|
Još jedno svjedočanstvo o komunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom Svjedočanstvo 15-godišnjeg Vladimira FrkovićaSpomenuti samovoz, pratnju i novčanu obskrbu (u zlatu) dala je Mačeku na razpolaganje Hrvatska državna vlada. Brigu oko njegova odlazka i osiguranja vodio je general Ante Moškov. "Tek oko 7 sati uputila se i naša skupina, koristeći povlačenje njemačkih jedinica koje su krčile i osiguravale put. Oko 3 sata poslie podne stigli smo u Klagenfurt, baš kad i engleske predhodnice u Krumpendorf. Tada još nismo znali da je Njemačka položila oružje, niti išta o sudbini dra Vrančića i kapetana bojnog broda Andrije Vrkljana, koji su prije nekoliko dana odletili iz Zagreba k Zapadnim saveznicima."Ovaj put k Zapadnim saveznicima opisao je dr. Vrančić u proslovu knjige "S bielom zastavom preko Alpa", koja je tiskana u Buenos Airesu 1953. godine: "Bilo mi je stavljeno u zadaću uručiti savezničkom zapovjedniku za Sredozemlje, fieldmaršalu Alexsanderu spomenicu kojom ga Hrvatska vlada moli da u slobodno područje Hrvatske uputi svoju vojsku u svrhu zaštite stotina tisuća civila kojima je prietila opasnost pokolja od komunističkih partizana.U slučaju da saveznički zapovjednik ne mogne udovoljiti ovakvoj molbi Hrvatske vlade, bio sam opunomoćen ponuditi im predaju Hrvatskih oružanih snaga i prihvatiti uvjete predaje. Tijekom rata hrvatski je narod uložio sve svoje snage u obranu težko stečene državne neovisnosti. Što se rat više primicao kraju, to je narod sve više strepio nad sudbinom svoje države. Radi toga, ne začuđuje da se vijest o našoj misiji proširila Zagrebom strielovitom brzinom i hrvatska javnost je u nju polagala velike nade. Bila su joj poznata načela Atlantske Povelje, pa je prevladavalo uvjerenje da će ona vriediti i za Hrvatsku, jer Zapadni saveznici ne mogu imati nikakva razloga za razaranje hrvatske države i ponovno bacanje hrvatskoga naroda u robstvo."Kako znamo, ljuto smo se prevarili. "U Klagenfurtu je Hrvatska vlada održala sjednicu na kojoj je odlučeno da se nastavi put preko Völkenmarkta prema Turracher Höhe. Navečer smo stigli do Ebene Reichenau i tu prenoćili. Sliedeći dan, 8. svibnja, došli smo do odredišta i smjestili se u jednom hotelu. Od članova Hrvatske državne vlade i ministara tu su se našli: Predsjednik dr. Nikola Mandić sa suprugom, dopredsjednik dr. Džaferbeg Kulenović s obitelji, ministar dr. Mate Frković s obitelji, ministar ing. Hilmija Bešlagić sa sinom, ministar dr. Mile Budak s kćerkom, ministar dr. Pavao Canki, ministar ing. Ivica Frković s obitelji, ministar dr. Osmanbeg Kulenović i ministar prosvjete dr. Julije Makanec. Osim ministara i njihovih obitelji nazočni su bili: doglavnik Ademaga Mešić, general Vladimir Prebeg, osobni tajnik ministra predsjednika dr.Jozo Đebić-Marušić s obitelji, savjetnik Ministarstva unutarnjih poslova Blažičko, državni tajnik dr. Sabolić s obitelji, ustaški pukovnik Juco Rukavina s obitelji, dr. Čačić s obitelji, Prpić (rođak dra Mile Budaka) i J. Keller. K tomu je u ovoj skupini bilo i nekoliko činovnika iz raznih ministarstava sa svojim obiteljima.Ostali hrvatski ministri nalazili su se u Krumpendorfu i po raznim drugim mjestima. O njihovoj sudbini kao i po položaju Hrvatske vojske i pučanstva koje je pošlo iz Zagreba mi nismo ništa znali, jer su sve veze bile prekinute. Tek drugi dan, 9. svibnja, čuli smo preko krugovala da je Njemačka položila oružje. Pukovnik Juco Rukavina pokušao se tada probiti kroz engleske redove do Klagenfurta, ali nije uspio. Pod "zaštitom" Engleskog imperijaOd 8. do 15. svibnja zadržavala se naša skupina u Turracher Höheu, grozničavo nastojeći uzpostaviti prekinute veze. Sa Savezničkom vojskom do tada nismo imali nikakva dodira. A kad se čulo da su Englezi u blizini odlučismo poći im u susret. Zato smo se oko 9 sati istoga dana uputili prema Tamswegu gdje se već nalazila njihova vojska.Čim smo stigli uzpostavljena je veza s njihovim zapovjednikom mjesta, koji se prema nama pokazao vrlo susretljivim. Obećavši nam sigurnost, naglasio je da se Hrvatska državna vlada sada nalazi pod zaštitom oružanih snaga Engleskog imperija i smjesta je dao izprazniti jedan dvorac za naš smještaj, do daljnje odluke. Nu kako tu nije bilo dostatno prostora za sve, moj otac je (sa znanjem zapovjednika) prihvatio ponudu nekog Austrijanca da se dio naše skupine smjesti u njegovom hotelu, koji se nalazio u Preber-See, oko 9 kilometara udaljenom od Tamswega.Tako su u taj hotel na jezercu pošli ministri: ing. Hilmija Bešlagić, ing. Ivica Frković, dr. Mate Frković, dr. Džaferbeg Kulenović i dr. Osmanbeg Kulenović sa svojim obiteljima. U Tamsweg je, međuvremeno, prispio i jedan odred hrvatskih oružnika među kojima je bio i ministar dr. Mirko Puk s gospođom. Budući da su se i dalje vodili razgovori s engleskim zapovjednikom, dr. Mandić je pozvao sve ministre na sjednicu u Tamsweg, radi dogovora o daljnjim postupcima. Na taj sastanak došao je i moj tata, vodeći sa sobom nas troje djece. Kad nas je htio ostaviti s oružnicima, dok svrši sjednica Vlade, engleski zapovjednik je zatražio od njega da smjesta pođe po ostale ministre, kako bismo potom svi skupa mogli poći u Ketschach gdje su, prema njegovim navodima, bile pripravljene prostorije za smještaj čitave Hrvatske vlade. U međuvremenu je dr. Mile Budak određen za vezu s Englezima, dok su oni sa svoje strane postavili jednog častnika, koji je govorio njemački.Gore za vas!Kako je vrieme prolazilo, a skupina s Preber-See-a nije dolazila, zamolio je dr. Budak engleskoga častnika da nas troje ostavi s oružnicima, ako nam otac ne stigne na vrieme. Englez je na to pristao, ali pod uvjetom da mu u roku od deset minuta uručimo jedan fotografski aparat "Leica".Budući da takvog aparata nitko od nas nije imao, dr. Budak mu je morao odgovoriti negativno. "Gore za vas!", reče na to engleski častnik s nekim zagonetnim prizvukom u glasu. Odmah za tim je dao nalog da oružnici i svi drugi koji ga imaju odmah odlože oružje na jednu hrpu u dvorištu. I netom što je to obavljeno, drugi su se Englezi počeli zagledavati u naše samovoze, u njih sjedati i pomalo se vozikati.Videći iznenađenja na našim licima, stali su nas "smirivati", govoreći kako ćemo ih dobiti u Ketschachu, kamo će nas oni odvesti svojim vozilima. Jedino su dozvolili dru Mandiću da se (zbog poodmaklih godina) vozi sam svojim automobilom. Na putu u izručenjeOdlazak je određen sa 1 sat poslie podne, 17. svibnja. A kako do toga vriemena nije stigla skupina s Preber-See-a, Englez je zapovjedio da se prisutne ukrca u zaplienjene njemačke teretnjake, kojima su upravljali zarobljeni Niemci.Za vrieme vožnje među nama se razvila živahna razprava o čudnom engleskom postupku. Pogotovo kad se počela spuštati i noć, nakon što je karavana prešla brdo Katschberg i prošla Spittal am Drau. Tada su dr. Mandić i neki drugi ministri prosvjedovali, navodeći da zbog svojih obitelji ne mogu po noći dalje putovati. Englez je na to odlučio da se vratimo u Spittal, gdje ćemo prenoćiti, a sutra nastaviti put. Od crvenih kapa k crvenim petokrakamaOko 10 sati u noći zaustavili smo se pred jednom velikom vojarnicom u Spittalu. Tu su nas dočekali engleski vojnički redarstvenici a crvenim kapama i odmah nas razstavili u dvie skupine: mužki na jednu, a ženske s djecom na drugu stranu. Odveli su nas u posebne dvorane i pred njima postavili straže. Time su bile prekinute i naše obiteljske veze.Dne 18. svibnja, u 6 sati ujutro, čekali smo nastavak putovanja. Tada su Englezi i dru Mandiću oduzeli samovoz. Svrstavši nas sve skupa u redove, odveli prema dvorištu i smjesta ukrcali u u engleske vojničke teretnjake. Na svaki teretnjak postavili su jednog naoružanog vojnika, dok su druga dva sjedila uz vozače. Na pitanje baruna Raucha ml. zašto tako loše s nama postupaju, Englez je odgovorio: "Moramo proći kroz partizansko područje, pa vas pratimo radi sigurnosti." Za tim se ovaj častnik za vezu počeo tobože ljutiti na svoje kolege koji su u Tamswegu zaplienili naša vozila.Kao naivni ljudi, mi smo momentalno povjerovali u njegovu izkrenost, zaoboravivši pritom slučaj s "Leicom" i počeli se smirivati nastavljajući put prema tobožnjem hotelu u Katschachu. Nu, nakon kratke vožnje opazi gospođa Bogat da nas voze uz "jugoslavensku" granicu. Po zidovima kuća vidile su se izpisane razne partizanske krilatice. Par časaka kasnije pojavio se iza jednoga zavoja samovoz u kojem su sjedile dvie osobe s crvenim petokrakama na kapama. Tada nam je postalo jasno da nas voze na izručenje, pa je među nama postala prava uzbuna.U "oslobodilačkim" rukamaNa naše neprilike naša "sigurnostna pratnja" se cinički smijala. A kad su zaustavljena kod kolodvora Rosenbach, rekoše nam da se tu mora čekati neke druge teretnjake koji nemaju nadignute pokrivače, jer da se s ovima ne može proći izpod podvožnjaka pred nama. U četiri teretnjaka bilo nas je oko 80 osoba.Premda nitko nikoga nije ništa pitao, znali smo u kakvom se položaju nalazimo. Na svim licima moglo se čitati pravo zaprepaštenje. I dok smo mi psihički proživljavali učinke prvog udarca strahovite stvarnosti, od strane podvožnjaka, odakle su imali doći tobožnji kamioni bez uzdignute cerade, pojavila se grupa partizana zajedno s Englezima. Čim su stigli k nama, Englezi su nas počeli iztjerivati iz teretnjaka s njihovim poznatim povicima; "Come on!" I kako smo silazili patrizani su nas svrstavali u četverored, da nas zatim protjeraju izpod podvožnjaka do željezničke postaje. Stigavši na kolodvor Rosenbacha opazili smo ministra HOS-a, admirala Nikolu Šteinfla kojeg su partizani priključili našoj skupini. Tu je brzo stigao i neki partizanski komesar s popisima naših imena, koje su mu uručili Englezi.Malo kasnije, dovukla je jedna lokomotiva nekoliko vagona u koje nas odmah stadoše ugoniti prema komesarovu prozivanju. Uz imena onih koji nisu bili prisutni komesar je stavljao posebne oznake, a to se odnosilo na skupinu u Preber-See-u. U svaki vagon stavili su po četiri partizana s automatskim puškama i vlak je krenuo, žene su zajaukale a djeca udarila u plač. Jesenice i prvi kundaciProlazeći jednim duljim tunelom, Blažičko je izkoristio mrak i bacio kroz prozor sve putnice i ostale osobne izkaznice ciele skupine, koje je on nosio. Oko 4 sata po podne vlak se zaustavio na prvoj postaji - Jesenice. Tu su nas iztjerali iz vagona, te uz najprostije srbijanštine, počeli kundačiti. Kako su neke obitelji još imale po neki kovčežić ili kakvu torbicu, partizani su zapovjedili da se sve to stavi na jednu hrpu te da će kasnije, kako su govorili, biti dopremljeno za nama. To nam je oživilo sliku onog bacanja na hrpu Englezima u Turracher Höheu.Pod jakom stražom posve mladih partizana odtjerali su nas odatle preko jedne uzvisine prema nekom bivšem njemačkom logoru za zarobljenike, neprestano pucajući u zrak preko naših glava. Taj logor bio je ograđen trostukim redom bodljikave žice pod električnom strujom. Nakon što nas utjeraše kao ovce, razmjestiše nas po raznim daščarama u kojima su se nalazili kreveti na katove. Svi smo polegli bez glasa, samo je pukovnik Juco Rukavina stenjao i od vremena na vrieme zavijao od napadaja težkih bolova čira na želudcu, a da mu nitko nije mogao pomoći. Oko deset sati u noći stigla je k nama nova skupina od tridesetak Hrvata i Hrvatica koje su također Englezi izručili. Među ovima nalazili su se: Poglavnikov brat, prof. Josip Pavelić, Lucijan Blažeković sa suprugom i dvie kćeri ( od 18 i 20 godina), liečnik PTS-a dr. Schäffer sa dva zdravstvenika, ustaški satnik Rude Ritz i satnik Kojić s obitelji, ustaški nadporučnik Dina Milinković te skupina činovnica iz raznih državnih ureda.
 Malo zatim unišlo je u prostorije desetak partizana tražeći pukovnika Josu Rukavinu. Vidjevši da je tu samo Juco Rukavina, nezadovoljni se udaljiše.
U daščarama smo sami, a partizani nas čuvaju vani. Nitko ne zna što donosi sliedeći čas. Sve je potišteno. Vode se raznovrstni razgovori o sudbini koja nas čeka.
Kako još nismo bili sasvim orobljeni, a već treći dan nismo dobili nikakve hrane, pojedinci su davali partizanima svoje satove, vjenčano prstenje ili narukvice za komadić kruha. U obćoj potištenosti i strahu, koji je osobito zahvatio ženske, nastupa dr. Mile Budak te će nam: "Ne bojte se djeco! Nema smrti do suđene - a suđenoj se ne izmiče!".
"Pasulj čorba" i "dosta vode"Sliedeću noć smo proveli budni u strašnoj živčanoj napetosti. Uznemirenost je dosegla vrhunac u ranu zoru trećeg dana, kad su partizani ušli u našu prostoriju najavljujući da po podne polazimo. Tek tada dobismo nešto jela - "pasulj čorbu", zapravo to je bila neka mutna voda s ponekim zrnom suhoga graha.U podne su nas iztjerali pred nastambe. Previjajući se od težkih želudčanih bolova, pukovnik Rukavina moli da mu dadu malo vode. Partizan u njegovoj blizini obaspe ga već poznatim balkanskim psovkama, a onda, odmičući se dobaci: ""Biće ti dosta vode!" Oko jedan sat po podne potjerali su nas u četveroredu na kolodvor Jesenice i ugurali u stočne vagone koje su izvana plombirali. Nakon što je vlak krenuo svi smo se pitali - kamo nas vode? "Sada bo prošel Pavelič"Kroz pukotine vagona mogli smo vidjeti okolicu. Profesor Pavelić je opazio da se na svakih dvadesetak metara uz prugu nalazi po jedan naoružani partizan.Pri prvom zaustavljanju vlaka na otvorenoj prugi upitao je najbližeg partizana što oni to čuvaju i zašto su tako postavljeni. Ovaj mu odgovori: "Sad bo prošel Pavelič." Budući da nismo ništa znali o sudbini drugih Hrvata, a najmanje o Poglavnikovoj, taj odgovor je među nama izazvao novo zaprepaštenje.Škofja Loka"Na licu mesta"Kad se vlak zaustavio našli smo se na željezničkoj postaji Škofja Loka. Nakon izkrcavanja iz vagona preuzela nas je nova partizanska pratnja. Komesar te pratnje derao se i prietio da će "na licu mesta" biti srieljan svaki onaj kod koga se nađe bilo kakvo oružje. U kasni sumrak toga dana (21. svibnja 1945.) potjerali su nas prema nekom logoru koji se nalazio na jednom brežuljku udaljenom oko dva kilometra od kolodvora i oko 500 metara od glavne ceste.Taj logor nije bio ograđen bodljikavom žicom, a sastojao se od šest zapuštenih daščara. Stigli smo na brežuljak oko deset sati u noći. A kako u barakama nije bilo nikakve razsviete svaki od nas je pipao po nečistom tlu, tražeći kakvo mjestance da sjedne ili se, skršen umorom i glađu, privali na zemlju. "Priznaj, da te ubijemo, ako ne priznaš bomo te ubili!"Oko ponoći uđoše u daščaru gdje sam se nalazio tri pijana slovenska partizana i, s jakim džepnim svietiljkama u rukama, počeše se derati: "Gde je Pavelič?""Nema među nama Pavelića", reče im ministar Canki, koji je ležao pri samom ulazu.
Tek što je to izgovorio, partizani ga počeše okrutno mlatiti i udarati nogama, svietleći mu u oči. Kad više nije mogao izdržati udarce, rekao im je: "Ovdje je samo profesor Pavelić a ne Poglavnik dr. Ante Pavelić."
Zatim je nastojao pijanim partizanima dokazati da profesor Josip Pavelić, iako je Poglavnikov brat, nije uobće bio politički iztaknuta osoba, radi čega i oni ne znaju njegova imena.
Kao divlje zvieri, zagaziše tada partizani preko nas koji smo ležali, prema profesoru Paveliću koji je ležao u jednom kutu uz predsjednika Mandića. Kad su do njega stigli počeli su ga strahovito tući i mučiti, prisiljavajući ga da kaže da je on Poglavnik Ante Pavelić. "Priznaj, hudič, da te ubijemo!", vikao je najmlađi od njih, "ako ne priznaš bomo te ubili!" Pod strašnim mukama, profesor Pavelić je ponavljao da on nije Poglavnik, a da o boravištu svoga brata ništa ne zna. Kako ih je pri tom oslovljavao "gospodo", oni ga svaki put udarahu kundakom vičući: "Mi smo drugovi, a ne gospoda!"Tek kad se nakon dugog mlaćenja i sav okrvavljen, onesviestio, partizani su ga ostavili i, pljujući po svima nama, otišli van.
Znam da ćete me strieljati Prva jutarnja briga bila je kako pomoći izprebijanom čovjeku koji je cielu noć prestenjao od dobivenih udaraca. Kad mu je dr. Schäffer povio težke ozliede prof. Pavelić se odvukao do bunara koji se nalazio u blizini logora da se barem malo okriepi svježom vodom. K bunaru su također dolazile i žene s djecom, a on onako težko izprebijan i sav u ranama pomaže im zahvaćati vodu. Promatrali smo položaj logora i okolice, pomišljajući na bijeg. Daščare su čuvali sami četiri naoružana partizana. U tom pogledu, dakle, nije bilo većih potežkoća. Nu mi smo predpostavili da je to samo njihova klopka te da se u blizini mora nalaziti kakva jača zasjeda. Zbog toga smo odustali od te nakane.Uskoro su došli neki partizanski komesari, iztjerali nas iz nastamba i na otvorenom svrstali u dvie skupine: mužke u jednu a ženske s djecom u drugu, kao i Englezi u Spittalu. Iz tih grupa su nas pojedinačno odvodili u barake i temeljito pretresali.
Mužke su pregledali partizani, a ženske i djecu dvie partizanke.
Ovo je bio lov na novce, satove i zlatninu, pa had bi štogod od toga pronašli, redovito su se međusobno otimali. Kod Mile Budaka našli su samo jednu četkicu za zube. Kad su mu je oduzeli on im reče: "Da ćete me strieljati to mi je jasno, ali ne razumijem zašto vam treba moja zubna četkica." Prva "isledovanja"Nakon što nas tako "očistiše" komesari su tražili da im dademo brojeve i druge podatke o našim samovozima koje su nam Englezi oduzeli, jer će oni zahtijevat - kako rekoše, da im se to vrati. Pri tom su se najpogrdnije izražavali o Englezima. Sliedeći dan došli su drugi partizanski komesari: jedan Srbijanac, jedan pravoslavac iz Like (prezimenom Uzelac) i jedan Slovenac. Sva tri su nas obasipali beogradskim "rečnikom", natječući se koji će s nama živinskije postupati. Malo kasnije počeli su nas pojedinačno prozivati na "isledovanje".  "Gde su ustaši?", zapitao ju je komesar.
"Ustaše!…To vi bolje znate", odgovori mu Cela.
Komesar se cinički nasmije i nastavi: "A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?"
"Pošla bih kao s dušom u raj!, odgovori osamnaestgodišnja djevojka.
"Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?"
"Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobičniji zločinci!", odgovori Cela.
"Znademo mi kako ćemo da vas udesimo!", dobaci komesar i kaže, "Možeš da ideš".
Cela Blažeković ustade, ponosno diže ruku i pozdravi "Za Poglavnika i Dom Spremni!"
Sličnih slučajeva bilo je mnogo. Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponašanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frković."Plavi omnibus"Sutradan (23. Svibnja 1945.) opazili smo da se u "komandnoj baraki" pripravljaju nekakvi popisi. Četiri dana kasnije došao je pred vrata naše velike daščare neki komesar i počeo prozivati po popisu. Najprije je pročitao imena ministara, viših dužnostnika i častnika i naložio im da se pripreme za odlazak.Oko podne prozvani su već nalazili u pokretnim redovima. Osim članova Hrvatske državne vlade, u toj skupini su bili: doglavnik Ademaga Mešić (koji je cielo vrieme bio bolestan), general Milić, general Prebeg, pukovnik Juco Rukavina, dr. Fedor Čačić, dr. Đebić-Marušić, tajnik Ministarstva unutanjih poslova Blažičko i još neki drugi, čijih se imena ne sjećam. Pod jakom pratnjom odveli su ih prema glavnoj cesti, dok su članovi njihovih obitelji ostali s nama u logoru. Dva dana po tom došli su partizani s drugim popisom na kojem su bili: barun Rauch, J. Keller, Budakov rođak Prpić, Lucijan Blažeković, ustaški poručnik Dina Milinković, dr. Schäffer i neki drugi. S našega brežuljka pratili smo kretanje ove skupine i vidili kako su je na glavnoj cesti ukrcali u neki plavi omnibus. Dvadesetak minuta kasnije taj se omnibus vratio prazan. Malo za tim u daljini se čulo štektanje strojnica. Neki rekoše da to sigurno strieljaju naše odvedene. Drugi su pucnjavu tumačili kao partizansko veselje uz Titin rođendan. Oko dva sata po podne prozvali su 12 ženskih, među kojima bile: stara majka pukovnika Juce Rukavine, gospođa Blažeković, njezina kćer Cela, Grozda Budak i njezina rodica Ana Budak i moja sestra Mirna. I ova je skupina odvedena plavim omnibusom. Uskoro smo opet čuli strojničku paljbu.Taj dan je vladalo veliko nevrieme, padala je jaka kiša s krupom. Ali to partizanima nije smetalo u njihovom "oslobodilačkom dejstvovanju". Na naša uzrujana pitanja, kamo ih vode, partizani su odgovarali da je to prievoz preko jednog porušenog mosta gdje se moraju pretovariti u drugi kamion, zbog toga se, rekoše, taj omnibus tako brzo vraća. Međutim, od onih koji su odvezeni tim plavim omnibusom do danas nema ni traga ni glasa. Cinizam I okrutnost partizana ili su tako daleko da su čak i nejaku djecu razstavili od njihovih majka. Tako su napr. pri ovom odvažanju ukrcali sa ženskom skupinom i jednu gospođu (od oko 30 godina starosti), bivšu državnu činovnicu, dok je njezina sedmogodišnja djevojčica ostala plačući s nepoznatim osobama. Opazivši u popisima naše prezime, komesar Uzelac je ponovno došao u logor. Nakon što me je pronašao, pozvao me u stranu i rekao mi da mi pozna otca iz "Šumarije" u Glini i da o njemu kao svome predpostavljenom ima najbolje uspomene. Kad nam se približila Jasna , on je upitao: "Gde je Mirna?" Rekoh mu da su je odveli. "Bijedna Mirna! Da sam znao mogao sam je spasiti", reče na to Uzelac i ode.Osim žena i djece, nakon odlazka spomenutih skupina, ostali su još u logoru državni odvjetnik dr. Vidnjević, satnik Ritz, satnik Kojić i jedan zdravstvenik vojničar PTS-a. Sliedeći dan komesar je odredio da se svi pripremimo za odlazak. Četiri navedena muškarca smjesta su odveli, dok su nas malo kasnije u četveroredu poveli prema glavnoj cesti gdje nas zaustaviše da nešto pričekamo. Uskoro smo saznali o čemu se radi. Prema nama su gonili dra Vidnjevića i satnika Kojića vezanih ruku straga, a međusobno žicom izpod pazuha.Dr. Vidnjević je bio nizak čovjek i šepav na jednu nogu, dok je satnik Kojić bio visok, a također je šepao jer je na bojištu bio ranjen u jednu nogu. Tako tiesno vezani žicom, oni su u strašnim mukama prepješačili 30 km dug put od Škofje Loke do Ljubljane, jer je jedan drugoga pri hodanju smetao i trgao ga.
Iza njih su na isti način vezani išli Rude Ritz i jedan drugi Hrvat. Pratili su ih četiri naoružana partizana, koji im nisu dali da odahnu, neprestano ih mlateći, pogotovo ako bi pokušali zastajkivati.
Za njima je koračala naša skupina u kojoj je bila i Kojićeva supruga s malim sinčićem na rukama. Tužna i iznemogla, s užasom je gledala muke svoga muža.
U našoj skupini bilo je i starijih žena kao i djece u povojima. Tako je ovaj križni put s nama prošla i stara majka gospođe Nevenke Rukavine. Mičući se mukotrpno, tražili smo taj "porušeni most" o kojem su partizani govorili, ali ga nigdje ne vidjesmo. ŠentvidU staji za stokuKonačno smo stigli do Ljubljane. Grad je plivao u svietlosti električnih žarulja. Tu su nas utjerali u neku štalu u kojoj je neposredno prije nas bila zatvorena stoka.Kako u njoj nije bilo nikakve razsviete,, žedni, gladni i satrti, polegli smo na tlo po mekanoj stočnoj nečisti. Za vrieme noći čuli smo pred štalom veliku partizansku svađu jer su neki, koji nisu pripadali našoj pratnji, htjeli s nas svući i ono preostale odjeće. Ranim jutrom opet su nas potjerali u Šentvid istim putem kojim smo sinoć došli i utjerali nas u zatvor u kojem nam sinoć nisu dali prenoćiti. Unutra smo našli mnogo drugih Hrvata: vojnika, oružnika i građanskih osoba, među kojima je bio i stožernik Ustaške mladeži dr. Feliks Niedzielski.Ima li kogod od Frkovića?I ovdje je među partizanima vladala velika zbrka, što bi jedan odredio, drugi bi opovrgao. Tako su napr. jedni bili proglasili da će dio zatvorenih biti "peške oteran u Osek na prisilni rad", a da će trudne žene i djecu do pet godina prevesti vlakom do njihovih mjesta, a drugi su to odmah opovrgli. U ovaj zatvor neprestano su ulazili razni partizani tražeći pojedine osobe. Među ovima je došao i neki komesar, pravoslavac iz Like, i počeo vikati da se javi ako tu ima netko od Frkovića. Ja sam se odmah javio. U prvi mah malo se smeo kad je pred sobom vidio 15godišnjeg dječaka, a onda nakon kratke stanke, stao se propitkivati za ostale članove moje rodbine. Konačno dodade: "Znaš, ja sam bio prisutan kad su ti crkavali stričevi Marko i Jurica, ali tvoga ćaće se ne sjećam."U to je u našu "sobu" ušao partizanski "lekar" dr. Ugarković, da odredi tko je za "pešačenje", a koga se dalje mora odpremiti vlakom. I ovdje su prozivali imena onih koji su već bili odvedeni. Iste noći upali su k nama neki novi partizani i iztjerali nas na cestu i nakon zadržavanja od oko sat vremena potjerali nas u noć. Opet smo mislili da nas gone na strieljanje, ali, za čudo, mi se toga više nismo plašili. Zahvatio nas je nekakav podpuni nemar, tako da su neki na glas priželjkivali smrt. U praskozorje stigosmo do nekih željezničkih tračnica gdje je na otvorenoj prugi stajao vlak sa sklopom stočnih vagona. Utjerali su nas u smrdljive vagone, zatvorili i izvana plombirali. Nakon dva sata čekanja vlak je krenuo prema Zagrebu, odakle ćemo, kako rekoše, poći na prisilni rad. Oko tri sata po podne stigli amo na Zapadni kolodvor.Za vrieme zadržavanja neku su ženu spopali porođajni bolovi, radi čega su partizani otvorili vrata toga vagona, da je navodno odvedu u bolnicu.
Neki su izkoristili tu priliku i po nekoj gospođi, koja je tuda slučajno tuda prolazila, poslali poruke rodbini i prijateljima.
Primrči i svoje imeNakon stanovitog vremena vlak je nastavio vožnjom da bi se nenadano zaustavio na otvorenoj prugi u Maksimiru. Tu su nas iztjerali iz vagona, svrstali u četverored i pod jakom stražom poveli do bivših nastamba PTS-a kod Dubrave. U njima smo našli velik broj zatvorenih Hrvata. Drugi dan već su se opazili učinci naših poruka sa Zapadnog kolodvora. Iako je bilo strogo zabranjeno, do žice su došli ili pokraj nje prošetali mnogi znanci i rođaci zatvorenika i, kad partizanska straža ne bi budno pazila, bacali nam po koji komadić kruha ili kakve druge hrane što nam je zaista padalo kao mana s neba. Budući da je u nekoliko dana došlo do više slučajeva smrti od gladi, partizani su zatražili da se popišu sve majke koje su u logoru imale djecu do pet godina starosti, kao i sva djeca do 12 godina koja su u žici bila bez roditelja, radi puštanja van.Kad je za to došao neki njihov izaslanik ja sam se slučajno našao kod ulaza.
"Znaš li ti mali pijesati?", upitao me. "Znam", odgovorih mu. "Dede amo da šaraš!"
Pri svršetku popisa "delegat" me zapitao, "Oćeš li i ti napolje?" "Hoću", odgovorio sam mu. "Primrči unda i svoje ime!" - i nepismeni Crnovlah zatim potvrdi podpise otiscima svoga palca.
Među popisanima za izlaz bila je i gđa Nevenka Rukavina s kćerkicom od 2 godine.
Nu kad su sve gospođe i djeca bili pred izlaznim vratima dotrčao je neki partizanski komesar i počeo vikati da se javi Jucina supruga. Svi su šutili. A kad je partizan zaprietio da će sve zadržati u logoru ako se ta žena odmah ne pronađe, ona se sama javila. Odmah su je izveli na stranu i vratili u Logor, a zaplakanu djevojčicu dali starijoj kćeri Minki. Od tada do danas nitko više nije vidio suprugu pukovnika Juce Rukavine. Kako su završili hrvatski ministri i drugi dužnostnici NDH koji su odvedeni iz Škofje Loke, ne znam. Prema mom prosuđivanju mnogi od njih su strieljani u Sloveniji nu na svim izlozima na Jelačićevom Trgu bile su izložene slike s nadpisima: "Zlikovačka Pavelićeva vlada nalazi se u našim rukama".Ponovno u tuđinuPo izlazu iz logora prijavio sam se u Dominikansku gimnaziju kako bih položio završni izpit, a zatim s mojim ujakom Vukovićem pobjegao sam preko Austrije u "slobodu".Jasna je istodobno pkušala preći granicu drugim putem, ali nije uspjela. Uhvatili su je i odtada joj se zameo svaki trag.
Čast čestitim ZagrebčanimaS osobitim zadovoljstvom iztičem ovom zgodom da se zagrebačko građanstvo vrlo živo zanimalo za tragičnu sudbinu svih članova Hrvatske državne vlade, kao i svih drugih Hrvata koje je zatekla ova golema nesreća.S dubokom potištenošću svi su pratili tok onih pretežkih dana.
Nu još nitko od njih nije znao što se dogodilo na Bleiburgu i u Titinim kolonama smrti.
Kao i tisuće drugih Hrvata, Vladimir Frković je poslie potucanja po raznim logorima, 1948. uspio pobjeći u Argentinu. Pošto je ovo u izravnoj vezi s svjedočanstvom Vladimira Frkovića, posebno s stradanjem visokih častnika HOS-a i članova Hrvatske državne vlade, koje Frković u svom svjedošanstvu spominje, smatram da je potrebno objaviti i ovaj mali izsječak iz svjedočanstva ustaškog satnika Josipa Hećimovića koje je dao emigrantskom tisku 1957. godine.Svjedočanstvo Josipa Hećimovića "….U Šentvidu je samostan častnih sestara, kojega su partizani 1945. pretvorili u logor. Iz tog logora, kroz koji je prošlo oko 40.000 Hrvata, komunisti su odpremali ljude na strieljanja u Teško, Celo, Toplo, Svetu Katarinu i Svetu Marijetu, gdje je smrt našlo oko 25.000 Hrvata. U Hećimovićevoj skupini, koju su od Engleza preuzele srbijanske i crnogorske brigade 25. svibnja 1945., bilo je oko 4.000 Hrvata i Hrvatica, od kojih su odmah u Jesenicama poubijali preko 1.000 osoba. Preostale su prisilili trčati od Jesenica do Kranja, prateći ih motoriziranom stražom i stražarima na konjima naoružanim automatskim puškama i strojnicama. Sve iznemogle, koji bi zaostajali iza kolone, pratnja je na mjestu ubijala. Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeću i obuću te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio špalir partizana i slovenskih građana s noževima, samokresima i običnim štapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali. Stotine i stotine naših supatnika nisu taj most prešle, jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu. Od množtva tih leševa nastala je brana u rieci, tako da joj se razina digla iznad redovitog vodostoja. Konačno je pritisak vode sve to provalio pa su mrtvaci odplovili Savom prema Zagrebu.Da bi ta grozna zlodjela nekako prikrili pred hrvatskim narodom, rijeku su u Prečkom pregradili i dotjerali zarobljenike Hrvate, koji su gomile tih leševa morali iz vode vaditi i nositi ih u velike grabe (jarke) koji su već bili izkopani u blizini rijeke. Oni koji su uspjeli preći onaj krvavi most, partizani su odveli na nedaleko brdašce i smjestili u logor s nekim drvenarama koje su ostale iza Niemaca. Kako je tu već bilo stjerano veliko množtvo Hrvata, civila i vojnika, s novopridošlima broj se popeo na desetak tisuća, među kojima je na zemlji ležalo mnogo mrtvih.U taj logor su slobodno ulazili svakovrstni partizanski tipovi i robili sve što se još kod pojedinaca moglo naći. A kad bi im se prohtjelo da nekoga ubiju, jednostavno bi se približili žrtvi i izpalili joj naboj u zatiljak. Nakon što je sve bilo pokradeno i ogoljeno, "oslobodioci" su iztjerali osobe sa pozlaćenim zubima i zapovjedili im da legnu na ledinu, a onda bi čekićem ili bilo kakvim mlatom udarali žrtvu po ustima dok joj ne bi izbili zube. Pri tim zločinstvima u Kranju osobito se izticao kapetan-komesar Mile Počuča, kojeg sam poslie vidio kako se šeće po Zagrebu, a sada (1957.) je pukovnik Udbe u Beogradu. Mislio sam da ćemo svi u ovom logoru biti ubijeni nu u rano jutro osmoga dana povedoše nas prema Šentvidu.Na prolazu kroz mjesto Medvode vidio sam dra Milu Budaka vezanog lancima za ogradu jednoga mostića skupa s drom Mandićem, Jucom Rukavinom i nekolicinom drugih iztaknutih hrvatskih častnika i službenika NDH.
Budakovo lice bilo je sve izkrvavljeno.
Kako smo se odprije poznavali, dobacih mu: "Zar i Vi?"
On me samo pogledao i slegnuo ramenima.
Pukovnika Jucu Rukavinu bilo je težko prepoznati, bio je sav obliven krvlju. U logor u Šentvidu svakodnevno su dolazile velike skupine izručenih Hrvata, a odatle su danomice odvađani na ubijanje tako da se u tihim noćima čulo strojničku paljbu i trajne jauke. Svi smo bili pripravni na smrt, ali se mnogi hrvatski vojnici ipak nisu dali mirno voditi kao ovce." Od mnogobrojnih primjera junačtva Hećimović navodi samo dva:"Zastavnik Nikola Pocrnić negdje je našao (ili nekako prikrio) jednu ručnu bombu. Kad mu se približio komesar 'kapetan Duško' , Pocrnić ga je naglo ga pograbio i čvrsto ga držeći u "zagrljaju" uzviknuo Za Poglavnika i Dom Spremni!, i aktivirao bombu koja je ih je obojicu razniela. Drugi je bio domobranski nadporučnik Ive Rukavina. Kad mu je neki komesar pokušao s nogu oteti postole, Rukavina je pograbio izpražnjenu bacačku granatu, koja je tu ležala na zemlji, i udari komesara po glavi takvom snagom da je na mjestu ostao mrtav. Rukavinu su zatim svukli do gola i privezali ga za jedno drvo. K njemu su tada prilazile ušljive partizanke i svaka nožem zarezivala u njegovo tielo. To je trajalo punih 6 sati, nakon čega je u groznim mukama izdahnuo ovaj hrabri hrvatski vojnik. Trećeg lipnja 1945., došao je i na mene red. Nas oko dvie tisuće izlučili su od ostalih, postrojili po deset u redove pred logorom i naša kolona je krenula na svoje posliednje putovanje. Ja sam se držao uz dopukovnika Stipu Milinkovića, bojnika Šarića i nadporučnika Peru Rastića. Pratile su nas dvie brigade, jedna crnogorska i jedna srbijanska, naoružane šmajserima i šarcima. Ovom zadnjom (srbijanskom) zapoviedao je crveni krvnik kapetan-komesar Danilo Milinković iz Bobote u Slavoniji. Čim smo se odmakli od Šentvida vezali su nas žicom za ruke po deset zajedno, zabranivši nam govoriti i kašljati. U kišnom predvečerju kretala se naša bosa povorka na stratište. Pokraj kapelice sv. Katarine poveli su nas prema jednoj provaliji iz koje su se čuli jauci ranjenih koje su dan prije stieljali. Kad smo oko 10 sati u noći došli na rub provalije obasuli su po nama rafale iz automatskog oružja. Niz vrletnu strminu stali su se kotrljati mrtvi i ranjeni. Pri kotrljanju i prevrtanju mnogima su popucale žice kojima su bili vezani. One što su vezale mene s mojim drugovima izprekidale su se nakon što smo zapeli za neki panj u grmu skoro na dnu provalije.Dopukovnik Milinković je bio mrtav, a Rastić je težko ranjen ležao nekoliko metara udaljen od mene. Polako sam se odpuzao do bojnika Šarića koji se nedaleko zaustavio. Kad sam se primako on me uhvatio rukom i privukao k sebi. Bio sam sretan što barem imam uza se nekoga živa i naizgled zdrava. Odlučili smo ležati kao mrtvi. Pred zoru, tri krvnika su sišla u dolinu da pregledaju jesmo li svi mrtvi. Gazili su po gomilama leševa, kojih je tu sada moglo biti preko deset tisuća. Ranjenima koji još nisu bili izdahnuli pucali su samokresima u glave. U to je i Rastić koji je bio blizu nas zajauknuo. Partizan koji je čuo njegov jauk udaljio se od druge dvojice, prišao k njemu i opalio mu naboj u glavu, a zatim mu još nožem prerezao grkljan. Očiti dokaz da je to bio neki pođilašeni četnik. Odatle se uputio prema nama. Mi smo ležali kao mrtvi. Kad nam se sasvim približio, skoči bojnik Šarić kao razjaren vuk, zgrabi ga grlo i pade s njim na hrpu leševa. Kad se za nekoliko sekunda digao, četnik-partizan je ležao mrtav. Od mrtvog zlotvora ja sam uzeo nož, a Šarić samokres i dok su ona druga dvojica partizana bila zauzeta ubijanjem ranjenika, a bili su od nas dosta udaljeni, bojnik Šarić i ja smo se popeli na rub i pojurili prema obližnjoj šumi. Kad su se partizanski ubojice okrenuli prema nama mi smo se već dočepali šume……"Josip Hećimović je bio ponovno uhićen i prošao Križni put sve do Beograda gdje je neko vrieme bio zatvoren i u zloglasnoj Glavnjači. Još je dva puta bio izveden na strieljanje i čudom Božjim oba preživio. Na koncu, poslie desetgodišnje robije, uspio je pobjeći preko granice i doći u Kanadu. Upoznao sam ga 1962. godine, na jednom zasjedanju u glavnom gradu Kanade, Ottawi. Nedugo poslie toga umro je u Torontu od posliedica rana i mučenja koje je pretrpio na Križnom putu hrvatskoga naroda. Prije svoje smrti napisao je knjigu "U Titovim Kolonama Smrti", koja je prevedena na engleski pod naslovom "In Tito's Death Marches" (U Titovim marševima smrti).Sudbine ministara NDH Dva su ministra za vrieme rata umrla prirodnom smrću: Ministar postrojnik, dr. Ljudevit Šolc i ministar Državne riznice, dr. Ante Filipančić, a druga dva: dr. Mladen Lorković i krilnik Ante Vokić nasilnom smrću 1945. godine.
Sudbina prvog ministra obrta, veleobrta i trgovine, Marijana Šimića, do danas nije poznata.
Dr. Savo Besarović nije se povlačio iz Zagreba. Njega su srbokomunistički krvnici odveli u Sarajevo i tamo ubili.
Kad je prije smrti na "narodnom sudu" upitan: "Kako si ti kao Srbin mogao služiti ustašku državu?, ovaj čestiti Hrvat pravoslavne vjere je odgovorio: "Ja, ni nitko od moje obitelji nikada se nije osjećao Srbinom. Imao sam čast biti ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku i kad bih se opet rodio, opet bi služio svome narodu!" Nažalost, sve čestite Hrvate pravoslavne vjere, kao što su: Predrag i Nenad Gagić, Predrag "Peđa" Mišić i tisuće drugih, koji su se u ovom prošlom ratu častno borili za svoju domovinu Hrvatsku, vi danas u Hrvatskoj zovete "hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti".Po čemu su to oni "srpske nacionalnosti"? Po pravoslavnoj vjeri?
Neće me čuditi ako jednoga dana počnete i Grke i Ruse smatrati Srbima.
Od ostalih 34 ministra, koji su se u svibnju 1945. uspjeli povući, 12 je izručeno komunističkim krvnicima: Dr. Mehmed Alajbegović, dr. Mile Budak, dr. Pavao Canki, dr. Vladimir Košak, dr. Osman Kulenović, Živan Kuvežić, vojskovođa Slavko Kvaternik, dr. Julije Makanec, dr. Nikola Mandić, general Miroslav Navratil, dr. Mirko Puk i doadmiral Nikola Šteinfl. Njih su Tito i njegovi crveni krvnici pobili na najsuroviji način. Uz njih su pobili sve generale i sve više častnike i dužnostnike Nezavisne Države Hrvatske koje su im podmukli Englezi predali. Umorili su i sve svećenstvo Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebačkog muftiju Ismeta ef. Muftića, blizu 700 hrvatskih katoličkih svećenika i skoro sve istaknute hrvatske intelektualce koji su im dopali u ruke.U emigraciji su umrli ministri:Dr. Milovan Žanić - Fermo, Italija, 1. 8. 1946. Dr. Mile Starčević - Buenos Aires 9. 3. 1953.
Dr. Stijepo Perić - Buenos Aires 12. 6. 1954.
Dr. Ante Nikšić - Buenos Aires 28. 1.1962.
Janko Tortić - Los Angeles 30. 9. 1962.
Dr. Josip Balen - Tukuman, Arg 25.10.1963.
Dr. Meho Mehičić - Salzburg, Au. 17.10.1967.
Dr. Ivo Petrić - Buenos Aires. 29. 5. 1968.
Prof. S. Ratković - Varna, Italija 1. 11.1968.
Dr. Dragutin Toth - Cordoba, Arg 12. 2. 1971.
Dr. Lovro Sušić - Karakas, Ven 8. 1. I972.
Dr. Stjepan Hefer - Buenos Aires 31.7.1973.
Dr. J. Dumandžić - Buenos Aires 8. 9. 1977.
Ing. Hilmija Bešlagić Buenos Aires. 1.12.1977.
Dr. Josip Cabas - Buenos Aires. 24.12.1980.
Ing. Ivica Frković - Buenos Aires 21.12.1980.
Dr. Edo Bulat - Buenos Aires 28. 6. 1984.
Dr. Andrija Artuković - Zagreb 16. 1. 1988.
Dr. Vjekoslav Vrančić - B. Aires. 25. 9. 1990.
Dr. Mate Frković - Buenos Aires. ? ? ?
Ubojstvo krilnika Vokića i ministra LorkovićaKao i za sve drugo tako i za ovaj zločin mnogi su Hrvati, u emigraciji i domovini, bez ikakva promišljanja, krivnju pripisivali generalu Vjekoslavu Luburiću. A kako i ne bi kad on, kako tvrde naši "antifašisti", za vrieme cieloga rata nije ništa drugo radio, nego u Jasenovcu dnevno klao najmanje 1.000 Srba.Da, te i takve luđačke laži mogle su se samo izleći u kriminalno-bolesnim umovima velikosrbskih i jugokomunističkih agitpropovaca svakome je jasno, ali, vjerovali ili ne, mnogi od naših (nepismenih i polupismenih) političkih vođa u emigraciji, a da i ne spominjemo one u domovini, počeli su u to vjerovati. Što se uistinu dogodilo s Vokićem i Lorkovićem opisao je častnik PTS-a Marko Čavić u pismu uredništvu časopisa Hrvatska Misao u Argentini:Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959. "Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije."….Moškov je sjedio u svom automobilu i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao, to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma.Grabovac daje prijavak generalu ovako: "Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu!" General priupita, "a gdje su ti njih dva?", misleći na Vokića i Lorkovića.Grabovac odgovara: "Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama." General upita, "a što si sa njima učinio?""Streljao sam ih gospodine generale." Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i reče mu, "a što da od tebe radim nesretni brate?"Grabovac odgovara, "streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zaslužija…" Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu, "odstupi da te ne vidim."Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu, "zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama." Moškov odgovara, "sada je sve kasno dragi moj Marko."Na nagađanja o tome što bi se dogodilo da Vokić i Lorković nisu bili uhićeni i da su na neki način došli u dodir sa Saveznicima, jednostavan odgovor je - Ništa! Saveznici su još od početka 1. svj. rata bili za stvaranje i pod svaku cienu održanje Srboslavije u bilo kojem obliku, pod bilo kojim imenom, što je izključivalo bilo kakav oblik hrvatske države. "Tri velika" su koncem studenog 1943., na konferenciji u Teheranu, na inzistiranje "Uncle Joe-a Staljina", podpisala sporazum o uzpostavi i modelu nove komunističke Jugoslavije čime je izključen svaki pojam hrvatske države.Svatko tko je u glavi imao imalo sive materije znao je da su Francuzi i Englezi još od početka 20. stoljeća krojili planove o stvaranju Velike Srbije, a Amerika se toj zločinačkoj ideji priključila 1930ih, poslie dolazka Franklina D. Roosevelta za predsjednika. Stoga, mora se doći do zaključka da krilnik Vokić i ministar Lorković ili nisu bili dosta pametni ili su nasjeli makinacijama britanskoga MI6, boljševičkoga NKVD-a i američkog OSS-a. U emigraciji se provlačila priča kako je svemu tome kumovao njemački vojni izaslanik u NDH general Edmund Glaise-Horstenau, koji je 1944., Vokiću i Lorkoviću navodno rekao: "Svatko zna da njemački brod tone, što vi Hrvati čekate, zašto ne skačete s toga broda dok imate vremena?" Bilo kako bilo, to nije bio jedini pokušaj nekoga od njemačkih saveznika da pri kraju rata prieđe na stranu Saveznika. Radi njemačkih poraza na svim frontovima skoro sve manje države koje su s njima bile u savezu pokušavaju se pri koncu rata spasiti prielazom na "drugu stranu". U Rumunjskoj, 23. kolovoza 1944., kralj Mihael vrši državni udar na pro-njemačku vladu generala Antonescu-a.Tjedan dana kasnije (2. rujna) Bugarski Domovinski Front u Sofiji ruši pro-njemačku vladu i već 8. rujna Bugarska se pod patronatom Sovjetskog Saveza priključuje Saveznicima.
Tjedan dana kasnije (15. listopada 1944.) mađarski lider Mikloš Horty podpisuje primirje sa Sovjetskim Savezom. Njemačka odgovara Operacijom "Panzerfaust", ruši Horty-a, na njegovo mjesto postavlja Ferenca Szalasi-a i mađarska vojska nastavlja s bitkama protiv boljševika do konca rata.
Vokić-Lorkovićev puč je bio osuđen na neuspjeh iz mnogo razloga. Uz gore spomenute savezničke sporazume o re-establišmentu svoje umjetne tvorevine Jugoslavije, pučisti su počinili i fatalnu pogriešku kad su stupili u kontakt s vodećim ljudima Mačekove HSS-e, Ivankom Farolfiem, Ljudevitom Tomašićem i Augustom Košutićem, koji su bili pod izravnom kontrolom britanske obavještajne službe MI6. Po naredbi svojih "handlera" Farolfi, Tomašić i Košutić su inzistirali da se u prvu točku plana stavi (za svakog pametnog čovjeka ludost) da će Hrvatska vojska (domobranstvo) čim dođe pod njihovu kontrolu razoružati sve njemačke trupe na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Nije upitno da je njemački Abwehr za sve to saznao prije nego su urotnici napustili mjesto sastanka. Sve što je nakon toga usliedilo svima je poznato. U ono ratno vrieme kad su se glave gubile za mnogo manje prekršaje, njemački veleposlanik Sigfried Katsche je zahtievao da se pučiste smjesta strielja.Dr. Ante Pavelić se tome uporno opirao i na koncu pobjedio.
Vokić i Lorković su poslani u Lepoglavu i da rat nije skončao kako jest oni bi eventualno bili pušteni na slobodu.
A šo bi se s njima dogodilo da ih ludi Grabovac nije strieljao? Isto što se dogodilo sa svim hrvatskim častnicima i ministrima koji su dopali u ruke podmuklim Englezima.  Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
