I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Zločin genocida koji se ne smije zaboraviti
21. srpnja 1945. Nadbiskup Stepinac napisao je jedno dugo pismo u kojem kaže:
"..Postavlja se pitanje gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih častnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj namjeri i mnogim žrtvama kako bi služili hrvatskom narodu, kao vojnici vršili svoju dužnost. U skladu s ratnim moralnim principima niti jedan od njih ne bi smio biti kažnjen osim onih koji su se ogriešili o međunarodna pravila ratovanja ili nepravedno napadali mirno pučanstvo koje nije sudjelovalo u vojnim operacijama."
Svjedočanstvo Hasana Selimovića:
- Prije konca 2. svj. rata ja sam bio zapovjedajući častnik Pionirske satnije Prvog ustaškog obrambenog sdruga Hrvatske vojske. Mi smo bili stacionirani u Bosanskoj Dubici.
Na 3. Ili 4. svibnja 1945., dobili smo zapovied da se iz Dubice povučemo u Sunju.
Kad smo stigli u Sunju rečeno nam je da je pad Njemačke uvjerio našu vladu da bi bilo uzaludno nastaviti braniti Domovinu od horda Tite Broza koji iza sebe ima Ruse, Amerikance i Britance. Radi toga naša je čitava vojska dobila zapovied da napusti Domovinu.
Moja jedinica iz Sunje se povukla kroz Sisak, Ivanić-grad, Kerestinec i dalje prema zapadu.
U Sv. Nedjelji imali smo žestok okršaj s partizanima. U to vrieme naša srdca su bila puna čemera jer smo upravo čuli da je Zagreb napušten i da u njega ulaze partizani.
U Sv. Nedjelji odbacili smo Titine partizane i nastavili put prema Zidanom Mostu. Ovdje smo se opet morali vatrom probiti kroz mnoštvo partizana. U ovom okršaju pada bojnik Matijević, jedan od naših najiztaknutijih častnika.
Nu mi smo razbili partizane i probili put do Celja, gdje su slovenski partizani zarobili veliki konvoj njemačkih kamiona, međutim neki Niemci nisu im htjeli predati svoje oružje. Mi smo ovo oružje zaplienili za svoju uporabu, zaobišli Celje i nastavili put prema Mariboru.
Ovaj grad je također već bio u rukama slovenskih partizana. Crvene zviezde i slovenske i jugoslavenske zastave mogle su se vidjeti po čitavom gradu.
Dok smo ih mi rušili, parali i bacali, partizani su pred nama bježali i nisu nam pružali neki jači odpor.
Na putu od Maribora prema Dravogradu cestom koja ide uz rijeku Dravu nismo naišli na nikakav odpor. Kolonom, kojoj je moja jedinica sada pripojena, zapoviedali su domobranski pukovnik Petrović i ustaški pukovnik Avdaga Hasić iz Kladnja. Petrović je također bio hercegovački Hrvat.
Kad smo stigli u Dravograd vidjeli smo da je čitava dolina oko njega preplavljena domobranima, ustašama, Niemcima i masama civila, većinom seljaka, žena i djece.
Naša kolona nije si dozvolila da se pomiješa s ovim heterogenim grupama koje su preplavile ovu dolinu. Ostali smo u brdima iznad desne strane grada.
Ovoj masi izbjeglica britanske su trupe zapriečile prielaz preko Drave. Rečeno nam je da general Štancer pregovara s britanskim zapovjedništvom. Međutim, na ove mase je uskoro bačeno nekoliko bombi što je prouzročilo broj civilnih i vojnih žrtava. Čim je naša kolona vidjela što se događa mi smo bez oklievanja udarilii, razbili partizane koji su izvršili ovaj podmukli napad i zauzeli brda na lievoj strani ceste.
Pukovnici Petrović i Hasić su zaključili da će biti najbolje da idemo sve do Klagenfurta kako bi spriečili moguće obkoljavanje od jugoslavenskih partizana koji očito postaju smjeliji odkada su saznali da su njihovi saveznici pobjedili u ratu. Pošto smo svoj put morali probijati kroz guste koruške šume i praviti splavi na kojima ćemo prieći Dravu, uzelo nas je četiri dana da stignemo u Klagenfurt.
Kad smo se odmicali od Dravograda priključio nam se broj hrvatskih častnika i vojnika koji su pobjegli iz kolona zarobljenika koje su partizani gonili od Dravograda prema Mariboru. Oni su nam pričali kako su partizani iz te kolone izvodili grupe od 50 ili 100 zarobljenika, dovodili ih u šume i likvidirali strojničkim rafalima.
Neki od njih uspjeli su iz tih pokolja pobjeći, ali većina njih je doživila sudbinu kao i Poljaci od ruskih komunista na početku rata u šumi Katyn.
Ovi nam rekoše da su partizani žrtve za strieljanje odbirali podpuno arbitrarno. Oni su nam savjetovali da se ni pod kojim uslovima ne predajemo Titinim krvnicima.
Ustaški zastavnik Stipe Medić, vodnik Mišetić i broj drugih dočastnika i običnih vojnika bili su među ovima koji su uspjeli pobjeći. Oni Hrvati koji su do tada na ovaj ili onaj način pali u ruke Titinih partizana znali su što ih čeka. Ovi Hrvati su u velikom broju bježali iz raznih zarobljeničkih kolona i koncentracijskih logora koji još nisu bili dobro čuvani.
Neki od njih su pobjegli s ruba masovnih grobnica u koje su ih Titini komunisti namjeravali pokopati. Kao dokaze mnogi od njih su na sebi imali svježe rane. Ovi su se ljudi priključivali brojnim hrvatskim vojnim jedinicama koje su još bile čitave.
Upravo kad smo bili spremni ući u Klagenfurt srela nas je jedna britanska patrola na motociklima. Nismo smatrali potrebnim da ovu njihovu patrolu svladamo iako smo to lako mogli učiniti i s onako neadekvatnim oružjem koje smo imali. Umjesto toga mi smo im dozvolili da nas sprovedu u obližnji logor za zarobljenike.
Ovaj logor je bio na jednoj livadi bez ikakve ograde. Britanci ovdje nisu imali nikakvu stražu. Jedina straža koju su imali bila je između ovoga logora i logora koji je bio na drugoj strani ceste. U ovom drugom logoru je bilo oko 3.000 ljudi, dok je naš bio puno veći.
Nad ovim logorom lepršalo je više od 100 hrvatskih zastava, a svugdje su odjekivale hrvatske vojničke pjesme kao da se spremamo za rat u kojem ćemo pobjediti a ne za okončanje onoga koji smo izgubili. Nitko nije predviđao ono što nas čeka.
U ovom zarobljeničkom logoru smo ostali oko deset dana. Ne sjećam se točnih datuma našega boravka tamo jer smo i na putu iz Domovine kroz Sloveniju i Austriju izgubili tijek vremena.
Jedno jutro oko deset sati pukovnik Petrović nas je postrojio u pravilan vojnički stroj kako bi mogli saslušati govor koji će nam održati britanski pukovnik.
Pukovnik Petrović, neizliečivi optimist, rekao nam je da da on vjeruje da ćemo iz Austrije biti premješteni u Italiju.
Ovo mišljenje potvrdio je i britanski pukovnik koji se odmah pojavio i na svom jeziku održao nam dug vatreni govor. Pošto je pukovnik Petrović dobro znao engleski on nam je prevodio britančev govor u kojem je ovaj izjavio da ćemo biti poslani u Italiju da se priključimo drugim hrvatskim trupama koje su tamo otišle prije nas.
Prema prievodu pukovnika Petrovića Englez je izjavio da je u Italiji lakše doći do hrane nego u Austriji koja nas više nije u stanju uzdržavati. U Italiji ćemo dobiti nove odore i proći vježbe za zadaće koje su pred nama. Engleski pukovnik koji nam je kroz Petrovićevo tumačenje sve ovo rekao bio je oko 50 godina star, visok, crvene kose, blied i izgledao je kao da će svaki čas umrieti od gladi.
Naravno, svi smo mi bili vrlo zadovoljni i uzhićeni ovom njegovom "informacijom".
Drugi dan u logor je došao velik broj britanskih kamiona da nas odvezu na željezničku postaju. Pošto sam bio jedan od prvih koji je ušao u vlak ne znam jesu li u njega ukrcani svi oni koji su bili u našem logoru. Ne znam jesu li Britanci istovremeno "premjestili" i slovenske domobrane generala Rupnika, koji su bili u onom logoru preko ceste.
Ušli smo u vlak podpuno dragovoljno i bez ikakve sumnje iako smo u vagonima bili natiskani kao sardine. Kad su nam Englezi rekli da noge ne vješamo kroz prozore i vrata mi smo ih odmah poslušali.
Nismo mogli ustanoviti pravac kojim je vlak pošao. Na putu koji je trajao oko tri sata zaustavio se u dvie postaje. Konačno se opet zaustavio i nama je rečeno da izađemo iz vagona, što smo odmah učinili, sretni da na otvorenom zraku protegnemo noge.
Na naše zaprepašćenje vidjeli smo da je vlak sa svih strana obkoljen partizanima naoružanim strojnicama i drugim automatskim oružjem. Gotovo odmah počeli su nas pljačkati oduzimajući nam satove, nalivpera, odjeću i cipele.
Iako dobro naoružani (oružjem koje su dobili od Rusa, Britanaca i Amerikanaca, nap.a.) partizani su bili vrlo slabo odjeveni. Većina njih je na nogama imala opanke i govorili su srbski. Među njima je bilo i nekoliko Makedonaca i Albanaca.
Ne znam točno gdje smo mi tada bili. Na jednoj srani iznad nas je bilo visoko brdo, a na drugoj betonski most preko neke duboke gudure.
Uskoro, od nas koji smo bili natrpani u prednje vagone partizani su odielili oko stotinu ljudi, uglavnom častnika koji su odbili skinuti svoje činove, ali bilo je i nešto dočastnika i običnih vojnika.
Ovi ljudi su odvedeni pozadi vlaka. Pukovnik Petrović, njegova supruga i kćer, pukovnik Hasić i njegova supruga bili su u ovoj prvoj grupi žrtava. U njoj su također bili: dopukovnik Niko Orešković "Gandi" zapovjednik motoriziranih jedinica Poglavnikovog Tjelesnog Sdruga, dopukovnik Ivica Matković, bojnik Hadžija, dopukovnik Martin Kordić i zastavnik Stanko Petrina.
Oni su prvi odvedeni iza vlaka a drugi za njima malo kasnije. I dok smo još mogli vidjeti što se događalo partizani su ih počeli tući, stezali im oko vrata žicu i mučili na druge načine. Siguran sam da su ih sve pobili kad su bili izvan našega dogleda, jer od tada nitko više nije ništa čuo o ovim nesretnim ljudima.
Nama ostalim je rečeno da vlak ne može ići dalje jer da su tračnice oštećene. Mi smo postrojeni u osmored i gonjeni oko šest sati. Među nama je bio i broj starih ljudi, žena i djece. Dosta velik broj muslimanskih žena pokrivenih lica iz Bosne i Hercegovine noseći u naručjima
malu djecu išlo je rame uz rame sa svojim muževima.
U koloni koja je bila duga kilometar bilo je i trudnica, neke od njih u posliednjim mjesecima trudnoće. Svatko tko bi zaostao iza kolone, bez obzira na starostno doba i spol bio je na mjestu ubijen strojničkom ili puščanom vatrom, ili razbijanjem glave kundakom. Masakrirani su stari ljudi, žene i mala djeca. Svojim očima sam vidio više od stotinu takvih ubojstava.
Neizbrisivo utisnut u moje pamćenje je grozni prizor koji se dogodio kada smo se približavali logoru u St. Vidu. Komandant naše straže, partizanski kapetan, zapovjedio je da kolona stane. Pomislili smo da će nam konačno dozvoliti da se malo odmorimo.
I doista, većini nas je dopušteno nekoliko minuta sjesti na cestu ili kraj ceste. Ali zarobljenici na čelu naše tužne procesije odvedeni su u voćnjak deset ili petnaest metara od ceste. Kad su ih od nas odielili nama je naređeno da ustanemo i nastavimo put.
Kako smo pošli izpred nas su počeke štektati strojnice. Kad smo prolazili pokraj toga voćnjaka mogli smo vidjeti hrpe ljudskih leševa natrpanih jedan na drugoga na liepoj zelenoj travi poprskanoj krvlju.
Procienjujem da je ondje ubijeno oko stotinu zarobljenika uključivši broj žena i djece. Dok su žene i djeca vrištali i histerično plakali i zapomagali mi vojnici, da ne gledamo ovaj grozni prizor, pokrivali smo svoje glave šatorskim krilima i svime što smo još kod sebe imali.
Drugi prizor kojega se jasno sjećam je ubojstvo šurjakinje ustaškoga poručnika Marka Stojića. Ona je u ovoj koloni išla uz Stojića, jednoga od onih častnika koji se nisu htjeli razstaviti od svojih činova i odlikovanja.
Ali, da ga kao častnika partizani ne izberu za strieljanje ona ga je nagovorila da ih preda njoj poslie čega ih je zavezala pod suknju oko svoje noge. Na njezinu nesreću zavežanj se za vrieme marša nekako odpustio i pao na put. Neki od partizana je to vidio i, kao i uvijek, pohlepni za nakitima i drugim vriednostima partizani su ih pograbili.
Kad su vidjeli o čemu se radi ženu su izveli iz kolone i tražili da im kaže kome ovi ustaški činovi i odlikovanja pripadaju. Hrabra Hrvatica samo ih je s priezirom gledala i nije im dala nikakav odgovor. Odmah su je počeli udarati kundacima. Onda joj je jedan od njih pred očima nas koji smo prolazili kundakom smrvio lubanju.
Pri zalazu sunca došli smo u jedan čisti, prekrasni gradić čije ime tada nisam znao. Njegovi slovenski stanovnici su nas vrieđali pogrdama i gađali kamenjem. Na brdu iznad mjesta Niemci su ranije u ratu izgradili vojne barake. Bilo ih je oko petnaest, uključivši konjušnice i skladišta. Kasnije smo saznali da je ovo bio zarobljenički logor St. Vid blizu Ljubljane.
Logor je bio opasan dvostrukom ogradom bodljikave žice i čuvan velikim brojem partizana. Njihov zapovjednik bio je neki njihov major Slovenac. U logoru smo našli množtvo Hrvata koje su partizani pokupili u klagenfurtskoj uvali ili su im ih izručili Englezi. Ovdje sam vidio i oko 500 Srba, četnika Dimitrija Ljotića.
Tu noć, kad smo došli u logor St. Vid sve žene i djeca odieljeni su od nas i ugnani u "specijalne barake". Izdana je zapovied da se svi koji imaju nekakav zanat odmah prijave komandi logora. Oko pola stotine pekara, mehaničara, brijača itd. odazvali su se toj zapoviedi.
Među ovima je bila i desetorica iz moje barake, uključivši i mladića s imenom Kličić iz sela Gnjilavci kod Cazina iz kojega sam i ja. Nitko od nas nikada nije saznao što se dogodilo s ovim ljudima. Zaključili smo da su ubijeni kao i mnoštvo drugih iz logora St. Vid.
Kasnije sam se sastao s Kličićevim bratom kad smo oba bili u okružnom zatvoru u Bihaću. On mi je rekao da od konca rata njegova obitelj nije o njegovome bratu ništa čula. Nadali su se da je možda uspio pobjeći preko granice. Kad sam mu pripovjedio što sam vidio da se s mladim Kličićem dogodilo u St. Vidu bio je vrlo potišten uvjerenjem da je njegov mali brat sigurno mrtav.
Ujutro poslie našega dolazka u St. Vid partizani su nam zapovjedili da se postrojimo u obliku velikoga kruga. Rekli su nam da će nas svrstati u grupe prema mjestima u kojima smo rođeni te da ćemo tako razdieljeni biti poslani svojim kućama.
Umjesto toga grupirali su nas prema vojnim klasifikacijama: ustaše, domobrani, zrakoplovstvo, mornari marinci i žandari, policija i civili. Kad smo tako bili sortirani rečeno nam je da idemo natrag u barake.
Dvjestopedeset ustaša je odmah odvedeno izvan žice. Među njima je bilo ljudi koje sam osobno dobro poznavao: Drago Krnjeta iz Daruvara, vodnik Milasinović iz okolice Okučana i stožerni narednik Ante Abramović iz Orahova. Siguran sam da je ova grupa zarobljenika ubijena negdje u blizini St. Vida.
Četvrti dan našega boravka u žici u St. Vidu partizani su veliku grupu hrvatskih zarobljenika, u kojoj sam bio i ja, odveli u drugi logor blizu željezničke postaje u Ljubljani. Ljotićevi ljudi su ostali u St. Vidu.
Novi logor nije imao baraka. To je samo bila jedna njiva ograđena bodlikavom žicom unutar koje je bila posebno ograđena i strogo čuvana sekcija u koju su bili zatočeni viši častnici i njihove obitelji među kojima su bili dopukovnik Ahmet Kapetanović i državni ministar Ivica Frković s njegove dvie kćeri (Jasna i Mirna, nap. a.).
Poslie tri dana boravka na ovom mjestu oko 3.000 nas utovareno je u teretne vagone. Broj ovih vagona, uključivši i moj, bili su otvoreni, radije nego oni zatvoreni, a stražari su bili slovenski partizani. Ovi vagoni su bili nevjerojatno prljavi i pretrpani.
U ovim vagonima za stoku sprovedeni smo natrag u Hrvatsku, gdje smo goli, bosi, gladni, izcrpljeni i umirući od žeđi iztrpani. Od sumraka do zore, Kao neka humana goveda gonjeni smo prema Samoboru. Mnogi zarobljenici, uključujući i mladiće stare 18 godina, padali su na putu. Kako bi koji izpao iz kolone partizani su ga na mjestu ubijali.
Možda je ovdje vriedno spomenuti što mi je kasnije dugo poslie rata rekao partizanski podporučnik, musliman Omer Harbas iz Turije kod Bihaća. Sastali smo se u zatvoru u Foči, gdje sam ja robijao kao antikomunist, a on kao sitni poslieratni kriminalac. On mi je opisao što je vidio dok je kao partizan pratio zarobljenike koji su iz Zagreba gonjeni u Daruvar:
"Odlučni da ih sve na putu pobijemo mi smo hrvatskim zarobljenicima, za koje smo znali da su uvjereni antikomunisti, rekli da će biti regrutirani (unovačeni) u naše partizanske formacije. Ubili smo ih možda 5.000., a u Daruvar smo doveli vrlo mali broj onih koji su preživjeli. Ovi posliednji su tamo (u Daruvaru) ubijeni. Mi radi ovoga nismo imali nikakva osjećaja sažaljenja ni grižnje savjesti jer ti zarobljenici su bili fašisti i zakleti neprijatelji komunizma. Morali smo ih uništiti".
Takav je bio mentalitet Titinih "heroja", miljenika Zapadnih saveznika.
Malo prije nego je moja kolona ušla u Samobor, partizanska jedinica iz Sriema ili iztočne Hrvatske preuzela je stražu nad našom grupom. Mislim da je ova grupa pripadala 25. Srbijanskoj diviziji.
Ovi su nam se rugali, vrieđali nas, pljuvali po nama, vukli za kosu i tukli. Prošli smo kroz logor koji se protezao s obe strane ceste kojom smo išli i došli u drugi veliki logor koji je bio na jednoj velikoj livadi. Oko ovoga logora nije bilo žice ali je bio čuvan jakim partizanskim grupama naoružanim strojnicama. U ovaj prostor bilo je nagomilano nekoliko tisuća izgladnjelih, golih i očajnih ljudi."
…Ovdje je možda potrebno spomenuti jednu anegdotu koja bi mogla razsvietliti uvjete koji su prevladavali u zarobljeničkom logoru u Samoboru. Za vrieme povlačenja iz Hrvatske nama se priključio niski, mršavi dečkić s imenom Mato. Rekao nam je da je on ratno sirotče iz Slavonskoga Broda te da je za vrieme rata radio u tvornici cipela u Zagrebu koja je bila pod upravom Poglavnikovog tjelesnog sdruga.
Moguće je da je tamo radio jer je uz ostale pojedinosti znao da se tvornica nalazila na uglu Draškovićeve i Jurišićeve.
Dogodilo se da je među partizanskim stražarima u Samoboru bio i jedan partizanski podporučnik iz njegovoga rodnog mjeta. Ovaj partizan ga je nagovorio da izda razne ustaše koji su se do tada uspjeli prikrivati kao domobrani. Sve skupa on je izdao oko 30 ljudi, među kojima su bili i poručnik Marko Stojić i zastavnik Galić.
Šofer generala Tomislava Sertića i ja imali smo "čast" biti identificirani u procesu prokazivanja. Ranije, kad smo se izlazeći iz vlaka našli u rukama partizana ja sam se uspio dočepati jedne mornaričke jakne i uzeo ime jednoga prijatelja za kojega sam znao da je poginuo u jednoj bitci i tako se do sada uspješno prekrivao kao mornar rodom iz Siska.
Nas trideset koje je ovaj mali štakor izdao utjerani smo u podrum neke dvokatnice koja je imala dvorište u kojem je bila velika trešnja. Na podrumu je bio jedan vrlo mali prozorčić s željeznim gatrama. Dva smo dana bili živi zakopani u ovaj podrum. Nitko nam nije dao ni hrane, ni vode, niti ikakvu posudu za obavljanje nuže. Kroz zid smo mogli razgovarati s nekim zarobljenicima koji su bili u drugoj prostoriji s posebnim ulazom. Oni nam rekoše da su svi koji su dovođeni u ovaj podrum ubijeni te da i nas čeka ista sudbina.
Drugi dan našega utamničenja, negdje oko 10 sati na večer, krojač koji je živio u kući preko ceste, došao je do našega prozora. Vrlo tihim glasom on nam je rekao da nema opasnosti da budemo ubijeni jer da je "maršal" Tito preko radija održao govor u kojem je rekao da treba prestati s "neodgovornim" (neslužbenim) ubojstvima.
Krojač nam je također rekao da su se građani Samobora pobunili na neprestane pokolje u blizini njihova mjesta. Dolina u njegovoj blizini bila je toliko napunjena s razpadajućim leševima da je postojala ozbiljna prietnja zaraze kuge poput one u srednjem vijeku prije uzpostave hrvatske Vojne krajine.
Poslie što nam je donio ovu koliko-toliko ohrabrujuću novost ovaj čovjek plemenita srdca donio nam je nešto kukuruza, nekoliko komada kukuruznog kruha i kantu vode tako da smo po prvi put u mnogo dana imali nešto za pojesti i popiti.
Idući dan partizani su uzeli i popisali naša imena i osobne podatke, a onda su nas pustili da iziđemo na dvorište. Također, po prvi put od kad smo im pali u ruke dali su nam malo kukuruznoga kruha. Prije toga, kad bi nam i dali nešto što se zvalo hranom bila je prljava kukuruzna kaša kojom su seljaci hranili svinje.
U sumrak istoga dana došao je tzv. partizanski "delegat". Iz kataloga koji je kod sebe imao pročitao je naša imena i naredio da se postrojimo u vojnički stroj poslie čega nas je dvanaest do zuba naoružanih srbskih partizana sprovelo u zarobljenički logor u Prečkom.
Put od Samobora do Zagreba je vrlo kratak. Ali na tom kratkom komadu puta partizanski krvnici su od nas trideset ubili deset zarobljenika. Jednoga su ubili samo prije ulaza u Prečko.
Moram reći da je, na suprot onom slovenskom, pučanstvo Samobora i okolice bilo prema nama prijateljski razpoloženo. Kad god je mogao ovaj narod nam je bacao hranu, cigarete i druge potrebštine koje su za nas bile kao dar s neba.
Srbski partizani su ih pokušavali što dalje otjerati i spriečiti. Uhitili su i zatvorili broj žena koje se nisu pokoravale njihovoj mržnji i osveti.
Logor u Prečkom bio je smješten u barakama koje su prije pripadale Hrvatskoj častnoj radnoj službi. Zgrade su bile na polju opasanom bodljikavom žicom. Jedan dio logora bio je određen za njemačke zarobljenike. Nitko od zarobljenika nije pušten u ove barake, svi smo morali spavati na otvorenom.
Dan poslie našega dolazka predani smo kapetanu Kajiću. On je bio sin Stipe Kajića bivšega upravitelja kaznionice u Bihaću za vrieme Karađorđevićeve Jugoslavije.
Bez obzira na to što je u bivšoj Jugoslaviji i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imao dugi kriminalni rekord ovaj Kajić je postao partizanski kapetan.
Moram priznati da nam je on učinio uslugu kad nas je priključio drugim hrvatskim zarobljenicima i da partizani pod njegovim zapovjedničtvom nisu ondje nikoga ubili. Također, oni su nam davali bolje porcije svinjske kaše od onih koje smo igdje prije dobivali. Svejedno, boravak u Prečkom bio je sve samo nije udoban.
Dok sam bio tamo jedan srbski četnik, seljak negdje od Nevesinja, dao mi je jednu groznu informaciju. Izpričao mi je kako ga je komanda logora poslala da nasječe grana i šiba od kojih će se, kako mu rekoše, praviti metle. I dok je on oko bivših bunkera i rovova, poredanih na uzvisinama oko Save, sjekao šibe naišao je na masovne grobove pokrivene vrlo tankim slojem zemlje.
On se usudio odkopati malo zemlje i vidio je da su puni izmrcvarenih tiela, neka bez ruku i nogu. Iz onoga kako je on opisao ove leševe jasno je da su partizani ovdje pobili invalide koje su odvezli iz Doma za invalide na Sv. Duhu. Ovaj Srbin mi je točno pokazao gdje su ovi leševi pokopani tako da bi ih u nekom budućem vremenu mogao bez problema naći.
Drugi zarobljenici u ovom logoru su mi također pričali o sličnim zločinima koje su partizani počinili. Detaljno su mi opisali ubojstvo 50 ljudi koji su za vrieme rata osliepili, bilo radi ranjavanja ili prirodnih razloga.
Poslie što su ubili ove nesretne žrtve Titini dželati su ih bacili u Savu. Kad su neka od tih tiela izvučena iz Save komunistički monstrumi su razglasili da su to "žrtve ustaške bestijalnosti".
Veliki broj ljudi iz Prečkoga i ostalih mjesta zna za ove zločine. Pod vrbama oko 500 metara od našega logora mogli smo vidjeti množtvo štapa i štaka. Neki od njih se vjerojatno još i danas mogu tamo naći. To su niemi dirljivi svjedoci jednoga od najgroznijih zločina ikada zapisanog u analima poviesti.
Treći ili četvrti dan našega boravka u Prečkom komandant logora pročitao je 30 imena nas ustaša koji smo dognani iz Samobora. Zajedno s nas dvadeset pročitao je i imena one desetorice koje su partizani na putu ubili.
Mi koji smo još bili živi javljali smo se na proziv njihovih imena naglašavajući da su ostali na putu kojim smo gonjeni. Na to nam je on počeo psovati majku i histerično vrištati i vikati: "Banditi! Od vas trideset deset vas je pobjeglo!"
Malo poslie toga, zajedno s 2.000 drugih hrvatskih zarobljenika, nas dvadeset ustaša sprovedeno je na željeznički kolodvor. Tu smo natiskani u teretne vagone i upućeni u Karlovac.
U vagonu sam se našao s mojim susjedom iz Bihaća krojačem Safetom Alijagićem.
Kao i ja, on je danas još živ. Ja možda baš njemu dugujem moj život. Onaj mali štakor Mato je znao da sam ustaša, ali nije znao moje ime, pa sam još rabio alias Čatović i rekao Alijagiću da me ne zove pravim imenom, nego Čatović. On je to učinio i partizani nisu saznali za moje pravo ime.
Kad smo u Karlovcu izašli iz vlaka tjerani smo kroz grad do logora koji je bio u vojarni P.T.S-a. Ova zgrada je bila malo izvan grada uz cestu Karlovac-Duga Resa. U logoru je već bilo oko 1.500 hrvatskih zarobljenika, svi iz ličkoga sdruga pukovnika (Juce) Rukavine.
Dan poslie našega dolazka stotinu nas je određeno na kupljenje suhih grana u šumi iza logora između rijeka Mrežnice i Dobre. U neposrednoj blizini bile su neke uzvisine pokrivene visokim stablima. Tu su Talijani za vrieme rata izgradili bunkere koji su još bili čitavi.
Neki od zarobljenika su primjetili da su dva bunkera, kao i nekoliko rovova koji su u zig-zag obliku bili oko njih izkopani, do vrha napunjeni granjem. Kad su oni počeli ono granje lomiti i vući na svoj užas su vidjeli da su oba bunkera i rovovi puni leševa obučenih u ustaške i domobranske odore.
Ruke ubijenih žrtava bile su povezane žicom. Mi smo riskirali malo bolje pogledati ova tiela i vidjeli da su većini njih glave bile smrskane, vjerojatno kundacima.
U četiri godine rata nikada nisam vidio ovako strašan prizor.
Na našu sreću partizanski stražari nisu bili blizu nas kad smo odkrili ovaj strahoviti zločin. Da partizani ne bi saznali da smo nabasali na ovo stratište mi smo se na brzinu udaljili, jer ako bi oni saznali da smo odkrili ovaj njihov grozni zločin oni bi nam priredili istu sudbinu ovih čijim tielima su napunjeni ovi bunkeri i grabe. Na brzinu smo skupili suhih grana i što smo brže mogli pobjegli natrag u logor.
Nemoguće je reći koliko je leševa bilo natrpano u ove bunkere i grabe. Samo u grabama (rovovima) ocienio sam da ih ima više od pet stotina.
Drugi koji su sa mnom bili i ovo vidjeli bili su: domobranski poručnik Dragutin Fezić, ustaški nadporučnik Malin Malkoč, ustaški civilni upravitelj Husein Fajtović, ustaški bojnik Edhem Kariković, jedan bojnik Jurišne divizije i jedan nadporučnik P.T.S-a., ne mogu se danas sjetiti imena ove dvojice i još nekih koji su vidjeli ove masovne grobnice. Možda je još neki od njih danas živ.
U karlovačkom logoru smo ostali deset dana. Za čitavo to vrieme bili smo prisiljeni slušati "predavanja" nepismenih partizanskih političkih komesara u kojima su nam govorili da ćemo biti uključeni u Titinu armiju. Jedne noći iz logora je pobjeglo oko stotinu zarobljenika.
Ovi zarobljenici bili su uglavnom ustaše iz Like. Oni su sa sobom odnieli sve kuhinjsko pouđe i sve kukuruzno brašno tako da mi ostali nismo ujutro dobili ništa za jesti. Isti dan logor je zatvoren a nama je rečeno da idemo u Zagreb.
I zaista, odpremljeni smo u glavni grad nu u njemu nismo dugo ostali. Opet smo utovareni u stočne vagone. Kad je vlak pošao iz Zagreba stražari su nam rekli da smo na putu za Srbiju. Mi smo zaključili da nas vode u tu zemlju kako bi nas lakše mogli pobiti. Zarobljenici su rabili svakojake načine da pobjegnu iz ovih vagona i mnogi od njih su uspjeli. Ja sam imao sreću pobjeći u Okučanima.
Ondje sam našao jednoga od mojih ratnih drugova veterana Šeste ustaške divizije kojom je zapoviedao general Vladimir Metikoš.
(Ova divizija je u čuvenoj bitci na Lievče Polju u travnju 1945., podpuno uništila četnike pod zapovjedništvom Pavla Đurišića, Zaharija Ostojića, Petra Baćovića i četničkog ideologa Dragiše Vasića nap. a.). Ovaj moj suborac mi je pomogao da se potajno prebacim u Zalužane kod Banja Luke.
U Banja Luci sam se skrivao petnaest dana. Onda me je moj stari susjed Aziz Midić izdao Ozni, čijim je on doušnikom postao. Tako, 25. srpnja 1945., ušao sam u tzv. Crnu Kuću banjalučkoga zatvora.
Koncem prosinca 1946. prebačen sam u zatvor u Bihaću poznat kao "Kula". Onda, 3. ožujka, prebačen sam u zatvor OZNA-e. Ovdje se dogodilo nešto što smatram da treba izaći na javu.
Bilo je to 13. ožujka 1946., negdje oko jedan sat poslie podne. Bio sam ztvoren u ćeliji s trinaest drugih ljudi, većinom iz okolnih mjesta. Odjednom, partizanski su stražari naglo otvorili vrata naše ćelije i u nju ubacili častnu sestru iz reda Presvete Krvi Kristove. Na sebi je imala svoju vjersku haljinu (habit), a oko pasa crveni konopac Reda.
U smrtnom strahu što se našla među grupom muškaraca, ona je s prekrštenim rukama niema stajala kod ulaza naše tamnice i gorko plakala.
Vidjevši da su krvnici među nas ubacili jadnu ženu, posebno častnu sestru, svi smo bili zapanjeni. Bilo je očito da će ona s nama dieliti naše zatočeništvo bez ikakvih prilika za skrovitost.
Približio sam se jadnoj sestri, predstavio se i rekao: "Oprosti mi sestro, ali nemoj samo tu stajati i plakati. Ti si u zatvoru i najbolje će biti da sjedneš na "palače" (neka vrsta platforme od dasaka na kojoj su zatvorenici spavali). Sestro nemoj plakati i nemaj nikakva straha od nas. Ovo je naša sudbina i moramo je izdržati."
Izgledalo je da su je moje rieči malo smirile nu još je uvijek na prsima držala svoje ruke i bilo je očito da je još bila u strahu. Kad se malo smirila rekla nam je da je njezino kršteno ime Mara Jelić i da je kćer Ive Jelića iz Žegara.
Njezino redovničko ime bilo je Sestra Majela.
Ona je dan prije uhićena pod obtužbom da je bivšem učitelju, ustaškom bojniku Idrizu Deliću koji se tada krio u Plješivici, slala sanitarne i druge stvari, uključujući i pisaći stroj. S njom su uhićene još tri častne sestre i nekoliko ljudi iz Žegara. Sjećam se da nam je rekla da je jedan od ljudi koji su uhićeni bio postolar Andrija Konjević.
Sestri Majeli nije bilo dozvoljeno da sa sobom ponese bilo kakvu odjeću osim one što je na sebi imala. Moja majka mi je poslala jednu jastučnicu, koju sam sada razparao i dao je sestri Majeli zajedno s jednom mojom dekom.
S drugim zatvorenicima u ćeliji uspio sam napraviti nekakav zastor oko noćne kible kako bi ona imala kakvu-takvu zaštitu. Uzprkos svemu što smo mi mogli učiniti jadna sestra je bez sumnje trpjela velike tjelesne i duševne muke.
Danima je neprestano plakala i odbijala uzeti i ono malo hrane koju smo joj mogli dati.
Mjesec i pol dana morali smo zajedno spavati na onim malim palačama. Ja sam spavao na jednoj strani sestre Majele a postolar Konjević iz Žegara, koji je isto bio bačen u našu ćeliju, na drugoj. Svatko od hrvatskih zatvorenika, bez obzira je li bio katolik ili musliman, u ovom bloku ćelija tretirao ju je s najvišim stupnjem poštovanja kao da je svima bila majka ili rođena sestra.
Sve i jedan čovjek koji je s nama dielio ovu ćeliju , a koji je još danas možda živ, može potvrditi istinitost ove priče. Pošto smo u ovom periodu našeg prisilnog druženja jedni druge dobro upoznali zapamtio sam sva njihova imena i ovdje ću navesti nekoliko njih u slučaju da ih neki od čitatelja jednom sretne.
To su bili: Rasim Čavčić, glavar sela s istim imenom (Čavčić). Njega su komunisti kasnije osudili na deset godina robije samo za to što je bio bezkompromisni hrvatski domoljub. Ramo Amidžić, seljak iz Pokoja osuđen je na šesnaest godina robije za isti razlog. On je preživio težku robiju i danas živi u svom rodnom selu. Mehmed Kulenović, poduzetnik iz Kulen Vakufa osuđen je na osam godina robije, mislim da danas živi u Derventi. Postolar Konjević danas radi kao obični radnik u postolarskoj kooperativi u Bihaću. Drugi seljak, Maso Mijanović, osuđen je na dvanaest godina robije za to što je odbio podpisati vjernost "tekovinama marksizma". S nama je bio i jedan koji nikada nije bio za ništa osuđen.
On je navodno bio zatvoren za to što je bio "kapitalist". To je bio Hasan Ljubijankić, poduzetnik iz Bosanskog Novog.
Druge tri častne sestre uhićene kad i sestra Majela bile su bačene u druge ćelije ovoga zatvora. Svi zatvorenici prema njima su se ponašali s najvišim stupnjem poštovanja i sve su činili kako bi umanjili poniženja i muke kojima su bile izvrgnute.
Kad su saznali što se dogodilo ovim sestrama visokopoštovanog vjerskog reda većina stanovnika Bihaća bila je uvrieđena i razljućena i otvoreno je osudila komunističke vlasti radi čega su mnogi od njih bili strogo kažnjeni.
Sve četiri sestre su kasnije osuđene za "zločin protiv naroda" i poslane u zatvor u Stolcu u Hercegovini. Sestru Majelu nisam više vidio sve do siječnja 1961. godine. Do toga datuma oboje smo bili pušteni iz zatvora i ja sam na putu stao u Žegar da je vidim. Ona mi se tada najsrdačnije zahvalila za "bratsko i hrabro ponašanje" koje smo joj mi hrvatski sužnji ukazali u onim težkim danima."
Spreman sam pred bilo kojim legalnim forumom pod zakletvom potvrditi ovo svjedočanstvo koje sam ovdje dao. U ovom svjedočanstvu iznio sam čistu istinu o mojim osobnim doživljajima u posliednjim danima Nezavisne Države Hrvatske i ranim godinama komunističkog režima nametnutog hrvatskom narodu od strane Tite Broza i njegovih krvožednih bandi.
Hasan Selimović
Rim, 25. travnja 1961.
Dok kosti stotina tisuća ovih nevinih žrtava trunu u nekoliko tisuća masovnih grobnica sinovi i unuci onih koji su se sa srbokomunističkim krvnicima natjecali u ovim zločinima genocida nad svojim narodom svim silama pokušavaju spriečiti odkrivanje ovih zločina, a naši nacionalni politički lideri tiho, vrlo tiho, u svojim govorima tu i tamo spomenu kako bi ih (možda) trebalo odkriti.
Svaki komunizam, a posebno jugokomunizam kao moderni vampir mogao je živjeti samo na krvi onih koji su mu se na bilo koji način opirali. Naši mladi naraštaji, koji su i dalje prisiljeni u školama i sveučilištima slušati predavanja sinova, unuka i drugih obožavatelja ovih monstruoznih jugokomunističkih krvnika, poput raznih Klasića, Jakovina, Budaka, Kapovića, Josipovića i dr., malo ili ništa ne znaju o ovim groznim zločinima nad njihovim predcima čiji kosturi vape za pravdom koju im je, izgleda, i Bog uzkratio.
Uzprkos tome ti naši mladi ljudi, ili većina njih, nisu zatrovani jugoslavenstvom, što jasno svjedoči njihova nazočnost i ponašanje na Thompsonovim koncertima i drugim domoljubnim manifestacijama.
Zato jugokomunistička bagra koja opet vlada Hrvatskom na sve moguće načine pokušava pred tim mladim ljudima prikriti ove zločine svojih predaka jer vrlo dobro zna da će kad ti zločini izađu na vidjelo doći kraj njima i njihovom "antifašizmu".
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
