SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Loša perspektiva!

Na lijevoj političkoj sceni najviše je onih koji stalno govore kako županije treba ukinuti kao i mnoge općine.

Oni koji Hrvatsku nisu željeli devedesetih ne žele ju ni danas, te su spremni izmišljati razne razloge za ukidanje Županija. Najčešće koriste razne lažne ekonomske pokazatelje, iako pojedina ministarstva troše puno više na razne nepotrebne projekte nego sve županije, gradovi i općine zajedno. Osim županija smetaju im i gradovi. Sve općine i gradovi,(bez grada Zagreba) zajedno troše manje od 5 posto novca poreznih obveznika.

U Hrvatskoj mnoge općine imaju izgled malih gradića, a kako bi i svako selo moglo imati društveni standard primjeren 21 stoljeću svako, svako i najmanje selo bi trebalo, kao u Švicarskoj imati status općine. Jedino što bi se trebalo mijenjati su zakoni o isplati plaća lokalnim funkcionarima.

Na zapadu mnogi općinski načelnici i vijećnici su volonteri, dok je kod nas funkcija načelnika općine vrlo isplativ posao. Kada bi vrijedilo pravilo kako se za plaće načelnika općina ne može trošiti više od određenog manjeg postotka općinskog proračuna na tu funkciju se ne bi kandidirali nezaposleni, već bi to radili poduzetnici i umirovljenici koji su svoje egzistencijalne probleme riješili. A plaćena bi bila samo jedna općinska administrativna tajnica.

Neprijatelji crkve najveći problem vide u novcima koji se odvajaju za crkvu, iako je trećina tog novca namijenjena za Karitas, trećina za obnovu crkava od kojih država ima veliku korist pri dolasku turista, dok preostalu trećinu troši za plaće svećenika i vjeroučitelja u školama.

Oni koji nisu ni lijevo ni desno za propast države najčešće krive korupciju.

Ali korupcija nije sve što pod tim javnost vidi.

Po našoj javnoj percepciji sukob interesa ako je supruga nekog političara radila za neko poduzeće koje posluje sa državom, a u razvijenim državama je sukob interesa ako se ona trenutno nalazi u upravnim ili nadzornim odborima poduzeća sa kojima pojedini funkcionar osobno potpisuje ugovore. U normalnim državama, čak i ako netko ima manji broj dionica u nekom poduzeću sa kojima ne može utjecati na poslovanje poduzeća to nije sukob interesa.

Zahvaljujući preširoko postavljenim javnim kriterijima za identificiranje korupcije hrvatska javnost ima vrlo lošu sliku o vlastitoj državi, što je zasigurno jedan od važnijih razloga za nezadovoljstvo u zemlji.

Prije raspada komunizma 90 posto poduzeća poslovalo je s gubitkom, a polovica od njih su imali gubitak na supstanci. To znači kako su troškovi sirovina, materijala i energije bili veći od prodajne vrijednosti gotovih proizvoda. Gubitke je država pokrivala tiskanjem novca, a prodajom ovakvih poduzeća država se oslobodila obveze podmirivanja njihovih gubitaka. Veliki dio tih poduzeća je upao u probleme zato što su preko njih mala privatna poduzeća povezana sa državnim direktorima izvlačila novac prodajući im sirovine po cijeni iznad tržišnih, ili kupujući proizvode ispod tržišne cijene. Prodajom takvih gubitaških poduzeća mala privatna poduzeća za nabavu i prodaju su počela ostajati bez državnih "krava muzara", te je počele medijska kampanja o "pljačkaškoj privatizaciji".

Zahvaljujući velikim novcima uloženim u ovu medijsku kampanju privatizacija je zaustavljena u interesu onih koji znaju samo uvoziti i prodavati državnim poduzećima po višestrukim cijenama, ili preprodavati ono što su ispod cijene kupili od državnih poduzeća. Sve ovo su promatrali i sindikati koji su stali na stranu pljačkaša, kako bi i sami mogli svoje prijatelje zapošljavati na izmišljene radna mjesta, i kako ne bi morali puno raditi, iako su bili svjesni kako država ne može zauvijek pokrivati gubitke. Logika im je bila "neka traje dok traje". Zahvaljujući udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem su sudjelovali privatni perači novca, direktori državnih poduzeća, mediji i sindikati zaustavljen je razvoj države koja je i dalje morala uzimati kredite kako bi pokrivala gubitke državnih gubitaša.

Protiv poštenih direktora su čak i zaposlenici ako ne želi zaposliti njihovu djecu, pa ga nastoje ocrniti izmišljanjem glasina. Pošteni direktori su neprijatelji i sindikalistima pošto ih tjeraju da rade. Ni dobavljačima pošteni direktori ne odgovaraju pošto traže nižu cijenu i veću kvalitetu, umjesto da sjednu i dogovore se.

Pošto je ipak privatiziran najveći dio malih poduzeća (gledajući prema njihovom broju, ali ne i po raspoloživom kapitalu) država je spašena, a za spašavanje štediša u bankama koje su gubitašima davale kredite država je morala osigurati oko 65 milijarde kuna za sanaciju banaka. Oko 45 milijardi je utrošeno idućih petnaestak godina, do ulaska u EU, u poljoprivredne poticaje, ali to je bilo neophodno pošto konkurentski europski poljoprivrednici također dobivaju visoke poticaje.

Na ovaj način uvozna oprema je plaćana nekoliko puta skuplje, a zaradu su dijelili direktori brodogradilišta i vlasnici posredničkih poduzeća, uz podršku političara koji su osiguravali pokrivanje gubitaka. Na ovaj način je u idućih 25 godina ukradeno više od 45 milijardi državnog novca koja je država platila za pokrivanje gubitaka.

Isti postupak pranja državnog novca je primjenjivan u svim državnim, komunalnim i javnim poduzećima, kao i u državnim institucijama. Tek ulaskom u EU i postroživanjem propisa o subvencijama država je izgubila prava pokrivanja gubitaka.

U zaštiti ovakve pljačke stali su i pojedini političari svojim izjavama kako se poduzetnici sami trebaju brinuti o tome kome prodaju svoje proizvode čime su potpuno poništili ulogu pravne države koja je u svim uređenim državama dužna poslovne ugovore štititi isto kao sve druge zakone. Na optužbe sitnih suvlasnika država je najčešće reagirala u korist pljačkaša donošenjem propisa po kojima institucije nisu dužne po službenoj dužnosti goniti prevarante, već oštećeni sami moraju pribavljati dokaze, što je najčešće nemoguće pošto su svi dokazi u rukama menadžera koje je postavio većinski vlasnik.

Ali najveće sabotaže države su se ipak događale i događaju se i dalje u državnim monopolskim poduzećima, iako se o tome najmanje govori u javnosti.

Prema statističkim podacima Fine prosječni prihod po zaposlenom hrvatskih tvrtki koje su u potpunosti u domaćem vlasništvu bio je gotovo tri puta manji od prosjeka u tvrtkama u stranom vlasništvu, ali su domaće tvrtke ostvarile neto dobit po zaposlenom deset puta veću nego one u stranom vlasništvu. Neupućeni iz ovoga mogu zaključiti kako su naši poduzetnici lijeni profiteri, dok su stranci vrlo efikasni poduzetnici koje profit ne zanima, pa iz humanitarnih altruističnih razloga rade uz minimalnu dobit. Međutim, oni koji nešto znaju o realnom gospodarstvu znaju kako je to dobro prikrivena statistička laž. Strane velike korporacije proizvodnju imaju u državama sa jeftinom radnom snago, trgovine imaju tamo gdje im je tržite, a odjele za upravljanje, marketing, dizajn, razvoj i slično imaju tamo gdje su najniži porezi. I ti odjeli redovito šalju svoje prenapuhane račune svim ostalim podružnicama matične kompanije, te tako dobit prebacuju u porezne oaze.

Jedini način na koji se privatni poduzetnici mogu suprotstaviti vladavini zaposlenika u državnim službama i državnim poduzećima je ući u politiku i političke stranke. Oni koji su ostarili radeći u privatnom poduzetništvu trebaju poduzeća operativno prepustiti svojim nasljednicima, dok se sami trebaju početi kandidirati za mjesta načelnika, gradonačelnika, ili saborskih zastupnika. Ako ih stranke ne žele kandidirati mogu obustaviti financiranje svojih stranaka. A mogu i platiti mjesto na listi, a ne drugima davati novac za njihovu kandidaturu. Najgora opcija je dići ruke od svega i probleme ostaviti svojoj djeci kako bi ih oni rješavali na isti način, ulizivanjem mladim političarima koji nikada nisu radili ništa, osim što su se bavili politikom. (novenews)

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević