HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
U Titinim marševima užasa i smrti Bio sam kriv jer sam se usudio od srbočetničkih i jugokomunističkih koljačkih horda braniti svoju domovinu. A na koncu sam morao umrieti da bi njihova krvava Srboslavija mogla živjeti. Za što sam ustao i stupio u ustašku vojnicu reći će ti ovaj stih iz pjesme 'Drina', u kojoj je pjesnik Mustafa Grabčanović opisao četničko-partizanski genocid nad mojim narodom za vrieme 2. svj. rata. Tužno vali šumili su DrinePlač se čuo porobljenih sela,
Oblak sunce skrio sa visine,
U sebi je majka čedo klela…
Masovna klanja moga naroda, orobljavanja, paleži i silovanja u Srebrenici, Goraždu, Foči, Višegradu, Bileći, Kulen Vakufu i stotinama drugih gradova i sela prisilile su me da stupim u Hrvatske Oružane Snage, gdje sam se častno borio protiv din dušmana i krvnika moga naroda. Za te ideale - i za ništa drugo - tisuće i tisuće moje braće suboraca izgubile su svoje živote, a ja sam kao i stotine tisuća mojih suboraca u Titinim marševima smrti pretrpio neopisive muke. Od tih stotina tisuća malo nas je preživjelo ovaj krvavi egzodus hrvatskoga naroda.Ali, kako je cilj jugoboljševičke i velikosrbske ideološke subverzije ili psihološkog rata uspješno izopačio percepciju stvarnosti da uzprkos obilju informacija svatko tko podpadne pod njihovu indoktrinaciju bude toliko zaglupljen da više ne bude kadar razlučiti laž od istine, u očima većine mojih današnjih sunarodnjaka neprijatelji i zločinci smo mi koji smo ih branili, a ne oni koji su ih klali. Je li onda čudo da se 1990ih opet dogodila ona Srebrenica iz 1940ih? Je li ikakvo čudo da danas u mojoj Bosni i Hercegovini po prvi put u poviesti svieta postoji nešto što se zove "republika srpska"?Svjedočanstvo poručnika Seada ZubčevićaBaš u ovome mjestu počeli su pregovori koji su doveli do predaje naših oružanih snaga Britancima. Koliko je meni poznato naš glavni pregovarač s britanskom komandom bio je general Ivan Herenčić. Nešto kasnije pukovnik (Frane) Sudar se također uključio u pregovaranje s Britancima. Moral naših jedinica u to vrieme je još bio na vrlo visokoj razini. Uzprkos predaje naših dotadašnjih saveznika Niemaca mi smo bili spremni nastaviti ratovati do pobjede nad otrcanim Titinim četniko-partizanima.Svakako, malo je tko od nas mislio o stvarima s kojima smo suočeni kao što je nedostatak ratne industrije što je bilo kakvi dugotrajniji odpor činilo nemogućim. Na 13. ili 14. svibnja pukovnik Sudar nam je rekao da imamo izbor dviju alternativa; možemo položiti oružje i predati se jugoslavenskim komunistima ili mi častnici možemo savjetovati našim vojnicima da u manjim jedinicama pođu u šumu i gdje god bude potrebno stupiti u borbu s komunistima, dok on i ostali pregovarači ne uzpostave čvrst kontakt s glavninom britanske vojske, koja nadire prema jugu Austrije.Do tada većina naših trupa se probila do Dravograda, razbijajući i raztjerujući sve partizanske formacije koje su ih pokušale zaustaviti. Mi kod ovoga slovenskoga grada smo čuli da su naše trupe koje su prije nas prešle u Austriju uzpostavile vezu s Britancima i da je naša Vlada na čelu s dr. Pavelićem internirana u Klagenfurtu. Zato smo odredili nastaviti put prema tom glavnom gradu Koruške. Mi nismo znali da su se te naše trupe predale Englezima i da su ih ovi onda izručili partizanima. Malo po malo istinu smo saznali u utorak i sriedu 15. i 16. svibnja dok smo još bili u blizini Dravograda.Sve naše častnike i vojnike obuzela je golema potištenost. Vidio sam da mnogi od njih plaču, ne radi straha, nego radi stida što radi tuđinske politike i izdaje ova nepobijeđena vojska mora ovako završiti. Neki vojnici nisu htjeli položiti oružje, umjesto toga oni su se s njime uputili u šumu. Ne znam kakva je njihova konačna sudbina bila. U nastaloj konfuziji mnogi od nas nisu znali što činiti. Pošto je bilo jasno da naši zapovjednici ne namjeravaju organizirati nikakav masovni odpor mi smo počeli predavati naše oružje u nadi za najbolje, jer iako nas Britanci vraćaju u ruke komunistima oni su sigurno od Beograda zatražili nekakve garancije za humano postupanje s nama.To je, kako se izpostavilo, bilo uzaludno nadanje. Ubrzo smo vidjeli koliko smo bili naivni što nismo zadržali svoje oružje i upotriebili ga ako bi nam ga itko htio oteti. Pojavila su se komunistička pratnja koja je razoružane mase počela goniti cestom uz koju su bile poredane partizanske formacije.Ovi "heroji oslobođenja" odmah su nas počeli "oslobađati" svega što smo kod sebe imali uključujući odjeću, cipele i drugu obuću tako da smo put morali nastaviti skoro goli i podpuno bosi. Kao krdo goveda dotjerali su nas natrag u Dravograd. Čim su nas dognali u ovaj slovenski grad zapovjedili su da svi častnici, zrakoplovci i pripadnici protuzračne obrane stupe napried. Oni koji su to učinili otjerani su prema Mariboru.Mnogi časnici, zrakoplovci i pripadnici protuzračne obrane koji nisu izstupili ostali su u Dravogradu. Pošto su im partizani već prije dolazka u Dravograd skinuli odore i dali im da obuku njihove ušljive prnje komunistički krvnici ih nisu mogli prepoznati i razlikovati od običnih vojnika. Ja sam bio jedan od ovih častnika. Kasnije sam od nekih preživjelih iz grupe koja je otišla prema Mariboru saznao da je na putu do Maribora i u Mariboru, osim nekolicine koja je kroz kišu tanadi uspjela pobjeći u šumu, čitava grupa masakrirana.Mi koji smo ostali u Dravogradu pognani smo prema Celju. Nekih desetak kilometara nije uz nas na cesti bila njihova pratnja ali smo mogli vidjeti kako se kreću šumom. Onda su se pojavili na cesti i počeli nas orobljavati oduzimajući i ono što je neki od nas bio uspio sakriti za vrieme prve pljačke. U Celje smo stigli poslie dan i pol marša. Na nekoliko mjesta pokraj bunara vidio sam tiela ubijenih hrvatskih vojnika koji su još u svojim rukama držali čuture za vodu. Ubijeni su samo zato što su se pokušali napiti vode.Iz Celja smo pošli prema Zidanom Mostu. Ovaj put smo prepješačili bez da nam je dozvoljen i jedan momenat odmora. Pješačili smo cielu noć. Tek u Brežicama nam je dozvoljen kratki predah. Oko polnoći naredili su nam da ustanemo i pognali nas prema Samoboru. Neke od naših suputnika u Brežicama su odijelili od naše kolone i pognali u nekom nepoznatom pravcu. Nikada nisam čuo ništa o njihovoj sudbini, ali sam uvjeren da su kao i množtvo drugih likvidirani. Kad smo napustili Dravograd u našoj koloni je bilo odprilike trideset pet tisuća zarobljenika. Moju procjenu temeljim na dužini kolone. Kako se naša kolona odmicala tako se sve naglije smanjivala jer su Titini krvnici ubijali ne samo svakoga tko bi iznemogao, nego i sve druge koje im se prohtjelo ubiti.Uvijek ću pamtiti Samobor gdje smo se na golim livadama "odmarali" jedan dan i jednu noć i koliko toliko oporavili od napornog puta koji smo prošli. Ovdje su sve civile, žene i djecu odijelili od nas vojnika i odpremili u posebni koncentracijski logor. Znatan broj mlađih hrvatskih vojnika bio je odijeljen od nas da će navodno biti uključeni u njihovi Jugoslavensku armiju. Nu kasnije smo saznali da su svi pobijeni.Mi ostali postrojeni smo prema vojnim područjima kojima smo pripadali i onda pgnani u smjeru Zagreba. Ali poslie kojih deset kilometara hoda okrenuli su nas i istim putem pognali natrag u Samobor. Za čitavo ovo vrieme nismo od Titinih partizana dobili ni vode ni ništa za jesti tako da smo svi bili u očajnom stanju.Onda su nas iz Samobora pognali u Veliku Goricu gdje smo smješteni u nekakav vrlo mali tor za ovce ograđen bodljikavom žicom. U ovaj mali prostor bili smo spakirani kao sardine tako da smo svi morali uzpravno stajati jer nije bilo ni malo mjesta za sjesti, a kamoli za leći. Tu su nam partizanski stražari počeli davati sitne komadiće pljesnivog kruha i nekakve smrdljive spirine. Ali većina nas nije ni to dobila, jer nakon nekoliko minuta što je počelo dijeljenje "hrane" je obustavljeno i naređeno je da nastavimo put, ovaj put prema Sisku. Bila je jaka vrućina i naša žeđ je postala neizdrživa. Mnogi zarobljenici su uz put riskirali sve za gutljaj vode koji su platili svojim životima jer su Titini krvnici ubijali svakoga tko je to pokušao. U Sisku sam uspio pobjeći. Neke žene su me sakrile toliko vremena da sam se uspio oprati i malo odmoriti. Nažalost neki komunist je za to saznao i prijavio Ozni. Za neki razlog lokalna Ozna, koja je uglavnom bila sastavljena od hrvatskih komunista, najprije me tri dana zatvorila u jednu od svojih ćelija, a onda me poslala natrag u koncentracijski logor.U ovom logoru je bilo oko 2.500 talijanskih i njemačkih zarobljenika među kojima je bio i jedan njemački general. Mnogi zarobljenici bili su zaraženi tifusom koji su na njih prenieli partizanski stražari. Vidio sam kako u "hitnoj bolnici" uz oboljele leže i tri mrtva tiela, koja su tamo ležala već dugo vremena jer nitko se nije pobrinuo da ih se ukloni. Uzprkos opasnosti od zaraze i udarcima patrizanskih stražara hrvatski narod Siska i okolice nastavio nam je donositi hranu.Svaki dan u već pretrpani logor su stizale nove kolone zarobljenika. Novodošli su većinom bili mladi izcrpljeni ljudi jadnog izgleda. Najprije nije bilo nikakva popisivanja ili grupiranja po sektorima u kojima smo za vrieme rata služili. Ali ubrzo jednoga dana dobili smo neke papire s pitanjima koje smo morali izpuniti i predati. Istoga dana pri zalazu sunca pred ulazom u logor zaustavilo se deset praznih kamiona. Komandir logora počeo je prozivati imena zarobljenika koji su izpunili i predali one papire s pitanjima. Svi koji su se javili natjerani su u one kamione. Većina onih čija su imena prozvana dragovoljno su se odazvali misleći da će biti premješteni u neki drugi logor koji će sigurno biti bolji od ove paklene jame.Radi silnog množtva ljudi nabijenih u ovaj pakao Titini krvnici nisu bili u stanju tražiti one koji se na proziv nisu odazvali kao ni one koji su napisali kriva imena. Ja sam zaključio da će oni koji su se javili biti ubijeni pa sam na papir umjesto svoga pravoga upisao krivo ime. Kad je prozivanje počelo ja sam dvojici mladih ljudi koji su stajali izpred mene prišapnuo da se ne jave ako budu prozvani.Svi oni koji su se odazvali i u onim kamionima odvedeni na mjesto likvidacije bili su pripadnici ustaških jedinica, domobranskog Gorskog sdruga ili VIII. Lovačke jurišne pukovnije. Ova je pukovnija tijekom rata junački branila Brčko i u bitkama kod Tuzle do nogu potukla Titine jugokomunističke partizane.Uskoro sam saznao da su svi oni mladi ljudi masakrirani u neposrednoj blizini Siska.  Što mi poručuješ pope da je Hrvatske Države nestalo. Kako bolan nestalo? Ako je ona i nestala u Zagrebu, onda znaj da je ona ovdi u Fazlagića Kuli i mi ćemo je braniti dok ijedan od nas mogne pušku posluživati!
…Poslie odlazka ovih mladih ustaša i domobrana nas su pregrupirali po vojnim sektorima u kojima smo služili. Onda su nas postrojili u kolone koje su nastavile marš prema Sriemu. Kasnije sam saznao da je jedna od ovih kolona gonjena sve do Makedonije.
Domobrani koji nisu otjerani s ustašama priključeni su civilnim zarobljenicima koji su pokupljeni oko Siska i Samobora. Ova "specijalna kolona" potjerana je u Karlovac. Ja sam imao sreću da budem uključen u ovu grupu, koja će navodno biti integrirana u Drugu Jugoslavensku Armiju. Pošto ćemo naoko postati vojnici "Oslobođenja" stražari su s nama postupali nešto bolje nego prije. Na putu prema Karlovcu dobivali smo čak i hrane, ali naravno ne od naših partizanskih "drugova" nego od hrvatskoga naroda koji se za nas brinuo ne obazirući se na posliedice.Kad smo stigli u Karlovac svi ljudi koji su rođeni između 1916. i 1928. stavljeni su u grupu zajedno sa bolestnim zarobljenicima među kojima sam bio i ja. Mi smo odvedeni u koncentracijski logor u Lukšiću gdje smo opet tretirani kao pravi robovi. Ovdje smo našli velik broj zarobljenika iz njemačke Prinz Eugen divizije i nekoliko stotina njemačkih častnika koji su se u Trstu predali Britancima. U Lukšiću častnici su stavljeni u posebnu grupu. Zajedno s mnoštvom njemačkih i osam talijanskih častnika u ovoj grupi bio sam i ja. Iz Karlovca smo potjerani u Sisak odakle sam malo ranije došao. Ovo drugo putovanje u Sisak bilo je najgore što sam ikada u životu preživio. Na putu u ovaj stari hrvatski grad komunistički partizani su izvršili grozote u koje nikada ne bih povjerovao da ih nisam vidio svojim očima. Stražari i komesari koji su ih činili bili su tzv. "hrvatski" Srbi iz ovih predjela, čijim su predcima prije nekolika stoljeća naši predci dozvolili da se tu nasele. (Točnije, čije je predke, Vlahe, austrijski okupator doveo u ove hrvatske krajeve kao i turski okupator one u Bosnu, nap. a.)Najprije su njemačkim častnicima oduzeli odjeću i sve vriednosti koje im Britanci nisu oduzeli. Pojavile su se grupe rodbine partizanskih stražara i komesara da im pomognu pljačkati ove iznemogle ljude. Neko vrieme bili su zauzeti ovim pljačkanjem, ali tu noć svi su nas počeli mlatiti raznim težkim toljagama. Nekoliko njemačkih častnika je ubijeno a mnogo ranjeno tako da su ih častnici koji nisu bili jako ozlieđeni sliedeći dan morali noisti na šatorskim krilima. Za vrieme cieloga puta do Siska, koji je trajao tri dana, nije bilo nikakvih kola ili bilo kakvog transporta za bolestne i ranjene. Nekoliko puta partizani su nam dozvolili da stanemo i da se "odmorimo". Ubrzo smo vidjeli da su partizani činili ovaj "humani" čin samo zato da omoguće "hrvatskim Srbima" stanovnicima Vojnića i Vrgin Mosta da nas vrieđaju i tuku.Za primjer, dok je razjarena vlaška banda jednog talijanskog častnika mlatila težkim toljagama prisiljavali su ga da viče - Živio Tito i dobri partizani, a mi ostali smo morali pjevati nepristojne, ponizujuće i uvredljive srbske pjesme o hrvatskom narodu, hrvatskim vođama i vojnicima. Na putu između Gore i Petrinje većina stanovništva su bili Hrvati. Oni su nam pokušavali donieti hrane, ali partizani su ih otjerali vičući: "Nama niste nosili hranu"! Za vrieme trodnevnog boravka u Sisku dva puta dnevno su nam davali "hranu" koju ne bi htjele jesti ni svinje koje su tamo uzgajali hrvatski seljaci.U Sisku smo sreli neke Čehe koji su za vrieme rata služili u njemačkoj vojsci. Tamo je bilo i nekoliko Francuza generala Petaina i Bjelorusa generala Vlasova. Većina hrvatskih častnika iz naše grupe poslana je u Bosansku Dubicu gdje će, tobože, biti uključena u Jugoslavensku armiju. Nu na putu prema Dubici nisam primjetio nikakva poboljšanja u ponašanju partizana prema nama. Iz Dubice smo odvedeni u Staru Gradišku gdje smo prenoćili. Idući dan hrvatski stanovnici okolnih sela donieli su nam izobilje hrane. Iz Stare Gradiške prognani smo kroz Okučane u Novsku gdje smo stavljeni u koncentracijski logor. Tu noć u logoru partizanski stražari su nas nemilosrdno batinali. Kada smo primjetili da se zemlja na kojoj smo bili počela ugibati, stražari su nam, cereći se, rekli da ćemo "spavati na zatrpanim jamama u kojima je zakopano mnogo fašista".Iz Novske smo potjerani prema Novoj Gradišci gdje su nam nekim čudom dali hranu, vjerojatno zato što su već bili umorni od sukobljavanja s hrvatskim stanovništvom koje nam je tijekom naših težkih marševa donosilo hranu. Iz Nove Gradiške odpremljeni smo vlakom u Osijek. Ovo je bio prvi put da nismo bili prisiljeni putovati pješice.U osiječkom logoru u koji smo dognani bilo je nekoliko tisuća hrvatskih zarobljenika koji su živjeli pod uvjetima koji se ne mogu opisati. Dovolno je reći da su puno više bili slični djelomično animiranim kosturima nego humanim bićima od mesa i krvi. Većina njih bili su studenti koji su u Hrvatske Oružane Snage unovačeni pri samom koncu rata i još nisu završili ni temeljnu vojnu izobrazbu.Mnoge hrvatske žene u Osijeku riskirale su svoje živote bacajući komadiće kruha ili voća preko žice ovim od gladi skapavajućim jadnicima. Dušu je razaralo gledanje kako se ovi mladi kosturi po prašnjavom tlu jagme za ovu hranu i kako je pohlepno gutaju. Jedino su se žene u Osijeku usudile na ovaj način pomoći, jer nitko od muških koji nisu billi ubijeni ili zatvoreni nije smio pokazati nikakve simpatije za ove mučenike. Ženske bi danima dolazile, stajale uz žicu i bacale komadiće hrane i mojoj grupi, a stražari bi ih udarali kundacima i tjerali od žice. Među ovim ženama bilo je i nekoliko častnih sestara.Iz Osijeka sam s ostalim častnicima i dočastnicima Hrvatskih Oružanih Snaga vlakom prebačen u Mitrovicu odakle smo prebačeni u Inđiju radi "identifikovanja" koje će vršiti ovdje nedavno doseljeni "bosanski Srbi". Naravno, nitko od ovih Srba nije prepoznao nikoga od nas pa nas nisu mogli "identifikovati", ali to ih nije spriečilo da nas sve proglase ratnim zločincima i nemilosrdno batinaju. Iz Inđije smo vlakom poslani u logor u Petrovaradinu gdje smo našli oko dvie tisuće hrvatskih i nekoliko njemačkih i talijanskih častnika. Među hrvatskim častnicima bio je i broj častnika koje sam poznavao.Oni su u Petrovaradin došli u drugim "marševima smrti" ne u onome u kojem sam ja bio, ali prema onome što su mi pričali o grozotama i masovnim ubojstvima zarobljenika bili su isti kao i moj. U Petrovaradinu smo ostali 12 dana. Za vrieme ovoga boravka u blizinu logora su dolazile mnoge hrvatske žene tražeći svoje muževe i sinove. S gorčinom smo gledali kako Titini komunisti psuju, pljuskaju i tuku ove jadne žene koje nisu ništa činile osim što su bezpomoćno gledale preko žice.Iz Petrovaradina smo pješice dotjerani u Bački Jarak odakle smo po kiši u otvorenim vagonima prebačeni u Vršac. U Vršcu je bio jedan posebni logor za dočastnike. Oni će raditi za Ruse, čuvati će ih ruski stražari koji će ih poput svojih srbskih drugova nemilosrdno mlatiti. Osamdeset domobranskih i oko 100 ustaških časnika odijeljeno je od nas i ostalo u Vršcu, a mi drugi smo odpremljeni u Kovin u blizini Smedereva.U našoj koloni bilo je mnogo ustaških častnika koji su se spasili tako što su u onim prvim danim uspjeli sakriti svoj identitet. Neki su bili svjedoci masovnog ubojstva hrvatskih vojnika kod Maribora. Oni su pukim slučajem uspjeli preživjeti. Na njihovim rukama još su se vidjeli duboki ožiljci od žice kojom su bili vezani kad su vođeni na mjesto egzekucije. Na ovaj ili onaj način oni su ipak uspjeli izbjeći smrt. Kao što je Ernest Hemingway za vrieme 1. svj. Rata napisao za Talijane, mora se priznati da su i Titini partizani u 2. svj. ratu bili vrlo uspješni ubojice onda kad su pucali u ljude koji nisu mogli pucati u njih. U Kovinu smo ostali 25 dana. Tamo je došla nekakva Jugoslavenska komunistička delegacija i počela nas izpitivati i izpirati mozak govoreći nam kako trebamo pokazati zanimanje za socijalizam pa ćemo biti primljeni u njihovu jugoslavensku armiju, naravno samo kao obični vojnici.Jednoga dana dok su nas izpitivali iz Beograda je došao neki kurir (teklić) i donio naređenje da se izpitivanje obustavi jer je proglašena amnestija. Uskoro je počelo odpuštanje zarobljenika, ali častnici s višim činom od satnika i svi viši državni službenici u NDH, sudci i drugi zarobljenici za koje su komunisti bili zainteresirani zadržani su i poslani u Beograd. Mi koji smo bili odpušteni morali smo se vratiti u naša rodna mjesta i prijaviti se tamošnjoj OZN-i. Naravno da mnogi od nas to nisu učinili jer smo znali da smo mi za domaće oznaše "ratni zločinci" i što će se s nama dogoditi ako dođemo u njihove ruke.Ja sam se uputio na put preko granice. Saznao sam kasnije da je sve one koji su bili naivni i otišli u svoja mjesta OZN-a odmah uhitila i strpala u zatvore, a mnoge bez ikakva suda pobila. Sead ZubčevićColumbus, Ohio, 20 rujna 1964.Fazlagića KulaU višednevnim jurišima na Kulu četnici trpe goleme gubitke. Vidjevši da mu neće uspjeti silom zauzeti Kulu Mastilović to pokušava prievarom pa 10. veljače starješini Kule starom Memišagi Džuburu šalje pregovarača s bielom zastavom i pismom u kojem ga uvjerava da je najbolje da se Kuljani predaju jer da su četnici već zauzeli Zagreb te da je Nezavisna Država Hrvatska nestala. Prije nego ga je poslao natrag, Memišaga je četničkom kuriru rekao:"Slušaj što ću ti kazati, pa reci svome popu Mastiloviću da mu odgovaram: Što mi poručuješ pope, da je Hrvatske Države nestalo. Kako bolan nestalo? Ako je ona i nestala u Zagrebu, onda znaj da je ona sada ovdi u Fazlagića Kuli i mi ćemo je braniti dok god i jedan od nas mogne pušku posluživati!" Pošto im je streljivo već bilo pri kraju branitelji sutradan udaraju na četnike, podpuno ih razbijaju i nagone u bieg. Ovu junačku enklavu četnici su - sada s petokrakom na šubarama - uspjeli zauzeti tek na koncu rata 1945. godine."Istorija je zabeležila kao jedno od najradikalnijih i najtvrđih ustaških uporišta u Drugom svetskom ratu. Ono što je Kulu posebno izdvajalo u odnosu na druga slična mesta širom NDH jeste to da su stanovnici ovog sela isključivo Bošnjaci i da su doslovno svi muškarci bili u ustaškim formacijama. Istorija je zabeležila i to da je Fazlagića Kula bila poslednja "neporažena tvrđava NDH", u koju su partizanske jedinice ušle tek krajem maja 1945.", piše nedavno beogradski Blic.Ista ta "istorija" za sve one četnike popa Mastilovića koji su u dubokom sniegu za vrieme juriša na Kulu i kukavičkog bijega pred braniteljima preko Sarića Greda u završnici bitke ostavili svoje neoprane brade kaže da su to bile "nevine srpske žrtve koje su kuljanske ustaše poklale iz čista mira". Možete zamisliti kakvu sudbinu su doživjeli stanovnici Fazlagića Kule kad je konačno 1945. pala u ruke Titinih povampirenih dželata.Nikoga tko imalo pozna srbski mentalitet neće čuditi ovakve bezočne tvrdnje njihovih "istoričara". Ali barem svakoga Bošnjaka koji nije podpuno skrenuo s pameti moraju zaprepastiti iste ovakve tvrdnje bošnjačkih "istoričara" Filipovića, Cerića, Sidrana i drugih, koji na častne ljude, kao što su bili Sead Zubčević i branitelji Fazlagića Kule bljuju svoj izdajnički otrov. Daytonskim sporazumom Kula je pripala "republici srpskoj". Potomci četnika, koji su samo u jednom krvničkom pohodu u iztočnoj Hercegovini poklali i popalili 38 muslimanskih sela, nedavno su izvršiteljima zločina u Bileću podigli spomenik, a "blagoslovio" ga svojom sotonskom "svetom vodicom" jedan od tih potomaka vladika Mladen "Grigorije" Đurić.Ni jedne rieči protesta bošnjačkih "istoričara"! Za Dom Spremni!
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
