ZLODUSI U HRVATSKOJ

Odgovor nas istovjernika

"Nečastivi1 - i Crkva je uvjerena u to - još uvijek je na djelu, premda se počesto uspješno skriva i iza skepticizma kraja tisućljeća. A u tome je i njegova najveća lukavost: da povjerujemo kako ga nema, rekao je francuski pjesnik Charles Baudelaire. Upravo je zato katolička Crkva osjetila potrebu 'oštrenja oružja' protiv neprijatelja kojega nam se više ne prikazuje s rogovima, krilima šišmiša i sličnim atributima koji su bili tako dragi naivnoj srednjovjekovnoj ikonografiji. No, to ne znači da je danas bezopasniji… 'Strategija' Sotone i njegovih 'drugova' jesu laž, prijevara i uhođenje nereda. Iza laži i prijevara, koje nose slike Velikoga Lažljivca, razvijaju se nesigurnosti i sumnje u svijetu koji više nema sigurnosti i Istine i gdje vlada relativizam i uvjerenje da je sloboda u tome da je baš sve dopušteno…rekao je na javnom predstavljanju novoga teksta 'De exorcismis' Rimskoga obrednika pročelnik Zbora za bogoštovlje kardinal Jorge Arturo Medina Estevez."2

"štampa ta moderna velevlast, postala je, na žalost, u rukama Sotoninih vitezova i apostola sredstvom veoma pogubnih ciljeva i pravom rak-ranom, koja rastače čovječanstvo. Knjige, povijesti, romani, ljetopisi, koledari, igrokazi, brošure, novine, bakrorezi i časopisi, sve i sve diše njihovim sotonskim duhom. To je najuspješnije sredstvo i najljuće oružje, po kojem Sotona sa svojim pomoćnicima strahotnom brzinom širi svoje kraljevstvo…"3

"U Americi ne postoji neovisan tisak, s iznimkom novina u malim provincijskim gradićima. I vi i ja to znamo. Nitko se od vas ne usuđuje izgovoriti ovo pošteno mišljenje. Kada biste to i učinili, unaprijed znate da se to nikad ne bi objavilo… zadaća je newyorškog novinara da laže, da prikriva istinu, da se klanja pred nogama moćnika, da prodaje svoju zemlju i rasu za svoj dnevni kruh, ili drugim riječima, za svoju plaću. Svi smo mi oruđa i podanici bogataša u sjeni. Mi smo marionete. Ti ljudi povlače konce i mi plešemo. Naše vrijeme, naši talenti, naši životi i sposobnosti u vlasništvu su tih ljudi - mi smo intelektualne prostitutke."4

Fulton J. Sheen, sveušilišni profesor i katolički biskup u SAD-u, ustvrdio je godine 1951. : "Od sada se borba više ne vodi za kolonije ili za nacionalna prava, već za duše ljudi. Antikrist se neće zvati Antikristom, jer inače zacijelo ne bi imao sljedbenika. doći će prerušen u prijatelja humanosti. Unapređivati će znanost, ali samo da se posluži čudom znanosti za razaranje nečeg drugoga. dapače, i sam će možda govoriti o Kristu i reći za njega da je najveći čovjek, koji je ikada živio. Usprkos svojoj prividnoj ljubavi i navodnom čovjekoljublju, kao i svojim udvaračkim riječima o slobodi i jednakosti on ima svoju tajnu koju nikom ne odaje: naime, da ne vjeruje u Boga. Živimo u danima Apokalipse."

"No, progonstva se ne treba bojati. Ono će bez sumnje donijeti apostazija kao što ih je uvijek donosilo,… no s druge će strane donijeti i više vjere vjernima, a očistit će Crkvu od onih koji vjeruju tek izvana. Nekada su u prvo vrijeme kršćanstva, Sotonini napadaji bili na tijelo s bičevima, vatrom i divljom zvjeradi; u šesnaestom je stoljeću napadao intelektualnu stranu, u dvadesetom vrela morala i duhovnoga života napadajući istodobno tijelo, intelekt i srce čini se da će sada doći napad sa sve te tri strane najednom. A pritom se treba osobito bojati golemoga utjecaja onoga što se predstavlja kao humanitarizam…"5

"Sotonistički pokret je gotovo uvijek imao prešutnu potporu od strane američkih predsjednika masona. Ali, počevši od predsjednika Reagana, ova potpora je poprimila otvoreni karakter. Reagan je tako 1987. godine javno priznao 'važnu ulogu sotonizma u suvremenom američkom životu' i založio se da se uzimaju u obzir interesi ovog dijela birača. Reaganova administracija je donijela niz odluka koje su proširile prava sotonista…"6

Voditelj sotonističke sljedbe u Hrvatskoj hvali se u dnevniku Nedjeljni Vjesnik, 1999. ovako: "Uz rijetke iznimke, cjelokupni svjetski sotonizam kršćanstvo doživljava kao najvećeg neprijatelja čovjeka i njegove slobode. To važi i za zajednicu koju ja vodim. Mi u nekim stvarima idemo i dalje. Dovoljno je reći da katoličku crkvu vidimo kao skup djelatnih čarobnjaka ogrezlih u crnu magiju. Smatramo ih trećerazrednim čarobnjacima male važnosti, ali poprilične moći. Višestoljetno proučavanje našeg 'starog neprijatelja' dalo je rezultata. moć crkve iz godine u godinu opada, iako to iz primjera Hrvatske tako ne izgleda. Vjerujem da ih polako, ali sigurno, dokida svjetski sotonizam, koji je već dosta godina u stalnoj ofenzivi. Ozbiljno vjerujem da Će treće tisućljeće biti u nađem znaku."7

Biskup Juraj Jezerinac opominje da vladavina 'Kneza ovoga svijeta' završava njegovim metafizičkim porazom: "Postoji mudrost ovozemaljskih mudraca, koji misle da je spas u čovjeku a ne u Bogu… Zato nas moraju zabrinjavati također izjave današnjih svjetskih mudrijaša koji ćele da se Bog izbaci iz Ustava buduće Europe. Čemu se možemo nadati ako se Bog istjera iz Europe? I što ćemo mi onda u njoj bez Boga? Nikakve vojne ili političke asocijacije bez Boga neće nas spasiti i donijeti nam 'zemaljski raj'. Velika je to zamka i poznata još iz Raja zemaljskog: 'Vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo', poručio je đavao našim praroditeljima. Znamo kako je taj 'ugovor' završio."8

Zvonko Bušić, koji robija već dvadeset i devetu godinu kao velikomučenik za nezavisnu Hrvatsku, u svojoj poruci Hrvatima za 2004. godinu zaključuje:

Cilj okultnoga rata (i) protiv Hrvatske u našoj prvoj polovini XXI. stoljeća ostao je isti kao i u prvoj polovini XX. stoljeća, a taj je: komunistički su prvaci poslije osude Stepinca u privatnim susretima izjavljivali da ih ne smeta njegov hrvatski nacionalizam nego njegova privrženost Papi. Masoni i komunisti načelno nisu bili protiv stvaranja i postojanja formalno samostalne hrvatske države pod uvjetom da ta državna tvorevina bude protukatolička. Iz toga se može zaključiti da je njihova mržnja na rimokatolicizam bila nadahnuta (u povijesti kršćanstva dobro poznatim) okultnim pobudama. 10

Živimo, kako bi se i iz nekih nagovora Pape Ivana Pavla II. moglo shvatiti, možda u posljednjem činu metafizičke drame. Svjedoci smo sustavnoga i ubrzanog uništavanja suverenosti gotovo svih država i naroda zbog čega se svi nacionalisti i monoteistički vjernici u svijetu tretiraju kao drugorazredni građani i nadziru kao potencijalno opasni. Sudbinu svijeta određuje krug osoba inficiranih okultizmom, kojima je to moguće jer su istodobno i vlasnici glavnine svjetskoga kapitala.11 Njihov je cilj stvaranje svjetske države s jednom sinkretističkom religijom. Oni će zato u najskorije vrijeme započeti i fizički progon svih monoteista. U metafizičkom smislu spasonosno bi bilo jedinstvo ortodoksnih Židova i kršćana. 12

I.

Lubanja Ive Banca

Ne namjeravam posebno odgovarati na tvoju najnoviju ispovijed "vjere" (zna se koje i zna se kome!) objavljene u Feralu, broj 662., dne 25. svibnja 1998. (s. 36.-37.). Glavni razlog zašto ne želim s tobom dijalogizirati motiviran je uvjerenjem da nisi ozbiljan partner za raspravljanje o ovoj problematici. Ako se možda varam, molim te, pošalji mi neki svoj znanstveni rad. Tvoji prilozi, koji su meni poznati, ne prelaze novinarske domete čak i kada izlaze kao knjige. U ovome shvaćanju nimalo me ne impresionira sto predaješ na "Sveučilištu Yale". Ako su radovi i drugih predavača na tom američkom učilištu, u smislu onoga sto i kako ti pišeš, onda osobno izvanredno vrjednujem rad prosječnog hrvatskog učitelja u bilo kojoj osmogodišnjoj školi Dalmatinske Zagore. Osim tvoga navedenoga novinarskog pristupa znanstvenoj problematici očito je da ni tvoje znanje nije preveliko. osjećam to i iz detalja kada spominješ "isusovca" Chardina. Ti ga poznaješ kao "geologa", a ne i kao "masonskog mislioca" Čije se učenje o evoluciji u Crkvi često osuđivalo kao hereza. I tvoje je poznavanje masonske povijesne problematike samo privid, sto se osobito očituje kada mi zamjeraš na utvrđenju da je slobodno zidarstvo protukršćansko i anacionalno. Antikršćanstvo masonstva dokazuje činjenica sto katolička crkva zabranjuje rimokatolicima da mogu biti članovi loža. Kako iz povijesti masonstva nikada ništa nisi objavio logično je da ne znaš kako su hrvatski masoni sluganski slijedili protuhrvatsku politiku počevši od Frana Folnegovića do Viktora Novaka.

Što ste ti i tvoji poduzeli da se sadašnja engleska vlada ispriča hrvatskom narodu za englesko izručenje hrvatskih civila i razoružanih vojnika Titovim partizanskim zlikovcima koji su ih na desetine tisuća pobili na Bleiburgu, križnim putovima i u logorima smrti (uključujući poslije rata i Jasenovac)? Što ste ti i tvoji poduzeli da se vrati oko milijun protjeranih Arapa na njihova pradjedovska ognjišta na Srednjem Istoku? Jeste li barem pokušali nagovoriti Sorosa da dijelom sufinancira i Arape u borbi za realiziranje njihovih ljudskih prava? Što ste ti i tvoji poduzeli protiv određenih vlasnika kapitala koji najlihvarskijim kamatama zarobljavaju narode, države i osobe, a pod imenom "novi svjetski poredak" utemeljuju do sada najveće robovlasničko društvo u povijesti. Dok stotine milijuna ljudi gladuje dotle se profesionalni "kamatari" u svom plaćeničko-dirigiranom tisku predstavljaju kao pobornici ljudskih prava i umišljaju da imaju moralno pravo kreirati globalnu politiku. Hitler je htio svoj poganski nacionalsocijalizam proširiti samo na dio zemlje, a neke strukture Zapada ćele svoje poganstvo, pod nazivom "demokracije", nametnuti cijelom globusu. Dok inozemni financijeri prvoboraca za ljudska prava ne dokažu svoju iskrenost angažiranjem u spomenutim i sličnim primjerima, dotle se ni njima ni njihovim eksponentima, apsolutno ništa ne može vjerovati. Ti i tvoji možete pisati što hoćete, pa čak subverzijom kratkotrajno i vlast preuzeti, ali više ne ćete uspjeti sugerirati Hrvatima da im se vrati donedavno bolesno vjerovanje u Zapad.

Svjedoci smo vremena u kojemu dobro poznati zakulisni scenaristi u svojim medijima bez suđenja proglašavaju krivim na primjer Hrvata Ivu Rojnicu (r. 1915.) kome nije dokazana odgovornost za smrt nijedne osobe. Ti su isti moćnici njegovu vršnjaku Židovu M. Beginu (r. 1913., umro 1992.), koji je, između ostaloga, utvrđeno kriv i za smrt oko 250 arapskih civila, dali godine 1978. Nobelovu nagradu za mir (koju je podijelio sa Sadatom). I iz ovoga je primjera očito da već živimo u orwelovskom svijetu, koji njegovi tvorci i njihovi slugani bestidno proglašavaju demokratskim. Oslobodi nas Isuse Kriste, - koji si jedini pravi Bog, kuge, glada, rata i takve zapadne "demokracije".

Doista izgleda shizofreno da o nečijoj opskurnosti priča Ivo Banac, koji je povezan predavanjima sa Sveučlištem Yale u kojemu je sjedište (dakako u hramu bez prozora!) tajnoga društva "Skull&Bones" ("Lubanje i kosti"). Bilo bi pošteno da nam prizna je li i on Član toga društva, odnosno je li mu poznat smisao rituala lijeganja u grob s lubanjom i kostima Članova te okultno-političke sekte, koja postoji od 1832. i kojoj su, uz neke druge američke predsjednike, pripadali otac i sin Bush. Ivo Banac je i američki državljanin, pa ako je pravdoljubiv, dućan je objasniti zašto nije javno osudio zločinački rat protiv Iraka? Zašto on i predstavnici njegove tzv. međunarodne zajednice koja traži povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku, istodobno ne inzistiraju o vraćanju istjeranih Hrvata na područje Republike Srpske, gdje je prije rata živjelo oko 220 tisuća katolika, a danas ih je manje od 12 tisuća? 17

I ovo: "Ivo Banac je vrlo jasno ustvrdio da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman na čelu države doista bio zločinac' ".18 Ovakvo "razmišljanje" o Tuđmanu - osloboditelju Hrvata iz jugoboljševičkih okova - doista je toliko gadljivo da i najzdravijega Čovjeka sili na povraćanje.

Snoviđenja Zorana Nenezića

Zoran Nenezić je u Beogradu 1999. objavio u svojoj nakladi IV. prošireno izdanje svoje knjige Masoni u Jugoslaviji u kojoj navodi i sljedeće:

"Nekoliko nedelja pred objavljivanje vesti o smrti Josipa Broza, ovaj je autor bio zamoljen da napiše kraći tekst o slobodnom zidarstvu, koji je objavljen u dva nastavka u 'NIN'-u, kao odgovor redakcije na jedno 'pismo čitaoca'. Posle objavljivanja tog teksta, u kojem je najavljen i izlazak knjige iz štampe (Masoni u Jugoslaviji 1763. - 1980.), a koja je trebala da se pojavi u izdanju Prosvjete iz Zagreba (1982), što se tada nije desilo, već tek 1984. godine… odmah je usledilo predupređivanje sa strane katoličke crkve u knjizi Ivana Mužiča (Masonstvo u Hrvata - masoni i Jugoslavija, četiri izdanja od 1983. do 1989. godine, a u tiražu od po hiljadu primeraka). Rađena bez uvida u primarnu arhivsku građu, na osnovu publikovanih tekstova, ova knjiga je imala unapred zadatu tezu na koju je dala autorski odgovor - za sva 'zla' koja je pretrpeo hrvatski narod, odgovorni su Srbi, a posebno Srbi masoni. Naravno da je knjiga pisana na način koji nije jeftino propagandistički, već je pisana mudro i celishodno sa stanovišta dokazivanja navedene teze. I ona je odigrala namenjenu joj ulogu. Iako sam autoru te knjige ustupio nešto od izvornog masonskog materijala (gotovo sva masonska građa kojom se služio je bila iz mog privatnog poseda), pa čak od njega dobio i telegrafsku čestitku kada je jugoslovenska javnost 1990. godine obaveđtena o reaktiviranju Velike Lože Jugoslavija, u čemu sam i neposredno učestvovao, Mužić je, uz svo uvažavanje slobode stvaralaštva kao preduslova svake druge slobode, svojom knjigom potvrdio sopstvenu doslednost na putu ostvarivanja samostalne hrvatske države, na kojem je on dugogodišnji, i očigledno, uspešan poslenik." 19

Očito je kako Nenezić sugerira da sam ja potaknut od strane Katoličke crkve da napišem knjigu o masonstvu kao odgovor na njegovu. Ovo se može shvatiti samo kao bolesno stvaranje svoje "veličine". Jer apsurdna je i sama pomisao da netko nekoga angažira da napiše odgovor na bilo koju, pa i Nenezićevu knjigu, prije negoli je ta knjiga tiskana i dok se ne zna kakva stajališta zauzima njezin autor. A činjenica je da je moja knjiga objavljena ujesen 1983., a Nenezićeva "krajem augusta 1984." dovoljno govori koliko je zdravo rasuđivanje u Nenezića odsutno.

Nije istinit Nenezićev navod da moja knjiga nije rađena uvidom u primarnu arhivsku gra.u i da je gotovo sva masonska gra.a kojom sam se koristio iz njegova privatna posjeda. Samo sam manji dio "beogradske građe", koju sam koristio, dobio od Nenezića i to u zamjenu za njemu nepoznate materijale o masonstvu do kojih sam osobno dođao i koje sam mu slao iz Splita, a đto on sada ne spominje. Najveći dio građe o masonstvu dobio sam od Mihaila Marića iz Beograda. Marić je prije mene i Nenezića pisao o masonstvu i objavio o tome 1972. veliki feljton na temelju proučavanja izvorne građe u Arhivu Jugoslavije. On mi je poslije toga ustupio sav taj materijal. Zato sam u prvom izdanju svoje knjige i napisao ovakvu zahvalu: "Velika hvala i publicistu Mihailu Mariću i prof. Zoranu Neneziću, obojica iz Beograda, te dr. Muhamedu Hadžijahiću iz Sarajeva na upozorenjima i dokumentaciji, koju su mi dali…"20 U predgovoru mojoj knjizi naveo sam i ovo: "Zahvaljujući razumnim pojedincima (i to najprije g. Mihailu Mariću i prof. Zoranu Neneziću - oboje iz Beograda), uspio sam doći do fotokopija najvrjednije građe o masonstvu u Jugoslaviji iz Arhiva Jugoslavije u Beogradu. U Zagrebu je dokumentacija o masonstvu bila vrlo malena, ali zahvaljujući određenim pojedincima (na primjer prof. Draženu Budiši, nekadašnjem upravitelju trezora Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu) uspio sam doći i do ove građe." 21 Nenezić tvrdi da je moja knjiga imala unaprijed zadanu tezu da su za sva zla "koja je pretrpeo hrvatski narod, odgovorni… Srbi, a posebno Srbi masoni". Međutim, iz moje knjige o masonstvu proizlazi da je stvaranje prve i druge Jugoslavije bilo stvarno veliko "zlo" za hrvatski narod, ali da krivnju zato - osim "demokratskog Zapada", posebno snose hrvatski masoni. Srpski su masoni radili u duhu ostvarenja srpskih nacionalnih interesa i njihovo političko ponašanje je posve razumljivo.

Iz Nenezićeva pisanja moglo bi se zaključiti da je zbog njega zatvoren uvid u masonsku građu Arhiva Jugoslavije, a Činjenica je da se to dogodilo zbog pisanja o masonstvu Nadežde Jovanović i Mihaila Marića. Svojedobno sam o tome napisao ovo: "Nadežda Jovanović bila je prva osoba u drugoj Jugoslaviji koja je obradila masonske fondove u Arhivu Jugoslavije (Beograd). Poslije objavljivanja nekoliko njezinih znanstvenih radova tijekom 1971. g. u Beogradu i feljtona Mihaila Marića u beogradskim Večernjim novostima tijekom 1972. g. sva masonska građa na cijelom području komunističke Jugoslavije postala je zabranjena za svako, pa i znanstveno korištenje. Podatak o ovoj zabrani prvi put je objavljen već 1980. g. u Zagrebu."22

Neobično je da Nenezić u svomu novom izdanju knjige preuzima sve što se o masonstvu pisalo od 1991. u Hrvatskoj točno prema tome kako sam ja to naveo, ali bez navoda odakle je to preuzeo.23 Vrhunac nekorektnosti očitovao je kada je preuzeo materijale (Izvještaj prof. dr. Milana Ivšića Poglavniku dr. Anti Paveliću, i dio pod naslovom Elaborat UDB-e od 23. I. 1958 g.), koje sam objavio 1993. u knjizi Masoni u Hrvatskoj 1918.-1967.24 On citira numeraciju te građe iz Arhiva Hrvatske, kako sam je ja oznaËio u mojoj knjizi, na način da se neupućenu čitatelju čini kao da je on to stvarno koristio u Arhivu Hrvatske, u koji, od kada je ta građa (1992.) stigla, nije nikada ni povirio, niti mu je taj Arhiv to poslao. Knjigu, u kojoj sam svu tu građu objavio, poslao sam mu kao dar po hrvatskomu veleposlaniku u Beogradu dr. Zvonimiru Markoviću. Nenezić se ovakvim "posuđivanjem" od mene služio i u prijašnjim izdanjima svoje knjige.25

Međutim, on o (ne)pravu Hrvata na nezavisnu državu uvjerava kao Veliki majstor VL Jugoslavija Predsjednika SAD-a Busha, u pismu od 21. listopada 1991., ovako: "Jedan od najopasnijih aspekata ove krize je pojava ultranacionalističkog pokreta u Hrvatskoj i njegova tendencija ka neofašizmu. Sve zastrašujuće podseća na april 1941. godine, kada je Nemačka napala Jugoslaviju. Tada se Hrvatska 'izjasnila' kao nezavisna država, koja je postala glavni nemački saveznik i u njoj je izvrđen jedan od najkrvavijih genocida poznat čovečanstvu. Preko 800.000 Srba, Jevreja i Cigana je mučki ubijeno u koncentracionom logoru Jasenovac, kao i u mnogim drugim stratištima (jamama). Sadađnje federalno Predsedništvo i Vlada ne mogu više imati ulogu u budućnosti nacije. Pored činjenice da jođ uvek nije izabrano, federalno Predsedništvo je zanemareno od strane republika i njihovih vođa. U takvoj situaciji ne može se očekivati od Srbije da ostavi preko dva miliona Srba, čija je budućnost neizvesna (Srbi čine preko 15% ukupne populacije Hrvatske). Ovi ljudi ne žele da napuste Jugoslaviju i da budu deo nove hrvatske nacionalne države. Mnogi simboli nove hrvatske države zastrašujuće podsećaju Srbe na masovni genocid koji su izvršili hrvatski fašisti - ustaše pre pedeset godina. Granica između Srbije i Hrvatske treba da budu takve da uzmu u obzir etničke i istorijske činjenice. Samo u tom slučaju novoformirana hrvatska država može funkcionisati politički, ekonomski i socijalno."27

Nenezić je u svojoj knjizi nepouzdan u nizu bitnih detalja, koje tvrdi a ne dokazuje. To se posebno očituje kad nekritički sugerira da su masoni bili na primjer: Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Mile Budak, Bogdan Radica, Eugen Dido Kvaternik, njemački admiral Canaris.28 Svi su spomenuti mogli biti slobodni zidari, ali on to ni za jednoga od njih ne dokazuje. Nije vjerodostojno što o tim osobama piše neki njemački obavještajac, kako to misli Nenezić. Inače, od njega je gotovo djetinjasto, da kao istinito, prihvaća puko fantaziranje Zvonimira Pinterovića da je zagrebački nadbiskup Bauer bio mason.29

Najvrjednije u novom izdanju Nenezićeve knjige je samo onaj dio (koji je uglavnom već objavljen u prva tri izdanja), a u kojemu je on, dok se ozbiljnije bavio masonskom problematikom, obradio povijest srpskog masonstva do 1945.

(Ovaj tekst sadrži drugi dio poglavlja pod naslovom "Zoran Nenezić i srpsko masonstvo 1990. - 2000.", koji je objavljen u knjizi: I. Mužić, Masonstvo u Hrvata. Naklada Knjigotisak, Split, 2001., str. 628. - 638.).

III.

Kako Stjepan Brzica propagira masonstvo?

Sveta kongregacija za nauk vjere objavila je u Rimu, dne 26. studenoga 1983. Deklaraciju o masonskim udruženjima, koju je potpisao kardinal Joseph Ratzinger, a koja glasi:

S. B. dalje nastavlja: "U tekstu se podvlači da je dr. Franjo Tuđman u razgovoru s Mužićem izrazio zabrinutost jer su zapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji s masonima iz oporbenih stranaka zasjedaju u istim ložama i primaju iste nadstranačke direktive, ali za Mužićeve teze ne postoji niti jedan valjan dokaz. Naprotiv, obnovljeni hrvatski masoni ističu svoju apolitičnost, dok su u politici bili njeni pojedini članovi, ali koji su radili u ime samih sebe i po svojoj savjesti bez utjecaja lože. Sudeći po prikazu, ta knjiga je tipična apologija prevladane prošlosti, koje se odrekla i sama Katolička crkva, a čije ideje imaju malo što sa suvremenošću. Ideje iz Mužićve knjige su štoviše obojene rasizmom, čime se Mužić svrstava na stranu totalitarizma. Toj prepoznatljivoj i tipičnoj želji za opstanak na vlasti pod svaku cijenu potrebni su unutrašnji i vanjski neprijatelji, tajanstveni rušitelji i zavjerenici, što je svojstveno svakom totalitarizmu bio on fašistički, ili autokratski."

S. B. posebno ističe da su ideje iz moje knjige obojene rasizmom, ali ne pokušava konkretizirati na kojim se stranicama knjige taj rasizam očituje.

Ove sam zaključke nepobitno dokumentirao u svojoj knjizi. Slobodni zidar Eugen Laxa o prošlosti hrvatskog masonstva misli kao i ja, pa zaključuje ovako:

U svomu radu Tuđman i masonstvo napisao sam: "U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive."37

II. S. B. u drugom nastavku svoga feljtona nastavlja s već poznatom "metodologijom", pa jedan moj tekst interpretira ovako:

III. S. B. u trećem nastavku tvrdi da sam masone optužio "i za sarajevski atentat, što je također obmana". Međutim, na temelju posebno velike dokumentacije (iznesene od 243. do 273. stranice knjige) zaključio sam ovo: "Očito je, da iza izvršitelja atentata nije stajala srpska vlada… Ni jedan od atentatora nije bio mason… Navedenu grupu atentatora pripremio je i naoružao mason Tankosić, koji se najviše angažirao u pozadini ovog atentata… Dio inozemnog masonstva (posebno u Mađarskoj i Francuskoj) želio je da nestane Franjo Ferdinand već zbog njegova fanatičnog rimokatolicizma, koji je on doživljavao kao idealni temelj i budućnosti Austro- Ugarske Monarhije. Međutim, dok se ne dođe do eventualne dokumentacije, na temelju postojećih materijala može se zaključiti da su masoni bili sudionici u atentatu i to u smislu da su nadahnuli atentatore da izvrše atentat i pomogli im u pripremanju atentata." 38 Iz ovoga moga citata jasno je koliko tendenciozno S. B. interpretira moj tekst. S. B. propovijeda i ovo: "Vrhunac galamatijasa u knjizi Masonstvo u Hrvata Ivana Mužića je atribuiranje masonima atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu." Smisao riječi "galamatijas", između ostaloga, znači: "zbrka riječi, nesuvisli, nerazumljivi govor ili spis, besmislica, nesmisao, 'trpanac', 'kupusarija' ". 39 Moj zaključak na temelju dostupne građe (obrađene u knjizi na stranicama od 243. do 273.) je ovaj: "Kralj Boris, u jednom intimnom razgovoru u Sofiji, kazao je kralju Aleksandru, da su ga masoni 'snubili', ali da on nije ušao u ložu. Aleksandar mu je odgovorio da će izgubiti glavu, hoteći mu reći da masoni ne trpe kralja, koji nije mason. Aleksandar je priznao Meštroviću da je bio mason, ali da je 'istupio'. Meštrović je zaključio da bi Aleksandar gonio masone da je ostao živ. Trumbić, navodeći sve ovo, zapisuje da su masoni ubili kralja Aleksandra, jer ih je ostavio, a da su oni imali udjela i u sarajevskom atentatu. Činjenica je, da je kralj Aleksandar svojom nezavisnom i tadašnjim masonskim interesima protivnom politikom bio postao masonstvu tolika smetnja, da se u nekim najvišim masonskim krugovima (Jan Masaryk) razmišljalo o tome, da mu se oduzme život. Mjere kraljeva osiguranja od francuske vlade, u kojoj je bio ministar unutarnjih poslova masonstvu odani Albert Sarraut, bile su unatoč višestrukim upozorenjima, da će biti izvršen atentat, tako simbolične, da Francusku čine suodgovornom za atentat. Međutim, svi ovi elementi nisu dovoljno konkretni, da se samo iz njih može sa sigurnošću utvrditi i masonsko sudjelovanje u zavjeri protiv kralja Aleksandra, ali je masonsko sudjelovanje u tome veoma moguće."40

P. s. Ovaj moj odgovor Slobodna Dalmacija, odnosno urednik Feljtona odbili su objaviti u cijelosti i tako su tiskanjem jednostranog teksta dezinformirali javnost. Autor je podnio kaznenu tužbu protiv S. B. radi kaznenog djela klevete, a protiv Slobodne Dalmacije tužbu za naknadu štete u iznosu od sto kuna. Tužitelj je, između ostaloga, to obrazložio ovako:

"Tužitelj potražuje simboličan iznos od sto kuna, kojim će raspolagati tako da plati misnu intenciju za one Hrvate, a posebno novinare koji pripadaju bilo kojim okultnim društvima u Hrvatskoj, a koji su Hrvati u tim društvima eventualno opsjednuti od đavla, da Bog istjera iz njih demone, tako da ne mogu okultnom infekcijom širiti zarazu među svoje bližnje u hrvatskom narodu."

Presudom Općinskoga suda u Splitu u postupku II P 884/02 od 18. ožujka 2004. Ivan Mužić je dobio spor sa Slobodnom Dalmacijom. Između Slobodne Dalmacije i Ivana Mužića sklopljena je "Izvansudska nagodba" u Splitu dana 18. srpnja 2003. Ivan Mužić poveo je protiv okrivljenog S. Brzice, koji živi u Sarajevu, kazneni postupak pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem II-K-38/02, na način da je u tužbi napomenuo: "Častan čovjek i osoba koja nije kukavica, ne bježi od odgovornosti za svoje čine." Brzici se pozivi uručuju diplomatskim putom, ali se odbija pojaviti na sudu čekajući zastaru kaznenoga postupka.

IV.

Gojimi i Vladimir Matijanić

Verbalno osuđujem politiku "oko za oko, zub za zub" pokušavajući se tako distancirati od starozavjetnoga duha, koji istodobno živi i u meni. Jer: svima onima, koji me proglađavaju "fašistom", "filonacistom" i "antisemitom", dokazao bih da sam "demokrat" tako što bih ih, kada bih mogao, zaposlio u skladu s njihovim iskazanim intelektualnim sposobnostima, dakle kao čuvare noći.

U Feralu od 5. ožujka 2004. objavljen je članak Vladimira Matijanića (u daljem tekstu: člankopisac) pod naslovom "Antisemit u Nadzornom odboru". Bit njegova tvrđenja je da sam "antisemit" (očito misli antijudaist s obzirom da su i Židovi i Arapi semiti!) jer sam priredio knjigu Protokoli sionskih mudraca… člankopisac kao da nije ništa razumio od onoga što sam savršeno jasno stilizirao, pa je zaključio ovo: "Svakako najveću konsternaciju izaziva izbor Ivana Mužića u nadzorno tijelo splitskoga dnevnika. To je, zapravo, izuzmemo li rane godine HDZ-ove vlasti u Slobodnoj, najdrastičniji potez usmjeren prema fašizaciji Slobodne u njezinoj povijesti."

Inače iz spornoga članka se može lako, dakle i bez medicinske ekspertize, zaključiti kakva je kvaliteta člankopiščeve etičnosti, odnosno njegove moralnosti. Primjerice on svoj članak započinje ovako: "Hrvatska vlada pod predsjedanjem Ive Sanadera postavila je osvjedočenog antisemita Ivana Mužića u Nadzorni odbor Slobodne Dalmacije." U podnaslovu članka posebno se ističe sljedeće: "Slobodna Dalmacija - novinska kuća čiji će rad ubuduće nadzirati osvjedočeni antisemit Ivan Mužić."

V.

Molitva za hrvatske dušmane

VI.

Kako prepoznati hrvatske Jude?

Odrasli bez obiteljske topline žive samo od mržnje pa se u tami osobne osamljenosti i drogiraju. U javnosti su poznati kao intelektualni invalidi zbog čega ne mogu završiti ni jedan započeti sveučilišni studij. Ako su slučajno poslije tridesete seksualno potentni, iživljavaju se u perverzijama i u bludničenju s bračnim drugovima svojih bližnjih. U životu potkradaju i inozemne gospodare, a izražavaju se sa samo stotinjak riječi iz frazeologije naslijeđene od komunističkih zločinaca. U novinskim i drugim medijima, koji su im obavještajno povjereni, zarađuju širenjem laži. Na taj način njihovo zlo postaje sigurni kriterij za raspoznavanje dobra koje se očituje u njima neprijateljskim ljudima i idejama. U obezvrjeđivanju nacionalnih i kršćanskih vrednota posebno se žele dodvoriti programerima Svjetske vlade koji u svojoj "Deklaraciji o zemlji" ukidaju svetopisamski Dekalog i postojeću Povelju o ljudskim pravima. S tim hrvatskim janjičarima kao utjelovljenjima Zloga, nemoguć je dijalog. Svaki put kada se oglase treba zazivati Boga da ih stigne Njegova kazna već za života kako bi tako među ljudima bilo manje zla.

VII.

Potvrđuje li Pavelić Boris teoriju involucije?

Boris Pavelić objavio je dana 23. ožujka 2004. u riječkom "Novom listu" člančić pod naslovom "Bin Laden pod Marjanom". 45 Prenosim u cijelosti navedeni tekst i to kao eventualno poučni test za vrednovanje teorije involucije ljudskog duha. Osobno o mogućem prepoznavanju člankopisca46 u mojemu štivu razmišljam ovako:

Starozavjetni židovski psalmist, kako nam je predaja zapisala, molio se tako za svoje klevetnike. Solidarizirao sam se s njegovim nesimboličkim zazivima, ali kao novozavjetni kršćanin samo u odnosu na one moje i hrvatske dušmane koji će doživjeti smrt nepokajani ili opsjednuti od đavla. Danas razmišljam kako sam se možda trebao bezrezervno identificirati sa svetopisamskim psalmistom. U susretu s bjesovima možda je svima nama napadanim Hrvatima nužno živjeti u duhu Staroga zavjeta, dakako onda kada nam to preostaje kao jedini način samoobrane. Hrvatski čovjek ne opstoji zato da bude dio stada s kojim čak i lažljivi anonimusi misle da mogu nekažnjeno manipulirati.

VIII.

Hrvatska 1909. i 2004.

Autobiografski pogovor

o kleronacionalizmu, antijudaizmu

i sotonizmu

I.

Balkanski, i to posebno neobrazovani, primitivci sve u životu zamišljaju crno ili bijelo i zato napominjem sljedeće: Politika me nije nikad posebno privlačila. Bio sam i ostao hrvatski nacionalist u smislu intelektualnog angažiranja na stvaranju nezavisne države Hrvatske, u kojoj će i srpska manjina živjeti kao ravnopravni građani s Hrvatima. Prvi put me optužio zbog hrvatskog nacionalizma 1967. Centralni komitet Bosne i Hercegovine u povodu izdanja moga spisa Razmatranja o povijesti Hrvata zbog moga pisanja protiv Titova proglašenja nacije na vjerskom načelu. Okružni javni tužilac Ljubo Prvan napao me u "Vjesniku" 1969. kada je objavljena moja knjiga Hrvatska politika i jugoslavenska ideja zbog "kleronacionalizma". Suđenje koje je protiv mene započelo početkom 1972., a završilo sredinom 1976. zbog moje angažiranosti u "masovnom pokretu" u biti je bilo suđenje tezama u mojim radovima.48

To je dobro shvatio i predsjednik Franjo Tuđman, kada je u svome zatvorskom dnevniku Petrinjska 18. dana 4. ožujka 1972. zapisao: "Mužić uhićen. Nikad mi nije djelovao politički angažirano, pa ni klerikalno, kako su ga neki obilježavali. Za vrijeme moga boravka u Splitu razgovarali smo isključivo o njegovoj disertaciji… Očito i Mužić plaća svoje bavljenje poviješću! Jer, teško mi je zamisliti nešto drugo… A unitaristi ga imaju u nosu, vjerojatno i zato što je branio Alilovića i neke druge slučajeve."49

Važno je istaknuti da se u progonima protiv mene nisu nikad angažirali Srbi, nego isključivo hrvatski režimski slugani. Istodobno dok me se u Hrvatskoj napadalo kao "hrvatskog desničara", surađivao sam s nizom srpskih povjesničara (Bogumilom Hrabakom, Đorđem Jankovićem, Reljom Novakovićem, Radmilom Petrovićem, Radivojem Pešićem i drugima). Pred sam rat, zajedno sam s episkopom Srpske pravoslavne crkve dr. Atanasijem Jevtićem, držao u prepunom Domu omladine u Beogradu predavanje o Antikristu.

Za rata je neka moja hrvatska izdanja u beogradskom tisku u superlativima recenzirao "srpski desničar" prof. Dragoš Kalajić. 50 Godine 1998. objavio sam u Beogradu nekoliko izvornih tekstova o Antikristu.51 I na ovome mome primjeru može se shvatiti činjenica da su Hrvatima najveći neprijatelji hrvatski izdajnici.

II.

Židovi u današnjem svijetu raspolažu velikim dijelom svjetskog kapitala i vlasnici su mnogih medija i to je razlog da pojedinci, koji se žele radi moguće materijalne koristi dodvoriti, na primjer Sorosu, napadaju svoje neistomišljenike kao "antisemite". Osobno me posebno zanima metafizika povijesti, koja je, za kršćane neshvatljiva, ako se zanemari fenomen židovstva. U jednoj knjizi o židovskoj problematici zaključio sam kako "mislim da je bliže istini razmišljati da je u Izraelu simboliziran sav ljudski rod sa svojim otpadom od pravoga Boga i da je zato sudbina čovječanstva vezana s Izraelom".52

Od namjere da tužim neke medijske teroriste i njihove nakladnike odustao sam (barem za sada!) zbog sljedećih razloga:

1. Hrvatska, poslije Tuđmanove odlaska u kraljevstvo Božje, ne izgleda kao pravna država. Tako neki konkretni sudski sporovi traju i po sedam godina. Da se rješavaju tužbe mnogih hrvatskih građana, neodgovorni ne bi mogli više pisati jer bi bili na odgovarajućem medicinskom tretmanu ili na zasluženom "odgojno-popravnom radu".63

2. Ne može se isključiti mogućnost da me određeni člankopisci u češćim susretima na sudu zaraze okultnom infekcijom. Postoji li u tom smislu stvarna opasnost, prepuštam čitateljima da sami zaključuju na temelju iznesene dokumentacije koju ću po potrebi nastaviti iznositi u sljedećim izdanjima!

PRILOG

Židovska tradicija o Mesiji

Poštovani gospodine,64

Te bi stvari, mislim, ipak trebalo znati kad se piše o židovstvu.

Dalje - što je opet tipično za kršćanske pisce - spominjete "osobitu intenzivnost" židovskog očekivanja Mesije u vrijeme Kristova dolaska, ali ne spominjete, pa se dobiva dojam da to i ne znate, ostala osobito intenzivna židovska očekivanja Mesije, koja su za unutarnja židovska povijesna zbivanja imala čak jaču incizivnost nego ono očekivanje u vrijeme Kristovo. Jer zapravo, golemi historijski i metahistorijski događaj Isus Krista neizmjerno je više djelovao izvan Izraela nego u samom Izraelu. Druga pak židovska očekivanja Mesije silno su djelovala baš u samom Izraelu, u samom povijesnom i duhovnom entitetu židovskog naroda: tek poslije sloma lažnog Mesije Bar Kohbe (135. poslije Krista) razoren je Jeruzalem gotovo do temelja i posve je pokorena Judeja za mnoga stoljeća i narod gotovo sav raspršen; tek lažni Mesija Sabbatai Zevi (koji je umro kao poturica u Ulcinju koncem XVII. stoljeća) razmahao je u židovskoj Diaspori mutne iracionalne energije koje su dovele do hasidizma, i upravo na prostorima hasidizma pojavio se posljednji lažni Mesija, Frank (koji je umro 1820. u Poljskoj kao kršćanin); i također na prostorima ruskoga i poljskog hasidizma pojavio se religiozni sionizam kao izraz "kolektivnog Mesije", i pojavila se ujedno i teorija "samootkupljenja" (autoredempcije), s geslom "Budite svaki svoj Mesija", i te su dvije teorije, udružene s Herzlovim političkim sionizmom, dovele do relativnog povratka na Sion, ali takav povratak, povratak bez osobnog Mesije kao izvršitelja svih Pet Uvjeta, vjerozakonski je dubiozan za nemalo ozbiljnih današnjih Učitelja judaizma, i ne samo za one u Mea Shearim.

Vidim da se, navodeći riječi sv. Pavla iz II. Sol., niste osvrnuli na tajanstveni redak 2,6, koji je silno zanimao crkvene Oce, a i danas osobito zanima istraživače proroštava o Antikristu: "Et nunc quid detineat scitis, ut reveletur in suo tempore". Što su to Pavlovi Solunjani "znali"? Što je to "što zadržava" Antikrista, "da se ne javi u svoje vrijeme"? Prvi je odgovorio Tertulijan: "Što je ono što zadržava, ako ne Rimski Imperij, kojega će dioba na deset kraljevstava dovesti Antikrista, kako piše Apostol: 'Tada će se pojaviti Bezbožnik'?" To da je Rimski Imperij ono što "zadržava" Antikrista ponavljaju i drugi crkveni Oci i pisci: Laktancije, sv. Jeronim, sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Irenej, sv. Ivan Krizostom, sv. Prosper Akvitanski.

U srednjem vijeku isto misli i sv. Toma Akvinski u svom komentaru II. Sol., gdje veli: apostazija o kojoj govori sv. Pavao bit će opća pobuna protiv Rimskog Imperija i Rimskog Prvosvećenika, to jest protiv civilnoga i crkvenog autoriteta; ta će pobuna prethoditi Antikristu, koji će doći kad Rimski Imperij bude u svom posljednjem i totalnom raspadanju: jer kao što je Krist došao u vrijeme najveće slave Rimskog Imperija, tako će Antikrist doći u vrijeme njegova posljednjeg i najdubljeg raspada. Posljednje progonstvo vjernih, kaže još sv. Toma, bit će kao rekapitulacija i sažetak svih prošlih progonstava i svih prošlih hereza.

Današnji pak proučavatelji II. Sol, 2,6 dodaju uglavnom ovo: Rimski Imperij juridički je kao civilna struktura prestao postojati tek godine 1806. (kad je car austrijski Franjo II. samovoljno, tj. bez odobrenja Apostolske Stolice koja je krunidbom Karla Velikoga obnovila Rimski Imperij, ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Nacije, koje je bilo zakoniti nastavak Rimskog Imperija obnovljenog za Karla Velikoga); a upravo tih godina, početkom XIX. stoljeća, širile su se Europom ideje francuske revolucije, koje su razorile kršćanski svijet (la Chrétienté), socio-religioznu strukturu Europe. Ali, kažu ti tumači dalje, Rimski Imperij kao socioreligiozna struktura jođ opstoji u Katoličkoj Crkvi; stoga smatraju da je današnje samorazaranje Crkve znak skorog dolaska osobnog Antikrista i ujedno djelo "kolektivnog Antikrista".

O tome govore i neka novija proroštva, koja se uostalom vuku iz srednjeg vijeka i sada opet oživljuju: radilo bi se o famozna tri i po dana (ili tri i po godine) "velikog mraka" Antikristova, o dolasku Henoha i Ilije, židovskom konačnom priznanju Isus Krista i definitivnoj Kristovoj pobjedi i "novom nebu i novoj zemlji". U tim proroštvima osobito se insistira na nekom "Velikom Monarhu" koji će obnoviti Rimski Imperij za neko vrijeme, a dolazak osobnog Antikrista zbio bi se nakon što taj obnovljeni Rimski Imperij bude definitivno uništen. U nekim proroštvima navodi se čak i ime toga "Velikog Monarha", Louis Charles, i kaže se da bi bio potomak Karla Velikoga (dakle bi valjda bio iz lorenske vojvodske obitelji Guise, koja još postoji, i koja tvrdi da potječe od Karla Velikoga). Može se u sve to vjerovati i ne vjerovati, ali jedno istraživanje teološkoga i povijesnog pojma Antikrista ne bi smjelo to prešutjeti.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević