I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Narodna UZDANICA, 1.1.1941
O muslimanima u knjizi "Narod i zemlja Hrvata"
O bosanskohercegovačkim muslimanima se pisalo i piše veoma mnogo.
To pisanje je uglavnom dvojako: istinito, iskreno i objektivno, i neistinito, izmišljeno i zlonamjerno. Oni, kojima je stalo do istine, pišu po glasu savjesti: onako kako faktički i jest; dok drugi, kojima je stalo više do ličnog ili bilo kakvog interesa, pišu kako njima konvenira, ne pazeći pri tome ni na istinu, ni na to, hoće li nas svojim pisanjem uvrijediti ili štetu nanijeti.
Jer često puta iza napadaja na bosanskohercegovačke muslimane slijedi napadaču s druge strane odlikovanje ili priznanje za njegov "patriotski" rad. Moramo priznati, da je danas na žalost ovih drugih mnogo veći broj negoli prvih.
Među one prve, objektivne, ide i Dr. Mladen Lorković, mladi i istaknuti hrvatski kulturni radnik i književnik. On je u svojoj radnji "Narod i zemlja Hrvata" dao dolično mjesto i nama bosanskohercegovačkim muslimanima.
Tu on, za razliku od mnogih drugih, govori o nama posve ispravno, ističući našu ulogu i važnost, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti u hrvatskoj narodnoj zajednici.
Pa i razumljivo je da Dr. Lorković, kao pristalica Starčevićeve nauke, nije mogao o bosanskohercegovačkim muslimanima kao "najstarijem i najčišćem dijelu hrvatskoga naroda" drugačije ni govoriti, jer slijediti Starčevića i njegovo učenje, znači biti u prvom redu dobar vjernik, a onda stoprocentni i beskompromisni Hrvat, ljubiti sve što je narodno i što ie dobro, biti iskren, odlučan, objeklivan itd.
Dr. Lorković je, pišući ovaj rad, to sve pri sebi imao, jer ne samo sa svake stranice njegova djela. nego i iz svakog pasusa, pa i reda. to sve izbija i jasno se razabire. U čitavoj knjizi (244 strane) nema ni jedne riječi suvišno upotrebljene. Način i red izlaganja je uzoran. Mnoge piščeve tvrdnje, poduprte jasnim i vjerodostojnim argumentima, prouzrokovaće potpunu preorijentaciju na gledanje tih problema kod čitatelja ove knjige.
To vrijedi osobito za poglavlja u kojima se govori i raspravlja o muslimanima. Iz toga razloga i mi ćemo se zadržati na tim poglavljima, jer su ona za nas svakako najvažnija.
Pojava Turaka na Balkanu i njihovo brzo osvajanje pojedinih država balkanskih, znači novu epohu u povijesti ovih zemalja. Mlada. jaka, organizirana i disciplinirana turska vojska, osvajala je redom, gdje se samo pojavljivala. Postupak i ophođenje turskih vlasti prema pokorenim narodima bio je korektan.
Osim toga i "položaj seljaka u prvo doba turske ekspanzije bijaše daleko povoljniji pod Osmanlijama negoli pod domaćom vlastelom. To je jedan od uzroka brzog pada balkanskih država" (str. 43). Propašću države srpske na Kosovu (1389.), Bosna postade susjedna zemlja nove balkanske države Turske. Tako se narod iz neposredne blizine mogao osvjedočiti, da je život pod turskom vlašću mnogo povoljniji negoli je pod dosadašnjim upravljačima.
A i patareni, koji su činili većinu stanovništva bosanske države, "bijahu u tolikoj mjeri siti "kršćanskih pohoda" ugarskohrvatskih katoličkih vladara, da već zarana stadoše dozivati Turke u pomoć. Prvi to učini (već g. 1415) moćni vojvoda zapadnih strana Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Otada Bosna postade vazalom Osmanlija. .." (str. 43).
Kada posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević pokuša prekršiti ugovor s Turskom, Mehmed II. El Fatih provali u Bosnu i kroz relativno kratko vrijeme osvoji veći dio njezin (oko 70 tvrđava). Velik dio patarenskog stanovništva primi dragovoljno islam. Bosna dobi povlašćeni položaj u okviru turske države, a njeni sinovi počeše zauzimati odgovorne položaje u državnoj upravi.
Njihov upliv bivaše u Turskoj sve jači. Pa i sam Carigrad, naročito u XVI. stoljeću, stajaše pod jakim uplivom njihovim : " ... na dvoru se hrvatski jezik smatra drugim državnim i dvorskim jezikom, janjičarski jezik pretežno je hrvatski, hrvatski govore i budimske paše i njihova pratnja. Pregovori sa zapadnim evropskim vlastima vode se više puta na hrvatskom jeziku.
Ta se stvar ne dade tumačiti time, što je Carigrad pred vratima slavenske balkanske trupine, jer ti Slaveni izim bosanskih Hrvata bijahu u podredenom položaju raje, već u prvom redu time, što je stari politički sloj hrvatskog plemstva u Bosni prešavši na islam prigrljen kao dragocjena sastavina osmanlijskog imperija" (str. 43.44).
Dolaskom Bosne pod tursku vlast i prelazom patarena, manje katolika, na islam, kao i prodiranjem Turaka u ostale hrvatske zemlje na sjeveru i zapadu, nastalo je gibanje medu stanovništvom Bosne i Hercegovine. Katolici, koji su uz patarene bili jedini stanovnici ovih zemalja u predtursko doba, počeše se seliti iz Bosne u druge neosvojene hrvatske zemlje.
Ova emigracija katolika dešavala se ili radi toga što nisu htjeli biti pod nekršćanskom upravom, ili su se odazivali pozivu susjednih kršćanskih vladara, koji ih pozivahu na svoja nenaseljena imanja, ili bi pak poslije kršćanskih provala u Bosnu napuštali svoja imanja i zajedno s vojskom prelazili preko granice.
Bilo je slučajeva, da su vojnici silom odvodili katolike iz Bosne u susjedne zemlje: "G. 1692. dovelo je 800 vojnika, koji iz Šibenika provališe u zaleđe, sa sobom 5.000 kršćana, koje naseliše u okolini Šibenika. Nakon opsade Mostara po Mlečanima g. 1695. priključilo im se pri povratku 6.000 kršćana, od toga 1.300 oružanih muževa" (str. 62.).
"U nekojim krajevima, oko Maglaja i Doboja vojnici su međutim katolički puk i silom odvodili: slavonska i ugarska nizina bijaše po izgonu turskih vlasti gotovo nenaseljena, te je trebalo stanovništva" (str. 63.).
"Osječki general Petraš provali niz Drinu u Zvorničku oblast, te pri povratku izvede gotovo sve katolike toga kraja i naseli ih u srednjoj Slavoniji oko ušća rijeke Bosuta i u krajeve preko puta Brčkoga" (str. 64.).
Dosad se često, ako ne i redovno, isticalo, da su kršćani napuštali svoja imanja i bježali u susjedne zemlje, jer nisu mogli podnositi turskog zuluma i nasilja. Međutim rijetka su bila selenja, kojim je bio povod turski zulum.
Ako je toga i bilo, nije krivica bila samo kod muslimana, nego i kod kršćana, jer kako danas tako i u ono doba nije niko dopuštao, da se rovari i buni protiv njegove vlasti. Dovoljno je da se sjetimo, na kakav su način ugušivane seljačke bune u mnogim evropskim onovremenim državama, premda je dokazano, da su seljaci bili u pravu.
Muslimani su se iz Herceg Bosne selili u Slavoniju i Madžarsku, pošto su one došle u sklop Osmanlijskog imperija. Kada Turci izgubiše Slavoniju i Mažarsku, i muslimani se povratiše otuda opet u svoju Herceg Bosnu. Dok su se ovako muslimani i katolici selili na sjever i zapad, dotle se, uz dozvolu turskih vlasti, naseljavao na njihova mjesta jedan novi elemenat, pravoslavni.
Ovo naseljavanje je bilo vremenska nužda, jer prazna zemljišta ostala iza katolika a unekoliko i iza muslimana, trebalo je obradivati. Osim toga trebalo je naći nekoga ko će stalno paziti na kretanje uz onu stranu granice, a ovi su za to bili veoma prikladni.
Dodamo li tome još i činjenicu, da su turske vlasti, kao i muslimani uopće, bile veoma tolerantne prema ostalim konfesijama, biće nam potpuno jasno, odakle ovoliki broj pravoslavnih u Bosni i Hercegovini, osobito u onim krajevima koji su do Turaka bili pretežno katolički.
U poglavlju "Bosna i Hercegovina" obrađeno je brojčano stanje stanovnika ovih pokrajina i to po konfešijama.
Kako je u prošlogodišnjem našem kalendaru bilo govora o broju muslimana u Bosni i Hercegovini. (Muhamed Hadžijahić: Populacione osobine bosanskohercegovačkih muslimana), to se nećemo ovdje na to osvrtati, samo napominjemo da je i to pitanje obrađeno s mnogo truda i ljubavi.
Ni sandžačkih muslimana, kao ni naših iseljenika u Turskoj, pisac nije zaboravio, nego je i jednim i drugim obratio dovoljno pažnje. Znajući, da će mu se radi sandžačkih muslimana s izvjesne strane prigovoriti, pisac s punim pravom piše:
"Možda će nam se prigovarati, da nije opravdano muslimane istočno od Drine uvrstavati u hrvatsku narodnost, no valja uočiti da se ta grana muslimana u svemu orijentira prema bosanskohercegovačkoj muslimanskoj jezgri, koja je nerazlučiv dio hrvatskog naroda. Nitko na svijetu nije nacionalno, kulturno i politički bliži sandžačkim muslimanima od muslimana Bosne i Hercegovine. Od tog osjećaja povezanosti, osnovanog na činjenicama, koje su objektivni kriterij narodnosti, pa do svijesnog prijanjanja uz hrvatstvo samo je jedan korak." (str. 206).
Dosljedan tome izlaganju i učenju, pisac traži, da se kod pisanja nove nacionalne povijesti povede računa i o nama muslimanima, jer smo to po svojoj prošlosti i zaslužili:
"Mi držimo da bi bilo skrajnje vrijeme, da se povijest islamskih Hrvata konačno stane istraživati i prikazivati kao dio povijesti hrvatskoga naroda te da se uvidi, da je pod islamom jedna grana Hrvata, iako pod regionalnim bosanskim imenom, ispisala značajne listove hrvatske prošlosti. Tko da previdi, koliko odličniji bijaše upliv islamskih Hrvata u Carigradu od kršćanskih Hrvata u Beču i Rimu!" (str. 46).
Dr. Lorković, pišući ovo djelo, znao je da mnogi kršćanski Hrvati nemaju još iskristaliziranih pojmova o svojoj islamskoj braći, pa je pri kraju knjige (str. 219) i napisao:
"Konačno duševni inventar svakoga Hrvata mora sadržavati i svijest o tome da je jedna petina Hrvata islamske vjeroispovijesti, da kraj 4,467.000 katoličkih Hrvata stoji u svijetu (god. 1931.) i 1,048.000 muslimanskih Hrvata, koji nijesu dio nijednog drugog naroda i kojima je mjesto u hrvatskoj narodnoj zajednici, iz koje su potekli te i danas žive u njezinu etničkom području".
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
