krinja hrvatske misli
Otac Domovine
Poetna
Piite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za meunarodnom sudskom osudom za zloine poinjene od strane totalitarnih komunistikih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz due te ljubim

Svake noi Boga za te molim
Pivajui kamenu i drai
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plai

Sve u pisme pokloniti tebi
Sve ardine, neka mi te kite
Croatio iz due te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Jo se siam onih rii
to mi uvik pria aa
Nemoj sine nikud ii
Tvoj je kamen, maslina i draa

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kuin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme e ti pivati slavuji
Svirat e ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odraste voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pota
Nezavisna Drava Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaaju se kao oite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUAN JE SLUITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upiite svoje dojmove!

Jo jedno svjedoanstvo o komunistikim zloinima genocida nad hrvatskim narodom

Svjedoanstvo 15-godinjeg Vladimira Frkovia

"U nedjelju 6 svibnja 1945., oko 4 sata poslie podne krenula je Hrvatska dravna vlada iz Zagreba u nakani da se preda Zapadnim saveznicima, ije su vojske ve nastupale po Austriji. Iste veeri stigli smo u Rogaku Slatinu. Tu nas je zaustavila jedna njemaka izvidnica, tvrdei da komunistiki partizani ugroavaju daljnje mirno putovanje, pa smo u Slatini prenoili. Sutradan, oko 6 sati ujutro, naiao je luksuzni samovoz s drom Vladkom Maekom, kojeg su pratila etiri hrvatska orunika i nastavio svoj put prema Francuskoj."

Spomenuti samovoz, pratnju i novanu obskrbu (u zlatu) dala je Maeku na razpolaganje Hrvatska dravna vlada. Brigu oko njegova odlazka i osiguranja vodio je general Ante Mokov.

"Tek oko 7 sati uputila se i naa skupina, koristei povlaenje njemakih jedinica koje su krile i osiguravale put. Oko 3 sata poslie podne stigli smo u Klagenfurt, ba kad i engleske predhodnice u Krumpendorf. Tada jo nismo znali da je Njemaka poloila oruje, niti ita o sudbini dra Vrania i kapetana bojnog broda Andrije Vrkljana, koji su prije nekoliko dana odletili iz Zagreba k Zapadnim saveznicima."

Ovaj put k Zapadnim saveznicima opisao je dr. Vrani u proslovu knjige "S bielom zastavom preko Alpa", koja je tiskana u Buenos Airesu 1953. godine:

"Bilo mi je stavljeno u zadau uruiti saveznikom zapovjedniku za Sredozemlje, fieldmaralu Alexsanderu spomenicu kojom ga Hrvatska vlada moli da u slobodno podruje Hrvatske uputi svoju vojsku u svrhu zatite stotina tisua civila kojima je prietila opasnost pokolja od komunistikih partizana.

U sluaju da savezniki zapovjednik ne mogne udovoljiti ovakvoj molbi Hrvatske vlade, bio sam opunomoen ponuditi im predaju Hrvatskih oruanih snaga i prihvatiti uvjete predaje.

Tijekom rata hrvatski je narod uloio sve svoje snage u obranu teko steene dravne neovisnosti. to se rat vie primicao kraju, to je narod sve vie strepio nad sudbinom svoje drave. Radi toga, ne zauuje da se vijest o naoj misiji proirila Zagrebom strielovitom brzinom i hrvatska javnost je u nju polagala velike nade. Bila su joj poznata naela Atlantske Povelje, pa je prevladavalo uvjerenje da e ona vriediti i za Hrvatsku, jer Zapadni saveznici ne mogu imati nikakva razloga za razaranje hrvatske drave i ponovno bacanje hrvatskoga naroda u robstvo."

Kako znamo, ljuto smo se prevarili.

"U Klagenfurtu je Hrvatska vlada odrala sjednicu na kojoj je odlueno da se nastavi put preko Vlkenmarkta prema Turracher Hhe. Naveer smo stigli do Ebene Reichenau i tu prenoili. Sliedei dan, 8. svibnja, doli smo do odredita i smjestili se u jednom hotelu.

Od lanova Hrvatske dravne vlade i ministara tu su se nali: Predsjednik dr. Nikola Mandi sa suprugom, dopredsjednik dr. Daferbeg Kulenovi s obitelji, ministar dr. Mate Frkovi s obitelji, ministar ing. Hilmija Belagi sa sinom, ministar dr. Mile Budak s kerkom, ministar dr. Pavao Canki, ministar ing. Ivica Frkovi s obitelji, ministar dr. Osmanbeg Kulenovi i ministar prosvjete dr. Julije Makanec.

Osim ministara i njihovih obitelji nazoni su bili: doglavnik Ademaga Mei, general Vladimir Prebeg, osobni tajnik ministra predsjednika dr.Jozo ebi-Marui s obitelji, savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova Blaiko, dravni tajnik dr. Saboli s obitelji, ustaki pukovnik Juco Rukavina s obitelji, dr. ai s obitelji, Prpi (roak dra Mile Budaka) i J. Keller. K tomu je u ovoj skupini bilo i nekoliko inovnika iz raznih ministarstava sa svojim obiteljima.

Ostali hrvatski ministri nalazili su se u Krumpendorfu i po raznim drugim mjestima. O njihovoj sudbini kao i po poloaju Hrvatske vojske i puanstva koje je polo iz Zagreba mi nismo nita znali, jer su sve veze bile prekinute. Tek drugi dan, 9. svibnja, uli smo preko krugovala da je Njemaka poloila oruje. Pukovnik Juco Rukavina pokuao se tada probiti kroz engleske redove do Klagenfurta, ali nije uspio.

Pod "zatitom" Engleskog imperija

Od 8. do 15. svibnja zadravala se naa skupina u Turracher Hheu, grozniavo nastojei uzpostaviti prekinute veze. Sa Saveznikom vojskom do tada nismo imali nikakva dodira. A kad se ulo da su Englezi u blizini odluismo poi im u susret. Zato smo se oko 9 sati istoga dana uputili prema Tamswegu gdje se ve nalazila njihova vojska.

im smo stigli uzpostavljena je veza s njihovim zapovjednikom mjesta, koji se prema nama pokazao vrlo susretljivim. Obeavi nam sigurnost, naglasio je da se Hrvatska dravna vlada sada nalazi pod zatitom oruanih snaga Engleskog imperija i smjesta je dao izprazniti jedan dvorac za na smjetaj, do daljnje odluke.

Nu kako tu nije bilo dostatno prostora za sve, moj otac je (sa znanjem zapovjednika) prihvatio ponudu nekog Austrijanca da se dio nae skupine smjesti u njegovom hotelu, koji se nalazio u Preber-See, oko 9 kilometara udaljenom od Tamswega.

Tako su u taj hotel na jezercu poli ministri: ing. Hilmija Belagi, ing. Ivica Frkovi, dr. Mate Frkovi, dr. Daferbeg Kulenovi i dr. Osmanbeg Kulenovi sa svojim obiteljima. U Tamsweg je, meuvremeno, prispio i jedan odred hrvatskih orunika meu kojima je bio i ministar dr. Mirko Puk s gospoom.

Budui da su se i dalje vodili razgovori s engleskim zapovjednikom, dr. Mandi je pozvao sve ministre na sjednicu u Tamsweg, radi dogovora o daljnjim postupcima. Na taj sastanak doao je i moj tata, vodei sa sobom nas troje djece. Kad nas je htio ostaviti s orunicima, dok svri sjednica Vlade, engleski zapovjednik je zatraio od njega da smjesta poe po ostale ministre, kako bismo potom svi skupa mogli poi u Ketschach gdje su, prema njegovim navodima, bile pripravljene prostorije za smjetaj itave Hrvatske vlade. U meuvremenu je dr. Mile Budak odreen za vezu s Englezima, dok su oni sa svoje strane postavili jednog astnika, koji je govorio njemaki.

Gore za vas!

Kako je vrieme prolazilo, a skupina s Preber-See-a nije dolazila, zamolio je dr. Budak engleskoga astnika da nas troje ostavi s orunicima, ako nam otac ne stigne na vrieme. Englez je na to pristao, ali pod uvjetom da mu u roku od deset minuta uruimo jedan fotografski aparat "Leica".

Budui da takvog aparata nitko od nas nije imao, dr. Budak mu je morao odgovoriti negativno. "Gore za vas!", ree na to engleski astnik s nekim zagonetnim prizvukom u glasu.

Odmah za tim je dao nalog da orunici i svi drugi koji ga imaju odmah odloe oruje na jednu hrpu u dvoritu. I netom to je to obavljeno, drugi su se Englezi poeli zagledavati u nae samovoze, u njih sjedati i pomalo se vozikati.

Videi iznenaenja na naim licima, stali su nas "smirivati", govorei kako emo ih dobiti u Ketschachu, kamo e nas oni odvesti svojim vozilima. Jedino su dozvolili dru Mandiu da se (zbog poodmaklih godina) vozi sam svojim automobilom.

Na putu u izruenje

Odlazak je odreen sa 1 sat poslie podne, 17. svibnja. A kako do toga vriemena nije stigla skupina s Preber-See-a, Englez je zapovjedio da se prisutne ukrca u zaplienjene njemake teretnjake, kojima su upravljali zarobljeni Niemci.

Za vrieme vonje meu nama se razvila ivahna razprava o udnom engleskom postupku. Pogotovo kad se poela sputati i no, nakon to je karavana prela brdo Katschberg i prola Spittal am Drau. Tada su dr. Mandi i neki drugi ministri prosvjedovali, navodei da zbog svojih obitelji ne mogu po noi dalje putovati. Englez je na to odluio da se vratimo u Spittal, gdje emo prenoiti, a sutra nastaviti put.

Od crvenih kapa k crvenim petokrakama

Oko 10 sati u noi zaustavili smo se pred jednom velikom vojarnicom u Spittalu. Tu su nas doekali engleski vojniki redarstvenici a crvenim kapama i odmah nas razstavili u dvie skupine: muki na jednu, a enske s djecom na drugu stranu. Odveli su nas u posebne dvorane i pred njima postavili strae. Time su bile prekinute i nae obiteljske veze.

Dne 18. svibnja, u 6 sati ujutro, ekali smo nastavak putovanja. Tada su Englezi i dru Mandiu oduzeli samovoz. Svrstavi nas sve skupa u redove, odveli prema dvoritu i smjesta ukrcali u u engleske vojnike teretnjake. Na svaki teretnjak postavili su jednog naoruanog vojnika, dok su druga dva sjedila uz vozae.

Na pitanje baruna Raucha ml. zato tako loe s nama postupaju, Englez je odgovorio: "Moramo proi kroz partizansko podruje, pa vas pratimo radi sigurnosti." Za tim se ovaj astnik za vezu poeo toboe ljutiti na svoje kolege koji su u Tamswegu zaplienili naa vozila.

Kao naivni ljudi, mi smo momentalno povjerovali u njegovu izkrenost, zaoboravivi pritom sluaj s "Leicom" i poeli se smirivati nastavljajui put prema tobonjem hotelu u Katschachu.

Nu, nakon kratke vonje opazi gospoa Bogat da nas voze uz "jugoslavensku" granicu. Po zidovima kua vidile su se izpisane razne partizanske krilatice. Par asaka kasnije pojavio se iza jednoga zavoja samovoz u kojem su sjedile dvie osobe s crvenim petokrakama na kapama. Tada nam je postalo jasno da nas voze na izruenje, pa je meu nama postala prava uzbuna.

U "oslobodilakim" rukama

Na nae neprilike naa "sigurnostna pratnja" se ciniki smijala. A kad su zaustavljena kod kolodvora Rosenbach, rekoe nam da se tu mora ekati neke druge teretnjake koji nemaju nadignute pokrivae, jer da se s ovima ne moe proi izpod podvonjaka pred nama. U etiri teretnjaka bilo nas je oko 80 osoba.

Premda nitko nikoga nije nita pitao, znali smo u kakvom se poloaju nalazimo. Na svim licima moglo se itati pravo zaprepatenje. I dok smo mi psihiki proivljavali uinke prvog udarca strahovite stvarnosti, od strane podvonjaka, odakle su imali doi tobonji kamioni bez uzdignute cerade, pojavila se grupa partizana zajedno s Englezima.

im su stigli k nama, Englezi su nas poeli iztjerivati iz teretnjaka s njihovim poznatim povicima; "Come on!" I kako smo silazili patrizani su nas svrstavali u etverored, da nas zatim protjeraju izpod podvonjaka do eljeznike postaje. Stigavi na kolodvor Rosenbacha opazili smo ministra HOS-a, admirala Nikolu teinfla kojeg su partizani prikljuili naoj skupini. Tu je brzo stigao i neki partizanski komesar s popisima naih imena, koje su mu uruili Englezi.

Malo kasnije, dovukla je jedna lokomotiva nekoliko vagona u koje nas odmah stadoe ugoniti prema komesarovu prozivanju. Uz imena onih koji nisu bili prisutni komesar je stavljao posebne oznake, a to se odnosilo na skupinu u Preber-See-u. U svaki vagon stavili su po etiri partizana s automatskim pukama i vlak je krenuo, ene su zajaukale a djeca udarila u pla.

Jesenice i prvi kundaci

Prolazei jednim duljim tunelom, Blaiko je izkoristio mrak i bacio kroz prozor sve putnice i ostale osobne izkaznice ciele skupine, koje je on nosio. Oko 4 sata po podne vlak se zaustavio na prvoj postaji - Jesenice. Tu su nas iztjerali iz vagona, te uz najprostije srbijantine, poeli kundaiti. Kako su neke obitelji jo imale po neki kovei ili kakvu torbicu, partizani su zapovjedili da se sve to stavi na jednu hrpu te da e kasnije, kako su govorili, biti dopremljeno za nama. To nam je oivilo sliku onog bacanja na hrpu Englezima u Turracher Hheu.

Pod jakom straom posve mladih partizana odtjerali su nas odatle preko jedne uzvisine prema nekom bivem njemakom logoru za zarobljenike, neprestano pucajui u zrak preko naih glava. Taj logor bio je ograen trostukim redom bodljikave ice pod elektrinom strujom. Nakon to nas utjerae kao ovce, razmjestie nas po raznim daarama u kojima su se nalazili kreveti na katove. Svi smo polegli bez glasa, samo je pukovnik Juco Rukavina stenjao i od vremena na vrieme zavijao od napadaja tekih bolova ira na eludcu, a da mu nitko nije mogao pomoi.

Oko deset sati u noi stigla je k nama nova skupina od tridesetak Hrvata i Hrvatica koje su takoer Englezi izruili. Meu ovima nalazili su se: Poglavnikov brat, prof. Josip Paveli, Lucijan Blaekovi sa suprugom i dvie keri ( od 18 i 20 godina), lienik PTS-a dr. Schffer sa dva zdravstvenika, ustaki satnik Rude Ritz i satnik Koji s obitelji, ustaki nadporunik Dina Milinkovi te skupina inovnica iz raznih dravnih ureda.

Dr. Schffer je odmah pruio prvu pomo pukovniku Rukavini.
Malo zatim unilo je u prostorije desetak partizana traei pukovnika Josu Rukavinu. Vidjevi da je tu samo Juco Rukavina, nezadovoljni se udaljie.
U daarama smo sami, a partizani nas uvaju vani. Nitko ne zna to donosi sliedei as. Sve je potiteno. Vode se raznovrstni razgovori o sudbini koja nas eka.
Kako jo nismo bili sasvim orobljeni, a ve trei dan nismo dobili nikakve hrane, pojedinci su davali partizanima svoje satove, vjenano prstenje ili narukvice za komadi kruha. U oboj potitenosti i strahu, koji je osobito zahvatio enske, nastupa dr. Mile Budak te e nam: "Ne bojte se djeco! Nema smrti do suene - a suenoj se ne izmie!".

"Pasulj orba" i "dosta vode"

Sliedeu no smo proveli budni u stranoj ivanoj napetosti. Uznemirenost je dosegla vrhunac u ranu zoru treeg dana, kad su partizani uli u nau prostoriju najavljujui da po podne polazimo. Tek tada dobismo neto jela - "pasulj orbu", zapravo to je bila neka mutna voda s ponekim zrnom suhoga graha.

U podne su nas iztjerali pred nastambe. Previjajui se od tekih eludanih bolova, pukovnik Rukavina moli da mu dadu malo vode. Partizan u njegovoj blizini obaspe ga ve poznatim balkanskim psovkama, a onda, odmiui se dobaci: ""Bie ti dosta vode!" Oko jedan sat po podne potjerali su nas u etveroredu na kolodvor Jesenice i ugurali u stone vagone koje su izvana plombirali. Nakon to je vlak krenuo svi smo se pitali - kamo nas vode?

"Sada bo proel Paveli"

Kroz pukotine vagona mogli smo vidjeti okolicu. Profesor Paveli je opazio da se na svakih dvadesetak metara uz prugu nalazi po jedan naoruani partizan.

Pri prvom zaustavljanju vlaka na otvorenoj prugi upitao je najblieg partizana to oni to uvaju i zato su tako postavljeni. Ovaj mu odgovori: "Sad bo proel Paveli."

Budui da nismo nita znali o sudbini drugih Hrvata, a najmanje o Poglavnikovoj, taj odgovor je meu nama izazvao novo zaprepatenje.

kofja Loka

"Na licu mesta"

Kad se vlak zaustavio nali smo se na eljeznikoj postaji kofja Loka. Nakon izkrcavanja iz vagona preuzela nas je nova partizanska pratnja. Komesar te pratnje derao se i prietio da e "na licu mesta" biti srieljan svaki onaj kod koga se nae bilo kakvo oruje. U kasni sumrak toga dana (21. svibnja 1945.) potjerali su nas prema nekom logoru koji se nalazio na jednom breuljku udaljenom oko dva kilometra od kolodvora i oko 500 metara od glavne ceste.

Taj logor nije bio ograen bodljikavom icom, a sastojao se od est zaputenih daara. Stigli smo na breuljak oko deset sati u noi. A kako u barakama nije bilo nikakve razsviete svaki od nas je pipao po neistom tlu, traei kakvo mjestance da sjedne ili se, skren umorom i glau, privali na zemlju.

"Priznaj, da te ubijemo, ako ne prizna bomo te ubili!"

Oko ponoi uoe u daaru gdje sam se nalazio tri pijana slovenska partizana i, s jakim depnim svietiljkama u rukama, poee se derati: "Gde je Paveli?"
"Nema meu nama Pavelia", ree im ministar Canki, koji je leao pri samom ulazu.
Tek to je to izgovorio, partizani ga poee okrutno mlatiti i udarati nogama, svietlei mu u oi. Kad vie nije mogao izdrati udarce, rekao im je: "Ovdje je samo profesor Paveli a ne Poglavnik dr. Ante Paveli."
Zatim je nastojao pijanim partizanima dokazati da profesor Josip Paveli, iako je Poglavnikov brat, nije uobe bio politiki iztaknuta osoba, radi ega i oni ne znaju njegova imena.

Kao divlje zvieri, zagazie tada partizani preko nas koji smo leali, prema profesoru Paveliu koji je leao u jednom kutu uz predsjednika Mandia. Kad su do njega stigli poeli su ga strahovito tui i muiti, prisiljavajui ga da kae da je on Poglavnik Ante Paveli. "Priznaj, hudi, da te ubijemo!", vikao je najmlai od njih, "ako ne prizna bomo te ubili!"

Pod stranim mukama, profesor Paveli je ponavljao da on nije Poglavnik, a da o boravitu svoga brata nita ne zna. Kako ih je pri tom oslovljavao "gospodo", oni ga svaki put udarahu kundakom viui: "Mi smo drugovi, a ne gospoda!"
Tek kad se nakon dugog mlaenja i sav okrvavljen, onesviestio, partizani su ga ostavili i, pljujui po svima nama, otili van.

Znam da ete me strieljati

)

Prva jutarnja briga bila je kako pomoi izprebijanom ovjeku koji je cielu no prestenjao od dobivenih udaraca. Kad mu je dr. Schffer povio teke ozliede prof. Paveli se odvukao do bunara koji se nalazio u blizini logora da se barem malo okriepi svjeom vodom. K bunaru su takoer dolazile i ene s djecom, a on onako teko izprebijan i sav u ranama pomae im zahvaati vodu.

Promatrali smo poloaj logora i okolice, pomiljajui na bijeg. Daare su uvali sami etiri naoruana partizana. U tom pogledu, dakle, nije bilo veih potekoa. Nu mi smo predpostavili da je to samo njihova klopka te da se u blizini mora nalaziti kakva jaa zasjeda. Zbog toga smo odustali od te nakane.
Uskoro su doli neki partizanski komesari, iztjerali nas iz nastamba i na otvorenom svrstali u dvie skupine: muke u jednu a enske s djecom u drugu, kao i Englezi u Spittalu. Iz tih grupa su nas pojedinano odvodili u barake i temeljito pretresali.
Muke su pregledali partizani, a enske i djecu dvie partizanke.

Ovo je bio lov na novce, satove i zlatninu, pa had bi togod od toga pronali, redovito su se meusobno otimali. Kod Mile Budaka nali su samo jednu etkicu za zube. Kad su mu je oduzeli on im ree: "Da ete me strieljati to mi je jasno, ali ne razumijem zato vam treba moja zubna etkica."

Prva "isledovanja"

Nakon to nas tako "oistie" komesari su traili da im dademo brojeve i druge podatke o naim samovozima koje su nam Englezi oduzeli, jer e oni zahtijevat - kako rekoe, da im se to vrati. Pri tom su se najpogrdnije izraavali o Englezima. Sliedei dan doli su drugi partizanski komesari: jedan Srbijanac, jedan pravoslavac iz Like (prezimenom Uzelac) i jedan Slovenac. Sva tri su nas obasipali beogradskim "renikom", natjeui se koji e s nama ivinskije postupati. Malo kasnije poeli su nas pojedinano prozivati na "isledovanje".

Na tom izpitivanju osobito se iztakla Cela, ker savjetnika Lucijana Blaekovia.
"Gde su ustai?", zapitao ju je komesar.
"Ustae!To vi bolje znate", odgovori mu Cela.
Komesar se ciniki nasmije i nastavi: "A ta bi ti bre da te odvedemo do njija?"
"Pola bih kao s duom u raj!, odgovori osamnaestgodinja djevojka.
"Vide, vide! A ta biste vi nama uradili da ste nas dobili u ake?"
"Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobiniji zloinci!", odgovori Cela.
"Znademo mi kako emo da vas udesimo!", dobaci komesar i kae, "Moe da ide".
Cela Blaekovi ustade, ponosno die ruku i pozdravi "Za Poglavnika i Dom Spremni!"

Slinih sluajeva bilo je mnogo.

Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponaanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frkovi.

"Plavi omnibus"

Sutradan (23. Svibnja 1945.) opazili smo da se u "komandnoj baraki" pripravljaju nekakvi popisi. etiri dana kasnije doao je pred vrata nae velike daare neki komesar i poeo prozivati po popisu. Najprije je proitao imena ministara, viih dunostnika i astnika i naloio im da se pripreme za odlazak.

Oko podne prozvani su ve nalazili u pokretnim redovima. Osim lanova Hrvatske dravne vlade, u toj skupini su bili: doglavnik Ademaga Mei (koji je cielo vrieme bio bolestan), general Mili, general Prebeg, pukovnik Juco Rukavina, dr. Fedor ai, dr. ebi-Marui, tajnik Ministarstva unutanjih poslova Blaiko i jo neki drugi, ijih se imena ne sjeam. Pod jakom pratnjom odveli su ih prema glavnoj cesti, dok su lanovi njihovih obitelji ostali s nama u logoru.

Dva dana po tom doli su partizani s drugim popisom na kojem su bili: barun Rauch, J. Keller, Budakov roak Prpi, Lucijan Blaekovi, ustaki porunik Dina Milinkovi, dr. Schffer i neki drugi. S naega breuljka pratili smo kretanje ove skupine i vidili kako su je na glavnoj cesti ukrcali u neki plavi omnibus. Dvadesetak minuta kasnije taj se omnibus vratio prazan. Malo za tim u daljini se ulo tektanje strojnica. Neki rekoe da to sigurno strieljaju nae odvedene. Drugi su pucnjavu tumaili kao partizansko veselje uz Titin roendan. Oko dva sata po podne prozvali su 12 enskih, meu kojima bile: stara majka pukovnika Juce Rukavine, gospoa Blaekovi, njezina ker Cela, Grozda Budak i njezina rodica Ana Budak i moja sestra Mirna. I ova je skupina odvedena plavim omnibusom. Uskoro smo opet uli strojniku paljbu.

Taj dan je vladalo veliko nevrieme, padala je jaka kia s krupom. Ali to partizanima nije smetalo u njihovom "oslobodilakom dejstvovanju". Na naa uzrujana pitanja, kamo ih vode, partizani su odgovarali da je to prievoz preko jednog poruenog mosta gdje se moraju pretovariti u drugi kamion, zbog toga se, rekoe, taj omnibus tako brzo vraa. Meutim, od onih koji su odvezeni tim plavim omnibusom do danas nema ni traga ni glasa. Cinizam I okrutnost partizana ili su tako daleko da su ak i nejaku djecu razstavili od njihovih majka. Tako su napr. pri ovom odvaanju ukrcali sa enskom skupinom i jednu gospou (od oko 30 godina starosti), bivu dravnu inovnicu, dok je njezina sedmogodinja djevojica ostala plaui s nepoznatim osobama.

Opazivi u popisima nae prezime, komesar Uzelac je ponovno doao u logor. Nakon to me je pronaao, pozvao me u stranu i rekao mi da mi pozna otca iz "umarije" u Glini i da o njemu kao svome predpostavljenom ima najbolje uspomene. Kad nam se pribliila Jasna , on je upitao: "Gde je Mirna?" Rekoh mu da su je odveli. "Bijedna Mirna! Da sam znao mogao sam je spasiti", ree na to Uzelac i ode.

Osim ena i djece, nakon odlazka spomenutih skupina, ostali su jo u logoru dravni odvjetnik dr. Vidnjevi, satnik Ritz, satnik Koji i jedan zdravstvenik vojniar PTS-a. Sliedei dan komesar je odredio da se svi pripremimo za odlazak. etiri navedena mukarca smjesta su odveli, dok su nas malo kasnije u etveroredu poveli prema glavnoj cesti gdje nas zaustavie da neto priekamo.

Uskoro smo saznali o emu se radi. Prema nama su gonili dra Vidnjevia i satnika Kojia vezanih ruku straga, a meusobno icom izpod pazuha.
Dr. Vidnjevi je bio nizak ovjek i epav na jednu nogu, dok je satnik Koji bio visok, a takoer je epao jer je na bojitu bio ranjen u jednu nogu. Tako tiesno vezani icom, oni su u stranim mukama prepjeaili 30 km dug put od kofje Loke do Ljubljane, jer je jedan drugoga pri hodanju smetao i trgao ga.
Iza njih su na isti nain vezani ili Rude Ritz i jedan drugi Hrvat. Pratili su ih etiri naoruana partizana, koji im nisu dali da odahnu, neprestano ih mlatei, pogotovo ako bi pokuali zastajkivati.
Za njima je koraala naa skupina u kojoj je bila i Kojieva supruga s malim siniem na rukama. Tuna i iznemogla, s uasom je gledala muke svoga mua.

U naoj skupini bilo je i starijih ena kao i djece u povojima. Tako je ovaj krini put s nama prola i stara majka gospoe Nevenke Rukavine. Miui se mukotrpno, traili smo taj "porueni most" o kojem su partizani govorili, ali ga nigdje ne vidjesmo.

entvid

U staji za stoku

Konano smo stigli do Ljubljane. Grad je plivao u svietlosti elektrinih arulja. Tu su nas utjerali u neku talu u kojoj je neposredno prije nas bila zatvorena stoka.

Kako u njoj nije bilo nikakve razsviete,, edni, gladni i satrti, polegli smo na tlo po mekanoj stonoj neisti. Za vrieme noi uli smo pred talom veliku partizansku svau jer su neki, koji nisu pripadali naoj pratnji, htjeli s nas svui i ono preostale odjee. Ranim jutrom opet su nas potjerali u entvid istim putem kojim smo sino doli i utjerali nas u zatvor u kojem nam sino nisu dali prenoiti.

Unutra smo nali mnogo drugih Hrvata: vojnika, orunika i graanskih osoba, meu kojima je bio i stoernik Ustake mladei dr. Feliks Niedzielski.

Ima li kogod od Frkovia?

I ovdje je meu partizanima vladala velika zbrka, to bi jedan odredio, drugi bi opovrgao. Tako su napr. jedni bili proglasili da e dio zatvorenih biti "peke oteran u Osek na prisilni rad", a da e trudne ene i djecu do pet godina prevesti vlakom do njihovih mjesta, a drugi su to odmah opovrgli. U ovaj zatvor neprestano su ulazili razni partizani traei pojedine osobe. Meu ovima je doao i neki komesar, pravoslavac iz Like, i poeo vikati da se javi ako tu ima netko od Frkovia. Ja sam se odmah javio. U prvi mah malo se smeo kad je pred sobom vidio 15godinjeg djeaka, a onda nakon kratke stanke, stao se propitkivati za ostale lanove moje rodbine. Konano dodade: "Zna, ja sam bio prisutan kad su ti crkavali strievi Marko i Jurica, ali tvoga ae se ne sjeam."

U to je u nau "sobu" uao partizanski "lekar" dr. Ugarkovi, da odredi tko je za "peaenje", a koga se dalje mora odpremiti vlakom. I ovdje su prozivali imena onih koji su ve bili odvedeni. Iste noi upali su k nama neki novi partizani i iztjerali nas na cestu i nakon zadravanja od oko sat vremena potjerali nas u no. Opet smo mislili da nas gone na strieljanje, ali, za udo, mi se toga vie nismo plaili. Zahvatio nas je nekakav podpuni nemar, tako da su neki na glas prieljkivali smrt.

U praskozorje stigosmo do nekih eljeznikih tranica gdje je na otvorenoj prugi stajao vlak sa sklopom stonih vagona. Utjerali su nas u smrdljive vagone, zatvorili i izvana plombirali. Nakon dva sata ekanja vlak je krenuo prema Zagrebu, odakle emo, kako rekoe, poi na prisilni rad. Oko tri sata po podne stigli amo na Zapadni kolodvor.
Za vrieme zadravanja neku su enu spopali poroajni bolovi, radi ega su partizani otvorili vrata toga vagona, da je navodno odvedu u bolnicu.
Neki su izkoristili tu priliku i po nekoj gospoi, koja je tuda sluajno tuda prolazila, poslali poruke rodbini i prijateljima.

Primri i svoje ime

Nakon stanovitog vremena vlak je nastavio vonjom da bi se nenadano zaustavio na otvorenoj prugi u Maksimiru. Tu su nas iztjerali iz vagona, svrstali u etverored i pod jakom straom poveli do bivih nastamba PTS-a kod Dubrave. U njima smo nali velik broj zatvorenih Hrvata. Drugi dan ve su se opazili uinci naih poruka sa Zapadnog kolodvora. Iako je bilo strogo zabranjeno, do ice su doli ili pokraj nje proetali mnogi znanci i roaci zatvorenika i, kad partizanska straa ne bi budno pazila, bacali nam po koji komadi kruha ili kakve druge hrane to nam je zaista padalo kao mana s neba.

Budui da je u nekoliko dana dolo do vie sluajeva smrti od gladi, partizani su zatraili da se popiu sve majke koje su u logoru imale djecu do pet godina starosti, kao i sva djeca do 12 godina koja su u ici bila bez roditelja, radi putanja van.
Kad je za to doao neki njihov izaslanik ja sam se sluajno naao kod ulaza.
"Zna li ti mali pijesati?", upitao me. "Znam", odgovorih mu. "Dede amo da ara!"
Pri svretku popisa "delegat" me zapitao, "Oe li i ti napolje?" "Hou", odgovorio sam mu. "Primri unda i svoje ime!" - i nepismeni Crnovlah zatim potvrdi podpise otiscima svoga palca.
Meu popisanima za izlaz bila je i ga Nevenka Rukavina s kerkicom od 2 godine.

Nu kad su sve gospoe i djeca bili pred izlaznim vratima dotrao je neki partizanski komesar i poeo vikati da se javi Jucina supruga. Svi su utili. A kad je partizan zaprietio da e sve zadrati u logoru ako se ta ena odmah ne pronae, ona se sama javila. Odmah su je izveli na stranu i vratili u Logor, a zaplakanu djevojicu dali starijoj keri Minki. Od tada do danas nitko vie nije vidio suprugu pukovnika Juce Rukavine.

Kako su zavrili hrvatski ministri i drugi dunostnici NDH koji su odvedeni iz kofje Loke, ne znam. Prema mom prosuivanju mnogi od njih su strieljani u Sloveniji nu na svim izlozima na Jelaievom Trgu bile su izloene slike s nadpisima: "Zlikovaka Pavelieva vlada nalazi se u naim rukama".

Ponovno u tuinu

Po izlazu iz logora prijavio sam se u Dominikansku gimnaziju kako bih poloio zavrni izpit, a zatim s mojim ujakom Vukoviem pobjegao sam preko Austrije u "slobodu".
Jasna je istodobno pkuala prei granicu drugim putem, ali nije uspjela. Uhvatili su je i odtada joj se zameo svaki trag.

ast estitim Zagrebanima

S osobitim zadovoljstvom iztiem ovom zgodom da se zagrebako graanstvo vrlo ivo zanimalo za traginu sudbinu svih lanova Hrvatske dravne vlade, kao i svih drugih Hrvata koje je zatekla ova golema nesrea.
S dubokom potitenou svi su pratili tok onih pretekih dana.
Nu jo nitko od njih nije znao to se dogodilo na Bleiburgu i u Titinim kolonama smrti.

Kao i tisue drugih Hrvata, Vladimir Frkovi je poslie potucanja po raznim logorima, 1948. uspio pobjei u Argentinu.

Poto je ovo u izravnoj vezi s svjedoanstvom Vladimira Frkovia, posebno s stradanjem visokih astnika HOS-a i lanova Hrvatske dravne vlade, koje Frkovi u svom svjedoanstvu spominje, smatram da je potrebno objaviti i ovaj mali izsjeak iz svjedoanstva ustakog satnika Josipa Heimovia koje je dao emigrantskom tisku 1957. godine.

Svjedoanstvo Josipa Heimovia

Jedno od najveih stratita Hrvata nakon izruenja iz Bleiburga, prema tvrdnji pok. satnika Josipa Heimovia, je kod entvida.

".U entvidu je samostan astnih sestara, kojega su partizani 1945. pretvorili u logor. Iz tog logora, kroz koji je prolo oko 40.000 Hrvata, komunisti su odpremali ljude na strieljanja u Teko, Celo, Toplo, Svetu Katarinu i Svetu Marijetu, gdje je smrt nalo oko 25.000 Hrvata. U Heimovievoj skupini, koju su od Engleza preuzele srbijanske i crnogorske brigade 25. svibnja 1945., bilo je oko 4.000 Hrvata i Hrvatica, od kojih su odmah u Jesenicama poubijali preko 1.000 osoba. Preostale su prisilili trati od Jesenica do Kranja, pratei ih motoriziranom straom i straarima na konjima naoruanim automatskim pukama i strojnicama. Sve iznemogle, koji bi zaostajali iza kolone, pratnja je na mjestu ubijala.

Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeu i obuu te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio palir partizana i slovenskih graana s noevima, samokresima i obinim tapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali. Stotine i stotine naih supatnika nisu taj most prele, jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu. Od mnotva tih leeva nastala je brana u rieci, tako da joj se razina digla iznad redovitog vodostoja. Konano je pritisak vode sve to provalio pa su mrtvaci odplovili Savom prema Zagrebu.

Da bi ta grozna zlodjela nekako prikrili pred hrvatskim narodom, rijeku su u Prekom pregradili i dotjerali zarobljenike Hrvate, koji su gomile tih leeva morali iz vode vaditi i nositi ih u velike grabe (jarke) koji su ve bili izkopani u blizini rijeke. Oni koji su uspjeli prei onaj krvavi most, partizani su odveli na nedaleko brdace i smjestili u logor s nekim drvenarama koje su ostale iza Niemaca.

Kako je tu ve bilo stjerano veliko mnotvo Hrvata, civila i vojnika, s novopridolima broj se popeo na desetak tisua, meu kojima je na zemlji lealo mnogo mrtvih.

U taj logor su slobodno ulazili svakovrstni partizanski tipovi i robili sve to se jo kod pojedinaca moglo nai. A kad bi im se prohtjelo da nekoga ubiju, jednostavno bi se pribliili rtvi i izpalili joj naboj u zatiljak. Nakon to je sve bilo pokradeno i ogoljeno, "oslobodioci" su iztjerali osobe sa pozlaenim zubima i zapovjedili im da legnu na ledinu, a onda bi ekiem ili bilo kakvim mlatom udarali rtvu po ustima dok joj ne bi izbili zube. Pri tim zloinstvima u Kranju osobito se izticao kapetan-komesar Mile Poua, kojeg sam poslie vidio kako se ee po Zagrebu, a sada (1957.) je pukovnik Udbe u Beogradu.

Mislio sam da emo svi u ovom logoru biti ubijeni nu u rano jutro osmoga dana povedoe nas prema entvidu.
Na prolazu kroz mjesto Medvode vidio sam dra Milu Budaka vezanog lancima za ogradu jednoga mostia skupa s drom Mandiem, Jucom Rukavinom i nekolicinom drugih iztaknutih hrvatskih astnika i slubenika NDH.
Budakovo lice bilo je sve izkrvavljeno.
Kako smo se odprije poznavali, dobacih mu: "Zar i Vi?"
On me samo pogledao i slegnuo ramenima.

Pukovnika Jucu Rukavinu bilo je teko prepoznati, bio je sav obliven krvlju. U logor u entvidu svakodnevno su dolazile velike skupine izruenih Hrvata, a odatle su danomice odvaani na ubijanje tako da se u tihim noima ulo strojniku paljbu i trajne jauke. Svi smo bili pripravni na smrt, ali se mnogi hrvatski vojnici ipak nisu dali mirno voditi kao ovce."

Od mnogobrojnih primjera junatva Heimovi navodi samo dva:

"Zastavnik Nikola Pocrni negdje je naao (ili nekako prikrio) jednu runu bombu. Kad mu se pribliio komesar 'kapetan Duko' , Pocrni ga je naglo ga pograbio i vrsto ga drei u "zagrljaju" uzviknuo Za Poglavnika i Dom Spremni!, i aktivirao bombu koja je ih je obojicu razniela.

Drugi je bio domobranski nadporunik Ive Rukavina. Kad mu je neki komesar pokuao s nogu oteti postole, Rukavina je pograbio izpranjenu bacaku granatu, koja je tu leala na zemlji, i udari komesara po glavi takvom snagom da je na mjestu ostao mrtav. Rukavinu su zatim svukli do gola i privezali ga za jedno drvo. K njemu su tada prilazile uljive partizanke i svaka noem zarezivala u njegovo tielo. To je trajalo punih 6 sati, nakon ega je u groznim mukama izdahnuo ovaj hrabri hrvatski vojnik.

Treeg lipnja 1945., doao je i na mene red. Nas oko dvie tisue izluili su od ostalih, postrojili po deset u redove pred logorom i naa kolona je krenula na svoje posliednje putovanje. Ja sam se drao uz dopukovnika Stipu Milinkovia, bojnika aria i nadporunika Peru Rastia. Pratile su nas dvie brigade, jedna crnogorska i jedna srbijanska, naoruane majserima i arcima. Ovom zadnjom (srbijanskom) zapoviedao je crveni krvnik kapetan-komesar Danilo Milinkovi iz Bobote u Slavoniji. im smo se odmakli od entvida vezali su nas icom za ruke po deset zajedno, zabranivi nam govoriti i kaljati.

U kinom predveerju kretala se naa bosa povorka na stratite. Pokraj kapelice sv. Katarine poveli su nas prema jednoj provaliji iz koje su se uli jauci ranjenih koje su dan prije stieljali. Kad smo oko 10 sati u noi doli na rub provalije obasuli su po nama rafale iz automatskog oruja. Niz vrletnu strminu stali su se kotrljati mrtvi i ranjeni. Pri kotrljanju i prevrtanju mnogima su popucale ice kojima su bili vezani. One to su vezale mene s mojim drugovima izprekidale su se nakon to smo zapeli za neki panj u grmu skoro na dnu provalije.

Dopukovnik Milinkovi je bio mrtav, a Rasti je teko ranjen leao nekoliko metara udaljen od mene. Polako sam se odpuzao do bojnika aria koji se nedaleko zaustavio. Kad sam se primako on me uhvatio rukom i privukao k sebi. Bio sam sretan to barem imam uza se nekoga iva i naizgled zdrava. Odluili smo leati kao mrtvi. Pred zoru, tri krvnika su sila u dolinu da pregledaju jesmo li svi mrtvi. Gazili su po gomilama leeva, kojih je tu sada moglo biti preko deset tisua.

Ranjenima koji jo nisu bili izdahnuli pucali su samokresima u glave. U to je i Rasti koji je bio blizu nas zajauknuo. Partizan koji je uo njegov jauk udaljio se od druge dvojice, priao k njemu i opalio mu naboj u glavu, a zatim mu jo noem prerezao grkljan. Oiti dokaz da je to bio neki poilaeni etnik. Odatle se uputio prema nama. Mi smo leali kao mrtvi. Kad nam se sasvim pribliio, skoi bojnik ari kao razjaren vuk, zgrabi ga grlo i pade s njim na hrpu leeva. Kad se za nekoliko sekunda digao, etnik-partizan je leao mrtav. Od mrtvog zlotvora ja sam uzeo no, a ari samokres i dok su ona druga dvojica partizana bila zauzeta ubijanjem ranjenika, a bili su od nas dosta udaljeni, bojnik ari i ja smo se popeli na rub i pojurili prema oblinjoj umi. Kad su se partizanski ubojice okrenuli prema nama mi smo se ve doepali ume"

Josip Heimovi je bio ponovno uhien i proao Krini put sve do Beograda gdje je neko vrieme bio zatvoren i u zloglasnoj Glavnjai. Jo je dva puta bio izveden na strieljanje i udom Bojim oba preivio. Na koncu, poslie desetgodinje robije, uspio je pobjei preko granice i doi u Kanadu. Upoznao sam ga 1962. godine, na jednom zasjedanju u glavnom gradu Kanade, Ottawi.

Nedugo poslie toga umro je u Torontu od posliedica rana i muenja koje je pretrpio na Krinom putu hrvatskoga naroda. Prije svoje smrti napisao je knjigu "U Titovim Kolonama Smrti", koja je prevedena na engleski pod naslovom "In Tito's Death Marches" (U Titovim marevima smrti).

Sudbine ministara NDH

U svim vladama Nezavisne Drave Hrvatske (od travnja 1941. - svibnja 1945.) bilo je ukupno 40 ministara ukljuivi i Poglavnika dra Antu Pavelia.
Dva su ministra za vrieme rata umrla prirodnom smru: Ministar postrojnik, dr. Ljudevit olc i ministar Dravne riznice, dr. Ante Filipani, a druga dva: dr. Mladen Lorkovi i krilnik Ante Voki nasilnom smru 1945. godine.
Sudbina prvog ministra obrta, veleobrta i trgovine, Marijana imia, do danas nije poznata.
Dr. Savo Besarovi nije se povlaio iz Zagreba. Njega su srbokomunistiki krvnici odveli u Sarajevo i tamo ubili.

Kad je prije smrti na "narodnom sudu" upitan: "Kako si ti kao Srbin mogao sluiti ustaku dravu?, ovaj estiti Hrvat pravoslavne vjere je odgovorio:

"Ja, ni nitko od moje obitelji nikada se nije osjeao Srbinom. Imao sam ast biti ministar u vladi Nezavisne Drave Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku i kad bih se opet rodio, opet bi sluio svome narodu!"

Naalost, sve estite Hrvate pravoslavne vjere, kao to su: Predrag i Nenad Gagi, Predrag "Pea" Mii i tisue drugih, koji su se u ovom prolom ratu astno borili za svoju domovinu Hrvatsku, vi danas u Hrvatskoj zovete "hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti".
Po emu su to oni "srpske nacionalnosti"? Po pravoslavnoj vjeri?
Nee me uditi ako jednoga dana ponete i Grke i Ruse smatrati Srbima.

Od ostalih 34 ministra, koji su se u svibnju 1945. uspjeli povui, 12 je izrueno komunistikim krvnicima: Dr. Mehmed Alajbegovi, dr. Mile Budak, dr. Pavao Canki, dr. Vladimir Koak, dr. Osman Kulenovi, ivan Kuvei, vojskovoa Slavko Kvaternik, dr. Julije Makanec, dr. Nikola Mandi, general Miroslav Navratil, dr. Mirko Puk i doadmiral Nikola teinfl. Njih su Tito i njegovi crveni krvnici pobili na najsuroviji nain. Uz njih su pobili sve generale i sve vie astnike i dunostnike Nezavisne Drave Hrvatske koje su im podmukli Englezi predali.

Umorili su i sve sveenstvo Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebakog muftiju Ismeta ef. Muftia, blizu 700 hrvatskih katolikih sveenika i skoro sve istaknute hrvatske intelektualce koji su im dopali u ruke.

U emigraciji su umrli ministri:

Dr. Milovan ani - Fermo, Italija, 1. 8. 1946. D
r. Mile Starevi - Buenos Aires 9. 3. 1953.
Dr. Stijepo Peri - Buenos Aires 12. 6. 1954.
Dr. Ante Niki - Buenos Aires 28. 1.1962.
Janko Torti - Los Angeles 30. 9. 1962.
Dr. Josip Balen - Tukuman, Arg 25.10.1963.
Dr. Meho Mehii - Salzburg, Au. 17.10.1967.
Dr. Ivo Petri - Buenos Aires. 29. 5. 1968.
Prof. S. Ratkovi - Varna, Italija 1. 11.1968.
Dr. Dragutin Toth - Cordoba, Arg 12. 2. 1971.
Dr. Lovro Sui - Karakas, Ven 8. 1. I972.
Dr. Stjepan Hefer - Buenos Aires 31.7.1973.
Dr. J. Dumandi - Buenos Aires 8. 9. 1977.
Ing. Hilmija Belagi Buenos Aires. 1.12.1977.
Dr. Josip Cabas - Buenos Aires. 24.12.1980.
Ing. Ivica Frkovi - Buenos Aires 21.12.1980.
Dr. Edo Bulat - Buenos Aires 28. 6. 1984.
Dr. Andrija Artukovi - Zagreb 16. 1. 1988.
Dr. Vjekoslav Vrani - B. Aires. 25. 9. 1990.
Dr. Mate Frkovi - Buenos Aires. ? ? ?

Ubojstvo krilnika Vokia i ministra Lorkovia

Kao i za sve drugo tako i za ovaj zloin mnogi su Hrvati, u emigraciji i domovini, bez ikakva promiljanja, krivnju pripisivali generalu Vjekoslavu Luburiu. A kako i ne bi kad on, kako tvrde nai "antifaisti", za vrieme cieloga rata nije nita drugo radio, nego u Jasenovcu dnevno klao najmanje 1.000 Srba.

Da, te i takve luake lai mogle su se samo izlei u kriminalno-bolesnim umovima velikosrbskih i jugokomunistikih agitpropovaca svakome je jasno, ali, vjerovali ili ne, mnogi od naih (nepismenih i polupismenih) politikih voa u emigraciji, a da i ne spominjemo one u domovini, poeli su u to vjerovati.

to se uistinu dogodilo s Vokiem i Lorkoviem opisao je astnik PTS-a Marko avi u pismu urednitvu asopisa Hrvatska Misao u Argentini:

Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959.

"Nie podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala veina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog puanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu no putovali kroz onu pustu guvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Sluajno sam se u Krapini naao sa generalom Antom Mokovom sa kojim sam bio intimni prijatelj jo od godine 1933. iz prve emigracije.

".Mokov je sjedio u svom automobilu i ja sam uao k njemu i poeli smo razgovarati o naoj tragediji i tako smo bili obojica tuni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta poeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozoriu od auta i oba se prenusmo od sna.

Tko je zakucao, to je bio ustaki satnik Mijo Grabovac takoer stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je poelo sunce izlaziti iza onih krapinskih uma.

Grabovac daje prijavak generalu ovako: "Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vaem brzoglasnom nalogu!"

General priupita, "a gdje su ti njih dva?", mislei na Vokia i Lorkovia.

Grabovac odgovara: "Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama."

General upita, "a to si sa njima uinio?"

"Streljao sam ih gospodine generale."

Mokov se je zgrabio za kose i upao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i ree mu, "a to da od tebe radim nesretni brate?"

Grabovac odgovara, "streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zasluija"

Mokov je ponovno sebi upao kose i plakao i kroz pla govori Grabovcu, "odstupi da te ne vidim."

Kada je Grabovac otiao, ja govorim Mokovu, "zato nisi dao da ja te ljude uvam pa bi sada bili ovdje sa nama."

Mokov odgovara, "sada je sve kasno dragi moj Marko."

Na nagaanja o tome to bi se dogodilo da Voki i Lorkovi nisu bili uhieni i da su na neki nain doli u dodir sa Saveznicima, jednostavan odgovor je - Nita!

Saveznici su jo od poetka 1. svj. rata bili za stvaranje i pod svaku cienu odranje Srboslavije u bilo kojem obliku, pod bilo kojim imenom, to je izkljuivalo bilo kakav oblik hrvatske drave. "Tri velika" su koncem studenog 1943., na konferenciji u Teheranu, na inzistiranje "Uncle Joe-a Staljina", podpisala sporazum o uzpostavi i modelu nove komunistike Jugoslavije ime je izkljuen svaki pojam hrvatske drave.

Svatko tko je u glavi imao imalo sive materije znao je da su Francuzi i Englezi jo od poetka 20. stoljea krojili planove o stvaranju Velike Srbije, a Amerika se toj zloinakoj ideji prikljuila 1930ih, poslie dolazka Franklina D. Roosevelta za predsjednika. Stoga, mora se doi do zakljuka da krilnik Voki i ministar Lorkovi ili nisu bili dosta pametni ili su nasjeli makinacijama britanskoga MI6, boljevikoga NKVD-a i amerikog OSS-a. U emigraciji se provlaila pria kako je svemu tome kumovao njemaki vojni izaslanik u NDH general Edmund Glaise-Horstenau, koji je 1944., Vokiu i Lorkoviu navodno rekao: "Svatko zna da njemaki brod tone, to vi Hrvati ekate, zato ne skaete s toga broda dok imate vremena?"

Bilo kako bilo, to nije bio jedini pokuaj nekoga od njemakih saveznika da pri kraju rata priee na stranu Saveznika. Radi njemakih poraza na svim frontovima skoro sve manje drave koje su s njima bile u savezu pokuavaju se pri koncu rata spasiti prielazom na "drugu stranu".

U Rumunjskoj, 23. kolovoza 1944., kralj Mihael vri dravni udar na pro-njemaku vladu generala Antonescu-a.
Tjedan dana kasnije (2. rujna) Bugarski Domovinski Front u Sofiji rui pro-njemaku vladu i ve 8. rujna Bugarska se pod patronatom Sovjetskog Saveza prikljuuje Saveznicima.
Tjedan dana kasnije (15. listopada 1944.) maarski lider Miklo Horty podpisuje primirje sa Sovjetskim Savezom. Njemaka odgovara Operacijom "Panzerfaust", rui Horty-a, na njegovo mjesto postavlja Ferenca Szalasi-a i maarska vojska nastavlja s bitkama protiv boljevika do konca rata.

Voki-Lorkoviev pu je bio osuen na neuspjeh iz mnogo razloga. Uz gore spomenute saveznike sporazume o re-establimentu svoje umjetne tvorevine Jugoslavije, puisti su poinili i fatalnu pogrieku kad su stupili u kontakt s vodeim ljudima Maekove HSS-e, Ivankom Farolfiem, Ljudevitom Tomaiem i Augustom Koutiem, koji su bili pod izravnom kontrolom britanske obavjetajne slube MI6.

Po naredbi svojih "handlera" Farolfi, Tomai i Kouti su inzistirali da se u prvu toku plana stavi (za svakog pametnog ovjeka ludost) da e Hrvatska vojska (domobranstvo) im doe pod njihovu kontrolu razoruati sve njemake trupe na teritoriju Nezavisne Drave Hrvatske. Nije upitno da je njemaki Abwehr za sve to saznao prije nego su urotnici napustili mjesto sastanka. Sve to je nakon toga usliedilo svima je poznato.

U ono ratno vrieme kad su se glave gubile za mnogo manje prekraje, njemaki veleposlanik Sigfried Katsche je zahtievao da se puiste smjesta strielja.
Dr. Ante Paveli se tome uporno opirao i na koncu pobjedio.
Voki i Lorkovi su poslani u Lepoglavu i da rat nije skonao kako jest oni bi eventualno bili puteni na slobodu.

A o bi se s njima dogodilo da ih ludi Grabovac nije strieljao? Isto to se dogodilo sa svim hrvatskim astnicima i ministrima koji su dopali u ruke podmuklim Englezima.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Doen


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mreu koju nam je svima na openiti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripiimo svu nesreu nau njezinim poetnicima, a ne narodima naim;
Oprostimo neprijateljima naim, i nastojmo da nam u budue ne mogu koditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naih muenika, a taj je grob cijela naa domovina,
zakunimo se da emo dostojno osvetiti oce nae,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starevi

Sveta prava naeg naroda...

"Ova naa stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadanje poslovanje
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su na narod kojekakovimi naini i sredstvi turnuli do ponienja i nesree,
ter nastoje da ga u tom stanju dre.
Na zakonitu temelju stoje, branit ili iskat,
pravnim nainom i pravinim sredstvi,
sveta prava naeg naroda i nae Domovine."

dr. Ante Starevi

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naa nesrea:

mi svakomu vjerujemo bez da promiljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi uine.
Ali mi bar za as, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlaenje za ljubav;
mi emo dananje zlo i krivicu dananju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rie kae, ponaati emo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih ve nikada ne moe biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne riei ne ujemo, mi se drimo, kako valja."

dr. Ante Starevi
Stina hrvatskih pradidova