|
slobodnadalmacija.hr
Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93. Zašto je bilo besmisleno proglašavati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu koncem kolovoza 1993.? Zato što je to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu, koji je podrazumijevao ustrojstvo BiH od tri nacionalne republike. Ali kako nije bilo suglasnosti o teritorijalnom razgraničenju, bio je to još jedan u nizu mirovnih procesa koji je samo služio kao paravan za iscrtavanje unutarnjih granica ratom. Pred slomomTeritorijalni spor je bio oko izlaza muslimanske i srpske republike na more. Alija Izetbegović bio je odlučan osvojiti izlaz na more ratnim sredstvima, operacijom Neretva 93, najvećom ratnom operacijom koju je ikada pokrenula muslimanska Armija BiH. Slobodan Milošević i Radovan Karadžić čekali su rezultat, spremni u sljedećoj fazi uzeti za sebe komad hrvatske obale kod Dubrovnika.A Hrvatska i Hrvati u BiH nalazili su se te jeseni 1993. u jednoj od najgorih pozicija nakon međunarodnog priznanja države: četvrtina Hrvatske (ovdje se očito misli da je titina kifla RH - cijela Hrvatska, što je prevladavajuća udbaška podvala; napomena SHP) bila je pod srpskom okupacijom u koju taj Owen-Stoltenbergov plan uopće nije dirao, opasnost da Armija BiH dolinom Neretve izbije na Jadran bila je realna, Hrvatskoj su nad vratom visile međunarodne sankcije, iznutra se pripremalo rušenje Tuđmana. Hrvatska je te jeseni zapravo bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom. Proglasiti u takvim okolnostima Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini.Politički autogolA što se dobilo zauzvrat? Memorandum nepostojeće republike na papiru. Uz to, na brzinu proglašena republika dezavuirala je ideju i svrsishodnost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao oblika samoorganizirane lokalne samouprave u vrijeme velikosrpskih osvajanja, zahvaljujući kojoj su Hrvati u BiH uspjeli opstati i obraniti prostore na kojima su živjeli. Bio je to čisti politički autogol. A republike su se hrvatski politički predstavnici za pola godine odrekli s jednakom lakoćom s kojom su je i proglasili. A s njome su bacili i HZ Herceg-Bosnu.Proglašenje republike bilo je još besmislenije ako se znade da se u to vrijeme ispod stola već uvelike pripremao drugi mirovni proces, sa SAD-om u glavnoj ulozi, da se istodobno predsjednik Tuđman, bez čije suglasnosti HR Herceg-Bosna ne bi bila proglašena, trudio u taj proces ući kao američki saveznik, svjestan da je jedino na taj način moguće završiti rat, preokrenuti srpsku vojnu dominaciju i da jedino uz pomoć SAD-a Hrvatska može izići iz mirovnog procesa kao država u svojim međunarodno priznatim granicama. Zašto mi se čini danas važnim osvijestiti tu priču o slavljenju poraza, kada to zbilja nije jedini primjer besmisla hrvatske politike, niti kada je riječ o Hrvatskoj, a niti kada je riječ o Hrvatima u BiH? Zato što je pred vratima očito nova runda definiranja država na postjugoslavenskom prostoru, u kojoj se SAD nakon dugog političkog izbivanja s ovih prostora opet vraća u igru, sa željom da vrati svoju narušenu političku uvjerljivost. Započelo je grčko-makedonskim dogovorom oko novog imena Makedonije.Nastavlja se pokušajem dogovora između Srbije i Kosova u kojem se u igru uvodi mogućnost dogovorne promjene granica. S obzirom na vojno-sigurnosni profil Trumpovih najbližih suradnika, na njihovu sklonost pragmatičnim dogovorima, nije isključeno da će dogovorna promjena granica i postati dio nekog srpsko-kosovskog sporazuma. Besmislena osporavanjaI sasvim je besmisleno da hrvatski premijer Plenković ili ministrica vanjskih poslova, kao njegova glasnogovornica, unaprijed osporavaju pravo na takav dogovor. Prvo, zato što je ponekad šutnja zlato. Oni nisu ti koje će poslušati Trump, Putin ili Merkel. A drugo, zato što dogovorna promjena granica, kao sredstvo rješavanja međudržavnih sporova, nikada nije bila sporna. Sporna je njihova promjena silom. No, istina je da se dogovori o promjeni granica vrlo teško postižu, obično je potreban neki katalizator, međunarodni pritisak.Nakon jesenjih izbora, na red za novo političko resetiranje će vjerojatno doći BiH. I za politiku Hrvata u BiH i za politiku Hrvatske koja bi im trebala biti potpora i time osigurati vlastite granice, bilo bi mnogo svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993. Iz potpuno gubitničke pozicije ujesen 1993., Hrvatska je 1995. godine postala glavni akter mirovnog procesa, a postrojbe HV-a i HVO-a u operacijama Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni postale su glavni američki partner na terenu u stvaranju uvjeta za američki daytonski mir. Početak promjene je sagledavanje dubine i razloga vlastitog političkog poraza. I spoznaja da hvatanjem za propale projekte kao za slamku spasa taj poraz može biti samo veći. Višnja Starešina
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
