HRVATSKA IZNAD SVEGA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!


Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
Bog i Hrvati!


Hrvatski velikani...

SPOMEN NA DR. MILANA PL. ŠUFFLAYA

dr. Milan pl. Šufflay (Lepoglava, 9.11.1879. – Zagreb, 19.2.1931.)

I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.
Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti.
Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti.

dr. Milan pl. Šufflay

Nije trebalo dugo čekati, pa da se pokaže da onaj tko je ubio dra Milana Šufflaya nije pogodio cilj, jer je kanio ubiti u njemu misao i svijest hrvatskog naroda, a zapravo je još više raspalio njene iskre, koje sada bukte u velikom plamenu oduševljenja i radosti, u trijumfu i veselju, koje obuhvaća cijeli narod, ne samo u granicama domovine, nego i izvan nje. Sjeni dra Šufflaya bit će nesumnjivo najdraža ona zahvalnost naroda, za čije je ideje dao svoj život, ako dodje do izražaja u časovima velike radosti radi ostvarenja težnja, koje su mnoge generacije nosile u sebi i krvarile za njihovu pobjedu.

Talent dra Šufflaya nije bilo teško zapaziti njegovom profesoru Tadiji Smičiklasu, koji ga, dok je još bio student, uzeo za pomagača kao urednik zbornika »Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«, Na tom poslu Šufflay dolazi u priliku da se detaljno upozna s opsežnom arhivskom građom Dalmacije, u kojoj su se stoljećima ukrštali razni kulturni utjecaji. Više nego domaća povijest njega zanimaju sile, koje su u prošlosti djelovale na Balkanskom Poluotoku, odnosno na Jadranskoj Obali i u njenom dubljem zaleđu. Tako je on unaprijed bio opredijeljen da zahvati u složen i težak problem albanske prošlosti, jer je taj problem stajao u vezi sa svim povijesnim problemima zapadnog Balkana, odnosno u njemu su mogla naći objašnjenje razna pitanja iz povijesti susjednih naroda. On na ovom području, koje je prije njega bilo posve ne istraženo, nije mogao ostati samo povjesničar u strogom smislu; morao se baviti i drugim, pomoćnim znanostima: sociologijom, etnologijom, etnopsihologijom, filologijom i arheologijom, u kojim granama je govorio isto sa takvom sigurnošću kao i na području povijesti. Ponekad je morao u svojim mnogobrojnim člancima i ogledima po dnevnim listovima i književnim revijama kao publicist pripravljati teren za svoje znanstvene radove. Otud su njegovi publicistički radovi osobito interesantni, te predstavljaju nešto izuzetno u hrvatskoj publicistici. Kao publicist nije mogao u teškim danima hrvatskog narodnog života izbjeći tretiranje političkih pitanja, te su mnogi njegovi članci još uvijek živo vrelo dragocjenih političkih misli, ideja i poticaja.

Milan Šufflay je mnogo više od učenjaka-povjesničara: on je bio nacionalni ideolog, bio je veliki otkrivač zapretenih snaga u bogatoj i burnoj poldrug milenija dugoj prošlosti hrvatskog naroda i svojom tragičnom smrću postao je najdostojniji svjedok nepobjedivosti i životvornosti tih snaga, koje su dovele do uskrsnuća države Hrvatske.
Medju hrvatskim povjesničarima dr. Šufflay stoji osamljen po predmetu, kojem je posvetio najveći dio svoje pažnje i najljepše stranice svoga djela.
U učenom svijetu važio je kao jedan od najboljih albanologa, a dao je s tog područja velik niz djela od trajne vrijednosti, koja će biti dragocjeno štivo čak i onda kada se vrela, kojima se on služio, budu mogla utopiti u moru drugih, novijih. On je temeljito proučio i obradio u nerazlučivoj vezi povijest i društveni sustav onoga planinskoga područja naseljenog Slavenima i Ilirima od Bosanskih Donjih Krajeva, pa do rijeke Škumbe u Srednjoj Albaniji brižno naglašujući sve niti, koje vežu Hrvate za narode s toga područja. On je našao i uvjerljivo prikazao mjesto i vrijeme za smještaj ne samo izbojaka, nego i jezgri hrvatskog narodnog organizma izvan njegovih današnjih etnografskih granica na Jugoistoku, duboko pored jadranske obale. Utvrdio je i povjesnu i društvenu logiku po kojoj je taj dio središnjeg narodnog organizma morao nužno da se ispruži do u srce istočne zone Balkanskog poluotoka.
Iz njegova prikaza i rekonstruiranog lica sredovječne hrvatske povijesti vidimo kako su Hrvati grčevito prionuli uz cijelu sjeveroistočnu obalu Jadrana i nje se ustrajno držali kao mosta, preko kojeg su ostali u trajnoj vezi s rimskom crkvom i zapadnom uljudbom. Pred snažnim naletom istočnih osvajača i njima kulturno, vjerski i etnički podredjenih naroda na Balkanu počinje pucati hrvatski obruč uz Jadran od jugoistoka prema sjeverozapadu ostavljajući za vjekove tragove svoga poslanja.

U Šufflayevu prikazu mi gledamo, kao da se danas dogadja to pucanje hrvatskog limesa, vidimo njegovo komadanje i potiskivanje njegovih djelova prema zemlji matici. Istovremeno puca i živi lanac katoličkih biskupija, te kroz njihov istanjeni nasip na jadransku obalu izbijaju pod vojničkim šljemom klinovi islama i istočnog pravoslavlja. Prikazu toga značajnog procesa i terena Šufflay je posvetio glavni dio svoje učenjačke pažnje i po tome je osamljen medju hrvatskim povjesničarima.

Najveće i najupotpunjenije Šufflayevo djelo s područja albanologije jeste »Srbi i Arbanasi«. U predgovoru toj knjizi kaže prof. St. Stanojević: »Pisac ove knjige uspio je da pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osjećanjem prošlosti i odilčnim metodom, prikaže istoriski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gdje se ona vezuje sa životom i prošlošću našega naroda«. Ovo Šufflayevo remek-djelo nije nastalo iznenadno kao cjelina, nego mu je prethodio cijeli niz važnih i za nauku od najvećeg značenja rasprava, članaka i ogleda. U prvom redu, on već 1913. u Beču počinje izdavati kao mlad čovjek »Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia« u zajednici s tada najvećim živim povjesničarima Balkana i jugoistočne Evrope, Thalloczyem i Jirečekom. Ove edicije izašle su svega tri knjige, koje danas predstavljaju najbolji zbornik gradje za povijest Albanije i njoj susjednih naroda. Suradjivao je na sličnom zborniku što ga je pod naslovom »Illyrisch-albanische Forschungen« u dva djela izdao sam Thalloczy. Kad bi se glavne njegove rasprave pobrojile to bi zahvatilo previše prostora, te ćemo spomenuti samo neke, koje su u najužoj vezi s albanologijom. Na prvom mjestu tu dolazi »Die dalmatinische Privaturkunde«, Beč 1904., zatim »Die Kirshenzustande im vorturkischen Albanien«, Zagreb, 1915, »Politische Schicksale des Themas Dyrrhachion«, Zagreb 1915, »Zu den alte- sten kroatisch-ungarischen Beziehungen«, Budapest »Biologie des albanischen Volksstammes«, Budapest 1916., »Stadte und Burgen Albaniens haupt- sachlich wahrend des Mittelalters«, Beč 1924., i »Povijest Sjevernih Arbanasa«, Beograd 1924., Ovdje treba pribrojiti i izvrsno djelo »Hrvati u sredovječnom svjetskom viru« izašlo 1930. u Zagrebu. Tu je veoma zbijeno, ali sasvim instruktivno i jasno izložena u malo prostora i s velikim znanstvenim aparatom povijest Hrvata od prvog spomena njihova imena, pa sve do dolaska Turaka i to u vezi s poviješću susjednih naroda istoga doba. Ova radnja sadrži još i skoro potpunu bibliografiju povijesnih djela i vrela za to doba hrvatske povijesti, a uz to i kritičke opaske na pojedina djela, te će moći služiti trajno kao sjajan vodič kroz sredovječnu hrvatsku povijest. U ovo područje spada i Šufflayev historijski roman »Konstantin Balšić«, u kojem su u književnom obliku prikazani dogadjaji i prilike sredovječne Albanije i Crne Gore. Osim toga veliki broj manjih i većih članaka rasutih po novinama i revijama, do kojih je sada teže doći, jer ne postoji točnog popisa njegovih djela, Neke od tih članaka izdao je on 1928, u knjizi »Hrvatska u svijetlu svjetske politike«.

Oni koji su čitali koju od ovih njegovih radnja mogli su se osvjedočiti, da i onda kad izlaže jednostavne dogodjaje iz mutne i daleke prošlosti riječ mu je živa, puna značaja, blistava i poetska kao riječ pjesnika ili proroka. U sadržinu svojih rečenica unosi on svu toplinu svoje duše, temperamenat strastvena ljubitelja istine i snage prošlosti, te vjeru u besmrtnost svih onih sila, koje su svojom stvaralačkom moći pokretale ljude i dogodjaje u prošlosti.
Ako razgledamo njegova djela, od prvoga izašlog prije četrdeset godina pod naslovom »Hrvatska i zadnja pregnuća istočnog imperija u doba triju Komnena«, gdje je udaren solidan temelj i odredjen pravac njegovom kasnijem radu, pa do posljednjeg o »Crvenoj Hrvatskoj«, čitatelj će se iznenaditi što u tim člancima i raspravama ne će naći ni jedne suhoparne rečenice, nijedne fraze bez punog značenja, ni jedne suvišne riječi i ni jedne od glavnog predmeta otkinute misli kao što će ih neminovno naći kod svih drugih povjesničara.
Čini se da on nikad nije pristupio pisanju nekoga manjeg ili većeg djela dok nije svu gradju, kojom će se poslužiti, u cijelosti proučio i odabrao ono što je u njoj bitno, te odbacio sve što je nevažno i sporedno, pa tek onda ostatak gradje uklopio u duh vremena, kad je ona postala djelotvorna, onda ju osvijetlio pogledom suvremenoga sociologa i filozofa te umjetničkom riječju prikazao tako živo i uvjerljivo, da imademo dojam kao da gledamo pred sobom ljude i dogodjaje iz daleke prošlosti dok ispred nas prolaze u punom naponu snage i zanose nas svojim životnim idejama kao pravi vodji i iskusni stratezi. Izrečena Šufflayevom riječju povijest zaista postaje »Magistra vitae« i čimbenik našeg preporoda; ona oplemenjuje naše težnje i ideje, ubrizgava nara vjeru i pouzdanje u konačnu pobjedu i krijepi naše jedinstvo.
Uzalud će se u njegovoj obradbi povijesti tražiti suhe informacije o dogodjajima i ljudima, te redosljed promjena, jer toga nema zato, što piscu služe dogodjaji, ideje i ljudi samo kao svjedočanstva o duhu vremena, koje on objašnjava izlaganjem činjenica, te njima dokazuje naglašene smjernice, preokrete, padove i uzdizanja. U tim su izlaganjima redovito subjekti pojedini narodi, a sve drugo je ilustracija i argumentacija njihove prošlosti i sadašnjosti, te projekcija budućnosti.

Da bi se samo donekle naglasila važnost Šufflayeva interesa za jugoistočne krajeve do kojih je dopiralo hrvatsko ime, potrebno je spomenuti, da su na zapadu, sjeveru i sjeveroistoku etnografske granice hrvatskog naroda manje više točno i jasno odredjene, ali prema jugozapadu one su otvorene i tek rekonstrukcijom dalje prošlosti i slijedom dogodjaja kroz stoljeća može se odrediti kako se tamo granica pomicala i od pritiskom kakovih sila. Za sudbinu su hrvatskog naroda u budućnosti od neizmjerno velikog značenja iskustva s onim granicama njegova narodnog organizma, koji je na ovom balkanskom odsjeku bio poplavljen i vjerski i nacionalno od stranog elementa, pa je dr. Šufflay osvježenju toga iskustva poklonio najveću pažnju. Iz njegova ispitivanja proizlazi jasno, da su vrata nacionalnoj ekspanziji Hrvata otvorena samo u velikoj mjeri na ovu stranu, pravcem kojim su se kretali i njihovi daleki predji, i to je veoma značajna pouka, koja se ne bi smjela nikada zaboraviti i zapostaviti.

U svom znanstvenom radu ostao je dr. Šufflay uvijek na visini učenjaka koji ne želi dijeliti savjete niti izvoditi moralne pouke iz svoga naučanja, ali je stalno imap na umu jačanje svijesti u pripadnicima svoga naroda o dalekoj njihovoj prošlosti, iz koje se imade crpsti snaga za budućnost. Povezivanje djelova jednog naroda i svih njegovih pojedinaca i društvenih jedinica moguće je samo putem izgradnje zajedničke svijesti o jednom praishodištu i jednom te istom poslanju, koje je odredjeno prošlošću.
Uloga Hrvata, kako ju je shvatio i prikazao povjesničar dr. Šufflay, nije se mnogo promijenila od najdalje prošlosti sve do danas. Gledajući na tu povijest kroz najvjerodostojnija svjedočanstva od najstarijeg vremena do danas kao na dlanu on ju u njenom dinamičnom pokretu ovako ođredjuje: »Imajući iza ledja geopolitičku silu Podunavlja legli su Hrvati na Jadran, koji je bio Sredozemlje u malom, kulturna jedinica, svezana obručem rimsko-dalmatinskih i talijanskih gradova.
Politička povijest sredovječne hrvatske kraljevine zapravo nije drugo već odsjev velike borbe izmedju sredozemnog istoka i zapada, Bizanta i Rima, Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i sva zapadnjačka premoć ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena. Hrvati ostaju na zapadnom rubu ponora, koji dijeli dva svijeta na Balkanu i koji se ni na koji način ne dade prikriti travom i mahovinom. Nakon gubitka svoje dinastije oni postaju predzidjem kršćanstva prema turskoj najezdi, »Bogonosac« slavenske baštinske mase stvara uoči ove najezde vanredno važnu sektu bosanskih bogumila. Slavenska sesilnost pretvara se u vjernost prema domovinskoj grudi, slavenska mukotrpnost u čuvstvo lojalnosti. Biološka pozadina ove svijesti, pijetet je prema mrtvima i dužnost prema još nerodjenim naraštajima. Uz suradnju kumponente »bogonosaca« ta se svijest u današnjim danima kristalizira u mučeničku borbu za načela čovječnosti«.

Time je dr. Šufflay označio važnost zemljišta, koje su zaposjeli Hrvati, ali ne samo to, nego i medjunarodno značenje njihova poslanja što ga u raznim razdobljima tu izvršiše odredjujući i za budućnost put kojim se imade poći. On ne nastoji da utanači činjenice koliko da im odredi smisao i orijentaciju njihovih pokretača, pa po tome postaje nešto više od povjesničara — on je hrvatski historiozof.

Veliko njegovo znanje povijesti i filozofije omogućilo mu je da s veće visine promatra političke težnje i dogodjaje, te da prema njima zauzima stav kakav bi morao zauzeti svaki svijestan Hrvat.

Po Šufflayevu mišljenju moć jednog naroda leži u njegovu dugom sjećanju i jakom pamćenju i radi toga u njegovu jakom jastvu i jakom egoizmu, jer nema jastva bez pamćenja ni naroda bez povijesti. Stoga tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije razarati njegovo pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Šufflay zato posebno ističe da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Slijed se mora držati, jer inače dolazi nered, a ne spas.

Najbolje je služio interesima svoga naroda onaj tko je najviše doprinosio osvježenju narodnog pamćenja i povezivanju nevidljivih a živih niti njegove prošlosti. U toj službi je dr. Šufflay nadmašio ostale, jer on je umjetničkom riječju otkrio i ovjekovječio bit narodne misli od njenog izniknuća tamo negdje u zakavkaskim stepama, pa do prvih pozitivnih s opće ljudskoga stanovišta njenih ostvarenja na obali Jadrana, te do naših dana. To najviše duhovno etičko blago hrvatskog naroda, iz kojeg on dobiva svu svoju životnost i stvaralački polet preuzela je bila na čuvanje i na rasadjivanje u sve narodne ćelije Starčevićeva Hrvatska Stranka Prava. Učenjak i vidovnjak Milan Šufflay našao je u njoj najmoćnijeg graditelja hrvatske državnosti kad je kazao, da ona misli na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje zadrte susjede, koji crpe snagu lih samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost.

Uklopivši svoje iskustvo učenjaka i vidovitost narodnog proroka u borbeni stav starčevićanskih ideja dr. Šufflay je mobilizirao sve one duhovne stvaralačke snage hrvatske prošlosti od najdavnijih vremena do danas, ulio jedinstvenu dušu golemom hrvatskom organizmu i prekalio ju sviješću i vjerom u konačnu pobjedu.

Iz brošure Savića Markovića Štedimlije – “ŠUFFLAY”, Zagreb, 1942


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova