I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Da se ne zaboravi...
KAKO SU NAS UBIJALI...
Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji
smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu
sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada
neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska
pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari
velikosrpskog genocida nad Hrvatima.
Kao jedna od potvrda tome slijedi
i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih.
Njegovi zapisi ostaju u
crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.
Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih
prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje
hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o
svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se
sada nalaze, da li su na životu ili ne.
"Diži se, brže, ustajte
koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška
vrata uzničke sobe.
Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa
šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i
lupanjem kundakom po nogama.
Začuđeni što to ima značiti, jer do sada
su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili
uvijek oko ponoći.
Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo
odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar
stigao i počeo prozivati.
1. Artur Gustović,
2. Đuro Grujić,
3. Tomislav Sertić,
4. Ivan Markulj,
5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber,
7. Zvonimir Stimaković,
8. Mirko Gregorić,
9. Bogdan Majetić,
10. Franjo Dolački,
11. Muhamed Kromić,
12. Antun Nardelli,
13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc,
15. Vladimir Metikoš,
16. Rudolf Lukanec,
17. Miroslav Schlacher,
18. Ivan Severović,
19. Romuald Manola,
20. Ivan Kurelac,
21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz,
23. Mićo Mičić,
24. Zvonimir Jakšić,
25. Vladimir Majer,
26. Petar Sabljak,
27. Anđelko Grabić,
28. Ivan Poić,
29. Nikola Mikec,
30. Zlatko Šintić,
31. Franjo Džal,
32. Antun Schuh,
33. Hinko Hubl,
34. Julio Niderlender,
35. Dragutin Čanić.
Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami
generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu.
Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.
Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan
komadić marmelade.
Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo
načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo
odmah zaključili da se radi o nekom maršu.
O maršu u nepoznato,
vjerojatno na strijeljanje.
Ali zašto po danu i to sa kruhom i
marmeladom?
Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj
našega puta.
I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne
bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva
koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na
zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro.
Ulice su
bile puste.
Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer
smo još uvijek bili vojnici.
Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno,
prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u
nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva
kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga
strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo
prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?
Na kolodvoru
nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro
nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za
mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom.
Naš vlak vrlo sporo
napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu
partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas
po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez
ičega kupajući se u znoju ljetne žege.
Nakon jednoga sata krećemo
dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo
udobnije. Ali i to nam se osveti.
Skoro na svakoj postaji viču žene i
muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!"
To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali
glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na
kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da
nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada
bili.
Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog
naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim
časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah
sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno
zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je
bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt
Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima.
Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na
kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te
gomile.
I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta.
Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom
ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se
skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa
i dalje do našega zatvora.
U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i
povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to
masa postaje sve veća i otrovnija.
Pred samim beogradskim kolodvorom
dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati
kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.
Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas,
ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija
Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija
stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje
više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u
logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u
Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga.
U logoru na
Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i
najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije.
Nakon nekoliko
dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski
zatvor. "Posjete" ne prestaju.
Konačno početkom rujna, dođe nas
posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I
reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom
četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici
nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da
će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga
suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio
osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile
izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.
Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih
generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu.
I to suđenje je bilo
javno.
Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu
za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu.
Dovode nas u maricama.
Masa
srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude.
Ulaze suci.
Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši
domobranski sudski časnik.
Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se
"po zakonu"...
Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži
za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu.
Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti
razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca.
Neki od nas su se počeli
pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo.
Samo je sud dovodio
nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio.
Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo
vjerovali da ćemo se ipak moći braniti.
Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim
nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani.
Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić
drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela
navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama
zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici.
Svi
ostali branitelji govore kao i javni tužitelj.
Jedan poručnik poče
riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije
koljače.
Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića,
kojemu je zabranio govoriti.
Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo
generala Gustovića.
"Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori
ovaj hrvatski general.
"Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći
general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne".
Osamnaest hrvatskih
generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog
zatvora.
One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne
okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici.
Pri povratku srpska masa u
Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su
bili došli na suđenje.
Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne
presude su izvršene 24. rujna.
Ostali smo otpremljeni u zatvor
Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s
pomilovanjima pušteni.
U zatvoru su umrli general Dolački i pukovnik
Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić.
Odmah poslije izlaska
iz zatvora umro je general Lukanec.
I zemni ostaci pobijenih hrvatskih
generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.
Kada će biti
vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
