričevićem, dr. Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, o Ramljakovu sudjelovanju u obilježavanju 500. obljetnice kardinala Jurja Utišinovića 20. – 23. svibnja 1982. na Miljevcima, što je od strane Državne sigurnosti posebno praćeno zvučnom akcijom “Novčica” i TKTR. SDS “Da se otkriju njegovi istomišljenici i zadokumentira njegova neprijateljska aktivnost”, SDS Centar Split u studenom 1982. započela je obradu fra Julijana Ramljaka, tada župnika u Stankovcima. U informaciji SDS Zadar od 19. svibnja 1985. o “unutrašnjem neprijatelju – katoličkom kleru” za Ramljaka se navodi: “Među vjernicima ima velik ugled i izuzetno je cijenjen, najviše zbog načina života. Živi izuzetno skromno, spreman je na sva moguća odricanja kada je on u pitanju, a kada se radi o drugima vrlo rado pomaže – materijalno i savjetima.” Dalje se navodi da je te godine dva puta boravio u SR Njemačkoj, Belgiji i Holandiji, ali mjere pretrage na granici nisu urodile rezultatom. Itd. Deregistracija za Ramljaka, zbog starosti, narušena zdravlja i što “ne pokazuje više onu prijašnju aktivnost” zatražena je 2. travnja 1990. u SDS Zadar, a 29. lipnja 1990 taj je prijedlog prihvaćen u Centru SDS Split. Svakako, političke promjene i demokratizacija Hrvatske najviše su pridonijele obustavi te obrade.
Žrtva s posebnim pečatom
O fra Julijanu Ramljaku može se daleko puno toga više reći i napisati nego nam ovaj prostor omogućuje. Spomenuti podaci dovoljno govore o njegovu značaju kao čovjeku i svećeniku, o njegovoj odlučnosti i ustrajnosti u obrani vjere, Crkve i hrvatskoga naroda, o njegovu odnosu prema čovjeku bez obzira kojem narodu, vjeri i staležu pripada, te spremnosti na žrtvu u obrani svojih načela po cijenu života. Njegov je pastoralni rad prvenstveno bio usmjeren na duhovnu izgradnju vjernika i čovjeka. Između ostaloga, to se posebno ogleda u radu s djecom i mladima općenito, sa svećeničkim kandidatima, u sudjelovanjima u vjeronaučnim natjecanjima i ministrantskim susretima, vođenju pučkih misija diljem splitske, šibenske i zadarske biskupije, te duhovni vježbi. Dosta se angažirao i u obnovi i izgradnji crkvenih objekata. U Domovinskom ratu posebnu okrjepu pružao je hrvatskim braniteljima. Ramljak je ukupnim svojim bićem kroz život, bez obzira na uvjete, prolazio uspravno i nije se dao lomiti nasilnicima, svjedočeći svoju vjeru, svoje svećeništvo i redovništvo, svoje čovjekoljublje i domoljublje. Svakako, fra Julijan Ramljak spada među one hrvatske žrtve, koje su u hrvatskim zatvoreničkim patnjama, ostavile poseban pečat.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
