HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
Uz 350. obljetnicu Zrinsko - Frankopansku Desetak godina poslije Drugog svjetskog rata, a u vrijeme kad su nogometaši Hajduka pisali slavne stranice svog kluba, kad je splitski Zagrepčanac Bernard Vukas bio najbolji i Hajdukov, i jugoslavenski i europski nogometaš, kad je u utakmici s reprezentacijom Europe i reprezentaciji moćne Engleske zabio tri gola, znatan broj livanjskih gimnazijalaca je dolazilo do Franjevačkog samostana "Gorica" i franjevci ih podučavali u učenju, najčešće stranih jezika. Pred završetak nastavne godine uočili su gimnazijalci nepoznatog gospodina koji boravi u franjevačkoj knjižnici i prebire stare knjige i stare listine. Saznali su da je profesor povijesti, te latinskog i grčkog jezika, a i to da je napisao dvije knjige na njemačkom jeziku i pod tuđim imenom ih objavio u inozemstvu.To mu je bio grijeh, pa mu je zbog toga u državi zvanoj socijalističkom Jugoslavijom bio zabranjen rad i na fakultetu i u srednjim školama. Saznali su da je nekoliko godina proveo u zatvoru i nakon perioda nezaposlenost se javio na natječaj za rad u zadarskom povijesnom arhivu. Pošto se na taj natječaj prijavio samo on, dobio je posao arhivara. Za rad u arhivu i nije bila potrebna politička podobnost, a nad tim radnim mjestom, gdje caruje prašina i gdje se širi ustajali miris pisane građe, i nije bilo ni posebnog političkog nadzora.Gimnazijalci su uočili da njima nepoznati gost u franjevačkoj knjižnici pažljivo zagleda i u papire kojima su bile zalijepljene razdvojene stranice nekih pohabanih knjiga, pa je jednom svećeniku rekao da je jedan na papiriću pisani tekst, kojim su bile zalijepljene korice jedne knjige, dragocjeniji od te knjige. U rukama je držao i rijetke inkunabule i govorio da livanjska franjevačka knjižnica posjeduje veliko pisano bogatstvo. Poželjeli gimnazijalci upoznati samostanskog gosta i nakon srdačnog pozdrava i nakon iskazanih želja taj bjelokosi gost je pristao da se sastanu u popodnevnim satima. Skupili su se vice maturanti, a profesor ih uveo u samostansku blagovaonicu.Taj izgledom ugodan, a povisok i koštunjav bjelokosi pedesetogodišnji profesor je bio vedar i blag i s radošću je pristao na druženje s učenicima. Očito je bilo da ga to raduje, a vjerojatno i zbog toga jer je bio uskraćen u prenošenja znanja. Druženje se ponavljalo cijeli jedan tjedan kroz svakodnevni dvosatni kružok. Gimnazijalci su ga oslovljavali imenom Profesor. Livanjskim gimnazijalcima je bio izuzetan autoritet kojem su vjerovali i nisu sumnjali da im, poput nekih gimnazijskih profesora kazuje iskrivljenu europsku i balkansku povijest.Bili su znatiželjni i postavljali su mnoga pitanja, a Profesorovi odgovori su uvijek bili opširni i pretvarali su se u predavanje. Izlaganja je uvijek potkriepljivao dokazima. Savjetovao je kružočarima da prave bilješke i govorio im da će im jednog dana biti od koristi, da će ih možda navesti i na istraživački rad i nadopune povijesnih znanja. Bio je vidovit, jer i ovo pripovijedanje nije samo oživljavanje davnih livanjskih uspomena, nego je i plod tada probuđenih želja da se prate povijesna i arheološka otkrića o Hrvatima, osobito ona na prostoru od sjeverozapadne Indije, i na prostoru istočnog i zapadnog nekadašnjeg velikog Perzijskog Carstva, te s prostora do kojih su bili doprli antički Grci i Rimljani.Profesor je na kružok donosio knjige i povijesne karte i odgovore je davao čitajući ulomke sa obilježenih stranica. Knjige je donosio s polica pretrpane franjevačke knjižnice. Uvjerili su se kružočari da im njegova znanja ostavljaju neizbrisive tragove, da su putokazi u učenju prešućivane povijesti. Najavljeno za taj tjedan sudjelovanje u kružoku je gimnazijalcima bila iznimna radost, bilo je vidno da će uživati u predavanjima kakva nisu imali u školi. Prvog dana kružoka Profesor je govori o srednjovjekovnim moćnim hrvatskim banovima iz obitelji Šubića-Zrinskih i Frankopana. Rekao je da je sudbina tih hrvatskih velikana obrazac po kojem se moraju procjenjivati namjere svih prijatelja i neprijatelja hrvatske državnosti.Naglasio je da povjesničari ističu da su Zrinski i Frankopani stoljećima čuvali Hrvatsku i bili branitelji njenih prostora, a osobito onda kad je Hrvatska bila svedena na "Ostatke Ostataka" Hrvatskoga Kraljevstva. Moćni i u teškim bitkama s tuđinskim osvajačima proslavljeni velikaši Zrinski su se dugo vremena nazivali Šubićima, a Šubići su bili banovi: i bosanski, i dalmatinski, i hrvatski i stoljećima su stradavali štiteći opstojnost svog naroda.To su bili i Frankopani i još nekoliko hrvatskih velikaških familija. Jedno vrijeme Frankopani su bili moćniji i od Šubića, a ostali su vjerni čuvari hrvatskog jezika i hrvatske glagoljaške pismenosti. Ženidbenim vezama su bili povezani sa Šubićima. Opširno je Profesor govorio o povijesnim događanjima iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća i kazao kako je književnik Pavao Ritter Vitezović ta dva stoljeća nazvao najžalosnijim u hrvatskoj povijesti.U šesnaestom stoljeću je moćno Osmansko Carstvo nanijelo nekoliko teških poraza braniteljima ostataka Hrvatskog Kraljevstva, a ti Ostatci Ostataka su u sedamnaestom stoljeću uz poraze imali i sjajnih pobjeda baš nad Osmanlijama. Vojske su ratovale, a porazno i pogubno je bilo bježanje Hrvata iz graničnih prostora i na napuštene prostore dovođenje pravoslavnih Vlaha i Srba. Gimnazijalcima je Profesor naglasio da prijetnja uništenju Hrvatske nije bilo samo Osmansko Carstvo, nego da su jedno vrijeme to bili i neki habsburški generali i carevi, te neko vrijeme Mlečani, a potom i oni susjedi koji su na štetu Hrvata htjeli proširiti svoje države.U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću su Šubići Zrinski i Frankopani, odnosno Hrvati štiteći Hrvatsku štitili i Habsburšku Monarhiji, štitili kršćansku Europu, a u sedamnaestom stoljeću je samoljubivim bečkim generalima i bečkom caru Leopoldu I. nepoželjna bila slava moćnih hrvatskih velikaša, pa se opredijelio za slamanje njihove moći i za jačanje centralizma i carskog apsolutizma. Nikola Zrinski, praunuk slavnog junaka Nikole Šubića Zrinskog je rođen 1. svibnja 1620, a njegov brat Petar Zrinski je rođen 6. lipnja 1621. godine i kao malodobni dječaci su ostali bez svog oca ratnika Jurja V., jer ga u Tridesetogodišnjem ratu otrovao zavidni austrijski general Albrecht von Wallenstein.Pet i pol godišnji Petar Zrinski i godinu dana stariji mu brat Nikola su ostali i bez majke, jer se mati Magdalena preudala, a o maloljetnoj djeci su se brinuli zagrebački svećenici i biskupi. Odrastali su dječaci bez roditelja, odrasli školujući se kod isusovaca u Zagrebu, a potom u Austriji i u Ugarskoj. Nikolu je kao sedamnaestogodišnjeg mladića primio u audijenciju papa Urban VII. Petar je također boravio u Italiji i stekao znanja iz vojne znanosti i topništva. Oba brata su govorila više jezika (čak šest) i k tomu turski jezik.Vrativši se u Hrvatsku Nikola je živio i u Čakovcu, a Petar u Ozlju. Prvi okršaj s Osmanlijama imali su 1637. u Ugarskoj kod Kaniže. Osmanlije su se povukle u utvrđenu Kanižu, a Zrinski su mjesec dana opsjedali taj utvrđeni grad i po naređenju bečkog cara su opsadu prekinuli. Petar Zrinski se godine 1641. vjenčao s groficom Anom Katarinom Frankopan. U braku su imali tri kćeri i jednog sina. Polubrat Ane Katarine je bio Fran Krsto Frankopan i bio je sljedbenik domoljubnih ideja braće Nikole i Petra Zrinskog, bio je za osamostaljenje Ugarsko Hrvatskog Kraljevstva.Godine 1646. Nikola Zrinski je sa svojih tisuću konjanika sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu i za nagradu je 1647. godine imenovan generalom svih Hrvata, te hrvatskim banom, a Petra je kralj imenovao zapovjednikom žumberačkih uskoka. I Petar je 1648. i 1649. godine ratovao na ratištu u Njemačkoj i Češkoj. (U vjerskom ratu katolika i protestanata, u ratu koji je trajao trideset godina Njemačka je izgubila polovinu stanovništva i stjerana na rub gladovanja.) U tom ratu hrvatske postrojbe su se sukobljavale se i sa Šveđanima.Vrativši se u Hrvatsku 1649. godine Petar Zrinski je kod Slunja izvojevao prvu pobjedu nad Osmanlijama. Tijekom Kandijskog rata (trajao je od 1645. do 1669.) znatnu pomoć je pružio Mlečanima. Uspješan je bio i na moru i na kopnu. Mnogim uskoci i hajduci su tada ratovali za Mlečane. Presijecali su kretanja osmanskih ratnika, najčešće lakih konjanika koji su u skupinama do deset tisuća upadali u pljačkaškim pohodima Godine 1651. je prešao na desnu obalu Une i kod Kostajnice napao Osmanlije i natjerao ih na bijeg. Bježali su u tvrđavu, a Omer-aga uplašen da će Zrinski prodrijeti u tvrđavu, digao je viseći most i ostavio znatan broj vojnika na milost i nemilost ratnicima Petra Zrinskog.1655. godine je Petar Zrinski uspješno spriječio prodor Osmanlija u Liku. Porazio ih kod Perušića, pa je postavljen za ogulinskog, senjskog i primorskog kapetana. Postao je neustrašiv u borbama sa osmanskim ratnicima. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da ga austrijski car, a hrvatski kralj Ferdinand III. 1657. godine nazvao "štitom kršćanstva i strašilom Turaka"U Kandijskom ratu, koji se vodio i u Dalmaciji, Mlečani su zavojačili mnogo domaćeg stanovništva, a i mnoge onih koji su prebjegli iz Bosanskog sandžaka. Mletačke i hrvatske postrojbe oslobodile su 1448. godine: Zemunik, Obrovac, Karin, Nadin, Ostrovicu, Solin još dosta manjih mjesta. U Ravnim kotarima uspješno je sa svojim uskocima ratovao Ilija Smiljanić i izvojevao više značajnih pobjeda. Kad su ga ispod Velebita iznenadili i ubili livanjske Osmanlije, tad su to smatrali velikim uspjehom, te su mu glavu donijeli u Livno i cijeli tjedan je nabijena na koplju bila na glavnoj kapiji.Potom je s drugim glavama poslana u Carigrad, jer se u Carigradu isplaćivala nagrada. Pored uskoka u oslobađanju prostora u Dalmaciji istakli su se i hajduci iz makarskog kraja. U oslobađanju Klisa 1648. godine , koji je 111 godina bio u osmanlijskim rukama, proslavili su se i Pljičani i svećenik Stipan Sorić, te drniški junak Vuk Mandušić. Vijest o oslobođenju Klisa je u Veneciji proslavljena topovskom salvama i zvonjavom zvona sa svih mletačkih crkava. Po cijeloj Veneciji pjevala se tada pjesma Tebe Boga hvalimo. Ratovalo se tada i u Crnoj Gori, pa je na Morači poginuo Skender-beg skadarski. Zbog uspješnog odbijanja Turaka u Lici unaprijeđen je Petar Zrinski i postavljen za kapetana Senja, Ogulina i cijelog Primorja.Godine 1661. Nikola Zrinski je na sjeveru Hrvatske sagradio tvrđavu Novi Zrin. Sagradio ju je blizu ušća Mure u Dravu, jer je Hrvatskoj prijetila opasnost osmanlijskog prodora sa ugarskih prostora. Za gradnju je trebao imati dopuštenje bečkog cara, ali ga nije tražio. Moćna tvrđava Novi Zrin je izdržala nekoliko osmanskih napada, jer je na zidinama imala 24 topa. Godine 1663. su vođene četiri bitke za Novi Zrin:13. kolovoza ga napalo oko 6000 osmanskih ratnika. Obranom je zapovijedao Nikola Zrinski i uspio je napadačku vojsku natjerati na povlačenje. U istom mjesecu su uslijedila još dva napada i oba su odbijena. Koliko je Novi Zrin bio prepreka za osmanske pohode je i činjenica da je 17. studenog iste godine ponovno napadnut i ponovno obranjen.1663. godine Petar Zrinski kod Rakovice pobjeđuje krupskog kapetana Delipašu Badanjkovića. Neuobičajeno je bilo to što je sam paša Badanjković izazvao Petra Zrinskog na časni dvoboj i pred očima hrvatskih i 1400 osmanskih vojnika paša je ostao bez glave. Obezglavljena njegova vojska je također razbijena i uzmakla. Iste 1663. godine Osmanlije su u listopadu krenule s oko deset tisuća ratnika na Liku, krenule u Gacku dolinu, a s namjerom osvajanja Otočca. Vodio ih hercegovački sandžak-beg Ali-paša Čengić, brat tadašnjeg namjesnika Bosanskog elajeta Ismail-paše Čengića. Ali-pašina vojska se kretala od ličkih Vrhovina prema Otočcu i morala je proći tijesnom udolinom između brdâ Godače i Jurjeve kose, između dva brda visoka oko 900 metara i tako ući u istočni dio Gackog polja.Ulaskom bi zagospodariti cijelom Likom. Kretanje Ali-pašine vojske uhode su na vrijeme dojavile Petru Zrinskom, dojavile da dolazi više od četiri tisuće konjanika i više od pet tisuća pješaka. Kao kapetan ogulinsko senjski i primorski Petar Zrinski je znao da je nemoguće suprotstaviti se tolikoj osmanskoj vojsci na otvorenom polju, ali je vjerovao da je to moguće taktikom iznenađenja. Osmislio je i Ali-paši Čengiću je priredio iznenađenje. Sa samo dvije i pol tisuće prekaljenih ratnika postavio je zasjedu u šumi kod brda Jurjeve stijene. Bilo je to odlično odabrano mjesto za napad, jer je vojska Ali-paše Čengića morala proći tijesnim udolinom. Toga 16. listopada, kad su, ne sluteći ništa izišle Osmanlije dobrano zašle u udolinu i prije nego što su uopće mogle razviti borbeni raspored, na njih su svom silinom navalili senjski, lički i primorski ratnici. U zasjedi i bitci sudjelovao je i mladi vitez Fran Krsto Frankopan.Panika je zahvatila Ali-pašinu vojsku, a ishod dvosatne bitke bio je porazan za Osmanlije, jer je broj njihovih poginulo vojnika bio veći od dvije tisuće, a i zarobljenih je bilo nekoliko stotina. Zarobljen je bio i sam Ali-paša Čengić. Mnogima je bio spas u bijegu kroz tijesnu udolinu. Branitelji tadašnjih Ostataka Hrvatskog Kraljevstva su imali male gubitke. Fran Krsto Frankopan je zapisao kao poslije bitke gleda krvavu sablju Petra Zrinskog i kako ranjeni Turci jauču i zazivaju milost na istom jeziku kao i hrvatski ratnici i bilo im je jasno da Osmanlije u prvim redovima imaju ratnike s prostora koje su osvojili, a znano je da i sami janjičari nisu bili po rođenju Turci.Braća Zrinski su tada bili na vrhuncu ratne slave. Za ostvarene pobjede protiv Osmanlija španjolski kralj dodjeljuje banu Nikoli Zrinskom "Red Zlatnog runa", a francuski kralj ga imenuje svojim "Pairom" i šalje mu na dar 10.000 talira. I dok Zapadna Europa s divljenjem i podrškom slavi pobjede Zrinskih, habsburški car Leopold I. postaje nezadovoljan ratnom slavom hrvatskih velikaša. Iako se o Obrani Novog Zrina i o pobjedi Petra Zrinskog kod Jurjevih stijena pročulo širom Europe, iako je glasoviti nürnberški tiskar Paul Fürsten tiskao letke sa slikovnim prikazom bitke i to razaslao po Europi, u bečkom dvoru je zabilježena tužba za neposluh Petra Zrinskog. Iz toga se da zaključiti početak uvođenja centralizma, kao i to da bečkom caru, a hrvatskom kralju Leopoldu I. nije bila poželjna slava hrvatskih junaka.Shvatili su Nikola i Petar Zrinski da im se među nekim sujetnim austrijskim generalima i pobjede nad Osmanlijama uzimaju za grijeh, pa je Petar, koji nije ni imao vremena izvijestiti zapovjedno središte Vojne krajine u Gratzu i vrhovnog carskog zapovjednika, generala Ivana Herberta Auersperga o prodoru Osmanlija u Liku, doživio da ga Auersperg optuži za vojni neposluh, te mu je morao predati ukupan ratni plijen i sve zatočenike. Godine 1664. svršetkom siječnja i početkom veljače pao je snijeg i ban Nikola Zrinski, diže opću mobilizaciju i kreće na "zimsku vojnu". Krenuo je prema Pečuhu i tom prilikom koristio je bijele konje i bijele tkanine. U bijelo su obučeni kako ih ne bi uočile Osmanlije. Kamuflaža je bila uspješna i krećući se prema Pečuhu lako je Nikola Zrinski oslobodio Brezovicu, Baboču, Barč, a potom se od Pečuha spustio prema Dardi, Dravi i Osijeku, prema čuvenom strateškom mostu.Stigavši u sumrak zauzeo je karaule i spalio i karaule i drveni most. Tu večer su Osmanlije s minareta dvanaest osječkih džamija gledale kako gori slavno djelo sultana Sulejmana Veličanstvenog. Taj čuveni kilometrima dugački, u to vrijeme najveći europski i svjetski most je 1527. godine sagradio sultan Sulejman Veličanstveni.Građen je hrastovim balvanima i bio je jako moćan, pa su tim mostom prebacivani i teški topovi, prelazile deve i konjanici. Tom zimskom ofanzivom, tim uništavanjem mosta kojim se preko Drave i preko dravskih močvara lako stizalo na tvrdog mađarsko tlo, uveliko je otežan prodor Turaka prema srednjoj Europi. Nije Nikola dugo uživao u uspjehu zimske ofanzive, jer je sultan Mehmeda IV. (vladao od 1648. do 1687.) dao zadaću velikom veziru Fazil Ahmed-paša Čupriliću da vodi novi pohodu na Beč i da se usput obračuna s Nikolom Zrinskim i njegovom tvrđavom Novi Zrin. Bila je to osveta za zimsku ofanzivu, osveta za spaljivanje mosta Sulejmana Veličanstvenog. Vezir Čuprilić je vodio vojsku za koju je zabilježeno da je imala blizu 150 000 ratnika.Novi Zrin, koji je bio trn u oku i sultanu i bečkom caru nije odlučio osvojiti, nego je odlučio topovskom paljbom do temelja ga razoriti. Trideset i dva dana odolijevao je Novi Zrin osmanskim napadima i početkom srpnja je rika stotinu topova dovršila razaranje Novog Zrina. Stari Zrin u Lici je ranije razoren.Habzburška carska vojska je jedva pet kilometara bila udaljena od Novog Zrina i nije ništa poduzela, a bez bečke pomoći napadnuta tvrđava nije mogao opstati. Sam Nikola Zrinski tom prigodom je rekao: "Pred očima naše velike vojske pao je Novi Zrin, a gospodin Montecuccoli nije na njegovu obranu ni sablje povukao".Dogodilo se da je te 1664. godine 1. kolovoza zaustavljena pohod Ahmeda Koprulija u bitci na rijeci Rabi kod Svetog Gottharda. Bečki car nije ni pozvao vojsku bana Zrinskog da se pridruži toj bitci. U pomoć im stiglo pet tisuća francuskih konjanika. Stigle su i čete iz nekih drugih zemalja, a oko dvije tisuće Hrvata vodio je neki Kušanić. Francuzi su nosili perike, a Osmanlijske zaključile da ratuju žene. Pomislili su da su kršćani u nedostatku ratnika zavojačili žene, a u ljutim navalama i protunavalama u bitci osjetili ubojitost "ženskih kopita". Bila je to vojska sa novim puškama u kojima se nakon ispaljenog metka, drugi mogao brzo staviti. Osmanlije su imale puške sa sporim barutnim punjenjem.Povukle su se Osmanlije, a udruženi kršćani su slavili pobjedu. Umjesto progona razbijenih Osmanlija vješti političar vezir Čuprilić sklopio je za Osmanlije povoljan Višovski mir. Godina 1664. je donijela spoznaju i Nikoli i Petru Zrinskom da njihovi ratni uspjesi izazivaju zavist austrijskih generala, da je hrvatsko plemstvo smetnja bečkom caru Leopoldu I. da hrvatskim prostorima samo on preko svojih generala upravlja.Višovski mir s Osmanlijama iz godine 1664. je bio izdaja Ugarske i Hrvatske. Pobjede hrvatskog plemstva 1663. i 1664. godine, tako i pobjeda te iste godine kod Svetog Gotharda nisu iskorištene za oslobađanje kako ugarskih tako i hrvatskih zemalja, nego su iskorištene za jačanje bečkog centralizma i apsolutizma. Čak je stvoren plan za uništenje moćnih hrvatskih i ugarskih velikaških porodica. Višovski mir je sklopljen i bez sudjelovanja i suglasnosti legalnih hrvatskih i ugarskih predstavnika, bez znanja Ugarsko-hrvatskog sabora.Taj mir je pokazao kako bečki car nije bio zainteresiran ni za oslobađanje ni velikog dijela porobljene Ugarske, ni za oslobođenje velikog dijela porobljene Hrvatske. Višovski mirovni ugovor je onemogućio ugarsko i hrvatsko plemstvo da oslobađa porobljene krajeve ugarsko-hrvatskih zemalja. Predstavljao je povredu staleških prava i ugarskog i hrvatskog plemstva. Bila je to nastojanje bečkog dvora za uspostavom apsolutizma, a i neposredan povod za urotu hrvatskih i ugarskih velikaša.Obitelji Zrinskih i Frankopana veličinom i položajem svojih posjeda i svojom ekonomskom snagom bila je ozbiljna prepreka realizaciji politike centralizma i apsolutizma. Znano je bilo bečkim stratezima da su velikaške obitelji stoljećima bile nositeljice državnopravnih tradicija Hrvatske i da su im smetnja proglašenju hrvatskih prostora carskom zemljom. Dok su se širom Europe slavile pobjede Zrinskih nad Osmanlijama, dotle su bečki generali i bečki car nastojali slomiti moćne hrvatske i ugarske velikaše.Pred Božić 1664. godine ban Nikola je poginuo i već tada se tvrdilo da je na nj izvršen atentat, da ga carski uhoda ustrijelio. Znano je da je 18. studenog organizirao lov i u lovu poginuo. Ostala je tajna je li ga ubio divlji vepar, ili je carski uhoda izvršio atentat. Kasnija događanja su uvjerila mnoge da je ban Nikola Zrinski ustrijeljen. Na kružoku su livanjski gimnazijalci saznali da su braća Nikola i Petar željela slobodnu Hrvatsku, da su pripremali ustanak, kojim bi se Hrvatska i Ugarska oslobodile habsburškog centralizma, a svemu je povod bio sramni Višovski mir.Nakon Nikoline smrti Petar Zrinski je 1665, godine imenovan hrvatskim banom, ali mu je bečki cara zbog svojih planova tek 1668. godine dopustio da preuzme dužnost. Petar Zrinski i mladi vitez Fran Krsto Frankopan su skupa s nezadovoljnim ugarskim plemstvom dogovarali ustanak i oslobođenje od Habsburgovaca.Tražili su saveznike i u Veneciji, i u Francuskoj, pa čak i u Istanbulu, ali su baš u sultanovoj palači bili izdani. Kad su pozvani da dođu u Beč, da dođu na pomirenje, vjerovali su da će zbog slavnih uspjeha biti pomilovani, ali su bili u zabludi. Utamničeni su, godinu dana su tamnovali. Sudbina urotnika bila je odlučena i prije nego je za to posebno formirani sud izrekao presudu. Nastojanje da se Hrvatska i Ugarska vrate u prijašnje zajedničko kraljevstvo za bečki dvor je bila izdaja, bila uvreda lika bečkog cara.30. travnja 1671. godine su ubijeni odsijecanjem glave. Morali su kleknuti i glavu staviti na panj i to su i uradili. Ostarjeli mađarski plemić Franjo Wesseleny nije htio kleknuti, pa mu je glava odsječena dok je sjedio na stolcu. Moćne hrvatske velikaške obitelji su bile smetnja planovima bečke politike i ta politika je uništila i Šubiće Zrinske i Frankopae Krčke, Modruške, Senjske, Vinodolske, sve potomke knezova Bribirskih.Nakon izvršenja smrtne kazne uslijedila je pljenidba zrinsko-frankopanskih posjeda, a istina o izvršenju smrtne kazne, ubijanje čuvenih ratnika, istina o grabeži cjelokupne imovine Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana i utamničenje supruge i utamničenje djece Petra Zrinskog, kao i bijeg u Italiju mlade supruge Frana Krste Frankopana se s nevjericom i zaprepaštenjem pronijela među europskim kršćanima. Ta bečka politika se bolno urezala u pamćenja hrvatskoga naroda. O uroti Zrinskih i Frankopana napisan su tri velika romana (1. Eugen, Kumičić, "Urota zrinsko -frankopanska", 2. Vergilie Kurbel, "Hrvatska nad ponorima", 3. Višnja Strahuljak, Zlatna vuga).Uništenje obitelji Zrinskih i Frankopana je za Hrvatsku imalo katastrofalne posljedice. Za više od pola stoljeća oduzet je Hrvatskoj znatan dio njenog područja i stavljen u neposredan carski posjed. Vojnu krajinu Beč je proglasio svojim teritorijem i osakatio i onako osakaćenu Hrvatsku i naselivši mnoge Vlahe na hrvatska imanja stvorio je višestoljetne probleme hrvatskom narodu. Valja znati da je stalno slinavi car Leopold I. rođen u kršćanski i biološki nedopustivom braku. Njegov otac Fridrih III. je oženio kćerku svoje sestre, pa je Leopols I. uz to što je imao nenormalnog brata i sam ima neke tjelesne defekte; jezik mu najčešće bio isplažen na donjoj usni i stalno je imao poluotvorena usta. Iako fizički izobličen, ojačao je Habzburšku monarhiju, pa je postala europska sila. Nikad osobno nije sudjelovao ni u jednom ratu.Poslao je Leopold I. vojsku da opljačka bogate dvore Zrinskih i Frankopana. Petar Zrinski je imao četvero djece, tri kćeri i jednog sina: Jelenu, Ivana Antuna, Juditu Petronelu i Auroru (Zoru ) Veroniku. Cijela obitelj je teško kažnjena i uništena. Petrovu suprugu Ana Katarinu Zrinsku, majku četvero djece, književnicu, i mecenu kulture odveli su i skupa s najmlađom kćerkom Aurorom (Zorom) Veronikom i utamničili u crkvenom zatvoru u Grazu, te ih izložili psihičkim torturama. Ana Katarina Zrinska se, nakon što su od nje odvojili kćerku Auroru, potpuno psihički skršila i ni dvije pune godine nije izdržala tamnovanje, pa je u četrdeset i osmoj godini života umrla.Iza Ane je ostalo književno djelo Putni tovaruš i njena lirska poezija. Bila je prva žena književnica u Banskoj Hrvatskoj. Utamničeni Petrov sin Ivan Juraj je kao i njegova majka je tamnovanjem umoren 1703. godine. Dvije Petrove kćeri Aurora i Judita su zaredili za časne sestre, a Jelena koja se bila udala za mađarskog plemića, bila je jedna od vođa ugarskih velikaša.Borili se za samostalno Ugarsko Hrvatsko Kraljevstvo. Osobno je vodila obranu grada Mukačeva kojeg je opsjela vojska bečkog cara. Palo je Mukačevo i Jelena je dospjela u tamnicu te potom u razmjeni zarobljenika bila oslobođena. Od drugih poniženja se spasila bijegom k Osmanlijama. Umrla je u Izmiru, a poslije Karlovačkog mira 1699. godine prenešene su joj Kosti i položene u grob s kostima njenog poginulog sina u Košicama u Slovačkoj. Neoženjeni sin Nikole Zrinskog , Adam Zrinski je u bitci kod Slankamena 1691. godine ubijen hitcem s leđa i tako su Zrinski ostali bez muških potomaka.Bečki plan uništenja moćne velikaške obitelji se ostvario. Kod Slankamena je poginuo i veliki vezir Fazil Ahmed-paša Čuprilič (Kopruli). Učena braća Zrinski su uz turski govorila još pet europskih jezika, a pored čestog ratovanja bavili su se i književnim radom.Nikola je pisao na mađarskom, a Petar na hrvatskom jeziku. Godine 1651. Nikola je u Beču objavio svoje djelo "Adriai tengernek sirenaia" (Jadranskoga mora sirena) u kojem je glavni dio "Opsidio Szigetiania" (Opsida sigetska) i "Sigeti veszedele" (Propast Sigeta), pa je postao najznačajniji mađarski barokni književnik i slave ga Mađari kao oca mađarske književnosti. Pomađarili su i njegovo ime pa ga zovu Mikloš Zrinyi i redovno pišući o njemu prešućuju da je Nikola isticao da je Hrvat. U pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu Ivanu plemenitom Ručiću je na latinskom jeziku napisao: " Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio", što u prijevodu glasi: "Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski."Petar Zrinski je prepjevao djelo svog brata Nikole, unio u njega hrvatsko domoljublje, a pisao je i pjesme. Čuveno pismo napisano supruzi Ani Katarini izazivalo je suze generacijama Hrvata, a prevedeno je na mnoge jezike. Pjesnik, mladi vitez Fran Krsto Frankopan ostavio je čuvenu zbirku pjesama Gartlic ua čas kratiti.Grobovi Petra Zrinskog i poprsja velikih ratnika su u Bečkom Novom Mjestu, a njihove kosti su prenesene u zagrebačku katedralu i iznad groba su riječi: Navik on živi ki zgine pošteno!
Moje drago serce!
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
