|
Još jedno svjedoèanstvo o komunistièkim zloèinima genocida nad hrvatskim narodom Svjedoèanstvo 15-godišnjeg Vladimira FrkoviæaSpomenuti samovoz, pratnju i novèanu obskrbu (u zlatu) dala je Maèeku na razpolaganje Hrvatska državna vlada. Brigu oko njegova odlazka i osiguranja vodio je general Ante Moškov. "Tek oko 7 sati uputila se i naša skupina, koristeæi povlaèenje njemaèkih jedinica koje su krèile i osiguravale put. Oko 3 sata poslie podne stigli smo u Klagenfurt, baš kad i engleske predhodnice u Krumpendorf. Tada još nismo znali da je Njemaèka položila oružje, niti išta o sudbini dra Vranèiæa i kapetana bojnog broda Andrije Vrkljana, koji su prije nekoliko dana odletili iz Zagreba k Zapadnim saveznicima."Ovaj put k Zapadnim saveznicima opisao je dr. Vranèiæ u proslovu knjige "S bielom zastavom preko Alpa", koja je tiskana u Buenos Airesu 1953. godine: "Bilo mi je stavljeno u zadaæu uruèiti saveznièkom zapovjedniku za Sredozemlje, fieldmaršalu Alexsanderu spomenicu kojom ga Hrvatska vlada moli da u slobodno podruèje Hrvatske uputi svoju vojsku u svrhu zaštite stotina tisuæa civila kojima je prietila opasnost pokolja od komunistièkih partizana.U sluèaju da saveznièki zapovjednik ne mogne udovoljiti ovakvoj molbi Hrvatske vlade, bio sam opunomoæen ponuditi im predaju Hrvatskih oružanih snaga i prihvatiti uvjete predaje. Tijekom rata hrvatski je narod uložio sve svoje snage u obranu težko steèene državne neovisnosti. Što se rat više primicao kraju, to je narod sve više strepio nad sudbinom svoje države. Radi toga, ne zaèuðuje da se vijest o našoj misiji proširila Zagrebom strielovitom brzinom i hrvatska javnost je u nju polagala velike nade. Bila su joj poznata naèela Atlantske Povelje, pa je prevladavalo uvjerenje da æe ona vriediti i za Hrvatsku, jer Zapadni saveznici ne mogu imati nikakva razloga za razaranje hrvatske države i ponovno bacanje hrvatskoga naroda u robstvo."Kako znamo, ljuto smo se prevarili. "U Klagenfurtu je Hrvatska vlada održala sjednicu na kojoj je odluèeno da se nastavi put preko Völkenmarkta prema Turracher Höhe. Naveèer smo stigli do Ebene Reichenau i tu prenoæili. Sliedeæi dan, 8. svibnja, došli smo do odredišta i smjestili se u jednom hotelu. Od èlanova Hrvatske državne vlade i ministara tu su se našli: Predsjednik dr. Nikola Mandiæ sa suprugom, dopredsjednik dr. Džaferbeg Kulenoviæ s obitelji, ministar dr. Mate Frkoviæ s obitelji, ministar ing. Hilmija Bešlagiæ sa sinom, ministar dr. Mile Budak s kæerkom, ministar dr. Pavao Canki, ministar ing. Ivica Frkoviæ s obitelji, ministar dr. Osmanbeg Kulenoviæ i ministar prosvjete dr. Julije Makanec. Osim ministara i njihovih obitelji nazoèni su bili: doglavnik Ademaga Mešiæ, general Vladimir Prebeg, osobni tajnik ministra predsjednika dr.Jozo Ðebiæ-Marušiæ s obitelji, savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova Blažièko, državni tajnik dr. Saboliæ s obitelji, ustaški pukovnik Juco Rukavina s obitelji, dr. Èaèiæ s obitelji, Prpiæ (roðak dra Mile Budaka) i J. Keller. K tomu je u ovoj skupini bilo i nekoliko èinovnika iz raznih ministarstava sa svojim obiteljima.Ostali hrvatski ministri nalazili su se u Krumpendorfu i po raznim drugim mjestima. O njihovoj sudbini kao i po položaju Hrvatske vojske i puèanstva koje je pošlo iz Zagreba mi nismo ništa znali, jer su sve veze bile prekinute. Tek drugi dan, 9. svibnja, èuli smo preko krugovala da je Njemaèka položila oružje. Pukovnik Juco Rukavina pokušao se tada probiti kroz engleske redove do Klagenfurta, ali nije uspio. Pod "zaštitom" Engleskog imperijaOd 8. do 15. svibnja zadržavala se naša skupina u Turracher Höheu, groznièavo nastojeæi uzpostaviti prekinute veze. Sa Saveznièkom vojskom do tada nismo imali nikakva dodira. A kad se èulo da su Englezi u blizini odluèismo poæi im u susret. Zato smo se oko 9 sati istoga dana uputili prema Tamswegu gdje se veæ nalazila njihova vojska.Èim smo stigli uzpostavljena je veza s njihovim zapovjednikom mjesta, koji se prema nama pokazao vrlo susretljivim. Obeæavši nam sigurnost, naglasio je da se Hrvatska državna vlada sada nalazi pod zaštitom oružanih snaga Engleskog imperija i smjesta je dao izprazniti jedan dvorac za naš smještaj, do daljnje odluke. Nu kako tu nije bilo dostatno prostora za sve, moj otac je (sa znanjem zapovjednika) prihvatio ponudu nekog Austrijanca da se dio naše skupine smjesti u njegovom hotelu, koji se nalazio u Preber-See, oko 9 kilometara udaljenom od Tamswega.Tako su u taj hotel na jezercu pošli ministri: ing. Hilmija Bešlagiæ, ing. Ivica Frkoviæ, dr. Mate Frkoviæ, dr. Džaferbeg Kulenoviæ i dr. Osmanbeg Kulenoviæ sa svojim obiteljima. U Tamsweg je, meðuvremeno, prispio i jedan odred hrvatskih oružnika meðu kojima je bio i ministar dr. Mirko Puk s gospoðom. Buduæi da su se i dalje vodili razgovori s engleskim zapovjednikom, dr. Mandiæ je pozvao sve ministre na sjednicu u Tamsweg, radi dogovora o daljnjim postupcima. Na taj sastanak došao je i moj tata, vodeæi sa sobom nas troje djece. Kad nas je htio ostaviti s oružnicima, dok svrši sjednica Vlade, engleski zapovjednik je zatražio od njega da smjesta poðe po ostale ministre, kako bismo potom svi skupa mogli poæi u Ketschach gdje su, prema njegovim navodima, bile pripravljene prostorije za smještaj èitave Hrvatske vlade. U meðuvremenu je dr. Mile Budak odreðen za vezu s Englezima, dok su oni sa svoje strane postavili jednog èastnika, koji je govorio njemaèki.Gore za vas!Kako je vrieme prolazilo, a skupina s Preber-See-a nije dolazila, zamolio je dr. Budak engleskoga èastnika da nas troje ostavi s oružnicima, ako nam otac ne stigne na vrieme. Englez je na to pristao, ali pod uvjetom da mu u roku od deset minuta uruèimo jedan fotografski aparat "Leica".Buduæi da takvog aparata nitko od nas nije imao, dr. Budak mu je morao odgovoriti negativno. "Gore za vas!", reèe na to engleski èastnik s nekim zagonetnim prizvukom u glasu. Odmah za tim je dao nalog da oružnici i svi drugi koji ga imaju odmah odlože oružje na jednu hrpu u dvorištu. I netom što je to obavljeno, drugi su se Englezi poèeli zagledavati u naše samovoze, u njih sjedati i pomalo se vozikati.Videæi iznenaðenja na našim licima, stali su nas "smirivati", govoreæi kako æemo ih dobiti u Ketschachu, kamo æe nas oni odvesti svojim vozilima. Jedino su dozvolili dru Mandiæu da se (zbog poodmaklih godina) vozi sam svojim automobilom. Na putu u izruèenjeOdlazak je odreðen sa 1 sat poslie podne, 17. svibnja. A kako do toga vriemena nije stigla skupina s Preber-See-a, Englez je zapovjedio da se prisutne ukrca u zaplienjene njemaèke teretnjake, kojima su upravljali zarobljeni Niemci.Za vrieme vožnje meðu nama se razvila živahna razprava o èudnom engleskom postupku. Pogotovo kad se poèela spuštati i noæ, nakon što je karavana prešla brdo Katschberg i prošla Spittal am Drau. Tada su dr. Mandiæ i neki drugi ministri prosvjedovali, navodeæi da zbog svojih obitelji ne mogu po noæi dalje putovati. Englez je na to odluèio da se vratimo u Spittal, gdje æemo prenoæiti, a sutra nastaviti put. Od crvenih kapa k crvenim petokrakamaOko 10 sati u noæi zaustavili smo se pred jednom velikom vojarnicom u Spittalu. Tu su nas doèekali engleski vojnièki redarstvenici a crvenim kapama i odmah nas razstavili u dvie skupine: mužki na jednu, a ženske s djecom na drugu stranu. Odveli su nas u posebne dvorane i pred njima postavili straže. Time su bile prekinute i naše obiteljske veze.Dne 18. svibnja, u 6 sati ujutro, èekali smo nastavak putovanja. Tada su Englezi i dru Mandiæu oduzeli samovoz. Svrstavši nas sve skupa u redove, odveli prema dvorištu i smjesta ukrcali u u engleske vojnièke teretnjake. Na svaki teretnjak postavili su jednog naoružanog vojnika, dok su druga dva sjedila uz vozaèe. Na pitanje baruna Raucha ml. zašto tako loše s nama postupaju, Englez je odgovorio: "Moramo proæi kroz partizansko podruèje, pa vas pratimo radi sigurnosti." Za tim se ovaj èastnik za vezu poèeo tobože ljutiti na svoje kolege koji su u Tamswegu zaplienili naša vozila.Kao naivni ljudi, mi smo momentalno povjerovali u njegovu izkrenost, zaoboravivši pritom sluèaj s "Leicom" i poèeli se smirivati nastavljajuæi put prema tobožnjem hotelu u Katschachu. Nu, nakon kratke vožnje opazi gospoða Bogat da nas voze uz "jugoslavensku" granicu. Po zidovima kuæa vidile su se izpisane razne partizanske krilatice. Par èasaka kasnije pojavio se iza jednoga zavoja samovoz u kojem su sjedile dvie osobe s crvenim petokrakama na kapama. Tada nam je postalo jasno da nas voze na izruèenje, pa je meðu nama postala prava uzbuna.U "oslobodilaèkim" rukamaNa naše neprilike naša "sigurnostna pratnja" se cinièki smijala. A kad su zaustavljena kod kolodvora Rosenbach, rekoše nam da se tu mora èekati neke druge teretnjake koji nemaju nadignute pokrivaèe, jer da se s ovima ne može proæi izpod podvožnjaka pred nama. U èetiri teretnjaka bilo nas je oko 80 osoba.Premda nitko nikoga nije ništa pitao, znali smo u kakvom se položaju nalazimo. Na svim licima moglo se èitati pravo zaprepaštenje. I dok smo mi psihièki proživljavali uèinke prvog udarca strahovite stvarnosti, od strane podvožnjaka, odakle su imali doæi tobožnji kamioni bez uzdignute cerade, pojavila se grupa partizana zajedno s Englezima. Èim su stigli k nama, Englezi su nas poèeli iztjerivati iz teretnjaka s njihovim poznatim povicima; "Come on!" I kako smo silazili patrizani su nas svrstavali u èetverored, da nas zatim protjeraju izpod podvožnjaka do željeznièke postaje. Stigavši na kolodvor Rosenbacha opazili smo ministra HOS-a, admirala Nikolu Šteinfla kojeg su partizani prikljuèili našoj skupini. Tu je brzo stigao i neki partizanski komesar s popisima naših imena, koje su mu uruèili Englezi.Malo kasnije, dovukla je jedna lokomotiva nekoliko vagona u koje nas odmah stadoše ugoniti prema komesarovu prozivanju. Uz imena onih koji nisu bili prisutni komesar je stavljao posebne oznake, a to se odnosilo na skupinu u Preber-See-u. U svaki vagon stavili su po èetiri partizana s automatskim puškama i vlak je krenuo, žene su zajaukale a djeca udarila u plaè. Jesenice i prvi kundaciProlazeæi jednim duljim tunelom, Blažièko je izkoristio mrak i bacio kroz prozor sve putnice i ostale osobne izkaznice ciele skupine, koje je on nosio. Oko 4 sata po podne vlak se zaustavio na prvoj postaji - Jesenice. Tu su nas iztjerali iz vagona, te uz najprostije srbijanštine, poèeli kundaèiti. Kako su neke obitelji još imale po neki kovèežiæ ili kakvu torbicu, partizani su zapovjedili da se sve to stavi na jednu hrpu te da æe kasnije, kako su govorili, biti dopremljeno za nama. To nam je oživilo sliku onog bacanja na hrpu Englezima u Turracher Höheu.Pod jakom stražom posve mladih partizana odtjerali su nas odatle preko jedne uzvisine prema nekom bivšem njemaèkom logoru za zarobljenike, neprestano pucajuæi u zrak preko naših glava. Taj logor bio je ograðen trostukim redom bodljikave žice pod elektriènom strujom. Nakon što nas utjeraše kao ovce, razmjestiše nas po raznim dašèarama u kojima su se nalazili kreveti na katove. Svi smo polegli bez glasa, samo je pukovnik Juco Rukavina stenjao i od vremena na vrieme zavijao od napadaja težkih bolova èira na želudcu, a da mu nitko nije mogao pomoæi. Oko deset sati u noæi stigla je k nama nova skupina od tridesetak Hrvata i Hrvatica koje su takoðer Englezi izruèili. Meðu ovima nalazili su se: Poglavnikov brat, prof. Josip Paveliæ, Lucijan Blažekoviæ sa suprugom i dvie kæeri ( od 18 i 20 godina), lieènik PTS-a dr. Schäffer sa dva zdravstvenika, ustaški satnik Rude Ritz i satnik Kojiæ s obitelji, ustaški nadporuènik Dina Milinkoviæ te skupina èinovnica iz raznih državnih ureda.
 Malo zatim unišlo je u prostorije desetak partizana tražeæi pukovnika Josu Rukavinu. Vidjevši da je tu samo Juco Rukavina, nezadovoljni se udaljiše.
U dašèarama smo sami, a partizani nas èuvaju vani. Nitko ne zna što donosi sliedeæi èas. Sve je potišteno. Vode se raznovrstni razgovori o sudbini koja nas èeka.
Kako još nismo bili sasvim orobljeni, a veæ treæi dan nismo dobili nikakve hrane, pojedinci su davali partizanima svoje satove, vjenèano prstenje ili narukvice za komadiæ kruha. U obæoj potištenosti i strahu, koji je osobito zahvatio ženske, nastupa dr. Mile Budak te æe nam: "Ne bojte se djeco! Nema smrti do suðene - a suðenoj se ne izmièe!".
"Pasulj èorba" i "dosta vode"Sliedeæu noæ smo proveli budni u strašnoj živèanoj napetosti. Uznemirenost je dosegla vrhunac u ranu zoru treæeg dana, kad su partizani ušli u našu prostoriju najavljujuæi da po podne polazimo. Tek tada dobismo nešto jela - "pasulj èorbu", zapravo to je bila neka mutna voda s ponekim zrnom suhoga graha.U podne su nas iztjerali pred nastambe. Previjajuæi se od težkih želudèanih bolova, pukovnik Rukavina moli da mu dadu malo vode. Partizan u njegovoj blizini obaspe ga veæ poznatim balkanskim psovkama, a onda, odmièuæi se dobaci: ""Biæe ti dosta vode!" Oko jedan sat po podne potjerali su nas u èetveroredu na kolodvor Jesenice i ugurali u stoène vagone koje su izvana plombirali. Nakon što je vlak krenuo svi smo se pitali - kamo nas vode? "Sada bo prošel Paveliè"Kroz pukotine vagona mogli smo vidjeti okolicu. Profesor Paveliæ je opazio da se na svakih dvadesetak metara uz prugu nalazi po jedan naoružani partizan.Pri prvom zaustavljanju vlaka na otvorenoj prugi upitao je najbližeg partizana što oni to èuvaju i zašto su tako postavljeni. Ovaj mu odgovori: "Sad bo prošel Paveliè." Buduæi da nismo ništa znali o sudbini drugih Hrvata, a najmanje o Poglavnikovoj, taj odgovor je meðu nama izazvao novo zaprepaštenje.Škofja Loka"Na licu mesta"Kad se vlak zaustavio našli smo se na željeznièkoj postaji Škofja Loka. Nakon izkrcavanja iz vagona preuzela nas je nova partizanska pratnja. Komesar te pratnje derao se i prietio da æe "na licu mesta" biti srieljan svaki onaj kod koga se naðe bilo kakvo oružje. U kasni sumrak toga dana (21. svibnja 1945.) potjerali su nas prema nekom logoru koji se nalazio na jednom brežuljku udaljenom oko dva kilometra od kolodvora i oko 500 metara od glavne ceste.Taj logor nije bio ograðen bodljikavom žicom, a sastojao se od šest zapuštenih dašèara. Stigli smo na brežuljak oko deset sati u noæi. A kako u barakama nije bilo nikakve razsviete svaki od nas je pipao po neèistom tlu, tražeæi kakvo mjestance da sjedne ili se, skršen umorom i glaðu, privali na zemlju. "Priznaj, da te ubijemo, ako ne priznaš bomo te ubili!"Oko ponoæi uðoše u dašèaru gdje sam se nalazio tri pijana slovenska partizana i, s jakim džepnim svietiljkama u rukama, poèeše se derati: "Gde je Paveliè?""Nema meðu nama Paveliæa", reèe im ministar Canki, koji je ležao pri samom ulazu.
Tek što je to izgovorio, partizani ga poèeše okrutno mlatiti i udarati nogama, svietleæi mu u oèi. Kad više nije mogao izdržati udarce, rekao im je: "Ovdje je samo profesor Paveliæ a ne Poglavnik dr. Ante Paveliæ."
Zatim je nastojao pijanim partizanima dokazati da profesor Josip Paveliæ, iako je Poglavnikov brat, nije uobæe bio politièki iztaknuta osoba, radi èega i oni ne znaju njegova imena.
Kao divlje zvieri, zagaziše tada partizani preko nas koji smo ležali, prema profesoru Paveliæu koji je ležao u jednom kutu uz predsjednika Mandiæa. Kad su do njega stigli poèeli su ga strahovito tuæi i muèiti, prisiljavajuæi ga da kaže da je on Poglavnik Ante Paveliæ. "Priznaj, hudiè, da te ubijemo!", vikao je najmlaði od njih, "ako ne priznaš bomo te ubili!" Pod strašnim mukama, profesor Paveliæ je ponavljao da on nije Poglavnik, a da o boravištu svoga brata ništa ne zna. Kako ih je pri tom oslovljavao "gospodo", oni ga svaki put udarahu kundakom vièuæi: "Mi smo drugovi, a ne gospoda!"Tek kad se nakon dugog mlaæenja i sav okrvavljen, onesviestio, partizani su ga ostavili i, pljujuæi po svima nama, otišli van.
Znam da æete me strieljati Prva jutarnja briga bila je kako pomoæi izprebijanom èovjeku koji je cielu noæ prestenjao od dobivenih udaraca. Kad mu je dr. Schäffer povio težke ozliede prof. Paveliæ se odvukao do bunara koji se nalazio u blizini logora da se barem malo okriepi svježom vodom. K bunaru su takoðer dolazile i žene s djecom, a on onako težko izprebijan i sav u ranama pomaže im zahvaæati vodu. Promatrali smo položaj logora i okolice, pomišljajuæi na bijeg. Dašèare su èuvali sami èetiri naoružana partizana. U tom pogledu, dakle, nije bilo veæih potežkoæa. Nu mi smo predpostavili da je to samo njihova klopka te da se u blizini mora nalaziti kakva jaèa zasjeda. Zbog toga smo odustali od te nakane.Uskoro su došli neki partizanski komesari, iztjerali nas iz nastamba i na otvorenom svrstali u dvie skupine: mužke u jednu a ženske s djecom u drugu, kao i Englezi u Spittalu. Iz tih grupa su nas pojedinaèno odvodili u barake i temeljito pretresali.
Mužke su pregledali partizani, a ženske i djecu dvie partizanke.
Ovo je bio lov na novce, satove i zlatninu, pa had bi štogod od toga pronašli, redovito su se meðusobno otimali. Kod Mile Budaka našli su samo jednu èetkicu za zube. Kad su mu je oduzeli on im reèe: "Da æete me strieljati to mi je jasno, ali ne razumijem zašto vam treba moja zubna èetkica." Prva "isledovanja"Nakon što nas tako "oèistiše" komesari su tražili da im dademo brojeve i druge podatke o našim samovozima koje su nam Englezi oduzeli, jer æe oni zahtijevat - kako rekoše, da im se to vrati. Pri tom su se najpogrdnije izražavali o Englezima. Sliedeæi dan došli su drugi partizanski komesari: jedan Srbijanac, jedan pravoslavac iz Like (prezimenom Uzelac) i jedan Slovenac. Sva tri su nas obasipali beogradskim "reènikom", natjeèuæi se koji æe s nama živinskije postupati. Malo kasnije poèeli su nas pojedinaèno prozivati na "isledovanje".  "Gde su ustaši?", zapitao ju je komesar.
"Ustaše!…To vi bolje znate", odgovori mu Cela.
Komesar se cinièki nasmije i nastavi: "A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?"
"Pošla bih kao s dušom u raj!, odgovori osamnaestgodišnja djevojka.
"Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?"
"Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobièniji zloèinci!", odgovori Cela.
"Znademo mi kako æemo da vas udesimo!", dobaci komesar i kaže, "Možeš da ideš".
Cela Blažekoviæ ustade, ponosno diže ruku i pozdravi "Za Poglavnika i Dom Spremni!"
Sliènih sluèajeva bilo je mnogo. Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponašanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frkoviæ."Plavi omnibus"Sutradan (23. Svibnja 1945.) opazili smo da se u "komandnoj baraki" pripravljaju nekakvi popisi. Èetiri dana kasnije došao je pred vrata naše velike dašèare neki komesar i poèeo prozivati po popisu. Najprije je proèitao imena ministara, viših dužnostnika i èastnika i naložio im da se pripreme za odlazak.Oko podne prozvani su veæ nalazili u pokretnim redovima. Osim èlanova Hrvatske državne vlade, u toj skupini su bili: doglavnik Ademaga Mešiæ (koji je cielo vrieme bio bolestan), general Miliæ, general Prebeg, pukovnik Juco Rukavina, dr. Fedor Èaèiæ, dr. Ðebiæ-Marušiæ, tajnik Ministarstva unutanjih poslova Blažièko i još neki drugi, èijih se imena ne sjeæam. Pod jakom pratnjom odveli su ih prema glavnoj cesti, dok su èlanovi njihovih obitelji ostali s nama u logoru. Dva dana po tom došli su partizani s drugim popisom na kojem su bili: barun Rauch, J. Keller, Budakov roðak Prpiæ, Lucijan Blažekoviæ, ustaški poruènik Dina Milinkoviæ, dr. Schäffer i neki drugi. S našega brežuljka pratili smo kretanje ove skupine i vidili kako su je na glavnoj cesti ukrcali u neki plavi omnibus. Dvadesetak minuta kasnije taj se omnibus vratio prazan. Malo za tim u daljini se èulo štektanje strojnica. Neki rekoše da to sigurno strieljaju naše odvedene. Drugi su pucnjavu tumaèili kao partizansko veselje uz Titin roðendan. Oko dva sata po podne prozvali su 12 ženskih, meðu kojima bile: stara majka pukovnika Juce Rukavine, gospoða Blažekoviæ, njezina kæer Cela, Grozda Budak i njezina rodica Ana Budak i moja sestra Mirna. I ova je skupina odvedena plavim omnibusom. Uskoro smo opet èuli strojnièku paljbu.Taj dan je vladalo veliko nevrieme, padala je jaka kiša s krupom. Ali to partizanima nije smetalo u njihovom "oslobodilaèkom dejstvovanju". Na naša uzrujana pitanja, kamo ih vode, partizani su odgovarali da je to prievoz preko jednog porušenog mosta gdje se moraju pretovariti u drugi kamion, zbog toga se, rekoše, taj omnibus tako brzo vraæa. Meðutim, od onih koji su odvezeni tim plavim omnibusom do danas nema ni traga ni glasa. Cinizam I okrutnost partizana ili su tako daleko da su èak i nejaku djecu razstavili od njihovih majka. Tako su napr. pri ovom odvažanju ukrcali sa ženskom skupinom i jednu gospoðu (od oko 30 godina starosti), bivšu državnu èinovnicu, dok je njezina sedmogodišnja djevojèica ostala plaèuæi s nepoznatim osobama. Opazivši u popisima naše prezime, komesar Uzelac je ponovno došao u logor. Nakon što me je pronašao, pozvao me u stranu i rekao mi da mi pozna otca iz "Šumarije" u Glini i da o njemu kao svome predpostavljenom ima najbolje uspomene. Kad nam se približila Jasna , on je upitao: "Gde je Mirna?" Rekoh mu da su je odveli. "Bijedna Mirna! Da sam znao mogao sam je spasiti", reèe na to Uzelac i ode.Osim žena i djece, nakon odlazka spomenutih skupina, ostali su još u logoru državni odvjetnik dr. Vidnjeviæ, satnik Ritz, satnik Kojiæ i jedan zdravstvenik vojnièar PTS-a. Sliedeæi dan komesar je odredio da se svi pripremimo za odlazak. Èetiri navedena muškarca smjesta su odveli, dok su nas malo kasnije u èetveroredu poveli prema glavnoj cesti gdje nas zaustaviše da nešto prièekamo. Uskoro smo saznali o èemu se radi. Prema nama su gonili dra Vidnjeviæa i satnika Kojiæa vezanih ruku straga, a meðusobno žicom izpod pazuha.Dr. Vidnjeviæ je bio nizak èovjek i šepav na jednu nogu, dok je satnik Kojiæ bio visok, a takoðer je šepao jer je na bojištu bio ranjen u jednu nogu. Tako tiesno vezani žicom, oni su u strašnim mukama prepješaèili 30 km dug put od Škofje Loke do Ljubljane, jer je jedan drugoga pri hodanju smetao i trgao ga.
Iza njih su na isti naèin vezani išli Rude Ritz i jedan drugi Hrvat. Pratili su ih èetiri naoružana partizana, koji im nisu dali da odahnu, neprestano ih mlateæi, pogotovo ako bi pokušali zastajkivati.
Za njima je koraèala naša skupina u kojoj je bila i Kojiæeva supruga s malim sinèiæem na rukama. Tužna i iznemogla, s užasom je gledala muke svoga muža.
U našoj skupini bilo je i starijih žena kao i djece u povojima. Tako je ovaj križni put s nama prošla i stara majka gospoðe Nevenke Rukavine. Mièuæi se mukotrpno, tražili smo taj "porušeni most" o kojem su partizani govorili, ali ga nigdje ne vidjesmo. ŠentvidU staji za stokuKonaèno smo stigli do Ljubljane. Grad je plivao u svietlosti elektriènih žarulja. Tu su nas utjerali u neku štalu u kojoj je neposredno prije nas bila zatvorena stoka.Kako u njoj nije bilo nikakve razsviete,, žedni, gladni i satrti, polegli smo na tlo po mekanoj stoènoj neèisti. Za vrieme noæi èuli smo pred štalom veliku partizansku svaðu jer su neki, koji nisu pripadali našoj pratnji, htjeli s nas svuæi i ono preostale odjeæe. Ranim jutrom opet su nas potjerali u Šentvid istim putem kojim smo sinoæ došli i utjerali nas u zatvor u kojem nam sinoæ nisu dali prenoæiti. Unutra smo našli mnogo drugih Hrvata: vojnika, oružnika i graðanskih osoba, meðu kojima je bio i stožernik Ustaške mladeži dr. Feliks Niedzielski.Ima li kogod od Frkoviæa?I ovdje je meðu partizanima vladala velika zbrka, što bi jedan odredio, drugi bi opovrgao. Tako su napr. jedni bili proglasili da æe dio zatvorenih biti "peške oteran u Osek na prisilni rad", a da æe trudne žene i djecu do pet godina prevesti vlakom do njihovih mjesta, a drugi su to odmah opovrgli. U ovaj zatvor neprestano su ulazili razni partizani tražeæi pojedine osobe. Meðu ovima je došao i neki komesar, pravoslavac iz Like, i poèeo vikati da se javi ako tu ima netko od Frkoviæa. Ja sam se odmah javio. U prvi mah malo se smeo kad je pred sobom vidio 15godišnjeg djeèaka, a onda nakon kratke stanke, stao se propitkivati za ostale èlanove moje rodbine. Konaèno dodade: "Znaš, ja sam bio prisutan kad su ti crkavali strièevi Marko i Jurica, ali tvoga æaæe se ne sjeæam."U to je u našu "sobu" ušao partizanski "lekar" dr. Ugarkoviæ, da odredi tko je za "pešaèenje", a koga se dalje mora odpremiti vlakom. I ovdje su prozivali imena onih koji su veæ bili odvedeni. Iste noæi upali su k nama neki novi partizani i iztjerali nas na cestu i nakon zadržavanja od oko sat vremena potjerali nas u noæ. Opet smo mislili da nas gone na strieljanje, ali, za èudo, mi se toga više nismo plašili. Zahvatio nas je nekakav podpuni nemar, tako da su neki na glas priželjkivali smrt. U praskozorje stigosmo do nekih željeznièkih traènica gdje je na otvorenoj prugi stajao vlak sa sklopom stoènih vagona. Utjerali su nas u smrdljive vagone, zatvorili i izvana plombirali. Nakon dva sata èekanja vlak je krenuo prema Zagrebu, odakle æemo, kako rekoše, poæi na prisilni rad. Oko tri sata po podne stigli amo na Zapadni kolodvor.Za vrieme zadržavanja neku su ženu spopali poroðajni bolovi, radi èega su partizani otvorili vrata toga vagona, da je navodno odvedu u bolnicu.
Neki su izkoristili tu priliku i po nekoj gospoði, koja je tuda sluèajno tuda prolazila, poslali poruke rodbini i prijateljima.
Primrèi i svoje imeNakon stanovitog vremena vlak je nastavio vožnjom da bi se nenadano zaustavio na otvorenoj prugi u Maksimiru. Tu su nas iztjerali iz vagona, svrstali u èetverored i pod jakom stražom poveli do bivših nastamba PTS-a kod Dubrave. U njima smo našli velik broj zatvorenih Hrvata. Drugi dan veæ su se opazili uèinci naših poruka sa Zapadnog kolodvora. Iako je bilo strogo zabranjeno, do žice su došli ili pokraj nje prošetali mnogi znanci i roðaci zatvorenika i, kad partizanska straža ne bi budno pazila, bacali nam po koji komadiæ kruha ili kakve druge hrane što nam je zaista padalo kao mana s neba. Buduæi da je u nekoliko dana došlo do više sluèajeva smrti od gladi, partizani su zatražili da se popišu sve majke koje su u logoru imale djecu do pet godina starosti, kao i sva djeca do 12 godina koja su u žici bila bez roditelja, radi puštanja van.Kad je za to došao neki njihov izaslanik ja sam se sluèajno našao kod ulaza.
"Znaš li ti mali pijesati?", upitao me. "Znam", odgovorih mu. "Dede amo da šaraš!"
Pri svršetku popisa "delegat" me zapitao, "Oæeš li i ti napolje?" "Hoæu", odgovorio sam mu. "Primrèi unda i svoje ime!" - i nepismeni Crnovlah zatim potvrdi podpise otiscima svoga palca.
Meðu popisanima za izlaz bila je i gða Nevenka Rukavina s kæerkicom od 2 godine.
Nu kad su sve gospoðe i djeca bili pred izlaznim vratima dotrèao je neki partizanski komesar i poèeo vikati da se javi Jucina supruga. Svi su šutili. A kad je partizan zaprietio da æe sve zadržati u logoru ako se ta žena odmah ne pronaðe, ona se sama javila. Odmah su je izveli na stranu i vratili u Logor, a zaplakanu djevojèicu dali starijoj kæeri Minki. Od tada do danas nitko više nije vidio suprugu pukovnika Juce Rukavine. Kako su završili hrvatski ministri i drugi dužnostnici NDH koji su odvedeni iz Škofje Loke, ne znam. Prema mom prosuðivanju mnogi od njih su strieljani u Sloveniji nu na svim izlozima na Jelaèiæevom Trgu bile su izložene slike s nadpisima: "Zlikovaèka Paveliæeva vlada nalazi se u našim rukama".Ponovno u tuðinuPo izlazu iz logora prijavio sam se u Dominikansku gimnaziju kako bih položio završni izpit, a zatim s mojim ujakom Vukoviæem pobjegao sam preko Austrije u "slobodu".Jasna je istodobno pkušala preæi granicu drugim putem, ali nije uspjela. Uhvatili su je i odtada joj se zameo svaki trag.
Èast èestitim ZagrebèanimaS osobitim zadovoljstvom iztièem ovom zgodom da se zagrebaèko graðanstvo vrlo živo zanimalo za tragiènu sudbinu svih èlanova Hrvatske državne vlade, kao i svih drugih Hrvata koje je zatekla ova golema nesreæa.S dubokom potištenošæu svi su pratili tok onih pretežkih dana.
Nu još nitko od njih nije znao što se dogodilo na Bleiburgu i u Titinim kolonama smrti.
Kao i tisuæe drugih Hrvata, Vladimir Frkoviæ je poslie potucanja po raznim logorima, 1948. uspio pobjeæi u Argentinu. Pošto je ovo u izravnoj vezi s svjedoèanstvom Vladimira Frkoviæa, posebno s stradanjem visokih èastnika HOS-a i èlanova Hrvatske državne vlade, koje Frkoviæ u svom svjedošanstvu spominje, smatram da je potrebno objaviti i ovaj mali izsjeèak iz svjedoèanstva ustaškog satnika Josipa Heæimoviæa koje je dao emigrantskom tisku 1957. godine.Svjedoèanstvo Josipa Heæimoviæa "….U Šentvidu je samostan èastnih sestara, kojega su partizani 1945. pretvorili u logor. Iz tog logora, kroz koji je prošlo oko 40.000 Hrvata, komunisti su odpremali ljude na strieljanja u Teško, Celo, Toplo, Svetu Katarinu i Svetu Marijetu, gdje je smrt našlo oko 25.000 Hrvata. U Heæimoviæevoj skupini, koju su od Engleza preuzele srbijanske i crnogorske brigade 25. svibnja 1945., bilo je oko 4.000 Hrvata i Hrvatica, od kojih su odmah u Jesenicama poubijali preko 1.000 osoba. Preostale su prisilili trèati od Jesenica do Kranja, prateæi ih motoriziranom stražom i stražarima na konjima naoružanim automatskim puškama i strojnicama. Sve iznemogle, koji bi zaostajali iza kolone, pratnja je na mjestu ubijala. Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeæu i obuæu te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio špalir partizana i slovenskih graðana s noževima, samokresima i obiènim štapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali. Stotine i stotine naših supatnika nisu taj most prešle, jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu. Od množtva tih leševa nastala je brana u rieci, tako da joj se razina digla iznad redovitog vodostoja. Konaèno je pritisak vode sve to provalio pa su mrtvaci odplovili Savom prema Zagrebu.Da bi ta grozna zlodjela nekako prikrili pred hrvatskim narodom, rijeku su u Preèkom pregradili i dotjerali zarobljenike Hrvate, koji su gomile tih leševa morali iz vode vaditi i nositi ih u velike grabe (jarke) koji su veæ bili izkopani u blizini rijeke. Oni koji su uspjeli preæi onaj krvavi most, partizani su odveli na nedaleko brdašce i smjestili u logor s nekim drvenarama koje su ostale iza Niemaca. Kako je tu veæ bilo stjerano veliko množtvo Hrvata, civila i vojnika, s novopridošlima broj se popeo na desetak tisuæa, meðu kojima je na zemlji ležalo mnogo mrtvih.U taj logor su slobodno ulazili svakovrstni partizanski tipovi i robili sve što se još kod pojedinaca moglo naæi. A kad bi im se prohtjelo da nekoga ubiju, jednostavno bi se približili žrtvi i izpalili joj naboj u zatiljak. Nakon što je sve bilo pokradeno i ogoljeno, "oslobodioci" su iztjerali osobe sa pozlaæenim zubima i zapovjedili im da legnu na ledinu, a onda bi èekiæem ili bilo kakvim mlatom udarali žrtvu po ustima dok joj ne bi izbili zube. Pri tim zloèinstvima u Kranju osobito se izticao kapetan-komesar Mile Poèuèa, kojeg sam poslie vidio kako se šeæe po Zagrebu, a sada (1957.) je pukovnik Udbe u Beogradu. Mislio sam da æemo svi u ovom logoru biti ubijeni nu u rano jutro osmoga dana povedoše nas prema Šentvidu.Na prolazu kroz mjesto Medvode vidio sam dra Milu Budaka vezanog lancima za ogradu jednoga mostiæa skupa s drom Mandiæem, Jucom Rukavinom i nekolicinom drugih iztaknutih hrvatskih èastnika i službenika NDH.
Budakovo lice bilo je sve izkrvavljeno.
Kako smo se odprije poznavali, dobacih mu: "Zar i Vi?"
On me samo pogledao i slegnuo ramenima.
Pukovnika Jucu Rukavinu bilo je težko prepoznati, bio je sav obliven krvlju. U logor u Šentvidu svakodnevno su dolazile velike skupine izruèenih Hrvata, a odatle su danomice odvaðani na ubijanje tako da se u tihim noæima èulo strojnièku paljbu i trajne jauke. Svi smo bili pripravni na smrt, ali se mnogi hrvatski vojnici ipak nisu dali mirno voditi kao ovce." Od mnogobrojnih primjera junaètva Heæimoviæ navodi samo dva:"Zastavnik Nikola Pocrniæ negdje je našao (ili nekako prikrio) jednu ruènu bombu. Kad mu se približio komesar 'kapetan Duško' , Pocrniæ ga je naglo ga pograbio i èvrsto ga držeæi u "zagrljaju" uzviknuo Za Poglavnika i Dom Spremni!, i aktivirao bombu koja je ih je obojicu razniela. Drugi je bio domobranski nadporuènik Ive Rukavina. Kad mu je neki komesar pokušao s nogu oteti postole, Rukavina je pograbio izpražnjenu bacaèku granatu, koja je tu ležala na zemlji, i udari komesara po glavi takvom snagom da je na mjestu ostao mrtav. Rukavinu su zatim svukli do gola i privezali ga za jedno drvo. K njemu su tada prilazile ušljive partizanke i svaka nožem zarezivala u njegovo tielo. To je trajalo punih 6 sati, nakon èega je u groznim mukama izdahnuo ovaj hrabri hrvatski vojnik. Treæeg lipnja 1945., došao je i na mene red. Nas oko dvie tisuæe izluèili su od ostalih, postrojili po deset u redove pred logorom i naša kolona je krenula na svoje posliednje putovanje. Ja sam se držao uz dopukovnika Stipu Milinkoviæa, bojnika Šariæa i nadporuènika Peru Rastiæa. Pratile su nas dvie brigade, jedna crnogorska i jedna srbijanska, naoružane šmajserima i šarcima. Ovom zadnjom (srbijanskom) zapoviedao je crveni krvnik kapetan-komesar Danilo Milinkoviæ iz Bobote u Slavoniji. Èim smo se odmakli od Šentvida vezali su nas žicom za ruke po deset zajedno, zabranivši nam govoriti i kašljati. U kišnom predveèerju kretala se naša bosa povorka na stratište. Pokraj kapelice sv. Katarine poveli su nas prema jednoj provaliji iz koje su se èuli jauci ranjenih koje su dan prije stieljali. Kad smo oko 10 sati u noæi došli na rub provalije obasuli su po nama rafale iz automatskog oružja. Niz vrletnu strminu stali su se kotrljati mrtvi i ranjeni. Pri kotrljanju i prevrtanju mnogima su popucale žice kojima su bili vezani. One što su vezale mene s mojim drugovima izprekidale su se nakon što smo zapeli za neki panj u grmu skoro na dnu provalije.Dopukovnik Milinkoviæ je bio mrtav, a Rastiæ je težko ranjen ležao nekoliko metara udaljen od mene. Polako sam se odpuzao do bojnika Šariæa koji se nedaleko zaustavio. Kad sam se primako on me uhvatio rukom i privukao k sebi. Bio sam sretan što barem imam uza se nekoga živa i naizgled zdrava. Odluèili smo ležati kao mrtvi. Pred zoru, tri krvnika su sišla u dolinu da pregledaju jesmo li svi mrtvi. Gazili su po gomilama leševa, kojih je tu sada moglo biti preko deset tisuæa. Ranjenima koji još nisu bili izdahnuli pucali su samokresima u glave. U to je i Rastiæ koji je bio blizu nas zajauknuo. Partizan koji je èuo njegov jauk udaljio se od druge dvojice, prišao k njemu i opalio mu naboj u glavu, a zatim mu još nožem prerezao grkljan. Oèiti dokaz da je to bio neki poðilašeni èetnik. Odatle se uputio prema nama. Mi smo ležali kao mrtvi. Kad nam se sasvim približio, skoèi bojnik Šariæ kao razjaren vuk, zgrabi ga grlo i pade s njim na hrpu leševa. Kad se za nekoliko sekunda digao, èetnik-partizan je ležao mrtav. Od mrtvog zlotvora ja sam uzeo nož, a Šariæ samokres i dok su ona druga dvojica partizana bila zauzeta ubijanjem ranjenika, a bili su od nas dosta udaljeni, bojnik Šariæ i ja smo se popeli na rub i pojurili prema obližnjoj šumi. Kad su se partizanski ubojice okrenuli prema nama mi smo se veæ doèepali šume……"Josip Heæimoviæ je bio ponovno uhiæen i prošao Križni put sve do Beograda gdje je neko vrieme bio zatvoren i u zloglasnoj Glavnjaèi. Još je dva puta bio izveden na strieljanje i èudom Božjim oba preživio. Na koncu, poslie desetgodišnje robije, uspio je pobjeæi preko granice i doæi u Kanadu. Upoznao sam ga 1962. godine, na jednom zasjedanju u glavnom gradu Kanade, Ottawi. Nedugo poslie toga umro je u Torontu od posliedica rana i muèenja koje je pretrpio na Križnom putu hrvatskoga naroda. Prije svoje smrti napisao je knjigu "U Titovim Kolonama Smrti", koja je prevedena na engleski pod naslovom "In Tito's Death Marches" (U Titovim marševima smrti).Sudbine ministara NDH Dva su ministra za vrieme rata umrla prirodnom smræu: Ministar postrojnik, dr. Ljudevit Šolc i ministar Državne riznice, dr. Ante Filipanèiæ, a druga dva: dr. Mladen Lorkoviæ i krilnik Ante Vokiæ nasilnom smræu 1945. godine.
Sudbina prvog ministra obrta, veleobrta i trgovine, Marijana Šimiæa, do danas nije poznata.
Dr. Savo Besaroviæ nije se povlaèio iz Zagreba. Njega su srbokomunistièki krvnici odveli u Sarajevo i tamo ubili.
Kad je prije smrti na "narodnom sudu" upitan: "Kako si ti kao Srbin mogao služiti ustašku državu?, ovaj èestiti Hrvat pravoslavne vjere je odgovorio: "Ja, ni nitko od moje obitelji nikada se nije osjeæao Srbinom. Imao sam èast biti ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku i kad bih se opet rodio, opet bi služio svome narodu!" Nažalost, sve èestite Hrvate pravoslavne vjere, kao što su: Predrag i Nenad Gagiæ, Predrag "Peða" Mišiæ i tisuæe drugih, koji su se u ovom prošlom ratu èastno borili za svoju domovinu Hrvatsku, vi danas u Hrvatskoj zovete "hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti".Po èemu su to oni "srpske nacionalnosti"? Po pravoslavnoj vjeri?
Neæe me èuditi ako jednoga dana poènete i Grke i Ruse smatrati Srbima.
Od ostalih 34 ministra, koji su se u svibnju 1945. uspjeli povuæi, 12 je izruèeno komunistièkim krvnicima: Dr. Mehmed Alajbegoviæ, dr. Mile Budak, dr. Pavao Canki, dr. Vladimir Košak, dr. Osman Kulenoviæ, Živan Kuvežiæ, vojskovoða Slavko Kvaternik, dr. Julije Makanec, dr. Nikola Mandiæ, general Miroslav Navratil, dr. Mirko Puk i doadmiral Nikola Šteinfl. Njih su Tito i njegovi crveni krvnici pobili na najsuroviji naèin. Uz njih su pobili sve generale i sve više èastnike i dužnostnike Nezavisne Države Hrvatske koje su im podmukli Englezi predali. Umorili su i sve sveæenstvo Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebaèkog muftiju Ismeta ef. Muftiæa, blizu 700 hrvatskih katolièkih sveæenika i skoro sve istaknute hrvatske intelektualce koji su im dopali u ruke.U emigraciji su umrli ministri:Dr. Milovan Žaniæ - Fermo, Italija, 1. 8. 1946. Dr. Mile Starèeviæ - Buenos Aires 9. 3. 1953.
Dr. Stijepo Periæ - Buenos Aires 12. 6. 1954.
Dr. Ante Nikšiæ - Buenos Aires 28. 1.1962.
Janko Tortiæ - Los Angeles 30. 9. 1962.
Dr. Josip Balen - Tukuman, Arg 25.10.1963.
Dr. Meho Mehièiæ - Salzburg, Au. 17.10.1967.
Dr. Ivo Petriæ - Buenos Aires. 29. 5. 1968.
Prof. S. Ratkoviæ - Varna, Italija 1. 11.1968.
Dr. Dragutin Toth - Cordoba, Arg 12. 2. 1971.
Dr. Lovro Sušiæ - Karakas, Ven 8. 1. I972.
Dr. Stjepan Hefer - Buenos Aires 31.7.1973.
Dr. J. Dumandžiæ - Buenos Aires 8. 9. 1977.
Ing. Hilmija Bešlagiæ Buenos Aires. 1.12.1977.
Dr. Josip Cabas - Buenos Aires. 24.12.1980.
Ing. Ivica Frkoviæ - Buenos Aires 21.12.1980.
Dr. Edo Bulat - Buenos Aires 28. 6. 1984.
Dr. Andrija Artukoviæ - Zagreb 16. 1. 1988.
Dr. Vjekoslav Vranèiæ - B. Aires. 25. 9. 1990.
Dr. Mate Frkoviæ - Buenos Aires. ? ? ?
Ubojstvo krilnika Vokiæa i ministra LorkoviæaKao i za sve drugo tako i za ovaj zloèin mnogi su Hrvati, u emigraciji i domovini, bez ikakva promišljanja, krivnju pripisivali generalu Vjekoslavu Luburiæu. A kako i ne bi kad on, kako tvrde naši "antifašisti", za vrieme cieloga rata nije ništa drugo radio, nego u Jasenovcu dnevno klao najmanje 1.000 Srba.Da, te i takve luðaèke laži mogle su se samo izleæi u kriminalno-bolesnim umovima velikosrbskih i jugokomunistièkih agitpropovaca svakome je jasno, ali, vjerovali ili ne, mnogi od naših (nepismenih i polupismenih) politièkih voða u emigraciji, a da i ne spominjemo one u domovini, poèeli su u to vjerovati. Što se uistinu dogodilo s Vokiæem i Lorkoviæem opisao je èastnik PTS-a Marko Èaviæ u pismu uredništvu èasopisa Hrvatska Misao u Argentini:Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959. "Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala veæina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog puèanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noæ putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Sluèajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije."….Moškov je sjedio u svom automobilu i ja sam ušao k njemu i poèeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta poèeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorèiæu od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao, to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac takoðer stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je poèelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma.Grabovac daje prijavak generalu ovako: "Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu!" General priupita, "a gdje su ti njih dva?", misleæi na Vokiæa i Lorkoviæa.Grabovac odgovara: "Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama." General upita, "a što si sa njima uèinio?""Streljao sam ih gospodine generale." Moškov se je zgrabio za kose i èupao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i reèe mu, "a što da od tebe radim nesretni brate?"Grabovac odgovara, "streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zaslužija…" Moškov je ponovno sebi èupao kose i plakao i kroz plaè govori Grabovcu, "odstupi da te ne vidim."Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu, "zašto nisi dao da ja te ljude èuvam pa bi sada bili ovdje sa nama." Moškov odgovara, "sada je sve kasno dragi moj Marko."Na nagaðanja o tome što bi se dogodilo da Vokiæ i Lorkoviæ nisu bili uhiæeni i da su na neki naèin došli u dodir sa Saveznicima, jednostavan odgovor je - Ništa! Saveznici su još od poèetka 1. svj. rata bili za stvaranje i pod svaku cienu održanje Srboslavije u bilo kojem obliku, pod bilo kojim imenom, što je izkljuèivalo bilo kakav oblik hrvatske države. "Tri velika" su koncem studenog 1943., na konferenciji u Teheranu, na inzistiranje "Uncle Joe-a Staljina", podpisala sporazum o uzpostavi i modelu nove komunistièke Jugoslavije èime je izkljuèen svaki pojam hrvatske države.Svatko tko je u glavi imao imalo sive materije znao je da su Francuzi i Englezi još od poèetka 20. stoljeæa krojili planove o stvaranju Velike Srbije, a Amerika se toj zloèinaèkoj ideji prikljuèila 1930ih, poslie dolazka Franklina D. Roosevelta za predsjednika. Stoga, mora se doæi do zakljuèka da krilnik Vokiæ i ministar Lorkoviæ ili nisu bili dosta pametni ili su nasjeli makinacijama britanskoga MI6, boljševièkoga NKVD-a i amerièkog OSS-a. U emigraciji se provlaèila prièa kako je svemu tome kumovao njemaèki vojni izaslanik u NDH general Edmund Glaise-Horstenau, koji je 1944., Vokiæu i Lorkoviæu navodno rekao: "Svatko zna da njemaèki brod tone, što vi Hrvati èekate, zašto ne skaèete s toga broda dok imate vremena?" Bilo kako bilo, to nije bio jedini pokušaj nekoga od njemaèkih saveznika da pri kraju rata prieðe na stranu Saveznika. Radi njemaèkih poraza na svim frontovima skoro sve manje države koje su s njima bile u savezu pokušavaju se pri koncu rata spasiti prielazom na "drugu stranu". U Rumunjskoj, 23. kolovoza 1944., kralj Mihael vrši državni udar na pro-njemaèku vladu generala Antonescu-a.Tjedan dana kasnije (2. rujna) Bugarski Domovinski Front u Sofiji ruši pro-njemaèku vladu i veæ 8. rujna Bugarska se pod patronatom Sovjetskog Saveza prikljuèuje Saveznicima.
Tjedan dana kasnije (15. listopada 1944.) maðarski lider Mikloš Horty podpisuje primirje sa Sovjetskim Savezom. Njemaèka odgovara Operacijom "Panzerfaust", ruši Horty-a, na njegovo mjesto postavlja Ferenca Szalasi-a i maðarska vojska nastavlja s bitkama protiv boljševika do konca rata.
Vokiæ-Lorkoviæev puè je bio osuðen na neuspjeh iz mnogo razloga. Uz gore spomenute saveznièke sporazume o re-establišmentu svoje umjetne tvorevine Jugoslavije, puèisti su poèinili i fatalnu pogriešku kad su stupili u kontakt s vodeæim ljudima Maèekove HSS-e, Ivankom Farolfiem, Ljudevitom Tomašiæem i Augustom Košutiæem, koji su bili pod izravnom kontrolom britanske obavještajne službe MI6. Po naredbi svojih "handlera" Farolfi, Tomašiæ i Košutiæ su inzistirali da se u prvu toèku plana stavi (za svakog pametnog èovjeka ludost) da æe Hrvatska vojska (domobranstvo) èim doðe pod njihovu kontrolu razoružati sve njemaèke trupe na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Nije upitno da je njemaèki Abwehr za sve to saznao prije nego su urotnici napustili mjesto sastanka. Sve što je nakon toga usliedilo svima je poznato. U ono ratno vrieme kad su se glave gubile za mnogo manje prekršaje, njemaèki veleposlanik Sigfried Katsche je zahtievao da se puèiste smjesta strielja.Dr. Ante Paveliæ se tome uporno opirao i na koncu pobjedio.
Vokiæ i Lorkoviæ su poslani u Lepoglavu i da rat nije skonèao kako jest oni bi eventualno bili pušteni na slobodu.
A šo bi se s njima dogodilo da ih ludi Grabovac nije strieljao? Isto što se dogodilo sa svim hrvatskim èastnicima i ministrima koji su dopali u ruke podmuklim Englezima.  Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš opæeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreæu našu njezinim poèetnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduæe ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših muèenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da æemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starèeviæ |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi naèini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreæe,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeæ, branit ili iskat,
pravnim naèinom i praviènim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starèeviæ |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreæa: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi uèine.
Ali mi bar za èas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlaèenje za ljubav;
mi æemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieè kaže, ponašati æemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih veæ nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieèi ne èujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starèeviæ |
