Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

- Šta je sad bilo, šta ne iđeš ligat, vidiš li koliko je sati, zove baba sa basamaka.

- Ma di ću, mogu samo u grob sa ovom žgadijom sa YUHTV-a, ma da samo čuješ izrode šta rogobore, kako li se izmotavaju na spomen kostiju poklane nam mladosti, baba moja, vapi did.

- O Gospe draga pa k'o da si sad s'vatija 'ko uprav'ja žalosnom nam 'Rvatskom, dide moj, dovikuje baba, ajde ligat', 'oćeš još dicu probudit.

- E baba, baba, eno si vidila da su jučer Slovenci u organizaciji Udruge Romana Leljka otpočeli primišćat posmrtne ostatke naših žrtava iz Hude jame u spomen kosturnicu u Dobrovi nedaleko Maribora da ih tamo dostojno sahrane da nisu više u vrićama za smeće.

Ne dira bandu to što je pobijeno priko pola milijuna naroda, Hrvata, vojske, mladosti, staraca, žena i dice na najsvirepiji mogući način da bi im i sam sotona pozavidio na mržnji i nečovičnosti, paklenim mukama kojim ih usmrtiše.

Pa vidiš, baba moja, kakav to jad mora bit, napeto će i dalje did, kakva kukavna mizerija od čovika, kakav sotonski mrzitelj svega hrvatskog pa da ih nimalo ne diraju te otkopane kosti u samrtnom grču; tisuće kostiju, stotine tisuća, koje ostadoše tako skamenjene u potrazi za poslidnjim daškom zraka, sa poslidnjim zagrljajem najmilijeg u zaštitničkom kriku pred titinim krvolocima, sa poslidnjim vapajem umorene dičice koja tražiše zaštitu pod golim skutima izmrcvarene majke, zajeca već gorko did.

Pa kamen bi proplaka na te muke Isusove naše vojske, mladih i starih, žena i dice kojima je jedini grij što neizmjerno voliše svoju uskrslu NDH i svoj narod hrvatski, a slidbenici sotona partizanskih ih i dan danas blate nesmanjenom žestinom kad kosti njihove same na površinu izlaze i rane nam k'o Isus nevirnom Tomi pokazuju, da vidimo i virujemo i da ne dopustimo da se o njima i dalje laže, ne radi njih nego radi nas, da roblje u svojoj kući ne budemo i dalje!

Da. kamen plače i govori kad čovik ne će, baba moja, a mi danas u našoj 'Rvatskoj sa takozvane Hrvatske televizije gledamo muk na iskopane kosti 'rvatske iz jama bezdanki, pa gledamo pljuvanje po tim kostima 'rvatskim, tim mučenicima svetim našeg naroda i naše države, i onda kad se već muk ne može izbići, gledamo isčuđavanje firaunsko s hinjenom zainteresiranošću: tko je to učinio!?, je li to bilo organizirano, je li tito za to znao i sve tako u stilu hijenske demokratičnosti kad se da rič istražitelju i otkrivatelju istine i odmah potom đacima i promicateljima sotonske laži pa potom još i indolentnim mužecima koji imaju ne malo putra na glavi, a sve u cilju da bace dimnu zavisu nad mučeništvom naroda hrvatskog i tako zaštite krvnike i njihove slidbenike, a opet uzmognu reć': evo dali smo vam jednu emisiju di smo otvorili demokratsku raspravu na javnoj televiziji, vrti did glavom tražeć lulu od sve muke.

A šta je još gore ne zanimaju ni kukavnu nam vlast kosti naših junaka, naših mučenika koje leže po raznim skladištima, vrićama i sanducima, po jamama i škrapama po znanim i neznanim putima, rudarskim oknima i smetlištima kao da su to kosti kakve živine, Bože mi prosti!

- A baba sidi na basamacima u ganjku i tare suze misleći na sve zatučene na koje je did podsiti. Siti se baba i onih kundaka partizanski na trudnički trbuh kad zlotvori tražiše dida i sve joj iz kuće iznesoše pred uplakanom i gladnom dičicom, a nju otraše da im onakva nosi ranjenike do u Vrdovo, siti se baba svi' znani' i neznani žena i dice koja usahnuše pod čizmom partizansko i odma' je ništo probode niz rebra pa još više u plač pade sve stišćući zube da je did ne čuje.

,- Baba šta je bilo, šta plačeš, doleti i zagrli je mala Marica.

- Ma ništa ćerce moja, prenu se baba, ja 'nako, ništo mi upalo uoko, nevišto će baba sve taruć šudarom uplakane oči, nego di si se ti, milo dite, digla u ova doba, šta ne spavaš, al' vas je did probudija, glasno će baba da did čuje.

- Ma reci šta je bilo, uporna je Marica, šta je did reka'!? Dide, baba plače!

- A 'ko ne bi plaka, dite moje drago, kad evo i kamenje plače, prenu se did k'o iz nekog tužnog sna.

- A to je, bi' će da si gleda' kukavno Otvoreno, uznemirilo je i mene, vrti glavom mala Marica.

- A kako znaš pametnice moja, čudi se did.

- Ma nismo ti mi legli, gledali smo kod Jure u sobi svi, i Luka i Ivo, skrušeno će Marica.

- A, vrti glavom did, i ja se čudim da ste ranije otišli spavat, e a triba se ujutro rano dizat, dico moja, uimorno će did.

- Jesi vidi' onog jada Markovinu, dide, siđe iz sobe i dragovoljac Jure sa svojim netjacima u naručju, jesi vidi' kako jugoslovenčina zamuckuje i spušta glavu na spomen partizanskih zločina koja mu pod nos turi Leljak, nema obraza crveni kmer pa opet pokušava izvrdati i potvoriti žrtvu sa onim šta je ka' prethodilo tomu, sa starim polustoljetnim krvnikovim klevetama i lažima na žrtvu nevinu i onako zatučenu, dide moj.

- A jesam ču', a šta me i najidilo i šta iz pameti istralo neg' to, a i oni naš ka' povisničar koji se na strica Jeru uvrga pa tuc muc, okolo naokole, misto u glavu da udri i čistu istinu reče, jada se did.

Zato se kukavni Jere, uh mene, kako 'no mu bijaše ime, a da, Mario, je l', ma da, k'o da mu slušam strica Jeru vajnog povisničara i blatitelja Ante Pavelića, onako, k'o mačka oko vruće kaše, najprije pravda „da to nije baš njegovo područje interesa“ pa nakon žive istine „To je bila zastrašujuća industrija zločina. Taj zastrašujući sustav upućuje na najviši vrh tadašnje vlasti.“, se jeftino iščuđava „ Teško je vjerovati da netko ubija 15 tisuća ljudi ovako lokalno, na razini dva nekakva lokalna policajca!

Da takvima je „teško je vjerovati“ u tu prozirnu laž opravdavanja krvoloka tite!

I sad, vidi vraga, Jere, o đava mu sriću odnija, Mario,opet ja na strica ode, povisničar, ne zna o kojim se razmirama te „industrije zločina“ radi, baš k'o da nikad u kojem dokumentu vidia nije da se radi o priko pola milijuna Hrvata pobijenih, poklanih, zatučenih, živih zakopanih!?

Bi' će da mu zato uskoči i priskoči i Jakovina onako ozbiljno, povisničarskii:  „nemoguće je u sustavu onakve Jugoslavije da vrh nije znao o čemu se radi“, ali samo da ga bocne sa Andrijom Hebrangom kojeg „vi danas u hrvatskom kontekstu izdvajate iz toga i smatrate potpuno nevinim, a bio je jedan od najbližih Titovih suradnika“.

- Da dide u pravu si! Ma on ti eno nonšalantno umanji i broj poljskih žrtava u Katynskoj šumi kad govori o 14 do 14,5  tisuća, a sami Rusi priznaju, čini mi se, 24 tisuće, i onda mu je normalno „teško reći“ o kolikom broju se naših žrtava radi, je li o desetinama ili stotinama tisuća, pri čemu se i Togonal pravi blesav, pa isto ka' i poslin prve riči Leljka o tomu da „su ih dovozili noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali u koljeno ili tijelo, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara“ odma', brže bolje, da umanji štetu, prebacuje na Jakovinu da šta on misli „je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najvišeg vrha, Josipa Broza, ili slučajevi odmazde“,  ljut je i Jure.

- A ovaj, stiran u kut, vrda ka' pravo dite jugokomunizma „mislim da je bilo i jedno i drugo, teško mi je zamisliti da Tito nije bio dobro informiran o tomu što se događalo“, ali pogrda, pazi sad, sve pribacuje na Jaltu di je dogovoreno da se vojske imaju predati onima protiv kojih su se borile, žesti se Marica.

- Ma bravo sokolice moja, bravo, samo mi se ne sekiraj zbog svake kukavelji, tješi je did,

- Da, začudo je kako olako mi prihvatimo nivo raspr'e i mišljenja koju nam Radmanovizija podmetne i nametne, pa budemo zadovoljni s onim što rekoše i Jareb i Lučić koji se suprotstavljaju tezama jugoslovenčine Markovine i Jakovine, a kad bolje vidimo i razmislimo uvidimo da se može i bolje kontrirati bandi i laž u korijenu sasići pa zato, kako ti reče dide, mulčina Togonal i ne pozva nikog drugog da bolje i jasnije onda iznese istinu i u sramne jugoslovenske mišje rupe uputi podle slidbenike titinih krvoloka.

Pa kad ćemo mi Hrvati više imati pravo nesputano u našim medijima iznositi istinu o našim mučenicima, o žrtvi njihovoj, o ljubavi njihovoj za svoj narod i svoj dom, i tako ličiti i zaličiti dušu ranjenu da bismo na grobovima njihovim dostojno obilježenim mogli konačno kliknuti: niste braćo, niste, zalud pali, evo opet imamo Hrvatsku!

- Ma jesi vidia strikane kako se on samo izmotava, pravi nevišt i ljubopitljivo sa hinjenom istinoljubivošću kao da uistinu traži odgovore na ono o čem i ptice na grani pivaju sve ove tužne godine, posprdno će mali Ivo.

Pa onda pita, ka' šta Marica već spomenu, je li to bila organizirana akcija sa zapovijedi iz najvišeg vrha, Josipa mu Broza, ili slučajevi odmazde, pa tko ustvari leži u Hudoj jami, te koliko je ljudi pobijeno, pa umanjuje broj stratišta kad nadovida da neki kažu ovoliko neki kažu onoliko, k'o da za neka nikad nije čuo, a prid nosom mu kukavnoj televiziji, te se čudom čudi, k'o tele šarenim vratima, kako to da ako ratni zločine ne zastarijeva da do dana današnjeg nitko za ovakav strašni zločin nije odgovarao, te postoje li neki konkretni dokazi, pisane zapovijedi, vezane uz mogućnost da je najviši vrh ondašnje Jugoslavije bio uključen u ove pokolje KNOJ-a, k'o da mu nije dovoljno kad je krvolok krvavih očiju zapovidio Jefti Šašiću: Pobiti!, a on trkom onda u Sloveniju, pa šta je s pomirbom dice i unuka ovih i onih i je li kasno za lustraciju i sve u tom stilu k'o da je jučer položio pionirsku zakletvu, pa ne viruje šta mu je drug tita u to vrime radio po Sloveniji kad je obilazio stratišta i naslađivao se nad klanjima kakvih je malo bilo u ljudskoj povisti!

Ne viruje ni njegovim govorima pred ustrašenim masama kad je rekao u Ljubljani: „likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“ (tada je, a što nitko ne spomenu i napomenu Mislavu našem, prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem obišao i aktualno stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“) ili ono kad se u Varaždinu obratio građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg, rekavši „da u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“ i „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“,  ili ono kad je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“ pri čemu mu zapovjednik iste, partizanski kapetan dr. Julius, podnosi prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“, pa ni pisanoj zapovidi Kardelja u ime Centarlne vlade Kidriču: „Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad“, stišće šake mali Ivo.

Da, nije Mislavu dovoljno poznato ni osobno svidočanstvo Miroslava Haramije, nastavlja ljutito mali Ivo, koji je po nalogu „organa narodne vlasti"  izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području:

"Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice", drhtavim će glasom mali Ivo, taruć suzne dičje oči.

Da, nije Mislavu poznato ni to da su nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik, te da se tijekom očevida Berlot onesvijestio, a Sindik dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji, ide didu mali Ivo.

Da, dide očito ništa njemu nije poznato čim se ovako pravi lud, za novce hrvatskog naroda, umorno će već mali Ivo kojem' se uplakane oči same sklapahu.

- Tako je, oko didovo, sve si dobro reka', grli did svoga miljenika suznih očiju i sa gorčinom što s dičicom mora o ovim stvarima turobnim

- I čuste li šta na sve one strahote i snimke iz Hude jame reče ona kukavelj orjunaška od Dragana Markovine:  „Bitno je za ovu temu reći da se ne može cijeli sustav nakon 1945. niti antifašistički pokret, gledati samo kroz prizmu onoga što se događalo '45., jednako kao što se, primjerice, Amerikanci ne mogu gledati kroz atomske bombe na dva japanska grada. Nama su bitne samo te žrtve, a ne i one talijanske, njemačke i sve ostale.

-  E, zgužva did kapu s glave, tko o čemu kurva o poštenju pa tako i Markovina o ljudima  „koji mogu čisto i slobodno govoriti o svim traumama u ovom društvu“, pa tako je, crn mu obraz, on, taj i takav, proziva i ono generala Glasnovića „da ne podnosi Hrvatsku" kada je ono govori' o crvenim kmerima sa Filozofskog fakulteta!

- Možda je dide, na samom početku ove emisije, taj Togonal u ime sve poštene inteligencije triba Markovini dat, za onu ne tako davnu i iskrenu njegovu ispovist onoj vražjoj Documenti: „Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga... Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska ništa ne predstavlja...", koje odličje ka' nezaobilaznom društvenom pregaocu da njegova rič u Otvorenom mu ima još veći značaj kad je već rič o ovom prevažnom pitanju hrvatskog genocida koje je još uvik živa rana na tilu i duši ovog napaćenog naroda, posprdno i ljutito će mala Marica, didovo zlato.

- Da, baš si dobro rekla zlato moje, podržava did.

„Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Dakle, kroz tu prizmu treba gledat' '45. jado Markovino i onda će se vidit otkud toliki zločin posli' rata, u miru, otkud sve te laži o NDH i hrvatskoj vojsci, ustašama i Paveliću, vidit će se da je to samo krvavo finale onog što su zločinili tokom cilog rata i da nije bilo ustaša i NDH bilo to bi bili i učinili u istoj miri i 41., okriće se mali Luka didu stisnutih šaka.

- O tako je lulo didova, bravo, tako je, ljubi did razdragano unuka svoga.

E to mu je i Leljak reka' podsićajući na riči onog zlotvora iz Ozne Ivana Mačeka Matije „da kako bi oni, radnička klasa inače drukčije došli na vlast i učvrstili je bez tih paklenih zločina“ i „masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj - učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji“, uozbilji se did.

Upamtit nam je i njegove, Leljkove, riči sa suzom u očima: „Jedno od najvećih stratišta je rudnik Pečovnik u naselju Zagrad nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se oko 12000 hrvatskih žrtava. Ogromne su to brojke. Istraživači pronalaze kosti stopala od 12 centimetara. Ne može se to staviti u kontekst rata“!

E kamo sriće, dico moja, da su pustili samo onaj uvodni prilog od kojih par minuta i iskaz Romana Leljaka, bolje bi bilo, da se svi osviste i pameti odazovu neg' ovako stare gusle partizanske pustit da nam žive rane ponovno otvaraju. skoči se did k'o oparen.

Ajmo anđeli moji, svi ligat, a i zaslužili smo, jer smo se sitili svoje pomorene braće, suzu pustili, a to je ka' i molitva Svemogućem za duše njihove, je li, nosi did svoje anđele uz basamake. Ajmo baba, mučenice moja.

A Jure jesi sve u trapu pripremi' kako sam ti reka, brine se did prid zasluženi počinak.

- Je dide, sve je spremno, biće krumpira, ako Bog da.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević