I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Podsjetnik, 7. rujan 2019.
VELEBITSKI USTANAK
Kao prvi pokušaj oslobođenja
Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima,
Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,
bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može
razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji.
(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)
Velebit, ta div-planina, simbol hrvatske državotvorne oslobodilačke borbe, tih dana opet se našla u središtu zbivanja misli hrvatskog naroda. Bilo je to 7. rujna davne 1932. godine, pakleni strojevi su puknuli, hrvatske ustaše započeli borbu, a narod je željno izčekivao svoju slobodu. Nu, krenimo iz početka…
Stanje u Jugoslaviji početkom 1930-ih godina
Prielaz iz 1920-ih u 1930-e godine u Jugoslaviji je bio obilježen uzpostavom diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, tzv. "šestosiečanjske diktature", te pojačanom državnom represijom prema narodima neprijateljskima prema Jugoslaviji - Hrvatima i makedonskim Bugarima prvenstveno.
Uvođenje diktaure popraćeno je novim zakonima koji su, u biti, državno nasilje i nepravdu učinili zakonski utemeljenima. Tu mislim konkretno na Zakon o zaštiti države ali i množtvo drugih zakona i podzakonskih akata kojima su progoni i ubojstva hrvatskih državotvornih političara postali dopuštenima, dapače, i poželjnima.
Zato je na ulici 18. veljače 1931.g. željeznim štapom Zwerger (član organizacije "Mlada Jugoslavija") ubio dr. Milana pl. Šufflaj-a, iztaknutog hrvatskog povjestničara i političara. Iduće godine istu sudbinu velikosrbi su namienili hrvatskom književniku političaru i članu Ustaškog Pokreta dr. Mile Budaku. Srećom, sudbina je ovaj put bila na strani Hrvata, pa je dr. Budak preživio fizički napad na sebe te se nakon nekog vremena oporavio i sklonio se u izseljeničtvo. Nu, mnogi nisu bili te "sreće".
Tako su 1931. g. stradali hrvatski omladinac Josip Poropat, limar Bošnjaković, Ilija Petranović, Ivan Jedlička i Zvonimir Topolnik, svi od posljedica bezsramnog mučenja i zlostavljanja. Godine 1932., ista ili slična sudbina zadesila je: Ivu Duševića, Jozu Olujića, Luku Devčića, Ivana Ereša, i t.d.
Kako ne bismo nabrajali sve ubijene Hrvate 1930-ih, jer bi popis uistinu bio dugačak, idemo in medias res. Hrvatski je narod neosporno u Jugoslaviji bio potlačen, proganjan te psihički i fizički zlostavljan. Nu, ono što je najvjerojatnije bio najveći zločin velikosrbskih vlastodržaca, jeste pokušaj zatiranja hrvatske narodne samobitnosti. Jer, najviše što se čovjeku može oduzeti je njegova sviest i pripadnost široj zajednici, odnosno narodu. A velikosrbi, zamaskirani pod jugoslavenskim imenom, upravo su to pokušali oduzeti Hrvatima - njihovu hrvatsku nacionalnu sviest, poviestno ime, njihovo Hrvatstvo.
Osnutak i djelovanje Ustaškog Pokreta
Kao reakcija na atentat na hrvatske narodne zastupnike, uvođenje velikosrbske diktature, a posredno i na gore navedene nepravde prema Hrvatima, u siečnju 1929. u Zagrebu je osnovan Ustaški Pokret. Pokret je težio uzpostavi slobodne i Nezavisne Države Hrvatske te uvođenju družtvovnih promiena u hrvatski narod i Državu. Kao simbol svoje oslobodilačke borbe, ustaše su uzele prasku (ručnu bombu) koja više nego jasno pokazuje revolucionarnost Ustaštva, te je ujedno ogledalo načina ustaške borbe.
Dr. Ante Pavelić, bivši glavni tajnik i podpredsjednik HSP-a te hrvatski narodni zastupnik u beogradskoj Narodnoj Skupštini bio je utemeljitelj i Poglavnik Ustaškog Pokreta. Nakon oblikovanja ideoložkih pitanja i početka promičbeno-obaviestnog rada 1929. i 1930. godine, uzstrojavaju se prvi logori za izobrazbu ustaša. Počinje se prebacivati oružje i oprema u Domovinu, te započinju prvi oružani sukobi s jugoslavenskom vlašću.
U Zagrebu je već u ožujku 1929. godine ubijen Toni Schlegel, Židov, vlastnik i upravitelj vodećeg novinarsko-izdavačkog poduzeća. Ustaše borbu nastavljaju paklenim strojevima, pa tako se eksplozije događaju 8.XI.1931., uoči izbora za Narodnu Skupštinu, 19.II.1932. u Zagrebu dvie bombe, 9.IV. iste godine u Splitu, takodjer dvie bombe. Pakleni strojevi postavljaju se i na vlakovima, i to najviše na onima u smieru Zagreb-Split i Zagreb-Zemun. Posebne "poslastice" ustaše su pripremale za važne državne praznike u Jugoslaviji pa je tako rođendan kralja Aleksandra 17.XII.1932. "proslavljen" s eksplozijama čak 4 paklena stroja u Zagrebu. Navedeni način borbe ustaše su vjerno sliedile i u Velebitskom ustanku, koji je najveličajnija ustaška akcija, akcija koja je trebala uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Ustaške pripreme za veći oružani ustanak
Negdje u proljeće i početkom ljeta 1932. u glavama vodećih ustaških dužnostnika sazrila je ideja o pokušaju većeg ustanka u Domovini. Kao što je gore navedeno, manjih oružanih akcija u ustaškoj borbi nije nedostajalo, no kako se ustaškoj borbi željelo pridodati veće značenje, kao narodnom pokretu, a i kako bi se hrvatskom seljačkom narodu pokazalo da "tamo u izseljeničtvu" još djeluje hrvatsko državotvorno vodstvo, započelo se s pripremama za ustanak.
U tu svrhu u austrijskom gradiću Spittal-u došlo je do sastanka izmedju dr. Pavelića, Vjekoslava Servatzy-ja i Gustava Perčeca, koji se odigrao u ljeto 1932. godine. Na sastanku su dogovorene pojedinosti vezane uz ustanak, kao i dogovoren tiek priprema i oružanih sukoba.
Već u proljeće 1932. započelo je prebacivanje oružja iz Zadra (koji je tada bio u sklopu Kraljevine Italije) u Liku, pri čemu je posredovao Ante Brkan, ustaški povjerenik u Zadru. Oružje je iz Zadra u Lukovo Šugarje podno Velebita prebacivao Ivan Devčić "Pivac" svojom bracerom, dok ga je iz podvelebitskih mjesta u Liku prebacivao Drago Devčić. U organizaciji su sudjelovali Josip Tomljenović "Joža" (trgovac), dr. Andrija Artuković (odvjetnik u Gospiću), Marko Došen (posjednik, inače zastupnik u hrvatskom Saboru tiekom Austro-Ugarske i predsjednik H.D. Sabora tiekom NDH), Juraj Juco Rukavina (bivši k.u k. častnik), Josip Japunčić (porezki činovnik) te Nikola Orešković (trgovac). Tiekom priprema za ustanak ustaše su uspjele pridobiti još nekolicinu novih članova, prvenstveno dvojicu narednika - Josipa Čačića i Antu Malbašu - koji su trebali u odlučujućem trenutku razoružati i preuzeti upravu u lokalnom vojnom garnizonu te tako onemogućiti jugoslavensku vojnu intervenciju.
Već u srpnju je u Liku bilo prebačeno 5 obučenih ustaša, u odorama i punoj ratnoj spremi. Drugih 5 ustaša pristiglo je 28.VIII. sa zadnjom većom pošiljkom oružja i letaka u Kusaču Dragu. Ustaše pristigle iz Italije bile su smještene kod Mande Devčić u Lukovom Šugarju te poneki u ostalim podvelebitskim mjestima. Dne 31.VIII. Zadar je napustio Ante Brkan, a 3.IX. Jugoslaviju su napustili dr. Andrija Artuković i Marko Došen, kako bi izbjegli moguću odmazdu jugoslavenskog vodstva ili utamničenje.
Velebitski Ustanak
Ustanak je započeo u noći između 6. i 7. IX. 1932. godine. Nakon što su presjekli žice te onemogućili brzojavnu i brzoglasnu vezu s Gospićem, ustaše, njih 14 ukupno, započeli su pucnjavu na zgradu žandarmerije u Brušanima, u blizini Gospića.
Jerko Sudar je postavio pakleni stroj u podnožje zgrade, čija je eksplozija naniela veliku štetu zgradi. Pucnjava je potrajala još pola sata, nakon čega su se ustaše povukle. Istovremeno s ovim, druga ustaška skupina napala je kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar, ali su se obojica izvukla samo lakše ranjeni.
Ustaše su se pri povlačenju podielie na dvie grupe.
Prvu grupu činili su: Petar Šarlija, Mile Barišić, Ventura Baljak, nepoznati čovjek pod nadimkom "stari" te najvjerojatnije Stjepan Devčić. Pri okršaju 14.IX. kod sela Jadovno, ubijen je ustaša Stjepan Devčić iz Lukovog Šugarja, po kojemu je kasnije nazvan i ogranak Hrvatskog Domobrana. Na mjestu okršaja žandari su kasnije našli 4 ustaške kape, 2 revolvera, 6 paklenih strojeva, 6 pelerina, 5 ručnih bombi, 6 vojničkih torba, 3 metra žice za paljenje eksploziva, 206 metaka za revolvere te dielove vojne opreme, a uz to ustaške listove "Grič", "Ustaša" i "Hrvatski Domobran".
Ostatak grupe stigao je u Zadar prešavši talijansko-jugoslavensku granicu između Brebinja i Babin Duba.
Drugu grupu činili su: Ivan Devčić "Pivac", Pavao Devčić, Jure Devčić i Rafael Ranko Boban. Oni su u Zadar stigli ukradenom barkom s obalne strane, i to 18.X.1932. godine. Osim ovih gore navedenih, B. Krizman u svojoj knjizi "Pavelić i ustaše" navodi da je u drugoj skupini pri povlačenju bio i Jure Rukavina (Juraj Juco Rukavina) iako je on uhićen u svojoj kući u Perušiću te mu je kasnije suđeno. Moguće je da je ovdje Krizman mislio na Juku Rukavinu koji se u literaturi spominje kao "otpušteni robijaš Jakov Jacketa Rukavina" (M. Colić). Od članova prvog ustaškog roja na Velebitu spominju se i Krune Devčić te gimnazialac Ivica Šarić (nekad i kao Frane Šarić), nu njihova uloga u ustanku nije još posve razjašnjena.
Posljedice ustanka
Velebitski ustanak zadobio je u ustaškoj i inozemnoj literaturi važno promičbeno značenje. U mađarskom i talijanskom tisku, koji su u tom razdoblju imali neprijateljske odnose prema jugoslavenskoj državi, Velebitski ustanak označavan je i kao "revolucija", "narodna buna" i sl. čime se htjelo prikazati Jugoslaviju kao neodrživu državu.
Sličan cilj imalo je i vodstvo Ustaškog Pokreta na čelu s Poglavnikom koje je namjeravalo Velebitskim ustankom destabilizirati Jugoslaviju, upozoriti strane države na nezadovoljstvo u Jugoslaviji te predočiti hrvatskom narodu ciljeve Ustaškog Pokreta.
Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Jugoslavenska vlast u ovom slučaju je samo "pomogla" ustaškoj promičbi, i to brojnim uhićenjima, ubojstvima i mučenjima ličkih seljaka, kako onih "krivih" za Velebitski ustanak, tako i onih "nedužnih".
Suđenja obtuženima započela su sredinom 1933. godine, dok je presuda izrečena 10.VII. iste godine. Na najveću kaznu osuđen je Juraj Juco Rukavina, jedan od organizatora Velebitskog ustanka - kaznu smrti. Srećom, kazna mu je, nakon zamolbe kralju Aleksandru, preinačena u "vječnu" robiju, a nakon kraljeve smrti u 20 godina zatvora.
Zaključak
Velebitski ustanak, kao najznačajnije djelo ustaške borbe, uz atentat na kralja Aleksandra, zasigurno je veliki poviestni dogođaj u Hrvata. Tim ustankom, koji je imao za cilj stvoriti ponovno slobodnu, cjelokupnu i snažnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaše su ostvarile svoju "bit postojanja" - borbu za Hrvatsku Državu.
I uzprkos tome što nam poneki hrvatski neprijatelji spočitavaju "fetišiziranje države" mi im kažemo: svaki narod svoju Državu ima, pa zašto ne bi i hrvatski?
Zašto je jedino borba za hrvatsku državu zločin, a sve druge su "narodno oslobodilačke"?
Zašto hrvatski narod na svojem teritoriju ne bi imao sva prava kao i drugi narodi, ako ne i puno veća prava, jer je ovdje nosilac uljudbe i tisućljetne državnosti?
Velebitski ustanak "težio" je tim pravima, i zato je on HRVATSKI ustanak, čije ideale i mi danas, kao hrvatski nacionalisti, moramo sliediti.
Nažalost, u Brušanima, mjestu gdje je započeo Velebitski ustanak, danas se nalazi samo jedna bijedna ploča.
Hrvatski ustaše, koji su taj državotvorni ustanak započeli, zaslužuju puno više. Ali najviše od svega - njihove žrtve zaslužuju počivati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!
Literatura:
1. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Školska Knjiga, Zagreb, 1992. (pretisak)
2. Ante Moškov: Pavelićevo doba, Laus, Split, 1999.
3. Bogdan Krizman: Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
