I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
Bog i Hrvati!
KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1933
Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini
Prva provala turska pod Timurtaš-pašom 1384. u Bosnu opomenu moćnoga kralja Tvrtka Kotromanića, da se pobrine, kako će zaštititi svoju mladu kraljevinu.
Druga provala u Bosnu 1387, pod Lala Šahinom svršila je po Turke tragično. Knez Gojko (Mrnavić) na Glasincu potukao ga je do nogu. Od 20.000 konjanika (akindžija) jedva se spasila jedna četvrtina.
Da suzbije turske navale od Bosne, Tvrtko je organizirao jednu navalu u zajednici sa Srbima i do odlučne bitke došlo je kod Pločnika na Toplici, gdje su Turci poraženi. Tvrtko i njegovi saveznici ugrabili su veliki plijen i tim se zadovoljili.
G. 1389. došlo je do bitke na Kosovu, gdje je slomljena moć srpske države i otvorena bila vrata turskim navalama u Bosnu. Dvije godine iza toga paša Jigit provaljuje u Bosnu i opljačka gornje Podrinje. Tom prilikom je paša Jidit među ostalim zarobio i jednoga dječaka, po svoj prilici iz Kotromanića porodice. Turci zabavljeni osvajanjem u Maloj Aziji i na Balkanu pustili su Bosnu na miru.
Kralj Sigismund gledao je krivim okom, kako se Turci primiču granici Ugarske, pa je organizirao križarsku vojsku. Do sukoba je došlo kod Nikopolja 1396., gdje su križari hametom potučeni. Sam Sigismund ie jedva živu glavu iznio iz boja. Ta je bitka odlučila o sudbini Balkana. Jedan grad za drugim padao je pod tursku vlast.
Iza pobjede Timur Lenkove kod Angore 1402. raspalo se tursko carstvo i za cijeli decenij ne pojavljuju se Turci na granicama Bosne. Međutim ugarski kralj Sigismund, nezadovoljan vladom Tvrtka II. Tvrtkovića, poveo je križarsku vojnu na Bosnu, da je skuči pod svoj utjecaj i istrijebi patarene.
Tvrtko II, na čelu na brzu ruku sakupljene vojske, dočekao ga je kod više tvrđava u srebreničkoj banovini, a glavno mjesto otpora bio je utvrđeni grad Dobor, gdje bude bosanska vojska poražena, Dobor osvojen, kralj zarobljen, a 126 plemića posječeno i s doborske pećine bačeno u rijeku Bosnu (1408.),
Iza bitke kod Dobora, kada je Sigismund povratio Ostoju na prijestolje, nastao je pravi građanski rat. Dvojica najmoćnijih velmoža: Hrvoje Vukčić i Sandalj Hranić bore se za premoć u zemlji. Kad se Hrvoje našao 1415. osamljen i okružen neprijateljima, obrati se za pomoć Turcima.
Po nalogu sultana Mehmeda I. skopaljski namjesnik paša Jiđit opremi vojsku Hrvoju u pomoć i stavi joj na čelo svoga posinka Ishak bega (Kotromanića). To je prvi sin iz naših krajeva, koji se javlja u turskoj povjesnici. Ishak beg s Hrvojem i Sandaljem, koji su se malo prije toga izmirili, dočeka u dolini Usore ugarsko-hrvatsku vojsku, koju su predvodili Pavao Čupor, ban slavonski, Ivan Gorjanski, vojvoda usorski, i Ivan Morovićki, ban mačvanski, i potuku je tako, da su same vojskovođe pale u sužanjstvo Bošnjaka i Turaka.
Iza toga je Ishak provalio u Hrvatsku i stigao do Celja u Štajerskoj. Veli se, da je sa sobom ponio velik plijen. Ovaj put Turci ostadoše u Bosni. Neki historičari vele, da je sultan Mehmed na prijedlog Hrvojev imenovao Ishak bega bosanskim krajišnikom, dok drugi kažu, da je istom 1418. na prijedlog paše Jiđita imenovan Ishak beg.
Prvo mu je sjedište bilo u Ustikolini ili, kako neki hoće, u Foči. Turskoj vlasti je neposredno bilo podređeno Podrinje (gornje) i Zagorje. U proljeće iduće godine dođu Ishak begu pomoćne čete, kojima zauze Višegrad i Sokol (na utoku Lima u Drinu). Zatim se zaputi put Sarajevskog polja i tu osvoji malu utvrdu Kresavicu.
Koliko se vidi iz kasnijih događanja, Ishak beg je povjerenu mu zadaću vršio mudro i savjesno na zadovoljstvo sultana i bosanskih velikaša. To nam pokazuje razmirica između dvije moćne hercegovačke porodice Kosača i Pavlovića. I jedni i drugi obraćaju se Ishak begu za pomoć.
Pošto je Sandalj Hranić bio tada najugledniji velikaš u Bosni, stupa Ishak beg s njim u savez. Tako nalazimo g. 1426, Sandalja i Ishak bega, gdje osvajaju Travuniju i dijele je među se. Otada se počinje Sandalj Hranić u listinama pisati "božjom milosti velikoga cara Mehmed bega i njegova vojvode Ishaka gospodara Zahuma".
Punih osam godina nemamo nikakovih vijesti o Ishak begovim poduzećima u Bosni i izvan nje. Možda je uređivao i utvrđivao osvojene gradove. Istom g. 1434. na zapovijed iz Edrene provali u južno-istočnu Ugarsku, te je pohara i oplijeni sve do Temešvara i s bogatim plijenom vrati se u Bosnu.
Nakon smrti moćnoga Sandalja Ishak beg bez oklijevanja ugrabi priliku i provali u Vrhbosnu, gdje prenese namjesničku stolicu 1436. Tri godine iza toga bude premješten u Skoplje (Üsküb), a na Bosni ga je zamijenio sin mu vojvoda Barak beg, pa drugi sin mu Esbali beg do g. 1440. Te godine se javlja prvi put Isa beg Ishakbegović kao "gospodar Bosne".
Bitke kod Varne 1444. i na Kosovu 1448. pokazale su svijetu moć turskoga oružja. G. 1451, uspe se na prijestolje turskoga carstva mladi Mehmed II. El-fatih, koji taj naslov steče osvojenjem Carigrada 1453. Tom prigodom prvi put se pope na stolicu velikih vezira čovjek iz naših krajeva Hrvat Mahmud paša.
Koliko se može vidjeti iz poznatih vrela, miroljubivi bosanski namjesnik Isa beg nastojao je održati "status quo" ne poduzimajući nikakove akcije u kraljevim zemljama. Za njegova begovanja nedavno osnovani grad Sarajevo (Saraj-ova "polje oko dvorca") znatno se podigao brojem žiteljstva i procvjetao pod utjecajem istočne kulture. Isa bega je 1458. naslijedio Ishak paša, koji je živo pratio događaje u Bosni, naročito razmirice na dvoru.
Smrt kralja Tomaša, koji je po svoj prilici bio žrtva brata mu Radivoja i sina Stjepana, uzvitlala je cijelu buru. Kraljica Katarina, kći Hercega Stjepana, tražila je prijestolje za svoga sina Sigismunda. Ishak paša stavio se kao posrednik. Raspra se svršila tako, da je Ishak paša zarobio Sigismunda i sestru mu, i u Sarajevu ih preveo na islam, Sigismundu je dao svoje ime (vidi: Kralj-oglu Ishak beg).
Na prijestolje dolazi Stjepan Tomašević i mjesto da ispravi pogrješke svoga oca Tome, koji je progonio patarene, sam je zapao u istu pogrješku. Zavjerio se papi i ugarskom kralju, ako mu dadu krunu i priznadu ga za kralja, da će iskorijeniti patarene. Taj prvi korak njegove vlade bio je povodom, da su patareni u masama počeli bježati pod okrilje Hercega Stjepana i u zemlje, kojima su Turci gospodovali. Patareni pritisnuti sa svih strana, i u neprilici, obraćaju se na sultana i pozivaju ga u pomoć.
Kralj Stjepan obustavi plaćanje danka sultanu, koji su mu plaćali njegovi prethodnici od g. 1437. Kad je sultan Mehmed II. poslao čauša kralju, da zatraži danak, a ovaj ga nedostojno primio, podigao je vojsku i došao u Bosnu.
Iscrpljena zemlja nije se mogla oduprijeti, jer je nije imao tko braniti. Kralj je bježao od grada do grada, dok nije upao u ruke Mahmud paši u gradu Sokolu. Kad se pod gradom Jajcem odlučilo o sudbini bosanskoga kraljevstva g. 1463., najbrojniji i najmoćniji elemenat u zemlji s aristokracijom na čelu prelazi u masama na islam.
Motive, koji su ih na taj korak potaknuli, nije teško naći. Patareni, okorjeli u vjekovnoj borbi protiv rimskoj propagandi i fanatizam u mržnji proti ugarskim kraljevima, koji su vjekovima nastojali da Bosnu liše samostalnosti, dočekali su čas, da progonstvima i stoljetnim borbama jednom bude kraj. Taj čas su dočekali, kad je sultan Mehmed II. el-fatih došao u Bosnu rečene godine.
Povijest nam bilježi više povoda, koji su sultana doveli u naše krajeve, od kojih ćemo navesti tri, četiri: borbe za prijestolje, koje su rušile red i mir, progonstvo patarena, zlostavljanje turskog čauša na kraljevu dvoru, poziv od pretendenata i patarena i t.d.
Kuda je sve to dovelo Bosnu, pokazala je katastrofa, u kojoj je propalo bosansko kraljevstvo i bosanska samostalnost. To je iznenadilo sav kršćanski svijet, a najviše ga je iznenadila vijest, da su patareni u masama prešli na islam. Patareni su sa svih strana sjatili pod grad Jajce "um durch schleinige Untenverfung von dem neuen Beherrscher des Landes moglichst giinstige Bedingungen zu erlangen", kako veli Zinkeisen.
Povijest nam opet kaže, da je tu za jedan dan njih 36.000 prešlo na islam "um ihr Gemeinwesen auch noch ferner-hin nach der Vater Sitte zu verwalten". S tim korakom isposlovali su ove povoljne uvjete: da upravljaju zemljom i dalje po običaju otaca, samo što im je sultan u neke utvrde postavio vojničku posadu. To im nije bilo teško isposlovati, jer su četiri glasovita Bošnjaka: veliki vezir Hrvat Mahmud paša, vezir Ishak paša, beglerbeg Sulejman paša i Mehmed paša ne samo zauzimali odlična mjesta u upravi Turske, nego također bili u najbližoj carevoj blizini.
Sva je prilika, kako se vidi iz držanja sultanova prema Bošnjacima i Hercegovcima, da se sva promjena sastojala iz promjene gospodara, vjere i naslova. Kralja je zamijenio sultan u osobi bega, bogumilstvo zamijenio je islam, a naslovi ban, vojvoda i knez pretvoreni su u turski naslov beg.
Sa zauzećem Bosne (i kasnije Hercegovine) u turski janjičarski zakonik unosi se poznata povelja, da se sinovi bosanskih muslimana uzimaju u "adžami-oglane", koji će se odgajati u carskom "bostanu" ili u carskim "sarajima". Isto se tako u turski zakonik unosi slavenska riječ "baština", jer posjed bosanske vlastele, koja je u masama prešla na islam, nije pravo bilo da se uvrsti u zemlje, otete mačem.
Bosna i Hercegovina imale su više povlastica nego ijedna pokrajina u Turskoj, zato su najviše uslugu učinili turskoj carevini Bošnjaci i Hercegovci. Koliko su svi sultani do Mahmuda bili nakloni bosanskome plemstvu, svjedoči nam neograničena moć, silno bogatstvo i veliki ugled bosanskog ponosa na carigradskom dvoru.
Odluka patarena pod Jajcem odlučila je sudbinom Bosne i Hercegovine i odredila njihovu potomstvu burnu, ali slavnu budućnost. Svim velikašima sultan je odmah podijelio službeni plemićki naslov beg i uvrstio ih u vojsku kao lenske vitezove. Vlastelići su uvršteni u red spahija. Ali to njima nije bilo dosta, nego su zatražili od sultana, da svima muslimanima u Bosni daruje povlasticu, koja će im osigurati ne samo gospodstvo na rođenoj grudi nego i prvenstvo u cijeloj državi.
U janjičarskom zakoniku stoji slijedeće: "U pokrajini Bosni zakonom je određeno: da se u adžami-oglane uzima samo musliman, sin muslimana. Osim toga većina se primala u saraje i u carsku bašču. Tolikom odlikovanju je uzrok ovo:
Kad je sultan Mehmed provalio s pobjedonosnom vojskom u pokrajinu Bosnu, sva raja i narod priznali su moć i silu padišaha, zaštitnika svijeta, izašli mu ususret, panuli lice pred njegovom uzendijom i prešli listom na islam. Videći car, zaštitnik svijeta, da su od jedanput svi poprimili islam reče: "Koliko je meni poznato, ovo nije rđav narod."
Što su se odlikovali plemstvom islama, sultan im reče: "Tražite od mene, šta želite!" Pokrajinci odgovore: Neka se i po našoj pokrajini kupe "adžami-oglani"!
Tu im molbu usliša i naredi, neka se u zakon stavi, da se od njih uzimaju "adžami oglani". Zato se Bošnjaci primaju (u adžami oglane), bili obrezani ili neobrezani. Po zakonu ne smiju se ni pregledati.
Od ovoga se naroda sakupljaju (adžami-oglani) za dvor ili za bašču; odatle ih je većina izišla s visokom časti i dotjerala do visokog dostojanstva (u državi), jer su bili umni i daroviti."
Tko je patarenske velikaše naputio na ideju, da u zgodan čas zatraže, da im se djeca uzimaju u "adžami-oglane", ne zna se, ali da je taj na daleko snovao i gledao u budućnost, kad ih je savjetovao, stoji nepobitno. Možda je njemu lebdilo pred očima, da Turci, kad tuđ i nepoznat narod, ne će znati upravljati Bosnom, jer ih od Bošnjaka dijeli i jezik i misli i običaji; zato treba da se sami pobrinu i zarana dokopaju gospodstva u domovini, a zato je jedini put, kojim je došao Hrvat Mahmud paša do prve časti u državi; naime, i da im se djeca kao "adžami-oglani" obrazuju na državni trošak u neposrednoj blizini dvora i sultana.
Patarenski magnati i prvaci imali su dosta prilike prije pada kraljevstva, da se na vlastite oči osvjedoče o koristi, koju nosi uzgoj mladeži svakom narodu, koji je došao pod tursko gospodstvo.
Već od god. 1474. počinju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od god. 1544. do 1627., dakle kroz 83 godine, sjedjelo je na stolici velikih vezira deset naših zemljaka, koji su u rečenom razdoblju 67 godina tresli istokom i zapadom.
Osim toga, koliko nam je dosad poznato, bilo je pet zamjenika velikih vezira i bezbroj beglerbegova i begova, koji su upravljali različnim vilajetima i sandžacima. I baš to razdoblje sačinjava najslavniju epohu turske povjesnice. Osim toga ima još historijskih dokaza, da su Bošnjaci i Hercegovci ne samo kod sultana nego i kod turske inteligencije uživali ugled i povjerenje kao nijedan drugi narod u širokoj turskoj carevini.
Evo šta piše glasoviti turski povjesničar Ali u svojoj povijesti "Kunhul-achbar", koja je poznata pod imenom "Tarihi Ali" (prijevod s turskog):
"Što se tiče plemena Hrvata, koje se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo. Većinom su stasiti i prostodušni - njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (nadaleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je to, što je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nalazi malo silnika.
Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi), odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom. Malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na megdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje to odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom."
Na idućoj se strani opet osvrće na nas pa veli:
"Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave."
Moglo bi se još dosta historijskih sudova navesti iz turske povjesnice o našim pređima uopće i o pojedinim velikanima napose, gdje se prikazuju kao umni, značajni i pravedni ljudi, ali nama može biti mjerodavan sud najkritičnijeg turskog historika Alije.
U teškoj situaciji kad je propalo bosansko kraljevstvo, kad je došao tuđi narod da gospoduje i vlada u Bosni i Hercegovini, stari su patareni stvorili odluku - koliko pod pritiskom slučaja i njegovih uzroka - toliko pod utjecajem karaktera i njegovih osobnosti (kako ga crta povjesničar Ali.). Ta je odluka, spomenuta peticija na sultana, koja je njegovom odlukom postala povelja.
Nazvali mi to odvažnom mudrošću, koja se probudi prigodom katastrofe u darovitom narodu, ili proračunanom opreznošću, koja je skopčana s karakterom toga naroda, rezultat je jedan te isti, naime osigurati gospodstvo u domovini.
Istim putem, malo po malo, došlo se i do gospodstva u širokom osmanskom carstvu, istim putem došlo se do slave na polju istočne prosvjete i do lovorika istočnog Parnasa.
Kad su Turci došli u naše krajeve, našli su bosansku kraljevinu i humsku zemlju kao dvije samostalne državice. One su graničile s Hrvatskom, od koje su Turci s vremenom osvojili dosta gradova i pripojili ih Bosni i Hercegovini.
Tako se naziv Bosna protezao i na velik dio Hrvatske i Dalmacije. Oko godine 1000. po Hidžretu (1592.) granice Bosne bile su od Petrinje do novopazarske Mitrovice i od Loznice do Knina. U bosanski vilajet spadali su sandžaci: novopazarski, zvornički, požeški, cernički, petrinjski, krčki (Krka) i kliški.
Hercegovina je u to vrijeme bila samostalan ajalet (oblast) i obuhvatala je zemlje od Duvna do Mileševa i od Kotora do Konjica.
Naše pretke, koji su se istakli u turskoj državi, nazivaju turski povjesničari po državama, koje su zatekli, kad su ih osvojili. Tako kod njih Bošnjak ili Hercegovac (Bosnevi, Hersekli) ne znači neku narodnost nego pokrajinsko porijeklo.
Turci ne poznaju prezimena, stoga ih ni kod naših predaka obično ne bilježe, nego ih za razliku od drugih označuju imenom Hrvat, Bosnevi ili Hersekli.
Osim toga su naši stari u mnogo slučajeva turcizirali svoja prezimena (isto kao što su ih i Dubrovčani i drugi Dalmatinci, podvrgnuti romanskom utjecaju, latinizirali).
Poglavito to nalazimo kod pjesnika i učenjaka kao na pr.: Tudždžar-zade (Trgov-čić), Bende-zade (Robović), Esam-zade (Gluhić), Bejazi-zade (Bilić. ik. oblik od bijel), Erneb-zade (Zečević), Čair-zade (Liva-dić), Lagari-zade (Taniković), Durri-zade (Biserović), Jegen-zade (Bratić) itd.
Usput napominjem, da su muslimanskim imenima davali hrvatski oblik, pa na pr, mj. Mustafa reknu Mujo (ili s titulom aga - Mujaga), mj. Mehmed Meho (ili Mehaga) mj. Davud - Daut i td.
Jedno od najglavnijih vrela, kojima sam se služio, jest kronika Salih ef. Muvekita, sastavljena po sidžilima (protokol) sarajevske mešćeme (sudnice) i drugim turskim kronikama, koje on ne navodi. To je povijest Bosne od Fetha (s kratkim uvodom od Kulina bana) i do okupacije po Austriji.
Dr. SAFVET BEG BAŠAGIĆ
Dr. Safvet-beg Bašagić(Nevesinje, 6. svibnja 1870. – Sarajevo, 9. travnja 1934.)
Čarobna kćeri
Čarobna kćeri prirode majske,
Otvori svoje kapije rajske,
O daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje
Pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.
Da njime kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.
Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.
Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži,
Jadeći gorko na udes svoj. —
Tako se milje
I sve smilje
U tebi stapa, jeziče moj!
Safvet-beg Bašagić
Rekli su:
Mirsad Bakšić:
- Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažen nakon zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safvet-beg Bašagić (potpisivao se i kao Mirza Safvet) te Osman Nuri Hadžić (u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao je romane i pripovijetke pod pseudonimom Osman Aziz). Ti su pisci ponajviše surađivali u literarnom časopisu “Nada”, koji je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već 1. svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list “Behar”. Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko-hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u zapadnjačkom duhu i, naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti.
- Danas smo svjedoci nastojanja da se retroaktivno ovim preporoditeljima zbog toga što su za neke ovdje previše muslimani, ono hrvatski izbacuje, iako se na jedan drugi način priznaje da je ovaj pokret doista bio prožet najdubljim hrvatskim rodoljubljem i domoljubljem.
Ferid Karihman:
- Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi Husrevbegove džamije. Tragajući kroz prošlost svojih predaka i sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom podrijetlu Muslimana. Radi njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u Sarajevu omalovažiti njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu između hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske književnosti. Do te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski raspoloženih ljudi u Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog čovjeka prošla u Herceg-Bosni i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.
Alija Nametak
- Jedini je pjesnik Musa Ćazim Ćatić prevodio moderne turske pjesme boljim, književnijim hrvatskim jezikom i, kako kažu poznavaoci turskog jezika, vjernije izvorniku, ali Bašagić se posebno posvetio prepjevavanju pjesama s orijentalnih jezika onih hrvatskih pjesnika, koji su pjevali na tim jezicima, što je od posebne vrijednosti za hrvatsku kulturnu povijest.
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
