|
Ivan Šariæ, sveæenik, pjesnik i domoljub
Veritas liberabit nos…
piše: Christophe Dolbeau
Pred nešto više od dvadeset godina, na studenoga 1986., revija Les Écrits de Paris mi je ljubazno ustupila prostor za obranu uspomene na preuzvišenoga Ivana Evanðelistu Šariæa, bivšega sarajevskog nadbiskupa. Zašto, pitate se, braniti uspomenu na tog prelata o kojem se vrlo malo zna u Francuskoj? Upravo stoga što je ona opet oblaæena – na 3. i 4. kolovoza 1986. – preko jugoslavenskoga dopisnika u velikim pariškim dnevnim novinama Le Monde. Novinar Paul Yankovitch, bivši šef kabineta Vladislava Ribnikara, urednika Politike, suosnivaèa Jugopressa i bivšega suradnika ministra Rankoviæa, pisao je, po titoistièkom obièaju, èitav niz oèitih neistina i praznih fraza. S ciljem da preko svake mjere oblati nadbiskupa kako bi bolje diskvalificirao Katolièku Crkvu, njezino sveæenstvo i vjernike, a potom, èitavu Hrvatsku, Yankovitch je optužio zbrda-zdola upravo Ivana Šariæa jer je podupirao navodnog ratnog zloèinca Antu Paveliæa, èak mu posvetio odu, bodrio Ustaše, te èak zapovjedio nekoliko prisilnih preobraæenja. Optužbe «a la Vichinsky» morale su biti nesmiljene i falila im je još samo mrlja poniženja da bi bile savršene, poput one što su maðarski komunisti dodali preuzvišenome Mindszentyiju, optuživši ga za trgovinu… donjim rubljem!
Prošlo je otad dvadeset godina i dosta se stvari promijenilo od tog vremena. Situacija je bez sumnje drugaèija, ali još uvijek se šire iste stare gluposti i izlijeva stara mržnja. Više se ona ne oglašava (osim u pojedinim sluèajevima) u Le Monde, ali se širi sada preko Interneta, a preuzvišeni Šariæ joj je i dalje jedna od glavnih meta. Kako su raširene laži na njegov raèun bile skandalazne prije dvadeset godina, tako su i danas, i nalažu, sada kao i tada, jasne odgovore.
Sveæenik koji se ukljuèuje
Rodom iz Doca odakle je došao na svijet na 27. rujna 1871., Ivan Evanðelist Šariæ pohaðao je isusovaèku Travnièku gimnaziju (1882.-90.) prije nego što je otišao u sjemenište i završio bogosloviju u Sarajevu (1894.). Zareðen za sveæenika na 22. srpnja 1894., poèinje ostvarivati svoje sveæenièko poslanje u redu sv. Vinka (1894.-96.) da bi uskoro potom postao kanonikom (1896.). Blizak suradnik preuzvišenog Stadlera i mladi doktor teologije (Zagreb, 1898.), Ivan Šariæ je uskoro imenovan za pomoænog vrhbosanskog biskupa (27. lipnja 1908.) od Njegove Svetosti Pia XI koji mu dodjeljuje i naslov in partibus biskupa cezaropolitanskog. Po odlasku sarajevskog nadbiskupa, posve oèekivano ga on nasljeðuje i postaje, na 22. svibnja 1922., vrhbosanskim metropolitom. Odan svome geslu, Veritati et Caritati, Ivan Šariæ posveæuje ukupno 37 godina toj golemoj nadbiskupiji koja obuhvaæa površinu od ništa manje nego 22.000 km2, 108 župa i 360.000 vjernika. Na èelu katolièke zajednice koja je na tim prostorima prisiljena na suživot s islamom i Pravoslavnom Crkvom, on je primjer taktiènosti, a ujedno i odluènosti, uvijek strogo pazeæi – neka oproste klevetnici – da ne povrijedi one koji ne dijele isti kredo. Redovito obilazeæi svoju nadbiskupiju, osniva, pred rat, dvadeset novih župa, utemeljuje pokret za mladež Orao, promièe Caritas, podupire društvo Napredak, zalaže se za razvoj Katolièke akcije i potièe procvat katolièkog tiska. Utemeljitelj i urednik (1992.) tjednika Nedjelja (što æe postati Križ, potom Katolièki Tjednik), pokreæe mala knjižna izdanja Vrhbosanske savremene knjižice, kojih je izdao 55 brojeva. Ta velika pastoralna aktivnost ne prijeèi ga da sudjeluje na euharistijskim kongresima u Beèu, Liverpulu, Buenos Airesu, Chicagu i Budimpešti, te da, zauzvrat, i sam organizira veliki kongres u Sarajevu (1932.) ili da se uputi na hodoèašæe u Svetu Zemlju. U zahvalu za njegovu apostolsku žar, Sveta Stolica mu inaèe ne sprema slavu i hvalu imenujuæi ga naizmjenice prelatom Njegove Svetosti, pomoænikom Papinskog Dvora i Rimske kurije.
Èovjek rijeèi, preuzvišeni Šariæ objavljuje mnogobrojne pjesme s vjerskim ili patriotskim nadahnuæem (Pjesme, Sunce i oblaci, Salve Regina, Hagija Sofija), stekavši time neupitan ugled u hrvatskim književnim krugovima. Suraðuje u katolièkom èasopisu Vrhbosna ali i Balkanu, piše u dnevnim novinama Narod èiji je cilj promicanje «ljubavi i bratstva izmeðu hrvatskih katolika i muslimana» (ovu æe novinu jugoslavenska vlada zabraniti na 30. lipnja 1932.). Višegodišnji (virilni ili postavljeni) èlan Parlamenta Bosne i Hercegovine i dakle protagonist politièkog života, oèito blizak nacionalistièkom miljeu, nimalo ne zaèuðuje niti a fortiori šokira što on piše, za Božiæ 1941., Odu Poglavniku. Nije li se za ovog potonjeg, osam mjeseci ranije, plebiscitarno izjasnila veæina hrvatskog naroda? Nije li to bio praktièni vjernik èiji službeni program nipoèemu nije bio proturjeèan uèenju Crkve? Prisjetimo se da je, u ista ta vremena, glasoviti katolièki pjesnik Paul Claudel – kojega nitko ne smatra monstrumom – slavio Philippea Pétaina u slavnoj Ode au Maréchal. Prisjetimo se isto tako da se francuski visoki kler pokazao radije naklonjen Francuskoj Državi: kardinal Gerlier (nadbiskup lyonski) izjavio je: «Pétain, to je Francuska; a Francuska, danas, to je Pétain» (18. studenoga 1940.), preuzvišeni Marmottin (nadbiskup reimski) ustvrdio je da «vjernici koji odbiju poslušnost vichyijevskoj legitimnoj vladi èine smrtni grijeh», te preuzvišeni Dutoit (biskup arraski) tražio je da «slijedimo i ukažemo povjerenje Maršalu Pétainu» (16. sijeènja 1941.). Odobravao ga je nuncij, preuzvišeni Valerio Valeri, koji je u Maréchalu vidio «èovjeka providnosti», a takvu su poziciju zauzeli i preuzvišeni Feltin (nadbiskup, Bordeaux), Guerry (pomoæni nadbiskup, Cambrai), Tissier (biskup, Châlons-sur-Marne) ili Lusaunier (direktor Karmeliæanskog sjemeništa). Ti ljudi, ukljuèujuæi preuzvišenoga Šariæa, nisu bili niti nerazumni ni glupi, i nisu isticali boje nijedne politièke stranke (1). Njihov izbor najvjerojatnije kaže da u datome razdoblju, obzirom na informacije koje su im bile na raspolaganju, to nije štetilo njihovoj savjesti. A njihovo a posteriori blaæenje, s pozivanjem na detalje koji su otkriveni puno kasnije, pokazuje intelektuano nepoštenje.
Druga napomena: ta je oda književni uradak i ništa više. Može ga se osuditi kao neprimjerena ili pretjerana, ali to ne daje nikome pravo da diskreditira njegova autora u svojstvu sveæenika. Sudi li se kardinalu Richelieu, bivšem biskupu u Luçonu, po jednoj od njegovih komedija Roxane, Mirame i Europe, ili veleèasnom Prévostu po Manon Lescaut i preuzvišenom Josephu Lavarenneu po njegovim djelima napisanim za Théâtre de Guignol? I što misliti o župniku Pariniju, župniku Brémondu, župniku Brantômeu, biskupu Antoineu Heroëtu ili kadinalu Bernisu?
Treæa napomena: preuzvišeni Šariæ èovjek je svoga vremena i njegova djela i ponašanje mogu se ispravno vrjednovati samo naspram vrijednosti koje su tada prevladavale. Tvrdokorni domoljub, u punoj je suglasnosti s papom Leom XIII koji je precizno naveo da «nadnaravna ljubav Crkve i prirodna ljubav prema domovini proizlaze iz istoga i vjeènog izvora. Obadvjema je Bog stvoritelj i prvi razlog, iz èega slijedi da izmeðu zadaæa koje one nalažu ne može biti opreènosti niti proturjeènosti» (2). Imajuæi u vidu to papinsko razmišljanje, polemika oko potpore preuzvišenoga Šariæa hrvatskoj vojsci djeluje vrlo neumjesno. Crkveni dostojanstvenik i javni pristaša hrvatske neovisnosti, bez sumnje je trebao èestitati onima koji su klali kršæane, a nestanak Hrvatske postavili u temelj svoga programa! Slièan skandal se dogodio 1966. oko propovijedi koju je kardinal Spellmann održao za pješaštvo (G.I.) u Vietnamu («Bilo kakvo rješenje osim pobjede je nezamislivo … Moramo pobijediti taj rat na naèin da spasimo ono što nam je poznato kao civilizacija»). Komentirajuæi taj sluèaj, povjesnièar Pierre Dominique pritom podsjeæa kako je biskup Gozelin zatvorio vrata Pariza pred Normandijcima, Sveti Augustin vrata Hipona pred Vandalima i Sveti Agnan vrata Orleansa pred Attilom; kako je Urban II držao propovijed za Križare da ponovno osvoje Kristov grob, a Pio V da uništi barbarsku flotu u Lepantskom zaljevu. Zakljuèio je sljedeæim rijeèima o kojima bi protivnici preuzvišenog Šariæa trebali razmišljati: «Sva povijest Crkve, koja se stapa s povijesti kršæanstva, je borba, oružana kada je to potrebno, da bi se obranio kršæanski narod, koji èine – što se ne bi smjelo zaboraviti – ljudi, žene i djeca koji imaju pravo na život i na slobodu, koji imaju pravo na obranu».
Za vrijeme rata
Po pitanju komunizma (koji je utjelovljen u partizanskom pokretu), linija koju je slijedio preuzvišeni Šariæ takoðer je u savršenu skladu sa voljom suverenih papinskih vladara. Podsjetimo da je Njegova Svetost Pio IX govorio o «monstruoznoj doktrini», Njegova Svetost Leo XIII o «smrtonosnu otrovu», dok je Njegova Svetost Pio XI, nazvavši ga «duboko perverznim», preporuèio da se «niuèemu s njim ne suraðuje ako se želi spasiti od uništenja kršæanska civilizacija i socijalni poredak». Vrijednost potonjeg savjeta može se samo uèvrstiti usljed barbarskog nasilja koje je donijela boljševièka revolucija, pokolja koje je zapovjedio Calles u Mexicu, ili pogubljenja španjolskog klera (3)… U takvim okolnostima, s tim da se nije nikada bavio nièim drugim izuzev iskljuèivo izravnim interesima svoje nadbiskupije, može se èak istaknuti da je preuzvišeni Šariæ bio vrlo umjeren. Radi usporedbe, sjetimo se puno aktivnijeg «angažiranja» nekih drugih vjerskih dostojanstvenika koji nisu Hrvati, poput kardinala Baudrillarta i preuzvišenog Jean de Mayol de Lupéa. Rektor pri Pariškom Katolièkom Institutu (Institut Catholique de Paris) i èlan Francuske akademije (Académie Française), Alfred Baudrillart pozdravlja njemaèki napad na SSSR sljedeæim rijeèima: «Vrijeme gnjeva je napokon došlo. Kršæanski i civilizirani svijet sprema se u silnom poletu na obranu i spasenje naše stare kršæanske civilizacije od opasnosti od boljševizacije». Na 4. prosinca 1941., stavlja pod svoju zaštitu Legiju francuskih dragovoljaca (Légion des Volontaires Français - LVF) koja odlazi u borbu na ruski front. Preuzvišeni Jean de Mayol de Lupé, prelat Njegove Svetosti, odluèno se ukljuèuje u Legiju dragovoljaca, a potom u Waffen-SS (Diviziju «Charlemagne»)-(4) gdje služi kao vojni sveæenik s èinom Hauptsturmführer (5).
Posljednji je prigovor protiv preuzvišenog Šariæa, taj da je zapovijedao ili odobravao «prisilna preobraæenja». Pojasnimo da se tu radi o jednoj od najotrcanijih fraza protuhrvatske propagande (izmeðu 1891. i 1903., preuzvišeni je Stadler takoðer kleveæan zbog navodnog prozelitizma). Takvi progoni, kad ih je i bilo negdje drugdje izuzev u mašti nekih iluminata, bili su posvema rijetki i, naravno, državna i katolièka hijerarkija uvijek bi ih osudila. Veæ u mjesecu svibnju 1941., preuzvišeni Stepinac zahtijeva da se sva obraæenja vrše uz vlastitu suglasnost obraæenika, te u više navrata skreæe pažnju šefa Države na to važno pitanje; prosinca 1941., biskupska konferencija osuðuje nekoliko zlouporaba koje su joj došle na znanje, a preuzvišeni se Šariæ osobno pobrinuo da Poglavniku prenese prosvjed biskupa. Na kraju, Dr. Ante Paveliæ i ministar Mirko Puk javno zabranjuju metode prisile (6). Dodajmo da je Država Hrvatska imala više pravoslavnih predstavnika i poglavara i da je Hrvatska pravoslavna crkva (èiji je jedan episkop, preuzvišeni Spiridon Mifka, boravio u Sarajevu) okupljala vjernike pravoslavne ispovijesti na èelu s metropolitom, preuzvišenim Germogenom (Grigorij Ivanovic Maksimov).
U iseljeništvu
Ostaje spomenuti preuzvišenoga Šariæa u poslijeratnome vremenu, obzirom da neki njegovi klevetnici nastavljaju tvrditi – sigurno da bi nas bolje uvjerili u njegovu zloæudnost – da se on takoreæi skrivao, što dakako uopæe nije istina. Godine 1945., kada je na stotine sveæenika poklano, strijeljano ili zatvoreno, kad su crkve oskrvnute, samostani zapaljeni i groblja sravljena, preuzvišeni Šariæ napušta Sarajevo, stiže u Austriju, potom u Švicarsku i napokon u Španjolsku. U izbjeglištvu barem ne æe završiti kao preuzvišeni Tiso, te preuzvišeni Stepinac, Reinys, Wyszynski, Mindszenty, Beran i Slipyj, koji su zatvoreni ili deportirani. U Madridu je gost preuzvišenoga Eijo y Garaya, gdje se ne krije nego stanuje u biskupskoj rezidenciji. Nièega se ne odrièe: na prosinca 1953., prvi je potpisnik memoranduma koji su prognani hrvatski sveæenici uputili predsjedniku Sjedinjenih Država, a na jesen 1955., zauzima se kod argetinskih vlasti u obranu svojih sunarodnjaka. Jednako tako, nastavlja se baviti književnosti, objavljuje šest ili sedam djela (meðu kojima i prijevod Biblije na hrvatski), predvodi ureðivanje monumentalne antologije Bosne i završava prijevod Ben-Hura od Wallacea.
U 83. godini, na 22. svibnja 1954., slavi diamantni jubilej, povodom kojega mu Njegova Svetost Pio XII upuæuje osobnu poruku. Dosta je oslabio zbog zdravstvenih tegoba, te æe ga uskoro primiti (1957.) jedan madridski staraèki dom, gdje æe tri godine ostati prikovan za krevet, dok ga ne otme pluæna embolija, na 17. srpnja 1960. Protivno crnoj legendi, nije bilo nikakve tajnosti oko njegova pokopa, s tim da je misu slavio Apostolski Nuncij preuzvišeni Antoniutti, u prisutnosti preuzvišenog Munoyerroa, generalnog vojnog vikara, preuzvišenog Lahiguerra, pomoænog biskupa Madrida-Alcaláe, preuzvišeni Juan Ricote, pomoæni biskup Madrida, te preuzvišeni Zacarías de Vizcarra, pomoæni biskup Toledoa. Pokopan na groblju Nuestra Senora de Almudena, njegov grob æe tijekom 37 godina predstavljati jedno od najposjeæenijih hodoèašæa hrvatskog iseljeništva, da bi danas metropolit Vrhbosne opet našao svoju rodnu zemlju. Pri prijenosu u domovinu, njegove posmrtne ostatke preuzela je Crkva Svetog Josipa na Marijinu Dvoru gdje je sveèanu misu predvodio, na 26. travnja 1997., preuzvišeni Vinko Puljiæ, u pratnji preuzvišenih Pere Sudara, Franje Komarice i Ratka Periæa, te fr. Petra Anðeloviæa.
Suoèen s previranjima usljed I. svjetskog rata, s teškoæama i sukobima prve Jugoslavije, s krvavim podjelama iz II. Svjetskog rata, i konaèno, s nezasluženim surovim prognanstvom, preuzvišeni Ivan Evanðelist Šariæ znao je pretrpjeti sva ta iskušenja s ustrajnošæu i obazrivosti, bez da ikada povrijedi uzvišene zahtjeve svoga svetog poslanja. Dobar pastir, ali i pažljiv uèitelj, književno nadahnut i vjeran zaštitnik nacionalnoga identiteta, njegov lik ostaje na èast kako Crkvi tako i hrvatskoj zajednici Bosne i Hercegovine.
Christophe Dolbeau
Bilješke:
(1) Tvrditi, kao što to neki èine, da je preuzvišeni Šariæ, nadbiskup u svojoj državi, «tajno» pripadao Ustašama jednostavno se pokazuje kao djetinjarija.
(2) Sapientiae Christianae - 1890.
(3) 13 biskupa i 6832 sveæenika je ubijeno, od kojih 5147 izmeðu srpnja i prosinca 1936…
(4) Zareðen za sveæenika 1900., Jean de Mayol de Lupé (1873.-1952.) bio je kapelan reda Sv. Grgura (Ordre de Saint-Georges Constantinien). Vojni je sveæenik u razdoblju od 1914.-1918., i biva ranjen na bojišnici la Somme. Vojni je sveæenik u Bessarabie, u Bulgarskoj, u Siriji i u Marocu, i postaje vitez Poèasne Legije. Kanonik a potom rimski prelat, biva duhovnik obitelji Bourbon; takoðer je prijatelj Njegove Svetosti Pia XII. Sveæenik je u Legiji Francuskih dragovoljaca (LVF) 1941., i biva odlikovan Željeznim križem 1943., nakon èega prelazi u Waffen SS (tu je prerasporeðen uz suglasnost kardinala Suharda i Sibilia da mladi roènici ne bi ostali bez ikakve duhovne pomoæi). Osuðen je na 14. svibnja 1947. na 15 godina zatvora za povrjedu nacionalnog dostojanstva, zatvoren u logor u La Châtaigneraie gdje slavi svoj sveæeniæki jubilej. Ranije je osloboðen, na svibnja 1951., i preminuo je lipnja 1952. u Versaillesu.
(5) Ako preuzvišeni Mayol de Lupé služi iskljuèivo kao duhovnik, za razliku od njega, Georges Thierry d’Argenlieu (1889.-1964.), èlan Karmeliæanskog reda (Ordre des Carmes) i zareðen za sveæenika 1925., služi u vojsci generala de Gaullea kao naèelnik stožera (1940.), sudjeluje u borbama u Dakaru, potom u Ekvatorskoj Africi. Promoviran u kontra-admirala 1941., te vice-admirala u prosincu 1944., Thierry d’Argenlieu (a crkveno Louis de la Trinité) postat æe visoki povjerenik i glavni zapovjednik u Indokini (1945.); postat æe i kancelar reda Ordre de la Libération.
(6) Preko priopæenja od 30. kolovoza 1941., Ante Paveliæ je preporuèio izvršenje smrtne kazne nad vršiteljima nasilja vjerske naravi.
.
prijevod IA @ VoC
Navik on živi ki zgine pošteno!
|
