I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA
Hrvatska povijest puna je krivotvorina. Posebno se to odnosi na razdoblje Nezavisne Države Hrvatske. Za dokaz te tvrdnje dovoljno je navesti samo dva povijesna atlasa. U atlasu dr. Ljube Bobana, "Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine", izišlom u Zagrebu 1992. godine, popraćenom značajnim tekstom, pomno se prati svaka promjena hrvatskih granica i daje joj se odgovarajuće tekstualno tumačenje. "Hrvatski povijesni zemljopis", objavljen u Zagrebu 1993. godine, sastoji se samo od niza zemljopisnih karata, koje obuhvaćaju razdoblje od prapovijesnih početaka pa do 1993. godine. Dakle, u njemu nema tekstualnog dijela. Ali u oba atlasa Nezavisna Država Hrvatska je prikazana granicama, koje su utvrđene s Italijom Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine, kao da se kasnije tu nisu dogodile nikakve promjene, što je grubo krivotvorenje činjenica. Pri ovomu razmatranju ostavljamo po strani podpuno neistinit prikaz nastanka Nezavisne Države Hrvatske, što ga daje dr. Ljubo Boban. On se ni pred smrt nije mogao osloboditi jugoslavenske komunističke indoktrinacije, pa u tom smislu i daje tumačenje nastanka te prevažne povijesne činjenice 1941. godine (1).
Kao i ljudi, države se rađaju u grču. One u početku nemaju snage uspješno braniti svoje probitke pred pohlepnim susjedima. Susjedne države, pogotovo velesile, nastoje iskoristiti nemoć takvih država u nastajanju i oduzeti im dio nacionalnoga i povijesnog područja i nametnuti im svoju prevlast. Tako je bilo i s Nezavisnom Državom Hrvatskom 1941. godine. Italija je iskoristila svoj tadašnji velevlasni položaj u Europi i nametnula joj Rimske ugovore, kojima joj je otela Sušak, Šibenik, Trogir, Split i Kotor s njihovim zaleđem i otocima ispred njih, izuzevši Paga, Brača i Hvara, a već prije toga jugoslavenske vlasti su joj prepustile Istru, Cres i Lošinj, Rijeku, Zadar i Lastovo (2). Tako je Italija zavladala gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom, ozbiljno ugrozivši Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izlazak na Jadransko more, ali joj to, naravno, nije bilo posve onemogućeno.
Hrvatske državne vlasti su prihvatile talijanski diktat, da bi spasile državu, ali se s njim nikada nisu mirile. Čekale su prvu priliku, da ga zbace i uspostave podpunu teritorijalnu cjelovitost na Jadranskomu moru. Ta im se je prilika pružila u rujnu 1943. godine i one su pokušale, da je maksimalno iskoriste.
Naime, 25. srpnja 1943. u Italiji je izvršen državni udar, fašistički režim je svrgnut, Mussolini je uhićen i zatočen, a vlast je preuzeo general Pietro Badoglio. Među osovinskim silama, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predviđala se je mogućnost, da bi Italija mogla kapitulirati i prijeći na stranu ratnih protivnika, te su se pomno pratila zbivanja u njoj. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su se pripremali, da eventualni prelazak Italije na stranu Saveznika iskoriste za vraćanje otetih hrvatskih područja u sastav matere zemlje. Određivano je osoblje, koje će preuzeti hrvatsku državnu vlast u novooslobođenim krajevima. Tako su Pavelić i Budak, kao ministar vanjskih poslova, već u kolovozu 1943. priopćili dr. Oskaru Turini, prema njegovu svjedočanstvu, da je predviđen za glavara građanske uprave u Rijeci i cijelomu Hrvatskom Primorju, te u Istri i Gorskomu Kotaru (3).
Nema sumnje, da se je jednako mislilo i na ostala oteta područja. No, bez obzira koliko su Nijemci pomno pratili politička zbivanja u Italiji, njena kapitulacija i prelazak na stranu Saveznika su ih iznenadili, jer su ih Badoglio i sam kralj do zadnjega časa uvjeravali, da ostaju vjerni savezu sa silama Osovine. Za kapitulaciju su saznali slušajući američke i britanske krugovalne postaje, iza 17 sati 8. rujna 1943. Tek što je objavljena vijest o njihovoj kapitulaciji, Talijani su predavali partizanima kompletno svoje naoružanje i ljudstvo. Tako su se partizani domogli goleme količine svakovrsnoga oružja u južnim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske i u anektiranim hrvatskim područjima. Istodobno su hrvatske i njemačke oružane snage krenule u razoružavanje talijanske vojske. Prema Kascheovu izvješću u Berlin, njemačko je oružništvo u Zagrebu prije ponoći 8. rujna bez borbe razoružalo oko 500 talijanskih vojnika.
"Hrvatski narod" piše, da su to zajednički učinili njemačko oružništvo i postrojbe Poglavnikovih tjelesnih sdrugova (4). Ali oba izvora, nezavisno jedan od drugoga, tvrde, da su hrvatske oružane snage te noći razoružale " u Karlovcu i Jastrebarskom - usprkos malobrojnosti a brojčane premoći talijanske strane - tamošnju talijansku diviziju uključujući tu njenog komandanta i štab". Razoružano je oko sedam tisuća talijanskih vojnika i časnika (5).
U isto vrijeme hrvatski državni prvaci (Pavelić, Budak, Lorković, Navrati, Bulat i dr.) vijećali su o novonastalomu političkom stanju. Koji je konkretno bio sadržaj njihova vijećanja, ne zna se, ali obzirom na osobe koje su vijećale, a pogotovo na Bulatovu nazočnost, koji nije bio član užega državnog vodstva, i na Turinino svjedočanstvo, da mu je već u kolovozu pripoćeno, da je predviđen za glavara građanske uprave sjevernoga jadranskog područja, sa sigurnošću se može tvrditi, da su raspravljali o poduzimanju političkih koraka za vraćanje otetih dijelova Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Istre u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Politički potezi poduzeti kratko vrijeme nakon toga i za vrijeme idućih nekoliko dana samo pojačavaju ovu tvrdnju.
Istoga dana, dakle 8. rujna 1943., Paveliću i skupini suradnika, s kojima je vijećao, oko 23 sata pridružio se je njemački poslanik Siegfried Kasche, koji im pripoćava, " da po nalogu Ribbentropa izlaže odluke Fuhrera, da Hrvatska imade pravo povratiti izgubljena područja na Jadranu". Tom zgodom Kasche je izrazio " nadu, da će doći do proširenja baze vladavine, napose u pravcu Mačekove grupe, i to što brže, da bi se u tom povijesnom času povezale sve snage". Pavelić je, zahvalivši Hitleru, rekao, "da na tom radi i da će učiniti sve moguće" (6). Iz ovoga se ne smije izvoditi zaključak, da je zamisao o pripojenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj otetih hrvatskih krajeva na jadranskomu priobalnom području došla s njemačke strane.
Ta zamisao je isključivo hrvatska, a Hitlerova poruka, koju je Kasche priopćio, bila je samo dokaz, da se Njemačka ne će tomu protiviti i da hrvatske državne vlasti mogu nesmetano ići u ostvarenje te zamisli. I one su zaista odmah za tim krenule.
Dana 9. rujna 1943. u jedan sat Pavelić se je preko zagrebačke krugovalne postaje obratio hrvatskomu narodu. Rekao je, da je "hinbeni saveznik", dakle Talijani, bio "nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. (...) Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu". Pozvao je hrvatski narod, da se okupi oko svojih oružanih snaga, koje će osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu, i da se svi ujedinimo "imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku".
Poseban poziv uputio je Hrvatima "Primorja i Dalmacije, koji" su "napustili svoje domove radi talijanskih nasilja" na njima izvršenih, da se pridruže hrvatskim oružanim snagama (7) .
Poslije ovoga govora ministar i zapovjednik hrvatskih oružanih snaga general Navratil pročitao je na zagrebačkomu krugovalu poglavnikovu dnevnu zapovijed upućenu svim hrvatskim vojnicima, dakle domobranima, ustašama, zrakoplovcima i mornarima. U zapovijedi je istaknuto, da je postupak Italije razriješio "hrvatsku državu svih nametnutih obveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslijed toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete".
Vojnicima je naglašeno, da ih zapada "čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika" oslobode "odciepljene hrvatske zemlje" i da razviju "slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu". Izražena je sigurnost, da će hrvatski vojnici izvršiti "svoju vojničku i hrvatsku dužnost", a time će biti ispunjena i njihova najvruća želja, da povrate svojoj domovini i svomu narodu ono, što im je bilo oduzeto (8) . Sutradan, 10. rujna 1943., Pavelić je, kao državni poglavar, objavio dvije državnopravne izjave. Prva se odnosi na vojvodu od Spoleta, koji je bio označen hrvatskim kraljem, a druga na Rimske ugovore. Prva izjava glasi: "Budući da dne 18. svibnja 1941. označeni Kralj Hrvatske nije sve do danas od toga označavanja učinio nikakove porabe, to izjavljujem, da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku kako ponuda tako i samo označenje postali bezobvezatni i ništetni" (9) . Druga izjava je puno opširnija, ona je srž problema, koji se tiču hrvatsko - talijanskih odnosa, pa je i nju potrebno donijeti u cjelovitom tekstu, koji glasi:
"Dne 18. svibnja 1941. godine sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori, i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koji se odnose na jadransko - primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrieđivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u u novom evropskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku" (10).
Hrvatska državna vlada je ovu državnopravnu izjavu notificirala vladama Njemačkoga Reicha, Carevine Japan, Kraljevine Italije, Kraljevine Madžarske, Republike Finske, Carevine Bugarske, Slovačke Republike, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske, dakle državama s kojima je održavala diplomatske odnose (11).
U hrvatskoj, a sigurno i u stranoj, javnosti postavljalo se je pitanje valjanosti razrješenja Rimskih ugovora, jer se radi o međunarodnim ugovorima dviju suverenih država, koji, načelno gledajući, obvezuju njihove ugovarateljice. Na to je pitanje s hrvatske strane odgovorio dr. Tihomil Drezga, tadašnji redoviti profesor na Pravnomu fakultetu u Zagrebu. Temeljito proučivši Rimske ugovore i činjenice s njima povezane, ustanovio je mnoštvo formalnopravnih i materijalnopravnih mana (nisu objavljeni u "Narodnim novinama", ne sadrže ratifikacionu klauzulu niti su ratificirani, prisila pri zaključivanju, protupravnost, neispunjenje činidbe s talijanske strane, nemogućnost ispunjenja te činidbe u novim okolnostima), koje ih čine ništavim. Stoga je na kraju analize zaključio: "Nakon pregleda glavnih razrješujućih razloga Rimskih ugovora ne će biti netočno reći, da će ovaj slučaj ostati u poviesti međunarodnog prava klasičnim primjerom opravdanog, na obće priznatim pravnim načelima utemeljenog, razrješenja međunarodnih ugovora". (12).
Dana 10. rujna 1943. zbili su se još neki događaji, koji su najavljivali oslobođenje cijeloga istočnog jadranskog priobalnog područja, od Kotora do Istre, njegovim priključenjem Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Toga, naime, dana Pavelić je je imenovao dr. Edu Bulata državnim ministrom u Predsjedništvu vlade, stavljajući mu u " privremenu dužnost vođenje izvanrednih poslova u vezi sa pripajanjem oslobođenih krajeva", dr. Brunu Nardelija "glavarom građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu", dr. Oskara Turinu " glavarom građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje i Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak - Rieci" i ing. Ivicu Frkovića " glavarom građanske uprave za područje velikih župa Vrhbosna, Usora i Soli i Lašva i Glaž sa sjedištem u Sarajevu" (13). Dakle, hrvatske državne vlasti smatrale su Istru i Rijeku sastavnim dijelom hrvatskog državnog područja. To potvrđuje i slika mosta preko Rječine, koju donosi " Hrvatski narod ", ispod koje piše: "Most preko Rečine, koji spaja Sušak s Rijekom, ne će više dieliti dva diela jednoga te istoga grada" (14). Toga dana, dakle 10. rujna 1943., njemački general Glaise von Horstenau održao je na zagrebačkomu krugovalu pobudni govor, kojim u ime njemačkih vojnika poziva hrvatske vojnike, da slijede poziv svoje domovine i da pođu izvjesiti hrvatske zastave, ne samo u Senju i Dubrovniku, nego i na Rijeci i Sušaku, u Zadru, Šibeniku i Splitu, kako bi oslobodili jarma svoju braću, koji su taj jaram teško podnosili (15). To je hrvatskim državnim vlastima bio novi dokaz, da se Nijemci ne će protiviti pripajanju Rijeke Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
No, stvari se nisu tako povoljno razvijale, kako se je na hrvatskoj strani u početku mislilo. Dana 12. rujna 1943. njemački specijalac Otto Skorzeny je na temelju Hitlerova neposrednoga naloga oslobodio iz zatočeništva Mussolinija, koji je već 15. rujna preuzeo vrhovnu upravu fašističkoga pokreta u Italiji, uspostavivši na njezinu sjevernom dijelu Talijansku Socijalnu Republiku. Ponovnom pojavom na političkoj pozornici Mussolinija, kojemu se je Hitler oduvijek divio, počelo se je mijenjati njemačko stajalište prema vraćanju pojedinih dijelova istočnojadranskoga priobalnog područja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u korist talijanskih probitaka. Najprije se je počelo tvrditi, da se Hitlerova poruka upućena Paveliću 8. rujna 1943. o vraćanju "izgubljenih područja na Jadranu" odnosi samo na područja, koja je Italija prigrabila Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.
U skladu s tim je njemački pukovnik Voelker 16. rujna 1943. nudio Davidu Sinčiću, bivšemu općem upravnom povjereniku kod talijanske II. Armate, i Dragutinu Rumleru, bivšemu vojnom povjereniku kod te iste Armate, da uspostave hrvatsku vlast u Sušaku, ali im to nije dopuštao u Rijeci i Istri. Sinčić pak nije htio preuzimati vlast samo u Sušaku, jer nije imao za to ovlaštenje, bojeći se ujedno da bi time prejudicirao pitanje Rijeke i Istre. Dogovorno s generalom Rumlerom u Sušaku je uspostavljeno samo hrvatsko vojno zapovjedništvo, a građanska uprava predana je gradskoj upravi sastavljenoj od hrvatskoga osoblja (16).
Pavelić i hrvatska državna vlada nisu se zbog ovakvoga njemačkog držanja dali smesti. Oni su i dalje Hitleru slali prijedloge, da se uredi hrvatska državna granica, unutar koje će se naći Rijeka s kvarnerskim otocima i dio Istre kao hrvatsko državno područje. Hrvatske prijedloge je, u granicama svojih mogućnosti, podupirao i Siegfried Kasche, njemački poslanik u Zagrebu. Međutim, Hitler i Ribbentrop, idući na ruku Talijanima, o svemu tomu mislili su drugčije. U brzojavu od 20. rujna 1943. Ribbentrop je naložio Kascheu, da prenese Poglavniku, da se Hitlerova izjava od 8. rujna ne odnosi na istočnu Istru, Rijeku i zaleđe, kao i na sjevernu otočnu skupinu. To područje je, prema Ribbentropu, od iznimne strateške važnosti, što je učinilo " nužnim da ta područja zauzmu njemačke oružane snage, da ih brane i da njima upravljaju ". U brzojavu je još naglašeno, "da su sadašnja velika teritorijalna dostignuća Hrvatske konačna".
Taj brzojav se sastoji i od posebnog dijela, namijenjenoga samo Kascheu, kojim ga obavještavaju, da se osniva Operativno područje "Jadransko primorje", u koje ulaze talijanske pokrajine "Friul, Gorica, Trst, Istra, Rijeka, Kvarner i Ljubljana". Ovo ipak nije bilo definitivno nego samo privremeno, za vrijeme trajanja rata, određivanje pripadnosti tih područja. U brzojavu se, naime, izričito, kaže: " Ovim zasad po vojnim kriterijima provedenim uređenjem nije još ništa definitivno odlučeno o budućoj sudbini tih krajeva. Jednako tako nije namjera njemačke strane da u Poglavniku i hrvatskom narodu pobudi nadu u buduće priključenje tih krajeva Hrvatskoj. To bi vodilo samo razočaranjima " (17).
Dakle, Operativno područje " Jadransko primorje " bio je jedan provizorij, o sudbini kojega je trebalo odlučiti nakon svršetka rata. Taj provizorij uređen je protokolom, što su ga 31. listopada sastavili u Klagenfurtu Kasche i tamošnji gauleiter dr. Rainer, koji je već prije bio određen za upravitelja toga područja. Granica između toga " Jadranskog primorja" i područja na kojemu je bila uvedena hrvatska građanska vlast bila je austro - ugarska granica između Dalmacije i Istre. To znači, da su otok Rab i cijela Dalmacija pripojeni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Unutar toga Operativnog područja "Jadransko primorje", općine Sušak, Kastav, Bakar, Čabar i Krk činile su posebnu upravnu jedinicu, u kojoj će se o hrvatskim probitcima skrbiti poseban izvanredni povjerenik. Službeni jezik u njoj je hrvatski. Tu se vidi, koliko su Nijemci reterirali u odnosu na svoja početna stajališta i u odnosu na ponudu pukovnika Voelkera Davidu Sinčiću.
Po povratku u Zagreb Kasche je izjavio Poglavniku, da granice Operativnoga područja "Jadransko primorje" nisu državne nego administrativne (18). Stoga je hrvatska vlada nastavila borbu za vraćanje Krka, hrvatskoga dijela Istre i Rijeke i Sušaka sa zaleđem Hrvatskoj.Već 20. rujna 1943. hrvatska državna vlada je donijela zaključak , "da se donese zakonska odredba o protegnuću državne uprave na pripojene krajeve. Tom zakonskom odredbom, a na temelju zakona o unutarnjoj upravi, uključit će se jedni dijelovi pripojenih krajeva već postojećim župama, kao područje Splita i Kotora, a za druge dielove osnovat će se nove velike župe, kao za područje Ravnih Kotara sa Zadrom, te za područje Rieke i hrvatskog diela Istre" (19).
Zakonskom odredbom o osnutku Ministarstva za oslobođene krajeve i o djelokrugu ministra za oslobođene krajeve, donesenom 3. studenog 1943., uređena je pravna problematika u svezi s tim oslobođenim krajevima. U par. 5. daje se definicija tih krajeva, pa se određuje, da se oslobođenim krajevima, između ostaloga, smatraju " područje bivše kraljevine Dalmacije prema njezinim političkim granicama na dan 25. srpnja 1914.", zatim " područje grada i kotara Rieka" te " područje bivše markgrofovije Istre, koje je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, te ona područja, koja bi nakon što ova zakonska odredba zadobije pravnu moć, ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske". Sadržajno isti je i par. 5. izmjenjene i dopunjene Zakonske odredbe o osnutku Ministarstva za oslobođene krajeve i o djelokrugu ministra za oslobođene krajeve, koja je donesena 29. studenoga 1943. U svezi ovih oslobođenih krajeva izbio je 4. studenog 1943. diplomatski incident s Milom Budakom.
Kako je hrvatska državna vlada 26. rujna te godine priznala talijansku fašističku republikansku vladu, za talijanskoga poslanika u Hrvatskoj bio je imenovan Tamburini. Očekujući njegov dolazak u Hrvatsku, Budak je, kao ministar vanjskih poslova, poslao hrvatskomu poslaniku u Berlinu brzojav slijedećega sadržaja :" Saopćite odmah verbalnom notom talijanskom poklisaru, da on saopći svojoj vladi slijedeće: Hrvatska državna vlada očekuje, da će fašistička republikanska vlada nama saopćiti, prije dolaska ovamo njena poslanika Tamburinia, da vlada priznaje poništenje rimskih ugovora i naše pripojenje svih hrvatskih zemalja, koje su nam Talijani oduzeli tim ugovorima i ranije. Ukoliko to ne učini prije, svakako je potrebno, da sa sobom donese takovu službenu izjavu, jer bez toga ne bi mogla postojati nikakva suradnja, pa bi njegovo prisustvo samo negativno djelovalo" (20).
Ova izjava je diplomatski netaktična, zbog nje je Budak kao ministar razriješen dužnosti, ali ona je odraz raspoloženja unutar Ustaškoga pokreta i cijeloga hrvatskog naroda.
Za razliku od Rijeke i Istre, cijela Dalmacija je bila i de iure i de facto pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbog toga su odmah nakon 10. rujna 1943. učinjene razne upravne promjene. Ministar unutarnjih poslova na početku je dobio ovlast, da naredbenim putem postrojava velike župe. Sijelo velike župe Bribir - Sidraga premješteno je iz Knina u Šibenik, a velike župe Cetina iz Omiša u Split. Kratko vrijeme zatim u Zadru je osnovana velika župa Sidraga i Ravni Kotari, koja je obuhvaćala kotare Benkovac, Biograd na moru, Preko i grad Zadar. U Šibeniku je osnovana velika župa Bribir, u sastavu koje su bili kotari Bosansko Grahovo, Drniš, Knin i Šibenik, te grad Šibenik. Velikoj župi Dubrava pripojeni su kotari Korčula i Kotor. Ukinut je kotar Omiš, a u Visu je osnovana kotarska ispostava. Ukinute su carinarnice u Kninu, Omišu, Jelsi i Orebiću, a osnovane nove u Zadru, Šibeniku, Splitu, Herceg - Novom i Kotoru. Također je ukinuta župska redarstvena oblast u Omišu i Kninu, a njihove poslove su preuzele župske redarstvene oblasti u Splitu, Šibeniku i t. d. (21).
Valja napomenuti, da je i ZAVNOH 20. rujna 1943., dakle deset dana nakon Pavelića, donio odluku o priključenju cijeloga istočnojadranskog priobalnog područja "matici zemlji - Hrvatskoj, a preko nje novoj demokratskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije" (22). To njihovo priključenje značilo je samo zamjenu jednog ropstva drugim, jer se samo u vlastitoj državi može postići sreća i sloboda naroda, za čim ZAVNOH nije težio.
Događaji koji su se zbili 9. i 10. rujna 1943. i idućih dana i mjeseci ne smiju se promatrati izdvojeno. Oni su samo nastavak 10. travnja 1941., s kojim čine jednu nerazdvojivu cjelinu. U rujnu 1943. hrvatski je narod oslobodio pretežan dio onoga, što mu nije uspjelo 10. travnja 1941. i zato je to vrijedna obljetnica, 63. po redu, koje smo se dužni sjećati.
Ivan GABELICA
Bilješke:
1. Ljubo Boban : Hrvatske granice 1918. - 1991., Zagreb, 1992., str. 48. - 50. i Hrvatski povijesni zemljopis, Zagreb, 1993., str. 46.
2. Međunarodni ugovori Nezavisne Države Hrvatske 1941., str. 49. - 50.
3. Oskar Turina: Promemoria II, u knjizi Antun Giron - Petar Strčić : Poglavnikovom Vojnom uredu, Rijeka 1993., str. 41.
4. Bogdan Krizman : Ustaše i Treći Reich, sv. 1., Zagreb, 1983., str. 113., i "Hrvatski narod", Zagreb, 10. 9. 1943., str. 2.
5. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 113., i "Hrvatski narod" od 10. 9. 1943.
6. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 113., bilj. 24.
7. Isto, str. 117. - 118.
8. Isto, str. 118.
9. Isto, str. 119. - 120.
10. Isto, str. 120.
11. Nezavisna Država Hrvatska - pedeseta obljetnica uzpostave 10. IV. 1941. - 10. IV. 1991., Melbourne, 1991., str. 28.
12. Tihomil Drezga: Razrješenje "Rimskih ugovora", tjednik "Spremnost", Zagreb, 26. 9. 1943., str. 1. i 2.
13. "Hrvatski narod", Zagreb, 12. 9. 1943., str. 2.
14. Isto, str. 3.
15. "Hrvatski narod", Zagreb, 11. 9. 1943.
16. Antun Giron - Petar Strčić, nav. dj., str. 34. i 64.
17. Bogdan Krizman, nav. dj., str. 140. - 142.
18. Isto, str. 211. - 212.
19. "Hrvatski narod", Zagreb, 28. 9. 1943., str. 1.
20. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, godina 1943., str. 1242. i 1309., i Bogdan Krizman, nav. dj., str. 213.
21. Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, godina 1943., str. 1196., 1234., 1235., 1240., 1241., 1243., 1247., 1248., 1259., 1309.
22. Antun Giron - Petar Strčić, nav. dj., str. 157.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
