I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Vjesnik (1996.)
U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!
‘Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu’.
Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen ‘rušiti zidine bivšega ustaškog logora’. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom ‘Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali’.
U njemu Ercegović opisuje torture u jasenovačkome logoru u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.
Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.
Partizanska zvjerstva u Jasenovcu
Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.
Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koji su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.
Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostali logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.
Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu! pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.
Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na čijoj je strani istina.
Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: "Zaustavili smo se, prošli kapiju i vidjeli natpis 'logor Jasenovac'". A tamo: "Vidjeli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju". Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću vidjeli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu "humanost narodne vlasti!".
Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali "u noći i magli".
Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci vea posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac "rušiti zidine bivšeg ustaškog logora". Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; "To nije bilo uputno govoriti". Jer: "Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s metar širine". U njima su bili: "Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim". Procjenjuje da je u tim kanalima: "Mrtvih tjelesa bilo na stotine" i postalo mu je jasno: "Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani", jer rat je završio prije više od godinu dana.
Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: "Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom."
Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenovac, gde su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora.
Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje:
"Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, pojajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporučnik, imenom Mirko.
Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se viđele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan.
Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je vea spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da ae nas sve pobiti kažemo li komu makar rijeć o onomu što smo videli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora".
Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac.
O boravku tamo zapisao je:
"1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta.
2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi.
3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.
4. VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sredenjem bunara.
5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći.
6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.).
7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta.
8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba.
9. VI. Odlazak - Gradiška ".
Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju.
Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina - od 5. srpnja 1945., a njegov matični broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: "Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op,a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih moli iznijeti iz rovova".
Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao ćlan prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok - Mihajlo Marić!
I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Rasčlambom (samo letimičnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrduje.
Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gde baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji.
O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako:
“Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu". Zatim: "Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd." A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: "Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja".
Po nadenim predmetima Živanovia zaključuje:
"Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu". Ono "naš živalj" za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama,
sa mnogo dugmadi na njima.
O antropološkim zapažanjima profesor kaže: "Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana". Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš "populacija svetle komponente"?
Dr. Živanović kaže i ovo:
"Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca".
Udubimo se u ovu izjavu: "nalazili" znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim "znatne količine zlata" - ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: "Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske". O sudbini tog zlata on zna samo ovo: "Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde". Vjerovati u to?
Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gde je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gde je ono uslijedio je do danas - potpuni muk.
Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: "Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i ded. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim sveeanim haljinama, nazvanim zlatarama". Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe?
Dr. Živanović nastavlja: "Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci". I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni...
Intervju dr. Živanovića objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: "Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava". Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine.
Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih "stručnjaka" za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) - dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina.
Milan Bulajić, glavni "genocidolog", kaže: "U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) već napustile". Ljudi u njemu nije bilo.
U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: "22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare.
Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija".
No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: "Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, počelo je raščišćavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951."(!).
Miletić nehotice odaje i ove istine: "Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas" (1987.!).
Zatim: "Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušen je 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag".
Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše...
Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoći da su mu se nakon niza godina: "Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugde, a potom ih odvodili u Jasenovac, gde su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani 'ustašama' i ubijeni".
Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: "Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji.
24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota "(1).
Predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu".
Slavko Goldstein kaže: "Tvrdnja da 'za razliku od drugih logora smrti 'logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina". I dodaje: "Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša".
O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača.
A što se tiče tvrdnje o "nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša", treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare.
I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji.
Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naređeno je skinuti se do donjeg rublja uz štravičnu ciničnu izjavu: "mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe". Tako su i učinili.
Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama.
Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi.
Na naredbu: "Pričaj!" rekao¸je sve.
Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu.
I tada mu je rečeno: "Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače - nestat ćeš i ti i cijela obitelj."
I šutio je do prije dvije godine.
O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju.
Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza "genocidnosti" hrvatskog naroda i "bezgriješnosti" svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista.
Ljubica Štefan
IZVORI:
Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987.
Jasenovac, Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990.
Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972.
"Vjesnik", Zagreb, 1997.
"Večernji list", Zagreb, 1997.
"Politieki zatvorenik", glasilo Hrvatskog društva politiekih zatvorenika, Zagreb, 1997.
Matija Helman, dnevnik iz logora, obiteljski arhiv.
"Informativni glasnik" Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989.
Usmeni iskaz NN.
Franjo Tuđman, Bespuća, Zagreb, 1989.
(stranice 209 – 214)
SVJEDOČENJE O PARTIZANSKOM LOGORU U JASENOVCU
Piše: Ivan VUKIĆ
Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska mlinski su kamen koji sustavno u pravilnim vremenskim razmacima vješaju o vrat Hrvatima neskloni pojedinci i skupine, dobro organizirani i vođeni iz istog centra. Nažalost, za ovakav svoj rad dobro su plaćeni iz državnog proračuna, novcem hrvatskih poreznih obveznika. Morbidno, zar ne? Za njih su ustaše zločinci, a NDH zločinačka tvorevina, a kako su iznjedreni iz hrvatskog naroda, onda su po tome i Hrvati genocidan i mrziteljski narod, koji ne trpi strance u svojoj sredini. Je li to baš tako? Ne, nije!
S obzirom na brojnost Hrvata i veličinu Hrvatske, malo će se naći država u kojima ima tako puno narodnih skupina kao u Hrvatskoj, u kojima stranci uživaju ista prava kao Hrvati, a u pojedinim povijesnim razdobljima i veća. Izjednačeni u pravima s Hrvatima žive Talijani, Austrijanci, Nijemci, Česi, Slovaci, Mađari, Rusini, Bošnjaci, Albanci, Makedonci, Židovi, Romi i Srbi, većinom nastali od pravoslavnih Vlaha. Kako to da brojni ovi narodi dođoše živjeti u Hrvatsku, kad smo mi Hrvati tako nesnošljiv i genocidan narod??? Na ovo pitanje, naravno, ne daje se odgovor! Na hrvatsko gostoprimstvo neki od ovih narodnih skupina odgovoriše nasiljem, nastojeći pojedine dijelove Hrvatske pripojiti svojim matičnim zemljama. Od nakane nisu odustali ni danas, samo to sada rade na prikriven, pokvaren i lukaviji način. Kada ih u tome osujetimo, nabacuju se na nas optužbama, među inima, da smo zločinački i fobičan narod, da tako otklone pažnju sa sebe i da se mi lakovjerni Hrvati zabavimo sami sobom u nastojanju da otklonimo ove besmislene potvore i laži.
Ustaški su prijestupnici kažnjavani smrću
Ivi i Slavku Goldsteinu omiljena je tema o ustašama zločincima i o zločinačkoj tvorevini NDH, koja je za Ivu zemlja noža. Ne razmatraju uzročno-posljedične sveze ni povijesne okolnosti, već na temelju nesretnih i tragičnih ratnih događaja donose generalni zaključak. Njihove optužbe sluganski podupire predsjednik sabora Vladimir Šeks s dopredsjednicima Sabora iz svoje stranke. Postoje dokazi koji opovrgavaju ove optužbe, za koje oni - siguran sam - znaju, a koje namjerno prešućuju. Evo nekoliko primjera:
U Gospiću u Žabičkoj ulici dvojica ustaša Frković iz Ličkoga Novog i Pavletić iz Ličkog Osika ubili su iz koristoljublja dvije starice, Srpkinje, sestre Lemaić. Uhićeni su i osuđeni na smrt vješanjem. Na gospićkoj tržnici koju Gospićani zovu "Placa", trebali su biti obješeni. Vješala su bila postavljena a oni privedeni iz gospićkog zatvora. Njihova se postrojba pobunila, pa su, da se spriječi nemir, vraćeni natrag u zatvor, gdje su obješeni. Nekoliko dana bili su izloženi na Logorištu (u ratu zrakoplovno uzletište) kraj Gospića, kao opomena puku, što će se dogoditi svakom tko prekrši zakon.
Ako je ustaška organizacija bila zločinačka, a NDH zločinačka tvorevina, kako to da se odlukom ustaškoga suda i po ustaškom zakonu vješaju dvojica ustaša koji su ubili dvije starice, Srpkinje? Ako je ubijanje Srba bilo politički programirano, zar umjesto smrtne kazne vješanjem, nisu trebali biti nagrađeni ili barem njihov zločin zataškan?
Nećak ustaša-sudionika velebitskog ustanka, viteza Krune Devčića i brata mu bojnika Ivana Pivca Devčića, Tomislav Nikić Devčić svjedoči:
"Nakon napada na oružničku postaju u Brušanima, moji ujaci Kruno i Ivan Pivac pred žandarmerijskim i vojnim progonom bježe u Cesaricu podno Velebita, gdje su se jedno vrijeme skrivali. Brodićem su se prebacili na Pag, pa zatim u Zadar k ustaškom povjereniku Anti Brkanu, koji je organizirao njihov bijeg u Italiju. U logoru Lipari bili su 9 godina. Po uspostavi NDH jedno vrijeme služili su u Karlobagu. Kruno potom odlazi na službu u Sarajevo, a zatim u Zagreb kod Poglavnika Ante Pavelića. Nakon jedne vojne akcije ubijen je u Ludbregu dok je sjedio na kupoli svoga tenka. Odlikovan je odličjem viteza.
Ivan Pivac iz Karlobaga premješten je u Gospić. Ratovao je po Lici.
Moj bratić Zvonko Devčić, agent UNS-a, nećak viteza Krune i Ivana Pivca, ubio je u Zagrebu židovski bračni par i uselio se u njihov stan. Uhićen je i osuđen na smrt strijeljanjem.
Strijeljan je. Ujaci, vitez Kruno i Ivan Pivac, nisu ga htjeli ni posjetiti u zatvoru, a kamoli da pokušaju utjecati na izmjenu presude. Štoviše, vitez Kruno je rekao da se, kad bi to od njega tražio i sam Poglavnik, ne bi miješao u rad suda. Neka bude onako kako sud presudi.
Svoju mamu, baku Mandu, koja je primila najviša odličja od Poglavnika, kad se ovo sa Zvonkom događalo, smjestili su u toplice na liječenje, kako se ne bi miješala i tražila pomilovanje za njega. Ostala je u lječilištu dok Zvonko nije bio strijeljan.
Ako je ubijanje Židova bilo politički programirano, zašto se ovako ponašaju zakleti ustaše, vitez Kruno i Ivan Pivac? Zašto nisu spriječili strijeljanje svoga nećaka, ustaškog agenta Zvonka Devčića?
Slučaj Tome Biljana
Tomo Biljan iz Kosinja, visoko pozicionirani ustaški dužnosnik, među inim zaduženjima bio je dogradonačelnik Zagreba u vrijeme kada je gradonačelnik bio Ivan Werner. Uživao je veliko povjerenje poglavnika Ante Pavelića. Pomagao je ljudima koji su se našli u nevolji. U svome stanu sakrivao je brojne kojima je prijetila opasnost od uhićenja, nekima je pak javljao da će biti racija, pa neka se sklone dok racija ne prođe, a za neke je ishodio puštanje iz zatvora. Znao je da mu je žena Ljerka partizanska simpatizerka i da je u njihovu stanu čuvala lijekove i sanitetski materijal, koje je uz njegov prešutni pristanak slala partizanima u šumu.
Kad su ga 1945. partizani uhitili, na suđenju u Gospiću, svjedočeći o njegovoj plemenitosti i uljuđenosti, te potvrđujući da je štiteći ih i svoj život stavljao na kocku, svoje iskaze dali su: Bruno Kossi, Zlatko Pišl, Rudolf Forajt, Ljerke Dujmić, Draga Mima Stein, Milan Vaić, Tomo Stern, Olga Neuman, Edo Vaić, Emil Grätrer Hahn, Elza Hadžiamanović i Josip Jurković. U Novoj Gradiški pomogao je Ivanu Ražiću i obitelji Milana Tomića i Zvonka Lucića. Ivan Ražić bio je šef sekcije u Novoj Gradiški, jedna partizanska brigada nosila je ime Milana Tomića, a Zvonko Lucić bio je major OZN-e. U Kosinju je pomagao i zaštitio osumnjičene Maricu Špoljarić, Pepu Pleša, Srpkinju Milku Bjelobrk, te srpske obitelji Trive Bobića i Mane Pavlovića. Đuru Špoljarića i njegovu obitelj štitio je sve vrijeme rata. Đuro Špoljarić bio je iza rata glavni sekretar radničkih sindikata u Beogradu.
To Biljanu nije pomoglo, jer je bio je ustaša. Strijeljan je na jednom od brojnih stratišta u Gospiću ili u njegovoj okolicu 27. listopada 1946. u 5 sati u jutro. Presuda mu je pročitana u nazočnosti sudskog tajnika Živka Mrčića, zapisničara Ise Stanića, predstavnika javnog tužiteljstva Tomice Ostoića, predstavnika odjela unutrašnjih poslova za okrug Liku Vase Vujnovića i predstavnika logoraške uprave Jose Trošelja. U obrazloženju presude piše da je on pomagao iz prijateljskih, a ne iz ideoloških pobuda. To je komunistička pravda!
Zar bi Tomo Biljan mogao sve ovo raditi, zar bi mogao pomoći tolikima, da u mnogima nije imao potporu i da za to nisu znali i odobravali sami vrhovi državne vlasti. Uostalom, zar najviši državni, vojni i policijski dužnosnici u NDH nisu bili židovskog podrijetla ili oženjeni Židovkama? Ako je ubijanje Židova bilo politički programirano, kako to da ovako visoko pozicionirani ustaški dužnosnik spašava Židove, da to čini otvoreno i da za to nije kažnjen? Zašto je njegov spis izdojen i pohranjen u skladište komiteta u Gospiću, a ostala povijesna neuništena građa u Povijesni arhiv u Karlovcu, koja se sada čuva u Državnom arhivu u Gospiću?
Na gospićkoj gimnaziji
Ličko-senjski arhiđakon Dragutin Kukalj, biskupski delegat za gospićki, perušićki i udbinski kotar, poznati katolički liturgijski pisac, župnik i dekan gospićki prije rata, okupljao je hrvatsku katoličku mladež iz Gospića, koja je bila frustrirana državnim nasiljem, posebice, nakon Velebitskog ustanka, te Senjskih i Žitničkih žrtava, odgajajući ih u domoljubnom duhu. Kad je otpočeo rat, nije se zanosio politikom, držao se po strani, pa se nije bojao partizana i do kraja života ostao je uz svoj puk.
Bio je vjerni sluga Božji, pa je, potaknut milosrđem, po svome mežnjaru Mili Aliću i svome nećaku, gimnazijalcu Dragecu Delaču, slao hranu i odjeću zatvorenicima u zatvor. Među zatvorenicima bilo je i Židova. Po svome milosrdnom djelovanju stekao je pravo da ga po suglasju sa svojim kriterijima danas Židovi proglase za pravednika među narodima. Partizani su ga ubili uz prethodno stravično mučenje, izmasakriravši ga. Zločin su izvršili njegovi đaci s gospićke gimnazije, opijeni lažima komunističke partije.
U gospićkoj gimnaziji za sve vrijeme NDH likovni odgoj predavala je Židovka, akademska slikarica Scharlota Rosenstock. Živjela je slobodno. Slikala je i svoje slike dobro, bez smetnje prodavala, uživajući uvažavanje i puno poštovanje svojih sugrađana. Ustaška vlast znala je da je Židovka i nije je dirala niti joj je pravila neugodnosti. I zapovjednik njemačkih postrojbi znao je da je Židovka. To mu nije smetalo da gotovo svaku noć s njom i susjedima iz Budačke ulice karta. Po izjavi svjedoka iz kartaškog društva, opskrbljivao ju je i cigaretama, jer je bila strastvena pušačica. Umrla je nakon rata otrovavši se hranom.
Blaženi je Alojzije Stepinac u složenim ratnim uvjetima pomagao svima, bez obzira na vjeru i rasu o čemu svjedoče brojni dokumenti i živi svjedoci. U televizijskom sučeljavanju, na razložno izlaganje znanstvenika dr. sc. Josipa Jurčevića o zločinačkoj naravi komunističke partije i o plemenitosti i nesebičnoj žrtvi blaženog Alojzija Stepinca, koju potvrđuje i sudionik partizanskog pokreta akademik Bilandžić, Ivo Goldstein nevoljko to priznaje, nastojeći umanjiti djelo i moralni lik blaženika procijedivši: ''Mogao je napraviti i više''. Umjesto zahvalnosti, nepriznavanje i pokuda. Zašto?
Incident s Jovom Ćurulijom
U zatvoru u Staroj Gradiški, za jednog posjeta moj me je pokojni otac upitao: Jesi li čuo što se dogodilo u Čehoslovačkoj? Zatvorski stražar, mislim da se zvao Jovo Ćurulija, zaurlao je na oca rekavši mu da šuti, jer da će u protivnom prekinuti razgovor. Iznerviran, rekao sam mu da sam ja u zatvoru samo broj (najprije sam bio 2283, a potom 556), pa neka sa mnom radi što hoće, a neka mi oca pusti na miru. Nastala je prepirka koju si nisam smio dopustiti. Znao sam da ću završiti u samici ili u mračnjači i da ću biti pretučen. Mračnjača je soba bez prozora, bez rasvjete, bez kreveta i bilo kakvog pokućstva. Stajalo se, čučalo i ležalo na betonskom podu, u svome i tuđem izmetu, jer se nužda vršila u veliku limenu kantu za boju, koju smo mi robijaši zvali kibla. Živeći u mraku, čovjek izgubi osjećaj za prostor i vrijeme, te bi se često nužda umjesto u kiblu izvršila kraj nje.
Kako sam nesmotreno ušao u prepirku i više nisam imao što izgubiti, rekao sam ocu da mi politički uznici živimo s kriminalcima-višestrukim povratnicima, nastranim tipovima koji su seksualno iskorištavali svoju malodobnu djecu, seksualnim silovateljima nedorasle djece i luđacima koji su opasni po okolinu, pa ih ne drže u ludnici već s nama u zatvoru. Zatupljuju nas, onemogućeno nam je dobivanje stručnih knjiga. Meni uskraćuju da mi od kuće pošaljete ortopedske cipele, a ove su se raspale. Pokazao sam mu cipele u kojima sam istrošeni potplat pokrpao papirom, omotavši ga komadićem špage.
Posjet je prekinut.
Nisam završio u samici. Mučili su me nekoliko mjeseci neizvjesnošću do poziva na "kazneni raport". U sobi za prijavak dočekao me je mladi službenik koji mi reče da je Hrvat iz Zagreba i pri tome me poslao u p.... materinu, upitavši me koliko života imam i za koga radim. Reče mi da je i on Hrvat i ne osjeća se ugroženim i zakinutim u ničemu, pa ne zna o čemu ja trabunjam. Odgovorio sam mu da ne radim za nikoga, već postupam po svom uvjerenju. Ispričao sam mu o uvjetima života u zatvoru i o neljudskom odnosu spram političkih uznika. Zatražio sam da nas političke uznike premjeste u poseban odjel i da nam omoguće dobivanje stručne literature.
Otpustio me je bez riječi, pokazavši rukom prema vratima.
Zbog ovog incidenta sa stražarom moji roditelji poslali su predstavku Javnom tužilaštvu Hrvatske, Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i opću upravu te Izvršnom vijeću sabora SRH. To je bio razlog za ovaj moj "kazneni raport" pred službenikom iz Zagreba. Predstavka me je, siguran sam, spasila samice i batinanja. Odgovor na predstavku roditelji su dobili sa zadrškom, kad sam već bio dobio ortopedske cipele i omogućeno nam je dobivanje stručnih knjiga. Glede moga traženja da političke uznike odvoje od kriminalaca, odgovorili su: ''Prema rezultatima provjere, Vaš sin ne shvaća zapravo dovoljno odgovorno svoju situaciju, tj. mjesto gdje se nalazi. On smatra, da kao politički delikvent ne bi trebao da bude zajedno sa ostalim osuđenim licima. Međutim, to je njegovo subjektivno gledanje, a njegov smještaj s ostalim osuđenicima potpuno je u skladu s dnevnim redom kazneno popravne ustanove gdje se nalazi na izdržavanju kazne.''
Da, u skladu s njihovim dnevnim redom je mučenje, batinanje, izolacija, samice, mračnjača, ubojstvo Ive Mašine, Vjekoslava Balina i stotina drugih pokopanih na zatvorskom groblju Uskoci, gdje im na nadgrobnoj daski piše tek samo kažnjenički broj. U skladu s tim dnevnim redom su negrijane i vlažne zatvorske sobe, samice u kojima su postavljene peći i sanduk drva, koje nikad nisu upaljene. Nisu ni mogle jer nisu spojene na dimnjake, jer dimnjaka nema, služile su za obmanjivanje komisija povremenih odglumljenih pregleda, podrumske samice u kojima je razina vode oko jedan metar iznad poda, u skladu s dnevnim redom su lanci okovi i teške željezne kugle učvršćene za noge i betonski pod političkih kriminalaca, kako su nas zvali.
Ćurulijino priznanje o poratnom logoru u Jasenovcu
Nakon dvadesetak dana premješten sam s IV. odjela u kulu. Navečer me u svoj ured pozvao stražar Ćurulija, koji je bio dežurni. Pomislio sam da će me ubiti i opravdati ubojstvo navodnim pokušajem moga bijega. No, umjesto toga rekao mi je: "Protiv tebe nemam ništa. Sin mi je student u Zagrebu. Nisam siguran što se i s njim može dogoditi. Ja sam sirotinja s Kozare. Partizani su me poveli sa sobom a onda po nalogu komunističke partije postao sam stražar u zatvoru Stara Gradiška. Bez škole sam i bez zanata. Onako mladom, svaki nalog partije bio je za mene ispravan. Ti si prvi osuđenik s kojim sam se sukobio. Žališ se na uvjete u zatvoru. Ovo je raj prema onom što se ovdje događalo nakon rata. Zatvorske sobe bile su popođene na tri četiri kata s uskim prolazom kroz sredinu. Osuđenici su na daskama ležali stiješnjeni jedan do drugoga, da se nisu mogli ni okrenuti. Smrad u sobama bio je nepodnošljiv. U jutro u dva sata nakon obroka od 2 dcl juhe od cikle, s krampovima, lopatama i drvenim ručnim kolicima u koloni išlo se na isušivanje Lonjskog polja. Mi stražari pratili smo ih jašući na konjima. U kaljuži se radilo, pilo, umiralo i pokapalo. Nakon posla, tek po ispunjenju norme, kasno bi se u noć vraćali u zatvor. Za večeru bi zatvorenici dobili opet juhu od cikle. Tako se radilo iz dana u dan.
U logoru Jasenovac bilo je još puno, puno gore. Tamo su bili zatvoreni zarobljeni ustaše, domobrani, civili i njemački vojnici. Nitko od njih nije ostao živ. Svi su pobijeni.''
Nakon toga me je otpustio, rekavši: ''Možeš ići.''
Bio sam zaprepašten. O mučenjima i ubijanjima Hrvata u kaznionicama Stara Gradiška, Lepoglava, Goli otok i Grgur pričali su stari robijaši, ali da je Jasenovac bio partizanski logor, tada sam prvi put čuo. I to ne od bilo koga, već od zatvorskog stražara.
Nakon uspostave Republike Hrvatske očekivao sam da će se ispitati zatvorski stražari, pripadnici KNOJ-a, OZNE, SUP-a i partizanske glavešine koji bi svojim iskazima svjedočili o zločinima izvršenim nad Hrvatima. Nažalost, od toga ništa. Štoviše, dobro ih se čuvalo. Jedan od gospićkih zapovjednika hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu reče mi da su dobili nalog da čuvaju komunističkoga glavešinu, udbaša, danas pokojnog Miću Jelaču. Ni mi, politički uznici, nismo se pretrgnuli u zahtjevu da do toga dođe, ne da bismo se osvećivali, već da se dozna istina. To je naša velika i nepopravljiva pogrješka.
Od svih nazočnih na utemeljiteljskoj skupštini HDPZ-a, jedino je Ante Uroda tražio da se privede i ispita sudsko, zatvorsko i udbaško osoblje, kao i komunistički vlastodršci odgovorni za smrt i patnju na tisuće i tisuće Hrvata. Nažalost, ostao je usamljen, što nam se - kako vidimo - osvetilo, te smo zbog toga dovedeni u ovaj položaj. Bio sam i sam na strani većine, na što nisam ponosan. Priznajem, Ante, bio si u pravu!
Jedan županijski odvjetnik rekao mi je da su od svojih nadređenih dobili tek naputak da prikupljaju informacije i ništa više. Djelatnik Hrvatske televizije, kojemu s razlogom ne ću reći ime, rekao je da su pozvani u Jasenovac da snime otkopavanje skupnih grobnica žrtava ustaškog zločina. Kada je otpočelo otkapanje, na više mjesta, po ostatcima odora i metalnim vojnim oznakama od kojih je najčešće bilo U, umjesto žrtava ustaškog zločina, našli su na skupne grobnice pobijenih hrvatskih vojnika i civila. Grobnice su na brzinu zatrpane, snimateljska ekipa vratila se u Zagreb i o tome se nije govorilo, a šuti se i danas. Zašto? Na ovo pitanje odgovor zna politički vrh Hrvatske, a možda i Slavko Goldstein, član uprave spomen-područja Jasenovac.
Potrebna nam je istina
U zatvoru Stara Gradiška, po pričanju političkih, civilnih i vojnih hrvatskih uznika i kasnije po izjavama svjedoka o prijeratnim, ratnim i poslijeratnim zbivanjima, spoznao sam da je partizansko-komunistički prikaz događaja iz Drugoga svjetskog rata lažan, krivotvoren i nasiljem provođen u školama i u javnom životu.
Iz svega se razabire da je ustaški pokret nastao kao odgovor na državni teror spram Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Komunistička partija Jugoslavije, odnosno Hrvatske radi svojih je interesa povremeno podupirala ustaški pokret. No, kad su ustaše došle na vlast, komunistička se partija po nalogu Moskve okrenula se protiv njih. Zašto? Komunisti su željeli vlast i protivnik im je bio svatko tko je na vlasti, a saveznik onaj koji je protiv nje. Nisu birali sredstva kako doći na vlast. Imali su svoje ljude u civilnoj vlasti NDH, u policiji, ustašama i domobranima. Mnoge zločine organizirali su i proveli njihovi ljudi, što je pripisano aktualnoj vlasti. Partizani, predvođeni komunističkom partijom preobučeni u ustaške i domobranske odore, počinili bi strašne zločine u pravoslavnim selima, kako bi potaknuli pravoslavno pučanstvo na pobunu i nezadovoljstvo, bijeg u šumu, te odbojnost Hrvata prema NDH.
U Sukošanu kraj Zadra vodio sam nadzor na izgradnji restorana gospodina Grgurića. Jednom, uz piće, znajući tko sam, vjerojatno da bi olakšao duhovni naboj, poveo je razgovor sa svojim susjedom o njihovim partizanskim danima i kako su dospjeli u partizane. Iz njihove priče doznao sam da se u partizane novačilo na različite načine, nagovaranjem i uglavnom prisilom. Preobučeni u ustaške ili domobranske odore, upali bi u selo i ubili unaprijed odabranog jednog ili više seljana koji su bili pošteni i omiljeni u selu. Na ovaj način izazvali bi ogorčenje i mržnju prema NDH. Ako je netko bio kritičan prema NDH, a nije se htio priključiti partizanima, po noći bi ga digli iz kreveta i prisilili bi ga da pozove već ranije odabranog suseljana, koji je bio pristaša NDH, da iziđe na trenutak van, jer ga nešto žurno treba. Ne sluteći nikakvo zlo, žrtva bi izišla iz kuće. Pod prisilom oružja odveli bi je i ubili, a za grob joj se nikad ne bi saznalo. Ukućani bi znali tko im je lupao na vrata i pozvao njihova člana da iziđe. Ovom ne bi ništa preostajalo, već da pobjegne u partizane. Da bi ovako unovačene čvrsto vezali uza se, u sljedećoj su akciji oni morali biti likvidatori, a žrtve su im uglavnom bile poznate. Tko se okrvavio u partizanima, njemu nije bilo povratka. Poimence su nabrajali ljude sudionike tih događaja. Po njihovom svjedočenju organizatori su bili pripadnici komunističke partije.
Sve je padalo na ustaše. A ustaše su se dijelile na ustaše i nastaše. Među nastašama bilo je svega i svačega: bivših državnih službenika, žandara, podoficira i oficira, muževa i žena iz miješanih brakova, njihove djece i ostale klateži, koji u nastojanju da dokažu tobožnje svoje pravovjerno hrvatstvo počiniše ratne zločine, što je pripisano aktualnoj vlasti i palo na hrvatski obraz. Nedavno objavljene knjige dr. sc. Josipa Jurčevića, te skupine autora o partizanskim zločinima, svjedoče o zločinačkoj ćudi komunističke partije i o partizanskim zločinima počinjenim nad Hrvatima. Krajnje je vrijeme da hrvatski znanstvenici objave istinu o ustaškom pokretu i NDH. Istina, samo istina, najbolja je odvjetnica. Nova Hrvatska ne može se graditi na tragu ustaškog pokreta i NDH, jer je drugo vrijeme i druge su okolnosti, već na veličanstvenom Domovinskom ratu na čijoj pobjedi je iznjedrena.
No, ne smijemo dopustiti laži i potvore, jer će nam se ponoviti povijest. Kao što se sustavno blatilo i rastakalo NDH, tako se i danas blate Domovinski rat i rastače Hrvatske. Hoćemo li mi Hrvati ponoviti istu pogrješku? U ratnim uvjetima za vrijeme NDH postojala je talijansko i njemačko posadno područje. Danas u Republici Hrvatskoj opet imamo ne posadna, nego okupacijska područja. Njih ne nadziru vojne postrojbe već banke u talijanskom i austrijsko-njemačkom vlasništvu. Sprema li se to opet slom hrvatske države? I zašto su vlastodršci urušili onaj silni domoljubni naboj i ponos da je prodaja djedovine strancima obiteljska sramota. Jer, usprkos svih nedaća koje smo trpjeli kroz povijest, upravo zahvaljujući tom ponosu i domoljubnom zanosu ostali smo na ''svojoj hridi od stoljeća sedmog''! A takvi ne možemo ostati, ako nas se proglašava zločincima...
hkv.hr- Zagreb, 23. svibnja 2014.
Povodom predstavljanja knjige Titov Jasenovac
Jučer je u Velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj predstavljena najnovija knjiga mr. sc. Mladena Ivezića Titov Jasenovac (Samizdat, Zagreb 2014.). Predstavljači su bili p. dr. Vladimir Horvat, DI, povijesni istraživač Jasenovca, prof. dr. Tomislav Sunić, hrvatski diplomat i sam autor. Dvorana je bila premala da primi sve zainteresirane, pa su mnogi ostali u predvorju dvorane i dvorištu rezidencije družbe, pomno prateći vrlo zanimljiva izlaganja.
Na predstavljanju ove knjige uočene su istaknute javne osobe, primjerice biskup Valentin Pozaić, mons. Juraj Batelja, dr. Zdravko Tomac, dr. Stjepan Razum, Gordana Turić, režiser Jakov Sedlar, odvjetnik Željko Olujić, Vice Vukojević, dr. Ružica Ćavar i još neki drugi. Zanimljivo, bilo je i mlađe publike koja se tek sada suočava sa cjelokupnom dramom podvala, mitova i dogmi o Jasenovcu.
Brojne krivotvorine koje su i danas u javnom prostoru
U dvorani među slušateljstvom primijećeni su i neki poznati istraživači, koji svojim radom također doprinose rasčišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu. Intrigantne knjige strukovnog povjesničara Mladena Ivezića i njegova marna istraživanja upravo te pojmove demantiraju. Najnovija knjiga Titov Jasenovac je nastavak Ivezićeve knjige Jasenovac - brojke (Vl. naklada, Zagreb 2003.) kojom je nepobitno dokazano srbofilno napuhavanje broja žrtava, prihvaćeno i po današnjim tzv. antifašistima. Ona nepobitno utvrđuje postojanje logora Jasenovac poslije svibnja 1945., dakle kada su ga preuzeli partizani te istraživanjem dokazano koristili komunisti do 1948. godine za istrebljenje svih nepoćudnih Hrvata. Također postoje dokazi i za nastavak korištenja logora Jasenovac do 1951. godine tj. za teror nad svima onima koje su titoisti kasnije proglasili i progonili kao staljiniste.
Povijesni istraživač i suautor knjige Ogoljela laž Jasenovca (Naklada EČ, Zagreb 2008.) dr. Vladimir Horvat, DI, u uvodnom dijelu napomenuo je da je logor Jasenovac bio radni logor, sa svojom administracijom. Pa je tako bilo zapisano tko je sve kroz logor prošao, kako ušao i kako izašao, odnosno umro ili kažnjen u logoru. Logor je nastao na drvnoj industriji i industriji ljevaonice crkvenih zvona, pa se proširio u svojoj radnoj aktivnosti na izradu pušaka, prve hrvatske strojnice, kao i izradu određenih zrakoplovnih dijelova za njemačku tvrtku Steier. Za svu tu proizvodnju potrebna je bila radna snaga, koja je u logoru bila dobro hranjena kako bi mogla kvalitetno proizvoditi, imala je zdravstvenu zaštitu, liječnika, zubara, postojala je i razonoda, igrao se nogomet i održavale glazbene priredbe. Dakle logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici. Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametali neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti.
Poslije rata se stvari u logoru mijenjaju, ali se logor nije ukinuo rekao je p. dr. Horvat. Ustvrdio je da se od partizana logor nastavio koristiti kao sabirni za zarobljenike s križnog puta i za likvidiranje protivnika Titovog režima. Strojevi za proizvodnju su odseljeni u Srbiju, a logor se po komunistima koristi kao mjesto odmazde. Postoje dokazi o tome, pa i oni da se pri radnim akcijama u '60-tim godinama, naišlo na ostatke žrtava čiji su predmeti ukazali da se radi o ostacima hrvatskih vojnika, kao i slavonskih civila. Dr. Vladimir Horvat je zaključuje kako su postojala tri logora Jasenovac. Objašnjenje o tom nazivu može se pročitati u njegovim prilozima u Glasu Koncila koji izlaze kao feljton pod nazivom "Istina o tri Jasenovačka logora".
Prof. dr. Tomislav Sunić je rekao da se svakog autora knjige može prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži upravo u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. "To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara", istaknuo je Sunić. Upozorio je kako je gotovo nevjerojatno na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa utvrditi broj žrtava Jasenovca jer da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Prof. Sunić je rekao kako se ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata, pa i u samom logoru Jasenovac, istaknuo je prof. Sunić. Pojam Jasenovca koji su namjerno lažno širili lijevo-liberalni krugovi iz mitova je prerastao sada u dogmu i prekasno je očekivati da će iz tih krugova doći do promjena ili kajanja zbog neistina. Konačno se upitao o što je na tom polju u 25 godina hrvatske države radila hrvatska diplomacija, čiji je i on dio jedno vrijeme bio, kako bi se ta demonizacija Hrvata u svijetu raskrinkala i prikazalo stvarno stanje povijesnih srbokomunističkih krivotvorina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta, zaključio je dr. Sunić.
Sam autor Mladen Ivezić, povjesničar po struci, studentski je kolega prof. Ive Goldsteina, s kojim je u dijametralnom ideološkom i znanstvenom prijeporu. Ivezić je naveo nekoliko zanimljivosti iz logora Jasenovac. Zanimljiva je i ona dokumentirana sa dva izvorna pisma Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz travnja 1943. g., u vrijeme dok su rat i progoni Židova u Europi bili u izuzetnom zamahu. Tim se dopisima moli od hrvatskih vlasti tj. Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH kao i od Prečasnog Prvostolnog Kaptola da se udome Židovi iz drugih zemalja u Hrvatskoj, s prijedlogom novog logora u Sesvetskom Kraljevcu! Naime, Židovska općina za svoje sunarodnjake moli da ih se spasi i udomi, kako bi se spasili od progona u susjednim zemljama. Ivezić se pita, kako to da niti jedan od lijevo-liberalnih istraživača Jasenovca nikada ranije nije objavio ni protumačio te dokumente. Jasno, jer se je potrebno onda upitati, kakva je to genocidna NDH i Jasenovac bili u travnju 1943.?
Možda je najdojmljiviji onaj događaj iz 1942. kada su ustaše u logoru Jasenovac strijeljali 10 svojih kolega čuvara, zbog pronevjere i šverca. Njihovi su se grobovi nalazili u središtu logora, zbog opomene, kako bi idući novi čuvari nad tim grobovima prisezali na poštenje i upozorenje na kaznu zloporabe svog položaja. Daljnje dokaze i navode zbog čega knjiga nosi naslov Titov Jasenovac treba svakako prepustiti čitatelju, kako bi sami došli do svojih zaključaka
Pitanje arhiva logora Jasenovac
Ono što je ovim predstavljanjem ostalo premalo istaknuto, odnosno naglašeno jest to da je NDH imala svoju arhivu. Tako je i logor Jasenovac imao svoju administraciju sa ulaznim i izlaznim knjigama zatočenika, sa knjigama počinjenja smrtnih kazni, sa knjigama umrlih od raznih bolesti, sa knjigama pohrane vrijednosnih stvari pri ulazu u logor. Sva ta dokumentacija u svibnju 1945. nalazila se u posjedu NDH. Sva je arhiva NDH, prije uzmicanja prema Bleiburgu, ostavljena u Nadbiskupiji na Kaptolu u Zagrebu. Po prevratu i dolasku partizana arhiva se otima sa Kaptola i tko zna po čijem nalogu otuđuje i odvozi u Beograd. Postavlja se pitanje kada će ona biti vraćena današnjoj Republici Hrvatskoj kao pravnoj državi nasljednici?
Ta arhiva bi nepobitno utvrdila i dokazala mnoge činjenice, pa tako laž i istinu o Jasenovcu. Ne bi li to trebao biti jedan od krucijalnih zadataka sadašnje ministrice Ministarstva vanjskih poslova RH da se imperativno i uvjetovano zatraži od Beograda vraćanje svih dokumenata i arhiva NDH u Zagreb? Dosadašnja istraživanja raznih istraživača donose mnoge nepoznate činjenice i nepobitno dokazuju da je Jasenovac poslije svibnja 1945. postao mjesto surovih komunističkih odmazdi i iživljavanja. Ta istina sve više izlazi na vidjelo, pa je i knjiga Mladena Ivezića Titov Jasenovac još jedan veliki i neprocjenjivi doprinos tom nastojanju u traganju za istinom o Jasenovcu.
Pater Vladimir Horvat o knjizi "Titov Jasenovac" Mladena Ivezića:
Damir Borovčak
Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića Titov Jasenovac
Svakog autora knjige može se prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara.
Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.
Kakve to ima veze sa našom današnjicom? Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija. Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija, usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.
Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje". Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.
Današnja antifašistička demonologija ima daljnju svrhu demoniziranje cijeloga hrvatskog naroda. On daje „negativni legitimitet" vladajućoj klasi, koja danas ne nastupa više u tvrdom titovskom izdanju već u mekšem liberalnom izdanju. Ono što zabrinjava nije to što su ti bivši Titoisti i Jugoslaveni, kao i njihovi medijski i intelektualni mistifikatori, postali danas uzorni „demokratski građani".
Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugoga svjetskog rata - upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.
Dr. Tomislav Sunić
Video priredio i objavio 23.svibnja 2014.: Oskar Šarunić
Hrvatski tjednik, 28.1.2015.
Nedvojbeno je da su komunisti imali logor Jasenovac godinama poslije rata i da je u njemu bilo likvidacija
Stipo Pilić, profesor povijesti i znanstvenik koji je nedavno objavio znanstvenirad o Jasenovcu kaoposlijeratnom logoru. Presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva uSisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomen područja Jasenovac i Hrvatskog povijesnog muzeja“.
Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu, Pougarje, danas općina Dobretići između Jajca, Travnika i Skender Vakufa. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, Divičanima kod Jajca i u Sarajevu, a srednju školu u Vukovaru i Vinkovcima. Studij povijesti i geografije završio je 1984. u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je u Rabu na otoku Rabu, a od veljače 1986. radi u osnovnoj školi kralja Tomislava u Zagrebu. Otac je četvero već odrasle djece. Od 2005. bavi se temama iz Domovinskoga oslobodilačkog rata, a od 2007. temama iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do sada ima četiri objavljena znanstvena rada i suautorstvo u jednoj knjizi.
• Objavili ste, zajedno s kolegicom Blankom Matković, znanstveni rad ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’. Može li se danas nakon i vaših otkrića, dakle, nedvojbeno ustvrditi da je Jasenovac kao logor egzistirao i nakon 1945. godine?
- Osnovna zadaća koju smo si nas dvoje zadali pri pisanju ovoga rada dokumentirana je potvrda o postojanju poslijeratnoga logora u Jasenovcu i mi smatramo da smo to nedvojbeno utvrdili, budući su se tražili i bili nepoznati dokumenti kao potvrda dosadašnjih, manje-više usmenih iskaza i svjedočanstava.
• Jesu li za tvrdnju da je Jasenovac i nakon 1945. bio logor presudna bila svjedočenja nekih zatočenika toga logora, objavljivana po medijima, ili arhivski dokumenti i koji?
- Svjedočenja ne samo zatočenika, nego i sudionika represivnog aparata, bila su putokaz, a presudni su bili arhivski dokumenti koji do sada nisu bili poznati. Tu prije svega mislim na niz dokumenata Državnog arhiva u Sisku, ali i one iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Javne ustanove Spomenpodručja Jasenovac i Hrvatskoga povijesnog muzeja. No najvažniji su dokumenti iz Državnoga arhiva u Sisku.
• Tema o Jasenovcu kao logoru i nakon 1945. otvarana je 90-ih godina, a onda je naglo zamrla, Jasenovac je opet postao tabu. Po Vašem mišljenju, zašto je postao tabu i imate li dojam da i danas u znanstvenoj, a napose široj javnosti, vlada svojevrsni strah od istraživanja te teme?
- Postoje faze u istraživanju i objavljivanju radova. Točno je da je najveći broj radova iz druge polovice 90-ih godina, ali mali se pomak zbio i poslije 2005. Moglo bi se reći da ‘vlada svojevrsni strah’, ali to nije jedini i najveći razlog. Rekao bih da je tema o Jasenovcu uopće, dakle i onome između 1941. i 1945. tema kojom se u Hrvatskoj nedovoljno i nerado bave povjesničari, a za to postoji niz razloga. Prije svega to je radi prevladavajuće ‘nametnute’ paradigme o NDH logoru koja povlači sve ostalo za sobom. Zato je ta tema prilično politizirana, a većina dosadašnjih istraživanja ideologizirana. Znanstvenici imaju dovoljno tema u kojima nema potrebe ići u sukob s vjetrovima od koji se ne živi. To je „komoditet povjesničara“ o kojem govorimo u radu. Slična je situacija i sa širom javnosti, u njoj je ta tema još više tabuizirana. A tema Jasenovca, i onoga iz doba NDH i onoga poslijeratnog, trebala bi biti jedna od prvih strateških tema hrvatske države, želi li ona biti država i suočiti se s prošlošću ma kakva ona bila. Zanimljivo je da je i politička emigracija nerado i rijetko koristila temu i onoga ratnog logora, a poslijeratnim se bavila još manje. Poslije stvaranja hrvatske države potpuno je zašutjela o toj temi. S druge strane, izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini i posebno Srbiji, postoje brojne institucije, udruge, znanstvenici i pojedinci, dobro podržani od države i vlasti, koji se tom temom bave. Normalan čovjek (o državi da ne govorim) trebao bi se pitati zašto je to tako i zašto ta tema na jednoj strani ima toliko značenje, a na drugoj se gotovo potpuno ignorira. Nije ‘povijesni’ Jasenovac jedan dan u godini - 22. travnja, ili neki dan poslije, kada politička i ideološka krema i elita dođu u pratnji od ‘njih’ plaćenih medijskih magova, izgovore svoje, uslikaju se, odu i čekaju reakcije istomišljenika i suparnika i o tome blebeću idućih godinu dana. No na žalost, kod nas se to svodi uglavnom na to. Još jedna od
brojnih površnosti.
Moguće je da je S. Goldstein izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu
• U svome radu posebno na mnogim mjestima ukazujete na površnost dokaza publicista Slavka Goldsteina koji tvrdi suprotno - da logor nakon 1945. nije postojao, da su tamo samo bile nekakve radne skupine koje su čistile teren. Kako ocjenjujete njegov
pristup toj temi?
-Pa mislim da smo mi njegov pristup toj temi dovoljno ocijenili u radu. Ovdje samo još nekoliko napomena. Kao osobi koja se bavila i hrvatskim jezikom i leksikom, trebao bi znati da pojam ‘radna grupa’ nije sinonim pojmu ‘logor’, nego nešto posve drugo. Treba imati u vidu da je S. Goldstein i traumatiziran zbivanjima Drugog svjetskog rata, u kojima je sudjelovao, u kojima je izgubio svoje roditelje i u kojima je stradao dio korpusa židovskoga naroda kojem pripada i tome treba pristupiti s poštovanjem. Ali on je moguće izravno sudjelovao u Jasenovcu ili negdje drugdje u represivnom sustavu i koliko god se trudio biti objektivan, teško to može biti. Drugi je problem što se on i ne trudi biti objektivan. On nije ni subjektivan, on je pristran, on izmišlja i konstruira po uzoru na represivne organe Ozne i Udbe, a o tome nitko ni riječi. Goldstein je dio organizacije koja je između ostaloga ‘štitila i štiti’ i one koji su u tom sustavu vršili represiju, teror i likvidacije ljudi (Savez antifašističkih boraca), organizacije koja ima i nudi jednu i samo jednu istinu - istinu Partije, a zna se kako bi se trebala zvati organizacija koja je smišljeno i organizirano vršila zločine poslije rata. Radna grupa izmišljena je da prikrije i skrije poslijeratni logor Jasenovac, poput nekih zakona koji su stvarani da te zločine veličaju kao herojska djela, a zločince kao heroje. Još prošle godine imali smo čitavu jednu vladu koja je napravila zakon kojim je pokušala takve štititi i zaštititi od njihovih zločina u državama Europske Unije. Kako ne bi štitili u zemlji, gdje je sve po njihovu kroju. Ali nije problem samo S. Goldstein i njegova teza o ‘radnoj grupi’, problem su i stotine, pa i tisuće povjesničara (pa i jezičara) koji od 2003. g. do sada nisu ni pokušali argumentirano odgovoriti na tu njegovu tezu. Tipična ‘hrvatska šutnja’!
• Što nam govore arhivski dokazi o broju zatočenika u Jasenovcu nakon 1945. godine, zatim koje su to skupine bile, i koliko je bilo ubojstava?
- Ne bih htio špekulirati o brojevima bez konkretnijih dokumenata i dokaza. Povjesničari su, dokazalo se to baš na primjeru Jasenovca, loši matematičari. Dokumenti govore da je 1945. i 1946. u logoru bio znatno veći broj zatočenika, nego 1947. i 1948. godine, odnosno u tim se godinama on smanjivao. No to govorim na osnovi do sada otkrivenih dokumenata. Otkriće novih dokumenata može ovo opovrgnuti. Svakako je važno imati u vidu da se radi o sustavu logora, da se taj broj 1945. mogao kretati i do nekoliko tisuća, najvećim dijelom u tranzitu, godinu poslije – 1946. između 2.000 i 5.000, a 1947. i 1948. oko tisuću. Skupine od 1946. bile su dio sabirnoga, zbirnog (koncentracijskog) logora, ali su i radile pa se u to vrijeme može govoriti o radnim logorima. Skupine su bile različite i povezane su uz kapacitete logorskih smještajnih jedinica. Zato je razumljivo da je ustaški logor u kojem ipak nisu bile porušene sve zgrade bio jedan od logora toga sustava. Još je teže govoriti o kojim se i kolikim ubojstvima radilo. Sigurno je da je bilo pojedinačnih ubojstava o čemu u radu donosimo pouzdane dokumente tadašnjih komunističkih vlasti. Isto tako je sigurno da je bilo i masovnih ubojstava za što za sada nemamo dokumenata, osim istraživanja iz 1964. koje ukazuje na takve likvidacije. O tome imamo svjedočanstva, ali potrebno je da ona budu jasnije potvrđena dokumentima. Ima zabilješki u Urudžbenome zapisniku Mjesnog Narodnog odbora Jasenovac, ali zbog osjetljivosti teme i nejasnoga razgraničenja o kojim je žrtvama riječ, ne želimo špekulirati. To vrijedi i za broj ubojstava. Kao što je najviše zatočenika bilo 1945., tako je i najveći broj likvidiranih bio te godine. I tako do 1948. kada je represija ponešto popustila, ali ne smijemo zaboraviti da je moguće da su tada na taj prostor nastupili novi, informbirovski zatočenici, pa je moguće da je jednoj strani postalo ‘lakše’, ali drugoj ‘teže’. No brojke likividiranih ostavio bih kao nesigurne i nejasne do nekih novih otkrića na tome području. No nisam sklon tisućama, kao što to čine brojni dosadašnji autori i za ustaški i za poslijeratni logor u Jasenovcu..
• Koliko je danas Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac spremna suočiti se ili prihvatiti činjenicu da je taj logor funkcionirao i nakon 1945., a koliko je na to spremna hrvatska država s obzirom da je nedavno odbijen zahtjev za registracijom Društva povjesničara koji bi se bavili istraživanjem Jasenovca?
- Mišljenja sam da nije problem JUSP Jasenovac, nego hrvatska država. Jer, JUSP Jasenovac ustanova je pod izravnom nadležnosti hrvatske države, odnosno njezina Ministarstva kulture. Ni jedna dosadašnja hrvatska vlada (pa ni predsjednik Tuđman) nije pokušala dati svoje viđenje i poticaj istraživanjima toga problema. Sve hrvatske vlade do sada su napravile ‘smrtne grijehe’ hrvatskom narodu nečinjenjem, a što se najbolje može vidjeti na osnovi tužbe Republike Srbije Međunarodnom sudu u Haagu. Temelj njihove optužnice zasnovan je na ‘koncentriranim’ jasenovačkim žrtvama. Hrvatska država nema na to odgovor jer nema temeljitih znanstvenih istraživanja i može samo statirati. Posljedice toga mogu biti goleme na svim područjima. Istraživanje Jasenovca u Drugom svjetskom ratu i poraću traži dobro organizirane interdisciplinarne timove znanstvenika raznih struka, a ne usamljene ‘Mohikance’. Uostalom, to kad-tad čeka hrvatsko društvo i državu i svako je odgađanje traumatiziranje žrtava i nevino osuđenih ili likvidiranih zločinaca, ali i hrvatskoga naroda u konačnici.
• Premda se niste izravno bavili s logorom Jasenovac do 1945. godine, možete li nakon svoga istraživanja dovesti pod sumnju podatak o broju ubijenih u Jasenovcu, a taj broj je trenutačno oko 82 tisuće? Vidjeli ste i zapisnike istraživanja jugoslavenske komisije iz 1964. godine, što oni govore?
- Nema sumnje da je najveći dio popisanih kao stradalih u Jasenovcu stradao, ali pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću mogu tvrditi da je to nemoguće i za to je nemoguće naći dokaze jer ih nema. Popisi su obično prepisivanje, to je isto ono što su radili svi od Zemaljske komisije za ratne zločine (ZKRZ) do toga posljednjeg popisa jasenovačkih žrtava. Na primjeru dviju žrtava pronađenih u fondu ZKRZ-a dokazali smo kako se to i dalje radi prilično šlampavo i da se ‘zadovolje’ zamišljeni brojevi. Pristup je i dalje selektivan, a rad na izvornome arhivskom gradivu nikakav. Naravno da to ne mogu napraviti jedan ili dva čovjeka u JUSP Jasenovac. Svi oni koji su se imalo bavili istraživanjem žrtava u bilo kojem od triju ratova na ovim prostorima znaju kako je to težak i mukotrpan rad i kako su nesigurni brojni podaci koji su na raspolaganju. Unatoč tome u posljednjih 70 godina kod nas prevladava „resavska škola“ prepisivanja kao znanstvena metoda u tom pogledu. Čast izuzetcima koji su napravili iskorake, ali to će se shvatiti tek za kojih deset, dvadeset godina, kada ta istraživanja ponovo dobiju na značenju. Zapisnici istraživanja u radu su posloženi i mislim kritički predstavljeni. Njih nema potrebe mistificirati, i oni će po svoj prilici biti skoro i objavljeni. Jedan od sudionika tih istraživanja, Srboljub Živanović, koji ih je potpisao, postavlja pitanje zlata koje je već prije njega postavila istraživačica Ljubica Štefan. Osnovno je jasno predočeno i u našem radu, a i u radu Ljubice Štefan da likvidirani nisu bili ni Židovi ni Romi i da su najvjerojatnije bili građani, tj. da nisu bili seljaci. Bilo je raznih napisa o vrsti odjeće, ali prema dostupnim zapisnicima mi nismo željeli za sada donositi nikakve sudove. Ali smo s antropolozima istraživačima zaključili da iskopani, prema opisu, vjerojatno nisu bili ni Srbi. Naravno za S. Živanovića to su sve Srbi.
• Što je potrebno presudno napraviti da bi se rasvijetlio logor Jasenovac? Gdje je odlučna arhivska građa?
- Potrebno je da hrvatska država ponudi istraživanje kao projekt li projekte hrvatskim i međunarodnim znanstvenicima, utvrdi kriterije za to, nadzire istraživanja i na osnovi rada i rezultata ih plaćaju. To će biti dugotrajan i težak posao, ali on se mora i može napraviti kao posao. Posve sam siguran da se arhivske građe još nalazi u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, fondovima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, još zaštićenoj i nedostupnoj građi. Ono što nedostaje u Hrvatskoj, sigurno postoji u Beogradu. Tamo uz fondove Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova, posebno je zanimljivo vojno gradivo, koje se čuva u Arhivu Ministarstva oružanih snaga Republike Srbije, a koje se odnosi na Jugoslavensku armiju, odnosno Jugoslavensku narodnu armiju. Bit će osobito zanimljivo hoće li se u međuvremenu pronaći u raznim ustanovama nekadašnje savezne vlasti kakav fond povezan uz Odjeljenje za zaštitu naroda (Oznu), odnosno Upravu državne bezbjednosti (Udbu).
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
.jpg)