|
Zločinački konstrukt UDBE i korumpiranih australskih obavještajnih službi, policije, kriminalaca i pravosuđa protiv hrvatskog naroda Slučaj "Hrvatska šestorica"Slučaj poznat pod nazivom "Hrvatska šestorka" je saga o šestorici nevinih hrvatskih emigranata koji su 1979. godine uhićeni obtuženi i osuđeni u Australiji, jer su "planirali postaviti eksploziv u kazalište "Elisabeth", neke poslovne urede i vodovod u New Walesu".Ta šestorka bili su mladi hrvatski emigranti: Joe Kokotović, Ilija Kokotović, Maks Bebić, Vice Brajković, Mile Nakić i Toni Zvirotić. Svi su osuđeni na petnaest godina robije, a pušteni su na slobodu deset godina kasnije, nakon zakonom određenog odsluženja dvie trećine kazne. U komunističkoj Jugoslaviji, a posebno u SR Hrvatskoj, ovaj "slučaj" "Kako je australska policija odkrila leglo opasnih ustaških terorista" tada je dobio golem publicitet.Pošto je sedam godina ranije iz Australije u Jugoslaviju ubačena grupa hrvatskih gerilaca, poznata kao "Bugojanska grupa", australske vlasti i policija, u tiesnoj suradnji s jugoslavenskom Udbom, stavile su stigmu terorizma na čitavu hrvatsku zajednicu u Australiji.
U etiketiranju čitave hrvatske emigracije terorističkom organizacijom australskim su se odmah pridružile obavještajne, policijske i političke organizacije Amerike, Kanade i svih zapadnoeuropskih država. Tek 2010., kad je australska vlada objavila izviješće o borbi protiv terorizma na vidjelo je počela izlaziti istina. U ovom izviješću o radu Australske obavještajne službe ASIO (Australian Security Intelligence Organization) i policijskih službi nema ni spomena o "veličanstvenom odkrivanju i neutraliziranju ustaških terorista".To je začudilo neke australske političare i novinare pa su neki od njih odlučili povesti iztragu o progonima hrvatskih emigranata u toj zemlji, posebno o slučaju "Hrvatske šestorice". I, nije trebalo dugo vremena da se odkrije prava istina. Tih dana "Sydney Morning Herald" objavio je detaljnu analizu novinara Hamisha McDonalda u kojoj on odkriva da je ta "velika operacija protiv terorizma" ustvari bila zajednička zavjera jugoslavenske UDBE i australskih obavještajnih službi protiv hrvatske emigracije.McDonald je odkrio da je "plan za postavljanje eksploziva" australskoj policiji "odkrio" neki Vico Virkez, koji je, kako je izjavio, bio član te "ustaške terorističke grupe". On je 8. Veljače 1979. jednostavno došao u policijsku postaju u sydneyskom predgrađu Lithgow i policiji "odkrio" što ostalih šest "terorista" namjera učiniti. Bez da je stvar imalo razmotrila, policija je odmah uhitila šestoricu podpuno nevinih Hrvata koje je Virkez imenovao. Usliedio je rapidni sudski proces u kojem su svi obtuženi, osim Virkeza, osuđeni na dugogodišnje robije. Virkez je, kao krunski svjedok, dobio dvie godine, ali on se odmah odrekao australskog državljanstva, stavljen na zrakoplov JAT-a i bezplatno odputovao u Jugoslaviju.Iako su znali da je on umno poremećena osoba i da je bio pod kontrolom jugoslavenskog konzulata u Sydneyu, za australsku policiju, tužitelje i sudce vjerodostojnost njegovih izkaza protiv šestorice nevinih Hrvata nije bila upitna. Zbog, kako su rekli, "sigurnostnih razloga" te informacije nisu dostavljene braniteljima.Ovu namještaljku združenih snaga jugoslavenske i australske obavještajne službe odkrio je 1991., ugledni novinar austarlske televizije, Christopher Masters, na kanalu ABC u emisiji "Four Corners".
Masters je Virkeza pronašao u Jugoslaviji u koju se ovaj vratio odmah poslie "osude". Virkez je Mastersu tada odkrio da je on Srbin, da mu je ime Vitomir Misimović i da ga je UDBA kao agenta provokatora ubacila među Hrvate u Australiji. Za vrieme suđenja šestorici "terorista" Misimović je "svjedočio" čitajući što mu je na komadu papira napisala australska policija. Bez obzira na sve to i bez obzira da je uskoro odkriveno da je sydneyska policija odavna korumpirana i da je u ovom slučaju počinila grubo kršenje zakona, državni tužitelj John Hannaford je odbio zahtjev za reviziju procesa protiv ovih nevinih Hrvata.U međuvremenu pronađeni su nepobitni dokazi da je taj slučaj bio klasični udbaški konstrukt u suradnji s australskim obavještajnim službama i policijom.
Vodeći šampion australske korumpirane obavještajne i policijske službe u ovim i mnogim drugim zločinima protiv hrvatske zajednice u Australiji bio je detektiv-vodnik Sydneyske policije Roger Rogerson, koji će kasnije biti poznati pod imenom "Killer with a badge" (Ubojica s policijskom značkom) i biti osuđen na doživotnu robiju. Je li osudom na doživotnu robiju jednoga njihovoga "najslavnijeg borca protiv kriminala i korupcije" završeno i krvavo korumpirano poglavlje australske poviesti? Sigurno nije!Rogers, koji se 80ih godina javno hvalio da je ubio nekoliko ljudi, osuđivan je već nekoliko puta i odslužio tri kraće robije. On i njegov partner detektiv Glen McNamara osuđeni su 2016. u Sydneyu na doživotnu robiju radi orobljavanja i ubojstva 20 godina starog studenta, dilera droge Jamie-a Gao u svibnju 2014. godine. Iza drzke javne persone australskih "boraca protiv terorizma" krije se mračna i smrtonosna poviest. Neki od njih ne samo da su kompletno korumpirani nego su, kao i Rogers, serijski ubojice s policijskom značkom.Rogers, koji je u policiju stupio 1959. godine, vrlo je brzo napredovao i 70ih godina postao jedan od vodećih detektiva u najvećim iztragama terorizma, ubojstava, korupcije i drugog kriminala. Dvanaest je puta odlikovan kao "poštovan i nesebičan borac protiv kriminala".
Policijsko ubojstvo najvišeg profila dogodilo se 1981., kad je Roberson u centru Sydneya ubio dilera heroinom Warrena Lanfranchi-a. Prema izjavi njegove djevojke Sallie-Anne Huckstepp, Lanfranchi nije imao oružja, ali je kod sebe imao 10.000 dolara, koji nikada nisu pronađeni. Nekoliko sati poslie svjedočenja protiv Rogersona u svezi s tim ubojstvom, prostitutka Lyn Woodward je nestala s lica zemlje. Kasnije se saznalo da je ubijena na jednoj sydneyskoj plaži i zakopana u pijesak. Svi dokumenti o iztrazi njezina ubojstva su uskoro nestali, a tielo Lafranchijeve djevojke Sallie-Ann Huckstepp je 1986. nađeno u jednoj lokvi u Centralnom parku u Sydneyu. Mladi policajac Michael Drury bio je 12 dana u komi poslie što je 1984. ustriljen u svojoj kući dok je hranio svoju nekoliko mjeseci staru kćerkicu, ali je ipak preživio.To se dogodilo u vrieme kada je trebao svjedočiti protiv Rogersona, koji ga je htio podmititi da zaštiti jednog od najvećih dilera iz Melbourna. Drury je odbio i zato ga je Rogerson htio likvidirati.
Rogerson je 1986. Izbačen iz službe. Tri godine kasnije protiv njega je podignuta obtužnica za konspiraciju s poznatim ubojicom "hitmanom" Christopherom Dale Flannery za pokušaj ubojstva policajca Drury-a. Ali, kako se to vrlo često događa sa sudstvom u korumpiranom društvu, Rogerson je proglašen nevinim. Flannery, poznat pod imenom "Mr Rent-a-Kill", uskoro je poslie toga nestao - zauvijek. Konačno 1990. Rogerson je pritvoren jer je za vrieme parnice za pokušaj ubojstva Drury-a pod krivim imenom otvorio bankovni račun na koji je položio 110.000 dolara i time, kako rekoše, "pokušao izopačiti tijek pravosuđa".Rogers je apelirao i nakon devet mjeseci pušten je na slobodu, ali 1992. apel je ukinut i on je opet stavljen u zatvor gdje je ostao do 1995. godine. Radi pokušaja podmićivanja službenika lokalne vlasti opet je 2005. osuđen na 12 mjeseci zatvora. U ponovnom procesu 2016., za ubojstvo studenta-dilera Jamie-a Gao i prisvajanja 3 kg dextrometham-phetamina, droge među drogašima poznate kao "Ice" (led). Rogerson i McNamara su osuđeni na doživotnu robiju.
Time je, kako su izjavili, "za australsko pravosuđe uspješno završena bitka protiv perverzije australske pravednosti". O golemoj nepravdi i zločinima koji su počinjeni ne samo protiv šestorice podpuno nevinih ljudi i protiv brojne hrvatske zajednice u Australiji, nego protiv jednoga čitavoga hrvatskog naroda, ni rieči. Dr. John Schindler, jedan od vrhunskih obavještajaca u vrlo tajnoj američkoj obavještajnoj agenciji NSA (National Security Agency), u to je vrieme bio tehnički direktor za tzv. balkanske studije (Balkan Studies). On i njegovi agenti u to vrieme su prisluškivali i dešifrirali komunikacije između jugoslavenskih ambasada i konzulata diljem svieta. Dr. Schindler je poslie napuštanja NSA bio profesor za nacionalnu sigurnost na koledžu Američke ratne mornarice na Rhode Islandu. Napisao je knjigu "Agents Provocateurs: Terorism, Espionage, and the Secret Struggle for Yugoslavia, 1945-1990" (Agenti provokatori: terorizam, špijunaža i borba za Jugoslaviju 1945. - 1990." Upitan kako je došao na ideju za pisanje knjige o Udbinim ubojstvima, Schindler kaže:"Tamo 1990ih kada sam bio uključen u lov na ratne zločince u Bosni i drugdje u bivšoj Jugoslaviji, zainteresirala me činjenica da su mnogi od najtraženijih ratnih zločinaca, od kojih je najfamozniji tip bio Arkan, imali dugu poviest s državnom sigurnostnom službom kao što je bila komunistička UDBA i da su mnogi od njih sudjelovali u "specijalnim akcijama" za Titu protiv radikalnih emigranata Kao protuobavještajni službenik u početku sam bio malo zbunjen kad sam vidio da su mnogi ubojice iz organiziranog kriminala, kao što je Mafija, istovremeno bili i visoko pozicionirani kolaborateri Udbe. Svi su oni imali status "VIP". (Na engleskom jeziku VIP je kratica za Very Important Person (Vrlo važna osoba), u udbaškom žargonu to je značilo - "veza i protekcija", nap. a.).Ubrzo sam saznao da je to bio podpuno namjerni i perverzni izdanak desetljećima dugoga rata Titinih tajnih službi protiv "neprijateljske emigracije". Poslie 1991. puno je toga težko razumjeti o Jugoslaviji - umorstva, korupcija, masovna ubojstva, atentati - bez da se razumije kako je UDBA u tobožnjoj borbi protiv terorizma politizirala kriminal i kriminalizirala politiku.O događajima kao što je 2003. bilo ubojstvo Zorana Đinđića kao nešto "normalno", ali kada atentatori koji su ujedno vođe organiziranog kriminala i službenici državne sigurnosti koji su već ubili nekoliko ljudi u nekoliko zemalja, usred biela dana ubiju jednog premijera, to nije normalno, to je baština UDBE, to je što ja zovem Titina sablast".
Schindler ima nepobitne dokaze da je ASIO prisluškivala razgovor Misimovića iz jugoslavenskim konzulatom u Sydneyu neposredno prije nego je ovaj došao u policijsku postaju da im "oda plan terorističke šestorke". "Sasvim sam siguran", kaže Schindler, "da da su svi obavještajci koji su u ASIO-u pratili hrvatsku emigraciju bili sviestni da je UDBA duboko penetrirala u njihove organizacije, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. To je bila Udbina standardna tehnika".O ovom slučaju Hamish McDonald je napisao knjigu s naslovom "Framed". U doslovnom prievodu ta rieč bi bila "uramljen", u pravnom smislu - namjerno krivo obtužen. Upitan kako i kada je prvi put saznao o Udbinim ubojstvima, Schindler kaže: "Kao svatko tko se približi udbaškim veteranima - kako famozno reče predsjednik Putin, "Ne postoje bivši službenici obavještajne službe". Čuo sam priče uz pića, priče o operacijama protiv "terorista" u Stuttgartu ili Sydneyu. Priče o pratnjama prije ubojstva diljem Zapada za vrieme Hladnoga rata. Uzbudljive, ali vrlo krvave priče, kao ništa što sam prije toga čuo.Najprije nisam vjerovao, ali sam bio radoznao pa sam povremeno počeo malo detaljnije pregledati ono što špijuni zovu "hobi dosier". Bio sam iznenađen kad sam našao da je većina onoga što su udbaši govorili bila istina.
Prvi slučaj koji sam dublje pretražio bilo je ubojstvo hrvatskog disidenta Bruna Bušića u Parizu u listopadu 1978. godine - čisto udbaško ubojstvo. Dok je Bušić bio vrlo odan hrvatskom nacionalizmu, on nije bio nikakav "terorist", ali je svejedno ubijen, iz neposredne blizine pogođen hitcem u glavu, kao i većina žrtava onoga što je Udba zvala "crni program". Bušićev slučaj također ilustrira dvostruke standarde na Zapadu u odnosu na udbaške zločine. Samo mjesec dana prije Bušićeva ubojstva u Londonu se dogodilo tzv. "umbrella murder" (kišobransko ubojstvo) kad je agent tajne bugarske komunističke službe, otrovom stavljenim u šiljak kišobrana, ubio bugarskog disidenta Georgia Markova. To je na Zapadu izazvalo veliko zgražanje. Britanska policija još traga za ubojicom, ali do danas nije uspjela nikoga uhititi.Ali nitko na Zapadu nije bio ni najmanje zabrinut kad je Bušić brutalno ubijen u Parizu nekoliko tjedana kasnije. Slučaj je jednostavno zaboravljen. Zapadu je Tito bio koristan pa su ubojstva njegove UDBE jednostavno ignorirana, bez obzira na to što su najčešće izvršavana baš na Zapadu. Za vrieme Hladnoga rata UDBA je ubila mnogo više ljudi na Zapadu nego sve druge službe Sovjetskoga bloka, ali nitko se na zapadu nije na to bunio - ni onda, ni sada". UDBA je bila vrlo šutljiva i mnogi od onih koji su bili upleteni u planiranja i izvršavanja ubojstava su već umrli, često nasilnom smrću. Nije slučajno da su mnogi udbaški oficiri i agenti koji su bili najaktivniji u "crnom programu" mrtvi - i da je malo koji od njih umro u krevetu.Diljem bivše Jugoslavije udbaši su postali sluge novih država i režima, bez da je itko postavljao puno pitanja o njihovoj prošlosti. Jasno je da nije u ničijem interesu da se zločini UDBE izpitaju i rieše. Hrvatske su vlasti godinama tobože, onako s pola srdca, pokušavale obtužiti najplodonosnijeg udbaškog ubojicu Vinka Sindičića, koji je vjerojatno odgovoran za više od tuceta ubojstava hrvatskih emigranata na Zapadu. Na koncu Sindičić je pušten da otvoreno i slobodno živi u Hrvatskoj.Schindler na koncu kaže da je UDBA bila vrlo uspješna u borbi protiv svih protivnika Tite i njegove Jugoslavije te da bi mogla služiti za primjer svim svietskim tajnim službama u borbi protiv terorizma. No izgleda da je i on zaboravio da su UDBU u njezinim krvavim obračunima s hrvatskim emigrantima, uz australski ASIO obilato pomagale i sve druge sigurnostne službe "demokratskoga Zapada", uključujući i CIA, FBI, njegovu NSA i sve druge američke obavještajne agencije. Mnogi se danas pitaju je li UDBA sudjelovala u stvaranju ove današnje Hrvatske. Kada se događaji iz kasnih 1980ih godina malo detaljnije razmotre tvrdnja nekih krugova u Hrvatskoj da je UDBA bila stvarni začetnik stvaranja Tuđmanove Hrvatske ima određenu težinu.Prvo pitanje koje se uvijek postavlja je kako je dr. Franjo Tuđman kao poznati jugoslavenski disident mogao 1987. godine dobiti putovnicu s kojom je počeo putovati po Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi i u zajednicama "neprijateljske emigracije" držati govore o potrebi stvaranja neovisne države Hrvatske, čin za koji je do tada jugoslavenska UDBA skidala glave svakome tko bi se i u najblažem tonu usudio o tome javno govoriti. Odgovor je možda jednostavniji nego što mislimo. Jer kako kaže dr. John Schindler: "Poslie pada Jugoslavije UDBA je nestala - ali opet nije!Niti jedna republika bivše Jugoslavije nije se obračunala s zločinima UDBE, doma i vani, niti je ijedna njihova tajna služba očišćena od udbaša koji imaju krv na svojim rukama.
Da navedem samo jedan primjer, obtužnicu protiv Josipa Perkovića koju su 2005. podigle njemačke vlasti radi njegove upletenosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine. Ali Perković je 1990ih bio Tuđmanova desna ruka za sigurnost, a njegov sin Saša je bio glavni savjetnik Mesiću!"
Nu svi mi znamo da je Schindler time samo načeo problem s infiltracijom bivših udbaša u sve pore uprave današnje Republike Hrvatske. U spomenutom interviewu Schindler na jednom mjestu kaže, "ne postoje bivši udbaši, jednom udbaš uvijek udbaš, oni su uvijek isti samo su promienili svoj modus operandi". Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
