POLTRONI U NAVODNO HRVATSKIM MEDIJIMA

Zaista jadno, da ne kažem nešto drugo, s obzirom na to da se radi o temeljnim stvarima koje bi trebao znati svaki Hrvat kojem je Hrvatska na prvom mjestu!

Neki se u tim medijima možda i slažu s autorom reagiranja, ali je očito da se poltroni ne bi šteli zamjeriti budućem premijeru! A drugi su spremni i biti bojovnici tipa Nikoletina Bursać i realističan primjer na što su spali neki od tih medija zorno prikazuje odgovor autoru stanovite Dubravke Vidak iz Hrvatskog slova:

Na gornje riječi upućene g.Matiću iz Hrvatskog slova autor je odgovorio sljedeće:

Drugarice Vidak,

Bosna i Hercegovina

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

1945. - 2014.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31 u Zagrebu

služit će se

u srijedu, 24. rujna 2014. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Kako su nas ubijali...

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile.

Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude.

Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna.

I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Trudimo se osloboditi hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova

Razgovor s dr. sc. Stjepanom Razumom o Društvu Sv. Jeronima i o logoru Jasenovac.

• Poštovani dr. Razum, već neko vrijeme predsjednik ste Hrvatskoga književnog društva Svetog Jeronima. Možete li nas malo podrobnije upoznati s trenutnim stanjem u Društvu: koliko društvo ima članova i koje su bitne odrednice programa Društva za naredno razdoblje?

Kada je naše Društvo osnovano, 1868. godine, osnivači su mu postavili za svrhu izdavanje i uz povoljnu cijenu širenje pučke knjige, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke. Društvo je tada na sebe preuzelo ulogu koju nitko u hrvatskom društvu nije pokrivao. U drugoj polovici 19. stoljeće tisak je u hrvatskom narodu bio više iznimka i rijedkost, nego li redovita pojava. Najširi sloj hrvatskoga pučanstva bio je lišen znanja koje se može stjecati iz tiskanih knjiga. Stoga je Društvo Sv. Jeronima svojim izdavačkim podhvatom odigralo neprocjenjivu ulogu u hrvatskom narodu. Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu Drustvo Sv. Jeronimaizdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.Naraštaji i naraštaji odgajani su čitanjem svetojeronimskih izdanja. Prevratnička godina 1945. bila je prijelomna i s obzirom na članstvo, i s obzirom na izdavačku djelatnost. Komunistička, protunarodna i protuvjerska vlast zatirala je svako domoljubno djelovanje, pa tako i osnovnu izdavačku djelatnost našega Društva. Ona se tada svela na izdavanje katekizama i molitvenika, a i to je bilo teško ostvariti u Zagrebu, pa je naš najpoznatiji molitvenik "Kruh nebeski" doživio nekoliko beogradskih izdanja u suradnji s Beogradskom nadbiskupijom.

Današnja svrha Društva nije promijenjena u odnosu na prvotnu svrhu, ali su promijenjeni načini njezina ostvarenja. Kada sam 2012. godine izabran za predsjednika Društva, prihvaćen je program rada, koji se sastoji, s jedne strane, od rješavanja nagomilanih novčanih i ljudskih poteškoća, a s druge strane, od razvijanja djelatnosti u tri smjera. Prva djelatnost je nastavak objavljivanja časopisa "Marulić", godišnjaka "Danice", te drugih knjiga koje bi ušle u program objavljivanja. Drugo, održavanje književnih četvrtaka, što je vrlo pogodni način za odašiljanje javnosti vrijednosnih poruka i sadržaja, a što je podpuno sukladno s izvornom svrhom Društva, tj. izgradnja i podučavanje hrvatskoga puka u dobrim sadržajima. Konačno, kao treća prihvaćena djelatnost je osnivanje zaklade za pomoć učenika i studenata, jer ulaganje u čovjeka je najbolje ulaganje. Zbog navedenih poteškoća do sada nismo mogli ostvariti cjelokupnu tu djelatnost, ali stvaramo predpostavke da sve one dođu do svoga ostvarenja.

• Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima poslije Matice hrvatske druga je najstarija kulturna ustanova u RH. Kako ocjenjujete trenutni položaj Društva na hrvatskoj kulturnoj sceni?

Uz te dvije udruge ili ustanove, često se spominje i treća, a to je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali ona je u punom smislu ustanova, a ne udruga. Ne treba zaboraviti da je godinu dana prije Matice hrvatske, 1841. godine osnovano u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kojemu je suosnivač bio zagrebački biskup Juraj Haulik, koji je kao zagrebački nadbiskup podupro osnivanje i našega Društva. Po redoslijedu osnivanja vidljivo je da je Hauliku bilo važnije gospodarstvo, nego li kultura, odnosno izobrazba i duhovna izgradnja, jer da bi se čovjek mogao duhovno izgrađivati, mora imati najprije od čega živjeti. Trenutačni položaj našega Društva na hrvatskoj kulturnoj pozornici ni po čemu nije poseban. Trudimo se da kao udruga obstojimo, a u tom smislu vrlo nam je važno članstvo, koje nastojimo umnožavati. Pozivam sve koji imaju sklonosti prema našemu radu da nam se priključe. No, svakako smo u hrvatskoj javnosti prepoznatljivi po svojim dvama izdanjima, časopisu "Marulić" i godišnjaku"Danica".

• Društvo kojem ste na čelu tijekom povijesti ostvarilo je iznimno bogatu nakladničku djelatnost. Možete li nas upoznati sa sadašnjim stanjem glede nakladničkih aktivnosti Društva?

Drugi je razlog naše smanjene izdavačke djelatnosti teško novčano stanje koje smo baštinili zbog nerazboritoga trošenja novca tijekom posljednjih deset ili više godina. A treći razlog je djelomična nezainteresiranost čitalačke javnosti za tiskanu riječ, budući da se mlađi naraštaji okreću prema digitalnom mediju. Usprkos svemu, nastojimo hrvatskoj javnosti ponuditi kršćanski nadahnute tekstove, u već navedenim izdanjima, kao i u drugim samostalnim knjigama. Ove smo godine učinili pretisak zbirke pjesama Velimira Deželića, starijega, "Kraljica Hrvata - pjesme" iz 1936. godine, a tiskali smo i zbirku pjesama Vere Grgac, "Arhitektura savjesti". Objavili smo 28. izdanje "Malog molitvenika". U planu su nam još dvije knjige za ovu godinu, od kojih je jedna zbirka pripovjedaka Stanka Rozgaja, "Vivataccademia", a druga, roman Jelke Pavišić, "Sve će biti dobro, tratinčice!". Kao što vidite, radi se o hrvatskim piscima za hrvatsku čitalačku javnost.

• Hrvatska književna revija "Marulić" nakon kraćeg vremena neizlaženja ponovno je počela s izlaženjem, ovaj put kao četveromjesečnik. Za one koji nisu čitatelji i pretplatnici molimo Vas da nas ukratko upoznate s temama koje su u časopisu zastupljene.

Dakle, nije istina da je "Marulić" prestao izlaziti. Istina je da su zbog proširenih lažnih glasina dotadašnji suradnici prestali slati svoju suradnju, pa se nije imalo dovoljno sadržaja u danom trenutku za pojedini broj. Osim toga, zbog već navedenih novčanih poteškoća nije nam bilo moguće pokriti tiskarske troškove, pa smo odlučili da brojeve časopisa za 2013. i 2014. tiskamo kao dvobrojeve. Usprkos tome, časopis nije postao četveromjesečnik, već je on i dalje dvomjesečnik, ali trenutačno kao dvobroj, pa ispada kao četveromjesečnik. Časopis "Marulić" počeo je izlaziti 1968. godine, dakle, na 100. obljetnicu postojanja Društva, i ova 2014. godina mu je 47. godina izlaženja. Dakle, nema nikakvoga prekida u izlaženju, osim što je objavljivanje pojedinih brojeva odgođeno, ali dosada su izišli svi predviđeni brojevi i dvobrojevi. Drugi dvobroj za ovu godinu izlazi početkom mjeseca rujna. Nadam se da ćemo s početkom 2015. uspostavit redoviti dvomjesečni ritam izlaženja svih šest brojeva u godini.

• U posljednjih nekoliko godina dali ste nekoliko intervjua u kojima ste otvorili pitanje ustaškog logora Jasenovac u kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske mitologije i hagiografije. Iz određenih krugova nakon toga su uslijedile oštre medijske reakcije. Što se prema Vašem mišljenju skriva iza onemogućavanja objektivne rasprave i objektivnog –'sine ira et studio' – historiografskog istraživanja ove problematike?

Riječ je o stečenim položajima, kako na osobnoj, tako i na široj, pa čak i međunarodnoj razini, koji osiguravaju vlast i moć. Hrvatska je bila za vrijeme II. svjetskoga rata poprište hrvatske nacionalne i tuđinske imperijalne politike. Najveći grijeh Nezavisne Države Hrvatske bila je hrvatska nacionalna politika koja je bila brana, kako sovjetskoj i srbskoj politici s istoka, tako i britanskoj sa zapada, a u određenom smislu i takozvanim saveznicima – Nijemcima sa sjevera i Talijanima s juga. Svi su oni imali, a neki od njih imaju i danas apetit prema hrvatskom ozemlju.

No, kako se ne bi morali boriti protiv Hrvata, podmetnuli su nam kukavičje jaje – mit o Jasenovcu. Taj je mit u pravom smislu kukavičje jaje jer su ga 'okitili' svim onim nedjelima i zločinima koje su, bilo kao partizani, bilo kao četnici, učinili prema hrvatskom narodu, kako za rata, a još više i strašnije nakon rata. Naravno da postoje i drugi, neposredniji razlozi, zbog čega se onemogućava istraživanje fenomena Jasenovac. Jedan je svakako i taj što su stvarni i duhovni očevi današnjih političara sudjelovali nakon rata u genocidu nad hrvatskim narodom, među ostalim, i na području logora u Jasenovcu. Tu su završile mnoge kolone križnoga puta hrvatskih zarobljenika koji su na području tog logora ubijeni bez suda i bez ikakvog sudskog postupka. Iznošenje na vidjelo tih činjenica smeta onima čiji su očevi svoje karijere izgradili na tim zločinima, pa to nisu poželjne činjenice, jer bi sigurno smetale i njihovim karijerama.

• Pred oko dva mjeseca osnovano je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Na Osnivačkoj skupštini izabrani ste za predsjednika. Kojim će se sve aktivnostima ovo Društvo baviti?

Da bismo ostvarili tu svrhu, istraživat ćemo i objavljivati izvore i rasprave iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, vezane uz trostruki susljedni logor u Jasenovcu; istraživat ćemo i popisivati ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine; surađivati sa sličnim ustanovama i udrugama na ustanovljenju pojedinačnog popisa svih žrtava, bez obzira na njihove počinitelje; poticati znanstvene skupove na tu temu, predstavljati pisane radove iz područja hrvatskoga žrtvoslovlja, a onda se osobito zauzimati za stvaranje jedinstvenog spomen-područja u Jasenovcu za sve žrtve, svih totalitarizama XX. stoljeća (nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma). Želimo objavljivati vlastito glasilo, pod nazivom "Jasenovački logori", a o svemu tome obavješćivati hrvatsku javnost i preko vlastitoga mrežnoga sjedišta.

• Je li prema Vašem mišljenju moguće ustanoviti objektivni broj stradalih u Jasenovcu ili će to pitanje i u budućnosti ostati enigma?

Dakle, kad će nam "gospodari istine" dopustiti istraživati te popise, moći ćemo ustanoviti, ne samo tko je umro ili tko je ubijen u logoru, već i sve koji su kroz logor u četiri ratne godine prošli. Međutim, ne će biti nikada moguće ustanoviti pojedinačni popis ubijenih hrvatskih domoljuba koje su komunistički vlastodršci ubili na području logora od 1945. do 1948. godine, jer o tim svojim zločinima komunisti ili, kako se vole nazivati, antifašisti, nisu ostavljali pisanih tragova. No, svestranim istraživanjem ipakćemo moći imati cjeloviti popis svih stradalih za vrijeme rata i poslije rata, samo što nećemo moći ustanoviti gdje je tko od tih stradalih završio svoj zemaljski život. (hkv.hr, 24.8.2014.)

ZAŠTO SE SKRIVAJU NALAZI PUKNUĆA SAVSKOGA NASIPA?

Sve ono što su tom prigodom čuli i vidjeli svjedoci govori tome u prilog kao i sama rupa na provali u nasipu od deset-dvanaest metara širine što je logično za svakoga i malo razumnog čovjeka. Trebalo je spasiti Beograd a posebice Šabac sa onom kemijskom industrijom od još daleko većih poplava. Pa zašto onda ne govore hrvatskom narodu da je Slavonija žrtvovana zbog spašavanja Srbije od još većih poplava. I sve ono ležerno ponašanje Zorana Milanovića sa svim izjavama govori tome u prilog. Nije shvatljiva njihova tolika privrženost spašavanju Beograda, Šapca i Srbije na štetu hrvatske Slavonije koju su pretvorili u pravo more gdje se sada kilavo provodi obnova i izgradnja čije se dovršenje tim ljudima najavljuje tek sljedećega ljeta za useljenje. Pored toga siromašna RH daruje Srbiji sto tisuća eura pomoći za poplavu.

Gdje su završili novci Crvenog Križa?

Kako Grobar Nikolić srbizira Bunjevce!?

Oslobođenje Vojvodine mora se dogoditi!

Danas je četnička Srbija koja je to bila i prije za vrijeme titoističkog režima. Srbi su oduvijek samo četnici i ništa drugo, bili i ostali, izvori fašizma što je i Tito dobro znao pa im je stalno ugađao, iako je i Jovanki psovao srpsku mater kada ga je htjela potisnuti s položaja, zbog čega su se bili rastali. To je sve Jovanka za života tvrdila svojim srpskim prijateljima.

Japanski muški zbor u Oktogonu pjeva "U boj, u boj"

Zbor će tom prilikom nositi i hrvatske kravate napravljene za njihovu 80. godišnjicu osnutka, a ulaz na izvedbu je besplatan.

21 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Krv četverogodišnje Mladenke Zadro ništa ne može oprati

Točno prije 21 godinu, u noći s 8. na 9. rujna 1993, dogodio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 21 godinu dogodio u njihovom selu.

Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu učestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

- Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;

- Pero Marić je zaklan;

I danas, 21 godinu poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti. ...

POZIV NA PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Ante Jurić

Predsjednik Udruge Branitelja

Policije i Vojne Policije iz DR

DOMOVINA RASCIJEPLJENA NA VIŠE DRŽAVA

U mojim venama teče plava krv tisuću naraštaja hrvatskih kraljeva, vitezova, banova, hajduka i mornara, konjanika i uskoka, graničara i domobrana.

Moja Domovina su jadranski otoci i uvale, slavonske i srijemske ravnice i zagorski brježuljci, velebitski klanci i istarske šume, bosanske gudure i hercegovački krš, obale hladne Drine moja su sveta granica.

Hrvatstvo je moje ime, moje prezime, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost.

Rođen sam slobodan, slobodan ću i umrijeti.

Svehrvatstvo, sloga i jedinstvo mog naroda sa sjevera i juga, zapada i istoka, moj je zavjet.

Tako mi Svevišnji Bog pomogao!

Što Bog da i sreća junačka!

Tako je govorio Otac Domovine

ČETNIČKA SRBIZACIJA HRVATA U VOJVODINI!

O tome naveliko pišu i govore Hrvati bunjevci koji se ne odriču svojega nacionalnog imena. I o toj srbizaciji Hrvata Vojvodine ova vladajuća izdajnička klika u RH zadovoljno šuti. A što bi rekli da takvo što čine Hrvati s punim razlogom nad hrvatskim Vlasima koje su četnici posrbili u RH.

Koliko se saznaje kako vladajuća ateistička klika u RH organizira skore antikatoličke prosvjede protiv crkvenog ugovora sa Vatikanom protiv poreznih izdataka od dvjesto sedamdeset milijuna kuna Katoličkoj Crkvi u Hrvata. Dok ovim ateističkim prosvjednim udrugama izdaju godišnje preko milijardu i petsto milijuna kuna našega poreznog novca o čemu postoje imenovane organizacije sa novčanim dotacijama, koje se najavljuju za prosvjede na Cvjetnom trgu 20. rujna. Među njima kao da će se naći i crkveni otpadnik, hrvatski Juda, bivši don Ivan Grubišić iz Splita. Ima li ikoga od katoličkih organizacija da organiziraju protuprosvjed na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Neka ateistička vladajuća klika istraži koliki je postotak katoličkih Hrvata od kojih se ubire porez u državnu Riznicu i neka vide kolike milijarde nacionalizirane imovine od strane jugokomunista moraju vratiti Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj.

Dvadesetog rujna u Thompsonovim Čavoglavama će se slaviti dovršetak katoličke crkve Hrvatskih Mučenika na koje slavlje poziva njezin glavni organizator i darovatelj Marko Perković Thompson sa svojim koncertom. Svetu misu će slaviti mjesni biskup uzoriti gospodin Ante Ivas s brojnim svećenicima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i svijeta. Pođimo i uveličajmo ovo povijesno slavlje kroz popularne stihove "Bosne" i sve druge Thompsonove hitove a nadajmo se i "Hirovite Drine" uskoro. Mole se hrvatski policajci katoličke vjere da ne ometaju i ne plaše svoj hrvatski katolički narod režimskim jugoateističkim progonima.

Razmislimo dobro za koga kandidata ili kandidatkinju glasovati. Jesmo li mi katolički narod i katolička zemlja. Smijemo li glasovati za one kandidate nevjernike koji su protiv Tuđmanove Hrvatske? Ili ćemo ostati katolici ili ćemo se poturčiti. To je pitanje vjere i opstanka hrvatskog katoličkog naroda u ovoj zemlji Kraljice Hrvata. Što bismo bili bez naše katoličke vjere i baštine kroz cijelu povijest sve od hrvatskog kneza Porge iz 641. godine kada je primio katoličku vjeru po rimskom biskupu Ivanu Ravenjaninu. Tko bi sada znao za hrvatski narod bez naše Katoličke Crkve i vjere naših mučenika, od svetoga Nikole Tavelića preko Bogdana Leopolda Mandića i Marka Križevčanina, pa do blaženog ,a skoro svetog Viktora Alojzija Stepinca. Zahvalimo se Kraljici Mira iz Međugorja koja neprestano bdije u hrvatskoj Hercegovini kao i svim drugim svetištima diljem domovine Hrvatske od Marije Bistrice do Boke i tisuću i dvjesto posvećenih crkvi i kapelica Kraljici Hrvata u domovini Hrvatskoj kako to hrvatski povjesničari tvrde. Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila!

Budimir: Dodika treba kazniti - Republika Srpska je genocidna tvorevina

Budimir je na konferenciji za novinare u Sarajevu reagirao na Dodikov istup u Beogradu, gdje je u četvrtak izjavio kako je "jedino smisleno kazati da RS vidi što manje kao entitet, a što više kao državu objedinjenu sa Srbijom".

Dodik je istup u Beogradu iskoristio i kako bi Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kojima se trenutačno sudi za ratne zločine, uključujući i genocid, afirmirao kao utemeljitelje RS, najavivši kako će uskoro ulice i trgovi u gradovima na teritoriju tog entiteta po njima ponijeti imena.

Podsjećajući kako će na listopadskim izborima biti kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Budimir je najavio da će se, bude li izabran, odlučno zauzeti za ukidanje RS.

Sv. Misa zadušnica na Vagnju

Sveto misno slavlje predslavit će katedralni dekan i župnik splitske prvostolnice (katedrale posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu poznatije kao Katedrala sv. Dujma – sv. Duje) Don Tomislav Čubelić, dakako, u suslavlju s braćom svećenicima livanjskog, sinjskog i triljskog dekanata.

Kao i prijašnjih godina, i ove godine, sv. misno slavlje kraj Husine jame ima poruku i želju da se više nikada i nigdje - ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu, ne opetuju tako grozni,tj. zvjerski i bezumni zločini.

Valja zapisati kako se skoro 50 godina uopće i nije se smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako nekoć bje napisano na ploči upozorenja "bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje"...

ČETEKOVEC PODSJEĆA I OPOMINJE

Tijela poginulih nađena su na pragovima i po dvorištu. Najmlađoj žrtvi bilo je 18 godina, a najstarijoj čak 93. Najviše je bilo masakriranih žena starijih od 6o godina. Ubili su ih uglavnom u leđa, a žrtve nisu pružale otpor. Neke su i zapalili, tako se nije mogao procijeniti uzrok smrti, odnosno jesu li žrtve bile žive kada su tijela gorjela.

Međutim, neprestano ističemo da ovakvih slučajeva ima još iznimno mnogo te da netko namjerno oteže ili ne želi progoniti srpske ratne zločince. S druge pak strane, svi ovi nabrojeni "humanisti" itekako su glasni kad je riječ o možebitnim stradanjima Srba tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Za njih je zločin – zločin. Slažemo se. I za nas! Pa, što se onda čeka, tim prije što se uvijek mora imati na umu tko je prvi počeo agresiju? Dakle, sve ove nevine hrvatske žrtve ubijene su na pragovima svojih obiteljskih kuća, nisu se čak ni branile.

Ova medijska šutnja je iznimno dobro smišljena. Na taj način se prikrivaju srpski zločini, a, naglašavaju srpske žrtve koje su pale u srpskoj agresiji. Mučki ubijene Hrvate treba što prije zaboraviti. Kakvo je to opravdanje – "oni nisu dostupni?". A što je s onima koji se šeću Vukovarom, Borovim Selom, Kninom i drugim gradovima i mjesta, a koji su "dostupni?"

Jedna ubačena provokatorica, tko zna od koga, Vesna Teršelič, čak i prima odličja za svoj rad, za progon Hrvata. Zbog čega se odličja ne dodjeljuju i onima koji u državnim službama zataškavaju ovakve zločine?

Stoga, koja je ono sad partizanska obljetnica na redu? Gdje će ponovno, u koju šumu, Pupovac i njemu slični otići obilježavati i oplakivati srpske žrtve, te govoriti – vidite oni koji govore protiv nas dobit će isto ili još više prostora u medijima!

Srpski se zločin dogodio prije 23 godine, a krivaca "nema". Nema ni "državnog vrha". Nema ni medija. Nema nikoga. Obitelji masakriranih iz Četekovca očito će se i dalje pitati – tko je ubio naše najmilije?

Četekovec podsjeća i opominje.

Sašin djed je bio teroristički monstrum koji nije imao nikakve ni zatvore ni logore za vrijeme njegove partizanije na tlu NDH. Njegovi su logori bili stratišta za sve koji nisu htjeli poći za njim. Njegova svekolika politika bila je sadržana u mržnji protiv NDH i njezinih branitelja. A njegova unuka Saša kao sposobna žena trebala bi znati da je to bila obnova NDH nakon 839 godina nakon Personalne unije s Mađarima. Kao današnja Hrvatica trebala bi gospođa Saša zaista pozdraviti Karamarkove izjave i od srca mu zahvaliti za uklanjanje imena maršala Tite sa svih hrvatskih mjesta kao i Kumrovca.

Zar Sašin djed nije likvidirao na stotine hrvatskih političkih emigranata po inozemstvu a i Hrvata u domovini. Zar nije ubio i hrvatskog komunističkog prvaka Andriju Hebranga i stotine drugih Hrvata po robijama na kojima je robovalo stotine tisuća hrvatskih robijaša. Zar Tito nije uzvikivao kako neće nikada dozvoliti da kardinalski šešir prijeđe granicu njegove tvorevine, dok je on živ, a Stepinac je već blaženik. I zaista cijeli svijet znade da je Sašin djed svrstan među deset najvećih zločinaca svijeta XX stoljeća. Saša bi zaista trebala pozdraviti predsjednika Tuđmanova HDZ-a Tomislava Karamarka kada ukloni sva imena njezina djeda sa hrvatskih trgova i ulica a posebice s Kazališnog trga u Zagrebu. Vjerujemo se da se Karamarko oslobodio Mesićevštine i da će osloboditi Hrvate od svih ideja i uspomena na zločinca Sašina djeda, te da će i sama gospođa Saša spoznati najveću tragediju hrvatskoga naroda koju je doživio u svojoj dugoj povijesti pod komandom njezina djeda.

Dalekovidni Stjepan Đureković

Zatim, ipak, ustvari svakako, samo to vladajući nisu htjeli prihvatiti, ta izručenja Perkovića i Mustača. Sada su u Njemačkoj, prvome je zakazano suđenje za trinaesti listopada, drugi još čeka nadnevak početka. Moram priznati kako mi je bilo teško započeti čitati knjigu koja je bila povod za „kritiku“ njena autora sa sjekirom po glavi, nakon što je glava vjerojatno već bila mrtva od metaka iz pištolja. Vjerojatno bih od Crvenih managera odustao nu onda mi je sinulo kako je to jedan od utjecajnijih romana s konca prošloga stoljeća, roman koji teče kao rijeka, ne biste vjerovali čak i uzvodno. Pa hajdemo onda zagaziti u njega.

Politički roman, politički krimić, roman s ključem…

Đurekovićevi junaci su pripadnici partijske elite, prvenstveno oni sa zadatkom u „privredi“ kako se tada govorilo. Ispričava se što mu je tekst nelektoriran, nije u kratkom vremenu u inozemstvu mogao naći lektora, a inače je nastojao pisati po „Hrvatskom pravopisu iz 1971.“, 1972. zabranjenom za kojega tvrdi kako je UDB-a čitavu nakladu spalila. Bez obzira na pravopisne i gramatičke grješke, jer on je ekonomist po obrazovanju, kaže u predgovoru kako „UDB-u ionako boli samo sadržaj, a ne jezične finese“. Kao da je time političku policiju, koja se tada nazivala SDB-SDS (bratstvo-jedinstveno) odredio i kao svog najrevnijeg čitatelja - uostalom njegov roman nikad nije došao do širega kruga čitatelja.

Tko je Stjepan Đureković?

U INI je bio druga „zapovjedna linija“, šef u ono vrijeme novotarije - marketinga, ali svakako dostatno visoko pozicioniran da bi mogao imati potpuni uvid u funkcioniranje ondašnjeg gospodarstva i politike s jakim partizanskim zaleđem, vjerojatno svojedobnom suradnjom s UDB-om, te onda o svemu „istinito pisati“. Njegov glavni junak u romanu, Ivan Rukavina, generalni direktor poduzeća za međunarodnu trgovinu Interimpex (čitaj - za uvoz) nosi uostalom mnoštvo autobiografskih crta. Partizan je, fakultetski obrazovan, suradnik UDB-e svojedobno, priznati socijalistički menadžer s jakim političkim vezama. Imućan je, kao i stvarni crveni manageri, stanuje u vili na Tuškancu, sinu dugovječnom studentu, ne zbog „pameti“, već predaje mladalačkim užitcima, kupio je auto strane marke, sam se uglavnom služi službenim mercedesom. Posjeduje i vikendicu, ima ljubavnicu, više njih. Crveni manager bez ljubavnice, pa to nije išlo, brak mu je klimav, pred raspadom, čeka se ustvari da djeca dovrše školovanje.

Korupcija kao sustav

Nakon nekoga vremena direktor Rukavina se odlučuje i za veći „biznis“ - uzimanje provizije od stranih firmi koje po Jugoslaviji prodaju industrijsku opremu za različite tvornice. Treba napomenuti kako su sva ta „uvozno-izvozna“ poduzeća ustvari bila skoro isključivo uvozna, osobito kad je kapitalistički Zapad u pitanju, a izvozila su tek u nuždi, recimo na početku osamdesetih i pod svaku cijenu kako bi Jugoslavija došla do deviza. U slučaju većih poslova, kao što je izgradnja Željezare u Sisku s prijateljem dijeli proviziju. U nabavi poslova i sam se koristi korumpiranjem svojih potencijalnih kupaca, često poluobrazovanih provincijskih direktora. Za njih se u Interimpexovoj posebno izgrađenoj vili u okolici Zagreba organiziraju bakanalije s elitnim prostitutkama, vodi ih se po istom „poslu“ i u inozemstvo, primjerice u Pariz kamo Rukavina vodi direktore Srbe iz vojvođanske provincije, buduće kupce opreme neke tvornice, od čega će on uzeti masnu proviziju.

Sve ovo je „istinito“ da istinitije ne može biti, a da „iznenađenje“ bude veće i svima koji su to tada htjeli znati bilo i poznato. Vic je, dakako, bio u tome da se moralo šutjeti jer bi onaj koji bi „lajao“ završio u zatvoru. „Drug taj i taj je lopov“ moglo se reći samo među jako povjerljivima. Blateći druga s istinom, blatila se Partija „sistem“, „podrivalo bratstvo-jedinstvo“, a sve je to bilo pod tepihom, bogme i ispod parketa i zabranjeno.

Zadnja transakcija

Nakon ovih operacija u inozemstvu mu se pridružila nova, trudna, životna družica, zadnja tajnica. U Zagrebu su svojevoljno ostale bivša supruga i kći, a sin mu se kasnije pridružio - kao i u slučaju autora Stjepana Đurekovića. Zatekla ga je gorka sudbina kao i oca, nebitno je li riječ o ubojstvu, likvidaciji, ili samoubojstvu.

Zašto sjekira?

Malo se pritom Manolić zaigrao pa potvrdio da je i država koja je dala(?) likvidirati Đurekovića ustvari bila mafijaška. Od mafije ju je razlikovala tek, možda, ideologija. Vratit ću se zato knjizi te ustvrditi kako je u njoj precizno opisana korupcija koja je ovdje vladala za komunizma i njegovih „faza“ i „reformi“. Štoviše korupcija je predstavljena kao bit sustava i usput prokazane njene nimalo spektakularne ali učinkovite metode. Svima onima koji danas govore o korupciji preporučujem ovu knjigu, ali i proučavanje korupcije u kraljevinama SHS i Jugoslaviji, recimo „transparentnima“- repovi su to koji se izdaleka vuku.

Svjedok iznutra

Kad piše o Srbima u Zagrebu prvenstveno ih vidi kao nesposobne i ulizičke partijaše kakvih nalazi i među Hrvatima, ali i svim ostalim „narodima i narodnostima“. Sa Srbima inače njegov junak uspješno surađuje u jedinom sustavnom „biznisu“ - korupciji. Ivan Rukavina tek se na kraju, u zadnjoj rečenici knjige promeće u „hrvatskog“ Robin Hooda: „Istovremeno odluči da će od sada i šakom i kapom pomagati hrvatsku emigraciju“. Što je onda, od onoga u knjizi Đurekovića koštalo tako mafijaške smrti? Nije vjerojatno ni predposljednja rečenica iz romana: „Spas je jedino u tome da se odlijepimo od tih Srba (reflektira se Rukavina prvenstveno na one Srbe koji su ga nakon bijega i sudskog procesa u Zagrebu, u odsutnosti naslijedili u poduzeću) i ostalih u Jugoslaviji i da osnujemo slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku!“

Bizaran je i znakovit istovremeno podatak da je i logor Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj, što potvrđuje i Aleksandar Ranković u svojim „Zabilješkama“. Ali sve su to razlozi koji se ne nalaze u knjizi, tek u njenim rukavcima, izvan njenih korica. U jednom od njih poprilično račvastom, poput meandra, čuči i sljedeće: roman je objavio 1983., do 1990. prošlo je tek sedam godina pri čemu su pravi „crveni menadžeri“ još i „sazrijevalii“, a tutnjao je „pravi“ kapitalizam u koji su se oni „aktivno“ uključili, sada u „domovini“. Privatizacija! Nije pa ni od Đurekovića loše doznati tko su oni i kako je to doista bilo, a čini mi se kako će se jednoga dana i na tom „frontu“ otvoriti novi „izvor“ za novi potok iz ove knjige. Knjigu svakako preporučujem, daleko je bolja nego što sam predpostavljao.

HPC BRINE O POKOPU PRAVOSLAVNIH BRANITELJA!

To se pokazalo kroz cijelu srpsku agresiju na hrvatske prostore kako je SPC bila glavna ideološka organizacija koja je poticala pravoslavce po hrvatskim okupiranim područjima "da birane svoju otadžbinu". Zar ih nismo čuli kroz cijelo vrijeme srpske zločinačke agresije po Hrvatskoj. Zar patrijarsi SPC iz Srbije nisu neprestano vršljali i huškali četničke koljače na Hrvate, koje su nemilosrdno čistili po svim selima koje su bili okupirali. Zar samo par dana pred Hrvatsku oluju nije patrijarh SPC Pavle uzvikivao po Kninu kako treba braniti srpsku svetu zemlju. I sada nakon hrvatske olujne pobjede oni to nastavljaju sa istim četničkim apetitima i osvajačkim ciljevima. Pod tim udarima SPC nisu samo hrvatski branitelji nego i još gore oni pravoslavci koji su bili u obrani Hrvatske i Hrvata.

Na temelju Zakonske odredbe o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve od 3. travnja 1942. potvrđen je Ustav HPC u Hrvatskom saboru, sa svim organima i simbolima da je službeni jezik hrvatski, zastava kockasti grb sa križem od pletera u sredini na srednjem bijelom polju hrvatske trobojnice, sa sjedištem u Zagrebu, kao i sve druge pojedinosti djelovanja na prostoru NDH, gdje ima pravoslavnih vjernika. No znamo što se dogodilo sa cijelom hijerarhijom HPC, da su partizani poubijali cijelu crkvenu hijerarhiju kao i samoga metropolita patrijarha HPC Germogena u osamdesetim godinama njegova života. Obnovitelji HPC proglasili su svetim prvog utemeljitelja HPC koja počiva na njegovom mučeništvu kao i mučeništvu svih ostalih pobijenih dostojanstvenika HPC za čije se grobove još ne zna. Iako na mirogojskome groblju postoji spomen grobnica Metropolita Germogena i njegovih desetak svećenika.

NAJAVA FILMA 'NIKAD SE NISU VRATILI'

Desetljećima slavljen kao početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, tim su datumom u stvarnosti počela protjerivanja, ubijanja, paljenja i uništavanja svega što je u tom prostoru imalo pridjev hrvatski. Prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu. I u obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici. Tako je bilo i u do rata bogatom i lijepom mjestu Boričevac koji je u suludom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u samo sat vremena. A njegovi stanovnici morali u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj ali i svijetu.

Uspostavom demokratske Hrvatske ništa se nije promijenilo. Umjesto da se obnove uništene kuće i potomci vrate na ostavštinu pradjedova, obnovio se spomenik u Srbu koji i dalje podsjeća na strašne zločine. Spomenik pod kojim se u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i danas šire komunističke laži o tobožnjem antifašističkom ustanku iza kojeg se i dalje provlači nedosanjani san o Velikoj Srbiji.

autorica filma: Nada Prkačin

ZAVJET

Pismo u spomen hrvatskom junaku Zvonku Bušiću

vaš odani istomišljenik i poštovatelj,

SJEĆANJE NA ZVONKU BUŠIĆA

Sile novca doživljavao je kao karcinom na korpusu zapadne, kršćanske civilizacije. Amerika, kojom su zavladali financijeri i opskurna tajna društva, vidio je kao oruđe u rukama sila novca. Stanovite nade polagao je u Putinovu Rusiju, koja se – bio je uvjeren – vraća tradicionalnim nacionalnim vrijednostima. Sadašnji rusko-ukrajinski sukob sigurno bi ga duboko ražalostio, ali bi nedvojbeno u njemu uočio i gramzive prste američke oligarhije.

Žalosno je pak to da ton današnjoj hrvatskoj politici i javnom mnijenju daju površni snobovi kao Butković a ne ljudi kao što je bio Zvonko Bušić, borac, patnik i mislilac. No, vrijeme će, kao i uvijek, učiniti svoje i svima odrediti pravu mjeru. Nakon što jednom ode tamo gdje ne stoluju Pavić, američki ambasadori i slični, Butkovića se nitko neće sjećati, dok Zvonko Bušić već ovih dana dobiva prvu svoju ulicu u Hrvatskoj, u Posedarju, a ušao je i u srednjoškolski udžbenik za četvrti razred srednjih škola. Zanimljivost je da je autor zdžbenika, ako se rukovodimo hrvatskom podijelom na lijeve i desne, lijevi! Koliko sam dosada vidio, nijedan ga se ''desni'' autor udžbenika nije sjetio. Eh, ta poslovična inertnost i plahost hrvatske desnice!

Suvremeni se svijet uistinu nalazi na velikoj prekretnici. ''Liberalna demokracija'' iscrpila je svoje potencijale i svoje trikove, a na rubovima tog ''liberalnog carstva'' niču krvave divljačke tvorevine, koje prijete urušavanjem uljudbe tisućljećima izgrađivane. U takvim okolnostima i pred Hrvatskom su teška iskušenja, ne samo zbog iskorijenjenosti i korumpiranosti njezina vodstva nego i zbog kaosa koji je zahvatio svijet. Što se moga osobnog mišljenja o tomu tiče, preživjet će narodi dublje ukorijenjeni u sjećanje. Jer dalje vide u budućnost. Može to nekomu zvučati odveć katastrofično, no zapitajmo se gdje su Babilonci koji su Židove odveli u sužanjstvo. A Židovi su još uvijek tu.

Dragi štovatelji hrvatskih mučenika, draga braćo i sestre!

Kad promatramo našu mučeničke hrvatsku povijest, smijemo zaključiti da je naš narod zavrijedio naslov koji mu je sam Papa Lav X. dao godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću, naime Antemurale christianitatis - Predziđe kršćanstva, jer su svojom krvlju naši stari branili ne samo domovinu, nego i kršćansku Europu, a time i samo kršćanstvo! A sv. Ivan Krstitelj nije izgubio glavu direktno zbog Krista nego jer je kralju Herodu proročki javno predbacio da nemoralno živi, da ne smije imati bratovu ženu. On je dakle žrtva zbog svetosti braka, a bračnu vjernost je osobito uzvisio baš Krist Gospodin zahtijevajući neraskidivost bračne zajednice. Prema tom primjeru i naši su stradalnici koji su bili mučeni zbog vrednota i visokih ideala koje je Krist propovijedao također indirektno mučenici za Krista. Kad su npr. neki hrvatski domoljubi iznosili nemoralnost zakona i nepravednost postupanja drugih naroda u prijašnjim zajedničkim državnim zajednicama, a na štetu našega naroda, bili su bačeni u tamnice, kao npr. toliki koji su bili u komunizmu bačeni u zatvor u St. Gradišku, također pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972., ili pak Stjepan Radić, Đuro Basariček i Pavle Radić, ubijeni u beogradskoj skupštini 1928. godine. U te mučenike smijemo pribrojiti Eugena Kvaternika i njegove drugove u tzv. Rakovičkoj buni koje je Austrija nemilo pogubila 1871. A da ne spominjemo tragediju bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana, pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine!

Međutim i tijekom 45-godišnje komunističke diktature nad našim su narodom bez suda, a najčešće i bez ikakve krivnje izvršena bezbrojna pogubljenja, bilo da su to počinili u zemlji ili u inozemstvu pripadnici zloglasne Udbe – od koje je kao najpoznatija žrtva – od njih 67 - pao i Bruno Bušić, bilo sudovi koji su kao sredstva komunističke revolucije imali zadatak uklanjati sve tzv. kontrarevolucionare. Na taj način, kao žrtva takvog progona je naš najpoznatiji i najštovaniji čvrsto vjerujemo uskoro sveti Alojzije Stepinac. A nije li i Zvonko Bušić, koji je nesretno otišao prije godinu dana, a koji je robijao 30 godina, bio također mučenik za Hrvatsku, koji međutim nije mogao prihvatiti njezinu sadašnju realnost, jer se za takvu Hrvatsku kao idealist nije borio? A onda se podigla velikosrpska agresija i 90-tih godina prošlog stoljeća sručila se na naš narod i počinila nezabilježene zločine i prouzročila bezbrojne žrtve. Samo hrvatskih branitelja je poginulo više od 15 tisuća, a zar njima ne treba pribrojiti gotovo 2 tisuće onih koji su poslije rata digli ruku na sebe jer nisu bili zadovoljni odnosom službene Hrvatske prema njima, ali i prema ratu u kojem su kao domoljubi sudjelovali?

Prošlo XX. stoljeće bilo je najkrvavije upravo po ubijanju kršćana. Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u prošlom stoljeću i kakve im se događaju još i danas.

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih čak “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, iznosi A. Socci. Još dramatičnije su brojke koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog svoje vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji.

Veliko stratište kršćana su jučer i danas - islamske zemlje

Mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem, već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu prijetnje gubitka života. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ovih je dana kaldejski patrijarh iz Bagdada uputio poruku međunarodnoj zajednici. U poruci katolički kaldejski patrijarh Louis Raffael Sako međunarodnu zajednicu potiče na bratstvo i solidarnost kako bi se kršćanima potjeranim iz Mosula omogućio ostanak u Iraku. Poruka je upućena u prigodi Svjetskoga dan molite za Irak, koji je patrijarh Sako organizirao u suradnji sa zakladom Pomoć Crkvi u nevolji, a održala se 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova.

Svjetsko armensko vijeće sa sjedištem u Švedskoj tvrdi da je iz sjevernoga Iraka, odnosno okolice Mosula, izbjeglo oko 200 tisuća kršćana. U gradu Bakhdida bilo je oko 50 tisuća kršćana koji su pripadali uglavnom sirsko-katoličkoj i sirsko-pravoslavnoj Crkvi. Papa Franjo pozvao je sve biskupe svijeta da organiziraju molitvu za kršćane koje se ubija i protjeruje iz sjevernog Iraka… I više biskupa u Hrvatskoj odredilo je ovih dana u svojim biskupijama da se moli za kršćane koji su progonjeni te za mir u svijetu.

„Dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ stoji u Praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014.). Elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima…

A naše aktualno hrvatsko mučeništvo ima ime: to je Vukovar. O svom iskustvu Vukovara progovorio je fra Gordan Propadalo, dosadašnji vukovarski župnik, prigodom svoga oproštaja 17. kolovoza o.g. rekavši između ostaloga i ove riječi: „Ono što mi je možda bilo najteže, to je vezano uz ćirilicu. To je bezvezna jedna stvar u sebi, ali iza toga se krije jedna sotonska zamka po kojoj se žrtvi htjelo odalamiti šamar jer je nevina, a uzveličati zločin. Odmah mi je bilo u početku jasno da se iza toga krije strašno veliki ulog koji još danas nismo do kraja prozreli, ali na sreću sad se neke stvari prelamaju pa će nam jednom biti to čišće i jasnije. Ja vjerujem da oni koji su to silom nametnuli, htjeli su u nama proizvesti izgrede, nerede, i tako nas optužiti kao šoviniste, naciste i krive za sve ono što se dogodilo u Vukovaru. I to je ono što sam nazvao zločinom i to je ono što me najviše boljelo u Vukovaru… Istinski suživot među ljudima može se voditi samo na istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Svi drugi pokušaji završavaju s porazom i to stravično…

Želio sam podijeliti ove riječi, draga braćo i sestre, s vama, i to bez posebnog komentara. One samo svjedoče kako su i danas hrvatski katolici progonjeni, kako trpe mučeništvo od različitih nepravdi i nasilja. Trebalo bismo danas imenovati i drugu hrvatsku ranu ili mjesto aktualnog mučeništva hrvatskih katolika: to je BiH. U njoj je danas zaista teško biti Hrvat i katolik. Treća rana našeg hrvatskog mučeništva danas je nepoštenje i lopovluk koji trpe naši ljudi zbog neodgovornosti onih koji nas vode, a koji ne vole ni hrvatski narod ni Katoličku Crkvu već samo svoj džep i nemoralno upravljaju našim dobrima, a za sirotinju ne mare. Ipak mi kao katolički narod nikada nismo zbog svojih rana pali i ostali slomljeni, uvijek smo se dizali, pa je to i naš zadatak danas. Zavapimo ovdje u Udbini svim našim hrvatskim mučenicima, i svecima i blaženicima, i tolikima koji nisu kao takvi proglašeni, a samo su Bogu poznati po svojoj ljubavi i žrtvi, da zagovaraju za nas danas, da nam isprose ustrajnost u dobroti, istini, pravdi i ljubavi, kako bi naša Domovina imala budućnost. A to će biti po velikoj ljubavi prema Bogu i svome domu i rodu, kako nas upravo uče svi naši hrvatski mučenici.

Govor Jadranke Ostojić na pokopu patra Vilima Cecelje

Od brojnih svećenika ističu se slike s hrvatskim legendarnim velečasnim patrom Vilimom Ceceljem koji je živio za Boga i hrvatski narod cijeli svoj život. To je onaj svećenik pred kojim je položila svoju prisegu Vlada NDH na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I Vilim Cecelja ostao je cijelo vrijeme dušebrižnikom Poglavara sve dok je postojala NDH. A malo je bilo Hrvata u emigraciji za vrijeme jugokomunističke tvorevine, a da im Vilim Cecelja nije pomagao u tuđini diljem svijeta. Tako se je i Vinko Ostojić nakon bijega u Njemačku upoznao s ovim hrvatskim dušebrižnikom s kojim je održavao vezu cijelo vrijeme sve do kraja njegova života.

Svi govornici od znanog msgr. Stankovića, naddušobrižnika, pa do riječkoga nadbiskupa Josipa Pavlišića, izrazili su jedinstvenu misao: „Velečasni Vilim Cecelja bio je Kristov svećenik izvanrednog stila, bio je Hrvat, patnik i borac za pravdu, red i jedinstvo u ovoj tuđini i ostavio je duboke tragove u biću hrvatskoga iseljeništva. Meni mlađem nazočniku uvlačio se u dušu osjećaj praznine koji me ne napušta odlaskom patra Cecelje. Bio nam je svima otac i savjetnik do posljednjega dana svoga života. Sve svoje snage duha, pameti, znanja i humanosti ulagao je da bi nas zbližio u jedno narodno biće!“

ZET u službi jugoslavenskih laži

Već godinama se tramvajem ne vozim preko Glavnog kazališnog trga. Ne mogu, jer želim živjeti još koji dan. Čim preko tramvajskog zvučnika očujem ono - Trg maršala tita, uhvati me mučnina, bolovi u želudcu i nagon za povraćanje.

Nije Pero Tadić jedini. Tramvaji koji voze spomenutom dionicom su zaista prorijeđeni. Ljudi ju zaobilaze. Potroše koju minutu više vozeći se preko Zrinjevca i Mihanovićeve i obratno, ali zato izbjegnu silovanje napušenog ZET-a.

Žalili su se ljudi i policiji, ali je ona nemoćna, jer su, vjerovali ili ne, i dileri i silovatelji zakonom zaštićeni. Zakonski je zaštićeno, dakle; i veličanje mega zločinca, i širenja govora mržnje, i vrijeđanje nacionalnih i svakih drugih osjećaja... Zaštićeno je, kako je gore već navedeno, svakodnevno silovanje u sred Zagreba. Pa na kraju, dragi čitatelji, preko još nezačepljenih portal usta, zajedno zapjevajmo.

Srbofilske laži s Banskih dvora

Vraćajući se u Zagreb dr. Ante Pavelić je izjavio kako sa Srbima nema više igranja izbornim gumenim kuglicama. Napustio je svoj odvjetnički poziv i krenuo putem oslobođenja Hrvata ispod srpskog zločinačkog terora. No to sve ovaj srbofil Milanović tako podlo krivotvori tvrdeći kako je Radić umro iz zdravstveno nepoznatih razloga. To sve kako bi obmanjivao hrvatske nove naraštaje novom jugosferom to jest trećom zločinačkom englesko-srpskom strategijom. Jer Milanović izjavljuje da je RH slučajna država paradoksalnog naroda. Samo koliko se toga jugosrpskog otrova nalazi u ovome tipu to nije za vjerovati. Otkuda tolika čežnja za četničkom Srbijom i Srbima. Zar je onda čudo što se okružio uglavnom pripadnicima srpske nacionalne manjine u svojoj vladi i sa poznatim jugofilima do posljednjeg ministra u toj vladi, kao što je slučaj i sa svim funkcionarima sve do Mesića i Josipovića.

Zločinac Crnogorac Puniša Račić pripadao je srpskim radikalima i to je sve uradio po nalogu Aleksandra Karađorđevića, srpskoga kralja, kojega je u Marseilleu 1934. ubio Makedonac Veličko Dimitrov Kerin. I cijelo vrijeme nakon atentata na zastupnike HSS-a Puniša Račić uživao je po beogradskim kraljevim odajama s velikim novčanim primanjima za njega i njegovu ženu i obitelj. Pri samome kraju Drugoga svjetskog rata Puniša Račić je ubijen od nepoznatih osoba u Beogradu dok Milanović tvrdi kako on zna da su ga ubili njegovi Srbi tobože zbog toga što je pobio hrvatske zastupnike. Eto to je ono čime nas obmanjuje ovaj predsjednik Vlade RH kojemu izgleda ne smeta tragedija hrvatskoga naroda u prvoj i drugoj jugotvorevini nego bi želio i treći put omogućiti srpskim četnicima ubijanje Hrvata po beogradskim skupštinama. Ako je on toliko zaljubljen u Beograd i Srbiju neka odmah ide tamo, a neka se kloni političkih položaja u hrvatskome narodu i Hrvatskoj. Sretno mu bilo u četničkoj Srbiji kojoj po svemu očito pripada skupa sa svojima!

Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i Križni put

Antifašizam je maska iza koje se krije zločinački komunizam

Nakon svete mise s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincom u austrijskom Grazu za nepravedno utamničena ratnoga dopredsjednika Herceg-Bosne i dočeka konačno slobodnoga Darija Kordića u Zračnoj luci 'Zagreb, početkom mjeseca lipnja, mons. dr. Vlado Košić pun dojmova vratio se svojim mnogostrukim obvezama sisačkoga biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i Komisije 'Iustitia et Pax', te člana Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om. Uvijek u traženju istine i pravde, ponajbolji predstavnik svih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, kako ga je nazvao akademik Josip Pečarić, mons. Košić je najveći dio svoga svećeničkog pastirskog poslanja od 1985. posvetio vjerničkom puku ratom stradale Banovine i Petrinje, njihovim župama sv. Lovre i sv. Bartola, kao župnik na prvoj crti, odazvao se molbi uredništva portala 'Tjedno' za razgovor. Vođen je u Biskupijskom ordinarijatu obnovljene povijesne palače Velikoga kaptola iz XIX. stoljeća, na Trgu bana Jelačića i nadomak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa.

Dario Kordić je nevin!

- Dario Kordić je i prije, u svom zavičaju bio vjernik, ali je tu svoju vjeru osobno i duboko doživio upravo pred izricanje drakonske presude u Haagu. Znam se s njim i posjećivao sam ga više puta u Grazu od 2009. godine. On govori o tom svom iskustvu razgovora s Bogom koji mu na neki način otkriva potrebu nošenja toga križa. Prihvaćajući to, Kordić se više puta meni obraćao izjavama koje je čovjeku, ako nije vjernik, teško shvatiti. A to je: da sâm boravak u zatvoru i tih gotovo sedamnaest godina robije za njega predstavljaju milost; da je to za njega dragocjeno vrijeme, kada je upoznao Boga; da toga nije bilo, kaže, ne bi upoznao Boga. Znao mi je reći da je slobodniji nego mnogi na slobodi, koji su robovi u svojoj duši, robovi laži, grijeha i nepravdi. A on je, reče, slobodan, jer je u srcu slobodan, jer je u miru s Bogom i osjeća se slobodan. Bilo je to fascinantno, pa su svećenici i drugi ljudi koji su ga sa mnom pohodili u zatvoru izlazili potreseni. Sa suzama u očima, ohrabreni u vjeri, iako bi čovjek koji ide u posjet jednom takvu patniku, opterećenu nepravdom i križem što ga satire, očekivao da treba njega tješiti. A on, zapravo, ohrabruje druge i svima govori o Bogu, neprestance se moli za sve i ima prijatelje među pravoslavcima, muslimanima, pripadnicima svih naroda. Svi ga vuku za rukav i traže da se i za njih moli, za njihove nakane. Kordić je, dakle, čovjek koji se posvetio svom duhovnom životu i koji je tu otkrio veliko blago. Koji želi svjedočiti o svojoj vjeri. Ja sam prije svega njega doživio kao vjernika. Kao vjernik i biskup doživio sam u njemu kao vjerniku jedno otkriće i potporu vlastita puta vjere. Zato mi je drag i zato sam Bogu zahvalan što sam ga upoznao. U svom prijateljstvu nismo često doticali političke i povijesne teme, ali je sigurno da je u slučaju teških ratnih zbivanja u BiH ostao čvrst i nije dopustio da podlegne nekim pritiscima. Da prizna vlastitu i krivnju vrha hrvatske države, odnosno Herceg-Bosne koja se branila i koja je zapravo obranila BiH. To je činjenica: nije Hrvatska bila agresor na BiH, nego je prva organizirana obrana te države bila od strane Hrvata.

• Nije li predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, umjesto organizacije obrane, u početku razmišljao o pripajanju krnjoj Jugoslaviji? Simptomatično je pak da su u još mirnu Lašvansku dolinu raspoređene plave kacige Britanaca, koje Srbi nazivaju svojim vjekovnim saveznicima...

• Tragični događaji u Ahmićima, kada je usmrćeno 116 muslimanskih civila i kada su očevidne radnje obavili britanski vojnici obavijeni su velom tajni. Nisu li, primjerice, djeca Ahmićana u svjedočenju o pokolju govorila o nerazumljivu govoru surovih napadača. Uostalom, zar krunski svjedok na suđenju Kordiću nije bio zaštićen i nije li potom povukao svoj iskaz?

• Njima se imputira, ne samo osobna odgovornost, negoli i sudjelovanje u nekakvu zločinačkom pothvatu. A bilo bi optuženo i samo vodstvo hrvatske države.

• U interesu istine i pravde, počesto nastupate oštro, čak i žestoko, a sve u želji da se neke stvari u našem društvu na vrijeme ispravljaju. Aktualnu ste vlast nazivali odnarođenom, nenarodnom ili protunarodnom. Zašto ta vlast ne prihvaća dijalog s narodom, kojem štoviše pokušava oduzeti hrvatski i katolički identitet?

• Podnijeli smo kao narod strašan zločin komunizma i tko ga god zagovara trebao bi malo stati i zamisliti se nad tim žrtvama koje su desetkovale naš nacionalni korpus.

Vidite, od 1948. i mnogi su se komunisti našli na drugoj strani – i dalje su staru priču ponavljali i bili za Staljina, iako je trebalo biti protiv – jer je tako odlučila partija. Morali su se naći na Golom otoku i ondje stradali ili pak u Jasenovcu. Danas se otkriva i taj Jasenovac, i kao komunistički logor. Ne možemo govoriti o Bleiburgu kao nekakvom nejasnom zbivanju. Tamo su bili zarobljenici, razoružani vojnici i goloruki civili, predani onoj strani koja ih je progonila, tj. neprijateljskoj vojsci. Po Ženevskim konvencijama to je bilo zabranjeno, a ipak su Britanci predali te ljude Titovim partizanima da ih oni u većini likvidiraju bez suda. U svakom je slučaju to bio jedan zločin. A poslije 1945. kada je Jasenovac završio kao ustaški logor NDH, u jame Jasenovca bacane su žrtve križnoga puta. Od 1948. do 1952. u Jasenovac su dovođeni i komunisti informbirovci koji su bili na strani Staljina. Upravo tu imamo neistraženu situaciju i zato se pitam, komu bismo se tamo trebali klanjati i pričati kako je samo jedan režim kriv za zločine i žrtve u Jasenovcu. Ali, to se ne želi vidjeti, to da je taj antifašizam koji se slavi zapravo često maska iza koje se krije zločinački komunizam. I baš je sada naš predsjednik otvoreno kazao da on skida kapu komunizmu, on se klanja i kaže da je to najbolje što je bilo na ovome svijetu. A, tolike je počinio žrtve! Zamislite, od preko 100 milijuna žrtava palih u XX. stoljeću, najviše ih je prouzročio komunizam. Daniel Goldhagen tvrdi da je tijekom XX. stoljeća od strane komunističkih režima "ubijeno više ljudi nego od bilo koje druge vrste sustava." Onda ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca. Često kažemo da smo mi kršćani sinovi Abrahama. Moj otac ipak nije Abraham nego Ivan, ali ja sam nekako duhovni sin Abrahamov, jer vjerujem u jednoga Boga, dijelim i živim njegovu vjeru koju je on prvi na tom svijetu ispovijedio. Želim biti kao on, znači pripadam krugu ljudi koji tako kao on osjećaju. Tako i ovi koji slijede komuniste. Oni ne moraju baš biti fiziološki sinovi tih udbaša i zločinaca, ali su u tom mentalnom sklopu. Mentalni komunisti su po svojoj strukturi još uvijek zarobljenici laži. Danas govorimo o tome da se treba posvetiti gospodarstvu, više razmišljamo o socijalnim problemima, teškim prilikama u kojima ljudi danas žive. Ali, čak je i raščišćavanje s totalitarizmom preduvjet da se socijalno stanje može popraviti i pokrenuti gospodarstvo.

• Naš je predsjednik Josipović, naslijedivši manire i vokabular svog prethodnika Mesića, međutim, počeo s „lijepim kapama partizanskim" u Srbu, olako pretvarajući četništvo u antifašizam, da bi u izraelskom Knesetu kazao kako „ustaška zmija još ne miruje". Nije li to upravo tragično?

• Jeste li na svečanost ustoličenja novoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija (Perića), uz kardinala Josipa Bozanića, pozvani kao član Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om?

Pitao sam ga čemu su toliko okrenuti Beogradu i politici Miloševića, zašto ne gledaju naše Srbe koji su kroz povijest zajedno s Hrvatima stvarali ovu državu i gledali je kao svoju. Kad pjevamo ili sviramo hrvatsku himnu „Lijepa Naša“, to su note koje je skladao pravoslavac iz Vinkovaca Josif Runjanin, a naš ban Jelačić rođen je u Petrovaradinu, naš Ante Starčević je iz mješovitoga braka, maršal Svetozar Borojević rodom s Banovine bio je slavni vojskovođa... Evo, otac Porfirije spomenuo je u svom nastupnom govoru Petra Preradovića i Arsena Dedića, to su neke osobe koje su gradile ovu zemlju. Čitao sam Lopašića o popu Marku Mesiću i fra Luki Ibrišimoviću, gdje on spominje ustanak krajem XVII. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko Carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji. Radoslav Lopašić koji 1888. piše taj svoj povijesni prikaz, ustanike naziva ustašama, spominjući i srpskoga vojvodu Stojana Jankovića kao ustašu, jer je s popom Markom Mesićem bio na čelu ustanika u Lici. Oni su, dakle, zajedno s Hrvatima tjerali Turke iz naših krajeva. Imamo lijepih primjera suradnje i kasnije, recimo u XX. stoljeću kad je Svetozar Pribićević bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nisu, dakle, Srbi pravoslavci uvijek okretali leđa Hrvatima, nego su zajedno s njima izgrađivali svoju zemlju. Ne možeš ovdje živjeti, a željeti biti u nekom drugom svijetu i zagovarati nešto što donosi nesreću tvojoj zemlji. Vjerujem da je u Domovinskom ratu, i osobito prije njega, bila na djelu velika propaganda sijanja laži i psihološkoga rata kroz medije, gdje se ljude zaluđivalo neistinama. Znam slučaj katoličkoga svećenika Boška Radielovća u Rumi, koji je jednoj starici donio svetu pričest, a ona ga je upitala: što to naši Hrvati čine Srbima u Hrvatskoj. Nakon što je svećenik to opovrgnuo kao neistinu, starica se utješena umirila. I naši su ljudi vjerovali lažima, bili su zavedeni i ja to ne osuđujem, ali već jednom treba reći istinu. Staviti je na pravo mjesto i onda, otvoreno, s dobrom voljom ići naprijed. Spomenut ću još nešto. Poslije liturgije i ustoličenja, kratko smo otišli u episkopski dvor u Ilici, gdje mi je pristupio crnogorski mitropolit Amfilohije. Pitao me je li točno da mi ne volimo svetu braću Ćirila i Metoda. Otkud to? – ostao sam iznenađen. Bio sam prošle godine u Slovačkoj u Nitri na slavlju Ćirila i Metoda, ja sam za to da se njih štuje – kazao sam. Mitropolit je potom rekao kako Hrvati ne vole ćirilicu koju su Ćiril i Metod stvorili. Odbacio sam tu tvrdnju, rekavši neka svaki narod piše kako mu nalaže tradicija, neka njeguje svoju kulturu, uvijek sam za to. Predložio bih, međutim, da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu. Jer zapravo su Ćiril i Metod stvorili glagoljicu, a njihovi su učenici stvorili ćirilicu i prozvali je po svom učitelju Ćirilu. Hrvati jedini kao svoje pismo imaju glagoljicu. Najstarije su hrvatske knjige i spomenici pisani glagoljicom, poput Hrvojeva misala i Bašćanske ploče. Rekao sam kako bi bilo dobro sve to riješiti glagoljicom. Gospodin Amfilohije se na te moje ideje i argumente srdačno nasmijao.

• Što kažete na pokušaje bahatoga politiziranja ćirilice i nametanja dvojezičnih/dvopisanih ploča u teško ranjenom Vukovaru? U cijeloj se Europi pravo na jezik i pismo manjinske zajednice stječe s 50 i više postotaka u udjelu stanovništva, kod nas je to 30 posto. SDP-ov predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe Peđa Grbin, štoviše, cinično i provokativno pita u hrvatskom parlamentu koliko dugo će trajati rane Vukovara...

Ivan “Vančo” Mihailov

Iako je interview obavljen 1990. g., skoro 56 godina poslije ovoga događaja, a Vančo je već bio u dubokoj starosti (star 93 godine), ovaj legendarni vođa makedonskih Bugara protiv velikosrbske tiranije odgovara na sva pitanja čisto i bistro kao da mu je tek kojih 50 godina i kao da se sve što se događalo u njegovom burnom životu dogodilo jučer.

Transkript ovoga interviewa koji sam dobio na engleskom jeziku preveo sam na hrvatski.

- Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda.

- On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionara, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma često put u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku. Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. Ništa nije bilo “verboten”, uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg je u Marseillesu u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša “posuđen” Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hevatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista povezanog s kraljevim dvorom.

Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseljski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog.

Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost. Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli.

P.) Gospodine Mihailov, počnimo s Marseljskim napadajem. Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

P.) Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je “koordinirani ugovor akcije”, anti-srbski i anti-jugoslavenski. Kad ste vi Paveliću “posudili” Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt.

P.) Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

P.) Rekli ste da između vas i Pavelića nije postojalo ništa napismeno. Ali agenti VMRO-e trenirali su Hrvate u logoru Janka Puszta u Mađarskoj.

P.) Gdje ste vi bili na dan atentata?

Moja trenutačna zamisao bila je da je kralj, koji je sve činio kako bi zakomplicirao moj odlazak u Zapadnu Europu, pogođen od više sile koja ga je tako spriječila u daljnjem mješanju u moje poslove. Odmah kad smo čuli ovu novost bili smo odpremljeni u mjesto oko 10 kilometara udaljeno od Ankare. Tamo smo živjeli više od dvije godine.

P.) Spomenuli ste “višu silu”. Ta “viša sila” zavala se Černozemski. I smrt u Marseillesu bila je umorstvo.

Moja majka koja je živjela u Srbiji (Makedonija je onda smatrana južnim dijelom Srbije nap. a.), zamolila je moga brata da je odveze u Beograd kako bi vidjela pištolj upotrebljen u atentatu, a koji je bio izložen u muzeju. Kad je ugledala pištolj uzviknula je “Neka mu ruka procvieta!”

P.) Jedna od teorija iza marseljskog atentata, nedokazana na dokumentarnoj bazi, je da je nacistička Njemačka bila iza svega toga. Ima li tu išta istine?

Od 1912., za vrieme Prvoga Balkanskog rata, kad je on poslije povlačenja Turaka ušao u Skopje, Aleksandar Karađorđević - koji je još onda bio srbski princ priesrolonasljednik - pred čitavim pučanstvom i značajnim ljudima koji su predstavljali sve narodnosti Makedonije pokazao je svoj ogavni karakter i svoj okupatorski mentalitet.

Ta sramotna i tragična gesta bila je prva u seriji moralnih i materijalnih zloporaba i ponižavanja u neprestanim pokušajima nametanja srbskoga načina života bugarskom pučanstvu Vardarske Makedonije.

Nu on je nekako preživio i kad su komunisti došli na vlast dali su mu doživotnu mirovinu “za vjerno služenje srbstvu”. Nemogavši opravdati svoj teroristički režim Srbi su jednostavno odlučili da nisu oni ti koji su kriminalci nego svi oni koji se njima suprostavljaju.

P.) Makedonska nezavisnost kao i Hrvatska nezavisnost značila je razpad Jugoslavije što bi bio trijumf za Mussolinijevu viziju Balkana. Nije li to bilo što ste i vi željeli?

P.) Neki su napisali da ste vi unutar VMRO-a bili vođa nacionalitičkoga krila suprostavljenog fakciji koja je htjela da Bugarska bude absorbirana u Sovjetski Savez. Taj ljuti sukob je završio kad ste vi ubili vođu ove druge fakcije, generala Aleksandra Protogerova.

Protogerov je bio discipliniran zato što je bio odgovoran za ubojstvo Todora Aleksandrova koji je bio jedan od pristaša VMRO-a. I ja nisam ubio Protogerova, ja sam samo naredio njegovu likvidaciju.

P.) Jasno se vidi da Bugarska nije pošla putem kojim ste vi htjeli i da je postala komunistička zemlja. Radi toga, bugarski nacionalizam u Makedoniji je poražen. Ne mislite li da je to poraz i za vaše ideje?

P.) Poslije rata vaše ime često put se pojavljivalo u publikacijama o Balkanu i povijesti Europe, ali nitko nije znao što se svama dogodilo. Mnogi su mislili da ste mrtav. Kako ste preživjeli i gdje ste sve išli?

Kako se vidi Vančo kao stari revolucionar pažljivo bira odgovore na pitanja koja smatra neprikladnim ili možda glupastim. Tako na pitanje o pravom identitetu izvršitelja atentata, iako zna da je njegovo pravo ime bilo Veličko Georgijev Kerin, ( a kako i ne bi znao ), on odgovara da je bugarska policija poslije izvršenja atentata odkrila njegovo ime kao Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski, a da ga je on znao samo kao “Vladu”. Na glupo pitanje jesu li njegovi ljudi išli u ustaški logor Janka Pusztu “trenirati ustaše”, on odgovara da on to nikad nije nikome od svojih ljudi naredio. Nema nikakve sumnje da je Mihailov vrlo dobro znao da je pravi identitet izvršitelja kazne nad Aleksandrom bio Veličko Georgijev Kerin, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga on to nije želio reći. Najvjerojatnije je da se je ovaj stari revolucionar s novinarom htio malo poigrati jer, kako je jednom zapisao Dr. Georges Desbons, branitelj ustaša koji susudjelovali u izvršenju atentata (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), “istina o atentatu i atentatorima bila je očevidna i odavna poznata svakome tko ju je htio vidjeti”.

Neki su u svojim fantaziranjima išli tako daleko da su pisali kako je ovaj atentat na jednog običnog srbijanskog tiranina, potomka običnog ubojice, po zanimanju mešetara svinjama, izvršen od strane najmanje 20 raznih tajnih organizacija. Neki su odmah okrivili Hitlera, Mussolinija i Habsburge, drugi Masone, treći srbijansku “Crnu”, a neki “Belu ruku” i još niz što-šta drugoga. Jedni su čak tvrdili da je izvršitelj atentata “Černozemski” bio Mason jer da je na ruci imao tetovirano geslo koje imaju svi Masoni.

A kad je već riječ o ‘omnipresent’ vezama između ustaša i Njemačke, svakom već treba biti poznato da od dolazka Hitlera na vlast 1933. g., svaka aktivnost hrvatskih nacionalista na području Trećeg Reicha bila je strogo zabranjena.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Pupovac pokušava lažirati povijest u Srbu i četništvo prikazati kao antifašizam?

Čini se da su pravaši spali na par slova, na predhodnim izborima razmilili su se uz HDZ i Savez za Hrvatsku, umjesto svoje velike koalicije?

Kako gledate na vođe pravaša Paragu i Đapića, tko više kumovao njihovom raspadu?

Kome je smetao Paradžik i koliko je on bio pravi pravaški vođa?

Jedini ste od pravaša podržali knjigu o ubojstvu Mire Barešiće, tko su ubojice?

Koliko je opasno biti pravi pravaš u Hrvatskoj?

Na izborima ste bili sa sloganom da ste jedina prava pravaška stranka…

Zbog Pupovca ste imali dosta neugodnosti, kako gledate na njega danas?

Vlada li državom još uvijek udba i što možete reći o prijetnjama prema vama smrću?

Vaš stav je da ne vjerujete Karamarku na čelu tzv. reformiranog HDZ-a…

Zašto Hrvatska nema desnicu?

Često vas vidimo u protestima, burno ste reagirali u zaštiti vlasti prema Perkoviću, ali i nepravdi prema Franciškoviću ?

Na kraju života Starčević se razočarao u Hrvate, čeka li ta sudbina svakog pravog pravaša?

Vrtimo se u blatu, izmjenjuju se HDZ i SDP na vlasti, kao izaći iz tog gospodarskog ludila i neimaštine?

Mediji su podieljeni prema pripadnosti političkoj opciji, koliko uopće građani mogu razumjeti što se događa?

Treba li mijenjati dontov način birnja zastupnika?

Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita

Mr. Mladen Ivezić rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i komparativne književnosti te psihologiju i filozofiju upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistriravši tezom »Društvena uvjetovanost i kulturni utjecaj pučkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina prošloga stoljeća«. Od njezina osnutka godine 1991. bio je član Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća Republike Hrvatske sve do njezina ukinuća.

• Vaša knjiga od prve stranice bez pretjerivanja šokira, i to ne samo obične čitatelje, nego i znanstvenike koji se sustavno bave proučavanjem jasenovačkoga logora. Tako npr. donosite članak »protuhrvatskog titovskog generala Jefte Šašića - kako to doslovce stoji u predgovoru knjige - da je Statistički zavod Jugoslavije već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik...«

Josip Broz morao je biti spreman na to da će Rankovićev odlazak 1966. dati ideologijsku podlogu beogradskoj »čaršiji«, a teorijski i velikosrbima u JNA i nekim komunistima. Zato je Tito 1966. dopustio nastanak toga dokumenta, kojim je Savezni zavod za statistiku broj žrtava Jasenovca utvrdio na 403 i odmah to kuvertirao. Točno 20 godina kasnije Jefto Šašić objavljuje tu službenu tajnu (nikada nisam vidio taj dokument), nakon Miloševićeva dolaska na vlast, ali sada ne kao demistifikaciju, nego kao dokaz protiv Broza, da je neprijatelj Srba jer je dopustio smanjivanje jasenovačkoga mita. Koju godinu kasnije u Srbiji će Broza već masovno nazivati ustašom. Svakodnevno sam čitao četiri beogradska dnevna lista od 1986. do 1991. gdje se, kao i drugdje, vidi ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita.

• Kako je uopće nastao spomenuti članak, koji je samo dio stalne i vječne kontroverze o broju jasenovačkih žrtava. Koja su Vaša znanstvena saznanja o tome?

Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij... Jako su im različite brojke poginulih u proboju. Sve je o tom proboju jako varljivo i mitomanski. Otkrio sam stotine proturječja u njihovim iskazima, među kojima i unutarnja proturječja. U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio.

• Vi doslovce tvrdite da su »tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u Jasenovac prije listopada 1941... obična laž«. Na temelju čega izričete tako kategoričku tvrdnju?

• Kako onda gledate na poimenični popis žrtava Spomen-područja Jasenovac koji donosi imena čak 10 462 žrtve samo u 1941. godini?

Gledajte Jadovno, tobožnji logor kraj Gospića s tobožnjom strašnom Šaranovom jamom - bezdankom u koju su Hrvati, tobože, od 11. travnja do sredine kolovoza 1941. bacili, po nekim antifašistima, do 80 000 Srba i Židova. Četnici, Srpska pravoslavna Crkva i Vlada Kraljevine Jugoslavije onoga vremena i poraća lagali su jako masno - do 800 000 ubijenih u tri mjeseca, ali nisu spominjali Jadovno. Sada Slavko Goldstein i dr. Đuro Zatezalo iz Beograda, koji je upropastio fond ratnih dokumenata u Karlovcu, pokreću novu harangu. Svake godine u srpnju onamo odlaze predstavnici najviših hrvatskih vlasti ili njihovi izaslanici. Međutim, dvojica naših speleologa spustila su se u Šaranovu jamu. Njezina je dubina 7 m, a prosječni promjer ni 4 m. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni koščice! Upišite u preglednik »Šaranova jama« i vidjet ćete taj filmić na internetu. Poslali su ga i predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade...

• Jedan ste međunaslov naslovili: »Tifus - antifašistički zločin«. Zbog čega? Spominjete i »10 ustaških grobova posred logora«. Zašto baš posred logora i o čemu oni svjedoče?

Primitak u Tabor izvodio se javno, pred povjerenstvom. Svaki je novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku. Nitko zatočenike nije osobno pregledavao. To je tjedan dana objavljivano svaki dan u svim hrvatskim kinima. Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu. Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: »ustaše pljačkaju logoraše«. Pozor, to se prikazivalo pred cijelim hrvatskim narodom.

To je ubrzo zamijetilo redarstvo. Ispitalo je slučaj. Krivci su predani Priekom sudu, koji ih je u tri dana sve, pa i brata logorskoga upravnika Ivice Matkovića, osudio na smrt i strijeljao. Židove pokopaše na židovsko groblje u Jasenovcu, a ustaše nasred logora. Kada bi se svaki mjesec mijenjala stražarska postrojba, novi bi stražari bili poučeni o tom slučaju i morali su nad tim grobovima prisegnuti, životom ucijenjeni, da ničim ne će ni pokušati zlorabiti nadmoćnost svoga položaja. Više od stotinu ustaša, državnih službenika i busatih Hrvata, među kojima i jedan bivši katolički svećenik, bilo je tijekom NDH pogubljeno zbog koristoljubivih zločina, od kojih bi se neki, kao npr. šverc, u miru držali prekršajem. To je sve objavljeno u novinama. Titovci su svoje tobožnje strijeljanje za jednu jabuku izmislili tek desetljeća nakon rata.

• Citirate i zanimljiv govor Vicka Krstulovića u Slavonskom Brodu 1952. u kojem je ustvrdio: »Svojom smo revolucijom uništili stari buržoaski aparat... Ali nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.« U tom smislu pojasnite svoju tvrdnju da je »jasenovački mit motivacija i opravdanje zločina nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj«.

• Kako to da se baš nitko dosada nije osvrnuo na tobožnje jasenovačke žrtve prije listopada 1941. i starogradiške nakon listopada 1944.?

• Možda je trebalo odmah na početku pojasniti provokativan i zanimljiv naslov knjige: »Titov Jasenovac«! Znači li to da i Vi donosite dokaze o poslijeratnom jugoslavenskom logoru za sve »nepoćudne« komunističkim vlastima?

• Kako je u hrvatskoj javnosti primljena Vaša knjiga?

• Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?

• Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se sačuvali do danas?

• Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?

• Kada su prahrvati stigli u Europu?

• Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?

• Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?

• Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?

• Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?

• Ako postoje dokazi o neslavenskom podrijetlu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?

• Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su Hrvati ‘južni Slaveni’?

• Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?

• Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?

Također se u knjizi dokazuje i kavkasko-sumersko podrijetlo Dalmatinaca (kaspijski narod: Dailamites) prvotno sa područja oko izvora rijeke Tigris. Knjiga obiluje arheološkim dokazima o starosti i podrijetlu određenih kulturnih elemenata kao i o uzastopnim migracijama (običaja i glazbala), od otprilike 3000 godina. Ti dokazi su istovremeno svjetska znanstvena otkrića o podrijetlu i migracijama najranijih Indoeuropljana. Današnji Zagorci (sumeroidni antropotip) i Dalmatinci (kaspijski narod neindoeuropskog jezika kao i Huriti) su prvi Indoeuropljani koji su naselili Europu i stvorili temelje europskim kulturama! Prvi EU je bio prahrvatsko! Zato, smatram da bi ta knjiga predstavljala jedinstvenu i pravovremenu promidžbu zagorske i dalmatinske i šire gledano hrvatske materijalne i nematerijalne kulturne baštine, kao i njeno globalno brendiranje.

Hrvatska zabranjena povijest - Josip Marković interview

Monetizacija hrvatskih autocesta – još jedan čin veleizdaje Domovine!

Ona je postala teški invalid privatizacijom i rasprodajom njenih najvitalnijih gospodarskih i prirodnih vrijednosti, krađom, pljačkom i otimačinom nekoliko garnitura političara koji su mahom niknuli iz komunističko-udbaških korijena bez obzira kojoj su stranačkoj opciji pripadali.

Sjetimo se prodaje Telekoma, kad je novi njemački vlasnik, odmah uduplao visinu tarife i već u prvoj godini vratio sav uloženi novac u njegovu kupnju.

Sjetimo se prodaje farmaceutskog diva PLIVE koja je prodana jednoj nepoznatoj i maloj američkoj farmaceutskoj kući za sitniš, da bi za kratko vrijeme kasnije bila preprodana za nekoliko puta veći iznos. Dan prije prodaje američkom farmaceutskom patuljku Barr Pharmaceuticusu, kumovi su se sastali u Padovi da podijele kolač. Tom prodajom brojni su postali bogataši, a koliko je poznato da DORH ništa još nije poduzeo (ili barem to nije poznato u široj javnosti) da se ti kumovi priupitaju odakle im odjednom toliko bogatstvo.

Sjetimo se samo potajne prodaje naftne perspektivne kompanije Bijele noći u Sibiru u hrvatskom vlasništvu za sitniš, a koja je danas postala velika naftna kompanija koja vrijedi desetke milijardi.

Sjetimo se još otprije tajno prodanih zlatnih rezervi iz Narodne banke (zlatne poluge i sl.) tako da smo danas vjerojatno jedina država na svijetu bez zlatnih rezervi

Ova država je ludnica, u njoj su mudri samo oni koji kradu. Filozofija “Tko je jamio, jamio” nije i ne može biti naša budućnost.

Svi naši problemi imaju korijene u nama samima, dok se kao narod sami ne promijenimo bit će uzaludan svaki pokušaj stabilizacije Hrvatske i njenog gospodarstva.

Pokradene su, i oduzeta im je budućnost, trenutno živuće generacije hrvatskih ljudi, ali monetizacija autocesta na 50 ili ne znam koliko godina je dodatna krađa naših budućih, još nerođenih generacija. Svako naše novorođeno dijete prije nego prvim plačom pokaže da ne želi doći na ovaj svijet, (a još manje u Hrvatsku) ušlo je u društvo gdje će činom svog rođena odmah postati dužnički rob u vlastitoj domovini.

Monetizacija autocesta je prodaja na pedeset godina naših žila kucavica o kojima smo generacijama sanjali. Tim cestama se naši ljudi neće moći voziti, već danas mnogi zbog izrazito visoke cestarine to ne mogu činiti. Cestarina od Zagreba do Splita je veća nego utrošak benzina prosječnog automobila na toj relaciji, što je apsurd. A što će tek biti kad njima bude gospodario stranac. Kako to da stranac može imati poslovni interes od zarade na autocestama, a mi ne možemo imati takav interes koji smo u njihovu izgradnju uložili milijarde i zadužili nekoliko generacija. Sad to dragocijeno blago dugogodišnjim koncesijama praktično prodajemo strancima ne misleći pri tom da time prodajemo i dio suvereniteta.

Što se to s nama događa, nestajemo kao narod, nemamo potomstvo, nama vladaju oni koji nisu dostojni biti niti sluge. Živimo u vremenu kad opstojnost na vlasti postaje smisao politike. Rijeka naše vlasti je mutna u izvoru. I zato ne očekujmo ništa dobro, dok se sami ne promijenimo i dok ne budemo sposobni sami zaštititi narodne i nacionalne državne interese.

Narod koji želi biti slobodan mora se svakodnevno za slobodu boriti i žrtvovati. Sloboda se dobiva samo na jedan način – prolijevanjem ljudske krvi, a na stotine načina se može izgubiti.

Nezavisna Država Hrvatska ucijenjena lažima o Jasenovcu

Jasenovac je sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste

Želim ovdje svratiti pozornost na jednu osobitu činjenicu, a to je da su neprijatelji hrvatske državnosti, pa stoga i Nezavisne Države Hrvatske trajno koristili radno i sabirno polje u Jasenovcu kao sredstvo obtužbe protiv nje i kao samorazumljivi dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka. Naime, za navedene neprijatelje Jasenovac je dokaz zločinstva Nezavisne Države Hrvatske, a ona je pak prirodno okruženje u kojem se nije moglo događati ništa osim zločina. Naravno da je to podpuno netočno. To je podvala neprijatelja hrvatske državnosti.

Na tom jasenovačkom popisu nalazimo sljedeće: Miladin Minić, sin otca Veliše, rođen 1922. u mjestu Šipačno, obćine Nikšić, po narodnosti Crnogorac, poginuo je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njegovu smrt je: SZSJ64, tj. Popis žrtava Drugog svjetskog rata koji je učinio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije 1964. godine. Druga osoba: Milja Prodanović, kći otca Laze, rođena 1900. u mjestu Gornjoselci, obćine Kozarska, dakle Bosanska Dubica, po narodnosti Srbkinja, ubijena je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njezinu smrt je SAM-BD=373, tj. knjiga Dušana Samardžije, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., koju su izdale Društveno političke organizacije i Skupština obćine u Bosanskoj Dubici 1985. godine.

Sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu je podpuna krivotvorina

Očevidno je kako se uz najveći broj imena ljudi koji su prošli ili stradali u Jasenovcu stavlja obilježje “Srbin” ili “Srpkinja” (dakle, u tom je slučaju važno brojiti krvna zrnca!). No, kad sam uz svjetlopis jedne mlade djevojke pročitao tumačenje: Mira Šoić, Srpkinja, iz Samobora. Zatočenica logora Stara Gradiška. Iz logora prebačena u Zagreb i osuđena na smrtnu kaznu vješanjem (popratni katalog, str. 148.), tada mi je postalo jasno da je sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu, ne samo u popisu žrtava, već i u mnogim izloženim predmetima i napisima, podpuna krivotvorina ili falsifikat. Mira Šoić nije Srbkinja, nego Hrvatica, koja potječe iz Samobora, odnosno njezini roditelji iz Konščice, odakle sam i ja, pa imamo čak i iste predke. Ako je ona Srbkinja, onda sam i ja Srbin! Iz navedenih primjera očevidno je da su Milja Prodanović i Mira Šoić u jasenovačkom muzeju i u popratnoj knjizi (str. 148.) u službi ocrnjivanja Nezavisne Države Hrvatske i preuveličavanja srbskih žrtava. Kad smo čitali u Vukovićevoj nizanci da su na smrt osuđivani i sami ustaše koji su protuzakonito djelovali, je li onda čudno da je u to vrijeme bio osuđen na smrt i netko tko je izričito radio protiv države!? Je li takva bila i Mira Šoić? Kad su ju već stavili u muzej i u popratni katalog, autori su se morali potruditi i reći zbog čega je osuđena na kaznu vješanjem. Ovakvim polovičnim podatcima ne dolazi se do prave istine, a to autorima i voditeljima muzeja valjda i nije svrha. Popratna knjiga o memorijalnom muzeju iziskuje dodatnu raščlambu radi uočavanja svih netočnosti i krivotvorina. O tome drugom zgodom.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Vrlo poštovani Oče biskupe!

Hvaljen Isus i Marija!

Mislim da tamo niste trebali biti, ni Vi, ni bilo koji hrvatski katolički biskup ili svećenik.

Kako se užasni i planirani komunistički velikosrpski zločini nad hrvatskim narodom, po svome do sada istraženom obimu, genocidnih razmjera, mogu uspoređivati sa stvarnim žrtvama na njihovoj strani? Tako se apsolutno ne može uspoređivati Jadovno i Jazovka. Jazovka, jedno od tisuća mnoštvenih grobišta hrvatskoga naroda, je potpuno istražena, dakle, žrtve su istinske, dok je poznato kakve laži oni šire o Jadovnom i Šaranovoj jami, iako u njoj, što je znanstveno istraženo, nema ni jedne kosti.

Jako mi je žao, ali ovako ispada da se Vi klanjate lažima.

dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ratovi i vojske u Hrvatskoj 1941.-1945.

U hrvatskoj historiografiji tek se u zadnje vrijeme počinju javljati rijetki radovi o vojnoj povijesti, nu istraživanje vojničkoga razdoblja Drugoga svjetskog rata na hrvatskom području pod tolikim je ideološko-političkim pritiskom propagandističkoga nauka bivšega jugokomunističkog režima da je znanstveni pristup događajima, bitkama i njihovim posljedcima još uvijek nemoguć. Ta nemoć se očituje ne samo u totalitarističkoj paski dežurnih higijeničara bivše okupacijske države i njezina boljševičkoga režima, nego i u nedostupnosti glavnoga dijela arhivske građe, koju su jugoslavenske okupacijske snage u razdoblju poslije 1945. opljačkale iz Hrvatske i prenijele u srbijanske ustanove, a koliko je poznato, povratak te građe do sada još nisu zatražile ni demokratske vlasti hrvatske države. Tu prazninu i danas znatnim dijelom pokrivaju publicistika i povijesna istraživanja poratnih hrvatskih emigranata.

Kako u Hrvatskoj nije postojala tvornica oružja i streljiva, Nijemci su nakon novačenja isporučili nešto lakoga pješačkog naoružanja, a skupina ustaša s Antom Pavelićem, naoružana također lakim oružjem, stigla je poslije proglašenja NDH. Jugoslavenska okupacija hrvatskih zemalja i masovni velikosrpski zločini približili su muslimane u BiH hrvatskoj državnoj ideji, što je kod vodećega muslimanskog sloja tijekom dva desetljeća terora probudilo čak i svijest o etničkoj i nacionalnoj pripadnosti hrvatskom narodu. Upravo zato su u Mostaru i Sarajevu u proljeće 1941. bile snažne dobrovoljačke skupine koje su pristupale hrvatskoj vojsci. Za razliku od jednostrane slike jugoslavenske historiografije, Begić je ušao u puno složenije vojne odnose, koji su vladali na području NDH, ali i širem prostoru, na kojem su operirale različite vojničke i paravojne skupine. Naime, dok su četničke i skupine razbijene jugoslavenske vojske, na poziv kraljevske vlade da se odupru Nijemcima, ratovale protiv hrvatskoga civilnog pučanstva, komunisti su, poštujući sporazum Ribbentrop-Molotov, bili blagonakloni prema Nijemcima i Talijanima sve do njemačkoga napadaja na SSSR. Na poziv iz Moskve digli su ustanak, surađujući zajedno s Dražom Mihailovićem. Rezultat te suradnje bili su brojni pokolji stanovništva na području NDH, a kad je na dnevni red došlo pitanje prevlasti počeli su i njihovi međusobni sukobi. Četničko-partizansko zajedništvo zbog ideje o održanju Jugoslavije trajalo je, unatoč međusobnim sukobima te Mihailovićevu povezivanju s Nijemcima. Uostalom, postojala je i partizanska suradnja s Nijemcima u trenutku kad su Saveznici još razmišljali o mogućoj invaziji na hrvatsku obalu.

HRZ je raspolagao zastarjelim zrakoplovima pa se nad Hrvatskom rijetko upuštao u zračne dvoboje sa savezničkim letjelicama, nu oborene pilote nije izručivao Nijemcima, nego ih je nakon liječenja i oporavka puštao natrag Saveznicima. Dvojica od njih, jedan Amerikanac i jedan Britanac, čak su bili u diplomatskoj misiji koja je nosila poruku vlasti NDH za prijelaz i predaju savezničkim snagama. Komunističku sliku o Hrvatima kao slijepim njemačkim saveznicima pobija, kako navodi Begić, skupina visokih časnika, koja je odmah nakon osnivanja razjurili Nacističku stranku te niz vojnih sukoba hrvatskih snaga s arogantnim Nijemcima, jer su ovi zbog svoje balkanske politike štitili i podupirali različite velikosrpske oružane skupine. Begić je obradio i cijeli niz borbi na području NDH – uz granicu na Drini, Fazlagića Kulu, Kupres, Kozaru, Neretvu, Sutjesku, Drvar, Travnik, Gospić, Bilogoru, Viroviticu, borbe u Slavoniji, Srijemsku frontu, povlačenje hrvatskih snaga, proboj na Bleiburg i predaju te bitku za Odžak. Kratkotrajna hrvatska država srušena je u svibnju 1945., premda je američki predsjednik Roosevelt još 1942. isticao kako je nepotrebno Hrvate i Srbe, ta dva toliko različita naroda, spajati u jednu državu. Osim jugokomunističkoga pogleda na događaje u razdoblju od 1941. do 1945. pa i sve do 1990. nije moguće drukčije gledati na povijest, a nedostupnost arhivske građe vjerojatno će još dugo zamagljivati javni obzor.

HTV i Rudolf Steiner

Vlasnici medija upravljaju psihom izmanipuliranoga prostodušnog puka

Dobrom dijelu hrvatskoga pučanstva nestalo je mentalne sposobnosti da razotkriju kako su postali „lutke na koncu“ moćnih vladara iza zastora. Obespravljeni puk rastrgan fizičkom premorenošću okrutnog neoliberalnog globalizma i strahom od gubitka posla kao da se pomirio se sa svim vidovima manipulacije. Drugi odlučuju kamo ide, što će raditi na poslu, kada raditi i kada se odmarati. Pokornog umornog „roba“ nakon „ispunjenog“ dana kod kuće dočekuje Hrvatska televizija sa torturom dirigirane „istine“. HTV oblikovat će mu predodžbu o svijetu i govoriti će mu izravno ili neizravno što da misli, kako da živi, u što da vjeruje, što da jede, kako da se ponaša, za koga da glasuje, koga da voli a koga ne…

Ima još nešto, još opasnije, u tom velikom „ispiranju mozga“ najvećeg indoktrinacijskog stroja za manipulaciju – HTV-a. Dok se s jedne strane bezvjerstvom zamjenjuje vjera u pravoga Boga kao smetnja apsolutnoj ljudskoj slobodi, na drugoj strani se potiču razni miksevi gnostičkih, istočnjačkih i sinkretističkih pokreta, čudovišnih i egzotičnih sljedbi i sekti. Upravo takvo blasfemično parareligijsko i magijsko sektaštvo, okultni univerzalizam i sinkretizam, nudi HTV kao poželjni svjetonazor današnjice.

Već je postala uobičajena praksa da HTV prije prikazivanja nedjeljne Svete Mise objavljuje reportaže ili dokumentarne filmove o osebujnim religijskim učiteljima, duhovnim vođama, okultnim pseudoznanstvenicima i sl. Sjetimo se samo nedavne slavopojke pokojnom indijskom guruu, samozvanom „Božjem avataru“ i jednim od najmračnijih opsjenara i okultista XX. i XXI. stoljeća, Sathya Sai Babi u istom televizijskom terminu. Nedavno je, jasno prije prijenosa Svete Mise, prikazivan dvodjelni dokumentarni film Modus vivendi o „genijalnom austrijskom filozofu, duhovnom putopiscu, znanstveniku, vizionaru“, Rudolfu Steineru (1861.-1925.) u kojemu se hrvatski puk podučio o „duhovnoj znanosti“ te dobio odgovore na toliko željena vječna pitanja: tko smo i kamo idemo? Prestrašno!

Prigodom studiranja susreo se s J. W. Goetheovim prirodoznanstvenim djelima koja su postala trajni poticaj u njegovom daljnjem radu. Posebice se fascinirao Geotheovom okultizmom i njegovom dobrom upućenošću u alkemijsko-rozenkrojcersku simboliku ondašnjih njemačkih okultista. Kao „Goethe specijalist“, Steiner nakon završenog studija, odlazi iz Beča i djeluje u Weimaru, Rostocku, Dornachu i Berlinu. Steiner izdaje radove o Goetheovoj teoriji znanja i usporedo radi na vlastitoj Filozofiji slobode, koja je trebala biti rezultat njegovog filozofsko-znanstvenog promišljanja o svezi osjetilnog i izvanosjetilnog svijeta, mišljenja i osjećaja, etike i estetike.

Svoj privremeni mir Steiner pronalazi u okultnom Teozofskom društvu, u kojemu 1899. godine drži prva predavanja o svom idolu, Johannu Wolfgangu von Goetheu. Članom društva Steiner je postao 1902. godine kada preuzima funkciju tajnika nacionalne teozofske sekcije za Njemačku.Teozofsko društvo je nakon bogatih iskustava na području magije i spiritističkih fenomena osnovala 1875. godine okultistica Helena Petrovna Blavatsky sa pukovnikom Henriyjem Steelom Olcottom i Williemom Q. Judgeom. Naučavanje Teozofskog društva je sinkretizam svih religija, filozofije i znanosti koje trebaju istražiti neobjašnjive prirodne zakone i psihičke moći u čovjeka. To je univerzalno Sveopće Bratstvo Čovječanstva u kojem se primjenjuju sve stare i nove religije, a prednost se daje vjerskim smjerovima s istoka; budizmu, hinduizmu, taoizmu, zatim zarathuštranizmu, kabali, manihejstvu, gnosticizmu, itd.

Rudolf Steiner pripadao je i inicijatima najvišeg stupnja masonstva Academia Masonica, zvanoj Ordo Templi Orientisa (Orijentalni Red Templara), odnosno O.T.O. red. Taj najmračniji red nadmasonstva sjedinjuje različite tijekove ezoterične mudrosti i znanja na tradiciji slobodno-zidarskog, iluminatnogi rozenkrojcerskog pokreta XVIII. i XIX. stoljeća, preko nauka križarskih vitezova Templara srednjeg vijeka, te do ranog kršćanskog i pred kršćanskog gnosticizma. O.T.O. objašnjava simbolizam svih stupnjeva različitih rituala masonstva u svjetlosti „Ključa“, koje on posjeduje. Simbolizam i učenje Orijentalnog Reda Templara, kao Academia Masonica, obuhvaća niz okultnih organizacija: Drevni i Prvobitni Ritual Masonstva, Red Vitezova Svetog Duha, Red Iluminata, Red Vitezova Svetog Groba, Skrivenu Crkvu Svetog Grala, Gnostičku Katoličku Crkvu, Hermetičko Bratstvo Luxora, Ritual Memfisa, Ritual Mizraima, Svedenboški Ritual Masonstva, Sveti Križ Ružinog Križa, Red Martinista, Red Svetog Kraljevog Svoda Enoha, Red Sat Bhai itd.

Godine 1904. Rudolf Steiner pokreće časopis Lucifer-Gnozis u kojemu naučava kako je Zemlja prošla kroz tri prethodne inkarnacije, što će kasnije postati temelj za njegovu pseudoznanost antropozofiju. Prvu inkarnaciju je nazvao Drevni Saturn, u kojemu se počelo oblikovati ljudsko tijelo iz neizdiferencirane kaotične supstance u kojemu su obitavala uzvišena bića koja su bila posrednici tog evolutivnog procesa. Drugu inkarnaciju je nazvao Drevno Sunce, u kojoj je čovjek primio novo eterično tijelo i tako postigao razinu biljke u procesu evolucije. U trećem stadiju inkarnacije Drevni Mjesec, čovjek je bio obdaren astralnim tijelom koje za vrijeme sna može napustiti ljudsko tijelo i putovati drugim dimenzijama. Kad se čovjek konačno rodio na Zemlji bio je kao oblak pare. Pošto se Mjesec odijelio od Zemlje, lunarne sile su poticale čovjekovo brže kondenziranje. Čovjek je evolucijom postao sve više rob svoje materije i subjekt neprijateljskih sila, poznatih kao luciferijanska bića, kraće zvana Lucifer. Na zadnjoj točci evolucije čovjek je bio pred definitivnom porazu od sila zla. Međutim, tada je „duhovna hijerarhija“ imenom Krist, sišla u tijelo Isusa iz Nazareta u posljednjim trima godinama njegovog života i promijenila ishod bitke. Krist je prema Steinerovom nauku postojao od samog početka kao najuzvišeniji solarni duh koji se založio u korist evolucije čovjeka i postao glavni protivnik Luciferu.

Steiner je na taj način, usporedo što je liječio svoj eklektični nespokoj i duboku duhovnu nesigurnost, označio veliku promjenu u odnosu na spiritualne tradicije prošlosti. Izvanosjetilni svijet nije više bio zatvoren u „kutiju“ izvan dohvata većine ljudi. Antropozofijom je Steiner svjesno nastojao kultivirati odnos duhovnog i fizičkog svijeta u kojoj njegovi sljedbenici sami postaju otkrivatelji i izumitelji svoga postojanja. Antropolozi shodno istočnjačkom svjetonazoru u kojemu relativiziraju istinu su jednom nogom u duhovnom svijetu, a drugom u fizičkom svijetu. Na taj način oni stvaraju prirodoznanstveno-religiozne teorije o navodnim vezama s kozmološkim duhom, pomoću kojega se stvara harmonija fizičkog i duhovnog, i u tu svrhu se koriste pojedinim prirodoslovnim tvrdnjama koje ili omalovažavaju ili ih iskrivljuju.

Možda je ipak kruna Steinerove antropozofije, Waldorfska škola, koja podučava djecu prema Steinerovom ezoterijsko-okultnom poimanju čovjeka, upravo onako kako kaže i naslov njegove knjige: Obrazovanje djece s aspekta spiritualnih znanosti. Waldorfsku školu je Rudolf Steiner osnovao 1919. godine u tvornici cigareta Waldorf-Astoria, pošto je vlasnik tvornice zamolio Steinera da osnuje školu i podučava djecu radnika tvornice. Danas se Steinerova pseudokršćanska pedagogija u ruhu Waldorfske škole proširila diljem dičnog zapadnog svijeta, na više o 1000 elitnih škola. U školi waldorfske pedagogije djeca uče kako kršćanstvo ne isključuje niti jednu drugu konfesiju, kako je poganstvo bilo samo prethodnica kršćanstva u kojemu je kršćanstvo doživjelo svoje ispunjenje. Stavljanjem poganstva i kršćanstva u „isti koš“, Steiner, kao „suvremeni kozmolog“, svojom psihoterapijom o religioznoj spoznaji nastoji suvremeni svijet vratiti u prvobitno čovječanstvo, ono koje je još bilo sjedinjeno s poganskim bogovima. Sukladno tomu waldorfska pedagogija relativizirajući istinu, promiče monistički svjetonazor (Mnoštvo je Jedno) po uzoru na istočnjačku religioznost u kojoj se isključuje Božja transcendentnost.

To je ta završna laž u izvrnutom svijetu koju promiče današnja „kukurikova“ HTV. Demonska dijalektika: laž = istina, a istina = laž. Usađivanjem cijepa laži u čovjekov mozak nastoji se prouzročiti totalno metafizičko srozavanje čovjekovog bitka i osobnosti, nestanak istinske transcendentnosti te svođenje „medijskog“ čovjeka na duhovno zagađeno ili biološko i animalno poimanje svijeta.

Korišteni tekstovi:

Zlatomisnik p. Vladimir Horvat zahvaljuje Božjoj dobroti za 50 godina svećeničkog djelovanja (1964. – 2014.)

Predobri Trojedini Bože, Oče koji me stvaraš, Sine Isuse koji me otkupljuješ i Duše Sveti koji me posvećuješ!

Uvjeren sam da je njegova žrtva i meni izmolila želju za svećeništvom, pa sam se molio na tu nakanu, i kad sam osjetio Tvoj siguran poziv, odazvao sam se 1946. odlaskom u sjemenište na Šalati. Odazvao sam se poslije i Tvom pozivu u isusovce, pa sam u dvogodišnji novicijat ušao 1952. Nastavio sam studirati filozofiju i teologiju i 1964. Bio zaređen, pa već 50 godina kao svećenik-isusovac ostvarujem potpuno predanje Tebi, Gospode, u službi Crkvi i Domovini. Poslije ređenja u Zagrebu i mlade mise u Donjoj Dubravi, Tvoja me Providnost, Gospode, preko poglavara 1965. poslala u Beograd da studiram na Filološkom fakultetu i djelujem u župi sv. Petra. Zatim sam bio poslan 1966. – 1968. u Sarajevo da budem kateheta studenata u tri župe. U Zagrebu sam opet 1969. da u novootvorenom sjemeništu na Fratrovcu predajem hrvatski, i da budem kateheta studenata u Palmi.

Hvala Ti, Gospode, što smo 1980. svečano s 40 zastava usred Pariza dočekali našeg dragog svetog papu Ivana Pavla II., i što mi je on, kad sam ga počeo pozdravljati francuski, rekao: „Govori mi hrvatski!“ Hvala također što sam 1981. uspio objaviti knjigu na francuskom Kardinal Stepinac – mučenik za ljudska prava što je bio odgovor mnogima koji su ga klevetali kao ratnog zločinca. Ta je knjiga 1989. objavljena na hrvatskom u 30.000 primjeraka kao 1. domovinsko izdanje o Stepincu. Neki misle da je ona razbila strah pred komunistima i omogućila demokratske promjene. Ilustrirano i prošireno 2. hrvatsko izdanje Stepinca izlazi 2008., a 3. francusko 2011.

U Rimu si mi na studijskom boravku 1991. – 1992. omogućio da o p. Bartolu Kašiću otkrijem novu građu o njegovu Konverzacijskom priručniku i prvom Talijanskom-hrvatskom rječniku i znanstvenoj prvoj Hrvatskoj gramatici, objavljenoj 1604., o njegovom prijevodu Biblije i Rimskog obrednika. Na temelju toga obranio sam 1996. u Zagrebu doktorat Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja koji je kao monografija dvaput objavljen. Na moj prijedlog Hrvatski sabor proglasio je šk. god. 1998./99. godinom Bartola Kašića, a Ministarstvo prosvjete objavilo mi je u 100.000 primjeraka brošuru Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja, pa je on ušao u sve priručnike kao reformator jezika, umjesto Vuka Karadžića. Tvojom dobrotom objavih i Kašićevu Autobiografiju u latinskom originalu i hrvatskom prijevodu. Svečani završetak Kašićeve godine bio je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Papa Ivan Pavao II. na zajedničkoj audijenciji pozdravio je i sudionike skupa o Bartolu Kašiću, a ja sam tom zgodom dragom Papi poklonio Kašićevu monografiju.

Po svojoj milosti dao si mi da istražujem hrvatsku povijest. Stepinac je rekao da je Jasenovac ljaga za hrvatski narod. Ali treba priznati da je tada to bio sabirno-radni logor sa šest velikih radnih pogona i stoga relativno malim brojem žrtava. Partizani su od Jasenovca napravili centar za masovne likvidacije s jako velikim brojem žrtava hrvatske inteligencije i klera, agilnih vjernika, svjesnih rodoljuba i čestitih građana. Hvala Tebi, Gospode što otkrivam te istine o komunističkoj oligocidnosti, i skidam ljagu genocidnosti koja se pripisuje hrvatskome narodu i Tvojoj Crkvi u njemu. Premda sam u mirovini, i patim od artroze oba koljena, Ti mi, Gospode, daješ svježinu i radost duha, pa mogu moliti i čitati, pisati i objavljivati o važnim temama. Kao i kroz čitav život, daješ mi širok krug prijatelja i suradnika, s kojima mogu voditi duhovne, rodoljubne i znanstvene razgovore, na veću slavu Božju, na porast vjere i spas ugrožene nam Domovine i svijeta.

Predobri Trojedini Bože, Gospode moj, hvala na svemu!!!

Odani i zahvalni

P. Vladimir Horvat, D. I.

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Hrvatski ratnici

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće:

I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats".

"Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet".

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji.

IZGON ARNAUTA (HRVATA)

PRILOG ZA LOCIRANJE I IDENTIFICIRANJE STRANIH AGENATA U VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

SDP-ova Vlada Ivice Račana, u još znatnijoj mjeri HDZ-ova Ive Sanadera i, možemo reći, DORH-ova Jadranke Kosor široko su otvorile vrata renesansi srpskog nacionalizma i nastavku zločinačkih velikosrpkih nastojanja, dajući srpskom pitanju središnju poziciju i promičući Srbe u ključni faktor vlasti u Hrvatskoj. Ova, pak, SDP-ova vlada Zorana Milanovića napustila je granice bilo kakvih politčkih obzira, a, već je svakom jasno, i pravnih okvira. Promatrajući je s pozicije zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, promatrač dobiva dojam da je u pitanju ubačena diverzantska skupina neprijateljske države.

„Iseljavanje Arnauta“ programski je dokument velikosrpske politike etničkog čišćenja. Oblikovao ga je srpski akademik dr. Vaso Čubrilović, kojeg je kao predavanje iznio 1937. godine u Beogradu.(1)

POREDBENI POGLED

Ako se izvede osnovna komparativna analiza programa i činjeničnog stanja, tada vidimo da je sukladnost izrazito visoka, a to daje osnova za čvrste, materijalno utemeljene zaključke:

Izjave u prilog ovakve velikosrpske politike susrećemo svakodnevno. Može li, primjerice, u ovakvom kontekstu biti slučajno da potpredsjednik Vlade Branko Grčić propagira kako u Europi ima „tisuće slobodnih radnih mjesta“. Ili sasvim svježi primjer gdje se ugovara odlazak stotinu mladih hrvatskih državljana na drugi kraj svijeta, u Australiju.

PROVOCIRANJE LOKALNIH POBUNA HRVATA

NOVINARI VELIKOSRPSKI AGENTI

RESORNI MINISTRI

Dostavit ćemo ga i diplomatskim predstavništvima te dijelu međunarodne zajednice da im pomogne izgraditi kod za dešifriranje stanja programiranog kaosa u Republici Hrvatskoj. Vjerujemo da je nakon događanja u Ukrajini dovršeno vrijeme jedne neuvjerljive, kalkulantske i nepoštene politike zapadnih zemalja. Kada je Hrvatska u pitanju, ali naravno ne samo Hrvatska, sudac Meron im je pokazao put poštivanja činjenica. No, makar ostali i sami, siguran sam da mi Hrvati imamo snage za nove pobjede. Za sada najprije trebamo uspostaviti i osnažiti novu hrvatsku politiku.

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

BOGAT SAM – IMAM VLASTITI SUD

mogu i ja

Ovo je moje već petnaesto predstavljanje knjiga. Svejedno, nisam uspio daleko doprijeti. Ne čitaju me ni moji fratri, Makoviću nisam ni do koljena, a Visković nije ni čuo za me. Neki od književnih vedrenja i oblačenja, po nalogu svojih gazda morali su me čitati od slova do slova. Svejedno o tomu šute, zaslužujući od svojih brucoša čistu jedinicu iz metodologije. Tako mi olovke, pisat ću dok me ne izda ovo glave. Makar za me ne čuo ni Soroš.

Što je meni pisanje reći ću malom slikom. Sedmogodišnja cigančica presretna je jer je našla jabuku na tržnici, pedesetogodišnji poduzetnik izubija ženu jer nije zaradio milijun nego devetsto tisuća. Ako je svrha života radost onda je cigančica pametnija, od poduzetnika. Svoj cilj postiže moćno i tako lako. Ako je svrha književnosti traganje za Lijepim, meni se osmijehnula književna sreća: radim samo za Lijepo i radim samo ono što je mene volja. Koga briga što o tomu misle sve vlasti. I baš me briga zna li za me novinstvo i kritika. Književnost ovakve vrste nema tko zaustaviti. Zato zahvaljujem Bogu što imam velik prozor i nebo slobode. To je zapravo jedino što imam.

Tko mi daje pravo suditi? Svjetska Pravda. Vladimir Dedijer četrdeset je godina bio sudac i istražitelj Russelova suda. Na optuženičku je klupu doveo čak i predsjednika Ujedinjenih naroda. A bio je sam svoj predsjednik, sudac i mjera moralna i etička. Nije ništa drugačiji ni Simon Wisental, ni Efraim Zurrof. Po pravu kojim su oni sudili, po istom pravu sudit ću i ja. Zato sudim: Sud povijesti i istine večeras pred vama svjedocima otvara dvije rasprave. Odlukom suda nevini se oslobađaju nepravedno izrečene krivnje, a krivokletnici i ubojice priivode se pravdi.

istraga,

pravorijek presude.

Br. 1/ 2007.

Dana 19. travnja 1947. godine, po planu Zločinačke udruge stvorene od vrhova Komunističke partije Jugoslavije i slobodnozidarske ćelije “Nova Jugoslavija”, pripadnici tajne službe Ozn-e ili Udb-e uhitili su fra Mateja Vodanovića, fra Serafina Rajića, fra Alberta Bukića, fra Leonarda Bajića, fra Josipa Viskovića, fra Petra Grabića, fra Antu Antića i fra Miju Anušića. Prije toga ubili su industrijalca Josipa Szabu i radnike Franju Hroudu i Silvestra Badovinca, a za ubojstvo optužili Ivana Matošića, Ivicu Salamona, Vladimira Kvasnicu i Jolandu Bauer, tajne članove tajne terorističke udruge, osnovane u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, na čijem je čelu bio fra Matej Vodanović, povezan sa stranim špijunom fra Jozom Mikulićem.

Na temelju pismenog iskaza idejnog tvorca Operacije Gaon udbaša Nede Milunovića, danog pod pritiskom vlastite nečiste savijesti, svi optuženi i osuđeni žrtve su prethodno imenovane Zločinačke udruge i potpuno su nevini.

Optuženi i osuđeni gospodine:

Skidajući s vas lažnu optužbu proglašavam vas časnim ljudima, žrtvama teškoga zla i mučenicima. Stid koji su vaši mučitelji na vas nabacili neka promijeni svoj obraz: neka bude trajan znak na onima koji se Boga ne boje i svijeta ne stide, te i čine silu Zločinačkih udruga.

Zločincima sramota dovijeka!

Br. 2/2007.

Sud Povijesti i Istine: na temelju osnovane sumnje i provedene istrage za osnutak Zločinačke udruge i montažu sudskog procesa zvanog “Operacija Gaon” u kojoj su lažno optužili i pogubili nevine ljude, privodi na saslušanje slijedeće osumnjičenike:

2. Hinka Krizmana, Ivana Ribara i sve druge koji su udruženi u Zločinačku udrugu naredili zločinstvo namještenog procesa kako bi jednom zauvijek zatrli redovništvo u Hrvatskoj. Na temelju pisane izjave sudionika Zločinačke udruge osumnjičenici su stvarni nalogodavatelji namještenog procesa, te su uz izvršitelje jednako odgovorni za zločinstvo.

4. Vrhovnoga suca Stjepana Ivekovića i sudsko vijeće. On je znao da je riječ o namještenom procesu. Svejedno je potvrdio nepravednu presudu suca Livija Angera.

6. Medije, novinare, pisce, kovače javnog mnijenja i sve one koji su šezdeset godina blatili nevine žrtve, služeći obijesnim gospodarima.

Sud Povijesti i Istine ne nalazi ni jednu olakotnu okolnost koja bi mogla igdje i ikada smanjiti odgovornost Zločinačke udruge i svih onih koji su u njoj sudjelovali. Sud stoga pod punom odgovornošću, ničim ne dvojeći oko presude, na dan 19. travnja 2007. donosi slijedeću presudu:

Žrtvama čast i pokoj vječni!

Sud Povijesti i Istine

"Svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE"

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin

TKO SU 'MENTALNI HADEZEOVCI' I KAKO IH PREPOZNATI?

„Disciplinirano biračko tijelo“ ove nekada možda svete, ali danas veleizdajničke, podaničke, protu-suverenističke (prema vani), bahate, interesno-umrežene organizacije (prema unutra), je najveće u zemlji, a po svojoj strukturi veoma slojevito i raznoliko. Od interesno uvjetovanih uhljeba, domoljuba realista, do emocionalno-nerealnih ovisnika.

Zaražene virusom odaju slijedeći simptomi: „Hrvatska je mala, slaba, mi ne možemo, mi ne smijemo, ne da svijet, mi smo nesposobni sami voditi zemlju pa nam to trebaju pokazati stranci, mi možemo biti samo dobri sluge, i ovakav nesavršeni hdz najbolje je i jedino rješenje za Hrvatsku, a tko bi drugi, drugi i ne postoje, ne mogu se ujediniti niti dobiti više od 0,5% glasova, glas za druge je rasipanje glasova i glas za sdp, bolje je birati manje zlo, hdz je jedini spas od crvene bande, ne ćemo, ne znamo, ne možemo i ne smijemo Hrvatskoj osigurati nikakav kvalitativni pomak i pozitivnu promjenu, ali smo bolji sluge od ovih, spremni smo i želimo doći na vlast pod svaku cijenu, odnosno biti odaniji Bruxelleski podanici i upravljači Hrvatske“…

Za sve ostale postoji brz i efikasan lijek, samo jedan mali „klik“ u glavama ljudi kojim se definitivno odustaje od veleizdajničkog hdz-a, a kojim se brzo otvara mogućnost spasonosnog sve-hrvatskog, državotvorno-domoljubnog, demokršćansko-pravaškog zajedništva, BEZ hDZ-a. Spasonosni lijek novi je na tržištu, medicinski dokazan, bez ikakvih nus-pojava i najvažnije potpuno besplatan, a zove se Ustaničko cjepivo.

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

Razgovarao: Vlado Čutura

O domovini

Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda.

Prometna, financijska, eksponentska njihova politika ide za tim da Hrvat postane kralj Ivan bez zemlje. Slavoniju su nam preko latifundija dotepenih ili izrođenih spahija, pa preko ungarošvapskih i pravoslavnih, u nehrvatskom duhu odgojenih kolonija skoro već pregazili, stegnuvši našu otimanu zemlju taktikom prometnih pruga, te između Pešte i Rijeke ne može Hrvatska imati industrijskog i trgovačkog središta.

Poglavnik govori

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Živio hrvatski narod!

Živila Nezavisna Država Hrvatska!

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

O prvacima

- O ljudi, o Hrvati, vi se žalite na prvake svoje. Da su oni krivi za sve nesreće vaše, da vas oni izdadoše. A sad čujte što vam kažem: zaista, zaista vam kažem, vi ste krivi za prvake svoje. Za svaki njihov grijeh i vi ste krivi. Zar ih vi ne izabraste!? Ako ste ih izabrali, vi ste krivi i odgovorni za svoj izbor, pa i za pogrešan izbor. Zar niste odgovorni za svoju slobodu? Ako jeste, odgovorni ste i za čuvare što joj ih postaviste, za prvake vaše. A ako vas izdadoše, vlasni ste od njih činiti što god hoćete. Vi niste malodobni i niste ih izabrali da vam budu skrbnici. Nego da budu stražari pred vašom kućom slobode. Ako oni kuću zapale, ili je strancu, neprijatelju vašem u ruke predaju, ugovore njihove odmah raskinite, a njih otjerajte. U svojoj kući slobode, o slobodni narode, ti ni svome ni stranome tiraninu ni izdajniku služiti ne smiješ. Jer ti si odabran da kao slobodan živiš i da sam sobom upravljaš.

Da, pogriješio si, teško si pogriješio. Kako u tebi zataji Božji gen? Ti poslije Drugoga, koji bijaše vrstan vođa, ne izabra novoga vođu, nego izabra sebi prvake. I to mnogo prvaka. Izabra ih, ali ne po svojoj pameti, radi svoga interesa, radi čuvanja svoje kuće slobode, nego se od stranca dade zavesti i nagovoriti pa za svoje prvake sve strance izabra: te Čergaša Brdara, te Sivoga Maljenkoga, te Živodera Pretrgača, te Saranseka Žutoga. Izabra sve ljude tuđe krvi i tako protiv svoje krvi počini zločin. A oni sebi za suradnike izabraše odreda klatež i ta klatež posta tvoje vodstvo i tvoja elita. Od tada ti sve po zlu pođe, jer ti protiv sebe počini veliki zločin.

Čergaš se hvali da je bio u zatvoru kao nacionalist kravatanski, što je laž. On nikad nije bio nikakav i ničiji nacionalist. Po uvjerenju on je bio liberalni ljevičar, kao i ostalo vodstvo Velikog proljeća, a po značaju karijerist, što se i pokazalo u Patriotskom ratu i njegovu daljnjem političkom djelovanju i napredovanju. Pripadao je liberalno-reformističkoj skupini kakva je tada bila i u Svrabiji. No, kako je liberalizam sam po sebi, po svojim idejama, dovodio u pitanje povlašten položaj Svrabi u Kravantaniji, to je nacionalno-oslobodilački pokret u Kravantaniji morao biti proglašen nacionalističkim. On nikada ne bi rušio liberalno-demokratsku Jugoantiju.

I ne bi vam dosta pogrešnoga izbora! Vi i dalje u izboru griješiste. I tako za svoga prvaka izabraste Živodera Pretrgača. Čovjeka niskoga roda, “siromašna duhom i surova karaktera”, kako ga vaš mudri pisac okarakterizira, podrijetlom iz naroda koji za sebe govori da je u Kravataniji živio i prije nego se vi u nju doseliste. On rano ode strancu služiti. Kod stranca je najniže poslove obavljao: pse lutalice je lovio, njihove slike prodavao i od toga nečasno živio. Kako ga sebi za prvaka izabraste? Zar ga na stočnim sajmovima ne upoznaste? Pa on je bio najspretniji i najpoznatiji pretrgač na svim sajmovima. On je od onih što na sajmu obje strane, i kupca i prodavača, za šake hvata, oboma namiguje i prijevarnu korist obećava. Okrutno je i obmanjivačko njegovo srce. Svoju korist izvlači iz tuđega plača. Slavohlepni Herostrat, prodat će vas vašim neprijateljima. On iskaza svoj politički credo izjavom: mene prošlost (vaša, nacionalna) ne zanima. Mene zanima samo budućnost. O, iskorijenjeni, o, isprazni nametljivče, tko te dovede da upropaštavaš narod kravatanski?

Eto, samo vam neke od vaših prvaka spomenuh. Zar su oni prvaci vaši? Ne, svi su oni kao hijene i pretrgači koristoljubivi. A njihovih doglavnika i suradnika, istih kao i oni, ima još mnogo. I svi oni rade za tvoju propast. Ne dajte se u njihove šake. Zato te i probudih i pozvah da se mačem opašeš i na stražu postaviš budne, one koji prvi ustaše.

Vaše “vođe”, ti otrovni nekulturni i necivilizirani buržujčići, niski su prizemljari koji ne poznaju vrijednosti neophodne za izgradnju nacije, zajednice uzvišenih. Jer i sami su bez vrijednosti, obični oponašatelji površnosti i amorala “velikoga” Zapada. Po svaku cijenu, i to je njihov najviši doseg, nastoje da vi postanete Oni, Drugi. Vode vas u obezličenje, u duhovnu pustinju. Navikavaju vas da živite bez nade, bez identiteta i bez vjere. To je zločin protiv humaniteta, veliki zločin protiv čovjeka, psihocid. Vaši vam prvaci Domovinu u kurtizanu pretvoriše: u zemlju svačiju i ničiju.

Zato pazite kad birate svoje prvake. Ne birajte zlatouste. One što samo pljesak od tebe očekuju i u njemu oholo uživaju. Oni svoj govor i vaš pljesak smatraju za dovršeno djelo. I ne čeznu za drugim djelom. Ne birajte ih, jer oni nemaju značaj da nose teško breme tvoje sudbine. Klecava su im koljena i mlitave su im mišice u dane teške, u dane sudbinske. Za svoje prvake birajte ljude moćne riječi, one što riječ svoju u djelo pretvaraju. A ljepota njihova djela veća je od ljepote riječi njihove.

Iako najmudriji nisu uvijek i najsposobniji, oni prvi shvaćaju i najbolje znaju što bi bilo najbolje učiniti u državi i za državu. Njihova nesposobnost je u tome što su nepraktični, što nisu ljudi djela nego ideja. Nedostaje im odlučnosti i praktične sposobnosti organiziranja naroda. Oni su ljudi istine i strano im je zavođenje mase i korisno laganje. Za državništvo su također sposobni, ali ipak rjeđe, dok su za političare sasvim nesposobni. Sjetite se Platona i njegove političke sudbine (bio je doveden na trg robova da bude prodan kao rob, jer je kralju tiraninu Dioniziju sa Sirakuze sugerirao vođenje politike po filozofskim načelima, Aristotelove sudbine i njegova prisilnog izbjeglištva poslije smrti Aleksandra Velikog, kao i mnogih drugih sličnih slučajeva u povijesti. Nasuprot tome bilo je i filozofa koji su dobro razumjeli razliku između mudraca i političara, kao što je to bio Heraklit koji se odrekao kraljevske časti u korist svoga brata, da bi se bavio filozofijom, vjerojatno se smatrajući nepodobnim za vladara.

Kad birate svoje vođe, sjetite se kako je Isus s božanskom mudrošću postupio. On po svojoj providnosti osnovao Crkvu na Zemlji koja na Zemlji treba pripremiti čovjeka za kraljevstvo nebesko. Na čelo Crkve postavi Petra, priprostoga ribara ali čovjeka čvrste i postojane vjere, bez intelektualističkih pa i teoloških dilema. On je trebao širiti vjeru i propovijedati, ali prvenstveno znati upravljati Crkvom i unaprjeđivati je među poganskim, neprijateljskim vlastima. Petru čvrstu kao Stijena, ali, prije svega snalažljivu političaru koji ga zataji tri puta, ali ga ne izda. Njemu praktičnom upravljaču ostavi vlast u Crkvi, a ne ni evanđelistu i apostolu Ivanu, jednom od prvih dvanaest, teologu-filozofu (bijaše blizak i gnozi) kojega je Isus osobito ljubio, pa ni Pavlu, obrazovanom rabinu koji je stekao i visoku grčku kulturu i znao mnoge jezike, teologu kojega je, prema vlastitoj tvrdnji, uskrsli Isus pozvao za apostola. Ne, dakle njih “metafizičare”, nego Petra, praktičnoga upravljača izabra. Tim upravljačkim sposobnostima, (uz ostale), i danas se vodi Katolička crkva pri izboru rezidencijalnih kardinala i biskupa.

A vi mudraci, vi što žeđate mudrost bogova, vi što imate intelektualni kompleks, zebnju nedosegnute mudrosti, vi buntovnici misli što se brine, bunite se uporno, skrušeno i hrabro. Sklapajte ruke i što češće idite pod lotosov cvijet. Ne malaksajte u danima beznađa nego tražite. Tražite da vam se objave tajne koje do sad nisu nikome objavljene. I bit ćete uslišani, bit će vam kazano, bit će vam mnogo darovano. Ali se ne nadajte posljednjoj tajni. No, ona je prema vama dobrohotna. Vaša mudrost potječe od poniznosti pred posljednjom tajnom. Budite pred njom ponizni jer i najmudriji se u traženju nađu pred posljednjom neodgonetljivom tajnom. I ne prestajte se krijepiti medovinom.

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Omladina br. 3, studeni 1937.

FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM

Što je uopće fašizam? - Svakako je to pitanje malo nezgodno za one, koji nam govore, da smo fašisti, jer, ako slučajno koji od njih i znade o fašizmu nešto više od toga, da je "svjetska opasnost" i napose "zakleti neprijatelj mira i demokracije", onda mu mora biti jasno da smo mi i fašizam dva svijeta, koji nijesu identični. Stoga je potrebno da malo osvijetlimo sam fašizam, prije nego pokažemo, kako je zapravo došlo do toga da smo mi najednom postali "fašisti", pa da se odmah uvjerimo, kako je naše novo ime nesretno izabrano, a namjera jasna i prozirna.

Što bi imalo uopće značiti "fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma"? Kada bismo rekli: "fašističko tumačenje nacionalizma", to bi se dalo još kako tako podnijeti. Ali čim smo jednom kazali "hrvatskog nacionalizma" time smo pojam potpuno jasno odredili i upravo je apsurdno odredivati ga nečim, što je samo po sebi neodredeno. Jer konačno nije fašizam bitno promijenio niti talijanski nacionalizam, nego je baš ovaj posljednji stvorio i dao svoj sadržaj fašizmu. Kako bi smiješna bila analogija: demokratsko tumačenje hrvatskog nacionalizma! Po tom bismo mi kao narod izrazito demokratskih tradicija morali biti isto što i Englezi, a ovi opet jedno s Francuzima itd. Do kakvih bi nas nelogičnosti dovelo raščlanjivanje fraze o fašizmu nije potrebno dalje ni spominjati. Sapienti sat!

Zašto su nas dakle nazvali fašistima, kako je došlo do krilatice o "fašizmu"?

Rusija je preko noći postala "najdemokratskija" država. I dok smo u zaključcima VI. kongresa Treće Internacionale čitali o "imperijalističkom Društvu Naroda", o "nasilnom ukidanju buržoaske vlasti (buržoaskih sudova, parlamenata)", o "suprotstavljanju buržoaskoj demokraciji" (vidi 'Programe de l'Internacionale Comuniste suivi de statuts de l' I.C." Paris 1935. str. 18, 19, 32, 33), zaključci VII. kongresa bili su već puni slatkih riječi o čuvaru mira Društvu Naroda i braniteljici pravde čovjekoljubivoj demokraciji! I svi znadu, što je dalje slijedilo: sovjetski delegati u Ženevi, sudjelovanje na svim mirovnim konferencijama, i, kao kruna svega, "najdemokratskiji ustav na svijetu".

Mora se priznati da je taj plan dobro smišljen. Svakako bi bilo mnogo teže, upravo nemoguće, kad bi se netko na pr. kod nas pokušao otvoreno usprotiviti gigantskoj borbi hrvatskog naroda. Tko bi joj stao na put, bio bi smrvljen. Trebalo se dakle pritajiti i zavući u jedinstvene narodne redove, rastočiti ih iznutra, tiho i neopaženo... I zbilja, što vidimo? Ljudi, koje je Stjepan Radić izbacio iz narodnog pokreta radi komunizma; ljudi, koji nisu bili nikada u partiji, čak i oni koji su se redovito borili proti našoj narodnoj akciji, opet ulaze u narodne redove. Oni postaju tumačima hrvatske narodne ideologije, nastoje da je izopače, da joj oduzmu pravu sadržinu, i tako je otupe. I kad mi ustajemo protiv njihova izdajničkog rada, što mogu drugo, nego nas optuživati pred hrvatskom javnošću kao fašiste. - Uostalom, zar ima tu što zagonetna? Pa to je točno prema direktivama Kominterne!

Znademo, kako je došlo do parole o fašizmu i tko ju širi. Ali, kakav je to kriterij, po kojemu se nekoga klasificira kao fašistu? Svakako, borba protiv komunizma i odlučni nacionalni stav. To je glavni i jedini razlog.

Tako nam postaje odmah jasno, da problem nije tako jednostavan i da ga treba dobro razmotriti. Jer danas voditi borbu otvoreno protiv "komunista" znači gotovo isto, što i lupati po zraku. Udariti po nečemu drugome, recimo po "demokraciji", znači, ako je teren dobro ispitan, pogoditi komuniste. Ali to je moguće samo uz cijenu date proglase fašistom. Jer: biti protiv pojma "seljačkog naroda" znači, biti protiv seljačkog prava, protiv socijalne misli, dakle protiv seljaka uopće. Biti protiv slavenske misli znači biti proti Seljačkoj Stranci. Biti protiv mirotvorstva znači biti protiv demokraciji (koja znači slobodu i jednakost čovjeka pojedinca i naroda), a za rat, za klanje. Ili sve zajedno: biti protiv pokreta, koji je okupio cijeli hrvatski narod, dakle biti protiv hrvatskog naroda - biti fašista". (Ovo službeno mišljenje ljevičara iznosi, što je vrlo značajno, i Stjepan Kranjčević u članku "Fašističko tumačenje hrvatskog nacionalizma", "Nova Riječ" od 7. X. 1937., napadajući Maticu Hrvatsku, što podupire "Omladinu", koja donosi članke kao što je "Hrvatska omladina u današnjici". "Taj je članak od početka do kraja prožet fašističkim mislima" itd. - tvrdi g. Kranjčević. Ne kanimo voditi polemiku s g. Kranjčevićem - bez obzira na logički kriva tumačenja - s jednoga jednostavnog razloga: g. Kranjčević ili ne poznaje fašizam ili hrvatski nacionalizam (vjerojatno ovo posljednje). Tko bi imao i najprimitivnijih pojmova bilo o jednome, bilo o drugome, ne bi nikada mogao identificirati hrvatski nacionalizam s fašizmom. Po toj logici bio bi Ante Starčević, otac hrvatskog nacionalizma, fašist - dakle, upravo pola stoljeća prije nego je fašizam nastao!).

Vjerujemo, da će se mnogima učiniti čudnom naša upornost u pobijanju pojma "seljački narod". Jer, konačno, ta se riječ narod upotrebljava u vrlo različnim značenjima; govori se o narodu, a jedamput se misli na puk, masu, drugi puta na podanike jedne države, ili opet baš na vladajući dio, na "suvereni narod" itd. ali evo ovdje se bag ne radi o pukoj pomutnji pojmova, nego je stvar mnogo ozbiljnija. I ta činjenica diktira našu upornost.

Narod nije neka klasna formacija, koja nastaje vršenjem istoga posla. Narod je duhovna zajednica, koju sačinjavaju sve prošle, sadašnje i buduće generacije, a nastala je dugim proživljavanjem zajedničke sudbine, i na njezino formiranje utječu više iracionalni momenti od racionalnih. Narod je duhovna zajednica, pa se on najbolje poznaje po svojoj posebnoj kulturi, ali na njezinom stvaranju imaju jednak utjecaj i selo i grad, šta više oni imaju jasno određene uloge u stvaranju narodne kulture, pa nestankom bilo jednoga od njih i ona propada. Selo je konzervativno, te je manje izloženo stranim utjecajima od grada, i zato je ono najizrazitiji predstavnik narodne kulture, narodne individualnosti, i narod bez seljaštva nema budućnosti. Selo je napose izvor fizičkog pomladivanja. Stoga je očito njegovo značenje u svakom narodu, ali je isto tako očito i značenje grada, te se ne može ozbiljno tvrditi, čije je značenje veće, jer su njihove uloge podijeljene, pa je sigurno da nisu iste, ali to još nipošto ne znači da nisu jednako vrijedne i potrebne. Selo je svom konzervativizmom čuvar tradicije, bez koje se ne može ni zamisliti narodni život, a grad je svojim idealizmom središte napretka, pa se stoga u njemu razvija svaka viša kultura. "Tko bi to zanijekao morao bi zanijekati tri četvrtine povijesti čovječanstva. Bez grada od starih vremena do danas nije bilo nikakvih duhovnih stvaranja povijesnog trajanja. Sam Krist morao je iz sela, iz Galileje, da pođe u Jeruzalem, da postane utemeljiteljem kršćanstva, a Petar je morao poći u Rim, da u vječnom gradu utemelji univerzalnu crkvu. Nije u Abderi, već u Ateni stvorena filozofija, koja i danas zadivljuje umne duhove. U Beču i Leipzigu stvorile su se veličanstvene muzičke tvorevine i tamo su među ostalima stvarali Bach i Beethoven. Bez Firence, Milana, Rima, Mletaka i drugih talijanskih gradova ne bi bilo renesanse, a najviše cvatnja njemačke sredovječne umjetnosti, graditeljstvo i slikarstvo, vezano je na gradove. Nizozemske veličanstvene slikarske škole bile su utemeljene u gradovima. U Leipzigu, Weimaru, Strassburgu, Rimu, našao je Goethe uzore za stvaranje svojih velikih djela. Što bi bilo od naše hrvatske kulture, da nam nije bilo Splita, Zadra, Hvara, Trogira, Senja, Dubrovnika, Varaždina, a konačno što bi bilo od suvremene naše kulture, da nam nema Zagreba. Što bismo mi bili bez Boškovića, Gundulića, Marulića, Hektorovića, Zlatarića, Vitezovića, Medulića, Kačića, Lučića, Bulića, Jagića i svih drugih velikana i stvaralaca. Zar bi se za nas znalo u svijetu i što bismo uopće vrijedili u obitelji čovječanstva?" (Lukas)

Nije dakle naša upornost bezrazložna, niti je nadahnuta nekim strančarskim predrasudama. Može se seljake nazivati "seljačkim narodom", ali se ne može iz tog, samog po sebi beznačajnog naziva, razvijati doktrina, koja je, kako smo pokazali, skroz na skroz klasna, dakle anacionalna. Ona se protivi narodu kao cjelini, a isto tako i staležima, kao narodnim jedinicama, jer i svoje posebne staleške interese mogu oni ostvariti samo kao narod, samo u okviru naših nacionalnih težnja, u kojima je jednako uključena sloboda, kao i socijalna pravda.

Proučavajući, u čemu je bitnost naroda, nauka je utvrdila, da je izvjesna jezična srodnost među nekim narodima bez ikakvog utjecaja na njihove uzajamne osjećaje. Tako piše i prof. Ratković u svojoj studiji o narodu: "O 'srodnosti' naroda, dotično o srodnim narodima zapravo se i ne može govoriti. U čemu da se traži srodnost?" "Svaki narod traži prije svega sebe i svoje; on to hoće svom snagom prirođenoga osnovnog nagona. Svatko, tko ga u tom nastojanju barem ne sprečava, može mu biti prijateljem, a svatko, tko mu je u tome na putu, ga u bilo čemu ugrožava, postaje mu protivnikom, pa i neprijateljem, pri čemu je posve svejedno, je li mu taj drugi narod 'srodan', posve 'tuđ'."

A što bismo rekli o demokraciji? Nije li ta riječ dovoljno diskreditirana pred mlađim generacijama time što je boljševička Rusija, država komunističkog barbarstva, uzela njezino ime? Zar nije takova demokracija ruglo dvadesetog vijeka? Jer ako demokracija zaista znači kulturnost, čovječnost, poštivanje slobode i prava pojedinaca i naroda, onda joj treba svakako promijeniti ime. U takovoj "demokraciji" boljševičkog tipa, mi ne vidimo drugo nego masku, pod kojom se u ime pravde počinja nasilje, a u ime slobode podržava ropstvo. Stoga je i ovdje vrlo prozirna prava namjera. Ta zar ćemo se mi boriti za takvu "demokraciju"? Pa njezine smo blagodati već odavna iskusili!

Ali čemu to pisati. Nije komunistima do mira, nego do neopiranja njihovih protivnika. Kominterna, koju je rodila revolucija, istakla je zastavu mira! Ako ništa nije jasno, njihova je parola o miru jasna i prozirna.

U stvari je ta bojazan za jedinstvo naših narodnih redova pusta pripovijest. Nikakva izvanja sila ne ruši jedinstvo jednog naroda, nego ga baš stvara, utvrduje. Kad bi dakle ta naša borbenost bila i uperena protiv jedinstva narodnih redova, ona bi ih još samo više zbila. Jedinstvo se ruši iznutra, kad pojedinci potajnim radom demoraliziraju zajednicu, unose u nju nešto novo, njoj strano i neprihvatljivo. Konkretno: kad se sa svim silama nastoji raširiti uvjerenje, da jedan stalež može i sam za sebe tvoriti narod, onda to znači stvarati u narodnoj zajednici klasni duh nasuprot nacionalnom, a to je isto, što i razarati narodnu zajednicu. Naprotiv otvoreno pobijati vrijednost ili objektivnu egzistenciju nekog naroda, znači jačati njegovu svijest.

Ova je teorija dovela i dovesti morala Hrvate do 1848. godine. Ovakve se teorije držao u zagrebačkom saboru pok. A. Starčević. On je sa svojim pristašama u ovoj stvari zbilja imao narodnu misao protiv tuđinske: on s odmetnicima nije htio razgovarati, pa je uz Starčevićevu Stranku Prava bila svaka druga 'narodna' stranka ili sramotna petljanija ili pače zločinstvo." (Tko ne ide s narodom i ne spada među narod. Božićnica, 1924. g.).

I zato naši marksistoidi mogu pjevati himne miru, ali ako itko, hrvatska se omladina ne će dati zavarati. Kolikogod bio mir nešto veliko, uzvišeno, hrvatski nacionalizam je još nešto veće, još uzvišenije. Žrtvovati ga u ime nekog mira bio bi apsurd i zločin u isti mah.

Naša je ideologija jasna i ne može biti drugačija, o njoj se ne može diskutirati, jer nju je stvarao vjekovima hrvatski narod, pa se ona može samo primiti ili odbiti, ali nikako mijenjati. Nismo je iznijeli da branimo sebe, ili da dokazujemo njezinu vrijednost, nego da razotkrijemo prave namjere onih, kojima je hrvatstvo uvijek na ustima, a u duši mu spremaju zator i smrt. Pa ako je izvjestan dio naše inteligencije zaista povjerovao, da se hrvatska omladina zanosi nekim stranim, nehrvatskim idejama, imat će, uz sve ovo, još prilike i vidjeti našu hrvatsku svijest, koja je danas veća, nego što je ikada bila, naš nacionalizam, koji zazire od strančarstva, naš idealizam, koji se ne izživljuje u pustom nazdravičarstvu i nekom fantastičnom mesianizmu, nego u žilavom radu, borbi i ljubavi za našu buduću Hrvatsku - "najdivniju domovinu čitavog planeta".

Tko je mogao Čovjeku - Mili Budaku oko vrata štrik svezati?!

Mogli su samo komunisti - staljinisti - titoisti - ubojice iz strasti

Uvodna pripomena

Postupam tako, da što bolje prikažem Milu Budaka od ličkog siročeta, kroz mladost u kojoj ga život nije mazio do zrelog čovjeka nadarenog svima providnostima i toplom ljudskošću, u koju Budak stavlja ličkog čovjeka, ali ne zanemaruje svojim perom niti druge ljude.

Bokun hrvatske tragedije

Među djelatnicima uma i pera, tragedija Mile Budaka je najveća i najstrašnija. Bilo je hrvatskih pisaca i pjesnika, koji su rano umirali od tuberkuleze (Sudeta), od prehlade (Šenoa), od živčanog sloma (Kovačić, Vidrić), od raka (Matoš, Kranjčević), bilo ih je koji su pali na bojnom polju (Galović), koji su strijeljani (Kozarčanin, Cesarec), ali nijedan nije završio na strašnim vješalima kao Mile Budak.

Kakova je to tragedija namijenjena nama Hrvatima, da se u njoj ljubav za svoj dom, za svoju obitelj i za domovinu proglašava izdajom, a djelovanje protiv Hrvatske zadobiva lijepe nazive i kiti ih se medaljama i diplomama za zasluge. Slijedom Shakespeara: "Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!"

Jezovitijeg događaja jedva je moguće naslutiti. Njegova nedorasla kći Grozda na putu kroz Sloveniju nezaštićena, izložena neprijatelju hrvatskog naroda, obuzetog strašću najtamnijih poriva, završit će negdje u bezdani slovenskog alpskog krša. Nakon gubitka majke, Budak je spjevao pjesmu - "Svojoj dječici", koja završava:

"Visine, duljine, daljine u vječnosti su u Svemogućega, Sirotice moje..."

Mile Budak, najveći naš književnik iz naroda za narod, sin ponosne zemljice Like, drage nam zemlje Hrvatske, rođen je u Svetome Roku 30. kolovoza 1889. godine, a od zločinaca komunista, obješen u Zaprešiću, nedaleko Zagreba 07. lipnja 1945. godine.

"Upravo zato jer je bio dobar smaknuli su ga komunisti, bojeći se da njih i njihove sljedbenike odvede na put dobra, što je za njih bilo neprihvatljivo jer su oni sijali zlo, slijedili zlo i živjeli od zla."

Kao pripravnik zapošljava se Dr. Mile Budak u odvjetničkome uredu kod Dr. Ante Pavelića, s kojim od tada doživotno surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava i biva izabran na njenoj listi za zagrebačkog gradskog zastupnika. Istaknut domoljubljem postaje Mile Budak starješina Hrvatskog sokola, urednik Hrvatske misli (1924) i Hrvatskog prava (1924. do 1932.). Kao odvjetnik branio je Dr. Mile Budak u svibnju komunističkog prvaka Vladimira Ćopića. Nakon odlazka Dr. Ante Pavelića u emigraciju, preuzima Budak vodstvo HSP-a i s njime pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), u kojoj blizko surađuje s Vladkom Mačekom.

Njegov pravi književni rad počinje 1930. godine. Do 1941. izdao je čitav niz knjiga i postao najreprezentativniji hrvatski književnik. Nakon niza djela: "Pod gorom" (1930); "Raspeće" (1931); "Na ponorima" (1932); "Opanci dida Vidurine" (1933), Matica hrvatska izdala je njegovo najveće i najbolje djelo u četiri svezka "Ognjište" (1938). Te iste godine objavljen je i roman "Direktor Križanić", pa onda "Rascvjetana trešnja", "Na Veliki petak", "Musinka"(1941), "Ratno roblje", "Na vulkanima" i "San o sreći" (1942).

Mile je smatrao ustaše takvima, kao što im ime kaže, junačkim ustanicima protiv nametnutog zla od nacifašističkog režima Aleksandra Karađorđevića. Takvi su i bili ustaše tijekom čitave hrvatske povijesti, napose protiv ugnjetavačkih fašističkih Srba, pa su ih zato Srbi sotonizirali, a hrvatske posrbice prihvatile tu sotonizaciju najhrabrije hrvatske vojske, koju su po hrabrosti nadmašili samo Hrvatski branitelji od 1991. do 1995. Budak se vratio u domovinu 1938. godine, kad je ustaška djelatnost u Italiji i u Njemačkoj bila zabranjena u skladu s novom beograskom politikom Dr. Milana Stojadinovića, da se uspostavi savezničko prijateljstvo velikosrpske Kraljevine Jugoslavije s nacifašističkom Osovinom Berlin - Rim.

Na poziv Vladka Mačeka sudjeluje Mile Budak od 5. do 7. studenoga u Zagrebu, u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK, kada su usvojene "Zagrebačke punktacije", potom, kako je već naprijed dotaknuto, 02. veljače 1933. emigrira, prvo u Austriju, zatim u Italiju.

Povodom Sporazuma Cvetković - Maček od 26. rujna 1939. objavljuje protumačekovski letak pod naslovom "Lajbek je zakopčan", u kojem osuđuje Mačekovu politiku i sporazum sa Srbima, od kojih se ništa dobroga za Hrvate ne može očekivati.

Imenovan je 12. travnja 1941. predsjednikom privremenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja ministrom bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, što je službeno produženo 24. lipnja iste godine.

Na osobni zahtjev 05. studenoga 1943. Dr. Mile Budak je razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Iz Zagreba odlazi Dr. Mile Budak 06. svibnja 1945. godine, ali su ga britanske vojne vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud II. armije obtužio ga je za izdaju domovine i ratni zločin te osudio na smrt vješanjem. Ono što nije mogao izvršiti Karađorđevski kraljevski Beograd, izvršio je na podmukli način komunistički velikosrbski Beograd, obtuživši ga radi ustaštva i izdaje domovine.

Književnik Dr. Mile Budak samostalno je ponovio izdanja svojih djela i objavio nova djela u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako slijedi: Ognjište , I.-IV. (III. izdanje 1941.), prema kojemu je snimljen film, netragom izgubljen(?). Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (Tito Strozzi i Vojmir Rabadan) te se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izvođen u kazalištima Zagreba, Sarajeva, Osijeka te u Beču, Pragu i Sofiji. Poslužio je i kao libreto (glasboslov) za operu (Antunu Dobroniću). Budakovo "Ognjište" prema Slavku Ježiću ostaje kao glavno njegovo djelo i jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće. U njemu je Budak ostvario težnju novije svjetske književnosti, da pisac pokaže u djelu narodne i psihičke osebine svoga naroda i svoju povezanost s narodom. Budakovo djelo nije razumska konstrukcija pomno proučenih detalja kao Reymontovi "Seljaci", nego intuitivno uživljavanje i dozivanje u sjećanje dojmova iz najranijeg djetinjstva. U "Ognjištu" je nezaboravno prikazan čitav duhovni i tjelesni život ličkog seljaka u svoj njegovoj praiskonskoj snazi i dinamici, sa svim svijetlim i tamnim stranama, a napose u onoj nagonskoj, bezbrojnim generacijama naslijeđivanoj težnji, da se ne utrne ognjište, da se ne prekine kontinuitet obitelji.

Budak je zaista, umjetničkom intuicijom, duboko zavirio u kolijevke i u ponore ljudske duše, gdje se odigravaju nikad dovršene borbe između dobra i zla. Kao što je u liku Blažića Budak dao vrhunski lik ljudske zloće, upornosti u zlu, u Aneri, Blažićevoj žrtvi, dao je lik hrvatske majke - vjernice, koja svoj vijek proživljava u metafizici vjerovanja i ljubavi. A Budakov Lukan predstavlja mrava radnika, ličkog seljaka, koji svojim golemim šakama prevrće, brazdi i zasijava crnu zemlju, čuva ognjište, obitelj i blago, jedva razlikujući ljubav prema ljudima i prema zemlji, blagu i stvarima. Sve je to za njega jedna cjelina. Bez zemlje nema ognjišta, nema blaga, nema zajednice, nema zadruge, nema obitelji ni naroda. Sve to čini naravnu organsku cjelinu. Nju treba primiti kao bitak i voditi je razborito, s odanošću i ljubavi, čuvajući naravni sklad i ravnotežu. A sve to, da se sačuva, da se održi ognjište kao središte ovog jedinstva, kao simbol narodnog života u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti. Sukobi dobra i zla u Budakovoj duši bili su duboki, olujni i potresni, primjereni njegovome superiornom umjetničkom talentu. Blažić je tuđi čovjek u ličkoj seljačkoj sredini. Zaražen tuđim duhom, bio je u Americi i on samo prividno živi s ličkom seoskom sredinom. Ne prihvaća njegovih vjerskih, moralnih ni pravnih zasada. On bi htio biti zakonodavac samo jednu noć - od Danice do Danice, pa da vidiš, kako bi se zakoni mijenjali! Pobuna i nihilizam govore kroz njegovu dušu. Jedno zlo, nedozvoljena ljubav, bezumna strast izvlači iz njegova mozga i njegovih grudi najnevjerojatnije planove novih zločina. On maltretira vlastitu ženu, sanja o izvlašćenju vlastitih sinova, kuje plan, po kojem bi imao postati sinoubojica. I ništa ga to ne smeta: ni molitve seljaka u crkvi, ni smrt oko njega, ni rat sa svojim strahotama. Propovijed plovana ga ništa ne dira. On pritome spava, dok nije osjetio prigovore protiv sebe samoga. Od tada, umjesto poboljšanja, Blažić sve prkosnije prezire vjersko-ćudoredne zasade svoga sela i upravo se veseli, kako će sve to pogaziti. Blažić je tip savršenog zločinca. Mile Budak gleda Blažića tuđincem u sredini svojih dragih ličkih ognjišta, a njegovu žrtvu Aneru gleda kao anđela. On joj se divi i obožava je, uz nju je, iako umjetnički posve neprimjetno. A Lukan batina Blažića, ponižava ga i konačno ubija.

"Mjesečeve su zrake obasjale crkvu Svetog Roka pa se je toranj čudesno isticao kao neumorni stražar i zaštitnik naših, patničkih i nerazorivih ognjišta".

Ustašama svira ustajanje

* Ovu pjesmicu me naučila majka već 1945. godine u austrijskim logorima nakon što smo izbjegli iz svoje Domovine pred srbokomunističkim pokoljem.

DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE

SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA

VJEKOSLAV KLAIĆ

Hrvatska njiva, 1917.

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.

Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.

II. Radi!

Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.

Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.

III. Štedi!

Teško onome, za koga se može reći: "Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je." A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: "Što dobijemo, to zapijemo."

Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu? Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino. Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.

IV. Budi umjeren i trijezan!

I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.

Teško narodu, koji nije navikao "boraviti trijezne dane". Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: "Jedu da bljuju, a bljuju da jedu." Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku stigla katastrofa na Mohačkom polju?

V. Čuvaj zdravlje!

Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!

Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih. Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim. Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.2

VI. Ženi se!

A hrvatski puk zgodno kaže: "Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave", ili "Čovjek je sam kao dub posječen", pa još dodaje: "Ni u raju nije dobro samomu".

Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema. Divno veli narodna riječ: "Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca." Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda. Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?

VII. Uči i napreduj!

Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna: "Pleti kotac, kao što i otac", ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.

U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: "Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni".

VIII. Budi svoj

Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi. Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.

IX. Pomaži Hrvatu

Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?

Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: "Svoj k svomu!" Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!

Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!

Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.

Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: "Zdravstvuj, care, umirući te pozdravljaju!"7

Prema radu: Mira Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb)

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

VRATITE SE

Bojovnikov epitaf

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

Hrvatski branitelji,

povedite nas 27. srpnja 2014. u akciju protiv fašizma i komunizma!

Hrvatski domobrani,

Domoljubni Hrvatski narode,

Domoljubni i državotvorni Hrvatski narode, Hrvatski branitelji, Hrvatski redarstvenici, Hrvatski častnici i vojnici, veterani Hrvatski domobrani i sve hrvatske udruge i institucje, Hrvatska mladeži i svi Hrvati i građani, koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom pridružimo se Hrvatskim braniteljima i zajednički spriječimo fašističko-četnički i marxističko-komunistički dernek, na kojemu se neprijatelji Hrvatske i Hrvatskog naroda okupljaju na slavu svoga zločinačkog fašističkog i komunističkog ustanka protiv Hrvatskog naroda u Srbu 27. srpnja 2014. godine.

Štoviše, Europska Unija, u kojoj je Hrvatska članica obznanila je Rezoluciju 1481, kojom se zabranjuje djelovanje totalitaristima: fašistima i komunistima. Zabranjuje se fašistima i komunistima djelovanje u politici.

Ovim zajedničkim dernekom srbskofašističkih četnika predvođenih Miloradom Pupovcem i komunističkih zločinaca predvođenih Ivom Josipovićem, nasljednikom zapovjednika Golog otoka pokazuju srpski fašisti i marxistički komunisti svoje protuhrvatsko zajedništvo u Drugom svjetskom ratu, u poraću, u srbskom agresivnom i genocidnom ratu na Hrvatsku od 1991. do 1995/97. i nadalje, što moramo spriječiti i zabraniti.

Ovdje se ponavlja Poziv za organizirani odlazak u Srb i podpisnik ovog pisma - antifašist i antikomunist Dragan Hazler u svima svojim ulogama za neovisnu, demokratsku i pravednu Hrvatsku poziva sve ljude u Hrvatskoj i sve antifašiste i antikomuniste iz Europske Unije i iz svih antifašističkih i antikomunističkih država da se pridruže Hrvatskom narodu u konačnom obračunu s ostatcima četničkog fašizma i marxističkog komunizma u Hrvatskoj. Pokažimo to već 27. srpnja 2014. u Srbu i nadalje!

Prosvjed u Srbu 27. srpnja 2014. godine

Za organizirani odlazak u Srb molimo vas da se javite koordinatorima:

Po uzoru na gornji POZIV za organizirani odlazak u Srb, molim ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dijaspori - HAZUD u Baselu i osobno da se sve domoljubne Hrvatice i Hrvati i sve lojalne građanke i građani organiziraju na sebi mogući način i dođu 27. srpnja 2014. u Srb spriječiti i zauvijek zabraniti udruženi fašistički i komunistički dernek!

Zahvaljujem i pozdravljam u ime poštene i domoljubne hrvatske savjesti!

Poziv Hrvatskim braniteljima da spriječe zločinački kult u Srbu, 27. srpnja 2014.

Hrvatska je članica EU i UN, a ne poštiva Međunarodne konvencije!

Protivno Međunarodnim konvencijama u Hrvatskoj se slavi zločince

Srpska pravoslavna crkva poznata kao državno politička nasilnica kroz cijelu povijest uzdiže na slavu oltara fašističke četničke zločince Dražu Mihailovića i fašističkog vođu SPC-protu Momčila Đujića…

Zločinačka Titova era je zlostavljala čak poginule u ratu i rušila im grobove

Kakova je ovo država Hrvatska po pitanju Konvencije o ljudskim pravima, u kojoj ni živi ni mrtvi Hrvati u Hrvatskoj nisu ravnopravni s genocidnom srpskom nacionalnom manjinom, koja se nije odrekla četničkog fašizma i u zadnja dva rata je ubijala, progonila, svestrano zlostavljala Hrvate, pljačkala i uništavala sva dobra u Hrvatskoj, silovala majke, djevojke i malodobne djevojčice ubijala djecu (Srbi su ubili od 1991. do 1995. 402 hrvatske djece), minirali ubitačnim minama malne polovicu Hrvatske.

Sabor Republike Hrvatske postupa protivno Međunarodnoj konvenciji

Posebice je zabrinjavajuće da je Hrvatski sabor komunističke SDP (KPJ) Ivice Račana i koalicije za predsjednikovanja komunističkog udbaša Sjepana Mesića ukinuo i zabranio rad Saborskoj komisiji za utvrđivanje žrtava rata i poraća.

a) na komemoracijama sepskim žrtvama nacifašističkog terora, što je opravdano i ispravno, ali ne sudjeluju na komemoraciji hrvatskih žrtava, koje su počinili komunisti i četnici…

Ne postoji nijedna Međunarodna konvencija koja dozvoljava kult prema zločinačkim ustancima, kakovi su bili srpski fašističko-četnički ustanci i komunistički genocidni i vandalski ustanci.

Komunisti i fašistički četnici zajednički slave svoje ustanke

Samo u Hrvatskoj djeluju zajedno i nekažnjeno srbski fašistički četnici i genocidni komunistički antifašisti – zajedno održavaju jubilarne ustaničke derneke, primjerice u Srbu, Veljunu, Petrovoj gori, Brezovici, Kumrovcu…

Važno i treba ponoviti:

Slunjani ne dozvoljavaju kult četničkog ustanka u Veljunu

Četničko-fašistički i komunistički ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941.

Četnički fašistički ustanici u Srbu su poubijali i prognali tisuće nedužnih Hrvata u tome kraju Zagore i Like, čak su ubili komunističkog prvaka Marka Oreškovića jer je bio Hrvat pa se pitamo, što se tu ima slaviti. Zašto Republika Hrvatska krši Međunarodne konvencije i EU rezoluciju 1481 obznanjenu protiv komunizma i fašizma.

Vlasti Republike Hrvatske moraju zabraniti fašističko-četnički i komunistički kult u Srbu i drugdje u RH. Ne učine li to, pisatelj ovih redaka će tužiti Republiku Hrvatsku i predsjednika RH Ivu Josipovića pred pravosuđem Europske Unije i međunarodnim sudovima UN-a.

Velečetnik Pupovac vuče komunjaru Ivu Josipovića poput “Vola oko stola”

Veljunu i Srbu je počeo četničko-fašistički ustanak i klanje Hrvata već u travnju 1941.

Neizostavno dodajem: Niti jugoslavenske komunističke vlasti niti vlasti novostvorene RH niti Milorad Pupovac ni Božo Biškupić nisu podigli spomenobilježje hrvatskoj obitelji Mravunac – prvim žrtvama fašističkog srbsko-četničkog pokolja u tome dijelu Hrvatske.

Taj fašistički srbsko-četnički spomenik stoji uz glavnu cestu u Veljunu, obnavlja se hrvatskim novcem i služi “na čast” Republici Hrvatskoj – članici UN i EU, poglavito četniku Miloradu Pupovcu i komunističkom agnostiku Ivi Josipoviću..

Srb i Knin su bili još istaknutija četničko-fašistička žarišta, nego Veljun

“Jedanaestog travnja 1941. Slavko Kvaternik izdao je pod brojem 4/41 naredbu, kojom se ovlašćuju sve banovinske ustanove da mogu i nadalje obavljati svoje poslove služeći se postojećim načinima i žigovima Banovine Hrvatske…

Pučanstvo pravoslavne vjere, odnosno Srbi, kako su zahtijevali da ih se zove, oduvijek su u kućama imali raznog oružja, od kojega se ni uz koju cijenu nisu namjeravali razdvojiti. Sada, prvih dana na početku rata, a potom i raspada Jugoslavenske vojske, došli su u priliku da se naoružaju koliko god ih je volja. Stoga nije bilo srpske kuće, koja ne bi imala barem vojnički karabin i obilje streljiva. No, nisu bili rijetki oni koji su pokupili automatsko naoružanje, pa čak i dobro posakrivali lake brdske topove što ih je vojska ostavljala gdje ju je zateklo opće rasulo: u stogovima sijena ili slame, zakopano u zemlju ili su odvlačeni duboko u šumu. Takvo su naoružavanje opravdavali opasnošću po vlastiti život, kakva, navodno prijeti “ugroženom, uznemirenom i golorukom srpskom življu u ovim krajevima.”

Iz navedene dokumentarne knjige Ivana Košutića se vidi da su srbski fašistički četnici ustali u Srbu već 10/11. travnja, a oružanim četničkim napadom na Slunj, četnički ustanak je službeno započeo 12. travnja 1941.

Ne trebaju nas zbunjivati datumi četničkih i komunističkih ustanaka

Poznato je Ivi Josipoviću, da su srbski fašistički četnici podizali već početom travnja 1941. ustanke protiv Hrvata i protv Hrvatske ne samo u Srbu, nego u svima hrvatskim krajevima, napose gdje žive miješano Hrvati, posrbljeni Vlasi i Srbi, koji su dolazili u Hrvatsku od “Seobe Srbalja”, koncem 17. stoljeća do naseljavanje hrvatskih krajeva srpskim ratnim ratnim invalidima i “hrabrim” Solunašima…

“Ustanak u Srbu 27.7.1941. za „kralja i otadžbinu“

Treba zakonom zabraniti svaki kult komunizmu i fašizmu

Osuđujući do daske Mussolinijeve fašiste – kopilad Marxovih i Lenjinovih komunista, radi istine treba reći da je samo jedan komunistički antifašist Simo Dubaić, hvaleći se sa svojim “antifašističkim” zločinom poklao 30.000 Hrvata, što je više, nego su u Hrvatkoj počinili svi zajedno Mussolinievi fašisti.

Završno ovom stavku, ponovit ću iz međunarodne dokumentacije da je komunizam najveće zločinstvo ne samo 20-og stoljeća, nego čitave ljudske povijesti. Kopilad komunizma – fašizam i nacizam ostali su po zločinstvima odlični šegrti komunizma. Brojčano izraženo komunizam je poubijao više od 100 (sto) milijuna ljudi, a komunistička kopilad ili šegrti fašisti i nacisti oko 26 (dvadesetišest) milijuna ljudi. Obadvoji: komunisti i komunistički antifašisti su isto kao fašisti i nacisti superzločinci.

Samo istinom i osudom svakog zločinstva, a ne kultom zlu i mržnjom se može graditi sloga među ljudima, suživot i trajna budućnost.

U ime istine o zločinstvima na ljudima i na svima dobrima stvorenim od Boga i od čovjeka treba odgovorna vlast u Hrvatskoj zabraniti srbske četničke – fašističko-nacističke i komunističko partizanske obljetničke derneke. Bolji izraz od zločinačkog derneka za njih ne postoji.

Poziv Hrvatskim braniteljima da spriječe zločinački kult u Srbu, 27. srpnja 2014.

Hrvatskim braniteljima i domoljubnom hrvatskom narodu sretan put u hrvatski Srb 27. srpnja 2014 i uspjeh u rastjerivanju četničko-fašističkih i komunističkih zločinaca – crne i crvene zločinačke gamadi.

Za dom i za Hrvatsku – Uvijek spremni!

Ja sam po mojem govoru na čistacu, i za budućnost ne marim za drugo nego u svim zgodama oddružiti se od izdajica!

Hrvati imaju jednu Domovinu Hrvatsku!

Poštovani,

Stoga vam moram reći da je opće poznato, ne ulazeći ovdje u lik i djelo dr.Tuđmana, da je za svakog istinoljubivog i svjesnog Hrvata Otac Domovine dr.Ante Starčević.

Stoga smatram neprihvatljivim da vi to omalovažavate ili relativizirate udjelujući taj časni i neoborivi naslov drugom, jer kako Hrvati imaju jednu Domovinu tako imaju i jednog Oca Domovine, tim više što mi se zbog toga nameće pitanje što vi smatrate hrvatskom Domovinom!?

Naime, kao Starčevićev sljedbenik iz Bosne i Hercegovine smatram da Hrvati imaju jednu Domovinu: Hrvatsku (i jednog Oca domovine) i ona se prostire na barem 100% većem prostoru od današnje RH!

O mrtvima sve najbolje!

Povratkom iz JNA Živko se nije mogao pomiriti bez crkvenog poziva i zato je se uz suglasnost ondašnjih čelnika s Kaptola zaredio za svećenika Grkokatoličke Crkve u Hrvata koja ima uvjete ženidbe. I bilo je sve nekako zadovoljeno i Kaptol i Crkva i sam don Živko Kustić. U mladim danima službovao je u Sošicama kod Žumberka, središtu hrvatskih grkokatolika. Njegovo ubojito pero privlačilo je Živka Kustića uredništvu Glasa Koncila od kada je taj list počeo izlaziti kao dvotjednik. Od početka je izlazio kao letak Drugog vatikanskog koncila što je bilo vrlo izazovno u ono za vjeru kobno jugokomunističko vrijeme. I Živko je postao kao zaštitnim znakom Glasa Koncila čijim je postao i glavnim kolumnistom s različitim temama, a posebice pod naslovom "Pismo seoskog župnika". I tako je Koncil postao glavno glasilo Katoličke Crkve u Hrvata kao dvotjednik a onda nakon nekog vremena i tjednik što je ostao sve do današnjih dana.

On nikada nije napisao one najveće poznate Stepinčeve rečenice sa inauguracije za biskupa koadjutora: "Nitko me ne može natkriliti u ljubavi za Boga i Hrvatsku" ili onu na sudskom jugo procesu: "Bio bih ništarija da nisam spoznao volju hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku!". Don Živko Kustić tijekom Domovinskog rata nije iskazivao podršku predsjedniku Tuđmanu. Dapače, viđao se na skupovima "Pokreta za Jugoslaviju". Za vrijeme službovanja u Sošicama znao je za jamu Jazovku o kojoj je tajnovito šutio tako da Hrvati nisu za nju znali sve do devedesetih godina. Nakon odlaska u mirovinu postao je kolumnistom Jutarnjeg lista u kojemu se nalaze redom novinarski Hrvatomrsci. Na pitanje Živku zašto je baš tu postao kolumnist on je znao odgovarati kako se mora živjeti od nečega, iako bi ga sigurno rado primali u svoja uredništva i ostali dnevnici kao što je Večernji list. U svakom slučaju don Živko Kustić je bio vrlo poznato novinarsko ime cijeloga radnoga vijeka od Glasa Koncila do Jutarnjeg lista. I neka mu je vječni pokoj! Malo čudno je kremiranje na Mirogoju, što prije nisu činili svećenici u Hrvata.

STOP ČETNICIMA!

On, kao prošlogodišnja Pupovčeva i Fumićeva počasna nula je jedini ustrajao u svjesnom slavljenju četničkog zločina nad Hrvatima toga kraja. Ubijanje i punjenje jame nedužnim hodočasnicima, klanje, nabijanje na kolac i pečenje na ražnju, čak i svećenika u prisustvu njegove majke - Smrt na ražnju kraj majčinskog plača, župnik Juraj s Nazorovog Brača... To slavljenje četničkog zločina i skup protuhrvatske mržnje im već nekoliko godina kvare hrvatski kontraprosvjednici koji, žaleći za svakom i svačijoj nedužnoj žrtvi, traže:

S obližnje govornice uperiti prijeteći pogled na njih, i visoko decibelno uzvikivati- SMRT FAŠIZMU, je svakome vidljiva ubilačka prijetnja. Najveća prijetnja koju su uputili prosvjednici, je bio transparent s natpisom STOP ČETNICIMA. Umni ljudi, zbog sigurne vožnje, stopirajte tu proslavu mržnje. Reklo bi se pjesnički.

Gospodin policajac, čujete li vi ove glasne uvrede s terase. " Stoko jedna ". Nije li to, i uvreda, i ometanje skupa, i remećenje javnog reda i mira...Zar takvu osobu nebi trebalo odmah legitimirati ? To je naša briga. Odgovorio je policajac, i zamolio prosvjednika da se vrati na svoje mjesto. Moguće je poslije skupa policajac i pokucao na njezina vrata, a moguće i nije, jer je bio milicajac. Ništa čudno, jer je opće poznato da je današnja Hrvatska policija miks policije i milicije.

ŽIVIO SAVEZ BORACA. DOLJE NARODNI NEPRIJATELJI. NAMA NJIHOVI STANOVI.

Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca

Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.

Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.

Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.

Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“

Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?

U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.

Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.

Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.

Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.

Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.

Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.

Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.

Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.

Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.

A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.

Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.

„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“

I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.

Kralj Tomislav

Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.

Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II. (http://krk.fcpages.com/hr/vladari/tom.html)

PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK

Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:

Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3

Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5

Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7

Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9

Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.

Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.

Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.

Ivan GABELICA

_______________

Bilješke:

Misao i riječ kao sredstva motivacije tvornoga zločina

Vidjeli smo da je cjelokupan marksistički način mišljenja, ovdje posebno prikazan odnos prema znanosti i umjetnosti, posve negatorski. Oni odbacuju i vjeru, etiku, naciju, običaje, ćudoređe, privatno vlasništvo, poduzetništvo, ljudska prava i građanske slobode i druge vrijednosti tradicijskoga društva.

Sličnost komunističkoga djelovanja i učenja s masonskim, kabalističkim, židovskim, kapitalističkim, socijaldemokratskim i drugim ustrojbama i pokretima te komunistička služba tim snagama u kanaliziranju masovnih nepravdi i nezadovoljstava masa nisu slučajne, kao ni sveze koje su svi komunisti, od Marxa kao filozofa i Židova, do Broza kao državnika, s tim silama imali.

Umjetnost i kultura bijahu a još su uvijek jednom od ključnih dodirnih ploha. Zajedničko je u hedonizmu i materijalizmu te u neprijateljstvu prema Bogu. Drugi svjetski rat donio je nove strahote u kojima je hrvatski narod brojem ljudi kojima je protuzakonito oduzet život stradao proporcionalno otprilike koliko i njemački i židovski. A Hrvati poslije Drugoga svjetskog rata nisu dobili državu, ni tvorivnu pomoć!

Time se prihvatilo najkrvoločnije zločince nad hrvatskim narodom kao suce. Pred Miloševićevim divljaštvom oni se prikriše i prihvatiše hrvatski nacionalizam, nadahnuto i iskreno vođen, ali i ograničen osobom Franje Tuđmana. Hrvatski domoljubi i mladež odoše ginuti; u obranu Hrvatske, ali i onih koji su je uvijek prezirali, mrzjeli i izrabljivali.

A istina kaže da su nehrvati vodili i četnike i partizane u agresiji protiv Hrvatske. Britanija ih priznaje antifašistima.

U tim okolnostima i Obrambeni i osloboditeljski rat gubi vrijednost, jer je spriječio ono što su i jedni i drugi od njih htjeli; obezglavljenje i izrabljivanje Hrvatske pod balkanskom strahovladom.

Antifašizam je bio i ostao pokret protiv hrvatske nezavisnosti. Ovdje bih ukazao samo na neke suštinske osobine toga pokreta i tih ljudi:

2. Antifašisti ni na koji način ne podučavaju međunarodnome ratnom pravu, nego suprotno njemu.

4. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima se ljude koji obavljaju redovne građanske poslove mora osuditi na smrt.

6. Antifašisti donose i objavljuju zakone kojima pljačkaju i oduzimaju prava svima svojim protivnicima.

8. Antifašisti dio svojih zločina samo neuvjerljivo prikrivaju tvrdnjama da su njihove žrtve špijuni, narodni neprijatelji, saboteri i sl., ali se stvarno hvale time što ubijaju desetine tisuća civila i ratnih zarobljenika, što je posve razvidno iz omjera žrtava, jer komunisti žrtava imaju jako malo, a protivnici mnogo puta više, što je moguće jedino ubojstvom ratnih zarobljenika.

10. Antifašisti sve svoje huškačke naputke i zapovijedi prilagođuju svome čitateljstvu po naciji, vjeri, području, spolu, starosti i drugim pripadnostima, ne bi li ga jače potakli na dalje zločine.

12. Antifašistima su Hrvati glavna žrtva, jer imaju potrebu i zapovijest uništiti hrvatsku državnu nezavisnost a Nezavisna Država Hrvatska je i jedina organizirana sila koja se protivi njihovoj revoluciji, pa su sve antifašističke protuzakonitosti i amoralnosti, svi zločini, usmjereni protiv svih domoljubnih Hrvata i svih lojalnih državljana Hrvatska.

4. Antifašisti su takvom promidžbom nad Hrvatima (dakle, svim narodnim Hrvatima i "političkim Hrvatima", ljudima koji priznavahu Hrvatsku kao svoju domovinu) potakli, zapovijedili i počinili genocid kojim je protivno odredbama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava pobijeno oko pola milijuna najsposobnijih i najvrijednijih ljudi a još najmanje toliko pobjeglo ili protjerano u tijeku Drugoga svjetskog rata i prvih nekoliko godina, čime ja hrvatski narod ostao bez svoga prirodnog duhovnog, vojnog, intelektualnog, poduzetničkog i svakoga drugog vodstva i kapitala, što je prouzročilo dalje slabljenje Hrvatske i lakoću njezine izrabe.

16. Time antifašisti podučavaju sve pripadnike svoga pokreta da treba kršiti sve pravne odredbe i svaku pravdu.

Ona nije imala interesa praviti nered na svome prostoru. Ti, koji počeše s neredom i koji kršijahu svako pravo, bijahu neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, a ne ona. Oni su radili protiv hrvatskoga naroda a u interesu vanjskih sila i time bili agresori.

Smiješno je kada antifašisti Paveliću predbacuju da je silom došao na vlast, kada su oni revolucionarci. Nesmisleno je kada oni govore da je Pavelić zavladao tuđom pomoći a baš su oni radili za strance. Pavelić nije do vlasti mogao demokratski, nije mogao održati demokratske izbore, jer su ga u tome, kao i u redu i radu Nezavisne Države Hrvatske, sprječavali četnički i titoistički masovni ubojice. U toj je situaciji Pavelić morao djelovati. On je morao zaštititi mirne građane (pa i pravoslavne). On je morao kazniti pobunjenike i zločince. Njega je njegova vlast primoravala na djelo.

Nemoguće je nabrojiti sve vrste, a kamo li primjere zločinačkoga etiketiranja, psovačkoga i uvredljivog pisanja titoista ("antifašista"). U ovome odlomku ukazujem samo na neke najgrublje izraze.

Možda se pitate; Tko bi u ratu još pazio na finoću? Nije li važno to tko je počinio zločine, a ne tko je kako pisao?

Mi smo ukazali da je titoistički tisak bio:

Ne samo zbog međunarodnoga ratnog prava, nego po svakoj logici vidi se da se time motiviralo genocid nad Hrvatima, ali i Nijemcima, Talijanima i Mađarima na kraju Rata. Svaki bi dobronamjerni državni vođa pri kraju rata smirivao strasti, videći da će se (ne svojom zaslugom ni uspjehom) naći na pobjedničkoj strani.

1. Antifašisti lagahu, osobito o navodnim krvoločnim zločinima organa reda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, potičući time osvetu i mržnju, radi postignuća genocida nad hrvatskim narodom.

3. Antifašisti time razviše osjećaj ugroženosti i osvetoljubivosti kod svojih podređenika te potrebu da se te životinje i zvijeri (Hrvate) pobije, ako ne sve, barem sve koji imahu škole, sredstava ili domoljublja.

5. Antifašisti jasno pozvaše na osvetu i doniješe i objaviše zapovijesti za osvetu i ubijanje ljudi bez suda.

Nezavisna Država Hrvatska nikada nije ni tako lagala ni tako psovala, vrijeđala ili klela u svojemu tisku. Ona nikada nije cijele narode ili rase pečatila kao životinje. Njoj nikada nije bio cilj ratnu promidžbu uporabiti za potaknuće ili pravdanje genocida i nad kojim narodom ili rasom.

Genocid je napravljen pod zapovjedništvom i po zapovijestima Josipa Broza i u ozračju koje je on ovakvim lažima i etiketama bio pripravio. Naravno da su taj genocid najviše zagovarali i provodili bivši četnici, dakle, Srbi, ali i Slovenci, Židovi i drugi nehrvati. Ali, u svakome slučaju, oni to učiniše pod Titovim vodstvom i uza sudioništvo hrvatskih antifašista.

Ali mi smo proučili i prikazali ono što je motiviralo na genocid nad Hrvatima za Drugoga svjetskog rata i poraća te cijeloga trajanja komunističke jugoslavije. Već smo naglasili da u tisku Nezavisne Države Hrvatske nije bilo članaka toliko krvoločnih kao što je bilo barem 10.000 njih u antifašističkome nakladništvu.

Zbog tih razloga ne samo što tema pozitivnih napisa u antifašističkim tiskovinama nije važna za ovu knjigu. Ona je nevažna za sveukupan smisao svake od titoističkih tiskovina pa i svih njiz zajedno. Zlo je u njima toliko nadmoćno nad dobrom, da se o dobru može pisati samo kao o rijetkosti.

Naprotiv; oni su zdušno pomagali. Nije istina da za pripravu toga genocida nisu znali, da joj nisu pomagali idejno ili da u njoj nisu tvorno sudjelovali tzv. nekomunistički antifašisti! Naprotiv, upravo su svojim tobožnjim građanskim utemeljenjem te prozelitskom gorljivošću opravdavali i poticali taj genocid kao vrhunsku pravdu!

I poslije Drugoga svjetskog rata nastavljena je protuhrvatska genocidna promidžba, jako utkana u informativni, umjetnički i svaki drugi kulturalni sustav, u službi totalitarističke komunističke diktature i sprječavanja osamostaljenja hrvatskoga naroda. Ona je 1990.-ih godina odlično poslužila velikosrpskoj agresiji, ali i sveopćoj izolaciji i djelovanju Ujedinjenih nacija protiv hrvatske državne nezavisnosti.

Kultura nasilja i obmane djeluje i danas.

U drugoj, koju je financiralo izraelsko zrakoplovno društvo "El Al" policiju koja u Tel Avivu napokon kreće uhititi opasne zlikovce sprječava Arapin, čiji je magarac zastao pred njenim džipom te mu vlasnik viče nekakvim čudnim, "barbarskim", jezikom.

U stalnoj tražnji jeftinih knjiga, kupio sam na zagrebačkom Hreljiču, od Cigana, za pet kuna, knjigu "Priče iz narodnooslobodilačke borbe", izdanje "Naše djece", Zagreb 1974. Bogato je ilustrirana. Na 250 stranica govori o djeci kuririma i jurišnicima, koja bivaju ranjena. Djeca od 13 godina i mlađa ubijaju protivnike iz zasjede, dižu u zrak vlakove u kojima ginu ljudi.

Ali, kakve su to ideje, kada se slavi Ivana Gorana Kovačića, auktora toga ludila? Kakve su ideje, kada se djecu u desetcima tisuća knjiga kljuka ubijanjem iz zasjede kao časnim radom? I samu malu djece se navodi na ubijanje!

Antifašistička laž i hegemonija dnevno odnose 200-300.000 života pripadnika izrabljivanih naroda. Mnogo gore; one onemogućavaju zdrav razgovor i svaku polemiku. One namjerno izazivaju lokalne ratove.

Gore nego li ikada prije!

Sveti Ilija prorok

Svetac

"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe" (2 Kr 2,1-14).

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Leon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: "Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u vihoru', 'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo."

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod" (Jak 5,16b-18).

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: "Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje." Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: "Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica."

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco Spadafora).

ČETNIČKI VOJVODA U DUBROVNIKU!

I čulo se kako su mnogi zviždali dok su prolazili Dubrovnikom sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. I vjeruje se da se zviždalo četničkom vojvodi grobaru Nikoliću i njegovim domaćinima Josipoviću i ministrici vanjskih poslova RH Vesni Pusić. Što se tiče ovo dvoje državnih čelnika RH njih daleko više zanimaju brige za jugosfersku regiju nego li za stanje u RH. Jedno i drugo su puno više odani jugosrpskoj četničkoj afirmaciji negoli ovoj RH koja je za njih slučajna država. Tu je svakako udbaš Stipe Mesić kao i Zoran Milanović i njegovi ministri od kojih su skoro polovica srpske nacionalnosti. Novi ministar koji je naslijedio kriminalca Linića je Srbin a za svoga pomoćnika odabrao je također Srbina Rađenovića, i eto oni vladaju u RH jer su na najodgovornijim položajima.

Eto što si doživio hrvatski viteški Dubrovniče da po tebi koračaju četnički ratni zločinci kao uvaženi gosti predsjednika Ive Josipovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i njihove klike. Vjerojatno je opet bilo ljubavnih trica predsjednika RH Josipovića i četničkog vojvode Nikolića. Nadamo se da će doći vrijeme sudskih odgovornosti za počinjena izdajstva i zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj tijekom rata. RH je članica EU i kao takva će morati provoditi rezolucije EU. Budimo odlučni i dostojni svih odluka Europskog vijeća protiv svih zločinaca i zločina u vrijem komunističkih totalitarizama, inače će stečevine velikog Domovinskoga rata biti urušene a država RH vraćena pod novo okrilje četničke Srbije i Beograda u kojemu je povampirena svetosavska SPC koja po Hrvatskoj zasjeda i orgija provodeći drugi SANU Memorandum!

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu... A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Katarina Vojvoda rođena je 28. rujna 1902. u Kotoribi, u obitelji Andrije i Terezije Vojvoda. Imala je dvanaestoro braće i sestara. U Kotoribi je polazila četverogodišnju pučku školu na mađarskom jeziku, koja je jedina postojala. Bila je izvrsna učenica i roditelji su je, uz osobiti napor, poslali u Zagreb u internat sestara Svetoga Vinka – sestre su pomagale u školovanju nadarenih djevojčica iz udaljenijih mjesta. Katarina je i u Zagrebu bila odlična učenica te je 1922. maturirala. Iste godine počela je studijem medicine. Bila je jedna od prvih žena na Medicinskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, vjerojatno prva iz seljačke kuće.

Glina! Mnogima i danas zastane dah kada se mjesto uopće spomene – misli lete na ratne i poratne godine, ali i na Domovinski rat. Razmjeri ljudskih patnji ne ostavljaju prostora za distancu. Evo detalja: prijateljica, profesorica Ivka Tominović iz Petrinje, rođena i odrasla u selu Maji, dvanaest kilometara od Gline, posvjedočila je o dijelovima biografije članova svoje obitelji: O progonima Majana u prvoj jugoslavenskoj državi, o tome kako su partizani u proljeće 1942. iz kuće izveli njezina tada dvadesetgodišnjeg ujaka Milana Brkašića, svezali ga za konjski rep te ga pred majčinim očima vukli cestom dok, strahovito osakaćen, nije izdahnuo; o tome kako su se još i šezdesetih godina, u njezinu djetinjstvu, Majani zatvarali u kuće dok bi Srbi srijedom po povratku s glinskog sajma prolazili selom i pucali iz revolvera vičući Gdje ste ustaše da vas pobijemo ili o tome kako su 1991. na više komada razrezali njezina strica Matića Mlađenovića, prije negoli su iz njegova dvorišta pokupili poljoprivredne strojeve.

Teško je danas rekonstruirati potpun slijed glinskih događaja tijekom lipnja i srpnja 1941., no sigurno je da jugoslavenskoj verziji i interpretaciji ne treba vjerovati. Ne može biti sumnji da je srpsko pučanstvo doživjelo nasilja, no posljeratni prikazi nisu slijedili istinu već su imali propagandnu svrhu. Služili su kao prijetnja Hrvatima: Neka vam nikada više ne padne na pamet stvarati hrvatsku državu. Učinci iskrivljivanja i uveličavanja bili su uistinu veliki. Ostavili su dojam i na Hrvate koji su bili vezani idejom Nezavisne države Hrvatske, pa i na one koji su sami velikim dijelom osobno poznavali glinske prilike. Čak i povjesničarka Benedikta Zelić, koja je 1941. sama živjela i radila u Glini – bila je Katarinina štićenica I prijateljica - daje neobične prikaze u svojim knjigama sjećanja tiskanima devedesetih godina. Jednako tako i dr. Juraj Rebok i dipl. ing. Vinko Vojvoda, Katarinin brat – pa iako su obojica živjeli u emigraciji i nisu se trebali bojati. Svi oni naime pišu, na ovaj ili onaj način, o grupi počinitelja, bilo ustaša koji da su djelovali na svoju ruku, bilo onih preobućenih u ustaške uniforme (Vinko Vojvoda). Čini se da uopće nisu poznavali činjenice o velikim sustavnim aktivnostima hrvatskih vojnih vlasti na širokom području Korduna i Banovina usmjerenih protiv srpskih pobunjenika.

Krajem 1941. godine Katarina je premještena u novosagrađenu bolnicu na Rebru u Zagrebu. Stanovala je u garsonijeri za osoblje u bolničkom krugu. I na novom radnom mjestu se svim srcem posvetila bolesnicima.

U Zagrebu je u Katarininoj garsonijeri na Rebru već stanovao netko iz nove vlasti, pa su Katarina i Bebedikta svake večeri odlazile spavati na drugo mjesto, kome od znanaca i prijatelja. Danju su lutale gradom. Početkom lipnja Katarina se odlučila telefonom javiti u Ministarstvo zdravstva dr. Josipu Rasuhinu, s molbom da bi se vratila na posao. Poznavala ga je jer ga je tijekom rata zdravog držala u bolnici dok se skrivao i čekao odlazak u partizane. Doista, dr. Rasuhin je u izmijenjenim okolnostima pokazao razumijevanje te ju je naručio da dođe u njegov ured. Katarina se sutradan uputila na razgovor, dogovorivši se s Benediktom gdje će se navečer sastati. Nikada se više nisu vidjele.

Zadnjih Katarininih sati u Zagrebu sjeća se prof. dr. Ivo Soljačić, koji je tada bio dječak. Katarina je u ranim jutarnjim satima pozvonila na vratima stana obitelji Soljačić - u pratnji jednog partizana. Pokazalo se da je partizan Katarinu sprovodio u Glinu, no kako je vlak išao tek puno kasnije, ona je predložila da svrate njezinim znancima, obitelji Soljačić, koji su stanovali u blizini Glavnog kolodvora. Partizan je pristao jer je bio umoran, gladan i veoma mlad. Gospođa Soljačić je ponudila jelo, a partizan je legao te čak i zaspao. Gospođi Soljačić i Katarini bilo je potpuno jasno što znači put u Glinu. Gospođa Soljačić nije mogla pomoći, no kada je vidjela da je partizan zaspao, potakla je Katarinu da napusti stan i pokuša otići isusovcima u Palmotićevu na ispovijed i pričest. Katarina se uspjela potiho iskrasti, uputiti se u crkvu i tamo naći dobrog i dragog oca Ivana Kozelja. Partizan se malo kasnije probudio, ljutit i prestravljen, jer je bio uvjeren da je Katarina pobjegla i da će on odgovarati. Gospođa Soljačić ga je umirivala i uvjeravala da će se ona vratiti, što se i dogodilo. Katarina je uistinu kratko nakon toga pristigla, ohrabrena i utješena.

Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:

Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...

Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Davor Dijanović

Stjepan Radić: "Mogu me ubiti, ali moj duh neće!"

Srbski atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike

Iza atentata stajao je sam kralj Aleksandar Karađorđević, a izvršio ga je crnogorski Srbin, zastupnik srbske Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Vladimir Radić o srbskom atentatu na Hrvate u Beogradu

Sin Stjepana Radića Vladimir Radić je sabrao sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju i doktorirao u Parisu.

Zvonimir Kulundžić o srbskom atentatu na Stjepana Radića

Ovu knjigu treba pročitati svaka Hrvatica i svaki Hrvat pa će iz nje naučiti, da nikada više ne ulazi Hrvatska u "bratski zagrljaj" sa Srbima, narodom atentatora, ubojica svima metodama, uključujući mučenjem, silovatelja, pljačkaša i okupatora...

Oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da je ponovo prožive

Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca prožimala su uz ostala uglavnom dva njena osnovna politička problema: nacionalno i socijalno pitanje.

Poznat je u povijesti još samo jedan anjalogan slučaj ubojstva u parlamentu. To je bio rimski imperator Cesar.

U Kraljevini SHS vlada ohlokracija

"Guske u maglu"

Ubojstvo hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu

20. lipnja 1928. Puniša Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško ranivši Stjepana Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je umro.

Srbski tisak najavljivao je ubojstvo Radića

Početak i tijek sjednice

Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali revolver. Odstrijel pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali revolver, te pogodi Granđu u ruku.

Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj - i to nepunoj - minuti.

Nakon beogradskog atentata na hrvatske zastupnike u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.

Šestosiječanjska diktatura

Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja 1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost prema naciji i prema historiji".

Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju i osniva Ustaški pokret protiv Jugoslavije

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u emigraciju i osniva tajnu revolucionarnu nacionalnu organizaciju Ustaša, s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne države Hrvatske. Nastavak slijedi u drugome članku.

BRANITELJIMA, PRAVAŠIMA, HRVATICAMA I HRVATIMA!

BOG I HRVATI!

AUTOHTONA – HRVATSKA STRANKA PRAVA

PREDSJEDNIK, DRAŽEN KELEMINEC

Na ovim prostorima vrlo je vidljiva žilavost kojom se bore Hrvati na svim razinama, jer nemamo stvarnih predstavnika u vlasti

Budući da ste u stalnom kontaktu s vjernicima i vidite kako žive - kako biste trenutno ocijenili situaciju Hrvata u BiH – političku i ekonomsku?

Jeste li primijetili da Hrvati napuštaju BiH i sada kao što je to bilo nakon rata? Što je s povratnicima, susrećete li one koji se žele vratiti na svoja ognjišta, ali ne mogu…

Možemo li reći kako je biranje vlastitog predstavnika preduvjet za zajednički život u BiH?

Koliko pomaže Vlada RH i pomaže li dovoljno? I je li dovoljna financijska pomoć pri obnovi kuća, škola? Što bi još trebali učiniti?

U listopadu su Opći izbori – što očekujte? Koje je vaše mišljenje o dopisnom glasovanju, mislite li da će ljudi izaći na izbore te kako ih motivirati da izađu u što većem broju?

Britanska uloga u Ahmićima

Ali, to je već desetljećima opće mjesto. Evo, u intervjuu u najnovijem broju Glasa Koncila od 6. srpnja novi predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović govori, gotovo fatalistički, o „nepravednoj raspodjeli medijske moći". Ima li onda uopće smisla o tome govoriti, kad su stvari desetljećima iste?

Sotonska urota

Kotnikova osobitost je ova: on sebe predstavlja kao umirovljenoga hrvatskog obavještajca i u tekstu tvrdi ono što se ne usuđuje kazati ni velika većina domoljubnih Hrvata, koji žestoko osporavaju haašku presudu Kordiću. Po njemu, Kordić je, naravno, nevin, ali nevini su i svi drugi (bezimeni ili tek nejasno apostrofirani) Hrvati – jer, jednostavno, masakr u Ahmićima počinili su Englezi, i to po narudžbi muslimanske Armije BiH!

Kotnik dalje tvrdi da je bilo više takvih izjava, ali određeni segmenti vlasti u Hrvatskoj te su izjave ostavili negdje u arhivu ili ih uništili, a nisu ih provjerili i prezentirali na sudu u Haagu, za obranu Darija Kordića. Također, po njemu, ni ti svjedoci nikada nisu bili pozvani da svjedoče u Haagu. Kotnik tvrdi da su u ovoj protuhrvatskoj uroti, osim Britanaca i Muslimana, ključnu ulogu imali ljudi u obavještajnome sustavu, koji mrze Hrvatsku i žele oživjeti nekadašnju Jugoslaviju.

Pitanje pouzdanosti

Kotnik je pak čovjek koji se 2. listopada 2011. na stranicama istoga lista predstavio imenom, prezimenom, fotografijom i opširnim obiteljskim životopisom pa je i svaki njegov čin lako podložan javnoj provjeri. A ono što govori zapravo u potpunosti mijenja sliku o ulozi ključnih čimbenika u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti povijesne i geopolitičke drame koju desetljećima proživljava hrvatski narod i brojni njegovi istaknuti pojedinci u objema hrvatskim državama. I naravno da bi u normalnim državama sve to bilo na naslovnim stranicama vodećih listova i u udarnim emisijama televizijskih postaja.

O zločinačkoj ulozi britanskih vojnika u ovome ključnom događaju novije hrvatske povijesti pisali su mnogi – recimo, Višnja Starešina u knjizi „Haaška formula" (Zagreb, 2005.). O temi hrvatsko-muslimanskog rata u Lašvanskoj dolini istinoljubivo je pisao i američki general Charles C. Shrader. Ali u ovdašnje oligarhijske („mainstream") medije za hrvatske domoroce desetljećima pristupa imaju samo pripadnici rečene pete kolone uvijek istih fekalista, zapravo britanskih (medijskih) agenata. Zaključujete već: ovu tvrdnju iz Glasa Koncila ni jedan vodeći medij nije ni objavio niti argumentirano opovrgnuo!

Gospodine, zaštiti nas od sitne gamadi!

Iako Deutscher ovdje točno navodi ekremni boljševizam Tite i njegovih partizana on kao stranac i ‘zapadnjak’ nije bio u stanju shvatiti da se Tito i njegovi dželati ni poslije 1948. nisu ni malo promijenili. Zapadni političari to nisu mogli, niti htjeli shvatiti, jer njima je bilo važno da se Tito, kad mu je došlo gusto, usudio ‘posvaditi’ sa Staljinom, jer je znao da će ga Amerika, Engleska i Francuska zaštititi, ne radi toga što ga vole, nego radi svojih interesa. Njih uobće nije smetalo krvološtvo ‘šumskoga maršala’ i njegovih crvenih vampira jer žrtve nisu bili njihovi državljani.

Prema Hegelovoj teoriji sve na ovome svijetu utemeljeno je na osnovici neprestane borbe između pozitivnoga i negativnoga. Prema toj teoriji najprije nastane ono pozitivno, koje će kroz vrieme u sebi stvoriti ono negativno, što će prouzročiti međusobnu borbu do uništenja jednog ili drugog, poslije čega dolazi stanje nekakvog zatišja, pa opet ponovno borba. Taj neprestani proces bezkonačno se nastavlja tako što, kako reče Hegel, najprije dolazi teza (akcija), onda antiteza (reakcija), pa sinteza (neakcija),pa opet akcija - i tako u bezkonačnost. Na temelju te borbe između pozivinoga i negativnoga kapitalizam se smatra pozitivnim a komunizam negativnim.

Nu vratimo se na Hegelovu teoriju. Ako tu teoriju primjenimo na ono što se u Hrvatskoj događa od 1990. do danas, dolazimo do slijedećeg zaključka. Pobjedom ondašnje Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. godine, te konačnom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga nad srbijanskim okupatorom i njegovim eksponentima u Hrvatskoj, došlo je do akcije pozitivnoga, jer je pozitivna, nacionalna strana stupila u akciju i porazila onu negativnu velikosrbsku okupatorsku i domaću boljševičku. Ili, tako to je izgledalo. Nažalost, u onom domoljubnom zanosu, u onoj euforiji koja je nastala poslije oslobođenja od jugoboljševičke vladavine, mnogi ondašnji hrvatski političari na čelu s dr Tuđmanom nisu obraćali dosta pozornosti na probleme s ratnim profiterma, kriminalcima (iz domovine i dijaspore) koji su u sprezi s komunističkim “biznismenima” svu vodu ondašnjeg ad hoc pripremljenog plana za privatizaciju državnog (do tada komunističkog) vlasništva, odmah usmjerili na svoj mlin i započeli sustavnu, do sada neviđenu krađu svega što je bilo vrijedno u Hrvatskoj. Nije se također obraćala pozornost ni na “lojalne Srbe”, to jest onu pravu velikosrbsku petu kolonu vođenu raznim Đukićima, Pupovcima, Hinićima, Uzelcima i drugom velikosrbskom bandom. Nu najveća grješka bila je ta što se nije pod strogu kontrolu stavilo poznate boljševike poput raznih Račana,Manolića, Boljkovca, Mesića, Pusića, Fumića i mnogih drugih, koji su sve to vrieme u potaji planirali svoj comeback, u čemu su 2000. i uspjeli.

A ono što se je dogodilo, dogodilo se najprije za to što su odmah poslije smrti dra Tuđmana na površinu u ondašnjoj vladajućoj stranki kojoj je on bio na čelu izplivali tobožnji konvertiti, a ustvari pritajeni crveni udbaški operativci koje je još prije početka odpora srbokomunističkoj i vekikosrbskoj agresiji ondašnji KOS ubacio u tu stranku.

Poslije nekoliko godina opet na vlast dolazi, sada “rekonstruirana” Hrvatska demokratska zajednica popunjena istim onakvim crvenim izdajnicima i lopovima kao što su bili i oni Račanovi i Savkini. U stvari ništa se nije promijenilo. Dogodilo se ono što kaže ona bosanska - Sjaši Kurta, da uzjaši Murta. Tu se više nije radilo o borbi između pozitivnog i negativnog. To je bila borba za vlast između dva negativa. Pa recimo da je dobro da dva negativa pokušavaju uništiti jedan drugoga, ali problem je u tome što oni jedan drugoga ne mogu uništiti, jer se paralelno bore za iste ciljeve. Zapravo oni se uopće ne bore jedan protiv drugoga. Oba se bore protiv onoga pozitivnog. Oni su po svemu jednaki, pa kako stara poslovica kaže - vrag vragu nikad ne kopa oči. Izborne kampanje jednih i drugih financirali su i financiraju njihovi ortaci, instant-tajkuni, kriminalci koji su se obogatili vele-krađom hrvatske imovine.

Zašto je do toga došlo? Zašto su oni uspjeli doći na vlast u državi koju su izdali i uništili, državi u kojoj radi svoje izdaje i svojih zločina mnogi od njih kao kriminalci ne bi smjeli biti na slobodi? Odgovor na ta pitanja je jasan i jednostavan. To se je dogodilo za to što poslije odcjepljenja od Jugoslavije (Srbije) i sloma boljševičkog jednopartijskog sustava i konačne pobjede 1995. g. u Hrvatskoj nije došlo do tranzicije barem na neku vrstu normalnog višestranačkog sustava. Što se dogodilo u Hrvatskoj nije se dogodilo ni u jednoj od zemalja u kojima je do 1990. vladao boljševički sustav. U Hrvatskoj, državi od 4,5 milijuna stanovnika, u političkom smislu dogodio se pravi egzodus rakove djece. Svak kome se prohtjelo vukao je na svoju stranu. Svaki novi politikant bio je ‘pametniji’ i ‘hrvatskiji’ od onoga drugoga. Komu god je palo na pamet osnovao je svoju strančicu tako da danas u toj našoj mini-državici postoji više od 120 političkih stranaka i strančica.

E, jadni moj narode, ovi zlotvori doveli su tvoju domovinu na rub ponora iz kojega se, ako im dozvoliš da ti i dalje vladaju, nikad više nećeš vratiti. Obtužbama i progonima najboljih među braniteljima tvoga suvereniteta, tvoje časti i tvoje slobode oduzeli su ti i pravo na nacionalni ponos čast i dostojanstvo koje si njihovom borbom i žrtvom bio postigao.

Kao nekad njihovim očevima, starim udbašima, za vrieme postojanja njihove Jugoslavije i novim udbašima, njihovim sinovima i unucima, veliku opasnost predstavljaju hrvatski aktivisti iz dijaspore. Njih se na svaki način mora neutralizirati.

Nu danas su u svijetu malo drukčije prilike od onih za vrieme postojanja njihove lepe Jugoslavije pa se ne mogu rabiti stare metode obračunavanja s “neprijateljskom emigracijom”.

A kako je taj novi - stari način komunističkog modus operandija efikasan pokazalo se ovuh dana u Švicarskoj odakle preko nekakvog bloga “Hrvati.ch” nekakav obožavatelj jugokomunističke bande u Hrvatskoj razašilja “važnu vijest” o velebnom dočeku druga Jove Josipovića prilikom njegova “službenog posjeta” Švicarskoj. Svoju vjernost ovom jugokomunističkom izmetu ti “švicarski hrvati” izkazali su održavanjem gala piknika i proslava koji su u njegovu čast.

Nu da malo pogledamo samo neke razlike između države čiji sam državljanim i aktivni član Kanadske Progresivne Konzervativne stranke već više od 48 godina i države kojoj je na čelu njegov “hrvatski” predsjednik Josipović.

U Kanadi (i nigdje u svijetu osim današnje Hrvatske) nikakvi predstavnici manjina (iako ih nitko nije izabrao) nemaju zakonom zagarantirano pravo na poziciju u državnom parlamentu, a da i ne govorimo o onima koji su zakleti neprijatelji države i otvoreno rade na njezinom uništenju. U Kanadi izbore ne nadgleda nikakav Gong, nikakva pederska udruga podvrgnuta regulama komunističke ili bilo koje druge partije. U Kanadi niti jedan medij; televizija, radio, tisak ili bilo koje drugo sredstvo za informiranje nije pod kontrolom vlade, a kamoli vladajuće stranke.

Na primjer, svaki onaj tko je na izborima izabran za zastupnika, a posebno onaj tko postane ministrom bilo kojega resora, ne smije se u nikom pogledu mješati u poslovanje firme u kojoj je do tada bio vlasnik ili suvlasnik. Dapače, on službenicima te firme ne smije davati nikakve savjete u svezi s poslovanjem firme. A što bi se tek dogodilo s ministrom-predsjednikom koji bi otvoreno radio protiv svoga naroda i države kojoj je na čelu, nije potrebno ni govoriti. Uzpoređivati ono što komunjare danas rade u Hrvatskoj s onim što se naziva demokracijom nije samo glupo nego i zlonamjerno. A svaki onaj koji na bilo koji način podržava izdajnike nije ništa drugo nego ništarija i izdajnik.

Kako je naš narod, a posebno naši branitelji mogli dopustiti da na kormilo države za koju su prolili toliko krvi dođu oni protiv kojih se i vodio ovaj prošli krvavi rat?Ovi koji svim sredstvima otvoreno nastavljaju borbu protiv svega što je hrvatsko?

Dio odgovora može se naći u onome što je na početku agresije na Hrvatsku zaključio sam dr Franjo Tuđman i njegovi ondašnji najbliži “suradnici”, da se bez starih iskusnih stručnjaka (udbaša) ne može stvoriti dobra policija, a tako ni sve druge važne državne ustanove. Smatralo se da novi nacionalni kadrovi nisu imali dovoljno sposobnosti, ni izkustva.

Nu što se tu dogodilo? Dok je tim potezima u toj prelomnoj i vrlo opasnoj situaciji dr Franjo Tuđman sve činio kako bi integrirao čitavo hrvatsko društvo, njegovi “suradnici”; Mesić, Manolić, Boljkovac i drugi, sve što su činili činili su s ciljem da, ako već Jugoslavija mora nestati, Hrvatska ne postane stabilno i koheziono nacionalno društvo. Svakako, među tim “hrvatskim” komunistima postojale su dvije grupe, ona malobrojnija čiji su ljudi u sebi imali koliko toliko hrvatskoga nacionalnog osjećaja i ona velika, jugoslavenski orijentirana, koja je nepokolebljivo bila protivna svemu što je imalo hrvatski predznak.

Druga, izvorno jugokomunistička grupa; Manolić, Boljkovac, Lončar, Josipović sr., Goldsteini, Račan i većina onih udbaša, jugosudija i drugih visokih funkcionara iz komunističkog sustava, te njihov podmladak poput, Mesića, mlađeg Josipovića, Pusića i niza drugih , sada pod kišobranom tobožnjeg hrvatskog antifašizma, postali su još zadrtiji mrzitelji svega hrvatskog. To su bili (i ostali) zagriženi boljševici koji ništa iz prošloga (njihovoga) sustava nisu zaboravili, a ništa iz novoga demokratkog nisu željeli naučiti. Za njih je sve što su komunisti do tada napravili bilo u redu i dobro.

Josipović i svi koji su trenutačno na vlasti u Hrvatskoj izravni su potomci i dosljedni nasljednici svojih otaca, onih Deutscherovih najdogmatskijih boljševika koji su izvršili najstrašnije zločine nad hrvatskim narodom. Oni su do korijena zatrovani jugoslavenstvom i komunizmom i mržnjom protiv svoga naroda što svojim ponašanjem i svojim djelima svakodnevno dokazuju. Oni su izdajnici najgore vrste i svaki onaj tko ih na bilo koji način podržava, a posebno onaj tko ih smata legitimnim ili bilo kakvim predstavnicima hrvatskog naroda ili je izdajnik ili najobičnija budala. Odgovor na ono pitanje kako je ova komunistička gamad opet uspjela uzurpirati vlast u Hrvatskoj je vrlo jednostavan.

Negdje sam jednom pročitao izreku koja glasi:

“Lord, save us from tiny gnats, we will take care of elephants our selves”.

(Gospodine, zaštiti nas od sitne gamadi, sa slonovima ćemo se sami obračunati)

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen.

Prosvjed u Srbu 26 ili 27. srpnja 2014. godine

Za organizirani odlazak u Srb molimo vas da se javite koordinatorima:

Bog i Hrvati!

BOZANIĆU NE SMETAJU SRPSKI NAPADI NA BLAŽENOG STEPINCA!?

Iako se radi o potvrđenom čudu ozdravljenja djevojčice iz Klaićeve bolnice u kojoj je čudesno ozdravila po potvrdi liječnika koji su joj prognozirali par mjeseci života. Teška bolest djevojčice je nestala kao da je nije niti bilo na zagovor blaženog kardinala Viktora Alojzija Stepinca. I to je najveće čudo koje se izravno zbilo na zagovor blaženog Stepinca. I neovisno od toga predsjednik četničke Srbije Nikolić je pismeno tražio od Pape Franje da ne udovolji tome čudesnom ozdravljenju djevojčice po zagovoru Stepinca na ustrajnu molbu roditelja djevojčice, što je bio uvjet za proglašenje svetog i blaženog kardinala Stepinca svecem Katoličke Crkve.

Ali i bez toga neka mu nađe bilo kakvo mjesto u Vatikanu jer već više puta Josip Bozanić je izvrijeđao hrvatski narod u njegovim napadima na vrhovnika Domovinskog rata i prvog predsjednika RH. Neka mu bude sretan odlazak sa položaja blaženog kardinala Stepinca kao i kardinala Šepera i Kuharića jer sve dok Bozanić bude na ovome mjestu katolički vjernici Hrvatske bit će uvrijeđeni sa ovim nadbiskupom Bozanićem koji je očito zadojen zločinačkim jugoslavenstvom koje je nanijelo toliko zla hrvatskom narodu skupa sa hrvatskim mučenikom blaženim kardinalom Stepincem.

Uostalom u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnome trgu u Zagrebu utemeljena je Hrvatska Pravoslavna Crkva na čelu sa metropolitom Svetim Grigorijem Ivanovičem Maksimovim Germogenom za vrijeme NDH koja će prije ili poslije biti vraćena Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi kojoj jedino pripada u RH.

KARAMARKO JE NAJZASLUŽNIJI ZA SPOMENIK U SRBU

Dražen Keleminec, predsjednik A-HSP-a za portal Tjedno (Razgovarao: Dražen Stjepandić)

Zašto euroskeptici izlaze na izbore za Europski parlament?

Po pitanju EU pravaši su složni, svi su protiv EU.

Verbalno svi predsjednici pravaških stranaka su za ujedinjenje pravaških stranaka. Zašto se to nikada ne dogodi?

Tko je sada predsjednik HSP-a?

Zašto HSP AS Ruže Tomašić ne smatrate pravom pravaškom strankom?

Ruža Tomašić tvrdi da ne samo da vodi pravašku politiku nego i živi pravaški.

Izjavili ste da Ruža Tomašić zna tko je pripremio ubojstvo Ante Paradžika?

PRAVAŠ PROTESTANT

Tvrdite da ste zadnji put kad ste 2011. namjeravali ući u kolaciju s HSP-om i HČSP-om prevareni za 12 tisuća kuna?

Zar nije njega Aleksandar Stanković iznenadio s tim pitanjem?

Mislite da pravaš mora biti samo katolik?

Ne može biti musliman?

MEDIJI DIŽU I RUŠE

Što najviše doprinosi uspjehu kod birača?

A-HSP najbolje stoji u Koprivničko-križevačkoj županiji. Nije li to malo čudno budući se Koprivnica smatra se jakim uporištem SDP-a?

Kakav je vaš odnos prema ustaštvu?

Jeste li za pomirbu djece partizana i ustaša?

SPASITELJ PODRAVKE

Jeste li vi ultra desničar?

Je li Tomislav Karamarko vođa desnice?

Kad će u Hrvatskoj doći do promjena?

Autor: Zoran Božić u "Hrvatskom slovu" 2007.

Zauzimanjem tjednika "Hrvatsko slovo" ponovno je otvorena rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svje-tovnjaka (srpski civila), izvršenom krajem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.

Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovolja-čki odred dalmatinskih krvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masov-no ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.

Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. tijekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi"Vreme ratno",izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partijskog tijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca ko-čevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se, nazvao"besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja".U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njihove tadašnje dužnosti".

Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom prizna-nju,obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti,Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Velik nedostatak njegovog "priznanja"suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina.Tu su prazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ralja tiskovne i pravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.

Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije JA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih i uhićenih Hrvata dragovolj-no se javio na poziv "jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borci-ma je prenijela naredbu druga Tita da "bez ikakve milosti jednom za svagda li-kvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im ime obećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom nasilju nad žrtvama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocjenostima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice, njezini su pripadnici predvođeni Dubajićem i komesarkom, u nekoj kovačkoj radionici blizu Ljubljane dobro nabrusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore" preuzeli vreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene željeznarije otuđili veći broj sjekira i batova, te kliješta pogodnih za vađenje ljudskih zuba. Tako opremljeni,prvo su se u okolici Ljubljane dva dana "zagrijavali" ubijanjem manjih skupina "bandita", nakon čega su kamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.

Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju osobno naredio Josip Broz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske u Ljubljani. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja,bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.To je pitanje prepustio svojim partizanskim "revolucionarnim saradnicima". Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal izabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog Staba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata.

TITOPENDREKAŠI

Zašto dr. Marku Veselici nije omogućeno uručiti sucu Meronu "Vinodolski zakonik"!?

I gle čuda. Doznao veliki Marko da u Zagreb dolazi veliki sudac Theodor Neron, pa je osjetio potrebu, stisnuti mu ruku i uručiti mu poklon knjigu Vinodolski zakonik, najstariji cjelovito sačuvani spomenik običajnog prava na hrvatskom jeziku, a u slavenskom svijetu, od njega je starija samo Ruska pravda, napisana u protegu od XI. do XIII. stoljeća.

Čekajući odgovor mogao je Marko, kako opet kaže narodna pjesmarica, i pjevušiti:

A pravo na odgovor je osnovno ljudsko pravo, zar ne.

Ne samo dobar dio političara, nego i dobar dio današnjih odnarođenih ljevičarskih novinara, pripadaju toj vampirskoj generaciji, jer su upravo tada pekli svoj novinarski zanat. A dok su ga pekli, vatru ispod kotla im je raspirivao spomenuti hladni Dolanc-Planinc vjetar, koji im je svojim fijukanjem oko kotla, i titopendrekaško kolo svirao.

OPERACIJA FINI MAGARAC

Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio više o Crnom Đorđu nego o Tomislavu.

Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o rvackim leđima, žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje a poreza sve više - da se jednostavno više ne da živjeti, pa je na savjet “pametnijih” nekom Vlaju - sada ‘odjedared’ Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku.

Za Dom Spremni !

NAJNOVIJE BEDASTOĆE S DNEVNO.HR!

Nacisti su propovijedali apstinenciju u ime promicanja nacionalnog zdravlja. No, kada je riječ o borbi za svoj Blitzkrieg, nisu imali grižnje savjesti u ispumpavanju svojih vojnika punih droge i alkohola. Droga je bila izbor, ali mnogi drugi su postali ovisnici i o morfiju i alkoholu.

Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da njemačke vojnike nije inspirirala samo Hitlerova zapaljiva retorika, već je njihova predanost borbi bila djelomično potpomognuta tabletama pod imenom "Pervitin"...

Filmski stereotipi programiranja gledatelja

Nasilje, opscene scene...

Filmovi za adolescente ni malo ne zaostaju u prikazu nasilja, promicanju međurasnih odnosa i seksualnosti tinejdžera. Walt Disney Co. otkako ju je preuzeo Robert Iger, forsira nekoliko dječjih programa u kojima se potiče seks među djecom (poznata neprilična plesna izvedba šesnaestogodišnje Miley Cyrus, Disneyeve zvijezde serije Hannah Montana, na Kid's Choice Awards). Šokirajući su crtani filmovi za najmlađe uzraste. Scene u njima prepune su zastrašujućih oklopnih nakaza i čudovišta koja se nadmeću čudnovatim oružjima, svirepošću, verbalnim nasiljem, uvrjedljivim porukama i sl. Tu prednjači holivudski Time Warner Inc. koja kao današnja najveća medijska grupacija kontrolira televizije CBS i CNN. Ako nam je poznato da u svakom tom filmu postoji i određeni broj subliminalnih poruka onda je jasno kakav im je utjecaj na odgoj najranjivije populacije.

Najbezumnija je kategorija filmova koja je gotovo do groteske izokrenula karakter američkog marinca. Svakom razumnom i upućenom čovjeku jasno je da je američki vojnik u šestotinjak osvajačkih pohoda SAD-a poslije Drugog svjetskog rata primjenjivao najrigidnije i najstravičnije metode prema suprotnoj strani, koja je obično bila legitimna strana u svojoj zemlji. Na tim krvlju natopljenim bojištima i na mućenjima i šokantnim torturama, poglavito prema zarobljenicima i civilima, američkim bi vojnicima „zavidjeli“ i najveći krvnici iz ranije povijesti. Jasno da Hollywood kao sotonino oruđe izokreće cijelu priču!

Nužno je zato usporediti hrvatsku filmsku percepciju karaktera hrvatskog branitelja i holivudsku percepciju karaktera američkog marinca. Osim što u Hrvatskoj nije snimljen niti jedan ozbiljan ratni film o Domovinskom ratu, sustavom đavolje inverzije teze su se izokrenule. Iako je američki vojnik poput zvjeradi istrebljivao domorodačko američko pučanstvo, iako je osvajao tuđe zemlje i porobljavao druge narode, Hollywood ga je uzdigao na zvjezdani tron. Nasuprot toj holivudskoj slici okupatorskog američkog vojnika, hrvatski branitelj u hrvatskoj kinematografiji prikazivan je sasvim suprotno. Uobičajeno, njegov karakter i njegovi ideali nisu ništa drugačiji od srbočetničkog agresora. Nerijetko je prikazivan kao nasilan primitivac, provokator, alkoholičar, PTSP-ovac, shizofreničar, ridikul, mediokritet ili kriminalac.

ZATOR ZEMLJE BOSNE

Bakovićevo svjedočenje o tragičnim dogadjajima koji su se zbili na Drini potkraj siječnja 1941. i na početku 1942. kada su četnici zaklali više od osam tisuća muslimana i katolika u Foči, Goraždu, Čajniču i drugim podrinjskim mjestima i njihova izmrcvarena tijela, razudjena, iskopanih očiju i srdaca, odrezanih spolovila i izbodenih grudi gurnuli niz Drinu put Beograda, gdje su ih pokraj Kalemegdana dočekivali beogradski fotografi, slikali i slali u svijet "saveznicima" kao dokaz "ustaških zverstava nad golorukim srpskim narodom", autentično je svjedočenje i kao takvo ima prvorazrednu dokumentarnopovijesnu vrijednost.

O četničkim pokoljima na Drini, i nečuvenu masakriranju civilnoga nesrpskog pučanstva, u Jugoslaviji se proteklih godina uglavnom šutjelo, a kada se govorilo, onda je, po dobrom starom srpskom običaju, žrtva postajala ubojicom, a ubojica žrtvom. Tipičan je primjer sudbina katoličkoga svećenika Ilije Tomaša, župnika u Klepcima u stolačkome kotaru, kojega su četnici podmuklo umorili, a on se u Draškovićevu romanu Nož promeće u patološkoga ustaškoga ubojicu Iliju Tombaša. U takvu redefiniranju povijesti srpskoj politici objeručke su pomagali Saveznici, ponajprije Britanci. Nema nikakve dvojbe da su Saveznici točno znali tko je počinio zločine na Drini i s kojom motivacijom. Naime, do danas su objavljeni mnogobrojni dokumenti iz kojih je vidljivo da je britanska obavještajna služba naveliko operirala po terenu u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, da je sustavno prikupljala podatke o zbivanjima, da je bila infiltrirana u redove jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu i upoznata s izvješćima koja su joj slana iz zemlje, a ona su sadržavala i podatke o četničko- partizanskim pokoljima civilnoga muslimanskoga i katoličkoga pučanstva te da je za potrebe britanskoga Foreign Officea te podatke krivotvorila i interpretirala u prilog svojim političkim ciljevima. Dio potvrda o tome pažljivi čitatelj će naći i u knjigama Ljube Bobana Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941- 43 (Zagreb 1985) te Hrvatska u dokumentima izbjegličke vlade 1941- 43, 1-2 (Zagreb, 1988). Danas možemo slobodno ustvrditi da zločini o kojima je riječ nisu počinjeni samo s talijanskim nego i s britanskim blagoslovom.

Bakovićevu predratnu Bosnu u kojoj su njezini narodi živjeli u vjerskoj i ljudskoj toleranciji, okrenuti i upućeni u svakodnevici jedni na druge, Drina je svojim krvavim valovima nakon zbivanja 1941-42. odnijela u nepovrat. Tada zamućeni odnosi nisu nikada ispravljeni, dapače, još su se više produbljivali i u ratu 1991- 95. kulminirali u navlas istovjetnoj prici. I ovaj put uz asistenciju istih saveznika. Ista četnička zločinstva, isti ciljevi, ista medjunarodna potpora i napokon etnički čista istočna Bosna. Već sutra u sastavu Velike Srbije. I to po Daytonu.

Bakovićevo svjedočenje najsnažnije je ondje gdje u nj nije naknadno intervenirano u smislu povlačenja povijesnih analogija i zaključaka. Ta docirajuća mjesta opterećuju tekst, kao i mnogobrojna nepotrebna ponavljanja. To ide na dušu uredniku, koji je debelo zadrijemao pripremajući ovaj predragocjeni rukopis za tisak. Priča o djeliću bosanske povijesti u Goraždu u kojem su se u samo nekoliko mjeseci s vojskama (izbjegličkom jugoslavenskom, nesnalažljivom domobranskom, kukavičkom talijanskom, koljačkom četničkom, bogohulničkom proleterskom i discipliniranom ustaškom) izmijenili politike (obrijani četnici zamjenjuju kokardu petokrakom i postaju partizani, koji će 1945. u Bleiburgu i na Križnom putu klati Hrvate), svjetovi i svjetonazori, a ostala neizbrisiva ljudska tragedija, ispripovijedana je u prvome redu radi povijesne istine. Stoga je i valja čitati u tim okvirima.

Upravo u Sivoj knjizi donesena su autentična svjedočenja preživjelih žrtava partizanskoga pokolja katolika i muslimana u Prijedoru i okolnim mjestima, kada je za partizanske trotjedne strahovlade u svibnju/lipnju 1942. ubijeno tristotinjak civila. Na str. 60-66. nalazi se popis s imenima i prezimenima 226 poznatih žrtava. Znaju se i imena zločinaca koji su nedužne civile pobili, masakrirali i zakopali gole, a njihovu odjeću i rubeninu podijelili mještanima pravoslavnoga sela Cirkin-Polja, koji su već sutradan hodali u njoj.

Iz svega može se nedvojbeno zaključiti: izmedju srpskih partizana i četnika nema nikakve razlike kada je u pitanju hrvatska država: treba je zatrti, ma kakva bila -- pravaška, haesesovska, ustaška, sovjetska, proljećarska ili hadezeovska. Samo se tako može protumačiti i hitra preobrazba "jugoslavenske" vojske (JNA) u srpsko-četničku u ratu 1991-95, kada je zajedno s "belim orlovima", šešeljevcima i draškovićevcima krenula na neovisnost Hrvatske i Bosne.

Nataša Bašić

Ljudevit Gaj – enigma!?

U Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i piše „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. „On je“, kaže Matoš, „preteča onih koje sarkastični Starčević naziva Slavoserbima“.„Slavoserbi“, citira Matoš Starčevića, „ne znače toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja...“

Zanimljivo da je Starčević u svom pisanju rabio korijenski pravopis s djelomično ekavskim dijalektom iako je bio Ličanin i ikavac. Činio je to iz prkosa pošto se Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba što su je na kraju, kako je već rečeno, prihvatili samo tzv. hrvatski vukovci. Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga je on smatrao da hrvatski jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatrao je govedaraskim blejanjem, štekcanjem i hercanjem.

Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine i Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će Ćirilova azbuka i „stara slavenska vjeroispovijest“ postati u Iliriji općenitom.

Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine). Prve korake stvaranja jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji 1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist Ignjat Brlić.

U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach u svom Planu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića, pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode tamošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom veliku ulogu mislio povjeriti bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.

Tako npr. u Zachovom Planu stoji: „Nova južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“,dok u Garašeninom Načertanju: „Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...“ Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenske politike Srbijeplan masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja je međutim znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje termin „Hrvat“,za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanju spominju. (Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambert i Hrvati, str. 629.- 648.).

Pitanje svih pitanja je znakovito! Ljudevita Gaja nakon mnogih spletki i prijevara te kada je i otkriveno da je ucjenjivao srpskog kneza Obrenovića da mu ovaj da novce za njegove potrebe, hrvatski ban Josip Jelačić ga je u potpunosti raskrinkao i razgolitio tako da je Gaj umro potpuno omrznut i zaboravljen od hrvatskog naroda. Njega je prezreo A. G. Matoš i dr. Ante Starčević! Zašto je odjednom „uskrisio“ kao hrvatski preporoditelj, nacionalni političar, ideolog i središnja ličnost „Hrvatskog“ narodnog preporoda? Uskrisio je uoči stvaranja Kraljevine SHS, u doba halucinacije hrvatskih zabludjelih političkih posrnulih duša koje su se oduševljavale sumanutim idejama južnoslavenstva, idejama kako su Hrvati i Srbi jedan narod. Očito da te ideje žive i dalje…

A hrvatski jezik? Pa u zadnjih par godina nastala je orkestralna invazija srbizama na hrvatski jezik. Da ne govorimo o stanovitoj Snježani Kordić i njenom „slavnom“ uratku Jezik i nacionalizam kojeg je financiralo Ministarstvo kulture R H. Očito da nas ponovo čeka novi „Bleiburg“ hrvatskog jezika!

Ovaj prorok kršćanske nade ostavio nam je 10 životnih pravila koja svakome od nas mogu ukazati na ono bitno i jedino važno u našem vjerničkom životu.

TAJNA STROGO SKRIVANOG DNEVNIKA NIKOLE TESLE

ZAŠTO BEOGRAD SKRIVA TAJNI DNEVNIK NIKOLE TESLE?

"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

-Senzacionalno je kako hrvatska javnost ne zna za podatke iz Teslina dnevnika premda se profesorica Ljubica Štefan, autorica brojnih knjiga, pobrinula da mnogi zanimljivi podatci dospiju u Hrvatsku. Ona je, pak, dok je živjela u Beogradu, imala priliku vidjeti Teslin dnevnik i još neke tajne podatke. Mislili su da je ona Srpkinja i tako su joj pokazali neke strogo čuvane tajne - rekao nam je dr. Petar Vučić, poznati hrvatski intelektualac čija je specijalnost geopolitika. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle, koji se krije u državnom arhivu u Beogradu, objavljen je na 55. stranici knjige Govor Hrvatima o ispravnom putu.

Njegova obitelj nije iz Smiljana niti postoji u tom selu prezime Tesla

"Kada se o Nikoli Tesli govori i piše, uvijek se počinje sa selom Smiljanom. Njegova obitelj međutim nije iz Smiljana, nego iz drugog dijela Like pa i dalje. U podatcima o svim obiteljima koje su prije više stotina godina živjele u svim dijelovima Like nigdje nije pronađeno prezime Tesla. Bio je to nadimak jednog od Teslinih predaka, koji se zapravo prezivao Draganić, a bio je doseljenik vjerojatno iz Ledenica. Priženio se u obitelj prote Mandića, pa je tako nastala lička obitelj Tesla."

Priča o tome da bi veliki znanstvenik mogao biti genetski i etnički Hrvat mogla se nazrijeti u nekolicini njegovih biografija, ali uglavnom onih pisanih od hrvatskih autora. O Nikoli Tesli do sada je napisano dvijestotinjak knjiga, postoje američki, ruski, njemački i naravno srpski i hrvatski biografi.

Na koju zemlju je mislio kad je govorio o prebacivanju ostavštine

Nigdje nije precizirano što je veliki pronalazač točno mislio kada je želio da njegovi rukopisi završe u zemlji gdje je rođen, ali iz današnje perspektive gledano to bi trebala biti Hrvatska.

Tesla nije autor izjave "Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom"

Kad je 1930. otvoren, New Yorker je bio najveći hotel na svijetu, raspolagao je s 2500 soba na 40 katova. Kad je stanoviti Joe Kinney u izlogu hotela napravio "Hall of the Fame", jedna pored druge našle su se fotografije Nikole Tesle, snimljene 1942. upravo u vrijeme posjeta tadašnjega jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića. S velikim znanstvenikom i kraljem na fotografiji je i Teslin rođak Savo Kosanović, tada još kraljevski diplomat. Odmah do te fotografije bila je izložena fotografija Muhameda Alija snimljena u sobi New Yorkera nakon Klejova poraza u meču protiv Joea Freisera u ožujku 1973. U svojim dnevnicima objavljenim pod nazivom "Kraljevo naslijeđe" pod datumom 8. srpnja 1942 mladi Petar II. je napisao: "Posjetio sam dr. Nikolu Teslu slavnoga američko-jugoslavenskog znanstvenika. Kad sam ga pozdravio, stari znanstvenik mi je rekao: "Izuzetno sam počašćen. Drago mi je što ste još tako mladi i radujem se što ćete jednom postati veliki vladar. Vjerujem da ću poživjeti do Vašeg povratka u oslobođenu Jugoslaviju. Od svoga oca ste naslijedili njegove posljednje riječi čuvajte mi Jugoslaviju. Ponosan sam što sam Srbin i Jugoslaven. Naš narod ne može izumrijeti. Čuvajte zato jedinstvo svih Jugoslavena - Srba, Hrvata i Slovenaca". Posljednji monarh iz srpske dinastije Karađorđevića uz to je opisao koliko su ga ganule starčeve riječi i da su nakon toga obojica zaplakali.

Hrvati i Tesla voljeli su se javno

Nema mnogo poznatih Srba koji su prema Hrvatima iskazivali toliko ljubavi i obratno. Teslini životni postupci pokazuju kako bi rečenice iz navodnog Teslinog tajnog dnevnika mogle doista biti napisane rukom velikog znanstvenika.

Antifašistička demonologija

Dobar dio historiografije o Hrvatima, vezane za razdoblje od 1941. do 1945., možemo ocijeniti kao dio antifašističke demonologije. Takva historiografija počiva često na slabim empirijskim zasadama.

Bez Staljina i komunista, zapadni Saveznici ne bi dobili Drugi svjetski rat. Bez Roosevelta i kapitalističke Amerike, Sovjetski Savez i Staljin ne bi pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Bez pomoći Saveznika Engleza i Amerikanaca, Josip Broz Tito i njegova partija teško bi došli na vlast u novoosnovanoj Jugoslaviji.

Moderna historiografija, koja se danas podučava na univerzitetima diljem Amerike i Europe ima ne samo pedagošku svrhu, već i svrhu demoniziranja protivnika, kako bi se lakše mogli prikriti vlastiti demoni. A svaku historiografsku demonologiju prati slika vlastite viktimologije, tj. žrtvoslovlja, koje u pravilu ima naglašeni subjektivni i hipermoralistički karakter, a čija je svrha isticanje vlastitih žrtava i umanjivanje tuđih.

Antifašistički bestiarum

Svaki povijesni događaj uvijek je jedan, jedini, i jedinstveni, no svaki povijesni događaj, u dobi velikih mijenja - kao što je to danas u Hrvatskoj – povjesničar tumači zavisno od svog vlastitog nacionalnog, ideološkog i teološkog pedigrea. Prvi zaključak kojeg možemo učiniti je da prije nego što čitamo povijest, morama pročitati povjesničara. Koji su njegovi motivi za takav, onakav, ili ovakav pristup nekoj povijesnoj temi, a u hrvatskom slučaju pristup brojkama Jasenovca i Bleiburga? Jasenovac je bio logor; Bleiburg nije bio logor. S tehničke strane, svaki politički logor, bilo gdje na svijetu, u bilo kojem političkom režimu, i u bilo kojoj povijesnoj epohi, nije zamišljen za trenutačno uništavanje zarobljenika već za njihov robovski rad. Da nije tako onda se logore ne bi gradilo.

No zanimljivo je da kada antifašistička historiografija postane empirijski vrlo labava, ona tada poprima, kao što je to danas slučaj, ne samo u Hrvatskoj, nego širom Europe, „civilno-religijske“ okvire. Takvi novi „civilno–religijski“ okviri, odbacuju, a često i pravno kažnjavaju kritički pristup novijoj povijesti.

Demonološko hrvatstvo protiv žrtvoslovnih Hrvata

Nije to ništa novo. Demonologija glede onog „Drugog“ nosi pandan u vlastitoj viktimologiji. I krvnik ima svoje žrtvoslovlje - za sebe i svoju obitelj. A svako žrtvoslovlje, uključujući i blajburško žrtvoslovlje, ima u konačnici - i na žalost-- svoju osvetoljubljivu stranu. Hrvatske žrtve iz 1945., bilo žrtve iz Bleiburga, bilo one iz Titinog Jasenovca, nisu pale sa neba; njih je netko likvidirao, a taj „Netko“ i taj „Drugi“ ili njegova djeca žive danas u Hrvatskoj.

Pravi pakao čeka sve ljude; i dobre i loše, kada izgube smisao za tragiku i pomisle da je povijest stala, upravo kao što to misli veliki broj naših suvremenika. I pozitivni heroji Odisej i Agamemnon, nakon što nemilice pale grad Troju i tamane sve staro i mlado, doživljavaju grozne sudbine. Odisejevu momčad, nakon desetljetnog lutanja po sinjem moru, žive žderu ciklopi, a Agamemnona, po povratku u slatki dom, ubija vlastita žena. A njihovog sina, heroja Oresta, muče furije, boginje osvete, jer je ubio vlastitu majku, koja je prije toga ubila njegovog oca - svog vlastitog muža.

Udbolisci, skojevci i gričke vještice

Demonologije postoje otkad postoji svijeta, bez obzira na period Prosvjetiteljstva koje rađa u 18. stoljeću svoj vlastiti opasan mit: mit o progresu i mit o trajnom gospodarskom rastu. Sumnjati, danas u moderne mitove o liberalnoj demokraciji, o multikulturalizmu, u mit o parlamentarizma, u mit o LGTB - suživotu između pastira i pederasta, znači biti proglašen ludim. Jedan poznati hrvatski aktivist i intelektualac, kojeg je pravosuđe vladajuće klasa svojevremeno strpalo u ludnicu, na vlastitoj je koži nedavno osjetio snagu moderne demonologije. No sutra, kada antifašistička demonologija ne bude više popularna, nastupit će nova, a tada će se veliki broj hrvatskih građana, baš kao i 1991., ponovno isprsiti kao „veliki Hrvati“. Ono što zabrinjava nije to što su 1991. veliki broj ljudi u Hrvatskoj, pretežno bivših Titoista i Jugoslavena, i brojnih udbolizaca, postali danas „ tolerantni liberalni građani“. Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih mitova, svojih skojevskih lara i penata i začuđujućom brzinom prihvatili liberalnu demonologiju, amerikanizam i kapitalizam, čiji su oni nekad bili ljuti protivnici.

Poetika narodne samobitnosti

Osvrt na knjigu: Mile Budak, Izabrane pripoviesti, Matica hrvatska, Zagreb, 1943.

Priređivač je već u proslovu zamijetio Budakovo pripovjedačko zanimanje za narod i zemlju iz koje je ponikao pa se s njim i danas, premda je svijet Budakovih priča poodavno nestao s našega obzorja, možemo složiti kako je Budakova proza modernoga realizma svojevrsna poetika narodne samobitnosti.

To prostorno ograničenje ne umanjuje značaj općih vrijednosti, jer Budak iz pojedinačnih i mjesnih isječaka života izvlači općeljudske vrijednosti, koje na svojoj svježini ni danas nisu ništa manje aktualne. Doduše promijenila se društvovna slika Hrvatske pa umjesto nekadašnje seljačke većine danas u njoj prevladava gradsko stanovništvo, osiromašeno i prepušteno na milost i nemilost tržišnim odnosima, na čije razorne posljetke upravo Budak i upozorava u svojoj prozi.

Masovno iseljavanje te poratna proletarizacija opustošile su cijele hrvatske krajeve, a novčana ovisnost o nestalnoj industrijskoj plaći te prekomjerno zaduživanje znatan su dio Hrvata pretvorili u dužničke robove, čime im je ograničena i politička sloboda. Demografski slom te sve veća razlika između broja umrlih i novorođenih u samostalnoj hrvatskoj državi prijete, kojeg li apsurda, nestanku cijeloga naroda s lica zemlje.

Poseban vid zajedničkoga pasivnog otpora režimima koji se okreću proti interesima zajednice Budak je obradio u priči „Čiji je Velebit“. Vezanost pak za zemlju i njezine neiskorištene gospodarske mogućnosti oslikao je u priči „Jolino oranje“, koja u mnogočemu podsjeća na sudbinu hrvatskih branitelja u razdoblju poslije Domovinskoga rata. Premda se na površnoj razini u priči „Na Veliki petak“ može govoriti o sukobu lokalnih mentaliteta, ipak je slika zatvora, kažnjenika, domaćih čuvara i nadređenih im stranaca svojevrsna tamnica naroda, kojom dominira samovoljni tiranin.

U priči „Pod gorom“ Budak narodnu budućnost gleda kroz prizmu onoga što danas nazivamo demografskom obnovom. Obitelji, toj osnovnoj stanici društva, a onda i cijeloga naroda smrt je zajamčena bez potomaka. Slike poratnoga gomilanja bogatstva i bešćutnoga iskorišćivanja radništva ocrtane su u priči „Adamović d.d.“. Neizbježna je podudarnost s današnjim stanjem u mnogim hrvatskim tvrtkama, u kojima, za razliku od Adamovića, još uvijek ne stoluje minimalna količina socijalne razboritosti.

Mate Kovačević

NEČUVENI LICEMJERI!

Ovo pismo najviše govori o ovim NEČUVENIM LICEMJERIMA koji vječno žive na grabači državnih poreznih obveznika držeći svima moralne prodike iako su sami dno dna. Neki od gore navedenih bisera su se na "legalan" način okoristili o milijune kuna državnog novca i bilo bi im bolje da su se skrili u mišju rupu i uživali u blagodati svoje pohlepe i nemorala najveće vrste.

Je li ratni zločinac npr. Winston Churchill koji je naredio sustavno bombardiranje njemačkih civilnih gradova u kojima su stradavali uglavnom ŽENE I DJECA. Samo u jednom danu u Dresdenu je pobijeno 250 000 civila?

Je li zločinac Sir Arthur Travers Harris poznatiji kao BOMBER HARIS koji je masovno bombardirao njemačke civilne gradove, a anglikanska ga crkva veličala kao heroja?

Je li ratni zločinac možda JB Tito koji je naredio likvidaciju na stotine tisuća nevinih civila (ne samo Hrvata nego i Srba) i koji je hrvatsku doslovno pretvorio u masovnu grobnicu? Kad su se ti profesionalni paraziti i politički komformisti koju svoju hrabrost pokazuju tako da šutnu mrtva psa pobunili protiv tog diktatora, njegove strahovlade i najvećih zločina u povijesti svih južnoslavenskih naroda?

Neosporno je da se mora imati pijeteta prema nevinim žrtvama bratoubilačkog rata ali tko je odgovarao od strane bošnjačke vojske za pokolj na Hrvatima u Buhinim kućama i Križančevom selu, srednjoj Bosni gdje stradalo preko 1600 hrvatskih civilnih žrtava?

O kakvom je "istrebljenju" Židova riječ od strane NDH?

Kad se sve to zbroji u NDH NIJE STRADALO VIŠE OD 2700 ŽIDOVA. To ne znači da se prema svakome treba i mora imati pijetet ali zlonamjerno nabrijavanje brojki i krivotvorenje povijesti imaju samo kontraefekt. To je čak dokazao i Ivan Gabelica koji nije niti promila antisemitski nastrojen, ali neosporno filoendehazisjki i nitko ga nije demantirao.

Jasenovac sigurno NIJE bio logor smrti kako su ga zvali velikosrpski šovinisti nego najobičniji RADNI LOGOR u kojem se proizvodilo najsofisticiranije oružje. Da se ljude htjelo ubijati ne bi ih se ni vodilo u logor!!! To je toliko logično da logičnije ne može ni biti. Osim toga, za Jasenovac NEMA NIKAKVIH EMPIRIJISKIH dokaza iako je 3 puta prekopavan, nikakvih forografija leševa koji bi mogli biti bačeni u Savu ili slično i koji bi čak sigurno doplivali i do Beograda. Dakle, radi se o sramotnoj konstrukciji tzv. pobjednika, a zapravo zamaskirane velikosrpske nacionalističke elite koja će pokazati svoje lice tijekom rata u HR i BiH i na Kosovu, i najobičnijem velikosrpskom geopolitičkom projektu!

Kardinal Alojzije Stepinac je ovozemaljski život živio kao Krist, kao stvarni Put, Istina i Život!

Poštovani gospodine Periću!

Sličan stav ima i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, koji, kao što smo vidjeli u nekoliko navrata, za velike kršćanske blagdane, umjesto da piše vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, on uopće ne priznaje državu Republiku Hrvatsku, nego se obraća svojim vjernicima po hrvatskim pokrajinama (po njemu valjda srpskim), a da uopće ne spomene Hrvatsku, te i on piše pismo vatikanskom ministru vanjskih poslova Dominiqueu Mambertiju protiv Stepinčeve kanonizacije.

Stoga me čudi, da i Vi, poštovani gospodine Porfirije, koji ste imenovani za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, izjavljujete u Večernjem listu od 5. srpnja 2014. godine, na 26. stranici, kako dijelite mišljenje patrijarha Irineja da svetac, kojoj god crkvi pripadao, mora biti osoba svijetla i sveta za svu braću u Kristu.

S ljubavlju u Kristu, molitvom i poštovanjem!

Godišnjica smrti nuštarskog “Lovca na tenkove”

Na današnji dan, 7. srpnja 1992., poginuo je jedan od najvećih junaka Domovinskog rata - Andrija Andabak, koji se proslavio svojim uspjesima u uništavanju neprijateljskih tenkova.

Kad je počeo Domovinski rat, prijavio se kao dragovoljac i već je 28. rujna 1991. uništio prvo oklopno vozilo. Andriju Andabaka doista se može nazvati "lovcem na tenkove", jer je vlastoručno uništio nevjerojatnih 32 oklopna cilja, od čega čak 30 tenkova (14 tipa T-84 i 16 tipa M-55), jedno borbeno vozilo pješaštva i jedan oklopni transporter.

Zbog svojih uspjeha postao je slavan i pozvan je čak i u Banske dvore kod predsjednika Franje Tuđmana.

Hrvatski konzulat u Subotici dijeli tamošnje Hrvate

Poštovani čitatelju!

Svjedočili smo da je netko glasovao protiv prijedloga da Naco Zelić dobije priznanje Počasni građanin Subotice a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, svjedočili smo da glasovaju u komisiji za dodjelu sredstava za kulturu grada Subotice da HKC „Bunjevačko kolo“ ne dobije sredstva, a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, a ravnatelj je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, glasuje i potiče druge da glasuju da udruge s hrvatskom nacionalnom odrednicom ne dobiju sredstva na natječajima kod općina, gradova, pokrajinskih tajništva, republičkih ministarstava a predsjednik je Izvršnog odbora Hrvatskoga nacionalnog vijeća.Zato glasuju kao članovi komisije za kulturu da sve udruge bunjevaca nehrvata dobiju sredstva na natječaju za kulturu grada Subotice, a vijećnica je Hrvatskog nacionalnog vijeća, a ravnatelj je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.To su samo neki od zadnjih primjera neprimjerenog ponašanja naših Hrvata koji misle da su na vrhuncu moći i da su nedodirivi i vječni. Međutim, istinu o sebi koju oni promiču na svakom koraku ne mogu prikriti. Ona se otkrije, samo je pitanje vremena.

Znam, ovo sve ne zvuči dobro, daje našim neprijateljima da se naslađuju nama, ali naša šutnja nas je dovelo da oni rade što žele. Uz pomoć ono malo naših dirigiranih medija žele u našem narodu stvoriti ravnodušnost.

Vrijeme krivokletnika i krivovjernika

Jest, ovo je za medije. Ovo je za javnost. Ovo je znak vjere, znak prakticiranja, življenja i uživanja vjere. Odnosno, znak politiziranja vjere. Pa bih rekao da je Hrvatska u klopci krivovjernika (Milan Bandić...) danas...

Vratimo se sad na Ahmiće. Rekao bih da su Ahmići za Hrvate, u nekom smislu, „mali Jasenovac“. Pa spomenimo onu Stepinčevu: „Jasenovac je najveća mrlja.“ Vjerujem u Boga, svetu Crkvu Katoličku i Duha Svetoga. Za mene Alozije Stepinac jest svetac. Ali to ne znači da je nadbiskup Stepinac bio bezgrješan.

Dario Kordić – mučenik, na sebe primio križ, nije se htio nagoditi. Kordić nije htio okriviti Tuđmana i Šuška (Zagreb) u što ja sumnjam.

Samo nekoliko mjeseci prije Wance-Owenovog plana u Lašvansku dolinu počeli su dolaziti i glavni počinitelji budućeg rata. Svi iz iste armije – iz JNA. General Enver Hadžihasanović, zapovjednik trećeg korpusa Armije BiH koji je još za vrijeme opsade Sarajeva bio u JNA, kapetan Amir Kubura, obavještajac koji je u JNA radio na Kosovu postat će zapovjednik sedme allias mudžahedinske brigade i nešto prije njih Tihomir Blaškić kapetan JNA postaje zapovjednik HVO-a Srednje Bosne. Narod ga baš nije dočekao s povjerenjem. Očekivali su da mjesto zapovjednika preuzme pukovnik Filipović. Blaškić je JNA napustio nakon okončanja operativnog rata u Sloveniji, a u Vitez ga je doveo Ignac Koštroman iz tamnošnjeg HDZ-a, uz potporu Darija Kordića. Taj čin nitko nikada nije analizirao u kontekstu kasnije iznesenih teza kako je Aleksandar Aca Vasiljević. Šef KOS-a, infiltrirao svoje ljude ne samo u bošnjačke, već i u hrvatske strukture BiH.

U ovo vrijeme krivokletnika i krivovjernika imamo oprečnosti koje mogu biti samo posljedica jednog podzemnog rata – protiv Hrvata... General-vjernik (Gotovina) mamac za lijeve i desne; general Norac (Glavaš, Praljak) – odbačen. Ono što bi trebalo biti i što jest za Hrvate kohezijska sila (katolička vjera), Hrvate – dijeli!?

Vinko Vice Ostojić: Izdržao sam patnje, mučenja i zlostavljanja. I pobijedio sam!

Gospodin Vinko Vice Ostojić ovih dana bilježi vrijedan životni jubilej: u srpnju ove godine navršava 90 godina života. Bio je to - kaže Vice - težak i mukotrpan život, osobito onaj dio kada je po zatvorima, tamnicama, logorima, proveo godine i godine - ukupno oko 14 godina. No, sve proživljeno bilo je dobar povod za kratki razgovor sa slavljenikom.

Evo što o sebi kaže Vinko Vice Ostojić:

• Vaše su nevolje počele vrlo rano, odmah poslije svršetka Drugoga svjetskog rata. Prošli ste Križni put i sve popratne pojave toga puta. No, izdržali ste. Recite nam pobliže o tome.

Inače, na čitavom tom križnom putu, mi hrvatski vojnici, zarobljenici, bili smo izloženi kojekavom verbalnom i fizičkom nasilju naših partizanskih pratitelja. Sve je to bilo usmjereno nastojanju da nas u tim kolonama na kraju ostane što manje, da poumiremo, kako bi pobjednici s nama imali što manje posla. Glad, hladnoća, žeđ, bolesti, udarci kundacima pušaka i koječime drugim - sve je to opis i popis stahota kojima smo svi mi, pa i ja naravno, bili izloženi na križnom putu.

• No, to je bio tek početak. Niste posustali, nego ste nastavili djelovati - kako se to kaže – prohrvatski, i zato ste bili izloženi kojekakvim nevoljama, manjim i većim?

Na suđenju 17. studenoga 1946. godine osudili su me na deset godina zatvora. Kasnije su kaznu preinačili na četiri godine. Čekajući tu presudu u ćeliji sam ležao na kamenom podu, neodjeven tj. samo s košuljom i gaćama. Tu sam zaradio upalu pluća od koje sam se teško oporavio.

• Zanimljiva je epizoda kada ste položili vijenac na grob Oca domovine dra Ante Starčevića. Kako je to počelo i kako završilo?

Nakon takvih i sličnih zlostavljanja i kojekakvih drugih nedaća, nakon izlaska iz zatvora u Novskoj sam radio na autocesti, u selu pokraj Livna sudjelovao sam u gradnji atomskog skloništa, obavljao sam i druge radove. U Zagrebu nisam mirovao, tražio sam istomišljenike koji su pristali ići sa mnom u Šestine na grob Oca domovine Ante Starčevića. Našao sam ih, organizirali smo se i na 57. obljetnicu njegove smrti odnijeli smo na grob u Šestine vijenac s trobojnicom na kojoj je zlatnim slovima pisalo: “U spomen na 57. godišnjicu smrti Oca domovine, tvoji sljedbenici”. Otkrili su me, u zatvoru sam proveo godinu dana, ali nikoga od suradnika nisam odao. Nikoga nisam odao i ništa nisam priznao ni tada ni u kasnijim mučenjima, pred istražiteljima i stražarima, izdržao sam svu torturu samo zahvaljujući vjeri u Boga, držala me ljubav prema domovini i želja da na bilo koji način pomognem svojoj zemlji Hrvatskoj.

• U kasnijim godinama poduzeli ste novu hrabru i opasnu akciju: organizirali ste ogranke HOP-a. Kako ste u tome uspijevali?

Ponovno su mi svezali ruke i noge, glavu okrenuli prema podu a noge gore. Prilikom svega toga “isljednici” su se smijali, psovali, dobacivali kojekakve bezobraštine. Tukli su me željeznim predmetom do iznemoglosti, tražeći od mene priznanje. Iako su bolovi bili neizdrživi, ništa nisam priznavao. Za vrijeme tog i takvog mučenja, u zatvoru sam doznao da sam postao otac: Na dan 29. kolovoza 1956. godine rodila mi se kći Jadranka. A tada su me i najviše mučili.

Mučenja i zlostavljanja bili su moja svakodnevica. Moji mučitelji rabili su najnevjerojatnije oblike mučenja, sve u namjeri da me slome, da iz mene izvuku bilo kakvo priznanje. Ništa nisam priznavao, ostao sam čvrst i uporan u naumu da nikada ni u kakvoj prilici ništa ne priznam, i to mi je vjerojatno spasilo glavu.

Tu sam osuđen na deset godina daljnje robije, no kasnije su kaznu smanjili na osam godina. Dospio sam u kazneno popravni dom u Zenici i tu sam u tzv. staklari u ćeliji broj 38 boravio s don Antom Bakovićem i fra Arkanđelom Grgićem. Zenička je staklara progutala mnoge hrvatske živote. U toj zgradi po mnogim uskim i mračnim ćelijama mučeni su tjednima i mjesecima mnogi hrvatski politički zatvorenici. Osobito u godinama iza rata. Poseban oblik torture bio je tucanje kamena. Na posebno određeno mjesto dovezli bi tvrdo kamenje i kažnjenik sa čekićem težine od jednog kilograma morao je razbijati taj kamen u sitne komadiće. Upravnik zatvora znao je u tim prilikama stati pred čovjeka koji ‘tuca kamen’, nijemo ga gleda ne izustivši ni jednu jedini riječ. Tako on stoji dugo vremena i to izluđuje i mučenika i mučitelja.

Ove riječi sjećanja upućujem voljenoj kćeri Jadranki, s porukom da čuva i sačuva uspomenu na oca patnika, neumornog i upornog borca za istinu i pravdu, za slobodnu Hrvatsku, za dostojanstven i miran život svakog hrvatskog čovjeka, svih hrvatskih ljudi.

• Čestitamo na hrabrosti i junačkom držanju u svim tim teškim trenucima. Izdržali ste i možete se osjećati pobjednikom, jer bili ste jači, izdrživljivi i odani svojoj ideji, više nego vaši mučitelji. Oni nisu izdržali, vi jeste. Kako ste našli smirenje u vašem životu?

• Zahvaljujemo. Još jednom čestitamo i želimo dug i uspješan život. Bravo, Vinko Vice Ostojiću.

Dozvolili diverziju kako bi spasili Srbiju, a to ne smiju priznati?!

Podsjetimo ovdje da se slično dogodilo i prije sedam godina, kada su zbog još uvijek nepoznatog razloga živi izgorjeli vatrogasci na Kornatima (među njima i nekoliko dječaka!), a vrlo sličnu tragediju – izazvanu ljudskim nemarom i korupcijom – imali smo i dvije godine kasnije, kada je nagibni vlak iskočio s tračnica kod Kaštela nakon čega nitko od odgovornih, ponovno, istinski nije odgovarao za tragediju u kojoj je poginulo više osoba i u kojoj su desetine ljudi teško ozlijeđeni….

Odgovore na ta pitanja pokušali smo dobiti od nekolicine analitičara, odnosno aktivista, dobro upućenih u problematiku.

- I danas, kao i u vrijeme Sanadera, postoji sprega javnih poduzeća, politike i privatnih poduzetnika koji ekskluzivno obavljaju sve poslove i kasnije dijele profit s onima koji su im poslove omogućili. U pravilu radove izvode nekvalitetno, jer im je cilj što više zaraditi, a ne kvalitetno obaviti posao. Korumpirani političari i čelnici javnih poduzeća to im i omogućavaju – dodaje Stanić, koji živi u Slavonskom Brodu i koji je za vrijeme poplava sate provodio uz Savu, gradeći zečje nasipe.

Do još alarmantnijih zaključaka došao je admiral Davor Domazet-Lošo, poznati geostrateg i geopolitički analitičar, koji tvrdi da je i za vrijeme poplave te nakon nje do izražaja došla činjenica (o kojoj često u zadnje vrijeme govori), da je u Hrvatskoj na djelu unutarnja agresija koju provode hrvatski političari i hrvatske institucije!

On potom izdvaja i treći veliki grijeh Milanovićeve vlade, koji se tiče diskreditacije Crvenog križa.

U potpunosti se s njim slaže i dr. Natko Kovačević, predsjednik udruge Pravednik, koji je prvi u Hrvatskoj pisao da je nasip puknuo zbog eksplozije, te koji već tjednima tvrdi da je riječ o diverziji protiv Republike Hrvatske.

S Hrvatskom po mukama

Uvodne su ovo riječi autora knjige „S Hrvatskom po mukama“ Josipa Joze Sutona, publicista, stradalnika, sudionika Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraša i zatvorenika, hrvatskog domoljuba, danas devedesetogodišnjaka, u kojoj autobiografskim zapisima, sjećanjima, promišljanjima, kroz vlastitu prizmu oslikava sudbinu hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj prošlosti. Sadržajem podijeljenim u 20 poglavlja vodi nas kroz presudne događaje i procese u kojima je sudjelovao u razdobljima od 1941. do 1945. te od 1945. do 1990., ali i u doba slobodne Hrvatske; prvo razdoblje sagledano je iz pozicije hrvatskoga vojnika i časnika, aktivnog sudionika u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, drugo pak iz pozicije žrtve u vrijeme druge Jugoslavije čiji režim predočuje kao novo ropstvo i ilustrira brojnim primjerima.

Na Bleiburgu i Križnom putu

Time daje svoj doprinos, to drži svojom misijom uime svih žrtava Bleiburga i Križnog puta jer ono o čemu dalje svjedoči priliči najstrašnijim filmovima strave: „U dolini Drave od dravograda o Maribora najbrojnije je stratište Hrvata na prijevaru razoružanih, a potom izručenih Brozovim koljačkim odredima na Bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. Glavninu te mladosti u odorama hrvatske vojske britanski vojni komandanti (zapovjednici), koji su se zatekli u Austriji, vjerolomno su zaveli da položi oružje i onda je izručili jugopartizanskim strvinarima. Među tom razočaranom vojskom bilo je puno i izbjeglih civila, žena, djece, staraca, a najviše mladića i djevojaka. Glavninu te izručene hrvatske mladosti jugopartizanske su strvinarske horde usmjerile s bleiburškog polja za Dravograd i i dalje dolinom Drave prema Mariboru. U Dravogradu to mnoštvo je svrstavano u kolonu pa dolinom Drave u smjeru Maribora. Nemoguće je utvrditi brojnost te kolone koju su punili pristižućim žrtvama od jutra do sutra 16. svibnja 1945. Dok su prvi, koji su preživjeli, stizali navečer u Maribor, drugi su svrstavani u kolonu i polazili iz Dravograda. Dakle, čitava je dravska dolina od Dravograda do Maribora postala stratište.“ Autor svjedoči o brojnim neopisivo teškim okolnostima koje je proživljavao – pet puta izvođen pred strjeljački zid – ili o tuđim strašnim proživljavanjima i smrtima te o iznimnim djelima ljudske plemenitosti.

U „slobodi bez slobode“

Autor ističe kako je „sve o čemu piše proživio“ te da je njegova sudbina neodvojiva od sudbine „moje Hrvatske“, ona očituje „muke i patnje kroz koje smo prolazili i prošli u jugokomunističkom krvavom režimu moja Hrvatska i ja s njom“ te „glavni je moto njezina stvaranja i izdavanja da svjedoči istinu. Nikada mi nije padalo na pamet da ovu knjigu objavljujem radi nekakve svoje promocije, unatoč tome što sam vezao vrijeme i događaje za svoj život“. Vjerodostojnosti autorova svjedočenja svakako pridonosi i Dossier vođen o njemu još od 1945. a pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u koji mu je s demokratskim promjenama i osamostaljenjem Republike Hrvatske omogućen uvid.

Doprinos osvjetljavanju događaja

Ova knjiga Josipa Joze Sutona, istkana od osobnih, zavičajnih i općenacionalnih aspekata događaja, kojom prolaze prominentna imena političke i vojne povijesti svih tadašnjih aktera, ali i brojna imena „malih“ ljudi, lokalnih domoljuba, potresno je štivo o stradanju ali i spomenik žrtvama te autorov nastavak obradbe žrtvoslovnih tema koje je započeo knjigom Posuški žrtvoslov (1998.) i Djeco, vratit ću se ja (2006.), a nastavio brojnim prilozima u zbornicima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (autor recenzije je predsjednik Društva dr. Zvonimir Šeparović) te značajan doprinos osvjetljavanju kako zločina na Bleiburgu kao najtragičnijeg događaja hrvatske povijesti tako i komunističkog doba kroz čije je scile i haribde prošao on kao Hrvat, njegovo Posušje i zavičajna Hercegovina te cijeli hrvatski narod na putu do svoje slobode.

Promicanje "Sodome i Gomore"

Hollywood je „tvornica“ đavoljih opsjena pomoću planetarno popularnih i simpatičnih glumaca koji čineći zlo na filmu dovode gledatelja ne samo do neosjetljivosti na njihova zla djela, nego im ta djela postaju privlačna. Prije svega holivudski prikazi seksa više ne poznaju granice ni tabue. Iako se prvi seksualni čin na filmu dogodio u austrijsko-češkom filmu Ekstaza još davne 1932. godine u kome je, među ostalim, uz proslavljenu obnaženu glumicu Hedy Lamarr glumio i hrvatski glumac Zvonimir Rogoz, Hollywood je ubrzo postao središte filmske „Sodome i Gomore“.

No ni heteroseksualni odnos više nije odveć zanimljiv. Holivudska ponuda je svakim danom sve raznovrsnija. Nude se homoseksualna, biseksualna, transseksualna, poliseksualna i tko zna već kakve sve vrste seksualnih iskustava. Ne postoje granice u ludosti, nastranosti i promiskuitetu jer seks je postalo svenazočno jeftino, beznačajno pustolovno traganje za još većim i domišljatijim seksualnim užitcima. Ono što je nekada bilo ćudoredno nepoćudno, kažnjavano, netolerirano, danas Hollywood nudi gledatelju kao gotovo obvezujuću alternativu. Homoseksualac i lezbijka postali su in – oni se prikazuju kao talentirane i osjetljive žrtve diskriminacije,a prostitucija se prikazuje kao časno zanimanje – poželjan i krjepostan obrt.

Šokantno je što silovanje, incest, dječja pornografija, kao i seksualno zlostavljanje djece sve više nude „maštovite“ filmske produkcije. Čak i za te nastranosti ne samo da se ima razumijevanja već se gotovo i potiču. Primjerice, zagovornici tih opačina za seksualno zlostavljanje djece našli su prihvatljivi izraz „seks između odrasle osobe i djeteta“. Zorni prikaz seksualnog zlostavljanja djece ponudila je oskarovka Nicole Kidman u filmu Rođenje.Film je snimljen 2004. godine u produkciji holivudske New Line Cinema kuće (sestrinske kuće Warner Brosa). U filmu Nicole Kidman (Anna) misli da se njezin pokojni muž reinkarnirao u tijelo desetogodišnjeg dječaka. U jednoj sceni Kidmanova ljubi tog dječaka u usta, u drugoj ga pak pita je li imao ikada spolni odnos, u sljedećoj sceni filma dječak se polako skida ispred Kidmanove prije negoli će joj se pridružiti u kadi… Koja je poruka ovog filma milijunskom gledateljstvu koje se pomalo i samo već guši u seksu? Gdje su granice tzv. seksualne slobode te dokle će nas dovesti filmski svijet raskalašene anarhije? (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 71., 135. i 136.)

Hrvatska kinematografija danas dostojno slijedi Leposavinu pornografsku prošlost. Ona slijedi i holivudsku moralnu kaljužu zombizacije svijeta. Stječe se dojam kao da je raspisan natječaj: tko će stvoriti gluplju sapunicu; tko će više nemorala, psovki, nasilja i pornografije umetnuti u svoju priču; tko će osmisliti vulgarnije komedije; tko će više obezvrijediti sve tradicionalne, domoljubne i kršćanske vrjednote hrvatskog čovjeka, relativizirati Domovinski rat i poniziti hrvatskog branitelja itd. Recept je isti. Velikom magijskom moći filma, TV-serija i kazališnih predstava nužno je, uz programiranje uma, potaknuti hrvatski katolički puk na nepoćudan život, na dekadentno i izopačeno ponašanje, na etos pomame za svakojakim tjelesnim nastranim užitcima.

Sotonin plan

Sotona govori svojim pomoćnicima:

Moramo ih zaustaviti u izgradnji osobnog i trajnog odnosa s Isusom Kristom.

Svoj cilj ćemo najbolje ostvariti tako što ćemo im praviti prepreke u njihovim težnjama za iskrenim odnosom sa svojim Spasiteljem u samoći.

"Kako ćemo to učiniti?" pitali su sotonini pomoćnici.

Neka je u njihovom životu novac uvijek na prvom mjestu.

Uvjerite ljude kako treba imati stalno uključen televizor, video player ili računalo.

Pobrinite se za njihove vikende. Neka se s posla vraćaju umorni, bezvoljni i nespremni za dane i tjedne koje dolaze.

Neka se raziđu s opterećenom savješću i razdraženih osjećaja.

Sotonini suradnici su otišli ispunjavati svoje zadatke - djelovati da kršćani trče s jednog mjesta na drugo, s jedne akcije u drugu, s jednog sastanka na drugi, tamo i ovamo.

Nakon 73 godine prva molitva nad mjestom stradanja vlč. Valdemara Maksimilijana Nestora

Banjolučkom biskupu mons. dr. Franji Komarici je konačno uspjelo – zajedno s njegovom pratnjom - doći do „famozne“ jame Golubnjača 15-ak km udaljenoj od Drvara. U njoj su pronađeni posmrtni ostaci tih nedužnih katolika, koji su prije toga od strane „ustanika“ nasilno bili izvedeni iz vlaka u stanici Vaganj, a onda – bez suda i presude – likvidirani.

Službeno slaviti krvoločna ubijanje nedužnih i time se dičiti govori dovoljno o onima koji to čine i drugima tako nešto „naređuju“.

Neraskidiva veza sa stradalom hrvatskom mladošću

Sjećanje na Ivicu, Acu i Josipa Majera iz Zagreba

Rođena sam u Ogulinu, 1926. U ranom djetinjstvu, u mojoj 4. godini, umrla mi je majka, Sofija Majer, i ostavila mene i dva moja nejaka brata: Ivicu, rođena 1921. u Bjelovaru i Acu, rođena 1926. u Osijeku. Brat Aco, svima to odmah zapinje za uho, nosio je ime suprotno hrvatskoj tradiciji a kojoj je moj otac snažno pripadao, no najbolji prijatelj našeg oca, koji je bratu bio krsni kum, zvao se Aleksa Vidović i brat je po njemu dobio ime.

Travanj 1941. smo svi dočekali s najvećom radošću. Otac se odmah priključio Ustaškoj željezničarskoj bojni. Radio je na osiguranju pruga, u Gospiću i okolici..

Tijekom rata, u svojoj 18. godini, udala sam se za Vjekoslava Crnkovića, mladog čovjeka rodom iz Dragovića kraj Pakraca. Radio je kao bolničar u Njemačkoj bolnici u zagrebačkoj Ivkančevoj ulici, u školskoj zgradi u kojoj danas djeluje Suvag. U toj sam bolnici tada, kao kuharica, i ja radila.

Svibanj 1945. donio je nesreću za sve nas.

U tom strašnom vremenu jugoslavenski komunisti su ubili i moja dva brata. Na moju veliku žalost nikada nisam saznala što se s njima događalo u zadnjim danima Hrvatske države. Poznato mi je da su u zimi 1944. bili negdje oko Karlovca, a da su u proljeće 1945. bili u Gospiću, baš kao i otac, no nije mi poznato jesu li se zajedno s njim povlačili ili se oni možda uopće nisu povlačili. U obitelji se godinama provlačio glas da su u lipnju 1945. bili zatvoreni na nekom otvorenom mjestu u Gospiću. Još i danas si predbacujem da nisam slijedila glasine i išla ih tražiti. Moja su braća i tada, kao i sada, bili najbliži mome srcu. Jako sam ih voljela. Ivica je ubijen u svojoj 24., a Aco u svojoj 21. godini.

Suprug je na Kanalu zadržan nekoliko mjeseci, a onda je premješten u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle su ga, kao i dio drugih zatvorenika, odvodili na radove na cestama. U prvo sam vrijeme s tek rođenim djetetom u rano jutro dolazila pred zatvor, kao što su to činile i druge žene i majke. Sve smo gledale jesu li naši u koloni koja ide na rad, jesu li živi. Često smo pokušavale pratiti kolone, sve u strahu da ih put možda vodi na stratište.

Suprug mi je umro 1959. Kasnije, život je ipak krenuo svjetlijom stranom. Još jednom sam se udala. Dobila sam još jednog sina.

Zločinac Tito nije mijenjao Kalelargu, nego hrvatski domoljubi

Koliko je članak tendenciozan vidljivo je po tome što talijanski list obmanjuje javnost da je hrvatski naziv Široka ulica nametnuo jugokomunustički zločinac Tito, a istima je poznato da je odluku o nazivu ulica kao i Široka ulica donijela SO Zadar na prijedlog stručnog i kompetentnog povjerenstva početkom 90-ih godina prošloga stoljeća kada je Hrvatska bila samostalna država. U povjerenstvu su bili istaknuti hrvatski profesori kao što su Profaca, Dunatov, Derossi... Određena skupina građana koja se zaigrala hrvatskim identitetom grada Zadra, odnosno skupina koja pokušava mijenjati nazive ulica s hrvatskog na strani jezik preporučujemo da pročitaju navedeni talijanski članak pa će im biti jasno zašto se ruši hrvatski identitet grada Zadra.

Ja sam Hrvat

Zašto glorificiramo Ljudevita Gaja?

U okruženju velikosrpskog imperijalizma i sustavne mađarizacije Hrvatske, iznikla je u Hrvatskoj ideja ilirizma koja je nekima bila samo sjećanje na davni veliki hrvatski Ilirik pošto je surova povijest mnogostruko umanjila hrvatski etnikum, dok je drugima služila za novo rastrojstvo hrvatskog nacionalnog bića zaogrćući ga u plašt ilirskog slavizma. To rastrojstvo Hrvatske pod budnim okom engleskog masonstva vršili su zajedno s panslavističkim misionarima i prostodušni hrvatski domoljubi. Tako je imaginarna ideja ilirizma (1835.- 1848.) pronašla plodno tlo upravo u hrvatskim zemljama!

Gajev ilirizam ni u kom slučaju nije bio ilirizam Bartola Kašića, kako često tumače svakojaki slavistički znalci. Kašić je imao jasnu predodžbu tadašnjeg Ilirika. Njegov Ilirik bio je inačica za Hrvatsku koji se protezao od Drave do Jadrana, istočno do Drine, a na zapadu bez nasljednih hrvatskih zemalja koje su kasnije pripale Habsburgovcima (Slovenije). Činjenica je da se isusovac i misionar Bartol Kašić (1575.- 1650.) pišući hrvatsko jezikoslovlje 1600. godine po odobrenju pape Klementa VIII., a koje je bilo među prvima u Europi, odrekao čakavskog govora rodnog zavičaja i izabrao općenitiji „bosanski govor“, štokavicu. Isto tako, iako je poznavao glagoljašku tradiciju, „nadrastao“ ju je te je u hrvatsko jezikoslovlje uveo živi jezik i jednostavniju latinicu.

Vrlo je vjerojatno da je na Kašićevu odluku o uporabi štokavske ijekavice utjecala Sveta Stolica koja je hrvatski jezik htjela nametnuti Srbima koji su u Bosni govorili sličnim jezikom (štokavskim narječjem i ijekavskim dijalektom) te ih tako privući Katoličkoj Crkvi. Osim toga ne možemo se u potpunosti složiti da je Kašić nazvao hrvatski jezik ilirskim jezikom samo zato što je u baroknom terminu kulturne Europe ljepše zvučalo linqua illyrica nego linqua croatica. Očito je i to bilo pod utjecajem Vatikana. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Nikada se Srbi nisu približili Vatikanu, već su iskoristili Kašićevo jezikoslovlje, nazvali taj jezik srpskim zbog sličnosti jezika Srba i Hrvata u Bosni, te uz argument da su svi Srbi koji govore srpskim jezikom, zapečatili otužnu povijest hrvatskog naroda.

U svakom slučaju, svojom budnicom Još Horvatska ni propala napisanoj još 1833. godine, koja je bila najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas, Gaj je probudio hrvatski narod, ni sam vjerojatno ne znajući kuda će taj narod odvesti. S budnicama i davorijama koje su tiskane početkom Hrvatskog narodnog preporoda izazvan je sveopći domoljubni ushit, poput nacionalnog duha koji je izašao iz boce. Taj duh hrvatski domoljubi nisu mogli kontrolirati, postao je predmetom manipulacije, da bi uskoro hrvatski narod odveo u ralje svetosavske Srbije.

Proces manipulacije s hrvatskim domoljubnim zanosom pokrenuo je Ljudevit Gaj Bečkim dogovorom 1850. godine s velikosrpskim folklornim nacionalistom Vukom Stefanovićem Karadžićem kada je udaren temelj za razvoj dva „slična“ jezika, jezika Bosne, kojime govore Hrvati i Srbi. Praktički je od tada vlaška novoštokavska ijekavica postala standardom srpsko-hrvatskog jezika i zadržala se do danas u tobože hrvatskom jeziku. Gaj je na taj način udario temeljni kamen projektu engleskog masonstva „Jugoslavija“.

Srpski jezik je, po sugestiji Kopitara, Karadžić stvorio jednostavno tako da je u postojeću slavensko-serbsku gramatiku Meletija Smotrickog iz 1619. godine, umjesto slavensko-serbskih riječi, unosio narodne riječi iz Bosne. Prije nego što je Karadžić počeo skupljati narodne pjesme kako bi sastavio Srpski pravopis, pročitao je Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića. Osim toga Karadžić se služio i hrvatskim rječnicima od Jakova Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija i dr., tako da je u svoj pravopis uglavnom unosio hrvatske riječi. Njegova jedina inovacija u Srpskom rečniku iz 1818. godine, odnosno znatno proširenom 1852. su mnogobrojni turcizmi. Praktički su tako Srbi ukrali Hrvatima jezik, a stvoreni jezik nazvali srpskim čime su svjesno skovali političko sjedinjenje Hrvata i Srba kako ga je zamislio utemeljitelj srpskog nacionalizma Vuk Stefanović Karadžić, pretvaranjem Hrvata u Srbe katoličke vjere. Stvaranjem samostalne starohrvatske Crkve u tome bi u potpunosti i uspjeli.

Izdvojimo još jedan zanimljivi događaj gdje je posijano sjeme halucinacije ilirizma. Hrvati se ponose ilircem Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816.- 1889.) koji je 2. svibnja 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku (hrvatski je narod najdulje od svih europskih naroda zadržao u upravi latinski jezik, sve do 1848. godine). Svakako da je zaslužni Sakcinski bio svjestan nacionalnog imena svoga naroda i jezika i ponosan na njega, ali i on za volju sloge Hrvata i Srba pristaje na nehrvatsko ime hrvatskog jezika, te sam predlaže 1861. godine u Saboru naziv horvatsko-srpski jezik. (Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. str. 366., 368. i 382.).

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Na stranu što smo toliko puta ponovili da mi nemamo veze s II. svjetskim ratom, već smo postrojba koja je utemeljena u nama svetom Domovinskom ratu i zapravo smo, kao i sve druge postrojbe Hrvatske vojske, odgovor na velikosrpski fašizam. Postaje sve više jasno da sva naša i više nego jasna očitovanja ne mogu donijeti rezultat već iz tog razloga što nepotpisani pojedinci iza svojih fantomskih civilnih udruga još uvijek zapravo vode obračune i žive u obračunima iz II. svjetskog rata. To je njihovo pravo.

Naravno, i mi razmišljamo o tužbama, ali teško je uopće zakonski išta poduzeti kada nemamo adekvatnu zaštitu države i kada aveti prošlosti blateći Domovinski rat, čine to nepotpisane, sakrivene iza fantomskih udruga. Pozivamo sve institucije države da nas zaštite po ovom pitanju, odnosno da poštuju zakon države, a ne podliježu zakonu fantomskih pritisaka avetinjskih udruga koje još uvijek žive u razračunavanjima od prije 70 godine.

ČETNIČKI ZLODUSI NAD ŠARANOVOM JAMOM

Taj četnički zlotvor cijelo vrijeme od osamostaljenja RH bljuje po hrvatskome narodu i hrvatskim svetinjama pri svim prigodama. S toliko laži sije mržnju protiv svega što je hrvatsko iz glavnoga grada Zagreba u kojemu navodno predaje na Zagrebačkom sveučilištu jadnim hrvatskim studentima. I možemo misliti o kakvim se predavanjima radi od ovoga tipa koji je tijekom obrane domovine cijelo vrijeme širio laži o prekrštavanju srpske nejači u Tuđmanovoj Hrvatskoj i to brojem čak dvanaest i pol tisuća srpske nejači do onda. I to sve dok su njegova dva rođena brata bila u Martićevim četničkim četama zvanim "knindže". I eto dva su mu brata bila u okupiranoj Krajini a on u Saboru RH iz kojega je se nesmetano družio i sa svojom braćom dostavljajući im sve vijesti.

Je li došlo vrijeme da se počnu krivično goniti sijači antihrvatske mržnje u RH od strane brojnih Pupovaca. Najavljeno istražno tijelo biskupa Mile Bogovića nadamo se da će konačno istražiti svekolike žrtve i otkriti četničke Pupovčeve laži kojima mlati po hrvatskom narodu. Neka jednom kaže gdje su mu bila braća i koliko su pobili Hrvata u Martićevim postrojbama i gdje je prekrštena srpska nejač koju je prekrštavao Franjo Tuđman, o čemu je Milorad tvrdio po svim zemljama Europe i zapada. Milorad Pupovac se razbacuje novcima hrvatskih poreznih obveznika na sve strane. On izdaje srpske "Novosti" u Zagrebu u kojima na prvim stranicama odsijeca glavu sa srpom i čekićem Marku Perkoviću Thompsonu što mu nitko ne prigovara. To jednostavno DORH ne zanima, isto kao niti Ivu Josipovića ili Zorana Milanovića ili bilo koga od Kukuriku koalicije. Tome jednom mora doći kraj ili ćemo se pozdraviti sa slobodnom Republikom Hrvatskom!

TKO PRIMA NEKAKVE MEDALJE NEKAKVE RS!?

No, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i ministra Antu Kotromanovića nije nastao problem što je Milorad Dodik, uopće, bez prethodnog dogovora s njima, došao na pomisao da on odlikuje jednu eskadrilu ratnog zrakoplovstva suverene i samostalne, međunarodno priznate Republike Hrvatske, nego je, izgleda, problem žal što Milorad Dodik nije htio to "izvanredno priznanje" uručiti osobno ministru obrane Republike Hrvatske, stožernom brigadiru pobjedničke Hrvatske vojske, kako su neki mediji zaključili iz naslova Dodikova dopisa MORH-u, nego ga je htio predati samo zapovjedniku dotične eskadrile. Sam Milorad Dodik, "njegova ekscelencija", morao se također ispričavati svojoj javnosti kako nije mislio medalju predati Anti Kotromanoviću, jer je on časnik, po Dodiku, zločinačke vojske, koja je ratovala protiv Dodikove "velike i pravedničke suverene države" u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nego je samo dopis bio na njega naslovljen.

Na toj medalji još na poleđini piše, (o tempora o mores), "Za krst časni i slobodu zlatnu".

No, i te riječi su, po običaju, ukrali od hrvatskog književnika Ivana Mažuranića, iz njegova epa "Smrt Smail-age Čengića".

I pitam se još tko je ovlastio vojnog atašea Republike Hrvatske u Sarajevu, da u ime MORH-a i eskadrile transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, prima takvu nazovi medalju?!

Dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Otkriven spomenik atentatoru Gavrilu Principu: Gdje ste sada "mirovni aktivisti"?

Naime, pucanj Gavrila Principa u Franju Ferdinanda, austro-ugarskog prijestolonasljednika, kao što je poznato, označio je početak Prvog svjetskog rata koji je odnio na milijune nevinih života diljem svijeta, pa je samim time ovaj tada mladi čovjek postao jedan od najvećih ratnih zločinaca u svjetskoj povijesti, a ne nikakvi heroj, kakvoga ga danas Srbi i samo Srbi prikazuju.

Ne, nema nikakvih protesta, što Srbi opet slave jedan od svojih mnogobrojnih poraza, pa čak se nije oglasila ni Documenta, s onom Slovenkom Vesnom Teršelič i onim Zoranom Pusićem, a nije glas protiv toga podigao ni hrvatski izdajica Stjepan Mesić. Nitko.

Skupili se gadovi

Poginuli u Domovinskom ratu imali su puno toga za dati

Zorane Milanoviću i te kako su naši hrvatski vitezovi poginuli u Domovinskom obrambenom ratu imali što dati.

Idite u crkvu Svetog Blaža župe gdje živite, pokajte se i ispovjedite svoje grijehe i molite oprost od Boga i hrvatskog naroda. To vam je posljednja prilika spasiti griješnu dušu.

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Pismo prijatelju koji nije čuo za Bleiburg

Naši "neškolovani" branitelji potukli pitomce i kadete JNA

Dragi prijatelju*!

Kažeš: »Herojski« otpor partizana protiv »50 njemačkih divizija«!

Bleiburg i Križni putevi

»Demokratizacija« Ju...?!

»Nema političkih zatvorenika«

»Tuđman je ukrao 700 milijuna dolara«.

Svi su hrvatski generali RATNI ZLOČINCI

Hrvatski generali nisu školovani!

»Koncentracioni« logori za Muslimane

»Hercegovci su krivi za sve...«

»Samo da srušimo HDZ«

Kažeš, »nisi glasao za mRačana«, »glasao si za Budišu«!

Kažeš da si za EU, jer »ćeš imati višu mirovinu....«!

Dr. Marić vam je svima lijepo rekao: „...izbaciti će vas iz vlastitih stanova...“!

Kažeš »sve su pokrali...«! »200 najbogatijih obitelji...«!

Kažeš da »intelektualac sve mora čitati... «, ali ne čitaš Hrvatsko slovo!

Kažeš za Ivezićevu PROFITERNU da je »najbolja knjiga koji si pročitao!«

Svaki tjedan si mi dolazio i kukao »...ljudi su gladni...«!

»Treba uvijek glasovati za opoziciju, da se vlast ne osili...«!

»Pašalić je najomraženiji političar«!

Kada sam rekao da se Blaškić »nikad ne će vratiti...«!

»...on je iskusan«!

*) Pismo fiktivnom prijatelju u kojem sam skupio mnoge nebuloze organizirane protu hrvatske propagande u koje su ipak nepodnošljivom lakoćom mnogi građani ove zemlje (po)vjerovali.

Nužna je revizija napisane povijesti antifašistiške borbe u Hrvatskoj!

• Vaša nova knjiga “Markovića jama”, bavi se partizanskim zločinima u Aržanu i Podima 1944. godine. Uz vašu prethodnu knjigu “Krvava Cetina”, to su još jedna mučna svjedočanstva o partizanskim, odnosno komunističkim zločinima, učinjenima pred kraj rata. Ukratko, o čemu se radi u “Markovića jami” i zašto se u javnosti, bar mi se tako čini, o tim i općenito zločinima u Cetinskoj krajini, ali i na drugima mjestima, danas vrlo malo, ili uopće ne govori?

• Zašto se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata više govori u ideološkom kontekstu, a manje u povijesnom, znanstvenom? Naime, dojam je kako se, nažalost, zločini, uključujući i blajburški, koriste za dnevnopolitičke obračune desnice i ljevice u Hrvatskoj, konkretno HDZ-a i SDP-a. Koliko to zamagljuje pravu istinu?

• Zašto Hrvatska, danas samostalna i neovisna, a usto još i članica EU, još do kraja nije raščistila s takvim teškim i traumatičnim nasljeđem Drugoga svjetskoga rata i godina nakon rata? Evidentno je kako se neke zločine prešućuje, a neke, poput Jasenovca, izvlači u prvi plan...

• Koliko je po tom pitanju izražen strah od tzv. revizije povijesti, budući da se nerijetko, kad se spomenu komunistički, partizanski zločini, tema izokreće zlorabeći širi kontekst antifašističke borbe za slobodu?

• Zločini ne bi smjeli zastarjevati, to je jasno, no čini se kako kod nas zastarjeva i odgovornost za zločine. Zašto je tome tako?

• Pokojni prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, ustrajavao je na pomirenju sinova partizana, ustaša i domobrana. Danas, s vremenskim odmakom, koliko je prema vašem mišljenju ta teza bila opravdana i objekivno moguća u provedbi?

• Poljska, ali i druge države, provele su lustraciju i nije se dogodila nikakva tragedija za zemlju. Zašto se kod nas o lustraciji priča “u rukavicama”, i je li ona još uopće moguća, s obzirom na protok godina?

• Kako vidite današnju Hrvatsku? Kod nas se sve svodi na politiku i politikanstvo, zašto nikako da iziđemo iz krize...?

I od ovako raspršenih traženi su razni danjci, prepisi i krvarine, potvarajuć ih, da s eškijom (ustašama) šuruju“, napisao je fra Mijo Batinić, bosanski franjevac u knjizi „Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. – 20.“, koja je izdana u Zagrebu 1913. a pretiskana u Fojnici 1988.

„Potom nadogje godina 1878., najvažnija u Bosni za sve, godina, kad dogje čas oslobogjena Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu su bosanski franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka ustaške pokušaje, nijeteći u narodu nadu u skoro oslobogjenje, tješeći ga u teškim časovima te mu ulijevajući srca i odvažnost, ako bi prilike zahtjevale. I oni su potpisali molbu na berlinski kongres, da se ove pokrajine povjere Austro-ugarskoj. Usred neprestanih borbi s ustašama Tuska vlada ne može, da uvede reda u zemlji, pak su se velesile stale brinuti da one to učine.“ Protiv toga su se pobunili muslimani osobito u Sarajevu pa su tražili da se i Fojničani odupru austro-ugarskoj vojsci.

U manje od 200 stranica fra Mijo Batinić sabrao je dokumente koji nepobitno pokazuju i dokazuju neraskidivu vjekovnu povezanost dijelova hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini s hrvatskim narodom koji je živio u drugim državama. Dubrovčani su još za vrijeme Kulinova vladanja zakupili rudnike u Olovu a dubrovačke naseobine u Fojnici spominju se već od godine 1312. i 1313. godine.

Za osnutak samostana u Fojnici u prvoj polovici XIV. stoljeća fra Mijo Batinić donosi dokaz iz godine 1435.: „Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kog generala rea fra Vilima de Casalis, da bude gvradijanom samostana u Deževicam i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice“.

Pored Turaka i poturica, fratri i narod trpjeli su od početka pada Bosne pod Turke od pravoslavnih vjerskih poglavara. Turci su fratrima 1486. „zabranili pobirati neke pristojbe od naroda pod izlikom, da to šalju papi u Rim, a to sve potvrdi pet kadija“, a te iste godine fratri su uspjeli nekako odbiti zahtjev pećkog partrijarha, da se njemu podvrgnu franjevci svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovni jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom. (str. 22.).

Fratri su s mukom izgradili novi samostan i crkvu nakon što su 10. travnja 1664. u požaru izgorjeli i samostan i crkva. Za izgradnju novog samostana i crkve morali su namaknuti 141.642 jasprice. „Nu tim su ogromnije svote pozobale osmanlijske oblasti i domaći muslimani, čas po čas zanovijetajući i prigovarajući gradnji, stavljajuć kojekakve mučnosti, izmišljajući i tražeći sve moguće izlike, samo da hude franjevce operušaju.

„Drugi su muslimani iziskivali manje svote; ali je začudno, da su počamši od kadije do najmanjeg gole svi tražili novac na vino, a ovo da je poiskivanje naraslo na svotu od 18.000 jaspri, što je opet dokaz, da nijesu zazirali od pića, kako im to i koran zabranjuje.“

Fratrima su velike nevolje zadavale poturice

Braneći osobnu slobodu djevojke Lucije Barevac, koju bi silom poturčili 1719. godine „štetova fra Ludovik Ivačić, župnik u Jajcu, 800 talira pretrpjevši zatvor od 72 dana. Prisiljavanjem katolika da se poturče isticao se „konjički emir koji je redovito svakog petka dolazio u Visoko, i tu silom dogonio kršteni narod iz okolice, da ga po svoju pouči i na islam privede.“

Fratri su bili kažnjavani i kad bi netko bio ubijen

Iz dokumenata koje je fra Mijo Batinić sabrao i u svojoj knjizi objavio, upada u oči trajna povezanost Hrvata u Bosni s Dubrovnikom, Splitom, Makarskom, Zadrom. Bosanski franjevci u svojoj nadležnosti imali su Livno, Duvno pa i Tursku Hrvatsku. „Licem na Petrovo g. 1741. posveti u Zadru nadbiskup Vinko Zmajević za Diumskog biskupa i namjesnika apoštolskog u Bosni i Hercegovini fra Pavu Dragičevića, rodom iz Tješila, sela tik Fojnice. I on se je, poput mlogih svojih predšasnika, nastanio u ovom samostanu, a time obnovio Fojnici njezin stari ugled. Već slijedeće godine otpoče on pastirski pohod Fojnicom, pak ode preko Skoplja i Jajca na krajinu (Tursku Hrvatsku); a daljnjih dviju godina dovršio je svoj pohod po cijeloj Bosni i Hercegovini.“

„Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost“, fratri su bili prisiljeni davati velike novce i druge vrste mita porobljivačima hrvatskog naroda u Bosni i Hecegovini. Usprkos svim zlima, opstali su podnoseći skupa s narodom progonstva po uzoru na prve kršćane. U katoličkim crkvama još uvijek možete tijekom mise vidjeti da neki vjernici mole raširenih i uzdignutih ruku. Neznalice, poput Ive Lovrenovića misle da su te geste preuzeli od muslimana. Da su neznalice ikada bile u rimskim katakombama, vidjeli bi da su to geste prvih kršćana.

Kad je međutim krenula agresija na hrvatski narod u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, jednako su pohrlili braniti hrvatski narod Hrvati iz fratarskih župa kao i iz župa drugih svećenika i redovnika u Bosni i Hercegovini. Kao u tursko doba i danas se poput Dubravka Lovrenovića neki Hrvati „poturče“, drugi pak podlegnu pritiscima svetosavskih pravoslavaca pa se deklariraju Srbima katoličke vjere (neki Bunjevci i Šokci u Vojvodini) , pravoslavnim Srbima u istočnoj Hercegovini (Šešelji, Draškovići...).

Svi oni koji misle da se Hrvati u BiH ne će moći održati, trebali bi pročitati ovu knjigu i zapamtiti što je 1803. napisao biskup fra Augustin Miletić: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“

Pismo Svetome Ocu

Papi Franji

DARIJA KORDIĆA DOČEKALI SMO OPRAVDANO, KAO NEDUŽNO OSUĐENOG PRAVEDNIKA I VELIKOG MORALNOG I DUHOVNOG JUNAKA

Vrlo poštovani i dragi Sveti Oče!

Uvod

Kratki povijesni pregled

Sveti Oče, Vi znate kakve je strahote zbog velikosrpske agresije doživio hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, sve dok nije, uz velike žrtve, pobijedio agresora, te obranio i oslobodio svoj teritorij. Također, u Bosni i Hercegovini, temeljni i najstariji narod je hrvatski narod. Svi vladari i kraljevi Bosne i Hercegovine su bili Hrvati katolici, počevši od Kulina bana (1180. - 1204.), te svi ostali do kraljice Katarine Kotromanić Kosače, supruge kralja Tomaša Kotromanića i njezinoga posinka, sina kralja Tomaša iz prvoga braka, kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, ubijenog u Jajcu 1463. godine, na prevaru, od strana Turaka Osmanlija, okupatora Bosne i Hercegovine. Kraljica Katarina je bila kći Stjepana Vukčića Kosače, vladara Hercegovine - hercega od sv. Sabe.

Turska okupacija Bosne i Hercegovine trajala je 400 godina. Mnogi Hrvati, posebno djeca, su odvedeni u ropstvo i prevedeni na islam, mnogi su izbjegli iz Bosne i Hercegovine u Austriju, Mađarsku, Italiju, Rumunjsku i druge zemlje, a velik broj preostalih Hrvata je silom prilika prešao na islam. Jedan dio Hrvata u BiH ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri, trpeći zulum turske okupacije, kada su bile porušene sve katoličke crkve i samostani, a svećenici franjevci tajno, krećući se u civilnoj odjeći, pastorizirali narod, nazivajući se, radi prikrivanja, "ujacima".

Nakon pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u istočnoj Europi i bivšoj Jugoslaviji, te referenduma u Republici Hrvatskoj od 19. svibnja 1991. godine, pod vodstvom prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i plebiscitarne odluke hrvatskoga naroda za samostalnu i suverenu demokratsku Republiku Hrvatsku, u kojoj bi bile ustavom, i jesu, priznate i ravnopravne sa hrvatskim narodom sve nacionalne manjine, uključujući, na prvome mjestu, i srpsku, koja je bila najbrojnija, te sačinjavala oko 10% cjelokupnog pučanstva Republike Hrvatske, a Hrvati katolici su sačinjavali blizu 90% pučanstva, ubrzo su uslijedile provokacije naoružane srpske manjine, do otvorene velikosrpske agresije iz Beograda i Srbije, uz korištenje takozvane JNA, kao treće vojne sile u Europi. Došlo je do poznatih i strašnih zločina nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, posebno nad povijesnim i kulturnim draguljem, gradom Vukovarom, okupacije trećine teritorija Republike Hrvatske sa mnogim ubijenim i masakriranim civilima, starcima, ženama i djecom, te do totalnog etničkoga čišćenja hrvatskoga naroda i drugih nesrpskih nacionalnih manjina sa okupiranog područja, te je protjerano sa svojih tisućljetnih ognjišta oko 300.000 Hrvata.

No, hrvatski narod, pod vodstvom prvoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, bio je spreman na sve žrtve za svoju obranu i slobodu, te je u neravnopravnoj borbi i pobijedio na najhumaniji mogući način.

Referendum o samostalnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. veljače 1992. godine. Muslimani Bošnjaci, koji su bili najbrojniji u Bosni i Hercegovini, bili su većinski za samostalnost i suverenost Bosne i Hercegovine, ali i Hrvati Bosne i Hercegovine, kojih je tada u BiH bilo više od 800.000, a bili su i organizirani u političkim strankama, najviše u stranici Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, koja je surađivala sa istoimenom vodećom strankom Hrvatskom demokratskom zajednicom u Republici Hrvatskoj.

Interesantno je da mi Hrvati katolici i Muslimani Bošnjaci volimo svoju državu i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali da je Srbi, koju su tu isto rođeni, u većini ne vole, nego, pod utjecajem Beograda i Srbije, samo razmišljaju i djeluju otvoreno i zakulisno na prelasku Srbije zapadno od Drine, gdje nikada u povijesti nije bila. Žele stvaranje velike Srbije, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu i za početak bare trećinu Republike Hrvatske. Zapravo, cilj im je zaokružiti teritorij Pećke patrijaršije Srpske svetosavske pravoslavne crkve, koja je imala privilegije širenja u okupiranim područjima turskog Osmanlijskog carstva, a ta okupacija je, osim Bosne i Hercegovine, jedno kraće vrijeme obuhvaćala i tu trećinu teritorija današnje Republike Hrvatske. Dalje nisu mogli osvajati, jer su Hrvati hrabro branili sebe i Europu, te od Pape Lava X, 1519. godine, dobili naslov "Antemurale Christianitatis" ("predziđe kršćanstva").

Velikosrbi su tako naoružani i takozvana JNA, od kraja 1991. godine, strahovito krenuli na Bosnu i Hercegovinu, a svakako su tada već držali okupiranu i etnički očišćenu i trećinu teritorija Republike Hrvatske, što im je, na žalost, štitio i čuvao UNPROFOR, a malobrojni preostali Hrvati, uglavnom stariji ljudi, morali su nositi bijele trake, a za to vrijeme ih je nekažnjeno ubijeno oko 1.000. U tako brutalnom oružanom nasrtaju na istočni dio Bosne i Hercegovine, koji preko rijeke Drine graniči sa Srbijom, ali i na zapadni dio Bosne, teritorij Banjalučke biskupije, nisu nailazili gotovo ni na kakav otpor prestrašenog muslimanskog i katoličkog stanovništva. Planski su stanovništvo masovno odvodili u logore, ubijali nemoćne i silovali tisuće žena, te je stanovništvo naravno bježalo iz tih krajeva. Iz istočne Bosne i Banjalučke regije izbjeglo je ili protjerano, bez ičega, oko milijun Muslimana, a ubijeno ih je na desetke tisuća. Protjerano je i oko 200. tisuća Hrvata katolika, a u Banjalučkoj biskupiji ubijeno je 900 Hrvata. Za zločine nad banjalučkim Hrvatima, nedužnim civilima, nitko nije odgovarao.

U toj strašnoj situaciji, prvi su se vojno organizirali Hrvati i formirali administrativnu zajednicu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i vojne postrojbe nazvane Hrvatsko vijeće obrane.

U vrijeme Drugoga svjetskoga rata, veliki broj muslimanskog pučanstva krvavo je stradao od Srba četnika, jer su se oni, na temelju laži i mitova, zadojeni mržnjom, njima osvećivali, kako su govorili, "za poraz od Turaka na Kosovu polju 1379. godine". Slično su stradavali i Hrvati katolici, jer su Srbi četnici tada, po službenim zapovijedima i planiranju svojih vođa, etnički čistili Bosnu i Hercegovinu, kao i svoje zamišljene dijelove u Republici Hrvatskoj od Hrvata katolika i Muslimana.

Muslimani u BiH, iza Drugoga svjetskoga rata, nisu se smjeli izjašnjavati Hrvatima, nego su se morali upisivati kao nacionalno neopredijeljeni ili, nešto kasnije, kao Muslimani po nacionalnosti.

Tijekom velikosrpske agresije u Hrvatskoj i BiH, oko 400.000 muslimanskih prognanika i izbjeglica iz BiH slilo se u slobodne dijelove Republike Hrvatske, kao i oko 200.000 prognanih Hrvata katolika iz BiH. Uz prognane Hrvate iz okupiranih dijelova Republike Hrvatske, jedno vrijeme, u slobodnim dijelovima Republike Hrvatske, bilo je oko milijun prognanika i izbjeglica. Za sve su se brinule vlasti u Republici Hrvatskoj, te zahvaleći i međunarodnoj solidarnosti, osobito pomoći iz Austrije, Njemačke, Italije i naših iseljenika Hrvata iz cijeloga svijeta, nitko nije bio gladan niti bez odjeće i krova nad glavom. Dakle, Hrvatska se, pored borbe za obranu i oslobođenje, brinula i za toliko prognanika i izbjeglica, Hrvata katolika, kao i Muslimana.

Međutim, dolaskom u te krajeve većeg broja Muslimana, mijenja se demografska struktura pučanstva i već počinju napetosti. Krajem 1992. godine započinju i Muslimani u BiH bolje organizirati vojnu obranu i, uz pomoć Republike Hrvatske, formira se i Armija BiH, koja u početku surađuje sa vojskom Hrvatskoga vijeća obrane.

Pri tome se Republika Hrvatske brine za stotine tisuća muslimanskih prognanika i izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca. Čak u Republici Hrvatskoj djeluju i škole za muslimansku djecu, a hrvatska država pomaže Armiji BiH s oružjem i drugim potrepštinama, te muslimanske ranjenike liječi u svojim bolnicama, kao i hrvatske ranjenike. Opskrba za muslimansku Armiju BiH jedino je i mogla dolaziti iz svijeta preko Hrvatske. Tako, preko Hrvatske, dolaze u BiH i muslimanski borci iz islamskih zemalja, ali sve tobože formalno kao humanitarci. Među njima je najveći broj pravih mudžahedina, tj. islamskih ratnika džihadista.

Sukobi između Muslimana i Hrvata katolika su započeli od mjeseca listopada 1992. godine, ponekim incidentima i pojedinim ubojstvima hrvatskih vojnika i zapovjednika, te su se sve više rasplamsavali u borbi za prevlast u pojedinim mjestima i gradovima. Bilo je stradanja i na jednoj i na drugoj strani, i vojnika i civila. Formirali su se logori i na jednoj i na drugoj strani, uz mučenja i ubijanja zarobljenih. Stanovništvo je bježalo u izbjeglištvo, svatko na svoju stranu. Vojska Hrvatskoga vijeća obrane je izvlačila deblji kraj, jer psihološki nije bila spremna na rat sa Muslimanima i jer je bila malobrojnija od Armije BiH, u kojoj su djelovale posebno okrutne mudžahedinske postrojbe, sastavljene od ratnika iz islamskih zemalja.

Za muslimansku Armiju BiH najveći problem su bili Hrvati srednje Bosne, tj. Travnika, Viteza, Busovače, Žepča i drugih mjesta. Željeli su taj prostor zauzeti za svoje muslimansko pučanstvo, a istjerati sve Hrvate katolike. Jedino su znali da ne mogu nikako zauzeti zapadnu Hercegovinu, sa Ljubuškim, Širokim Brijegom i Mostarom, dok su svi ostali krajevi bili na žestokom udaru Armije BiH.

Oružani sukobi u srednjoj Bosni - Lašvanskoj dolini i zločin u Ahmićima

Svakodnevno su se vodile teške borbe između vojske Hrvatskoga vijeća obrane, u okruženju, i Armije BiH, koja je željela zauzeti cijelo to područje. Tu su djelovale i engleske postrojbe UNPROFOR-a, koje su stalno pomagale Armiji BiH protiv Hrvata. Više puta nisu htjeli spašavati hrvatsko stanovništvo, niti su htjeli prevoziti hrvatske ranjenike u bolnice. Tako je bilo i 16. travnja 1993. godine, kada se dogodio težak zločin nad civilnim stanovništvom sela Ahmići, kada je stradalo, u svojim kućama, 116 civila Muslimana, od kojih 32 žene i 11 djece.

No, ni on ne može biti odgovoran, jer je branio svoj narod i trebao probiti blokadu, a sigurno nije zapovjedio zločin ubijanja civilnoga pučanstva, dok Dario Kordić niti je sudjelovao u planiranju tih borbi, niti u tim borbama, a ni u primisli nije imao veze sa zločinom. Budući da svi znamo kakve se prljave stvari i podmetanja događaju općenito u ratnim sukobima, interesantno je da su u srži toga sukoba, u selu Ahmići, sudjelovale engleske postrojbe UNPROFOR-a. Novinar radio postaje Slobodna Europa, koji je također tu tada bio nazočan, Enis Zebić, i nedavno, u jednome privatnome razgovoru, svjedoči da je vidio kako jedan pripadnik britanskoga bataljuna, kao da se zabavlja, rafalnom paljbom puca čas na jednu, čas na drugu stranu protivnika u sukobu.

Zar nije čudno da se u Ahmićima još prije pokolja pojavio UNPROFOR, koji nije spriječio sukob, nego, kako je rečeno, u njemu na nevjerojatan način sudjelovao, te doveo svjetske snimateljske ekipe da odmah za zločin optuže Hrvate. Ratni sukob između žrtava velikosrpske agresije, na žalost, je trajao oko godinu i pol dana. Završio je Washingtonskim sporazumom, 18. ožujka 1994. godine. U tome sukobu stradalo je, sa hrvatske katoličke strane, koliko je do sada poznato, po imenu i prezimenu, 1.088 civila, do kojih 120 djece. Hrvatskih vojnika ubijeno je 518, većinom zarobljenih. Protjerano je iz polovice Bosne i Hercegovine, slobodne od srpske okupacije, 160.000 Hrvata, a od toga iz srednje Bosne - Lašvanske doline, oko 60.000.

Pri kraju rata, kada je Republika Hrvatska, 1995. godine, završnom pobjedom nad velikosrpskim agresorom, oslobodila svoje okupirano područje, ujedno je pobjednička Hrvatska vojska izvela i deblokadu Bihaća u BiH, sa oko 160.000 većinom muslimanskog stanovništva, koji je bio u blokadi više od 3 godine, u velikosrpskom okruženju i izloženo granatiranju i kome je prijetila najveća opasnost ponavljanja srebreničkoga genocida. No, to se, hvala Bogu, nije dogodilo, zahvaleći vojsci Republike Hrvatske, na veliku sreću i zahvalnost bihaćkoga stanovništva. Ta pobjeda je omogućila i oružani kraj rata Daytonskim sporazumom, od 23. studenoga 1995. godine. Sudjelovali su SAD kao domaćin, te predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Muslimani, koji su, po broju ubijenih ljudi, i najveće žrtve srpske agresije, izgleda da su prilično zadovoljni sa polovicom Bosne i Hercegovine, te je njihovim političkim i vjerskim predstavnicima cilj neravnopravnošću oslabiti i istjerati iz Bosne i Hercegovine malobrojnije Hrvate. Jedino povratnici Hrvati se zastrašuju ubojstvima u oba entiteta. Počinitelji se rijetko pronađu, a Hrvate nitko ne štiti, pa ni vlasti iz Republike Hrvatske. Stalni predstavnici međunarodne zajednice, kao protektori nad Bosnom i Hercegovinom, u majorizaciji nad Hrvatima pomažu svima.

Sveti Oče, na teritoriju domovine Hrvatske, još od turske okupacije Bosne i Hercegovine, progone se najviše Hrvati katolici, a posebno iz vremena prve Jugoslavije, od 1918. godine, te druge Jugoslavije, od 1945. do 1990. godine. U tome razdoblju odvojili su od Socijalističke Republike Hrvatske Srijem i Boku Kotorsku, gdje su Hrvati katolici bili najveća većina i gdje su kroz povijest ostvarili neprocjenjivu materijalnu i kulturnu baštinu. U današnje vrijeme u tim hrvatskim zemljama preostalo je vrlo malo Hrvata katolika. To se u današnje vrijeme, od posljednjeg agresorskog rata, od 1991. godine, događa i sa Hrvatima Bosne i Hercegovine. Tu smo još formalno konstitutivni narod, ali sa pravima manjim nego što ih u Republici Hrvatskoj imaju nacionalne manjine. Te nacionalne manjine i manjine bilo kojeg drugog predznaka u Republici Hrvatskoj imaju veća prava nego što ih u Hrvatskoj ima većinski katolički narod od 86% pučanstva.

Osuđen je pravomoćno na 25 godina robije, jer u svojoj obrani nije htio nepravedno optuživati političke dužnosnike Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, što se od njega tražilo u zamjenu za njegovu slobodu. Zatim su mu, na žalost, došle i krivotvorene optužbe iz same Republike Hrvatske, od strane neokomunističke vlasti, koja upravlja Hrvatskom od 2000. godine na dalje. Krivotvorenje je kasnije, nakon pravomoćne presude, i dokazano. Lažnim optužbama Darija Kordića željelo se u drugostupanjskom postupku spašavati vojnog zapovjednika te akcije u kojoj se dogodio zločin, generala Tihomira Blaškića. On je bio već 9 godina u haaškoj tamnici i prvostupanjski osuđen na 45 godina zatvora. Njegov odvjetnik Anto Nobilo, nelustrirani državni tužitelj iz vremena totalitarne Jugoslavije i mrzitelj samostalne Hrvatske, smislio je plan, u dogovoru sa komunističkim vlastima Republike Hrvatske, kako optužiti Darija Kordića, a osloboditi bivšega oficira JNA Tihomira Blaškića, a koji je, kao Hrvat, u vrijeme srpske agresije, prešao na hrvatsku stranu, kao i mnogi drugi Hrvati. On je, na žalost, radi svoje koristi, prihvatio igru perfidnog odvjetnika, protivnika samostalne hrvatske države i pravih hrvatskih domoljuba.

Svi njegovi zatvorski supatnici, kao i zatvorski čuvari, su se divili vjeri, ljubavi i dobroti Darija Kordića, te ga ispratili na slobodu sa suzama radosnicama. Njegovoj obitelji vlast hrvatske države Republike Hrvatske, ni Bosne i Hercegovine, nije ništa pomagala. Pomagao mu je hrvatski narod i prijatelji. Dočekala ga je predivna supruga, heroina Venera, i prekrasna, bez njega već odrasla djeca, sin i dvije kćeri, od 24, 22 i 19 godina života. Darija Kordića, velikoga Božjega čovjeka, pravednika i patnika, moralnog i duhovnog velikana, dočekao je, 6. lipnja 2014. godine, u 14 sati, u Zračnoj luci Zagreb, oduševljeni hrvatski narod, nekoliko tisuća osoba, i mnogi njegovi osobni prijatelji, među kojima je bio i mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački i predsjednik Komisije "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije. Dario Kordić, zaogrnut hrvatskom zastavom, poljubio je hrvatsku zemlju i dirljivim riječima zahvalio Bogu i Majci Mariji na svojoj slobodi i na susretu sa obitelji, te svojim prijateljima i hrvatskom narodu na dočeku.

Zaključak

No, za tu provokaciju smo saznali mi, hrvatski vjernici i domoljubi, te smo se u isto vrijeme, nakon svete mise u katedrali u 18 sati, okupili pred katedralom kako bismo spriječili eventualno skrnavljenje hrvatske najveće svetinje, prvostolnice, Stepinčeve zagrebačke katedrale. Njih je bilo nekoliko desetaka i držali su, licemjerno, u rukama imena žrtava zločina u Ahmićima, diskriminirajući sve druge žrtve, pa tako ponižavajući i žrtve u Ahmićima. Vrijeđali su sve žrtve svojim prostotama i psovkama, osobito dr. Franje Tuđmana, koji je u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini spašavao stotine tisuća Muslimana. Hrvatska policija ih je čuvala, iako nije trebala, jer smo mi, vjernici, samo molili i pjevali vjerske i domoljubne pjesme, držeći imena hrvatskih žrtava, ali i natpise, kao "Apage Satanas!", "I nedužno osuđeni su žrtve!" i "I Krist je bio osuđen kao zločinac!". Mislili smo i na nedužno osuđenog, kao zločinca, mučenika, blaženog kardinala i nadbiskupa zagrebačkog, dr. Alojzija Stepinca. Oni su se razišli nakon pola sata, ali je ostao gorak okus da smo morali čuvati zagrebačku katedralu od tih takozvanih antifašista, kao i prije par mjeseci od razularenih homoseksualaca.

Ipak, Sveti Oče, neshvatljivo je da se u današnje vrijeme, u 21. stoljeću, u kojem su svi ljudi u svijetu medijski toliko povezani i gdje su sve države uključene u organizaciju Ujedinjenih naroda i tolike druge međunarodne institucije za ljudska prava, događa tako strašno nasilje nad ljudima, kršćanima i muslimanima, gdje se u pojedinim većinskim islamskim zemljama, članicama Ujedinjenih naroda, službeno, na sudovima, na temelju šerijatskog kuranskog prava presuđuje kršćane ili kršćanke, majke obitelji, na smrt, jer su navodno izrekle neku, za većinu i po tim zakonima, neprihvatljivu riječ ili jer su se usudili slaviti kršćanske blagdane, ili jer su neki, prethodno muslimani, po slobodnoj volji promijenili vjeru, ili se žene osuđuju na smrt kamenovanjem, ili se bičuju, ili trudne i sa djetetom čekaju smrt u zatvorima, ili se prekršiteljima šerijatskih propisa odsijecaju dijelovi tijela, gdje se žene općenito teško obezvrjeđuju u odnosu na muškarce i puno toga drugog neprihvatljivog i neshvatljivog. Čudno je da institucije svijeta toleriraju takvo nasilje. No, Sveti Oče, mi kršćani ne bismo smjeli o tome šutjeti. Krist nam je rekao puno puta: "Ne bojte se!".

Bosansko-hercegovački Muslimani kao most

Sveti Oče, mi Hrvati katolici, u BiH i Republici Hrvatskoj, želimo pravi suživot i dobre odnose sa našim muslimanima. Ali nas, Sveti Oče, najviše boli što i poglavar Islamske vjerske zajednice u BiH, reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović, Vama, putem Apostolske nuncijature u Sarajevu, piše prosvjedno pismo, izražava neutemeljeno zaprepaštenje dočekom Darija Kordića i traži objašnjenje.

Ipak, Sveti Oče, najviše nas Hrvate katolike boli nezahvalnost vodstva bosansko-hercegovačkih Muslimana. No, kao što reče Goethe: "Nezahvalnost je oznaka slabih. Još nikada nisam vidio da je pravi čovjek nezahvalan.", ili kao što rekoše stari Rimljani: "Ako si rekao 'nezahvalan', sve si rekao!".

Sveti Oče, s ljubavlju u Kristu, uz molitvu, najveću zahvalnost, najsrdačnije Vas pozdravljam s Hvaljen Isus i Marija! Odana Vam u vjeri

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i

članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Sretan vam prošli, svibanjski Dan državnosti!

Sramna uloga račanista i budišista

Nadavala se sasvim obična suverena, u zadatim okolnostima suverenosti, koliko toliko stara suverena država u novom „izdanju“, nakon tisuća ljeta. A onda su na vlast došli račanisti uz presudnu pomoć, pridržavanje ljestava, budišista. Pustimo po strani sigurno i važnije posljedice te vlasti, no neznano zašto su odmah Hrvatskoj račanisti, na prijedolg budišista, oduzeli najprihvaćeniji hrvatski praznik, da ne kažem već „sveti“.

I tako račanisti, uz presudnu asistenciju suvladajućih budišista, neznano zašto, izuzimajući jal, hrvatski jal, oduzeli su Hrvatskoj najpopularniji, da ne napišem i najsvetiji, hrvatski državni praznik - Dan Državnosti. Račanisti i budišisti (žao mi je što to moram pisati) tako su brisali hrvatsku bližu povijest. A bit toga „staroga“ Dana državnosti, dana konstituiranja prvoga višestranačkoga Hrvatskog dražvnog sabora bila je u slobodi, ne nekoj općoj, već onoj sasvim maloj - u slobodi izbora. Ništa, ama baš ništa u tom prazniku nije bilo „etničko“, sve je u njemu bilo slobodarsko. Izbor i samo izbor, sloboda biranja.

Apokaliptični dani u Vrgorcu

Sama knjiga „Apokaliptični dani“ na realističan i plastičan način čitatelju dočarava atmosferu straha, gladi i smrti kroz koju je narod u Hercegovini prolazio u zadnjim danima Drugog svjetskog rata kada je ljudski život novim vlastima malo vrijedio. Sam fra Janko je dva puta izveden iz ljubuškog zatvora na simulirana strijeljanja koja su ga trebala slomiti psihički.

O knjizi su govorili prof. Željko Primorac, ravnatelj GKS Vrgorac, fra Miljenko Stojić, voditelj Vicepostulature te prof. Tomislav Đonlić.

-Treba spomenuti kako je po završetku rata na sto ženskih osoba na prostoru općine Široki Brijeg dolazilo tek 25 muškaraca. Takvoj demografskoj strukturi sigurno je pridonijelo i 150 masovnih grobnica koje smo do sada pronašli na području Širokog Brijega-kazao je fra Miljenko.

-Neosporno je da su Oblasni partijski komiteti, zajedno s OZNA-om mjesečno izrađivali izvješća o stanju među klerom. To je bila uputa koji su dobivali od republičkih komiteta. Najbolju poruku što mogu očekivati od komunističkih vlasti svećenici u dobili 6. veljače 1945. na savjetovanju političkih komesara KPH za Dalamaciju od Vladimira Bakarića koji je svećenike proglasio neprijateljima narodnog jedinstva i onima koji su odgojili sve ono „što je ustaško i nezdravo u narodu“. (hrsvijet/Ž.P.)

UDBA I OSA U BiH

Međutim, kad se dostupne informacije poslože i raščlane zajedno sa ranijim događanjima, sve upućuje na zaključa da je riječ o slijedu pomno planiranih aktivnosti dirigiranih iz jednog središta, što izaziva iznimnu pozornost diplomatskih predstavnika određenih zapadnih zemalja u Sarajevu.

Promatrači ovih događaja pitaju se o razlozima odabira timinga, kao i samih postupaka aktualnog vodstva SIPA-e, ukazujući istodobno na činjenicu da je bošnjačko političko vodstvo, preko Gorana Salihovića, glavnog državnog tužitelja BiH, već ranije kreiralo optužnicu protiv Gorana Zubca, što je po svemu sudeći bila svojevrsna odmazda Zubcu zbog nedavnog uhićenja visokopozicioniranog člana SDA Šemsudina Mehmedovića, izvedenog od strane SIPA-e BiH - zbog njegove umiješanosti u slučaj uskladištenje velikih količina minsko eksplozivnih sredstava, naoružanja i druge opreme u okolici Tešnja.

Bošnjački nadzor nad Obavještajnom agencijom

Naime, Džuvinim dolaskom na poziciju generalnog direktora OSA-e u javnosti se stvorila percepcija da je na tu poziciju napokon došao netko tko ne potiče iz bivših udbinih struktura, već osoba prozapadnjačke orijentacije koja će u dogledno vrijeme profesionalizirati Obavještajno Sigurnosnu Agenciju, i osloboditi se balasta tzv. radikalnih elemenata koji su sve ove godine, od rata pa na ovamo, dominirale u bošnjačkom obavještajno-sigurnosnom aparatu (AID), te nekompromitirana osoba koja nema nikakvih hipoteka iza sebe.

Sudeći prema tvrdnjama naših izvora, Almir Džuvo je u desetljeću svoje vladavine krovnom obavještajnom organizacijom u BiH, osim izolirane i fiktivne suradnje sa zapadnjačkim obavještajnim službama na projektima borbe protiv terorizma, koja mu služi za održavanje na poziciji i stvaranja iluzije o sebi kao iskrenom borcu protiv terorizma i svih oblika kriminala, sve ostalo podredio bošnjačkom paraobavještajnom sustavu. Naime OSA-om u stvari upravljaju kompromitirani rukovodioci iz bivšeg AID-a koji se, prema sudskim spisima, dovode u vezu sa organiziranjem rada špijunsko-terorističkog kampa Pogorelica. Isto tako, neki među njima, a što je vidljivo iz sudskih spisa, su u ranijem razdoblju osobno provodili postupak naturalizacije državljana afro-azijskog podrijetla, osobno rješavajući njihov status, osobne dokumente i upis u knjigu državljana BiH, jamčeći to vlastoručnim potpisom.

Sredoje Nović žrtvuje Gorana Zubca

Isti izvori navode kako cijeli niz informacija ukazuje na mogućnost da je krug oko najmoćnijeg srpskog obavještajca i aktualnog ministra civilnih poslova Sredoja Novića odlučio od Bošnjaka preuzeti ukupni nadzor nad OSA-om BiH, a zauzvrat žrtvovati Gorana Zubca na čelu SIPA-e, ostavljajući to mjesto kao utjehu Bošnjacima.

Istodobno, glavni srpski kadrovik u BiH Sredoje Nović, poznat i po bliskim odnosima sa klanom utamničenog Josipa Perkovića, na čelno mjesto u OSA-i BiH želi dovesti svoga bratića Gorana Novića, za koga u određenim medijskim natpisima dobro obavješteni krugovi tvrde da je bio isljednik u logoru Omarska.

Novićeva uloga u pozicioniranju 'hrvatskih' kadrova

Potpisnik ovog članka se osobno uvjerio u autentičnost dokaza koji teško kompromitiraju nekadašnjeg pratitelja generala Blaškića i Čolak-Novićevog kandidata za zamjenika ravnatelja OSA BiH.

Istodobno, treba naglasiti da je, sudeći prema tvrdnjama naših sarajevskih izvora, Zoran Kapetanović i kum sa Ivanom Bandićem, osobom rodbinski vezanom sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, kao i Miri Musiću, nekadašnjim djelatniku jugoslavenskog SDB-a i trenutno glavnom operativcu SOA-e. Ujedno, preko istih Kapetanović je povezan i sa cijelim klanom Josipa Perkovića i Stanka Čolaka, ali i novinarkama HTV-a Ankicom Posavljak i MarijomTopić Crnoja, nećakom predsjednika HKD Napredak Franje Topića, kao i Suzanom Mijatović, novinarkom Slobodne Bosne s kojom često ostvaruje kontakte te joj, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, daje iznimno važne informacije o aktivnostima hrvatskih političara i dužnosnika svih razina.

Sumnja u političku vjerodostojnost Bariše Čolaka?

Posljedica je to boravka aktualnog ministra pravde BiH Bariše Čolaka u Sant Petersburgu, gdje je zajedno s ruskim kolegom potpisao sporazum o pravnoj suradnji između Rusije i BiH. Kako neslužbeno doznajemo, ovaj je potez izazvao svojevrsni šok među diplomatskim predstavnicima zapadnih zemalja, koji u svojim izjavama ne mogu prikriti ogorčenost da u trenucima kad cijeli zapadni svijet provodi aktivnosti svojevrsne izolacije Rusije i njezinih saveznika, hrvatski kadrovi iz BiH sudjeluju u rušenju njihovih nastojanja, istodobno se retorički izjašnjavajući za ulazak BiH u NATO i EU.

Prema tvrdnjama poslovično dobro obavještenih diplomatskih krugova u Sarajevu, sumnja u politički kurs HDZ BiH pojavila se još u trenucima dolaska Bariše Čolaka na mjesto čelnika ove stranke. Ovom se pitanju u tim trenucima nije posvećivala adekvatna pozornost jer je fokus diplomatske i obavještajne pažnje, zbog aktivnosti bošnjačkih i srpskih parastruktura, ciljano bio usmjeren na pitanja poput Hrvatske samouprave, Hercegovačke banke ili Eroneta, koja su bila ciljano otvorena zbog nakane slamanja političke i gospodarske „kralješnice“ hrvatskog naroda u BiH.

Tko je u biti Bariša Čolak?

I unatoč činjenici da je u vrijeme rata bio politički aktivan, naši nas izvori uvjeravaju da je Bariša Čolak u Vladu HZ HB instaliran uz pomoć Ivana Bandića, tadašnjeg prvog čovjeka mostarskog SIS-a, koji je na tu dužnost došao izravno iz beogradskog kabineta svoga ujaka Stanka Čolaka.

Ključni cilj Čolakovog vladanja tom županijom, prema tvrdnjama poznavatelja tadašnjih prilika, nije bilo jačanje županijskih institucija nego privatizacija državne imovine. Upravo zbog tih potreba Čolak je na čelno mjesto Agencije za privatizaciju doveo kadrove bliske Slobodanu Božiću i Dragi Čolaku, nekadašnjim čelnicima mostarskog centra Službe državne bezbjednosti.

Najbolji primjer Čolakovog političkog svjetonazora vidljiv je i naslučaju dovođenja izaslanstva Komunističke-radničke partije NR Kine na Sabor HDZ-a BiH, na što podsjećaju naši sugovornici. Prema tim navodima, takav je zahtjev stigao od Stanka Čolaka koji je nešto ranije boravio u Kini.

Naši nas izvori isto tako uvjeravaju da je uloga Bariše Čolaka, kao tadašnjeg ministra sigurnosti BiH, iznimno kontroverzna i u cijelom nizu događanjima nakon ubojstva srbijanskog predsjednika Zorana Đinđića, nakon čega se, pod pritiskom istraga, cijela srbijanska kriminalna struktura, pod utjecajem Sredoja Novića, preselila na prostor BiH, ali i na prostor Republike Hrvatske, gdje je u to vrijeme bio vrlo snažan utjecaj danas utamničenog Josipa Perkovića.

Neizvjestan dalji tijek događaja

Upravo u tom kontekstu treba promatrati i najnovija politička razračunavanja oko nadzora nad SIPA-om i OSA-om, u čemu kadrovi Sredoja Novića vuku ključne poteze, za koje se osnovano sumnja da su dogovoreni sa službenim Beogradom i Moskvom. Više od same metodologije tih razračunavanja zanimljivim se čine postupci djela hrvatskih kadrova u institucijama sustava, od kojih se očekuje najčvršća potpora politici EU-a i NATO saveza.

Međutim, već sad se čini izvjesnim kako će stranke čiji istaknuti pojedinci igraju bilo kakve uloge u rusko-srbijanskim geostrateškim igrama teško naći među onim strankama koje će participirati u budućoj vladajućoj većini.

Dr. Zvonimir Šeparović: Krpelji na tkivu hrvatskoga naroda

Kad ste na takvoj svečanosti onda je taj uzvišeni trenutak takav da vas čini sretnim i na trenutak zaboravljate na teškoće i muke kroz koje prolazimo. Ovih 20 i nekoliko godina imamo državu koja nije pala s neba, mada ju je Bog blagoslovio, nego je rezultat truda, generacija, i stoljetnog truda žrtava koje su pale od Krbavskog polja do Zrinskog i Frankopana do Bleiburga, do naših heroja Vukovara i Škabrnje. To veliko vrijeme žrtve, nije bilo uzaludno. Dobili smo Hrvatsku i imamo Hrvatsku. Uspjeli smo je stvoriti.

Naravno, u međuvremenu su se dogodile mnoge stvari. Ovi koji su sada na vlasti, kao da nisu Hrvati. Nemaju ni jedan domoljubni osjećaj. Ja sam sada na čelu Hrvatskog etičkog suda koji će pripremiti jednu sjednicu 20. rujna ove godine u Vukovaru, na kojemu ćemo proglasiti pojave veleizdaje u Hrvatskoj, ali ćemo i istaknuti veleizdajnike. Mi smatramo da je potrebno i neophodno vratiti se moralnim i velikim vrijednostima, da treba čuvati našu Hrvatsku, posebno u onim velikim i bitnim stvarima, a to je država, narod i teritorij. Upravo to su stvari koje se taje i zamagljuju i one su na putu da se dogodi veleizdaja. Ja ću sutra na prvom iseljeničkom kongresu reći da ćemo se u Hrvatskom etičkom sudu baviti smrtnim grijesima, i etičkim propustima, a jedan od tih smrtnih grijeha je i odnos hrvatskih vlasti prema hrvatskom iseljeništvu. To je čista izdaja.

Ali, i hrvatski čovjek koji je ostao ovdje ima silne i velike probleme i poteškoće. Naš seljak prodaje krave, ne stigne obraditi zemlju, grca u dugovima jer je optimistički digao kredite misleći kako će ih moći vratiti, no ne uspjeva mu. Naši radnici su u velikoj mjeri izgubili posao. Naši mladi uopće ne dobivaju posao. To je smrtni grijeh ove vlasti. Naravno neke stvari bi se događale bez obzira, jedan dio ljudi će uvijek biti turistički raspoložen pa će prijeći crtu horizonta i vidjeti što to ima s druge strane, ali nisu svi takvi, većina ide van iz nužde i te ljude trebamo spasiti i zadržati.

Naši ljudi moraju dobro razmisliti koga će birati na idućim izborima. To je prilika da se sadašnja vlast smijeni. Oni su apsolutni nametnici, krpelji na tkivu hrvatskoga naroda. Oni su bezlična masa koja uopće ne voli Hrvatsku, koja okaljava tu svoju vlast. Skupila se šačica nesposobnjakovića koji rade nešto, ali ne u najboljem interesu hrvatskog naroda i to se mora pročistiti i promijeniti na sljedećim izborima. Ja mislim da je Hrvatska zdrava, da ima zdravo tkivo, snažnu tradiciju i duboke korijene i da ona ne smije nestati i nesmijemo ju izgubiti, ali moramo biti oprezni.

Zoki: Dali su sve, odnosno život jer drugo nisu imali.

Dr. Ante Pavelić je bio cijeloga života veliki hrvatski domoljub

Poštovani glavni uredniče Glasa Koncila!

Također ne znam kakve bitne veze sa naslovom ima i slika usporedbe dva znaka - komunističko-boljševičkog srpa i čekića sa zvijezdom petokrakom, sa znakom velikog slova "U" u kojem se nalazi neki neobični hrvatski grb?

No, ja pretpostavljam da ste Vi, kao glavni urednik, trebali biti unaprijed upoznati sa cijelim feljtonom, ili Vas je netko drugi iz uredništva trebao sa sadržajem upoznati.

Mislim, ne brzopleto, jer je u ovome prvome dijelu jasno rečeno dosta toga potpuno neprihvatljivoga, neistinitog i naravno neobjektivnog.

Strašni zločini jednog i drugoga sustava iz naslova se također mogu uspoređivati, iako, kao što znamo, oni komunističkog sustava objektivno se procjenjuju duplo većima od nacističkih!

Sam autor feljtona, koji uspoređuje neusporedivo, kaže da naši hrvatski neprijatelji na isti način napadaju svaku hrvatsku državu, pa i Tuđmanovu, tj. današnju Republiku Hrvatsku, te je nazivaju ustaškom, kao i sve Hrvate, pa, ja dodajem, čak i hrvatske komuniste, koji nikada nisu željeli samostalnu Hrvatsku, nazivaju ustašama. Posebno ustašama nazivaju one hrvatske komuniste poput legendarnog Andrije Hebranga i njemu sličnih, koje su davno pobili.

Autor bez ikakva temelja uspoređuje i u negativnom smislu izjednačuje dr. Antu Pavelića, obnovitelja hrvatske države, istina u nesretnim okolnostima, sa zločincem Josipom Brozom Titom, rušiteljem hrvatske države i mrziteljem i zatiračem hrvatskoga naroda. Da je usporedio boljševika Tita i nacista Hitlera, kao što sugerira naslov, donekle bi i išlo.

Sam mučenik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji se spominje u prvome dijelu feljtona, i koji je, u pravom kontekstu, na komunističkom sudu, izrekao i riječi iz naslova, također je za sebe i hrvatski narod, u ono teško vrijeme, izrekao i riječi: "Bio sam za samostalnu hrvatsku državu, jer je u Kraljevini Jugoslaviji hrvatski narod bio rob i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svoga naroda, koji se plebiscitarno opredijelio za svoju državu."

Zar tadašnji branitelji države Hrvatske, dragovoljci ustaše, i drugi, kao domobrani, nisu imali pravo braniti nedužan hrvatski narod od svih koji su, kao bijesne hijene, rušeći i ubijajući sve pred sobom, nasrnuli na hrvatski narod i hrvatsku državu? Zar su vodstvo države i branitelji u tome kaosu zla trebali sjediti skrštenih ruku i izigravati nekakvu demokraciju? Zar hrvatski narod nije imao desetke tisuća žrtava, čak oko 100.000 tijekom Drugoga svjetskoga rata, od klanja četnika i partizana i diverzija takozvanih antifašista, a posebno je u miru, nakon rata, imao stotine tisuća žrtava nepobijeđenih i u vjeri predanih na Bleiburgu hrvatskih vojnika i civila?

Tu se jasno vidi da su, od 1.517 mnoštvenih grobišta otkrivenih do završetka pisanja knjige, 54 grobišta iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata, i to 16 od partizana i četnika, 30 od četnika, 1 od talijanskih okupacijskih vlasti, 5 od njemačkih okupacijskih vlasti i 2 od vlasti NDH, nepoznatih je 120 grobišta, a 1343 grobišta su nastala nakon rata od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti. Dakle, ustaše su odgovorne za 0,13% svih grobišta, a jugoslavenske komunističke vlasti za 88,53%.

Također su, gore nego divljački, jer se to nikada u povijesti čovječanstva nije radilo, sravnili sa zemljom, po službenoj odluci, i sva vojnička groblja hrvatskih vojnika NDH, te sve vojnike ranjenike iz bolnica, sa pratećim medicinskim osobljem, strovalili u jame ili u, uz pomoć strojeva iskopane, goleme rupe. Žive su ih zatrpavali i u jame bacali, jer su svoju sotonističku mržnju stavljali na pijedestal "svetosti".

Teža će biti njima i svima koji ih podržavaju Božja kazna nečiste savjesti, kao i sve drugo što će ih pogoditi već u ovome životu. Ludo je od njihovih ideoloških i bioloških potomaka na vlasti, te je za njih i sve druge štetno, da ih i u suvremenoj i slobodnoj Hrvatskoj slave kao heroje i takozvane antifašiste, a imenom najvećega od njih, Josipa Broza Tita, takozvanog maršala, 9. po zločinima na svijetu, "kite", na žalost, škole, ulice i najljepše trgove u samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Sebe zavaravaju i namjerno iritiraju hrvatski narod, no, svaka sila i nepravda za vremena, ali od zauzimanja za istinu nikada ne smijemo odustati.

Dakle, u feljtonu Ivan Bekavac uspoređuje i ocjenjuje bar jednakim 0,13% grobišta, tj. 2 grobišta od NDH, što je naravno za svako žaljenje, pogotovo ako su žrtve bile nedužne, sa 88,53% grobišta jugoslavenskih komunističkih vlasti, iako Bekavac ne spominje ove brojčane razlike koje sam navela.

Autor feljtona, osim usporedbe neusporedivoga, još potpuno neutemeljeno piše da čak i "učeni desničari" u Hrvatskoj ne priznaju zasluge prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, za uspostavu, obranu i oslobođenje Republike Hrvatske od velikosrpskog agresora, po njemu iz razloga što je bio partizanski general. To naprosto nije istina, jer svi zdravorazumni ljudi i dobronamjerni Hrvati, kakvih nas je u domovini i svijetu bar 90%, znaju da je dr. Franjo Tuđman, kao čovjek, povjesničar i vojni strateg, najiskrenije volio svoj hrvatski narod, bio spreman na najveće žrtve i želio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, što je s narodom, hvala Bogu i ostvario.

Dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i

članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U najezdi nametnika

Unatoč tomu knjiga će iznenaditi i ponekog čitatelja koji zna pisca. Od kolumnista čovjek bi očekivao zbirku kolumna složenih kronološkim slijedom, opskrbljenu prijateljskim predgovorom i bilješkom o piscu. Tako to naime rade drugi kolumnisti. Zašto? Jedni žele da se njihova zbirka shvati kao svojevrsna kronika, a drugi nižu svoje kolumne na vremensku nit jer im drukčije ne mogu osigurati suvislost koja bi opravdala ukoričenje. To je, rekao bih, u toj vrsti pisanja i objavljivanja nešto što je postalo čvrst običaj – ćudoređe žanra.

Kad to čuje, možda će tkogod pomisliti: Bože, kakva li je to zbrka, kakav nered?! Ali ne, upravo suprotno. Pešordine su kolumne, kako su godinama objavljivane u Hrvatskomu tjedniku i Hrvatskomu slovu, svaka za sebe i o sebi stilski razbarušeni, misaono blistavi kratki ogledi o svemu i svačemu. Ovdje su ti ogledi, tematski pomno probrani i okupljeni oko središnje misli. Tako su ogledi dobili pregledan red i poredak, a knjiga organski ustroj.

Sjajan su primjer Damir Pešorda i ova njegova knjiga. Kada je odlučio tiskati izbor iz svojih kolumna, on je bez ikakva napora otkrio središnju misao tih tekstova i izložio je pod naslovom Uvodni ogled: nametnička kultura. U tom ogledu postavio je tezu da su gotovo svi aspekti naše suvremene kulture nametnički. Uostalom poslušajmo Pešordu:

Oko te pesimistične misli vrte se svi ostali ogledi u knjizi. Oni su tematski razvrstani u četiri dijela. U prvom dijelu (Kršćanstvo na raskrižju) pisac razmatra krizu kršćanstva u suvremenom svijetu kojemu je ono još uvijek izvorište svjetonazornih, ćudorednih i uopće društvenih vrijednosti; u drugom dijelu (Priroda i društvo) raščlanjuje društveno-političke procese i odnose u svijetu kako ih vidi kroz prizmu parazitizma; u trećem dijelu (Polis i imperij) razmatra nasrtaje globalizacije na nacionalne države, napose na Hrvatsku, te ističe parazitiranje Zapada na prirodnim bogatstvima Trećega svijeta i parazitiranje kompradorskih elita na domaćemu stanovništvu; u četvrtomu dijelu (O hrvatskoj kulturi ili jezik nametnik) slika hrvatsku kulturu i medijsku javnost kao proizvod dvaju nametnika – globalizacije i jugoslavenstva – koji pogubno parazitiraju na hrvatskom nacionalnom biću.

Pa kakva je to knjiga? Sjajna. Pronicljiv pogled kršćanskoga, umalo ne rekoh – intelektualca na našu suvremenu kulturu u najširem smislu. No u zadnji se čas sjetih gorke izjave Radoslava Katičića. Danas je u Hrvatskoj, veli akademik, intelektualac samo onaj tko temeljito sumnja u hrvatsku državu. Stoga ne ću uvrijediti pisca. Radije ću reći: Pešordina je knjiga zbirka iskrenih, skladno napisanih i razborito razvrstanih vapaja da u ovoj najezdi najraznovrsnijih nametnika sačuvamo tradicionalne vrijednosti svoga naroda. Pešorda, kao što smo čuli, nema iluzija o učinkovitosti svojih vapaja, ali veli: „Čovjeku je činiti ono što treba, a ostalo je u Božjim rukama.“

IVAN KRSTITELJ – MALEN PRED BOGOM, VELIK PRED LJUDIMA

Homilija

Ivanovo rođenje

O njegovu rođenju znate sve, ako ste slušali današnje evanđelje. Još samo valja pridodati da mu je rođeni otac Zaharija zanijemio, jer nije vjerovao Bogu da će kao starac konačno dobiti sina. Tražio je od Božjega glasnika neki znak, potvrdu da je to istina. Tražio si, Zaharija, i dobio si! Ne ćeš više moći ni reći kako ne vjeruješ Bogu. Ne ćeš više moći reći ništa, čak ni sinovo ime, nego ćeš ga morati pisati na pločici. Tek onda mu se dar govora vrati. Opasno je od Boga tražiti znakove i čudesa. Ne traži, čovječe, znaka od Boga, ne traži mu iskaznice, moglo bi te skupo stajati. Bogu se vjeruje na riječ.

Ivan je neustrašiv pred ljudima

Imamo li mi Ivanove vjernosti i neustrašivosti? Usudimo li se biti zahtjevni prema svojoj djeci, učeći ih Božjemu putu? Ili se priklanjamo većini, ne želeći se zamjeriti, pa puštamo da nam djeca odrastaju u neodgovornosti, neradu, besposlici koja vodi i u drogu i u alkohol i u razvrat i u svaku drugu ovisnost? Ivan proročki oštro upozorava: «Svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj!» (Mt 3,10b). Ne dopustimo to, ne budimo sami krivci svoje propasti!

Ivan je ponizan pred Bogom

Ivanove poruke

Njegov je temeljni poziv: «Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,2). Ali mi taj poziv toliko puta čujemo, pa idemo dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne da Ivan da to ostane tako nego svakome tko mu dolazi sasvim jasno odgovara što mu je konkretno činiti. Sažmimo neke Ivanove poruke, jer su one poruke i nama:

Narodu koji grne sa svih strana veli: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako» (Lk 3,11). Imaj srca kršćanine za drugoga, pa će ga i Bog imati za tebe!

Vojnicima: «Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte!» Lk 3,14b). Obavljajte pošteno svoju službu! Vi ste da čuvate slabije i održavate red, ne da činite nasilje.

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.

Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.

Možda u tebi čeka proročki dar.

Posljednji moj zov hrvatskoj javnosti za ukidanje lažnog dana antifašističke borbe

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine, osim toga, proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina “Hrvatska 1918.-2008.” na str. 79. glasi: “22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta”. Otkud Goldsteinu ova očita laž? Pa, prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Bilo je to daleke 1955. Godine; sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku, u kući njegove sestre i zeta mu, zvanoga Panča, na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić, tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanj – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i takozvani “frankovci” (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Nakratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga, a i zbog toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj, između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. Uvečer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana, u selu Vurot. Tu su u Žabnu Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, zbog čega su i tu bili otkriveni. Preduhitrili su hrvatsku vojsku koja je oko 20. rujna krenula na Brezovicu, no oni su dan prije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo. To mi je ugrubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić “Prvi partizanski odred”, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima, pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita. U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

3. Dragan Božić, “Žabenska šuma” članak u časopisu “Forum” 1985. i pretiskan u Božićevoj knjizi “Povijest rijetke ptice”, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar, a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN, 76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Skupili se gadovi

I najnovije orgijanje u šumi Brezovici jasno pokazuje kako su na djelu rušitelji tekovina Domovinskoga rata. Oni ruše temelj hrvatskih tekovina Domovinskoga rata, izmirenje Hrvata koji su se borili za NDH i onih koji su se borili za obnovu Jugoslavije. NDH nije bila ni nacistička ni fašistička tvorba nego ostvarenje volje hrvatskoga naroda za svojom NDH. Dobro je na onome jugokomunističkome sudu rekao zagrebački nadbiskup Stepinac: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku!".

Jedan Stipe Mesić bio je upregnut u englesko srpsku političku strategiju na hrvatskim prostorima za obnovu nove jugosfere sa Srbijom i Beogradom na čelu. To bi bilo treće obnavljanje velikosrpske tamnice progona Hrvata. Stipe Mesić a onda Ivo Josipović potječu iz iste ideologije kojoj je bio i ostao isti cilj borba protiv tekovina Domovinskoga rata. Dok je Mesić zakleti udbaš Ivo Josipović je sin zakletog udbaša Ante i kao takav on je jugotitoistički udbaš koji i po Izraelu traži toljage za nekakve hrvatske ustaške zmije.

Sve što rade, rade protiv interesa hrvatskog naroda i RH. Oni samo izmišljaju kako bi "slučajnu državu Hrvatsku" čim prije dokrajčili i vratili u englesko srpsku stratešku jugosferu balkanoida. Vrijeme je da se svi Hrvati organiziraju za novu domovinsku obranu od jugokomunističkih udbaških zmija otrovnica, koje svakim danom rade na što jačem rušenju slobodne Države Hrvatske. Hrvatski branitelji ne dozvolimo im rušenje tekovina Domovinskoga rata kojega ste vi izvojevali!

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Panorama hrvatske političke nesreće

Perojevićeva knjiga o hrvatskom vojskovođi Petru Kružiću (1491.-1537.) svojevrsna je kronika hrvatske agonije, odnosno državnoga umiranja južnohrvatskih dijelova Kraljevine Hrvatske, na koje su Mletci, posebice iza Kandijskoga rata, širili vlast i ime svojih dalmatinskih posjeda. U toj mletačkoj politici razvijen je cijeli sustav nijekanja dalmatinskoga hrvatstva pa zato mletačke političke projekcije nije teško pronaći ni kod ozbiljnijih hrvatskih povjesničara, koji su poput Ivana Lučića bili u njezinoj službi. Upravo se u mletačkoj historiografiji poklapao taj smjer s historiografijama istočnih napadača, koji je cijeli niz stoljeća, uključivši i sadašnje događaje bio sukladan s političkim silnicama. Upravo je na te silnice u prvom dijelu svoje knjige upozorio Perojević. Prijetnja hrvatskoj državi dolazila je s istoka kojim su gospodarili moćni Osmanlije i sa sjeverozapada odakle je Mletačka Republika, zbog svojih pomorskih i trgovačkih interesa, nadirala na istočnu obalu Jadrana. Hrvatskoj je ostajao prostor saveza s Madžarima na sjeveru i s Habzburzima na zapadu. Dok su napadačke strategije - mletačka i osmanska - vrlo često sudjelovale u pohodima protiv hrvatskih gradova i utvrda, savezničke su se iscrpljivale u međusobnom nadmetanju za prevlast, što je slabilo obrambenu moć. Njih je jedino papa poticao na jedinstvo u obrani zapadnoga kršćanskoga svijeta, čiji je Hrvatska bila najistaknutiji i najnapadaniji dio.

Perojević spominje i njegov vojnički udjel u Frankopanovu vojničkom pothvatu prigodom dopreme naoružanja, streljiva, opreme i hrane opkoljenom Jajcu. No sve su to tek vanjske manifestacije Kružićeva umijeća i hrabrosti, koje bi potpuno izostale da nije bilo njegove „diplomatske“ borbe, a ona se obično svodila na svojevrsno prošenje i moljakanje pomoći za obranu slobodnih dijelova Hrvatske. Ponajprije grada Klisa, koji je uz Senj tada držao vrata cijele hrvatske obale. Kronični nedostatak novca kojim su plaćani vojnici, nabavljana oprema te se učvršćivale utvrde samo je povremeno stizao od rimskih papa. Car i kralj Ferdinand, bez obzira na to što je znao važnost Klisa, nije imao novca ni ljudstva za njegovu obranu, a zbog stalnih mletačkih podmetanja i optužaba, vrlo je često Kružića opominjao i branio mu svaku obrambenu pripremu.

Padom pak Klisa pod Osmanlije otišao je i zadnji hrvatski grad na jugu zemlje pod tuđinsku vlast. U samo predvečerje pada iz Kilsa nam je kao zalog budućih junačkih djela ostala priča o dvoboju između Hrvata Miloša i Turčina Bakote. Bila je to biblijska slika Davida i Golijata, u kojoj je mladić Miloš savladao golemoga Turčina. Kružićevom smrću pak preživjeli branitelji Klisa svoje su utočište pronašli u Senju. Upravo će iz Senja sljedećih osamdesetak godina voditi ogorčenu borbu protiv Turaka s jedne, a Mlečića s druge strane. Jednako će se hrvati s političkim problemima kao Kružić, koji je za svaki znatniji vojnički pothvat morao stalno tražiti pomoć svojih kršćanskih saveznika. Njegovi će uskočki nasljednici razviti i svoja pomorska umijeća. Naime, zbog višelične mletačke politike bili su prisiljeni na gusarenje i samofinanciranje vlastite obrane.

Jazovka: 24. spomen-pohod poslijeratnim pobijenim žrtvama

"Nove komunističke vlasti nemilosrdno su bez ikakva suda u kratko vrijeme okrutno pogubili cvijet hrvatske mladosti. Dio njih i ovdje početkom siječnja 1943. i tijekom svibnja i lipnja 1945. godine. Ovdje dodajem i jedan detalj što hrvatskoj javnosti vjerojatno nije poznato. Naime, dvije naše časne sestre bazilijanke, Žumberčanke, Irena Smičiklas i Vasilija Popović, saznavši kako novi vlastodršci iz Zagreba danima i noćima kamionima odvoze ljude ovamo na Jazovku i tu ih na najokrutniji način ubijaju i bacaju u ovu jamu, pošle su polovicom mjeseca lipnja 1945. k nadbiskupu Stepincu da ga o tome izvjeste. Čuvši od njih o tim strahotama, on je pred njima telefonom nazvao druga Bakarića i povišenim tonom s njim podugo razgovarao o tim žalosnim zbivanjima.

U koncelebriranoj misi zadušnici sudjelovali su domaći sošički grkokatolički župnik Marijan Jeftimov, rimokatolički župnik iz Krašića Dragutin Kučan s još dvojicom umirovljenih rimokatoličkih svećenika, članovi brojnih braniteljskih udruga i rodbina pobijenih žrtava iz cijele Hrvatske.

KAKO JE 30 PRESTRAŠENIH KOMUNISTA U ŠUMI POSTALO PRVI PARTIZANSKI ODRED

Iako postoje vjerodostojna svjedočanstva ljudi o tim događajima, te se prava istina već dugo zna, za širu javnost „antifašisti“, uz gromoglasnu podršku „velikih“ medija, već godinama pričaju „Ivica i Marica“ pričicu koja nema nkakve veze sa stvarnošću. O tome kako je zaista bilo pričao je i sam Vlado Janić-Capo, navodni zapovjednik tog partizanskog odreda. Jedan od svjedoka koji su ga slušali i zapisali njegovo kazivanje svjedoče o njemu i danas. Ime mu je Lojzo Buturac iz Siska koji je Capu dobro poznavao. Pogledajte što je napisao Lojzo Buturac:

Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna isti¬na o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno. Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.

Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih, međutim, otjerali. Capo je zatim otišao u Moslavinu, pa zatim u Žumberak gdje je napokon doista postao – partizan.

Kada bi „antifašisti“ doista bili antifašisti, poštovali bi prije svega istinu, a također i ranije antifašiste koji su u teškim prilikama i uz goleme žrtve suzbijali „fašiste“ svog doba, a to su bili – Turci.

SRETAN SAM ŠTO MOGU OKAJATI MLADENAČKE ZABLUDE!

To je Janko Bobetko ponavljao više puta pred svojim prijateljima kao i putem radija, gdje amo ga svi slušali. A eto sada poslije svekolikih zločina JNA tijekom svoga postojanja pa sve do konačne bljeskovito olujne pobjede pri kraju Domovinskog rata, jugokomunistički zlotvori ga spominju u šumi Brezovici kao ustanika gdje se nalazio u Capinoj skupini navodnog dana ustanka. Ovi zlotvori bi na sve načine htjeli obmanuti hrvatski narod da su se oni borili i u Drugome svjetskom ratu za državu Hrvatsku dok su cijelo vrijeme ratovali protiv Hrvata NDH.

No Hrvatska neće biti slobodna sve dok se Titino ime i njegove biste budu nalazile po Hrvatskoj. On je najveći simbol stradanja hrvatskoga naroda na najgroznije načine. Istoga dana kod grotla jame Jazovke nalazilo se par tisuća Hrvata gdje je služena sveta misa zadušnica za skoro pet stotina ratnih ranjenika branitelja NDH koje su sa toljagama uz jugočetničke psovke pobacali u nju. A Jazovka je samo jedna od par tisuća jama i stratišta vojske i naroda NDH kojega su Englezi izručili nakon predaje na Bleiburškome polju. To su sve poubijali ovi lešinarski jugokomunistički zločinci. Sav njihov rat je bio protiv hrvatskoga naroda i države za koju se borio. I sada bi se ovi ratni titoistički zločinački tipovi htjeli prikazati kao branitelji Domovinskoga rata koji je bio borba protiv onih istih koji su pod istim simbolima petokraka i četničkih kokardi masakrirali hrvatski narod pola stoljeća titoističke tvorevine.

Velikosrbski jasenovački mit

Brojke su samo sredstvo velikosrbske politike

Nakon Uvoda (str. 5.-11.), knjiga Josipa Jurčevića sastavljena je od tri dijela. Prvi je naslovljen: Rezultati komisijskih i antropoloških istraživanja te popisa žrtava rata (str. 13.-70.). Drugi dio je: Problem žrtava rata u demografskim djelima (str. 71.-112.), a treći: Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima (str. 113.-158.). Nakon toga slijedi Zaglavak (str. 159.-170.), popis korištenih kratica (str. 171.), popis izvora i literature (str. 172.-180.), pločni pregled brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita (str. 181.), sažetak na hrvatskom (str. 183.-186.) i engleskom jeziku (str. 187.-190.), te Pogovor Dragutina Pavličevića (str. 191.-192.). Tu je još Bilješka o piscu (str. 193.), a onda nadasve korisno Kazalo osobnih imena (str. 195.-196.) i Kazalo zemljopisnih pojmova (str. 197.-199.), te pregled sadržaja (str. 201.-202.).

Zbog toga je dobro u prikazu ove Jurčevićeve knjige početi od stranice 181. na kojoj je objavio pločni prikaz brojčanih pokazatelja jasenovačkoga mita. Taj prikaz nedvosmisleno pokazuje da se u govoru o jasenovačkim žrtvama, izraženim u brojkama, radi uistinu o mitu, koji nema veze sa stvarnim povijesnim događanjima u razdoblju između 1941. i 1945. godine.

Čitatelj ne može ne uočiti brojku od 55 žrtava koje su posvjedočili članovi “Anketne komisije”, koja je djelovala u sklopu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, s ciljem da prouči baš samo jasenovačko sabirno polje. Nasuprot te brojke, koja je očevidom utvrđena, stoji brojka od 1.400.000 navodnih žrtava koju je toj istoj Anketnoj komisiji rekao svjedok Mihajlo Marić. Dakle, u istom danu, na istom mjestu pojavljuju se dvije krajnje brojke koje se ne mogu nikako uskladiti. Prva je utvrđena očevidom nekoliko ljudi, a druga je plod mašte jednog čovjeka koji je preuzetno rekao brojku koju nije mogao, niti znao ičim podkrijepiti.

Pisac, dakle, u prvom dijelu knjige piše o radu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koja je osnovana već 30. studenoga 1943., da bi tijekom 1944. bile osnovane Zemaljske (republičke) komisije, a onda i one niže razine (okružne, sreske i obćinske). Komisije su zadani posao obavile u roku od samo jedne godine, od sredine 1945. do sredine 1946. godine. Državna je komisija objavljivala Priobćenja o plodovima svoga rada. U tim je Priobćenjima uočljiva drastična neobjektivnost, terminološka i interpretativna ideologiziranost, te jednostranost, kako je to dobro uočio pisac (str. 25). Stoga tim Priobćenjima kao povjesničkom izvoru treba pristupiti s velikim znanstvenim oprezom. Zemaljska komisija Hrvatske posebno se posvetila istraživanju sabirnog polja u Jasenovcu, pa je i objavila knjigu “Zločini u logoru Jasenovac” (1946.). Samim se naslovom sugestivno upućuje čitatelja da se tu radi o zločinačkom logoru, bez obzira na to što je u samoj knjizi objavljen nacrt sabirnog polja s tumačenjem pojedinih gospodarskih zgrada. Tako iz te knjige vidimo da se unutar sabirnog polja nalazi šest industrijskih pogona: ciglana, lančara, pilana, kožara, rafinerija i električna centrala. Osim toga, tu je dvadesetak zanatskih radionica: bravarija, limarija, kovačnica, strojobravarija, alatnica, tokarija, puškarna, precizna mehanika, montaža, automehanika, remenarija, kolarija, stolarija, krečana, ugljenara, drvara, krpara, krojačnica, keramika, a onda nadasve veliko gospodarstvo (ekonomija): mljekara, mesnica, ledara, pekara, štale, svinjci, konjušnica, peradarnik, pčelarnik i vrtlarija. Za dovoz sirovina i odvoz proizvoda koristili su se brodovi, splavi, željeznica i kamioni, čiji su pristupi bili izravno povezani sa sabirnim poljem. Kad Komisija dalje piše o broju žrtava, to postaje igra brojkama, koje nemaju ni najmanje vjerodostojnosti, jer nakon pojedinačno iznesenih brojki daje se zbroj koji višekratno prelazi stvarni zbroj. Zapravo, te brojke ne treba ni spominjati, jer one nemaju cilj ustanoviti žrtve, već opravdati tadašnju politiku državne vlasti. Svi činovnici i istražitelji morali su brojke prilagođavati zadanim okvirima službene politike.

Službenu komunističku politiku trebala su potvrditi i sama istraživanja grobišta (antropološka istraživanja), koja su prvi put provedena tek 20 godina nakon rata, tj. 1964. godine. Treba uočiti da je to vrijeme koje je prilično odmaklo, kako od ratnoga, tako i od poslijeratnoga logora. Ta je činjenica zasigurno išla na ruku svirepim komunističkim vlastodršcima da su žrtve koje su oni prouzročili nakon rata, mogli lako pripisati svojim ratnim protivnicima, ustašama. No, i usprkos tome, djelomična istraživanja grobišta nisu potvrdila napuhane lažne brojke. Drugo istraživanje bilo je 1976. godine, ali bez iskapanja. Učinjeno je samo zrakoplovno snimanje područja. Treće istraživanje obavljeno je u travnju 1984., kada je samo provjereno sedam mjesta na koja su upućivali snimci kao moguća grobišta.

Znanstveni pristup proučavanju žrtava rada učinio je Bruno Bušić sa svoja dva rada iz 1966. i 1969. godine. On je time dirnuo u komunističku dogmu, pa je na kraju zbog toga i životom platio (1978.).

Konačno, u trećem dijelu knjige Jurčević predstavlja bitne značajke knjiga i članaka pojedinih pisaca koji su se bavili žrtvama rata i posebno žrtvama sabirnog polja u Jasenovcu. To su knjige Jure (Đorđe) Miliše (1945.), Viktora Novaka (1948.), Andrije Ljubomira Lisca (1956.), Vladimira Dedijera i Antuna Miletića (1989.), Fikrete Jelić-Buntić (1977.), Dragomira Džoića (1980.), Narcise Lengel-Krizman (1985. i 1986.), ponovno Antuna Miletića (1986. i 1987.) kao i Vladimira Dedijera (1987.), Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića (1988.), Milana Bulajića (1988. i 1989.), te Franje Tuđmana (1989.). Uz svako prikazano djelo pisac ističe njegovu značajku u smislu znanstvenosti ili neznanstvenosti. Tako za knjigu Đorđa Miliše piše da je zasićena uglavnom negativnim emotivnim stavom prema situaciji u logoru (str. 116.). Knjiga jugoslavena Viktora Novaka je običan politički pamflet. Koristeći mnoge riječi i složenice emotivnog podrijetla koje ne pripadaju znanstvenoj terminologiji, Novak na svađalačkoj razini optužuje “ustaše i klerofašiste” (str. 122.), stoga njegova knjiga “Magnum crimen” nema vjerodostojnost znanstvenog djela. Andrija Ljubomir Lisac objavio je kvalitetan znanstveni rad u kojem obrađuje okolnosti organiziranoga iseljavanja Srba iz Hrvatske u Srbiju (str. 125.).

Knjige “Vatikan i Jasenovac” Vladimira Dedijera, “Varvarstvo u ime Hristovo” Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te “Ustaški zločini genocida…” Milana Bulajića obilježene su agresivnim stilom pisanja, te znanstvenom neutemeljenošću izloženih koncepcija i primijenjenih metoda (str. 144.). U sva tri rada najveći dio prostora zauzima pokušaj dokazivanja velikog i planiranog genocida koji je navodno izvršen nad Srbima, te stavljanja glavne odgovornosti na Katoličku crkvu kao idejnog pokretača i ustaša kao izvršitelja (str. 144.). Dedijerova knjiga ipak je korisna za proučavanje načina kako su velikosrbi širili istinu o genocidu koji su Katolička crkva i ustaše izvršili nad približno milijun Srba (str. 145.). Knjiga D. Živojinovića i D. Lučića je pak očigledan primjer djela koje pokazuje kako titula sveučilišnog profesora ne daje jamstvo da će rad uvažavati barem donju razinu znanstvenog pristupa (str. 147.). Milan Bulajić je kod pisanja motiviran stavom, kako je Andriji Artukoviću, bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske, trebalo suditi za zločine genocida, a ne za odgovornost radi nekoliko pojedinačnih ubojstava (str. 147.).

Treba reći da se početak stvaranja jasenovačkog mita vremenski poklapa s osnivanjem spomen-područja u Jasenovcu, a to su 1960-e godine. Tako su te dvije stvarnosti bile i ostale u izravnom suodnosu. Stoga i danas, nakon što su u Hrvatskom obrambenom ratu podkresana krila velikosrbskoj zamisli, Spomen-područje Jasenovac trajni je podsjetnik na velikosrbski jasenovački mit, tim više što je sadržaj tog područja postojanje samo ustaškog ratnog sabirnog polja, a nije i postojanje poslijeratnog komunističkog logora mučenja i ubijanja.

Pisac Jurčević je ovim svojim radom sažeto i pregledno predstavio nastanak i razvoj jasenovačkog mita koji je nastao radi potrebe velikosrbske politike u Jugoslaviji. Sadržaj knjige je podkrijepljen sa 448 podnožnih bilježaka, što tome djelu daje obilježje izvornoga znanstvenoga rada. Ali ne samo to, njegova se znanstvenost očituje na svakoj stranici knjige, na kojima pisac objektivno i trijezno prosuđuje svaki doprinos, ali i svaki nedostatak pojedinih obrađenih pisaca. Ova bi knjiga trebala biti trajni priručnik svima onima koji pokušavaju bilo što reći o ratnom sabirnom polju u Jasenovcu. S druge strane, Jurčević ustvrđuje kako mnogobrojni i obsežni radovi o žrtvama rata nisu donijeli znanstvene i objektivne rezultate, pa je pred sadašnjim i budućim znanstvenicima zadatak da konačno istraže i napišu znanstvene demografske i žrtvoslovne radove o žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća.

Mučenicima Jazovke

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

" Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

TIJELOVO

Tri bitna sadržaja povezujemo s tajnom svete Euharistije:

Njegova prisutnost među nama – on ide na put s nama, što se izražava u procesiji tjelovske svetkovine.

2) Radujemo se što su danas među nama mnogi prvopričesnici koji su nedavno po prvi put primili Isusa Krista kao kruh života u svetoj pričesti. Mi trebamo taj kruh s neba, jer Isus nam daje vječni život. On je naša duhovna hrana na putu k Bogu. On ostaje kod nas i ne napušta nas. Važno je da Isusa primamo u svetoj pričesti s vjerom, ljubavlju i čežnjom. Loše bi bilo ako bismo stupili k stolu Gospodnjem samo iz običaja ili nedostojno, ili se ide na svetu pričest bez stvarnog osvjedočenja. Mi trebamo Isusa Krista kao kruh vječnoga života, da nam duša ne umre od gladi.

Marija, Majka Božja neka nam izmoli zaštitu i Božji blagoslov.

Britanske obavještajne službe krive za zločin u Ahmićima

Kako su u svom dosadašnjem djelovanju pokazali da im hrvatske nedužne žrtve srpskog imperijalizma i muslimanskog fundamentalizma ništa ne znače, logično je onda zaključiti da im, kao sotonistima, ništa ne znače niti ničije nedužne žrtve, pa niti bošnjačko-ahmićke, zbog kojih su ovoga puta, za dobivene izdajničke novce kupili i nešto luka, kojim su namazali oči da bi tako pustili koju lažnu suzu. Bacanje blata na katedralu spriječili su hrvatski branitelji i udovice iz Domovinskog rata, koji su ispred katedrale napravili molitveni živi zid s istaknutim transparentima: ODSTUPI SOTONO, KRIST JE BIO OSUĐEN KAO ZLOČINAC, u NEDUŽNO OSUĐENI SU ŽRTVE, te s transparentima o nedužnim hrvatskim žrtvama u BiH: Bugojno, Buhine Kuće, Busovačke Staje, Doljani, Grabovica, Kiseljak, Križančevo Selo, Uzdol... (zločin s pečatom, Ivica Mlivončić).

Zabilježit ćemo i izjavu Enisa Zebića pristiglog s grupom nečistih namjera, a koji se slobodno šetao i snimao situaciju. "Ne, nisam ja Drago Hedl. Nemojte upirati prstom u mene i govoriti da sam izdajnik. Ja sam Enis Zebić, novinar Radio Slobodne Europe. Pitajte Marka Tokića tko sam ja.

70.obljetnica partizanskog zločina u Paklinama

Uz suslavlje duvanjskoga župnika fra Velimira Bagavca, svetu misu predmolio je dr. fra Robert Jolić, koji je na samome početku pročitao imena pobijenih, opisavši i način njihove mučeničke smrti:

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

U nadahnutoj i sadržajnoj propovijedi fra Robert je govorio o tragičnom događaju krvavoga Drugoga svjetskoga rata, koji je samo na duvanjskom području odnio preko 2000 života, Hrvata najviše, ali i Srba i Muslimana koji su također stradali u vihoru ovoga rata.

- Imena svih žrtava do kojih smo uspjeli doći popisana su u „Duvanjskom žrtvoslovu“ i nas trojica autora (Robert Jolić, Jure Krišto, Ante Tadić, op.a.) danas smo ovdje kako bismo odali počast stradalima, naglasio je fra Robert.

- Potomci stradalih, djeca i unuci pobijenih mogli su u nedavnom Domovinskom ratu posegnuti za osvetom, no nisu, i to je kršćanska veličina. Jer, samo Svemogući Bog daruje život i jedini ga ima pravo uzeti, zaključio je fra Robert.

Napomenimo i kako su uz potomke stradalih, žitelje Vedašića i Letke, te ostalih duvanjskih naselja današnjem misnom slavlju nazočili i općinski načelnik Ivan Vukadin sa suradnicima te Stipan Šarac, ministar u Vladi HBŽ.

Hrvatska treba novi USTAV za lustraciju od komunizma

Ustav Republike Hrvatske na bazi zločinačkog komunizma, velezločinca Tita i njegovih protuhrvatskih tvorevina - partije KPJ=SDP i avnojevskog Zavnoha je najveća hrvatska nacionalna sramota današnjice i poraz Europske Unije, koja je primila u svoje redove Hrvatsku s neosuđenim i neodbačenim balastom komunističkih zločinstava

Komunizam je naveće zločinstvo 20. stoljeća i čitave ljudske povijesti i kao takav je osuđen od svjetske javnosti isto kao i fašizam. Većina bivših komunističkih država u Europi su osudile odbacile komunizam u povijesnu ropotarnicu. Očišćene od komunističkih zločinstava krenule su putem suvremene i demokratske Europe, a jedino Republika Hrvatska zasniva svoj Ustav i postojanje na kultu veloezločincu Titu, na zločinačkom komunizmu i na načelima komunističkog avnojevskog Zavnoha.

Titov komunizam je isprao mozak narodu i kult Titu prekrio je sva njegova zločinstva

Kakav je to Ustav Republike Hrvatske zasnovan na tekovimana Titovog zločinačkog komunizma, avnojevskog Zavnoha?! Taj zavnohovski Ustav RH treba ukinuti!!!

Bez ukidanja Ustava RH na načelima Titovog zločinačkog kominizma i avnojevskog Zavnoha nema promjena u RH, nema nikakvog napretka i nema zadovoljstva naroda!

Ali,Tito je imao sustav, koji mu je izgrađivao kult i utkao ga je u gene podanicima!

Ovo je tek nekoliko primjera, koji su kultom Titu "ljubičici bijeloj i plavoj" prekrili najstrašnije zločine narcisoidnog Tita, koji je prema vlastitom narodu bio zločinačkiji od Hitlera i Staljina.

S Titom, njegovim kultom, bez spomena Titovih zločinstava protkan je važeći Ustav Republike Hrvatske. Taj Ustav je nemoguće promijeniti i osuvremeniti raznim kozmetičkim izmjenama i dopunama...

Ovaj sadašnji Ustav Republike Hrvatske zadržao je sve značajke od dva planska genocida na Hrvate: crveni marxistički titoizam i crni velikosrpski četnički fašizam.

Republika Hrvatska treba posve novi suvremeni Ustav suverene države Hrvatske, zasnovane na pobjedama Domovinskog obranbenog rata i ulaska Hrvatske u UNO i u zajednicu naprednih naroda koji sačinjavaju Europsku Uniju.

Po tom komunističkom Ustavu RH,iz kojega proizlaze pravosudni zakoni, obznanjen je:

Ovakova zlodjela genocida i urbicida sa svima zločinačkim popratnostima, što su ih počinili Srbi pod petokrakom i po fašističkim znamenjem ne oprašta nijedna država onoj državi, koja ju je ratom napala i počinila zločinstva. Po medjunarodnim konvenijama država agresor, u našem slučaju Srbija mora snositi posljedice za zločine, vratiti sve popljačkano, obnoviti uništeno i nadoknaditi žrtvi sve ratne štete!

Srpska nacionalna manjina, koja je povela genocidni rat protiv Hrvatske ima po važećem komunističkom Ustavu RH na bazi avnojevskog Zavnoha sva nadprava, koja nadilaze prava matičnog naroda Hrvata... Štoviše, ne smije se za srpske zločince rabiti taj naslov, nego: pobunjeni Srbi, srpska paravojska, vojska RSK... Jedan Stanimirović nije odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za tisuće poubijanih i prognanih Hrvata, Hrvatica i hrvatske djece iz Vukovara, a jednog Glavaša se sudi na 10 godina po zapovjednoj odgovornosti u Osijeku... Ne braneći ni jednoga ni drugoga tu nema ni "p" od pravosudne pravde.

Hrvatsko pravosuđe po Ustavu RH nije na razini svoje uloge!

Ove i njima slične nepravilnosti u sva tri oblika vlasti Republike Hrvatske nalaze zaštitu i podporu u važećem Ustavu Republike Hrvatske zasnovanom na načelima zločinačkog titoizma i avnojevskog Zavnoha, koji štiti sve pod crvenom zvijezdom petokrakom, pod kojom su marxistički titovci ubijali i svestrano zlostavljali Hrvate i pod tom istom crvenom petokrakom je razaran Vukovar i Hrvatska, proganjan je i ubijan hrvatski narod od "pobunjenih Srba..."

Hrvatska je od 1918. naovamo do vladavine po ovome Ustavu RH bila gospodarski, kulturno i u svemu drugome... najnaprednija jedinica u jugoistočnom dijelu Europe. U obadvije Jugoslavije i kao Banovina Hrvatska, kao Nezavisna Država Hrvatska i kao SR Hrvatska bila je Hrvatska u svemu vodeća.

Zaključno i ponovljeno najvažnije:

Za novi, suvremeni demokratski Ustav Republike Hrvatske treba uz hrvatske stručnjake uključiti stručnjake iz naprednih država EU i iz Švicarske, inače bez sudjelovanja stranih stručnjaka će svaki novi ustav biti krpanje i dodavanje komunističke kozmetike postojećem ustavu.

ISTINA O KRIŽARSKIM RATOVIMA

Govori fra Danijel Maljur:

Laterna Magica

Kroz XIX. i početkom XX. stoljeća film je bio čista likovna umjetnost nijemih pokretnih slika u kojoj se javljaju prvi pokušaji stvaranja narativne strukture uz pomoć povezanih scena. Kasnije su scene razlomljene i dodan je pokret kamere kako bi se pojačala dramatika filmske priče. Da publika ne bi u potpunoj tišini gledala filmove, vlasnici kazališta i filmskih dvorana su angažirali pijaniste i orguljaše, pa čak i cijeli orkestar koji je izvodio glazbu koja je pratila radnju i atmosferu u filmu. Vidljivo je da su prvi koraci filma kao budućeg glavnog medija spojeni s glazbom što je samo potvrdilo budući spoj tih dviju umjetnosti kao najvećih medijskih manipulacija nad čovjekom. Stoga nije se za čuditi da je do 1920. godine većina filmova dolazila u distribuciju sa već strogo pripremljenim glazbenim notnim zapisima ili s cjelokupnom filmskom glazbom za filmove velikih produkcija.

Zanimljivo da u filmu Rođenje jedne nacije nema niti jednog crnoputog glumca – svi glumci su bili bijelci koji su se šminkom maskirali u crnce. Iako film zagovara zlo, to ga nije spriječilo doživjeti zvjezdanu slavu! Zašto? Film je poslužio kao „matrica zla“, kako bi se saznalo nešto o „zlu“, te kao korisno učenje protiv rasizma. Učenje o zlu je u dogledno vrijeme u kinematografiji SAD-a okrenulo pilu naopako. Cilj i opsesija velikih magova američkog filma uskoro će postati kontroliranje uma planetarnog pučanstva. Da bi „ljudski korov“ bio što različitiji od njih, te sveden na stadij kozmopolitske kontrolirane životinje, kinematografija će u budućnosti žestoko napadati i kritizirati bjelački ekstremizam i rasizam, uvodit će u film puno više tamnoputih glumaca nego što bi bilo uobičajeno prema udjelu u postotku stanovništva, forsirat će multikulturalizam i rasno miješanje jer „različitost je snaga američkog društva“. Zlo je podučilo ljude o zlu.

Veliki iskorak u filmskoj industriji učinila je kompanija Warner Bross 1927. godinelansiranjem filma Pjevač jazza. Bio je to prvi zvučni film koji je na scenu doveo kompletnu glazbeno-filmsku industriju. MGM 1929. godine filmom Broadwayska melodija, prvim zvučnim filmom dobitnikom Oscara, unosi još jednu novinu: u filmu se prvi puta pjeva, pleše i govori. Spojem pokretne slike, govora, glazbe i plesa vlasnicima filmske industrije širom su se otvorila vrata oblikovanja mišljenja i mijenjanje metafizike čovjeka. Vlasnici i producenti filmske industrije postali su super rasa masonskih eugenika koje je umrežila i cijelu industriju stavila pod apsolutnu kontrolu američka agencija CFR (Vijeće za inozemne odnose).

LIPANJSKA POVELJA

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

SVETI ANTE PADOVANSKI

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Sv. Ante izlazi na glas

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

Smrt sv. Ante u Padovi

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Sv. Ante propovijeda ribama

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Sv. Ante sa malim Isusom

Sv. Ante proriče

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

KOČEVSKI ROG – NESHVATLJIVE SOTONSKE ORGIJE SMRTI (2.DIO)

„SPECIJALITETI“ (KO)MESARICE MILJE – IZREZIVANJE MUŠKIH SPOLOVILA, VAĐENJE SRCA...

Pokazivala im je da muško spolovilo ne treba „testerisati“, nego zabiti nož ispod možnje koso u preponu i zatim snažnim i dubokim rezom izrezati oboje, nakon čega bi žrtva ubrzo umrla od krvarenja u groznim mukama. Na taj je način osobno kastriranjem ubila više stotina hrvatskih mladića srednjoškolske dobi iz nekakvog internata školske ustanove i pritom ritualno lizala njihovu krv s noža. Rukom im je utrljavala sol u amputacijske rane i naslađivala se njihovim mukama. Nakon tolikih sadističkih ubojstava poprimala je sotonski izgled. Bila je tako krvava, da joj se ljudska krv cijedila s odjeće i ruku. Čizme su joj bile ružičasto-bijele od gaženja po ljudskoj mozgovini, a u naborima odjeće i kosi nosila je komadiće raznesenih lubanjskih kostiju i ljudskog mozga.

Osobno je izdvajala veće skupine mlađih muškaraca i zapovijedala borcima da ih kolju, žlicama i noževima kopaju oči, odsijecaju uši, noseve i spolne organe, te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u usta odrezane penise. Prema naredbi komesarke, partizanski su koljači sve amputacijske rane obilno solili i potom žrtve puštali da se što dulje muče.

Po njezinoj zapovijedi borci su svakodnevno na ražnjevima žive pekli časnike hrvatske vojske. Postupak nabijanja živog čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.

UŽASNO KRVOŽEDNE „DRUGARICE“

„Drugarice“ nije trebalo puno nagovarati na najodvratnija mučenja. Jure svjedoči da su one žrtvama oba spola palile cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije djelova vanjskog spolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupale maternice, te ih potom žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce su gušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta.

DERANJE KOŽE ŽIVIM LJUDIMA – KAO MRTVIM SVINJAMA

Svoje najbolje „remek-djelo“ imali su prigodu pokazati nikom drugom doli svom maršalu Titu koji ih nije propustio podsjetiti. Žrtva je bio svećenik Mihovil Lajoš kojega su pribili na stablo okrenutog naopako. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo. Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji "čestitao na primjernom obavljanju zadaće".

SLOVENSKI PARTIZANI ŠUMARSKOM „ŽAGOM“ PILILI ŽIVE LJUDE NA POLA

Nakon što su pobili sve ljude koji su dovezeni u Kočevski Rog, partizani su minirali ulaze u jame. To je bila ideja Sime Dubajića kojega se je snažno dojmila jama na Promini u koju su po njegovom navodu ustaše bacili dvadesetak zarobljenih Srba. Trojica od njih su uspjela živa izići iz jame. Iz toga je on izvukao zaključak da otvore treba minirati, što je i provedeno. Dubajić izričito tvrdi da svatko tko kaže da je preživio Kočevski Rog – laže. Ipak, 1945. godine pojavili su se ljudi koji su svjedočili da su u bespućima Kočevskog Roga vidjeli „gole ljude koji bježe od drugih ljudi“. Jesu li oni preživjeli pokolj?

TITOVE MEDALJE ZA UBIJANJE

Za one koji su uspjeli pročitati toliku količinu gadosti a da im ne pozli još nešto o epilogu tog „partizanskog zadatka“. Kao nagradu za divljanje i pokolj, Tito je zvijerima s Kočevskog Roga dao „nagradni odmor“ na Bledu za vrijeme kojega su se „borci“ ponašali krajnje perverzno užasavajući domaće ljude pokazivanjem odrezanih dijelova tijela svojih žrtava, dok su muški „drugovi“ nudili Slovenkama opljačkano zlato, uključujući i iščupane zube za – seks.

TKO JE MILJA?

Potkraj života Milka Planinc je u jednom razgovoru za tisak izjavila da je za pokolj u Kočevskom Rogu saznala iz novina. To je ogromna laž već i zbog činjenice iz prethodne rečenice. K tome Jure je izričito izjavio da su ih na putu za Kočevski Rog predvodili Simo i „ta drugarica komesarica Milja“. Nikolaj Tolstoj je u časopisu „Encounter“ među glavne izvršitelje pokolja uvrstio „stanovitu visoku jugoslavensku partijsku i državnu dužnosnicu“. Ipak, nepobitne identifikacije „Milje“ još nema.

ZAŠTO I OTKUDA TOLIKA MRŽNJA?

Na kraju ostaje vječno pitanje: Zašto? Kakvim se to postupkom pranja mozga postiže da ljudi koji su valjda prije bili normalni maloljetnici ili jedva punoljetni postanu bezumne sotonske zvijeri željne samo ljudske patnje, krvi i smrti. Postoje metode kojima su to postigli Tito i ekipa,ali to je sasvim druga tema.

Obljetnica ubojstva osmero hrvatske djece u Vitezu

Na mjestu pogibije vitežanske djece služena je sveta misa koju je predvodio župnik župe sv. Juraja Mučenika velečani Franjo Kopić. Tom prigodom je pozvao okupljene na praštanje, ali je pri tome istaknuo da bi nadležne institucije konačno trebale procesuirati ovaj teški ratni zločin. Predstavnici obitelji i stradalničkih udruga položili su vijence i zapalili svijeće ispred spomenika koji nosi naziv Osmica.

Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je preminulo u bolnici. Ostalih šestero djece je zadobilo lakše i teže ozljede. Najmlađa žrtva bila je devetogodišnja Augustina Gebenar.

KOČEVSKI ROG – NESHVATLJIVE SOTONSKE ORGIJE SMRTI (1.DIO)

Orgije bolesnih sotonskih poriva sve do kanibalizma trajale su 12 dana sve dok svi nesretnici nisu pobijeni

Nakon gotovo polustoljetne šutnje uzrokovane strahom od smrti onoga tko progovori, o tim užasnim danima mnogi su progovorili iznoseći činjenice koje su znali ili čuli. Nitko, međutim, nije prikupio toliko detaljnih (vrlo često odvratnih) opisa načina uživanja monstruma u mukama i smrti ljudskih bića kao što je to učinio dr Zoran Božić, koji je o tome objavio seriju članaka u „Hrvatskom slovu“ tijekom 2007. godine. Pri tome su ključnu ulogu imali ostarjeli koljači koji su, suočeni sa smrću, otvorili dušu najprije svećenicima u ispovijedi, a onda na njihov nagovor i javnosti. Tako je strašna partijska tajna polako izišla na vidjelo.

TITO ODLUČIO POBITI 200.000 „BANDITA“

Nije lako ubiti čovjeka i ukloniti leš tako da ga nitko ne pronađe. Ali za poubijati 200.000 ljudi tako da „nestanu bez traga“ potrebno je planiranje na državnom nivou, a onda provedba uz pomoć transportne mehanizacije i logistike uz dominantnu ulogu vojske u suradnji s civilima, a i to je moguće samo uz pomoć fanatičnih dragovoljnih ubojica u čijem umu nema mjesta ni za kakav drugi osjećaj osim – mržnje.

Nakon određivanja mjesta masakra trebalo je odrediti izvršitelje. Tito je dobro znao tko najviše mrzi Hrvate, pa mu zato treba povjeriti zapovijedanje tim sramotnim kukavičkim činom. Bio je to major Simo Dubajić, rodom iz Kistanja u Bukovici, mjesta udaljenog oko 25 km od Knina, a oko 40 km od Šibenika. Budući ubojice, najgori partizanski ološ koji se je tih dana zatekao u sjevernoj Sloveniji, nakon povratka iz Klagenfurta, bili su svi pripadnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije. Nisu to bili normalni borci, nego dragovoljni koljači pomračenog uma izopačenog neobuzdanom mržnjom. Njihov točan broj nije poznat, ali sudeći po njihovom „radnom učinku“ moralo ih je biti više od 100. Ta razularena rulja najprije je u okolici Ljubljane „trenirala“ ubivši oko 1.000 zarobljenih nesretnika. Usput su se u nekim kovačnicama dobro „naoružali“ batovima, sjekirama, noževima, kliještima za vađenje zubi i žlicama za vađenje očiju. Tako opremljene kamioni su ih prevezli u Kočevski Rog da tamo održe glavni dio svoje morbidne orgije mučenja i smrti.

IZGLADNJELI, PRETUČENI, SVUČENI I OPLJAČKANI POSLANI U SMRT

Titov cilj je bio pobiti što više Hrvata u što kraćem vremenu, a onda zamesti tragove zločina. On je dao samo „naređenja“ za što brže ubijanje. O metodama i načinima na koje će se to provesti nije brinuo. To je prepustio krvnicima. Iako su znali da je naglasak na brzini ubijanja, mnogi nisu mogli izdržati da ne udovolje najbolesnijim nagonima iz tko zna koje provalije ljudskog ludila. Metode mučenja bile su im takve da izazivaju mučninu i nevjericu. Evo što su Božiću ispričali neki pokajnici koji su krajem života osjetili potrebu rasteretiti savjest.

UBIJANJE OD ZORE DO MRAKA

U svojoj knjizi „Od Kistanja do Kočevskog Roga, život, greh i kajanje“, Simo Dubajić tvrdi da je u Kočevskom Rogu „likvidiran Pavelićev zdrug“ od oko 30.000 ljudi. To je već u startu glupost, jer zdrug može brojiti najviše nekoliko stotina ljudi, a najčešće manje od 100. U tom „zdrugu“ bili su i maloljetnici, a također i brojne žene i djeca, pa i čitave obitelji, iako Dubajić tvrdi da civila nije bilo već u vlaku iz Bleiburga za Sloveniju.

Dubajić je tvrdio da on osobno nije ubijao, nego da je njegovo zapovjedno mjesto bilo u Kočevju pred nekom „gostilnom“, gdje su mu koljači podnosili izvješća o grozotama koje su počinili. To je totalna glupost, jer od stratišta do Kočevja ima više od 20 km pješačenja po tadašnjim lošim putevima, što bi značilo da su krvnici morali pet sati hodati do Sime i još toliko natrag i to još tijekom noći. Dubajić je očito želio zatajiti što je doista radio, iako je tvrdio da pobiti „ustaše“ nije ništa loše i da se za to ne treba kajati. Ali zato je o tome progovorio Jure koji ga je osobno vidio kako kolje hrvatske zarobljenike dvosjeklim bodežom zvanim kama. Pritom je pio mlazeve krvi iz njihovih vratnih žila i lizao krv s noža po čemu nije bio ništa posebno, jer su to radili i ostali „drugovi i drugarice“. Istina je da je Simo malo manje ubijao, odnosno njegov „učinak“ nije dosegnuo 2.000 ubijenih.

Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Silovanja su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Borci su žene redovno prisiljavali na felaciju i mokrili im u usta. Jure navodi da je na Kočevskom rogu vidio silovanja dječaka i odraslih muškaraca koje su još i prisiljavali na felaciju. To je činila skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom, da bi ih kasnije prepustili komesarici Milji. Neki su krvnici nakon silovanja zaklali žrtvu i pili mlazeve tople krvi iz prerezanih vratnih žila ili lizali krvavi nož. No vrhunac kanibalizma bio je kušanje posoljenog svježeg ljudskog mozga na vrhu noža. (nastavlja se)

PROČETNIČKI BRANITELJ ANTO NOBILO

Jovičić se u pratnji dva tzv. kustosa i branitelja Ante Nobila uredno pojavila na sudu u Kutini, ali je za sada izbjegla osudu za lažno terećenje Miljka i HČSP-a i izmišljanje nepostojećih prijetnji. Za takve „stručnjake“ je prijetnja ako im kažete da lažu i da od toga odlično žive. Za njih je nepojmljiva sama usudba diranja u njihovu posvemašnju, brižno građenu nedodirljivost, koja im je nužno potrebna kako bi prikrili svoje laži.

Kao pravni „stručnjak“, Nobilo se ne može načuditi što se Miljka ne goni po službenoj dužnosti, jer on jako dobro znade kako se to radilo u „zlatnim“ vremenima, a za Jovičić je više nego siguran da će biti oslobođena. Možda i bi, ali to je govorio i za Josipa Perkovića, pa Zdravka Mustaća, pa su obadva pala u zatvor. Za hrvatsku demokraciju je nužno da što više Nobilovih branjenika završi na robiji, taj trend je, na veliko zadovoljstvo nas Hrvata, izgleda nezaustavljiv.

OSUĐUJEMO LICEMJERJE KUĆE LJUDSKIH PRAVA I ANTIFAŠISTIČKE LJIGE

Potaknuti najavom mirnog prosvjeda Kuće ljudskih prava, Antifašističke lige Hrvatske uz podršku članica Platforme 112 licemjerno nazvanog “Stajanje u znak sjećanje na žrtve ratnog zločina počinjenog u selu Ahmići“, pred Zagrebačkom katedralom, iskreno smo zgrožene tim povodom. Ne možemo pretrpjeti uvredu ljudi koji patnju i žrtvu po tko zna koji puta koriste za osobnu promociju i antihrvatsku kampanju, iznoseći laži i objede na račun hrvatskih građana, ratnih stradalnika, branitelja i vjernika da su nečovječni, a prikazujući sebe kao osobe koje poštuju ljudskost, dostojanstvo i žrtvu.

To se nije promjenilo ni poslije, kada su tek 570 dana poslije ratnog zločina, počinjenog 14. studenog 1994., posmrtni ostatci ubijenih Hrvata prenešeni i pokopani na katoličkom groblju u Ljutom Docu. Da li navedena liga i Kuća ljudskih prava moli i za te žrtve i upozorava na osudu tog zločina ili po običaju jedini u Hrvatskoj rade razlike u vrijednosti žrtve? Žrtve koju nisu podnijeli i ne znaju njenu težinu, ali se naveliko koriste njome, manipulirajući činjenicama radi materijalne koristi svojih honorara u navedenim organizacijama.

Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije osuđuje ovakvo licemjerje i poziva na istinsku molitvu za sve žrtve. Rat je stradanje čiju stravičnost istinski poznaju samo preživjeli, ostali kao lešinari kruže i kljucaju po kostima i posmrtnim ostacima, lažno se skrivajući iza pijeteta, za unosne honorare.

Za Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije

Rozalija Bartolić, predsjednica

Jugoslavenski prosvjedi pred zagrebačkom katedralom - Nekoć protiv Stepinca, danas protiv Kordića i Košića

Nakon više od dvije i pol godine suđenja na zagrebačkom Županijskom sudu, tog je dana izrečena nepravomoćna presuda bivšim pripadnicima policijske antiterorističke jedinice Lučko Frani Drlji i Boži Krajini za ubojstvo srpskih civila u selu Grubori kod Knina nakon oslobodilačke akcije Oluje 1995, kojom su optuženi oslobođeni svih optužbi.

Da su poklonici Mesić-Pusić-Nobilove zavjere teško podnijeli Kordićev prijevremeni izlazak na slobodu pokazao je i incident koji je na uzletištu Pleso izazvao Zoran Ivančić, sarajevski aktivist iz Teršelićkine mreže, blizak Fahrudinu Radončiću –smijenjenom ministru sigurnosti BiH i osobi koja je stajala iza nereda i demonstracija u BiH.

Za bolje poznavatelje prilika kojima je poznata britanska uloga u pokušajima izjednačavanja krivnje, u ovome incidentu nije bilo nikakvog iznenađenja. Očekivalo se da će se neki drugi Ivančić iz Mesić-Terčelić-Pusićeve mreže, sa prigodnim transparentom pojaviti u petak navečer i pred zagrebačkom katedralom. Međutim, kao što znamo – to se nije dogodilo.

Sudeći prema najavama, spomenuti prosvjeduju protiv sudjelovanja mons. Vlade Košića u dočeku Darija Kordića, kao i koncelebrirane svete mise na kojoj su sudjelovala tri biskupa i tridesetak svećenika, održane u petak u zagrebačkoj prvostolnici.

Naravno, kad nisu uspjeli u nakanama da Oluju okarakteriziraju zločinačkim pothvatom, sva su svoja nastojanja usredsredili na Grubore i Ahmiće, vjerujući da će preko njih dokazati da je Hrvatska nastala na zločinu. Međutim, kao što znamo pokušaj s Gruborima je pao, a istina o Ahmićima sve više izlazi na površinu.

Kao što znamo, teze o dogovorenom ratu, Oluji i Gruborima su pale, a istina o zločinima u Ahmićima i Jasenovcu, koje se ne treba niti može negirati, će uskoro biti potpuno poznata. Poznati će biti i nalogodavci i izvršitelji, ali i imena onih institucija i pojedinaca koji su sudjelovali u krivotvorenju i lažiranju istine.

Srpski zločinac koji je silovao Hrvatice u Vukovaru radi u Poglavarstvu grada

Nezamisliva patnja osmomjesečne bebe

Sunčica je danas odrasla djevojka, svjesna je zločina koji je preživjela njezina majka. Kao jedna od nekoliko desetaka tisuća silovanih žena tijekom Domovinskoga rata. Od kojih je, pročitajte ovo dobro, procesuirano tek 12 slučajeva. Dvanaest.

Jedan od njih radi čak i u Poglavarstvu grada Vukovara, gradonačelnik je na to nekoliko puta upozoren, no ništa nije poduzeo. No, mi, žene koje su silovane samo zato jer su Hrvatice, s time se nećemo pomiriti. Želimo pravdu, da se istina čuje i da se zločinci kazne.

Nakon projekcije nije bilo pljeska. Samo šutnja.

Slišković je istaknula kako joj je dolazak na ušće Cetine, i to ne samo njoj, nego i za svih 16 žena koje su pristale svjedočiti u ovom dokumentarcu, bio posebno važan, jer 2008. godine, kada je organizirala izložbu posvećenu hrvatskim generalima, tada još uvijek utamničenima u Haagu, nije bilo, kako je kazala, političke volje od ondašnje vlasti da i Omiš ugosti tu izložbu. Dapače, nisu je željeli, takav je, veli, bio politički trenutak.

NAHID KULENOVIĆ

Ing Nahid Kulenović je umro mlad, preselio na Ahiret u najboljim godinama svog života ubijen od agenata jugoslavenske tajne službe I.Galića 30. Lipnja 1969. Rođen 5. Srpnja 1929. u Brčkom doživio je u svojim dječačkim danima uspostavu Nezavisne Ddržave Hrvatske kojoj su Džafer Kulenović i njegov brat Osman odigrali odlučujuće političke usluge. Da zatim, zajedno sa obitelji odlazi u političku emigraciju, prvo na srednji istok, u Siriju odakle je, pun žara, rodoljubnog hrvatskog žara vratio se u Europu da bude bliže svojoj domovini kojoj je pružao obole svoje energije.

Dolaskom u Njemačku, mladi Nahid predao se u cijelosti rodoljubnom radu. Pozorno je pratio društvena i politička gibanja u čitavoj Jugoslaaviji i osjećao duboko u srži svog idealizma, da ta gibanja ukazuju na njezinu propast. Uviđao je također, da su se starije hrvatske državne generacije u tuđini već pomalo suspavale u svom radu: postale pomalo i malodušne. Bio je nezadovoljan njihovim političkim zanojetanjima u "začaranom krugu" i "natezanjima tko će koga voditi". Zato se zdušno dao na okupljanje novih i mladih snaga; ljudi novih ideja i novog poleta, koji neće čekati, nego stvarati povijest. Stalno je poticao na hrvatsku slogu, razbuktavao rodoljublje i, ukratko, živio je za Hrvatsku.

Nije nikada gubio iz vida stoljetne srpske ciljeve i krvavi način, kako su ih ostvarili. U svojim člancima s toga je često poručivao velikosrpskim zanesenjacima: "Bosna nije nikada vaša bila, a niti su muslimani ikada glasali za tu satropiju Jugoslaviju. Muslimani su potvrdili svojom krvlju od 1941. Pa do danas, kuda oni pripadaju i to će u buduće činiti". S pravom je upozoravaao, da će Srbi, dođe do raspada Jugoslavije koja njima služi, "početi s istim onim receptom klanja nesrpskog naroda kao što je to bio slučaj 1941. godine". Da se ne bi to ostvarilo pozivao je na spremnost, na okupljanje, na organiziranje svih Hrvata u obrani od velikosrbizma.

Organizacijski rad i dodiri s aktivistima oduzimali su mnogo vremena Nahidu Kulenoviću zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je želio. No i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema Hrvatskoj. Evo jednog odlomka iz niza njegovih članaka koje je objavio kaao glavni urednik mjesečnika Ujedinjenih Hrvata Njemačke "Hrvatska sloboda" u Munchenu: "Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za Hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne Legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate".

U svojem zadnjem članku "i krv za Hrvatsku" Nahid Kulenović kao da je predosjećao svoju skoru smrt

Nahidova sestra Aida rođena je 1924 podvlači, dokazujući da niti jedan član ove hrvatske obitelji islamske vjeroispovjesti nije izostavio da javno proklamira svoje hrvatstvo: "Gotovo svi rođeni Hrvati osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu navađati iznimke… Poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj pripadamo i hrvatski će narod od toga imati goleme koristi" (Iz "Sabrana djela 1945-1956 dr. Džafera Kulenovića, priredili: pravnik Stiijepan Barbarić, Miron Krešimir Begić i Ragib Zukić, Buenos Aires 1978, kraj slike Aide Kulenović između stranica 48 i 49).

I zato zaprepašćuju neki napisi koje čitamo, a koje potpisuju inače vrli hrvatski rodoljubi poput Dubravka Horvatića koji u pogovoru zbirke pjesama hrvatske pjesnikinje Malkice Dugeč tvrdi. "Oni koji danas sole pamet hrvatskim književnicima, predbacujući im šutnju o emigrantskoj literaturi i optužujući ih zato za "strah i kukavičluk", pokazuju ne samo da ne poznaju snažnu oporbenu protegu u djelima domovinskih hrvatskih pisaca tijekom 70-ih i 80-ih godina, nego da ne poznaju ni tadašnje prilike u domovini što je razumljivo s obzirom da su živjeli u svom prekooceanskom komoditetu, dok su se hrvatski domovinski pisci na rodnom tlu svojom riječju časno i djelotvorno borili za Hrvatsku".

Jer da je Maričić bio upleten u ubojstva ne bi li bilo potrebno skrivati ime ubojice njegovim ubijanjem. Vjerojatnije je da nije znao do čega će doči i da je i sam nehotice poslužio jugoslavenskoj tajnoj službi kao neka vrst "meke na udici".

Gledajući iz današnje perspektive mora se doći do zaključaka da Nahid Kulenović nije bio ubijen samo zbog sve revolucionarne djelatnosti protiv jugoslavenskog komunističkog režima već i kao prepreka u politici odnarodnjavanja muslimana Bosne-Hercegovine i Sandžaaka koji su prema planovima Tita i Kardelja trebali predstavljati neku vrst "tampona" između Srbije i Hrvatske, garanta održavanja Jugoslavije, a što ne bi bilo moguće ukoliko bi ostali vjerni svojem hrvatskom nacionalnom etničkom deblu. Ovo udaljavanje vršeno je proračunato i na intelektualnom planu slanjem na arapska sveučilišta na kojima su bile djelatne i islamske organizacije poput "Jami at Islama" studenata islamske vjeroispovjesti naročito iz Bosne i Hercegovine. A sve sa znanjem i dosluhom komunističkog vodstva Bosne i Hercegovine. Rezultat toga je bila prvo "Muslimanska nacionalnost" BH muslimana redefinirana u "Bošnjštvo" kada se, iako prekasno, uvidjelo da je prva gledana sa nepovjerenjem i sumnjičavosti u zapadnim političkim krugovima kao i u Rusiji.

Nahid Kulenović je bio fizički eliminiran zbog svoje revolucionarne djelatnosti protiv jugo-komunističkog režima i Jugoslavije kao takve, ali motivi njegovog ubijanja su išli i dalje, a što nije izbjeglo njemačkim istražnim organima koji su tražili uzroke zločina počinjenog nad Nahidom Kulenovićem koji je vjerovao svom ubojici Galiću, primao ga u svom stanu tako da kada se onog tragičnog dana Nahid kupao, okrenut leđima prema ulaznim vraatima kupaonice, Galić mu je neprimjetno došao iza leđa, potegnuo za kosu i nožem mu odrubio glavu.

"Rodoljubi nisu nikada zastajali pred opasnostima koje je predstavljalo za njih same njihovo djelovanje protiv porobljivača njihove domovine, pa tako ni hrvatski rodoljubi ne uzmiču pred prijetnjama koje im upućuju oni koji su uništili na podli način cvijet hrvatske mladosti u Bleiburgu".

Ili, opet u "Hrvatskoj slobodi": "…Hrvati mogu imati i pripadati raznim političkim strankama, ali samo onima koje se bore za ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti sa granicom na Drini…".

Stoga donosim u cijelosti članak iz pera Ing. Nahida Kulenovića obznanjen u listu "Hrvatska sloboda" broj 3.-st. 1. - studeni 1965. pod nazivom "Opasni prijedlozi". Aktualnost ovog članka ukazuje kakve vrsne procjene, i buduća viđenja koji će slijediti daleko iza njegove smrti, ima ovaj hrvatski mučenik i borac.

Hrvatsko-srpski sporazum je za narode Jugoslavije, kako ih oni nazivaju, jedini spas u slučaju jednog preokreta. U protivnom došlo bi do revolucije, koja bi po njihovom mišljenju značila konac za hrvatski narod. Dakle sve u svemuu, Hrvati ne smiju upotrebljavati izraz srbo-komunisti (iako Srbi u Titovoj Jugoslaviji sačinjavaju 98% visokih funkcionera), nego komunisti, jer time nikada ne ćemo dobiti državu Hrvatsku, a drugo moramo ići skupa sa Srbima, jer to je jedini način za rušenje Tita, te onda vidjeti da li hrvatski narod želi Jugoslaviju ili Hrvatsku državu. Pod hrvatskim narodom oni sasvim prirodno ne podrazumjevaju Bosnu-Hercegovinu-Sandžak, jer to je prema njihovom mišljenju jedan poseban narod ili u najmanju ruku pripadaju Srbiji, a granica na Drini je utopija.

Dok nama ovakve "političke" plaćene duše spremaju drugu Foču, dotle se naša hrvatska nacionalna emigracija gubi u raznim polemikama, dokazujući jedan drugome tko ima pravo voditi hrvatski narod, a tko ne, te spremajući oslobođenje Hrvatske samo sa frazama.

Oni, koji prihvate, da zajedničkim silama otjeramo neprijatelja s našeg djedovskog praga, ostati će nezaboravni hrvatskom narodu i time će dobiti najbolje priznaje za njihov politički rad u emigraciji. Vjerujem, da će se u njima jedan puta probuditi hrvatski nacionalni plamen, koji je u ovih nesretnih 20 godina emigracije kod mnogih utrnuo, te da ćemo svi ujedinjeni spremno dočekati sve moguće preokrete u Titovoj Jugoslaviji.

Nahidov otac Dr. Džafer Kulenović umro je u Siriji 3. Listopada 1956. Godine., a majka Zumreta u Chicagu 30. Siječnja 1992.godine, gdje je živjela s kćerkom Aidom. Nahidov sin Džafer došao je u Ameriku i tu završio škole i magistrirao, osnovao obitelj i radi u bankarstvu, a u Chikaškoj zajednici vrlo je djelatan u radu za potpuno oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske od velikosrpske okupacije.

Zakon sablje

Jogić vješto isprepliće legende i ljetopise, da bi u pojedinim trenutcima povezao nas izravno i sa sadašnjim događajima. Sve je uvijek bilo isto, samo su se mijenjali glavni junaci. Unatoč tomu trebalo je ostati na tim prostorima i ostati svoj.

Iznad svega rečenoga lebdi lik siromašnog franjevca, svejedno, bio to fra Anđeo Zvizdović ili neki drugi. On je zaštitnik svoje hrvatske Bosne, čovjek kojemu je predodređeno da čuva povjereno mu stado i da i sam bude lovina. Teška uloga, ali on je ne odbacuje od sebe. Jogić ga takvim ocrtava i do današnjih dana. Dobro je izdvojiti ove njegove slike, poglavito kad govori o fra Anđelu Zvizdoviću. Bilo je to nadmudrivanje osvajača i osvojenog. Na kraju se završilo time da je osvojeni ipak uspio izvući koju korist za sebe. Znam, danas neki ovo prikazuju potpuno drukčije, kao doseg turskog zakonodavstva, ali daleko je to od toga.

Dobro jutro, akademici!

Izjavu je potpisalo više od stotinu doktora pravnih znanosti, koji smatraju da u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti i vladavine prava te da se kod nas zakoni, pa čak i Ustav mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave, tako da i zbog toga nastaju i štete na polju pravne sigurnosti, (što je žestoka kritika). Zatim naglašavaju da pri preuzimanju pravnih izvora iz drugih pravnih sustava često se nije postupilo po ustaljenim pravilima, da se nije stvorilo i dosljedno primijenilo hrvatsko pravno nazivlje, da vlada pravna nesigurnost građana, itd., i tako redom. Stoga, Akademija pravnih znanosti Hrvatske poziva Sabor, predsjednika Republike, Vladu i sudbenu vlast, te sve druge odgovorne institucije i pojedince da provedu temeljitu analizu stanja u hrvatskom pravnom sustavu, razmotre i utvrde mogućnosti i načine saniranja problema koje su naveli i poduzmu sve potrebne mjere za hitno i značajno unapređenje tog sustava, nužna poboljšanja u organizaciji pravosuđa i javne uprave, a sve radi zaštite prava i interesa hrvatskih građana i ostvarivanja vladavine prava. Akademija pravnih znanosti Hrvatske nudi svoju pomoć u tom odgovornom poslu – ističe se u izjavi akademika.

Eto, sada su nakon punih tridesetak mjeseci (!) provedenih u pritvoru nepravomoćno oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici slavne Antiterorističke jedince Lučko, koje su nepravedno optužili za navodne ratne zločine u selu Grubori. Hrvatskog branitelja Veljka Marića uhitili su Srbi, na srpskoj granici te ga osudili na enormnih 12 godina zatvora, baš kao i Borislava Pilipčića, bivšeg pripadnika HVO-a. Naime, njega su pak uhitili Slovenci na njihovoj granici te ga poslali u Banja Luku (!) da mu tamo sude. Generala Ivana Basarca su uhitili Hrvati pa im je umro u zatvoru. Gotovina, Markač i Čermak su oslobođeni nakon što su ih godinama proganjali hrvatski i svjetski policajci i hrvatski mediji. Svi su već zaboravili kako su gonili generala Bobetka, koji im se nije dao živ u ruke, dok su pojedini novinari od njega pravili cirkus, a hrvatske branitelje koji su ga "čuvali" posprdno nazivali "beračima kestenova". Veliki broj branitelja obolio je od raznih psihičkih bolesti, a posljedica toga je i to da je dobar dio njih završio iza rešetaka, ili im se priprema suđenje. Itd., i tako redom. Svi oni su također hrvatski građani, pa bi bio red da već i o njima netko progovori iz akademskih pravnih krugova. Ali kao što se vidi oni se više okreću "općem stanju", koje je i po njima ravno – katastrofi.

Nu, kad najistaknutiji hrvatski pravnici upozoravaju one koji su trenutačno na vlasti da je "pet iza dvanaest", onda možemo misliti kako je većini hrvatskih građana, kad ih dohvati "hrvatsko pravo". Osjetili su to i vukovarski branitelj Darko Pajičić, kad je skinuo dvojezičnu ploču u Vukovaru, i Marko Francišković, koji se zamjerio ministru policije Ranku Ostojiću.

Dvostruki cilj Europske unije

Srušiti Hrvatsku do kraja i potrošiti naše potencijale za svoje vanjskopolitičke ciljeve i globalne interese

Crna lista političkih fraza

S jedne strane trebamo stvoriti uvjete za konkurentnost, bez punjenja našeg proračuna s tog naslova, a istovremeno trebamo smanjiti državni deficit i smanjiti dug. Europska komisija preporuča nam hitnu provedbu druge faze reforme Zakona o radu! Padaju poopćene izjave tipa "Poduzeti mjere za jačanje nadzora nad rashodima", "Ojačati postupak planiranja proračuna", "Ojačati troškovnu učinkovitost sektora zdravstva". Tko misli da se rokovi ne trebaju poštivati? Glede besmislenih rashoda u plaćama preispitujemo se stotinu godina. Kako bolje preusmjeriti socijalnu pomoć? U čije džepove? Na istom planu je dizanje dobne granice umirovljenja na 67. godina, što čini besmislenim izdvajanja u mirovinske fondove, što je praktično doživotno preseljavanje stanovništva u radni logor zvan Hrvatska. Kako se revidira sustav poreza i naknada? Kako bolje upravljati državnom imovinom ako zgradama u stranom vlasništvu moramo osigurati kvalitetnog najmoprimca?

Financijske malverzacije ostaju

Specijalitet je osma preporuka: Hrvatska treba dopuniti reviziju kvalitete imovine i testiranje otpornosti na stres Europske centralne banke iz 2014. Trebamo pokrenuti i provjeru portfelja banaka izvan dosega ECB-a. Misli li se pri tome, primjerice, na ruski SBER? Dobro, sve je to krasno, ako će Hrvatska izaći iz krize tako što će servisirati politiku EU protiv Rusije, stavljajući pod kontrolu ruski kapital i prilagođavajući Inu novom odnosu snaga. Moj je dojam da EU provodi dvostruki cilj: ruši Hrvatsku do kraja i istovremeno troši naše potencijale za svoje vanjskopolitičke ciljeve i svoje(?) globalne interese. Ispada da bi Rusiju trebale disciplinirati Hrvatska i Ukrajina, a onda će neki međunarodni tribunal istraživati jesu li Ukrajinci prekoračili dopuštenu granicu prilikom gušenja ruske pobune na istoku zemlje.

Što se čeka s porezom na štednju?

Samo posve odsutna osoba glede naših problema može pomisliti da možemo izaći iz krize s PDV-om od 25 posto. Ako nam Europska komisija želi dobro, zašto ne presječe taj gordijski čvor? Europska komisija preporučila je nedavno Hrvatskoj da proglasi gospodarski pojas. Zašto to nije učinjeno? Izbjegli smo proceduru makroekonomske neuravnoteženosti! Kako?

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Osnovano Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac

Za predsjednika Društva izabran je dr. Stjepan Razum, ravnatelj Arhiva Zagrebačke nadbiskupije, za dopredsjednika Mate Rupić, viditelj Odjela arhivskog gradiva Hrvatskoga doumentacijsko-memorijalnog centra Domovinskoga rata, a za tajnika novinar Igor Vukić. U pozdravnim riječima p. Vladimir Horvat, predsjedatelj Skupštin, između ostaloga istaknuo je: "Želimo svojim istraživačkim radom osloboditi hrvatski narod od nametnute krivnje, a to ćemo učiniti ako budemo ustanovili sve činjenice koje doprinose nametnutoj krivnji i koje ga oslobađaju od nametnute krivnje."

Radi boljega poznavanja ove hvalevrijedne akcije, potrebno je spomenuti članak 7. Pravila Društva koji glasi:

Spasite hrvatskog vojnika, Junaka Domovinskoga rata - Veljka Marića!

Njega je Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 23. rujna 2011. osudilo na drastičnu kaznu od 12 godina robije. Proglasili su ga krivim jer je 31. listopada 1991. (dakle, u vrijeme najžešće srpske agresije na Hrvatsku, a poglavito na Vukovar) u selu Rastovac u općini Grubišno Polje, kao pripadnik oružanih snaga Hrvatske vojske ubio Petra Slijepčevića. Uzalud se Marić branio da nije ubio ovu osobu, pa čak da nije toga dana ni bio u tom selu. Na njegovoj strani bili su i svjedoci, ali na žalost ne i neke službe u Bjelovaru, koje su ga "zakopale". Tko će koga, ako ne će svoj svoga! Ova presuda je neodrživa. Kao prvo, Marić je bio pripadnik Hrvatske vojske, što će reći da se borio protiv onih koji su iz Srbije, gazili, ubijali, masakrirali, palili, uništavali diljem Lijepe naše. Drugo, naprosto je nevjerojatno da Srbi, (nasljednici Jugoslavije), kao agresori na Republiku Hrvatsku, uhićuju i sude hrvatskom branitelju. A uhitili su ga 18. travnja 2010., na graničnom prijelazu Bugarske i Srbije, po nalogu njihova tužilaštva. Suđenje mu je počelo iste godine, 6. listopada. Kasnije su mu navodno proširili istragu, opet u vezi ratnih zločina nad civilima u Grubišnom Polju. Na isti način Srbi, kao okupatori, mogli su osuditi i sve Marićeve kolege koji su sudjelovali u legalnoj akciji Hrvatske vojske zvanoj "Otkos", a tijekom koje je, isticali su kao najveću lažu tijekom njegova suđenja, tobože opljačkano i spaljeno više od 30 sela u kojima su živjeli Srbi. Monstruozna optužba, monstruoznih tužitelja. Ali, najžalosnije od svega je činjenica da se za ovog hrvatskog vojnika nitko od hrvatskih pravnih institucija nije založio ne kako treba već nikako, kao da su željeli da "visi pedro"! I Marić je još danas na robiji u Srbiji. Njegova obitelj ostala je bez ičega. Zašto nitko od hrvatske vlasti ne razmišlja da ako ne može drugačije da postupe kao Amerikanci i jednostavno ga zamjene za srpske istinske zločince-četnike kojih ima po hrvatskim zatvorima? Ostaviti Marića među srpskim vukovima ravno je izdaji. Za njega se još jedino bore pojedine Udruge proizašle iz Domovinskoga rata, odnosno pojedinci. Viču, a nitko ih ne čuje. Marić, jadan, nevin leži u zatvoru. To nam je naša borba dala!

Veljko Marić više ne može čekati. Vama, koji bi mogli i koji morate nešto učiniti za hrvatskog vojnika, očito su danas važniji naredni izbori, odnosno borba za vlast koja vam izmiče kao pijesak kroz prste. Ali, gdje je tu ljudskost, gdje je tu poštovanje hrvatskog branitelja?

Stoga, učinite dobru stvar – spasite nevinog hrvatskog vojnika Veljka Marića!

Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu presude Dariju Kordiću

Da bi se to razumjelo valja se vratiti na mjesto događaja, u Lašvansku dolinu u vrijeme muslimansko- hrvatskog rata 1993- 94. Lašvanska dolina oduvijek je bila dolina kroz koju se vojno osvajala Bosna i otvarao put prema Hercegovini i Jadranu: od sultana Mehmeda II do vojske Trećeg Reicha. Nakon kratkotrajnog labavog savezništva, istim je putevima 1993. godine to pokušavala učiniti muslimanska Armija BiH ofanzivnim operacijama protiv HVO-a u središnjoj Bosni i u Hercegovini. Alija Izetbegović imao je jasan cilj lokalnog ranga : vojno osvojiti prostor za buduću muslimansku državu u BiH. Britanska politika i pripadajuće službe, koje su vojno nadzirale i politički upravljale ratom u BiH, imale su cilj regionalnog ranga: oslabiti novostvorenu hrvatsku državu slabljenjem ili čak fizičkom eliminacijom Hrvata u BiH i neizvjesnom budućnošću hrvatskih okupiranih područja te s tako oslabljenom Hrvatskom stvoriti opet neki postjugoslavenski savez. Bili su to začeci današnje politike „regiona“.

Prva dva cilja nisu ostvarena. Armija BiH nije izbila na jadransku obalu, Hrvatska nije vojno slomljena i prisiljena na povratak u „region“ zahvaljujući vojnom otporu HVO-a u Hercegovini i gotovo nevjerojatnom opstanku hrvatske enklave Lašvanska dolina u devetmjesečnom okruženju brojčano nadmoćnih snaga Armije BiH, potpomognute terorističkim akcijama mudžahedina koji su sijali strah. Njihova su djelovanja uključivala otmice, ritualna ubojstva, uključujući i odsjecanja glava, vjerski preodgoj otetih… Sve ono što danas prepoznajemo kao rukopis terorizma.

I tako je presuđeno. Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na Kordića i Tuđmana.

Dario Kordić se nakon odslužene dvije trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke Tihomira Blaškića. A ja se upravo bojim da ne bude još jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude. Ta se presuda više ne može promijeniti. Ali se može pokazati na kakvim je falsifikatima nastala. To može biti najveća satisfakcija Dariu Kordiću. To može biti korisna pomoć prvostupanjski osuđenom političkom i vojnom vodstvu Herceg Bosne da dobiju pravno održivu pravomoćnu presudu, sukladnu zapadnim pravnim standardima. To može biti značajna pomoć političkom opstanku Hrvata u BiH. I napokon jedna dobra investicija u nacionalnu ali i europsku sigurnost.

Crvena vlast progoni iseljene Hrvate! Dokle!?

Te tarife poskupljuju iz godine u godinu i to višestruko. Zahtjev za otpust iz državljanstva spomenute 1996. godine koštao je 800 kuna, godinu kasnije 1200 kuna, a u vrijeme vladavine Ivice Račana poskupjele su više od tri puta i popele se na 3800 kuna. Prošle godine vlada Račanova nasljednika Zorana Milanovića također je nastavila s povećanjem cijene tarifa. Uslugu prijma u državljanstvo s 400 povećala je na enormnih 1500 kuna, a sada želi podići cijenu na nevjerojatnih 2000 kuna.

Tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju.

I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo.

I u tome je smisao našega života.

Zapitajmo se

Komunisti se nikada nisu odrekli priče o demokraciji, slobodi vjere i slično. Je li Marxu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu stvarno bilo do tih kategorija, kada su o parlamentu govorili da je "parlamentarni kretenizam", a svoju demokraciju definirali kao "diktaturu"?

Ako su u partizanima bili mnogi dojučerašnji četnici, nisu li oni nosili petokrake i slušali zapovijesti Vrhovnoga štaba/Generalštaba titoističke vojske? Razmotrimo makar malo logično ono čemu su nas u školi učili!

Je li pošten i u skladu s pričama o "bitci za ranjenike", postupak kojim su ih partizani ostavili kao borbenu zaštitnicu, pa čak i poludjele tifusare naveli u juriše49, a nisu ih ostavili pobjednicima Neretve (koji su zarobljene ranjenike i bolesnike stvarno liječili50 a kasnije razmjenjivali)?

Tko normalan može vjerovati to da su Hrvati ležerno i iz užitka pili ljudsku krv i jeli ljudske organe? Tko od organizatora može u oči pogledati obiteljima zatočenika Sabirnoga i radnog logora Jasenovac koje su pobunjenici 22. travnja 1945. godine natjerali da se ili ubiju ili upuste u luđački napadaj na stražu?

Gdje je jasno da vlasti Nezavisne Države Hrvatske nisu htjele pobiti zatočenike Sabirnoga i radnog logora Jasenovac 22. travnja 1945., jer je Rat već bio izgubljen, a uskoro je hrvatskim vojnicima prijetio zarobljenički logor, komunisti su imali potrebu dokazati da su Hrvati, svi Hrvati, odnosno suština hrvatskoga nacionalnog bića, ubojice koji ubijaju iz užitka i protivno svakoj logici.

Zna li Zapad, dok sudi Hrvatima, da su jugoslavenski zakoni zapovijedali svakome pucati u leđa ratnim protivnicima i predviđali smrtnu kaznu za svaku gospodarsku suradnju s njima? Zna li "demokratski" Zapad kako je stradala Katolička crkva u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i poslije njega?

Zašto su vodeća mjesta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zauzeli nehrvati, pače protuhrvati, i provjereni komunisti? Zašto se zabranjuje revizija povjesnice?

Učini li Vam se da je ova knjiga pisana radikalistički ili ekstremistički, zapamtite da istina ne može biti nikakva, nego li istinita. Istina je ekstremna! Čudimo li joj se ili je se bojimo; to je samo dokaz koliko smo mi zavedeni i uplašeni. Istina ne može biti kriva! Mi možemo biti krivi, ne znamo li je i ne potrudimo li je se shvatiti. Istina je obveza. Šutnja je grijeh!

Ako Vam se, štovani čitatelju, učini da sam zagrizao preveliku jabuku, vratite se na početnu koljačku pjesmu Ivana Gorana Kovačića ili na koljački poziv ruskoga Židova Ilje Erenburga.

Glavni savjetnik Pantovčaka i Banskih dvora veliča srpskog kraljevskog oficira Radu Panića

U uvjetima sveprisutnog, imperijalno britanski kontroliranog, neopartizansko četničkog napredovanja, i naš glavni savjetnik Pantovčaka i Banskih dvora želi biti u prvim redovima. Antifašističkom kiticom zakićen, kao provjereni i uvjereni jugoljub, on svojim penkalo sredstvima veliča, vjerovali ili ne, i srpskog kraljevskog oficira Radu Panića, konjanika zloglasnog konjičkog puka " Car Dušan silni ", koji puk je 8.4. 1941.godine, u sred Hrvatske, u okolici Bjelovara, Donji Mosti, nad nedužnim hrvatskim seljacima napravio krvavi pir, i tako im proslavio proglašenje njihove Hrvatske države (www.viktimologija.com). A hrvatski seljaci su im samo govorili da ostave oružje i da idu svojim kućama.

Njegova nedužna supruga Eva Kelemen-Panić, kao udovica odseljava u Izrael, da bi je baš danas, u svojoj 96 godini, pozvali u Hrvatsku, i u njenom Čakovcu joj dodijelili priznanje počasne građanke. Da je ostala udovica kojeg tadašnjeg hrvatskog časnika, bilo Hrvata bilo Židova, kojih židova visokih časnika u oružanim snagama NDH je bilo 28, vjerujemo da je ove garniture nikada nebi okitile spomenutim priznanjem. Eva je sa svoje dvije sestre, 1944.godine, u Čakovcu koji je tada bio pod kontrolom Mađarske, preživjela židovske progone, koje je organizirao Miklos Horthyj po naredbi SS-a i Eichmana. Hrvatska je u to teško ratno vrijeme uz vichyijevsku Francusku bila prava oaza za židove, kako se čulo u Izraelu na procesu Adolfu Eichmanu, a koje riječi su prenesene u Splitu na jednom seminaru o Mili Budaku. Potvrđuju to i dokumenti židovske zajednice u Zagrebu, s potpisima doktora Buge Kona i dr. I.Freibergera, koji imajući povjerenje u tadašnje hrvatske vlasti, traže izgradnju prihvatilišta u Zagrebu (Sesvetski kraljevac ) za protjerane židove iz drugih država, zatečene u tadašnjoj Hrvatskoj. ( knjiga "Titov Jasenovac" povjesničara Mladena Ivezića).

KAD ĆE HRVATI KAO I POLJACI SLAVITI PAD KOMUNIZMA!?

Hrvati nemaju bližega naroda od poljskoga, gdje je prvotno bila, nakon dugih seoba, stvorena Bijela Hrvatska, između Odre i Buga. Glavni grad Bijele Hrvatske bio je Hrvat - današnji Krakov, koji se sve do desetoga stoljeća zvao Hrvatom, što piše i u poljskoj enciklopediji. A to je dobro znao blaženi i sveti Karol Wojtyla - Papa Ivan Pavao II, koji je javno to govorio hrvatskim biskupima nakon ustoličenja za Papu: "I ja sam Hrvat iz Hrvata - Krakova!".

A tamo je na tome slavlju bio i predsjednik RH Ivo Josipović, koji se gurao do američkog predsjednika, koji se očito hladno držao prema njemu, jer dobro zna da je on ateistički jugokomunist i da mu to slavlje i ne pripada. Ta nije ga htio primiti niti u SAD-u kada je nedavno letio k njemu zbog prijema. I kada će doći vrijeme da i mučenički katolički narod Hrvata mogne slaviti isto slavlje oslobođenja ispod jugokomunizma, u kojemu su Hrvati srazmjerno ponajviše stradali od svih narod Europe.

Titoističke zloglasne jugostrukture ubijale su Hrvate tijekom onoga poratnog razdoblja i sve do kraja jugokomunistčke vladavine. Ima li uvjeta da se u RH zabrani ova Jugokomunistička socijaldemokratska partija, koja počiva na toj ideologiji. Ulaskom u EU mogu li Hrvati i dalje trpjeti nasilja jugokomunizma u svojoj zemlji, premandurenog SKJ u SDP a istih ljudi, iste ideologije, kao niti u jednoj drugoj zemlji bivšeg komunizma.

Zapravo su za pokolje Hrvata dobivani ordeni narodnih heroja od Tite koji je dobio tri ordena za pokolj Hrvata u ratu i poslije rata sve do gušenja "Hrvatskog proljeća" onih sedamdesetih godina, kada se hapsilo i proganjalo nove mlade naraštaje jer su sve stare masovno pobili. I vrijeme je sada da se Hrvati lustracijom oslobode jugokomunističkih sljedbenika koji guše slobode hrvatskog naroda i nakon ulaska Hrvatske u EU.

Sto godina od sarajevskog atentata

Nakon krvavoga četverogodišnjeg rata politička karta Europe, pa i čitavog svijeta, iz temelja se izmijenila. Osim vrlo opipljivih suprotstavljenih interesa velikih sila, svoju priliku iskoristile su sve one ideologije koje su se nataložile u vremenu koje je prethodilo velikom svjetskom obračunu. Umjesto obećanog raja na zemlji, te su ideološke tlapnje otkrile svoje strašno naličje, a nerijetko i dijaboličko nadahnuće.

Suprotnosti velikih sila koje su uoči Prvoga svjetskog rata dijelile Europu, danas su se umnožile i premrežile čitavu Zemlju. Bojim se da bi se i ovaj put mogla obistiniti dosjetka da nas povijest uči da iz nje nismo ništa naučili. Na sličan način kao i u proteklom stoljeću, sukob svjetskih sila mogao bi biti okidač i za pokušaj globalne uspostave vlasti slatkorječivih ideologija, a koje su sv. Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. jasno detektirali kao promicatelje kulture smrti i diktature relativizma. Trenutno najveća ugroza miru u svijetu prijeti od sukoba na istoku Ukrajine, koji u mnogočemu podsjeća na događanja u predvečerje Drugoga svjetskog rata. Nakon razornoga komunističkog tsunamija, koji je tijekom 20. stoljeća poharao najveću zemlju na svijetu, Rusija se posljednjih godina ponovno pridigla i postala snažna svjetska sila. Umjesto da pribere i umnoži sve one kulturne i duhovne vrjednote kojima je ruski narod obogaćivao svijet, pred našim očima događa se već viđeni scenarij zemlje koja također želi ispraviti navodne nepravde i vratiti izgubljeno dostojanstvo, po-stavljajući pritom zahtjeve i mjerila po kojima su drugi narodi i države tek njihovo sredstvo.

Dužnost je svih nas Europljana boriti se za istinske kršćanske vrijednosti. Svaki od nas osobno snosi dio te odgovornosti. Isto tako, svaki narod ima svoje poslanje i također snosi dio odgovornosti. Mi Hrvati imamo svoju neponovljivu ulogu i zadaću u Europi, na koju nas je sv. Ivan Pavao II. često upozoravao. Golema Rusija također ima svoju (golemu) zadaću. Rusija bi se upravo svojim angažamanom u očuvanju i promicanju kršćanskih vrjednota, koje Europa, nažalost tako olako i ubrzano odbacuje, mogla nametnuti kao važan partner Europi, pa i svijetu. Umjesto toga, postoji opasnost da Rusija koja bi zbog konfrontacije sa zemljama s kojima je veže zajednički kršćanski nazivnik, postane zemlja koja bi mogla prokockati svoje poslanje. Biblija nas uči, a povijest potvrđuje, da budućnost pojedinih naroda ovisi o tome kako i koliko prepoznaju i ostvaruju svoje poslanje. Rat i razaranje nikome nije donio dobra. Iskustvo od prije stotinu godina naučilo nas je da se povijest nikada ne ravna po ljudskim planovima. Umjesto toga, duh zla, kada se jednom pusti iz boce, najčešće opustoši zemlju daleko razornije od bilo kojega zamišljenog scenarija.

Zašto je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand?

U Sarajevu će se 28. lipnja na stoti „rođendan“ ubojstva nadvojvode i prestolonasljednika Franje Ferdinanda održati međunarodna znanstvena konferencija na kojoj će 150 uglednih povjesničara pokušati podastrijeti „objektivnu istinu“ o uzrocima i posljedicama Prvoga svjetskog rata. Zasigurno da će se na tom skupu donijeti nekakva umivena „općeprihvatljiva interpretacija“ o uzrocima rata, no i poslije tog skupa će jedni htjeti podići spomenik Franji Ferdinandu na mjestu atentata dok će drugi na beogradskom Kalemegdanu izgraditi velebni spomenik Gavrilu Principu. Pravu bit i narav Prvog svjetskog rata teško da će itko na toj konferenciji dotaknuti, a kamoli zastupati tezu kako je Prvi svjetski rat osmišljen i isplaniran mnogo godina ranija u kuhinji „Velikog oka“ kao jedan kamenčić u mozaiku potpunog rastakanja kršćanskih dinastija u Europi.

Planirano rušenje kršćanskih dinastija

Završna demontaža monarhizma, katoličkih dinastija u Njemačkom Carstvu i Austrougarskoj Monarhiji, pravoslavne dinastije Romanovih u Rusiji te Turskog Carstva dogovorena je početkom XX. stoljeća u Londonu - matici svjetskog masonstva u Milnerovoj grupi (Milner Group). Trebalo je samo zapaliti iskru na način da „osuđene dinastije“ budu uvučene u veliki rat kao agresori i inicijatori rata, dok bi na strani „pravednika“ bile zemlje u kojima je masonstvo već tada bilo velevlast.

Beč najveći trn u oku

Druga opcija je bila potpuno raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom masonstvu jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na Mediteran, i oduzimanje od Germana strateški važno geopolitičko i prometno čvorište. Na taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu žile kucavice koja preko hrvatskog Jadrana vodi k Bliskom i Dalekom istoku.

Poznato je da je kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije odgovaralo četničkoj organizaciji Crna ruka i njenom ekspanzionističkom planu stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I. Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao „britansku naobrazbu“ i koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedinjenje ili smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve „srpske zemlje“, osnovali su osim pukovnika Apisa još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Ljubomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož, otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.

Masonski srbofili

Kako ga se s tom zadaćom ne bi moglo povezati, četnička organizacija Ujedinjenje ili smrt poznatija kao Crna ruka osnovala je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima. Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.

Jedini je programski cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od njegovog nećaka, nadvojvode Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa cijelom Bosnom i Hercegovinom. Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne zemlje nikako nije odgovarao Okruglom stolu, kao ni njenom podaniku, imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prestolonasljednika Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, Židovima, raznim liberalnim smušenjacima, marksistima i anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo domino efektom rasklopiti i ostale kršćanske dinastije, poglavito u Njemačkoj i Rusiji. Zanimljivo je da jenekoliko mjeseci prije atentata najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont, koje je izdavala četnička organizacija Crna ruka.

Bogobojaznog prijestolonasljednika i odanog katolika pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka svoje jake države proširene na račun Monarhije. Prijestolonasljednikovu smrt, a tako i veliki rat, priželjkivali su svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog utjecaja u sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici Monarhije, Beču, koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao multikulturalno masonsko središte s izrazitim judejskim štihom.

Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu. Na sudu su osuđeni sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obavještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke,i Gavrilom Principom, glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od tuberkuloze.

POMOZIMO DJEVOJČICI LUCIANI TALIĆ

Poštovani i dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati u domovini i inozemstvu!

Stoga Vas osobno od srca molim da posvetite djelić svoga dragocjenog vremena pismu koje Vam dostavljam, na čemu unaprijed najsrdačnije zahvaljujem i molim za Vas i sve Vaše drage Božji blagoslov! Naime, majku obitelji Talić i bolesnu djevojčicu sam osobno upoznala u Zagrebu, prigodom njihova dolaska zbog liječničkoga pregleda vrlo drage i lijepe djevojčice Luciane, a imam informacije i od župnika u Kninu, koji poznaje ovu obitelj, te mi je rekao da je sve istina i da se radi o vrlo čestitoj obitelji.

Uvjerena sam da nećete moći ostati ravnodušni na poteškoće te obitelji, čiji je otac hrvatski branitelj dragovoljac, a sada je teško bolestan. Ovih dana majka obitelji Vesna mi je pisala da im se pokvarila i perilica za rublje i da nije više moguć popravak, a i da im i djeca spavaju na poluraspadnutim kaučima.

***

***

***

Kraljica Katarina Kosača predaje Svetoj stolici Hrvatsko kraljevstvo Bosne

U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika.

I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".

Sedmoga lipnja 879. papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza i njegov vjerni narod

Vladavinu kneza Branimira označava, pa i višestoljetne hrvatske politike, diplomatski dobro vođenu politiku nezavisnosti i od franačke i od bizantske prevlasti. Bilo je to doba, koje kao da tijek povijesti do dana današnjih nije jako promijenio. Vrijeme je to nastojanja, da se tadašnjem području pod kneževom upravom priključe primorski gradovi, uspostavi trajni otpor mletačkim pokušajima da se dokopaju što više hrvatskoga ozemlja i da se učvrste na jadranskoj obali.

Pristupanjem Zapadnoj Crkvi knez Branimir je učvrstio i osnažio državnu nezavisnost. Bila je to uz državnu potvrdu, nova i velika politička pobjeda tog hrvatskoga kneza, kojom je postao prvi nezavisni knez, kojega je rimski Papa priznao za kneza. Izrazivši svoju radost zbog povratka kneza i naroda pod okrilje rimske stolice, prijeteći izopćenjem biskupima, koji bi odbili primiti njegov blagoslov, papa Ivan VIII. blagoslovio je hrvatskog kneza i njegov vjerni narod, te predao Branimiru svu vlast u Hrvatskoj. Ugled i položaj koji je imala Hrvatska kao važan politički čimbenik u to vrijeme, dokazuje pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, kojim se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država. Papa ga naziva "uzvišenim mužem" i "slavnim knezom" u pismu od 7. lipnja 879.:

Dario Kordić i BiH

Hrvatski branitelji tijekom osloboditeljskog, odnosno Domovinskog rata, pomeli su srpsko četništvo iz Hrvatske i spasili dio (jednu polovicu) hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini od potpunog istrjebljenja u ratu protiv srpsko-crnogorskih četnika i muslimansko-bošnjačke Al Qa'ide; uništili su Jugoslaviju, ali, na žalost, nisu potamanili jugoslavenstvo u Hrvata. Iskreno govoreći, nije uništeno ni četništvo u RH, s obzirom da su desetero Srba ključni ministri u RH, što čini skoro polovicu 'hrvatske' Vlade. Paradoksalna sudbina: Srbi danas vladaju u Hrvatskoj, a hrvatski branitelji čame po europskim tamnicama. Naime, bolje su tretirani i respektirani poraženi ratnici u drugim državama u svijetu nego li pobjednička vojskA, odnosno hrvatski branitelji u oslobođenoj Hrvatskoj!

Činjenica je da nitko ne vodi računa o hrvatskom narodu u BiH! Vlasti u RH podržavaju bošnjačku koncepciju vlasti u Sarajevu, isto kao i srpski (republički) separatizam u Banjoj Luci, ali kad je riječ o ostvarenju minimalne vlasti za bosanskohercegovački Hrvate, onda dolaze slične optužbe iz Zagreba kao i one iz Sarajeva i Banja Luke, kako 'Hrvati žele oživotvoriti Tuđmanovu-Šuškovu tvorevinu Herceg-Bosnu', odnosno odcijepiti hrvatski dio BiH i priključiti ga Republici Hrvatskoj.

Pobit ćemo vas (Hrvate) opet!

Potaknut s tim prokletstvom, na sastanku Općinskog vijeća u Bugojnu, vijećnik bošnjačkog SDP-a Elvis Tukur (rođak federalnog ministra za pitanja branitelja Zukana Heleza), napao je Miroslava Zelića, vijećnika HDZ-a BiH, što je ovaj branio HVO, rekavši da je HVO bila legalna vojska koja je obranila 26 posto teritorija BiH. E, nakon toga uslijedili su oštri napadi, a Tukar je zabranio bilo kome spomenuti HVO u Bugojnu. 'Ovo je naše, nema se ovdje što govoriti o HVO-u.' Okomio se na Zelića, kojem je najprije opsovao majku ustašku, a potom uzviknuo: 'Pobili smo vas '93., pobit ćemo vas opet!'

Među najbrutalnijim osvrtima bio je onaj po…nog Ante Tomića, koji je ponovno proglasio Darija Kordića ratnim zločincem, čak je optužio i biskupa Vladu Košića, jer je na misnom slavlju na kojem je bio nazočan i Kordić, u svojoj propovjedi rekao: 'Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj putni križ i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našeg Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ.' Ove su riječi iz propovijedi biskupa Košića istjerale Antu 'iz vjere'. Čitateljima crveno-žutih listova otklanja svaku sumnju zablude ili umnog poremećaja: 'Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.' Kakva tek teška sudbina čeka mučenika Kordića kad dođe na slobodu?

Govor istine je jednostavan

Slobodna i demokratska RH potrebna je hrvatskom narodu u Hrvatskoj, jer je uništeno gospodarstvo prisililo mnoge mlade ljude na iseljavanje u europske i prekomorske zemlje, što je jedan od razloga za sustavno smanjivanje stanovništva i nizak natalitet pučanstva. Slobodna demokratska Hrvatska potrebna je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini za opstojnost na povijesnim prostorima. Slobodna i demokratska RH potrebna je i nama u iseljeništvu da možemo očuvati svoju posebnost u tuđem svijetu.

ZLOČINAC TITO -KULT LIČNOSTI, PROGONI I REPRESIJA

Sve „reforme“, dakako, ne bi bile moguće, da nije bilo jake Partije na čelu s „najvećim sinom naših naroda“ i doživotnim predsjednikom Jugoslavije, zločincem Titom. Okružen ulizicama i podanicima, koji su radi vlastitih interesa, do razine groteske uzdizali njegov kult ličnosti, on je, povodeći se za svojim velikim uzorom Staljinom, uspostavio sustav neograničene vlasti, u kojemu je bilo mjesta samo za istomišljenike i slijepe poslušnike.

„Trostruki narodni heroj“, predsjednik države i Partije, maršal i „vrhovni komandant“, „najveći antifašist među živućim predsjednicima u svijetu“, ubrzo poslije rata dobio je ekskluzivno pravo da se njegova vladavina izuzme od vremenskog ograničenja. U Ustav je unesena odredba po kojoj je zločinac Tito šef države „bez ograničenja mandata“ - formulacija „doživotni predsjednik“ nije dolazila u obzir, jer se time, makar i posredno aludiralo na mogućnost da će „najveći od najvećih“ ipak možda jednoga dana umrijeti, a sama pomisao na takvo što u to vrijeme bila je neoprostiva hereza.

Kolona njegovih vozila, gdje god bi krenuo, dočekivana je cvijećem koje su bacali „radni ljudi i građani“, „đaci i studenti“ . Oni su u pratnji svojih profesora kolektivno izlazili na ulice jer su tih dana po pravilu bili oslobađani nastave. Titove demagoške govore (koje je vrlo često, i u svim prigodama držao), masa je dočekivala s oduševljenjem, koje je ne rijetko prelazilo u neku vrstu kolektivne ekstaze, čemu je doprinosila ukupna atmosfera što ju je smišljeno stvarao agitprop – oni su, naime, pored toga što su ih prenosili Radio i Televizija, slušani i preko razglasa. Partijski aktivisti postavljali su zvučnike na rasvjetne stupove ili uzduž drvoreda po gradovima i selima, što je svemu davalo poseban ugođaj. Ozračje je naročito bilo svečano u prigodama proslave komunističkih obljetnica, ili obilježavanja značajnih datuma. Tada je cjelodnevni program bio obilježen partizanskim koračnicama, prigodnim recitalima i Titovim govorima.

Masovne manifestacije, koje su se održavale povodom svakog državnog blagdana, a bilo ih je poprilično ( Dan žena ili „osmi mart“ - 8. ožujka; Praznik rada – 1. svibnja; Dan pobjede – 9. svibnja; Dan mladosti – 25. svibnja; Dan Borca – 4. srpnja; Dan ustanka u Srbiji – 7. srpnja; Dan oslobođenja Beograda – 20. listopada; Dan Republike – 29. studenoga; Dan Armije – 22. prosinca ... , da nabrojimo samo one najvažnije, izostavljajući, naravno, sve one koje su održavane na republičkim, regionalnim i lokalnim razinama, jer bi to bilo nemoguće evidentirati), u potpunosti su prožete tim „socijalističkim duhom“, s Titom i Partijom kao stožernim odrednicama. Održavane su „akademije“ – svečane predstave s recitalima i koračnicama – na kojima su učenici osnovnih, srednjih škola, studenti ili profesionalni glumci (ovisno o značaju priredbe, tj. od toga je li bila na državnom, regionalnom ili općinskom nivou), pred brojnom publikom davali svoj doprinos u slavljenju „tekovina revolucije“ i „narodnih heroja“. Uz veliku sliku maršala Tita, obično su stajale slike Lenjina, Marksa, Maoa, a do 1948. godine i Staljina.

Mediji su bili potpuno „upregnuti“ u ideologiju – počevši od tiskovina (novina, knjiga, dječje literature), preko radija i televizije. Uz to, postojala je i „društveno angažirana literatura“ koja je zauzimala ključno mjesto u duhovnom odgoju „novog čovjeka“ socijalističkog tipa. Sve ono što nije bilo dovoljno „pravovjerno“ cenzurirano je – za što su bile zadužene čitave ekipe raznih „stručnjaka“, od književnika, do policajaca i agenata tajnih službi. Tiskaju se čitave edicije ideološki usmjerenih „djela“, tone propagandnih materijala, uz poplavu partijskog znakovlja i posvemašnje podređivanje kompletnog društveno-kulturnog života istoj matrici.

Svake godine, u rano proljeće, „radni ljudi, omladina i građani Jugoslavije“ započinjali su nošenje „štafete mladosti rukama pripadnika svih naroda i narodnosti“, trčeći kroz sve krajeve tadašnje Jugoslavije, „od Triglava do Đevđelije“. Mediji su, od polaska s mjesta odredišta do cilja, redovito izvješćivali o aktivnostima koje su se odvijale povodom njezinog „nošenja“, a svečano je uručivana Titu, na glamuroznoj svečanosti u Beogradu. Na nogometnom stadionu „JNA“, „najveći sin naših naroda“ bi primio štafetnu palicu ( spozdravnim pismima i željama za sretan rođendan i dug život ) iz ruku nekoga od omladinaca ili zaslužnih sportaša, a njegovo obraćanje prepunom stadionu, praćeno je burnim ovacijama ... Nakon toga bi davao znak da „slet“ može početi, a na travnatom dijelu terena, započinjao bi raskošni igrokaz u slavu „Tita i revolucije“, praćen gromoglasnim pljeskom... Tisuće mladića i djevojaka, vojnika i studenata, mjesecima su uvježbavali točke koje će izvesti pred slavljenikom, a odabir onih koji će nositi „štafetu“ u lokalnim sredinama izazivao je silno uzbuđenje, pa čak i nesporazume – jer su nositelji ove „relikvije“ s pravom računali na probitke koje će im u budućnosti donijeti ovih pet minuta slave.

Ovaj duh jednoumlja nije ostavljao nikakvoga prostora za različito i drugačije, pogotovu u političkom smislu. Sve je bilo podređeno vladajućoj oligarhiji i protkano ideologijom do te mjere, da su i potencijalni neprijatelji sustava uglavnom unaprijed odustajali od uzaludne borbe i odlazili u inozemstvo.

Organiziranje političkih procesa bila je uobičajena praksa, a osuđenici te vrste tretirani su gore nego najteži kriminalci i ubojice.

Broz se, čini se, panično bojao atentata. Zbog ove njegove noćne more, gdje god bi putovao, bilo u zemlji ili inozemstvu, propratna pojava su bila masovna uhićenja i zatvaranja svih „sumnjivaca“, odnosno onih za koje se smatralo da bi iz političkih ili kojih drugih razloga mogli imati motiva za ugrožavanje njegovog života. Ljudi iz neposrednog okruženja maršala zaduženi za osiguranje, tvrde da je na Tita bilo ukupno 17 pokušaja atentata (*Ovu izjavu je dao Oto Pećnik, dugogodišnji načelnik VI. Odjela Udbe, odn. SDB-a Hrvatske, koji je bio izravno zadužen za njegovo osiguranje prigodom dolazaka u Hrvatsku. (HTV 1. program, dokumentarna emisija: Povijest nasilja, 25. kolovoza, 2003., 20,05 sati). ), a on sam (prema istim izvorima), hvalio se kako je 21 put izbjegao smrt, iako su „nepoznati atentatori“ te akcije „dugotrajno planirali“ i pokušali „profesionalno“ provesti. Na ovaj način htjelo se istaknuti ne samo hrabrost i besmrtnost Vođe, nego i sposobnost službi koje su ga osiguravale. Istini za volju, argumentacija za ovakve tvrdnje o silnim atentatima je prilično tanka, jer javnosti nije bio poznat niti jedan jedini takav slučaj, niti je itko zbog takvog djela pravomoćno osuđen. Sve se svodilo na naklapanja, sumnjičenja i optužbe na račun političkih emigranata ili pojedinaca iz redova „unutrašnjeg neprijatelja“, bez relevantnih i čvrstih dokaza. To je, među ostalim, poslužilo kao izlika za jačanje tajnih službi i organa represije, kao temeljnih mehanizama učvršćivanja i čuvanja poretka, čime se jačala diktatura, što je i bio cilj tako postavljenog sustava. Pod izlikom očuvanja „države“, „mira“ i stabilnosti, uvedena je neka vrsta komunističke strahovlade uz pomoć koje se kontroliralo sve što se događa u zemlji. Jugoslavenski komunisti odrekli su se Staljina, ali ne i staljinizma. Da bi se ostvarila apsolutna vlast i kontrola nad podanicima, razvijene su razne metode obračuna s „neprijateljima“ sistema („svih boja“ – kako se to kolokvijalno govorilo na partijskim forumima). Tako je izrazita manjina – komunisti su u vrijeme svoje najveće moći, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Jugoslaviji činili ispod 5% u odnosu na ukupno stanovništvo – imala apsolutnu vlast nad većinom. Oko milijun članova SKJ, donosilo je odluke i krojilo sudbinu 23 milijuna stanovnika, što je bilo potpuno u skladu s boljševičkim pogledom na svijet i društvene odnose.

Sve ovo skupa, neminovno je dovelo do stvaranja opozicionog stava kod brojnih pojedinaca i skupina, koji, ne slažući se s aktualnom politikom, mogu birati između odlaska na dugogodišnje robije, ili bijega u inozemstvo (u države zapadne Europe, ili prekooceanske zemlje).

Jačanju emigracije, pogodovala je liberalizacija iseljavanja, tj. „odlaska na privremeni rad“ u inozemstvo, do koje je došlo početkom šezdesetih godina, nakon što je ukinut dotadašnji oštri režim koji je regulirao prelaske državne granice i odlazak na trajni ili privremeni boravak izvan zemlje. Iseljenici su u državama u koje su dolazili formirali svoja udruženja i klubove, u koje su jugoslavenske komunističke vlasti ubacivale agente i doušnike.. „Proizvodnja neprijatelja“, bila je jedna od najvažnijih grana djelatnosti totalitarnog komunističkog jugoslavenskog sustava, što mu je omogućavalo pravdanje terora i u isto vrijeme drakonsko kažnjavanje svih (stvarnih ili mogućih) neistomišljenika, pa čak i onda kada su se oni nalazili tisuće kilometara daleko.

Postoje brojni nepobitni dokazi, da su partijski dužnosnici i njihova Udba, ne rijetko koristili i usluge međunarodnih kriminalaca i plaćenih ubojica, a primjenjivali su i sve metode staljinističkih ucjena i pritisaka, ne birajući sredstva.

Zanimljivo je, međutim, da je Brozov režim, iste (ili bar slične metode) rabio i kada su u pitanju bili otpadnici iz vlastitih redova. Ovo je postalo najočitije u vrijeme političkih previranja u razdoblju tzv. Informbiroa.

Nad projektima „novoga doba“ stražario je komunistički represivni sustav, tada (po brojnosti vojske, policije, pripadnika tajnih službi), jedan od najjačih u Europi.

Potpuni moralni pad, posvemašnji poremećaj sustava vrijednosti, nesposobnost izražena u upravljanju zemljom i gospodarstvom, a povrh svega dvoličan odnos prema vlastitom narodu, bile su deformacije koje je jugoslavenska socijalistička zajednica, kao klicu vlastitog raspada nosila od svoga nastanka.

Jugoslavija kao miljenica Istoka i Zapada, na geo-strateškom području za koji su se u vrijeme hladnog rata i jedni i drugi neprestano otimali, mogla je itekako iskoristiti ovu svoju prednost, što je i činila.

Mit o tobožnjoj „hrabrosti“ – pri čemu se Jugoslavija pod vodstvom Tita „po cijenu rata oduprla“svjetskoj socijalističkoj velesili, doista nema nikakvoga pokrića u realnim događajima, predstavlja samo najobičniju tlapnju koja se koristila isključivo u svrhu obmanjivanja vlastitog naroda.

Dovoljno je pratiti poteze koalicije koja je na vlasti u Hrvatskoj 2014. Kukuriku koalicije i predcednika Josipovića.

Hrvati nisu slavenski narod

Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina

Možete li dokazima potkrijepiti svoje tvrdnje da Hrvati potječu s Bliskog istoka, te da nisu Slaveni?

Postoje li, osim šahovnice, pletera, mjeseca i zvijezde (u stvari sunca), drugi simboli ili predmeti iz tog doba koji su se sačuvali do danas?

Nisu li mjesec i zvijezda simboli i mnogih islamskih naroda?

Kada su prahrvati stigli u Europu?

Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima?

Zašto ste se počeli baviti istraživanjem etnogeneze Hrvata?

Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu?

Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni?

Ako postoje dokazi o neslavenskom porijeklu Hrvata, zašto se službena povijest ne mijenja?

Kako je, uz toliko materijalnih dokaza o neslavenskom porijeklu Hrvata, moguće da je opstala službena verzija po kojoj su Hrvati ‘južni Slaveni’?

Hrvatska je povijest puna rupa i nedoumica. Zašto se to ni danas ne mijenja?

Je li istina da imate spreman tekst knjige o svemu ovome i da vam takvu knjigu nitko ne želi tiskati?

Pomozimo profesoru Galinu tiskati knjigu

August Harambašić (14. srpnja 1861. – 16. srpnja 1911.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i publicist. Pravoslavni vjernik, sljedbenik pravaštva i zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru, Harambašić je za života bez ikakve dvojbe bio najpopularniji rodoljubni pjesnik, čije su pjesme prožete motivima borbe za nacionalnu slobodu i spas domovine. Uređivao je nekoliko časopisa te prevodio s nekoliko europskih jezika. Haramabašićeve pjesme često su se inspirirale hrvatskom poviješću i njezinim velikanima.

Zrinjski-Frankopanka

Hrvati središnje Bosne opet u strahu

Neophodna je žurna i učinkovita istraga i rasvjetljavanje svih ubojstava

Ubojstva bez počinitelja

Iako se osam nerasvijetljenih ubojstava hrvatskih povratnika i policajaca u Travniku poput crnog oblaka nadvilo nad SBŽ-om i suživotom njezinih naroda, odgovorne u MUP-u SBŽ-a ubojstva kao zločini koji ne zastarijevaju ne brinu previše. Jozo Lučić (HDZ 1990.), ministar MUP-a u svojem mandatu skoro nikad nije ni spomenuo ubojstva u Travniku. O njima nije rekao nijednu riječ ni na prošlogodišnjoj tematskoj sjednici Sabora SBŽ o stanju sigurnosti. U MUP-u SBŽ kažu da oni nisu jedini koji vode istragu te nam obećavaju uskoro proslijediti odgovore na pitanja koja se tiču istraga o ubojstvima Hrvata u Travniku, a među kojima su i ubojstva dvojice njihovih kolega Perice Bilića i Ante Valjana.

Nesigurnost povratnika

Misno slavlje u spomen na žrtve Križnog puta

U nekoliko navrata prije i za vrijeme svečanog misnog slavlja u povodu 69. obljetnice Križnog puta isticano je kako iz svetišta u Macelju vjernici ne odlaze s ljutnjom i mržnjom, već spremni oprostiti i pružiti ruku pomirenja onima koji su to spremni prihvatiti.

U svojoj propovijedi biskup Gorski istaknuo je kako nije lako razumjeti istinu tog doba i mržnju kojom je ubijen toliki broj nedužnih. Također, dodao je, nije lako razumjeti ni činjenicu da se i danas šuti o tome, kada su žrtve odavno umrle, a i njihovi ubojice. Naglasio je da tko god u interesu ideologije krije istinu o zločinima i sam postaje zločinac.

U maceljskim šumama, na lokacijama Ilovec i Lepa Bukva, u 23 grobišta dosad su pronađeni posmrtni ostaci 1.163 osobe. Pretpostavlja se da je u okolici Macelja, na početku Križnog puta 1945. stradalo oko 12 tisuća osoba.

Dodao je kako je cilj udruge da se područje oko Macelja proglasi spomen područjem te da se sva grobišta na ovom području označe i istraže kako bi se saznao točan broj stradalih.

Od kada je taj ured ukinut, a posao istraživanja prebačen na Ministarstvo branitelja, godišnje se istraži jedno grobište, dok ih je u Hrvatskoj još neistraženo 940, rekao je Hebrang. Tužnim smatra što u 24 godine hrvatske samostalnosti nisu iskopani ostatci desetaka i desetaka tisuća pokojnika, ili barem obilježilo grobišta.

Laži Hrvoja Zovka

Ovo u svezi 'nagađanja i zabrane' izmišljotina je novinarke i urednice Maje Sever jer nikad nitko osim nje nije znao da je nešto što bi Hrvoje Zovko u novinarskom smislu napravio - bilo i zabranjeno.

Dokazi o naručenom dokumentarnom filmu Generali

Neizravan dokaz o Zovkovom autorskom uratku na temu Generali (osuđujuća verzija) dolazi od Kluba SDSS-a i Milorada Pupovca. On se sa saborske govornice zauzeo za zaštitu imena i djela toga istog Hrvoja Zovka temeljem prijave etičkom povjerenstvu HRT-a kojega je Zovko podnio protiv Dražena Miočića. Zovko je naime optužio bivšeg glavnog urednika Informativnog programa Dražena Miočića jer ga je 'vrijeđao na nacionalnoj osnovi' sve zbog njegovog (tj. Zovkovog) filma o generalu Anti Gotovini.

Neizravan dokaz da je Zovko radio optužujuću verziju dokumentarca je njegov glavni sugovornik, svojevrsni tumač događaja – Ivica Đikić. Zbog čega? U Đikiću je imao potpuno idealnog sugovornika za njegove optužujuće teze koje je bivši novinar Ferala, Novog lista i Pupovčevih Novosti Ivica Đikić s još dvojicom koautora objavio u knjizi 'Gotovina – stvarnost i mit', izdavač Novi Liber d.o.o. 2010. (Uprava Novog libera: Ivo Goldstein, Pavle Goldstein, Sanja P. Goldstein; Direktorica: Sanja P. Goldstein; Urednik Slavko Goldstein.)

Bit će zanimljivo vidjeti do kojih se sve ciljeva Zovko htio svojim uratkom probiti, s ovako lažnih osnova na samom početku, na koji se sve način poslužio svojim sugovornicima, tko je od sugovornika uhvaćen u zamku, tko se htio iskupiti a tko je svoju malenkost htio pretvoriti u veličinu.

Mesićevo viđenje povijesti, Dokumenta, Savo Štrbac ...

Na kraju, sudeći prema ranijim konstruktima Hrvoje Zovka može se pretpostaviti da je serijal Generali rađen prema dezinformativnim obrascima neprijateljskih službi koje od početka Domovinskog rata do danas prepoznajemo u uratcima prisavskih novinara.

Oni dolaze

Pročitao sam dosta knjiga o Bleiburgu i Križnom putu, ali ova me se najviše dojmila. Držim da je to zbog sljedeće rečenice ili činjenice: »S jedanaest godina pošlo je u Exodus dijete, s dvanaest godina vraćao se u svoj rodni grad zreo čovjek.« (str. 369.) Nekako uspijevamo shvatiti, barem tako mislimo, patnju odrasla čovjeka, ali kako shvatiti neljudsku patnju malog djeteta? U svakom zdravom ljudskom umu morao se tako urezati događaj spomenut na 196. str. Već su u logoru. Mali Ivan, glavni junak ovoga djela, pati zajedno s majkom. Otac je prije odveden. Odjedanput ugledaju kako partizani vuku nekog isprebijanog čovjeka. Ivan prepoznaje oca. Spontano trči prema njima i viče da mu ga puste. Dočekala ga je vojnička »bakandža« i odbacila daleko uz riječi: »Gubi se kopile«. Slika je to komunističkog odnosa prema pobijeđenima. Neuki i divlji satirali su one koje su držali »neprijateljima«.

Sljedeće su postaje autorovog Križnog puta opisanog u knjizi: Ljubljana, Vitkring, Bleiburg, Dravograd, koncentracijski logor Teharje, dva preodgojna doma u Celju. Iz Ljubljane polazi s ocem i majkom, u preodgojne domove dolazi sam, među skupinom od 40-ak djece. Nikada nije saznao tko se smilovao da ostanu živi. Zna samo da su ih pokušali preodgojiti. Opisuje to u trećem poglavlju. U prva dva inače opisuje odlazak na Križni put i sam Križni put. Iz prvog preodgojnog doma uspio je izvući živu glavu. Nemilosrdno su ih zlostavljali. Uz to su morali teško raditi. Djevojčice su se osim rada trebale brinuti i za bebe koje su stigle u tom konvoju zajedno s njima. Njih troje pokušalo je pobjeći. Uhvatili su ih, isprebijali do krvi, četiri stražara su ih odvela, ubrzo se vratila i više nikada nisu čuli za njih. Kada su pošli u obližnju školu, onda su ih zlostavljala školska djeca. Ivan je brzo shvatio da se ništa ne događa slučajno. Bila su to djeca iz komunističkih obitelji. Novi dom naizgled je sve promijenio. Prema njima odnosili su se pristojno. Ivan nije shvaćao što se događa. Tu mu umalo glave nije došao partizančić njegovih godina. Iznenada mu je izbila pjena na usta. Pokušao mu je pomoći, a on ga je uhvatio za grkljan i stegao. Spasili su ga u zadnji čas. Naučio je što znači ta nova »partizanska bolest«. I onda, njima malima, ponudiše vojnu karijeru. Izobrazba u SSSR-u. Otvorile su mu se oči. Promjenom odnosa mislili su od njih stvoriti »nove ljude«. Ali kako zaboraviti kroz što je prošao, kako izdati sve to? S druge strane kako sam preživjeti? Ipak, sve sretno završava jer po njega dolazi njegov biološki otac, s kojim se nije vidio od svoje prve godine života. Bio je, naime, usvojen.

SRPSKA VLADA U HRVATSKOJ!?

I u vrijeme SRH se daleko više vodila briga o nacionalnim ravnopravnostima po vodećim položajima. I nikada nije bilo više Srba u nekoj vladi SRH nego što ih ima sada u Milanovićevoj Kukuriku vladi RH, pa se obični Hrvat pita o čemu se tu radi. Da li Milanović smatra pripadnike hrvatskih Srba puno pametnijima, sposobnijima, školovanijima ili povjerljivijima. Tako sva ključna ministarstva RH zauzimaju pripadnici srpske manjine u RH. Ne radi se to o prebrojavanju "krvnih zrnaca" nego o stvarnoj ravnopravnosti Hrvata i ostalih manjina u RH. Vjerojatno da se radi o ovome zadnjem mjerilu povjerenja u englesko srbijansku političku strategiju na hrvatskim narodnim prostorima za što se posebno zauzima predsjednik s Pantovčaka Josipović. U njegovom Savjetu glavnu riječ ima Dejan Jović glavni mu savjetnik za tu englesko srbijansku strategiju nad Hrvatima i Hrvatskom. Sigurno bi to Hrvati zdušno pozdravili kada bi se ti i takvi ministri iskazivali odanima, sposobnima i poštenima u svome radu.

Primjerice na Dan branitelja grada Zagreba nigdje niti jedne riječi po javnim sredstvima priopćivanja, nigdje nikakve zastave. Jedino što su služene svete mise kao zadušnice za ovaj veliki dan zagrebačkih branitelja koji nisu bili malobrojni. Tisuće mladića i djevojaka iz Zagreba su bili po svim bojišnicama u obrani domovine od srpske agresije u Domovinskome ratu diljem zemlje ovoga glavnoga grada Hrvata. Vladajući su saborski praznik slavili smo nekakvim predavanjem u sabornici od strane predsjednika Leke. A dosta godina slavio se 30. svibnja glavnim danom državnosti RH, kada je to slavila cijela Tuđmanova Hrvatska. Hrvatski sabor je kroz povijest bio simbol državnog suvereniteta, bez kojega ni u vrijeme personalnih unija nitko nije mogao mimo volje Hrvatskog sabora donašati bilo kakve odluke sve do 1918. godine kada je Hrvatski sabor prestao s radom. Hrvatski narod mora obnoviti Dan državnosti na 30. svibnja jer Hrvatski sabor je bio glavni branitelj hrvatskog državnog suvereniteta kroz povijest.

HRVATSKI CINICI I CINIZMI

Grčki cinici (točnije: kinici) duboko su prezirali političku zajednicu i donošenje odluka glasovanjem ili kockom. Cijenili su individualnu krjepost i smatrali se građanima svijeta. Oni taj nauk nisu samo propovijedali, nego su tako i živjeli.

Te dvije zgode sjajno ilustriraju cinički diskurs. Odatle se razvilo nefilozofsko, razgovorno značenje riječi cinik: podrugljivi drznik, bestidnik, preziratelj ćudoređa i društvenih norma.

Pričice su zgodne, ali pripovjedaču ne služe na čast. Treba li ga podsjetiti na onu staru: Tko dobro luči, dobro uči? On je ponešto rekao o grčkim cinicima. Hrvatske je samo spomenuo u naslovu. Zar ne vidi da je tovar neuravnotežen jer je natovario samo jednu stranu samara?

Oblikovni je cinizam zapravo cinični diskurs. Ono što se u Hrvatskoj smatra ciničnim diskursom samo je frustriran, žestoko podrugljiv govor. Hrvatski cinici - od Ante Starčevića preko Ante Kovačića i Antuna Gustava Matoša do Damira Pešorde i Stiva Cinika - cijene individualnu krjepost, no oni je, za razliku od grčkih cinika, ne shvaćaju kao političku, nego kao etičku kategoriju. Ali podjednako drže do političke zajednice, društvenoga ćudoređa, društvenih norma. Oni stoga nisu kozmopoliti (građani svijeta), oni su patrioti (domoljubi). Kada vrište, rugaju se, žigošu osobne, društvene i političke opačine, oni to ne čine da sablazne. Oni tako brane svoj sustav vrjednota. Njih i njihov javni govor ne resi bestidnost. Prije bi se moglo reći da ih resi razdražena čednost i istančan osjećaj za oblik, kako u tekstu tako i u crtežu.

Tako je cijela hrvatska politika nakon Tuđmanove smrti postala jedan veliki cinizam. Političari izlaze na izbore u Hrvatskoj, a nakon izbora ne vode prohrvatsku, nego proeuropsku politiku. U popisu birača mogu se naći nepostojeće osobe na nepostojećim adresama. Birača je znatno više nego punoljetnih građana. Na lokalnim izborima može se glasovati samo u svomu prebivalištu, ali nikomu ne smeta ako prijateljska Srbija pošalje pet-šest tisuća glasača da podupru vladajuću koaliciju Sanaderova HDZ-a i Stanimirovićeva SDSS-a, sazdanu na pravosudnom progonu hrvatskih generala i samoubojstvima hrvatskih vojnika. U takvim okolnostima sve su parlamentarne stranke, kao što izjavljuju njihovi prvaci, već u prvom izbornom krugu doista pobijedile - narod.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević