I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
ŠTO SE TO U SRBU SLAVI 27. SRPNJA?!
- Mali broj komunista u regiji, kao Gojko polovina, Đoko Jovanić, Stojan Matić i Stevan Pilipović "Maćuka" sa šačicom drugih već su razgovarali o potrebi oružanog ustanka.
U drugoj polovici lipnja (poslie Hitlerovog napada na svoga dotadašnjeg saveznika Staljina 22. lipnja 1941., nap a.) neki su počeli stvarati zametne podzemne "revolucionarne odbore". Oni su u drugoj polovici srpnja počeli stvarati neke konkretne planove poglavito u Srbu i Drvaru. Ali uloga bilo kakve političke organizacije kao što je bila komunistička partija Jugoslavije u organizaciji ustanka bila je od minimalne do nepostojeće.
Kako reče jedan komunistički aktivist: "Tu nije bilo ni partijskog vodstva niti dovoljan broj članova Partije."
Kako u svojim memoarima navodi komunistički komandant Kosta Nađ situacija nije bila drugačija ni na širem području Like. Nađ kaže: "Osim u riedkim slučajevima, naše partijske organizacije nisu igrale nikakvu ulogu u organizaciji ustanka." (M. Bergholz)
Profesor poviesti na Concordia sveučilištu u Montrealu Max Bergholz napisao je 2016. knjigu "Violence as a Generative Force" (Nasilje kao plodonosna sila) u kojoj detaljno opisuje masovne pokolje koje su u ljeto 1941. počinili tzv. ustanici u Srbu i okolici.
Za temu Bergholz je, za neki njemu poznat razlog, izabrao Kulen Vakuf i njegovu okolicu. Bez obzira na to što ga je na to potaklo i koliko se trudio da bude nepristran on, kao i većina drugih stranih povjestničara, pisaca i novinara koji su se odlučili pisati o događajima u tim krajevima, poglavito onim u zadnjih 100 godina, morali su se uglavnom osloniti dokumente koje su im dostavljali oni čiji su roditelji u njima bili glavni akteri.
Stoga nije čudno što Bergholz ustaše ne smatra vojnicima nego nekakvim čoporima divljaka koji muče i ubijaju "Srbe" samo zato da okradu njihovu imovinu. Četnici su za njega, "srbski nacionalisti" ili "ustanici" i svi zločini koje su oni počinili nad hrvatskim narodom bili su "osveta za ustaške zločine nad Srbima".
Ipak, iako u ublažujućem tonu, Bergholz opisuje niz zbivanja koja su predhodila i bila uzrokom sukobima u tim dielovima Nezavisne Države Hrvatske.
- Godine 1918. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznata kao Prva Jugoslavija. Prije službenog proglašenja nove države 1. prosinca vlada je objavila proglas da će uskoro biti provedena agrarna reforma i da će srž te reforme biti razpodjela zemlje onima koji je obrađuju a da će vlastnicima gubitak biti pravedno plaćen. (Nu svatko je znao da ta "reforma" nije bila ništa drugo nego do tada neviđeno orobljavanje bosanskih begova, kojima srbijanske vlasti nikada nisu za odštetu izplatile niti jedan dinar, nap. a.)
…Dokumenti u arhivima pokazuju da su obitelji orobljenih bosanskih zemljoposjednika sve do konca 1930ih od države tražile naknadu za oduzete posjede. Nu sve je bilo uzalud. Sve oduzete zemlje razdieljene su bosanskim Vlasima, novopečenim "Srbima". Po proglašenju zakona o agrarnoj reformi bivši kmetovi nisu čekali da im beogradski vlastodržci dodiele komade begovskih posjeda, nego su odmah uzeli stvar u svoje ruke.
Tako napr. braća Mile i Lazo Tintor iz okolice Kulen Vakufa ne žele čekati da im vlasti dodiele begovske posjede pa šalju pismo kralju u Beograd u kojem pišu:
"Poslie 530 godina ropstva (Turci su u tom kraju tada bili nešto više od 400, a Vlasi koji su za njima došli na posjede koje su napustili Hrvati tek kojih 300 godina, nap. a.), i neizmjerne boli i patnje koje smo morali trpjeti, sunce slobode i zora boljih dana je osvanula. Prema rečima vašega kraljevskog visočanstva zemlja pripada onima koji je obrađuju. Mi se iskreno nadamo da se to odnosi i na nas koji ovu zemlju već 60 godina natapamo svojom krvi i znojem. Stoga mi nikada nismo ni sanjali da će naš spahija zahtjevati da mu mi 1919. nešto plaćamo. U časovima kad su svi veseli mi tugujemo, dok svi pevaju mi moramo plaćati, dok je svako oslobođen mi ostajemo zarobljeni…."
Nekoliko dana prije nego su "robovi" Mile i Lazo Tintor poslali svome kralju ovo pismo oni su na begovoj zemlji pobrali odvezli i spremili koliko im je bilo potrebno: pšenice, kukuruza, ječma, sijena i graha, a sve drugo su uništili.
Nekoliko do tada bogatijih muslimana, među kojima je bio i Alajbeg Kulenović vlastnik posjeda na kojem su Tintori sada uništavali ono što je po ugovoru pripadalo njemu stajali su na njivi i niemo gledali što se događa. Mile i Lazo su prišli Alajbegu i uz psovke i prietnje uzviknuli: "Izgubi se i odlazi odavle!"
U mnogo slučajeva konfrontacije između bosanskih begova i njihovih najamnika bile su i puno gore od ove. Grupe bosanskih Vlaha organizirane u tzv. Zelenom kadru otimaju vlastnicima zemlju, kradu sve do čega dođu, pale kuće i ubijaju muslimane kako bogate zemljovlastnike tako i one siromašne.
Neki iztražitelji tvrde da su ove grupe u Bosni i Hercegovini između 1918. i 1921. ubile nekoliko tisuća muslimana što opravdavaju izjavama da se osvećuju "Turcima". Koliko se zna nitko za ove zločine nikada nije priveden pravdi. "Naši su đedovi ratovali s Turcima", jedan od lokalnih ljudi se prisjetio. "Naši očevi su bili solunaši iz 1. svj. rata…"
Možda je, međutim, više važna bila percepcija da neki od onih koji su vršili nasilja nisu to činili radi osvete zemljoposjednicima, radi promjene stoljećima starih propisa o zemljovlastništvu, niti u ime "Srba" protiv "Turaka". Umjesto toga, pod tom krinkom oni su koristili kaotično stanje kako bi se na brzinu obogatili…
Izviješće poslano ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu ukazuje da je sa "Srbima" koji su bili uključeni u nasilja bio broj kriminalnih i propalih tipova koji pod krinkom "srpstva" i pod maskama raznih političkih partija nemilosrdno i protuzakonito uništavaju muslimane, tajno ih ubijaju i kradu njihovu imovinu.
Naoružane grupe čiji članovi su pravoslavni Srbi (kao vođa jedne od tih grupa Stevan Obradović "Langa", iz sela Doljani u Lici) hodaju okolo i teroriziraju stanovništvo…. Jedna od njihovih žrtava 1921. bio je i muslimanski trgovac Mustajbeg Kulenović iz okolice Kulen Vakufa.
Žandari, kojih je većina u rodbinskoj vezi s ovim kriminalcima, sve to gledaju kroz prste, pa razbojnici slobodno šeću ovim krajevima, robe, pale i "iz osvete" ubijaju ne štedeći ni svoje sunarodnjake. Tako u svibnju 1930. stanovnici sela Doljani tuže se žandarima da ih već nekoliko puta terorizira i orobljava grupa na čelu s vrlo dobro poznatim lopovima Todorom Medićem i Avramom Jovanićem zvanim "Buzdum".
Ovaj Jovanić je bio vrlo blizi rođak Đoke Jovanića. U Donjem Lapcu, s većinskim "srbskim" stanovništvom, zapaljeno je nekoliko štala iz "osvete" jednih susjeda drugima. U hrvatskim selima se ništa takvoga nikada nije događalo. Jedini zločini i nasilja u njima bili su oni koje su činili ovi i ovakvi "srbski" razbojnici.
Osnutkom Banovine Hrvatske koncem 1939. i osnivanjem pokreta "Srbi na okup" mržnja tzv. prečanskih Srba na sve što je hrvatsko dostignut će svoj vrhunac.
Uz srbske oficire, žandare i većinu drugih državnih službenika u pokret su uključeni i svi ovi razbojnici. Održavaju se sastanci u Mostaru, Glini, Vukovaru, Gradačcu, Otočcu, Brčkom, Derventi, Osijeku i drugim gradovima s kojih se Hrvatima šalju poruke "Do istrage vaše ili naše!"
Glavni organizatori i kolovođe ovih mitinga su pravoslavni popovi. Oni skiciraju rezolucije o imperativu da se općine s većinskim pravoslavnim pučanstvom odciepe od Banovine Hrvatske, što svakako podrazumieva da te općine budu etnički "čiste".
Nu uza sve to, gdje god piše o orobljenim muslimanima zemljoposjednicima pisac naoko "nema sigurnih podataka" pa skoro uvijek kaže "neki lokalni povjestničari sugeriraju". Tako on, i ako piše i potvrđuje arhivskim dokumentima da nikada nisu dobili naplatu za oduzete zemlje, od kojih su živjeli, nije podpuno siguran je li "agrarna reforma" osiromašila muslimanske zemljoposjednike koji su živjeli u blizini Kulen Vakufa.
Po njegovom mišljenju ustaše su krive za grozne zločine koje su "ustanici" u tim krajevima počinili nad hrvatskim pukom. Za njega su komunistički nastrojeni četnici Gojko Polovina, Stojan Matić, Stevan Pilipović i Đoko Jovanić bili umjerenjaci koji su u to vrieme tobože bili protiv masovnog klanja djece, žena i staraca, a nije se potrudio barem površno izpitati kako su tek "umjereni" bili Jovanić i Polovina poslie završetka rata.
Nu uza sve to, kao dosliedan povjestničar on je u ovoj svojoj knjizi detaljno opisao strahovite zločine genocida koje su "ustanici" koje se svake godine 27. srpnja slavi u Srbu počinili nad mirnim hrvatskim civilnim pučanstvom.
Jedan primjer pripisivanja četničko-partizanskih zločina njihovim protivnicima
Poslie 2. svj. rata simpatije svih kanadskih državnih službi, poglavito policije, koja je u to vrieme bila sastavljena od njihovih ratnih veterana, okorjelih anglofila rojalista, bile na strani njihovih "saveznika", Mihailovićevih četnika i Titinih partizana nije potrebno naglašavati da su ti njihovi "saveznici", jugokomunistička udba i lokalne četničke udruge, u svojim rukama imali lokalne političare, većinu policije i drugih državnih službi, što potvrđuje jedan zločin koji se dogodio u Hamiltonu 1958. godine:
U Hamiltonu je te godine živio bivši hrvatski vojnik Ljubo Mišković. Ne znam je li bio domobran, ustaša, oružnik ili u nekoj drugoj službi.
Iz nekih razloga volio se družiti i piti s lokalnim četnicima koji su navodno bili njegovi susjedi negdje iz okolice Knina. Jedne noći Ljubo je nestao. Nakon nekoliko dana njegovo spaljeno tielo nađeno na glavnom groblju na York ulici u Hamiltonu.
Moj brat Krešimir i ja kao "djeca narodnih neprijatelja" negdje 1946. godine, - meni je bilo 5, a Kreši 7 godina - u našoj štali u Velebitu gdje smo tada živjeli našli smo neku knjižicu sa sivo-plavim omotom - ne sjećam se kako se zvala.
U njoj su bile slike žrtava nad kojima su četnici-partizani kod Srba u Liki,1941. godine izvršili grozne zločine. Najviše mi se u pamćenje urezala slika izmrcvarenog tiela učitelja Budaka, ne sjećam mu se imena, kojem su četničko-partizanske zvieri izvadile srce, a na drugoj je bila neka starija žena s izkopanim očima.
Kako bih o ubojstvu Ljube Miškovića saznao što više detalja, zamolio sam jednog mog prijatelja, policijskog inspektora, da mi donese Miškovićev dosije.
I, kad sam ga otvorio imao sam što vidjeti.
Pregledajući Miškovićev dosije vidio sam da je površnom obdukcijom utvrđeno je da je Ljubo Mišković bio poliven benzinom i zapaljen.
U dosijeu, su bila, na nekom starom pisaćem stroju napisana dva ili tri lista tako površne iztrage kao da se radilo o smrti neke životinje a ne o ljudskom biću.
Znajući tko su bili iztražitelji, uobće me to nije začudilo. Ali, kada sam otvorio malu knjižicu koja je bila priložena tekstu iztrage nisam mogao vjerovati svojim očima. Knjižica je bila podpuno identična "mojoj i Krešinoj knjižici", s koricama iste boje i s istim slikama izmrcvarenih tiela učitelja Budaka i one žene s izkopanim očima, samo je tekst bio promijenjen tako da su sada te žrtve bili Srbi, a počinitelji zločina ustaše - kojima je, kako stoji u zapisu, pripadao i Ljubo Mišković.
Time je završena iztraga o mučeničkoj smrti Ljube Miškovića i njegovi ubojice su mogli mirno spavati do časa kada su morali poći u svoju "nebesku Srbiju".
Tako i Bergholz neke svoje tvrdnje u prvom dielu knjige temelji na informacijama koji je, najblaže rečeno, kao stranac slabo upućen u srž onoga što se od provale Turaka na ovamo odigravalo u tim hrvatskim krajevima dobio od lokalnih "istoričara" ili našao u dokumentima koji su nekoliko puta prošli kroz sito i rešeto onih koji su te grozne zločine počinili.
On ne zna da su se četnici u Srbu i skoro svim "srpskim" selima pobunili onoga časa kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, ali (na temelju podataka koje je dobio od njihovih potomaka) onda su nekakvi ustaše jednostavno ušli u sela Suvaja, Osredci i Bubanj i masakrirala nevino stanovništvo samo za to da se dočepa njihova imetka.
Među ostalim podvalama koje su mu servirali potomci najmorbidnijih četničko-partizanskih psihopata, masovnih ubojica djece, žena i staraca on piše kako su to ustaše činile.
Kao povod za uništavanje Boričevca i izpriku za bacanje u jamu kod Brotnje 37 Ivezića i druge zločine, piše da je među tim "zlobnim ustašama" bilo nekoliko Markovinovića iz Boričevca sudjelovalo u zločinima u Suvaji, Osredcima i Bubnju i absurd da je Boričevac bio neka vrsta velikog skladišta za svega što je tobože ukradeno iz mirnih srpskih sela.
To nije nikakvo čudo kad znamo da dobar broj stranih (i domaćih) pisaca piše da je i "balvan revolucija" 1991. počela "radi ustaških zločina nad mirnim srpskim stanovništvom". Tako i Kanađanka Carol Off u knjizi "The Gosts of Medak Pocket" (Sablasti medačkog džepa) piše da su se Srbi pobunili poslie što su Gojko Šušak i Branimir Glavaš u krov neke srbske kuće izpalili "amburst" raketu.
Na spomeniku u Srbu su i dvije ploče na prvoj ćirilicom piše: "To je bilo dvan'estoga jula kad pogibe dvan'est srpskih cura dvan'est cura, dvan'est sokolova od ustaškog praha i olova. Ubio ih Markovljević bale kad su mlade kukuruz kopale."
Na drugoj: "Jadne majke po šumama lete saka pita gdje je moje djete,….Kažite nam naše kćeri mile, jesu li vas ustaše mučile ili žive u jamu bacile.."
Prvo, nigdje u nijednom zapisu iz toga doba ne spominje se prezime Markovljević, nego Markovinović. Pa je li moguće da, ako se takav zločin uistinu dogodio, netko na spomenik ukleše da ga je počinio neki "bale" s krivim prezimenom?
Drugo, Ako ih je "bale" sve pobio dok su okopavale kukuruz zašto ih majke sada traže po šumama i pitaju "jesu li vas ustaše mučile ili žive u jamu bacile".
Što je također zanimljivo, vrlo dobro se sjećam da sam kad sam početkom 50ih pošao u gimnaziju u Gospiću morao čitati tu "pjesmu", samo je onda pisalo da se zločin umjesto na "dvan'esti jula" dogodio na "dvan'esti juna".
Za vjerovati je da ni Bergholz ovo nije mogao razumjeti, pa će to biti razlog da ovaj "ustaški zločin" nigdje ne spominje.
Iako se kao civiliziran čovjek zgraža nad svim zločinima Bergholz, kao i većina stranih povjestničara koji ne poznaju mentalitet ovih krvnika, umjesto pravog naziva rabi eufemizme kao; insurgent (ustanik), fighter (borac), Serb nationalist (srbski nacionalist) itd.
U drugoj polovici knjige Brgholz ipak detaljno opisuje grozne zločine koje su "ustanici" počinili nad hrvatskim civilnim stanovništvom i piše da su među glavnim kolovođama "ustanka" bili notorni četnici kao Mane Rokvić, Petar Đilas i Nikola Karanović.
Za Stevana Pilipovića "Maćuku" pisac kaže da je bio jedan od onih koji su se protivili ubijanju nenaoružanih civila, ali ne navodi kako to da je poginuo u okršaju s malobrojnom hrvatskom jedinicom koja je štitila kolonu izbjeglica iz Kulem Vakufa.
Rokvić će kasnije biti uhićen od hrvatskih vlasti i likvidiran. Pisac krivnju za sve zločine prebacuje na ustaše, a ne zna, ili se pravi da ne zna, da je taj isti Mane Rokvić u svojim govorima dok još u Lici nije bilo ni jednoga ustaše govorio kako u tim krajevima ne smije ni hrvatska mačka ostat na životu.
Bivši srbski žandar Petar Đilas će kao četnički major 1944. poginuti u borbi sa svojim bivšim drugovima partizanima, a četnički oficir Nikola Karanović će kasnije bili jedan od Titinih generala koji će za masovna ubojstva nevinih ljudi biti nagrađen naslovom "narodnih heroja".
- …Ustanici koji su prouzročili ovu paniku bili su miješana grupa. Neki su bili obučeni u njihove stare odore vojske Kraljevine Jugoslavije. Drugi obučeni u svoju civilnu odjeću….Neki su mahali rukom izrađenim trobojnim srbskim zastavama, dok je šačica drugih izabrala crvene, moguće radi simboliziranja komunizma i solidarnosti s Sovjetskim Savezom. Ipak i među ovima se moglo čuti pozive na rezurekciju Srbije i nestanak Hrvatske…(M.B.)
Paradoksi: Bergholz u svojoj knjizi najprije piše:
- Srbi su se koncem srpnja pobunili radi ustaških zločina početkom srpnja 1941. u Osredcima, Suvaji u Bubnju, a kasnije kaže:
- Poslie kratkoga okršaja sa snagama Wehrmachta početkom travnja 1941. i razsula jugoslavenske vojske većina "srbskih" vojnika je sa sobom kući poniela lako oružje; puške i strojnice…
Slavko Kvaternik vrhovni zapovjednik vojske izdao je javno naređenje da će svatko tko ne preda sav vojnički materijal i oružje biti uhićen i izveden pred sud radi izdaje.
S pokušajima razoružavanja ovoga (pravoslavnog) puka počelo se u travnju najprije u području Bihaća i uskoro su se proširili na čitavu sjeverozapadnu Bosnu i susjedne prostore u Lici, ali do polovice svibnja postignut je vrlo mali uspjeh.
… Pokušaj lokalnih ustaša u području Kulen Vakufa u svibnju i lipnju da razoružaju bivše pravoslavne vojnike donio je svega 100 pušaka, što ih je ostavilo u strahu. Oni su vjerovali da lokalni seljaci imaju velike količine oružja i streljiva zakopanog u brdovitim šumama na granici Like i Bosne…
Ta bojazan nije bila sasvim neutemeljena….
Od sedamdeset i jednog vojnika iz sela Osredci koji su u travnju 1941. sudjelovali obrani Kraljevine Jugoslavije više od polovice njih doniela je kući svoje puške i streljivo. Ne izgleda da je ijedan od njih predao svoje oružje….
U svibnju izviješća vojske NDH počimaju bilježiti sporadične incidente u kojima pojedinci pucaju na ustaše u lokacijama u Lici i dielovima sjeverozapadne Bosne uključivši i Kulen Vakuf. Ovo podiže napetost, strah i sumnju u muški dio srbskoga pučanstva i vlasti sve više vjeruju da oni spremaju napade…
Ovo je među službenicima NDH, vojnicima i lokalnim ustašama povećavalo "psihozu" straha o tome što "Srbi" rade u šumama. Sve više i više se vjerovalo da ovi ljudi, zvani "Četnici" planiraju neku vrstu pobune…"
…Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune koji će na 28. lipnja, poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao izvanrednu zapovied koja je ,prema piščevom shvaćanju, dovela do eskalacije nasilja u lokalitetima gdje su četnici spremali pobunu.
Zapovied je glasila:
"Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotriebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva".
Na koncu ovoga pisac kaže:
"U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje koje opominje ustaše da će bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo sankcioniran.
Ipak, Bergholz smatra da je ova Poglavnikova zapovied dovela do eskalacije nasilja (ne kaže čijega). I ne samo to, on smatra da je to lokalnim vlastima NDH "dalo zeleno svietlo za uporabu nasilja u spriečavanju pobune".
Njemu, kao čovjeku rođenom i odgojenom u zemlji koja nikada nije morala ratovati za svoju slobodu izgleda nije jasno da je tada bilo ratno stanje u kojem se ne mogu rabiti mirnodobske mjere.
- Počevši na 24. srpnja u selu Nebljusi oni su izašli iz šuma i počeli s napadima. Borci su odmah pregazili najmanje četiri sela i mjesta ubijajući nekoliko ustaša, do zemlje paleći njihova zapovjedništva…
Prema izviješćima vojske NDH mnoga od ovih zapovjedništava su bila vrlo male izolirane baze u područjima gdje je pravoslavno pučanstvo bilo brojčano daleko veće od svih drugih.
Naprimjer, izviješća NDH za kotar Drvar ukazuju na zabrinutost da se ustaško zapovjedništvo sastoji od svega 11 ustaša na 25.000 "srbskih" stanovnika…
- Do prvoga tjedna u kolovozu naglo pogoršavajuća sigurnostna situacija podpaljena međusobnim efektima ustaškog i ustaničkog nasilja pomogla je da prisili najviše vojne i političke vlasti NDH da ustašama zapovjede deeskalaciju nasilja.
Nalozima vrhovnog vođe Ante Pavelića i vrhovnog oružničkog zapovjedništva NDH zapovjeđeno je da "lokalne ustaške organizacije odmah zaustave svaku akciju, i da one formacije koje su došle iz Zagreba i drugih mjesta isto prestanu s svakom akcijom čišćenja, indirektno priznajući da su neke ustaške grupe bitno djelovale izvan svake vlasti osim svoje vlastite.
Njima je samo dozvoljeno braniti svoj teritorij i to jedino na zamolbu kotarskoga predstojnika za razlog koji on odredi.…
Izgleda da je u drugoj polovici kolovoza sam Pavelić počeo izdavati zapoviedi da se obustve sve krađe, nasilja i samovolje i tko god počini takve radnje, bilo da su domobrani, ustaše ili civili, biti će priveden sudu.
U jednoj zapoviedi stoji: "Opominjem sve Hrvate koji su se bez ovlaštenja naoružali i ulaze u sela drugoga naroda da će se smatrati kradljivcima i da će protiv njih biti poduzete najstrože mjere…
Nu, kako izgleda, ni to za pisca nije dovoljno.
Pljačke i masovna klanja nevinih civila
- …U Kulen Vakufu dok se vatra širila od kuće do kuće kad se mrak spustio grupa ustanika i broj lokalnih seljaka ostavila je masovnu grobnicu i vratila se u središte grada gdje su držani zarobljeni ljudi i dječaci. Smućeni i razjareni neki od njih su ušli u grupu i počeli po njoj u krug hodati. Oni su zarobljenike grdili psovkama dok su istodobno krali njihovu odjeću, satove, prstenje i novac.
Svakih nekoliko trenutaka moglo se čuti glas koji viče: "Ovaj je ustaša!" Drugi glas bi potvrđivao: On je ubio moga brata i oca!" Pojedinac bi tada bio izvučen iz grupe i odveden u noć. Odmah malo kasnije čuo se pucanj puške ili grgljanje onih kojima je grkljan bio nožem prerezan….
- Negdje oko pola noći Petar Đilas, komandir kojega je Đoko Jovanić postavio za zapovjednika straže koja je čuvala zarobljenike i za spriečavanje pljačke Kulen Vakufa (već podpuno opljačkanog i spaljenog?) zapovjedio je da se oko 400 do 420 ljudi i dječaka odvede u nedaleki Martin Brod. Nije bilo pokušaja da se izdvoji one za koje se sumnjalo da su bili ustaše - svi su morali ići…
Ustanici su ove zarobljenike postrojili u dugački dvored. Oko 4 sata ujutro grupa ustanika počela ih je goniti putem koji iz grada vodi prema jugu. Kilometar od Kulen Vakufa kolona je na kratko vrieme zaustavljena u blizini livade gdje su ustanici držali 900 do 1.000 žena i djece.
Nitko se nije usudio javiti svojim ženama, majkama, sestrama i djeci. Ukratko poslie toga ustanici su im zapovjedili da krenu dalje. Kako se noć polako pretvarala u zoru zarobljeni ljudi i dječaci su počeli svoj 15 kilometara dugi put prema Martin Brodu.
U Kulen Vakufu ostale su grupe ustanika i lokalnih (srbskih) seljaka. Neki su bili naoružani puškama i strojnicama. Ali mnogo više ih je hodalo oko spaljenog grada s sjekirama, vilama i improviziranim toljagama. Nedaleko od njih bilo je 1.400 do 1.500 nenaoružanih žena, djece i staraca, koje su ovi naoružani ustanici i seljaci kolektivno smatrali "ustašama".
Pisac i svatko iole pametan zna da nitko tko nije podpuno lud ne bi vilama i sjekirama išao na naoružane ustaše. Pa onda je li ima netko kome nije jasno koga su tim "oružjem" ove podivljale četničke bande išle ubijati.
Bergholz ne zna da se isti način mrcvarenja i ubijanja razoružanih hrvatskih vojnika i civila sjekirama, vilama i motikama ponovio bezbroj puta na Križnim putevima hrvatskoga naroda poslie završetka rata.
Jedan se dogodio se u Kozarcu u bosanskoj Posavini kad je kolona izmučenih hrvatskih civila i, od Engleza razoružanih, hrvatskih vojnika predanih kod Bleiburga Titinim krvnicima prolazila kroz Kozarac morala je proći kroz rulju sjekirama, vilama i motikama naoružanih Vlahinja koje su nepoznate izmučene ljude, bez ikakva probiranja, tim oruđem ubijale vičući: "Ovaj je ubio mog Stevana! Ovaj je ubio mog Jovana..!"
Svađe za opljačkano zlato
Kad spominje međusobne svađe i obračune četnika u Kulen Vakufu pisac ne zna za prave razloge osim, kako je čuo od nekih sudionika, da je do njih došlo zato što su neki komunistički nastrojeni četnici tobože zagovarali umjerenost u ubijanju žena, djece i staraca.
Nu glavni uzrok za svađe među četnicima bila je razpodjela pljačke - koju i pisac na nekoliko mjesta spominje.
Prema izkazu moga sada pok. prijatelja Mile Đakalovića, koji je rođen i odrastao u blizini Kulen Vakufa, jedna od najljućih svađa među četnicima izbila je oko podjele opljačkanog zlata.
Kako i pisac navodi, zapovjednik turske tvrđave Mahmud-paša Kulenović, dao je početkom 18. Stoljeća na tom mjestu izgraditi naselje. U sred naselja dao je izgraditi liepu džamiju s visokim minaretom.
On je naredio da se poslie njegove smrti sav njegov imetak preda džamiji. Prema islamskoj tradiciji takva vjerska donacija na arapskom se zove "vakuf".
Na temelju toga naselje je kasnije dobilo ime Kulen Vakuf (Kulenovićev dar). Simbol na vrhu minareta Mahmud-pašine džamije bio je obložen zlatnom oplatom od oko 2 kilograma zlata.
Prije nego su zapalili džamiju četnici oko bivšega žandara Đorđa Pilipovića su s minareta skinuli zlatom obloženi simbol. Kad im je Đoko Jovanić htio simbol oduzeti, s izlikom da ga treba poslati komandi u Drvar, Pilipović je u njega uperio pušku a Đoko u njega svoj pištolj i zamalo da nije došlo do krvavog okršaja. Jovanić je u svojim memoarima napisao absurd da je Pilipović u njega uperio pušku zato što je na stražu postavio drugog četnika, isto bivšega žandara Petra Đilasa.
-… Grupa ustanika žicom veže ruke na leđima 400 do 420 ljudi i dječaka. U malim grupama ih gone gore u brda prema zapadu, prema mjestu poznatom samo lokalnim seljacima kao Golubnjača.
Dok hodaju ustanici ih prisiljavaju da pjevaju srbske pjesme i stalno kliču živio kralj Petar, monarh nedavno raspale Kraljevine Jugoslavije čiji su rođendan poslie atentata na kralja Aleksandra 1934. lokalni stanovnici slavili svakog 6. rujna. Kako se grupa nesretnih ljudi penjala po vijugavom prašnjaom putu pokraj šljivika njihovi su povici i pjevanje odjekivali dolinom.
Oko tri kilometra od Martin Broda gdje put naglo okreće lievo prema selu Miljuši uz plato gdje su bile otvorene livade ustanici su svojim zarobljenicima naredili da okrenu desno s puta. Prošli su kroz šljivik i niz travnatu nizbrdicu kojih 35 metara do jedne udubine koja je vodila prema rubu šume. Odmah iza prvih stabala bio je otvor vertikalne pećine (jame). …
U grupi zarobljenika hodeći prema jami bio je i Mujo Dervišević otac šestero djece iz sela Klisa:
"Vodili su nas u grupama od oko 16 do 20 ljudi. Prije moje otišlo je oko sedam ili osam grupa. Nitko od nas nije znao kud nas vode. Kad je došao red na moju grupu i kad smo došli do jame tek tada smo shvatili što se događa. Tu su oni ljude ubijali sjekirama, mesarskim noževima i kratkim kosama, a onda ih na pola žive bacali u jamu. Oko pet ili šest njih su ubijali a drugih desetak su bili stražari. Ja sam doveden do ruba jame. Jedan od njih me pitao imam li što kod sebe. Kad je vidio da nemam ništa viknuo je "jebem ti tursku majku, znači da su ti već sve oduzeli!"
Kad je na mene došao red da budem ubijen ja sam nekako uspio osloboditi ruke od žice kojom su bile vezane i počeo bježati što sam brže mogao. Jedan od njih, čiji mi je glas bio poznat, počeo je vikati:
"Pobježe nam Mujo, jebem mu majku!" i počeli su za mnom pucati. Počeli su za mnom trčati uz uzbrdicu, ali ja sam se već dočepao guste šume. Čuo sam gdje viču: "Ranjen je, brzo će crknuti, ajmo nazad!"
S tog mjesta nekolike stotine metara udaljenog od Golubnjače gledao sam kako ljude stalno dovode, ubijaju i bacaju u jamu. Mogao sam jasno čuti njihove jauke. To je trajalo oko sat-sat i pol vremena poslie moga bijega. Poslie što je ubijena zadnja grupa čuo sam da ubojice glasno viču: "Ajmo, završili smo svoj posao!" i pjevajući ostavljaju Martin Brod.
Od 420 ljudi i dječaka koje su "ustanici" odveli iz Kulen Vakufa u Martin Brod, Mujo Dervišević je bio jedini koji je uspio pobjeći….
Poslie nekoliko kilometara tumaranja po šumi Muju je uhitila neka druga grupa "ustanika" i predala ga svome komandiru Đuri Rašeti koji ga je pod stražom poslao u Drvar.
Tamo je našao nekoliko komunistički orientiranih poznanika koji su ga nagovarali da stupi u njihov tabor. On im je odgovorio da najprije mora ići u Kulen Vakuf i pronaći svoju ženu i djecu.
Upravo kad je htio poći jedan od njih mu je dao znak da mu se primakne. Kad se Mujo primakao ovaj mu je tiho rekao: "Nemoj ići u Kulen Vakuf, tamo je sve spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Ni mačka nije ostavljena na životu."
- …S ruba jame nedaleko od Brotnje gdje su žrtve (37 Ivezića, djece, žena i staraca, nap. a.) bačene u smrt dva su mlada katolika uspjela pobjeći u šumu.
Nedugo poslie uhitila ih je druga grupa ustanika. Kako bi se spasili mladići su im rekli da su pravoslavni Srbi.
Sumnjajući u njihove izjave ustanici su im naredili da se pred njima mole Bogu kao pravoslavni 'rišćani'. Dječaci su molitvu izvršili bez pogrješke, četnici su ih potapšali po ramenu, rekli "ovo su srpska deca" i pustili.
Nu oni su uskoro, s još jedom mladom ženom koja je nekako sama uspjela pobjeći iz Brotnje, odvedeni u glavnu ustaničku komandu u Srbu gdje im je Đoko Jovanić počeo držati govor kako su on i njegovi komunistički orientirani ustanici protiv kolektivnog ubijanja nevinih katolika i muslimana i štošta drugoga.
"Oni su u mene samo niemo zurili, a onda su pokušali rukama zakriti svoja lica", zapisao je Jovanić. Jovanić, jedan od glavnih kolovođa krvnika, koji je dobro poznat baš radi prepisivanja svojih zločina drugima, pa kaže da kada se on idući dan vratio u Srb (ne kaže odakle) "prestravljenih Ivezića više nije bilo".
Poslie napada na kolonu izbjeglica i zarobljavanja više od dvie tisuće civila, većinom djece, žena i staraca, Mane Rokvić, koji je mjesec dana ranije organizirao masakre katolika u Krnjeuši, i Nikola Karanović … bez ikakva pokušaja da pronađu jesu li ljudi koje su zarobili ustaše, kao ustanički zapovjednici zapovjedili su da se zarobljenike potjera s puta prema mjestu zvanom Duliba.
Bećo Šiljedić je bio jedan od njih:
"Ustanici su odmah odielili muške na jednu stranu, a ženske i djecu na drugu. Naše ruke su zavezali konopcima i pognali nas (muške) prema Vrtočama. Dok smo išli nisam mogao ni sanjati što nas čeka. Počeo sam naglas moliti Boga da nas spasi. Čuvši me, jedan od ustanika me je kundakom puške udario po glavi tako jako da me i danas (1980.) glava boli.
Doveli su nas do neke jame u Dugopolju. Onda su nam naredili da skinemo svu odjeću. Tek tada sam razumio što nas čeka. Počeli su pucati u ljude i bacati ih u jamu. Onda je došao red na mene. Opalili su u mene. Zrno mi je prošlo kroz rame i dio glave ali nekako sam osjetio da to nije bilo dosta da me ubije.
Pao sam u jamu. Kad sam udario u dno čuo sam vapaje za pomoć. Jedan od glasova mi je bio poznat. Bio je to glas Huse Galijaševića iz Kulen Vakufa. On me je molio da uzmem nož i da mu prerežem grkljan jer više ne more trpiti bolove. Uz rane od puščanih naboja obe noge su mu bile slomljene. Dok smo mi govorili mrtvi ljudi su padali oko nas mnoge od kojih sam poznavao. Više od 70 ljudi je ubijeno i bačeno u ovu jamu.
- ..Čitavo stanovništvo Boričevca, blizu 2.700 ljudi, koje je u srpnju pobjeglo u Kulen Vakuf, 23. kolovoza pješice i zaprežnim kolima bježi prema Bihaću. Ustanici izgleda nisu znali za njihovo kretanje do u kasno doba toga dana. Oni tada na putu napadaju dio kolone i uspjevaju ubiti četiri i raniti osam ljudi.
S izbjeglicama je došao izvještaj domobranskog satnika (kasnije bojnika) Vladimira Vebera zapovjednika posade u Kulen Vakufu u kojem kaže:
"U Kulen Vakufu još ima tisuće izbjeglica iz okolnih muslimanskih sela i postoji bojazan da će eventualni proboj četnika rezultirati golemim katastrofalnim klanjem čitavoga pučanstva."
Veber je naglasio osobitu zabrinutost da bi "svako masovno krvoproliće imalo posebno bolne odjeke među muslimanima diljem Bosne." Dokazi sugeriraju da su se vlasti NDH u Bihaću složile s ovom procjenom…
Petnaest seljaka čitavo posliepodne brani svoje selo koje napada
više stotina četnika
…Borci (kako Bergholz voli liepo nazivati četnike) pod zapovjedništvom komunistički orientiranog komandira Stevana Pilipovića "Maćuke" 4. rujna sišli su s brda oko sela Ćukovi i počeli žestoki napad…
Oko 15 naoružanih stanovnika sela odbijaju se predati i viču kroz prozore: "Čukovi se nikada nisu predali, nitko ovo selo nikada nije zauzeo, nećete ni vi!"
Razvila se ljuta bitka. Čitavo posliepodne seljaci sa svojih prozora pucaju po ustanicima. Kako je komunistički zapovjednik Gojko Polovina kasnije opisao: "Naši borci nisu mogli zauzeti ni jednu njihovu kuću dok je nisu zapalili.Tek kad su vidjeli da gori oni (branitelji) bi je napustili i otišli u drugu, koju opet ne bi napuštali dok nije počela gorjeti."
Poslie oko pet sati borbe ustanici su zapalili gotovo sve kuće u selu. Tek onda su se branitelji Ćukova povukli prema jugu u obližnje selo Orašac…
Dok je bitka trajala Munira Dedić je ostala u Ćukovima sa svoja tri mala sina. Kad je planula jedna od najzadnjih kuća ona je konačno odlučila bježati s djecom u Orašac. Nedaleko od Ćukova dostiglo ih je nekoliko ustanika i bez imalo sustezanja svih četvero ubili na licu mjesta. Prije Munire i njezine djece još dvie žene su pobjegle iz Čukova. Ustanici su ih opazili nedaleko izpred sebe, pojurili i dostigli. Još jednom oni (ustanici) svoje zarobljenike ubijaju na licu mjesta…
Sve se to događa pred očima i pod zapovjedništvom Stevana Pilipovića "Maćuke", ali pisac i dalje inzistira da je on bio umjerenjak "moderat" koji je bio protiv ubijanja civila.
Strahoviti pokolji žena i djece
Polovina se izgovara, ali u njegovom izgovaranju on nesviestno potvrđuje da to što se danas slavi u Srbu nije bilo ništa drugo nego zločinački podhvat udruženih četnika.
- …Polovina je pokušao maknuti žene i djecu iz ove opasne situacije, piše Bergholz, ali jedan pojedinac - i sada bez nekoliko ključnih zagovarača za suzdržljivost koji su noć prije iznenada otišli (ne kaže kuda i za što) on jednostavno nije bio dosta snažan smanjiti napetost ngomilanu kroz mjesece nasilja, a posebno tijekom prošloga dana… On nije imao drugoga izbora nego prestravljene žene i djecu pješice poslati u Bjelaj. Na putu do toga sela žene i djeca su morali proći kroz veliku rulju ustanika i seljaka. Neki su držali puške. Puno više ih je nosilo sjekire, kose i improvizirane toljage. Mnogi su bili pijani i do tada su već, poslie što su ih opljačkali, zapalili skoro sve zgrade u Kulen Vakufu….
-…Među stotinama žena i djece na putu za Bjelaj bila je Hana Štrkljević s njezino troje djece i nije imala izbora nego pokušati proći kroz tu rulju:
- Čim smo pošli naišli smo na grupu od oko 200 ustanika i seljaka koji su bili naoružani raznim vrstama oružja… puškama, sjekirama, kosama, vilama, kolcima. Dočekali su nas vrištanjem i psovkama. Bio je to kaos. Bilo je nemoguće bilo što razumjeti kroz pucnjavu, viku, psovke, batinanje, plač djece i vrisku žena. Prestravljeni od smrti ljudi su bježali u svim pravcima, ja s grupom žena i djece prema Uni.
Deset ustanika i seljaka trčalo je za nama psujući nam ustaške majke i vičući da nas sve treba pobiti. Čuvši to ja sam s moje troje djece skočila u Unu. Isto je učinila i Zlata Kosović-Demirović s njezinih dvoje djece. Ne znam kako, ali Zlata se nekako uspjela spasiti uhvatiti mene za ruku i izvući na suho, dok se jedna od mojih malih djevočica u vodi držala za nekakav ogranak.
Kad smo se našle na obali rijeke tek onda smo vidjele da naša druga djeca nisu bila tamo, dvie moje i dvie njezine. Onda je Zlata poludjela. Slomljene duše ona je ustala potrčala i opet se bacila u vodu. Bila je na površini rijeke svega nekoliko sekunda prije nego se utopila. Ja sam bila podpuno izvan sebe. Nisam znala što činiti. Možda bih i ja bila učinila što i Zlata da me ustanici i seljaci nisu opet počeli proganjati.
-…Obale rijeke Une i dva mosta preko njezine smargdno-zelene vode naglo su pretvoreni u mjesto masovne smrti. Naoružani sjekirama, kosama i toljagama seljaci i ustanici gonaju djecu i žene u svim pravcima kroz livade u blizini rijeke.
Onima koje uhvate režu grkljane, probadaju trbuhe ili zabijaju sjekire u vratove i leđa. Majke prerezanih grkljana, kao Ajša Galijašević, padaju na krvavu zemlju. Neke od njihovih beba i male djece, koje su seljaci i ustanici promašili ubiti, polako puzaju oko već ili uskoro mrtvih tiela njihovih majki.
Sve više i više od očaja poludjelih majki nemaju izbora nego trčati sa svojom djecom prema rijeci Uni. Mnoge su se skupile na mostu preko brzice koja se zove Buk, gdje su se našle u stupici. S obe strane prema njima su nadirale grupe seljaka i ustanika. Prestravljene žene i djeca okretali su se sad lievo sad desno tražeći izlaz, ali jedini put s mosta koji nije vodio prema razjarenoj rulji bio je ravno u vodu.
Kao Hana Štrkljević i Zlata Kosović-Demirović one su se spremile s djecom skočiti u rijeku radije nego pasti u ruke onima koji su ih naumili ubiti.
Majke su uzimale svoju djecu i bacale ih u vodu a onda su i same za njima skakale. Nitko od njih nije znao plivati. Njihova tiela bi nekoliko sekunda plutala na površini prije nego ih je hladna brzica povukla na dno, a onda su nestala bez traga.
Druge žene su trčale do obale, ali bi onda stale paralizirane jer nisu mogle svoju djecu bacati u rijeku. Lokalni seljaci su ih stigli i onako ukočene gurali ih u rijeku da se utope kao i one druge.
Neki od ovih seljaka su ih tukli kolcima i kamenjem koje su našli na obali. Šaka mladih ljudi i dječaka koji su nekako bili ostali u mjestu isto su počeli skakati u rijeku. Neki su to činili kad bi se oteli ustanicima i seljacima koji su ih uhitili i htjeli kolcima ubiti. Kao i žene i djeca i oni su se utopili u hladnoj vodi rijeke.
Neke žene i djeca pokušali su se sakriti u kukuruzima u blizini rijeke ali ustanici i seljaci su sustavno češljali kroz stabljike kukuruza i većinu odkrili i ubili. Dokazi potvrđuju da su u ovom lovu počinjena silovanja….
Seljake u Krnjeuši koje nisu ubili u zapaljenoj katoličkoj crkvi ustanici su odveli u selo Zelinovac gdje su ih zatvorili u nekoliko kuća i štala koje su onda zapalili. Onda su počeli ubijati svu stoku. U ovom slučaju nasilje se pretvorilo u obće uništenje oko 400 katolika koji nisu na vrieme uspjeli pobjeći i paljenje gotovo svih građevina.
Za vrieme napada na Vrtoče 2. kolovoza ustanici traže otca Miroslava Matijevića ustaše koji je navodno bio u Kulen Vakufu. Njegovo ime je bilo Josip Matijević. Posli što su ga pronašli odsjekli su mu glavu, stavili je na kolac i nosali po selu dok su ubijali druge, uključivči i njegovu suprugu kojoj su također odsjekli glavu i stavili je na kolac.
Josip Matijević je invalid. Njemu je noga bila amputirana za to što mu je srbski žandar prije rata pucao u nogu jer je navodno u ruci imao hrvatsku zastavicu.
Početkom rujna 1941., Marko Orešković "Krntija" napisao je uputstvo tzv. organizaciji partizanskih odreda. U uputstvu on kritizira zločine koji su se dogodili tijekom Ustanka u Srbu:
"Navešćemo nekoliko slučajeva, koji su nam se gorko osvetili usljed nedostatka discipline. Paljenje Boričevca, ne samo što je to ogromna materijalna šteta, već se slobodno može reći da je još veća moralna. Zar bi se Kulen Vakuf toliko držao da se u njemu narod nije plašio iste sudbine Boričevca, a to su nam i sami poručili.
Glamoč koji je bio očišćen od ustaša, i umjesto da se neprijatelj progoni do unštenja, naši partizani su zasjeli u zauzeti Glamoč i udarili u pijanku, što je neprijatelju omogućilo da se sabere i prikupi snage i bez ikakve muke istjera naše partizane iz Glamoča.
Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i predali oružje partizanima i bratski ih dočekali očekujući bratsko razumijevanje sa strane naših partizana, no, međutim, našli su se neki neodgovorni elementi u našim redovima, koji su naknadno zašli kroz selo i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako, usljed opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u šumu tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je i takvih slučajeva, da čak neki elementi iz naše sredine vrše nasilje nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane žene, djeca i sve što se zateklo u kući…."
Orešković je dobio nadimak "Krntija" dok je u Beogradu vozio stari razpadajući taksi (krntiju) nap. a.).
Po službenoj verziji, "ubili su ga četnički elementi u Narodnooslobodilačkom pokretu i bacili u jamu, 20. listopada 1941. godine u selu Veliko Očijevo, prilikom njegovog povratka iz Drvara u Liku".
Krajem osamdesetih godina, javila se još jedna verzija Oreškovićeve smrti, koja dovodi u vezu i njegovo navodno protivljenje prema službenoj politici KP Hrvatske.
Gojko Polovina, zapovjednik tzv. Šeste ličke divizije, opisao je Oreškovićevu pogibiju u časopisu Student, i u svojoj knjizi "Svedočenje: Prva godina ustanka u Lici" i naveo da su ga ubila dvojica partizana u selu Velikom Očijevu. Polovina ne navodi njihova imena vjerojatno zato što su ubojice za vrieme njegova pisanja vjerojatno negdje bili na visokim pozicijama u SFRJ-u.
Sam Polovina je, po vlastitom svjedočenju, znao da je zapovijedao grupama pobunjenika koje su se sastojale samo od Srba i da su vršile neopisive zločine nad hrvatskim pučanstvom.
Ivo Banac tvrdi da su ga ubili Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu.
Bergholz piše o jednom slučaju koji se dogodio u selu veliki Cvjetnić:
Izgleda da je to bilo rano u kolovozu, komunist Marko Orešković Krntija i njegov kolega Đoko Jovanić došli su u selo raztumačiti da se ustanici namjeraju boriti protiv ustaša, ali ne i protiv svih Hrvata.
Dok su im seljaci pekli jaja sin loklnog pravoslavnog popa se primakao Jovaniću i upirući prstom u Oreškovića Krntiju upitao: "Je li taj Hrvat?"
Jovanić mu je navodno odgovorio: "Jet, pa šta onda?"
Popov sin mu je pvišenim glasom odgovorio: "Ajde da ga ubijemo! Hrvatima i muslimanima se ne može vjerovati!"
Slično se dogodilo i s Jakovom Blaževićem.
- Ustanik Brato Šašić je bio iz pravoslavnog sela blizu Donjeg Lapca. On je prije rata povremeno radio u Beogradu kao radnik na ukrcavanju i izkrcavanju riječnih brodova i bio poznat kao komunistički simpatizer. Ipak, on je odmah uhitio Jakova Blaževića sekretara okružnog komiteta komunističke partije kad je u selo došao s drugim komunističkim aktivistima. Zašto? "Zato što je Hrvat!", Šašić je izjavio ustaničkom komandantu.
…Jedan od ustanika je opisao atmosferu u Donjem Lapcu odmah poslie nihovoga ulazka u to mjesto:
Neki Srbi već govorili da sve Hrvate treba pobiti i da ih treba pobiti za to što su Hrvati. Nečije bivše ponašanje više nije vriedilo….
Djecu i žene su isto smatrali neprijateljima koje je potrebno zatrti, idući čak tako daleko da su ih uzpoređivali sa životinjama čiju se reprodukciju treba zaustaviti. Poslie što je zaklao ženu i njezino dijete u prvom tjednu ustanka jedan ustanik je vikao:
"Zaustaviti ove kuje da ne legu paščad!"
Drugi su jedva dočekali da uptriebe takav mentalni sklop u kojem je percepcija pripadnosti jednoj etničkoj kategoriji sada određivala kako s njom treba postupiti.
Uzprkos (navodnom) zgražanju i gađenju komunistički orientiranih zapovjednika nema dokaza koji bi sugerirali da su se oni potrudili ustanoviti tko je točno bio odgovoran za ova ubojstva, niti kazniti počinitelje.
Kao što su masakri jasno pokazali ovi su zapovjednici - zagovornici obuzdanosti - bolovali od prilično velike nedostatka (nebrige, nap. a.) za kontrolu nad mnogim koji su počinili ubojstva.
I tako, osim pisanja nekoliko srditih pisama i poziva za promjene oni su vrlo malo poduzeli protiv njih. Zapravo, dokazi ukazuju na njihovu spremnost da toleriraju njihovu prisutnost na vodećim pozicijama.
Istaknuti vođe ustanka iz redova komunista poslije rata su ponavljali priču o Kulen Vakufu i okolnim selima kao jakom "ustaškom uporištu", makar su mjesto branili domobrani i samo jedan dio mještana. Također se pričalo o teškim borbama za "oslobođenje" mjesta, makar se operacija svodila na proganjanje zbjega i pokolj civila.
Zapovjednik ustanika u Kulen Vakufu Đoko Jovanić postao je kasnije general JNA i ađutatant Josipa Broza Tita.
Stojan Matić jedan od zapovjednika napada na Ćukove i Orašac, za svoje sudjelovanje u tim akcijama odlikovan je ordenom narodnog heroja.
Još jedan od zapovjednika ustanika u toj akciji i klanju nevinih civila prije i poslie njega Nikola Karanović, postao je general i zapovjednik kopnene vojske JNA.
O pokolju - gdje se bilježi čak i klanje trudne žene kojoj je rasporena utroba se za vrieme komunističke vladavine nije smjelo govoriti. To klanje i čerečenje trudnice ovi vampiri će kasnije pripisati ustašama. Tek poslie svađe između četnika rojalista i onih komunistički orientiranih Karanoviću, koji je na koncu stao na komunističku stranu, rečeno je da treba obrijati bradu tako da više ne izgleda kao četnik.
Nakon masovnih likvidacija nevinog pučanstva i pustošenja Kulen Vakufa i okolnih sela ustanici su se povukli u planine. Stanovništvo se u njih nije vratilo do kraja rata. Život se u Kulen Vakuf vratio vrlo polako i samo djelomično nakon rata. Mahmud-pašina džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1981. godine, punih 39 godina nakon zločina.
Kako bi u nikad nezacieljene rane preživjelog pučanstva ponovno trljali sol krvnici su u centru Kulen Vakufa uz osnovnu školu 3. studenog iste godine podigli spomenik svojim "palim borcima". Dok je počastna straža partizanskih veterana iz tih krajeva (bivših "ustanika" - četnika, masovnih ubojica tisuća civilnog pučanstva Kulen Vakufa i okolice) s vijencima u rukama stajala kod improvizirane pozornice djeca su oko spomenika igrala kolo. Glavni govornik bio je; nitko drugi nego Nikola Karanović.
Džamija je 1992. je ponovo uništena u novom etničkom čišćenju toga područja od strane novih četnika, sinova i unuka onih iz 1940ih.
U Boričevac se nitko od prognanih nije usudio vratiti do završetka oslobodilačkog rata 1995. godine. Možda spomenik "narodnim herojima" i danas tamo stoji nedirnut. Jer većina današnjih "Bošnjaka" su vrlo čudan narod. Za njih nisu neprijatelji oni koji su nad njima nekoliko puta izvršili genocid, nego oni koji su ih branili.
Kakve su spodobe bili ovi "ustanici" opisao je jednom i komunist Šime Balen:
"Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne:
'Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!' (U zapadnoj Bosni Hrvate zovu Kranjci.) Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!'
Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: 'Šime, govori kao Hrvat!'
Skočim na binu i počnem: 'Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!'.
Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: 'Šalje me Komunistička partija iz Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!'.
Ne umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto."
Što znači da je 90% tih četnika prešlo u partizane.
Savka Dabčević Kučar u knjizi "Sedamdeset i prva '71: hrvatski snovi i stvarnost" opisuje kako je Srb (u vrieme Maspoka) 1971. opet postao stožerno mjesto okupljanja četnika.Na skup je došla i hrvatska partijska delegacija na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Zgranuta onime što je doživjela i vidjela tada, usred komunističke Jugoslavije gdje su Hrvati bili obespravljen narod sveden na razinu etničkog vegetiranja:
"Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu…
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!
S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu - na dohvat ruke. Mi - za koje se tvrdilo da želimo ponovno "klati" Srbe u Hrvatskoj!
Organizatorima je cilj bio organizirano prikazati i dokazati da je tu "srpska Hrvatska", svojevrsna demonstracija sile i prijetnje, uz jasnu poruku "Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza vas!"
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. - ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? - ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje."
Nu danas to ništa ne smeta "antifašiste" poput Stipe Mesića, Ive Josipovića, Zorana Pusića, "povjesničara" Hrvoja Klasića i druge jugokomunističke gamadi.
U svom govoru na prošlogodišnjem derneku vampira u Srbu Klasić se žali:
"…Nažalost, mi se već godinama na ovakvim mjestima poput Srba, mog Siska, Jasenovca ili Jadovnoga ne okupljamo samo kako bismo se prisjetili prošlosti. Okupljamo se, nažalost, jer smo zabrinuti za budućnost. Zabrinuti smo za život u društvu u kojem je normalno da ulice nose imena po ustaškim političarima, u kojem se dižu spomenici ustaškim vojnicima i u kojem je normalno da se na ulicama i stadionima uzvikuju ustaški pozdravi. Nije normalno da se na ovakvim mjestima okupljamo pod ovolikom pratnjom policije, to nije normalno društvo…"
Naravno da to nije normalno društvo. Jer da je normalno ne bi hrvatska policija štitila spomenike masovnim ubojicama svoga naroda i spodobe kao što ste vi. U svakom normalnom društvu takve morbidne spodobe davno bi završile na kraju konopca.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
