|
Pouka za pedagoge u Hrvatskoj...
VETERANI General Mirko Norac
Pravi heroj je onaj tko bez obzira na opasnost po njegov život dragovoljno ide na bojište i spreman je usvakom času dati život za slobodu svoga naroda.Kada su djeca ušla u prostoriju i vidjela da nemaju gdje sjesti, zabezeknuta su upitala: "Gospođo Cothren, gdje su naši stolovi?" Ona im je mirno odgovorila: "Nećete ih dobiti sve dok mi ne kažete kako ste vi stekli pravo da u ovoj učionici mirno sjedite za stolovima!""Možda naše ocjene?", upitala su djeca. "Ne!", odgovorila je učiteljica. "Možda naše dobro vladanje?" "Ne, nije ni vaše dobro vladanje!"Nije bilo druge, djeca su morala sjesti na pod. Prošlo je nekoliko sati a stolova nije bilo. Neka djeca su za vrieme posliepodnevnoga odmora javila svojim roditeljima što se u školi događa i nije dugo uzelo da u školu navale grupe novinara i televizijskih kamera, kako bi na prvim večernjim novostima izvijestili narod o poludjeloj učiteljici koja je bez ikakva obrazloženja iz učionice izbacila sve stolove. Dan se primicao kraju a djeca su još sjedila na golom podu.Martha Cothren im je tada održala kratki govor: "Cieli dan nitko od vas dječaka i djevojaka nije mi znao reći što su on ili ona učinili kako bi stekli pravo da mogu mirno sjediti za stolovima, koji su obvezni normalni inventar u ovoj učionici. Zato ću vam ja sada to reći", i otvori vrata učionice. Kroz otvorena vrata u učionicu su počeli ulaziti 27 ratnih veterana, svi obučeni u svoje vojničke odore. Svaki je na rukama nosio jedan stol. Kada bi postavio stol na njegovo mjesto, svaki vojnik je otišao i stao u red uza zid učionice. Dok je posliednji vojnik stavljao stol na njegovo mjesto djeca su po prvi put u životu počela shvaćati kako se postiže pravo na mirno sjedenje za stolom.Kada je posliednji vojnik stao uza zid, učiteljica je djeci rekla: "Vi, ni ja, nismo stekli pravo da možemo mirno sjediti za ovim stolovima." I pokazavši rukom na vojnike, ona nastavi: "To su za nas učinili ovi heroji. Oni su prekinuli svoje školovanje, napustili svoje poslove i svoje obitelji i išli u krvave ratove da nama osiguraju miran i slobodan život. Sada o vama ovisi da naučite biti dobri učenici, dobri građani i domoljubi.Oni su platili vrlo visoku cienu da bi vi imali slobodu i pravo na miran život i obrazovanje. To nikada ne smijete zaboraviti!" Martha Cothren je kćer ratnoga veterana-zarobljenika iz 2. svj. rata.Za ovu njezinu gestu nagrađena je 2006. godine medaljom kanadskih ratnih veterana.
Vidite, iako kanadski vojnici nikada od postanka njihove države 1867. godine nisu morali voditi obrambeni rat, jer do danas još nitko nije napadao Kanadu, a u nekim ratovima, gdje se kao dio mirovnih snaga UN-a, kao napr. za vrieme prošloga rata u Hrvatskoj, nisu ponašali kao vojnici a kamo li kao heroji, oni u njihovom narodu uživaju najviši stupanj poštovanja. Iako je i dalje ostala dio britanskoga imperija Kanada je 1867. godine proglašena nekom vrstom zasebne konfederativne države.Nu i poslie te proklamacije ona je i dalje nosila naziv "Donimion of Canada".
Rieč dominion potječe od latinske riječi 'dominus' (gospodin ili gospodstvo), što znači da je nad ovom državom i dalje vladalo tuđe, britansko, 'gospodstvo'
Bilo kako bilo, od njezina postanka Kanadu kao državu i naciju niti jedan agresor nikad nije napadao, pa se stoga nikada nije morala od nikoga ni braniti.
Uzmimo za primjer 1. svj. rat. Kad je Vel. Britanija ušla u rat, prema "kanadskoj" konstituciji (koja je do 1982. godine ležala u Londonu), Kanada je britanskim kraljevskim dekretom automatski uključena u taj rat, u kojem je, pod geslom "For king and empire" - Za (britanskog) kralja i imperij - živote izgubilo 60.000 Kanađana. Gotovo isto se dogodilo i za vrieme 2. svj. rata, kad je, bez ikakve konzultacije s kanadskim premijerom Williamom Mackenzie Kingom, istim dekretom britanska vlada objavila "general conscription" (obće novačenje) svih za rat sposobnih Kanađana. I stotine tisuća Kanađana opet ide u rat pod geslom "Za kralja i imperij".Iako je to neosporiva povijesna činjenica, na njima jedinstven način Kanađani te ratove smatraju kanadskim ratovima za slobodu i svake godine na 11. studenog komemoriraju završetak "ratova za slobodu Kanade", a sve sudionike u njima (poginule i preživjele) slave kao svoje heroje. Prije par godina, kad su iz Afganistana počeli stizati leševi kanadskih vojnika, koji su tamo u koaliciji s Amerikancima, Britancima i nekim drugim "branili svijetski demokratski poredak", glavne prometnice kojima će leševi putovati do posljednjeg počivališta proglašeni su "Highway of Heroes" (Autoput heroja).Svi ti vojnici, bez obzira jesu li pali od neprijateljske ili prijateljske vatre, jesu li izgubili život nekim nesretnim slučajem, podlegli nekoj bolesti ili izvršili samoubojstvo, tretiraju se kao nacionalni heroji i jao si ga onome tko to pokuša nijekati. To svjedoči ovaj primjer. Dne 22. listopada 2014. u Ottawi, glavnom gradu Kanade, dok je kao počastna straža stajao kod spomenika "Canadian National War memorial" (Memorijalni spomenik palim u ratovima), poginuo je mladi vojnik Nathan Frank Cirillo.Ubio ga je jedan od "obraćenika na islam", umno poremećeni ovisnik o drogama, Michael Zehaf-Bibeau. Iako nikada nije ni vidio rata, Cirillo je odmah proglašen herojem. Iz Ottawe je njegovo tielo Autoputom heroja dopremljeno u Hamilton, gdje je rođen, živio i služio vojsku. Uz veliki broj vojnih, političkih, državnih i drugih visokih dužnostnika, na njegovom velebnom sprovodu nazočio je i predsjednik federalne vlade Stephen Harper. I sve je prošlo mirno i dostojanstveno, kako i spada, sve dok se jedan kolumnist, novina "The Hamilton Spectator", Andrew Dreschel, nije usudio napisati da je "ovo velika tragedija, ali da ovaj mladi vojnik ustvari nije heroj, jer osim što je nevin poginuo nije učinio nikakvo herojstvo".Dreschelovo mišljenje izazvalo je strašan gnjev kanadske publike. Odmah se zahtijevalo da ga se izbaci s posla i, vjerujem da se tih dana pojavio na ulici da bi bio linčovan. A što učitelji u Hrvatskoj uče našu djecu o herojima koji su svojom krvlju i svojim životima njima osigurali da u svojim učionicama mogu mirno sjediti za stolovima?Vjerujem da i mi u Hrvatskoj imamo mnogo učiteljica poput Marthe Cothren, ali one, pod prietnjom izbacivanja s posla, ne smiju otvoriti svoja usta. Prisjetimo se odpuštanja s posla onoga profesora Miloševića, radi slika generala Gotovine.Ali što se tu može? Kako izgleda, ovu Hrvatsku su naši ratnici oslobodili u krvavom ratu samo zato da bi je dezerteri u miru predali opet onima od kojih su je (na kratko vrieme) naši istinski heroji bili oslobodili. ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ I SRETNIJU NOVU 2019. GODINU!
Želim svim našim ratnim herojima i svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta.
Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
