Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)

Bog i Hrvati!

Talent dra Šufflaya nije bilo teško zapaziti njegovom profesoru Tadiji Smičiklasu, koji ga, dok je još bio student, uzeo za pomagača kao urednik zbornika »Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«, Na tom poslu Šufflay dolazi u priliku da se detaljno upozna s opsežnom arhivskom građom Dalmacije, u kojoj su se stoljećima ukrštali razni kulturni utjecaji. Više nego domaća povijest njega zanimaju sile, koje su u prošlosti djelovale na Balkanskom Poluotoku, odnosno na Jadranskoj Obali i u njenom dubljem zaleđu. Tako je on unaprijed bio opredijeljen da zahvati u složen i težak problem albanske prošlosti, jer je taj problem stajao u vezi sa svim povijesnim problemima zapadnog Balkana, odnosno u njemu su mogla naći objašnjenje razna pitanja iz povijesti susjednih naroda. On na ovom području, koje je prije njega bilo posve ne istraženo, nije mogao ostati samo povjesničar u strogom smislu; morao se baviti i drugim, pomoćnim znanostima: sociologijom, etnologijom, etnopsihologijom, filologijom i arheologijom, u kojim granama je govorio isto sa takvom sigurnošću kao i na području povijesti. Ponekad je morao u svojim mnogobrojnim člancima i ogledima po dnevnim listovima i književnim revijama kao publicist pripravljati teren za svoje znanstvene radove. Otud su njegovi publicistički radovi osobito interesantni, te predstavljaju nešto izuzetno u hrvatskoj publicistici. Kao publicist nije mogao u teškim danima hrvatskog narodnog života izbjeći tretiranje političkih pitanja, te su mnogi njegovi članci još uvijek živo vrelo dragocjenih političkih misli, ideja i poticaja.

U Šufflayevu prikazu mi gledamo, kao da se danas dogadja to pucanje hrvatskog limesa, vidimo njegovo komadanje i potiskivanje njegovih djelova prema zemlji matici. Istovremeno puca i živi lanac katoličkih biskupija, te kroz njihov istanjeni nasip na jadransku obalu izbijaju pod vojničkim šljemom klinovi islama i istočnog pravoslavlja. Prikazu toga značajnog procesa i terena Šufflay je posvetio glavni dio svoje učenjačke pažnje i po tome je osamljen medju hrvatskim povjesničarima.

Najveće i najupotpunjenije Šufflayevo djelo s područja albanologije jeste »Srbi i Arbanasi«. U predgovoru toj knjizi kaže prof. St. Stanojević: »Pisac ove knjige uspio je da pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osjećanjem prošlosti i odilčnim metodom, prikaže istoriski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gdje se ona vezuje sa životom i prošlošću našega naroda«. Ovo Šufflayevo remek-djelo nije nastalo iznenadno kao cjelina, nego mu je prethodio cijeli niz važnih i za nauku od najvećeg značenja rasprava, članaka i ogleda. U prvom redu, on već 1913. u Beču počinje izdavati kao mlad čovjek »Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia« u zajednici s tada najvećim živim povjesničarima Balkana i jugoistočne Evrope, Thalloczyem i Jirečekom. Ove edicije izašle su svega tri knjige, koje danas predstavljaju najbolji zbornik gradje za povijest Albanije i njoj susjednih naroda. Suradjivao je na sličnom zborniku što ga je pod naslovom »Illyrisch-albanische Forschungen« u dva djela izdao sam Thalloczy. Kad bi se glavne njegove rasprave pobrojile to bi zahvatilo previše prostora, te ćemo spomenuti samo neke, koje su u najužoj vezi s albanologijom. Na prvom mjestu tu dolazi »Die dalmatinische Privaturkunde«, Beč 1904., zatim »Die Kirshenzustande im vorturkischen Albanien«, Zagreb, 1915, »Politische Schicksale des Themas Dyrrhachion«, Zagreb 1915, »Zu den alte- sten kroatisch-ungarischen Beziehungen«, Budapest »Biologie des albanischen Volksstammes«, Budapest 1916., »Stadte und Burgen Albaniens haupt- sachlich wahrend des Mittelalters«, Beč 1924., i »Povijest Sjevernih Arbanasa«, Beograd 1924., Ovdje treba pribrojiti i izvrsno djelo »Hrvati u sredovječnom svjetskom viru« izašlo 1930. u Zagrebu. Tu je veoma zbijeno, ali sasvim instruktivno i jasno izložena u malo prostora i s velikim znanstvenim aparatom povijest Hrvata od prvog spomena njihova imena, pa sve do dolaska Turaka i to u vezi s poviješću susjednih naroda istoga doba. Ova radnja sadrži još i skoro potpunu bibliografiju povijesnih djela i vrela za to doba hrvatske povijesti, a uz to i kritičke opaske na pojedina djela, te će moći služiti trajno kao sjajan vodič kroz sredovječnu hrvatsku povijest. U ovo područje spada i Šufflayev historijski roman »Konstantin Balšić«, u kojem su u književnom obliku prikazani dogadjaji i prilike sredovječne Albanije i Crne Gore. Osim toga veliki broj manjih i većih članaka rasutih po novinama i revijama, do kojih je sada teže doći, jer ne postoji točnog popisa njegovih djela, Neke od tih članaka izdao je on 1928, u knjizi »Hrvatska u svijetlu svjetske politike«.

Da bi se samo donekle naglasila važnost Šufflayeva interesa za jugoistočne krajeve do kojih je dopiralo hrvatsko ime, potrebno je spomenuti, da su na zapadu, sjeveru i sjeveroistoku etnografske granice hrvatskog naroda manje više točno i jasno odredjene, ali prema jugozapadu one su otvorene i tek rekonstrukcijom dalje prošlosti i slijedom dogodjaja kroz stoljeća može se odrediti kako se tamo granica pomicala i od pritiskom kakovih sila. Za sudbinu su hrvatskog naroda u budućnosti od neizmjerno velikog značenja iskustva s onim granicama njegova narodnog organizma, koji je na ovom balkanskom odsjeku bio poplavljen i vjerski i nacionalno od stranog elementa, pa je dr. Šufflay osvježenju toga iskustva poklonio najveću pažnju. Iz njegova ispitivanja proizlazi jasno, da su vrata nacionalnoj ekspanziji Hrvata otvorena samo u velikoj mjeri na ovu stranu, pravcem kojim su se kretali i njihovi daleki predji, i to je veoma značajna pouka, koja se ne bi smjela nikada zaboraviti i zapostaviti.

Time je dr. Šufflay označio važnost zemljišta, koje su zaposjeli Hrvati, ali ne samo to, nego i medjunarodno značenje njihova poslanja što ga u raznim razdobljima tu izvršiše odredjujući i za budućnost put kojim se imade poći. On ne nastoji da utanači činjenice koliko da im odredi smisao i orijentaciju njihovih pokretača, pa po tome postaje nešto više od povjesničara — on je hrvatski historiozof.

Veliko njegovo znanje povijesti i filozofije omogućilo mu je da s veće visine promatra političke težnje i dogodjaje, te da prema njima zauzima stav kakav bi morao zauzeti svaki svijestan Hrvat.

Najbolje je služio interesima svoga naroda onaj tko je najviše doprinosio osvježenju narodnog pamćenja i povezivanju nevidljivih a živih niti njegove prošlosti. U toj službi je dr. Šufflay nadmašio ostale, jer on je umjetničkom riječju otkrio i ovjekovječio bit narodne misli od njenog izniknuća tamo negdje u zakavkaskim stepama, pa do prvih pozitivnih s opće ljudskoga stanovišta njenih ostvarenja na obali Jadrana, te do naših dana. To najviše duhovno etičko blago hrvatskog naroda, iz kojeg on dobiva svu svoju životnost i stvaralački polet preuzela je bila na čuvanje i na rasadjivanje u sve narodne ćelije Starčevićeva Hrvatska Stranka Prava. Učenjak i vidovnjak Milan Šufflay našao je u njoj najmoćnijeg graditelja hrvatske državnosti kad je kazao, da ona misli na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje zadrte susjede, koji crpe snagu lih samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević