SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

ŽIVOT ZA HRVATSKU!

„Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku"

- ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić);

- ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Pročitajte intervjuu koji je dao novinaru VL Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U "novom životu" nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena... Posljednjih nekoliko mjeseci koračam čvrstim koracima – kaže Zvonko Bušić, kojeg je jučer u Slavonskom Brodu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, predstavila kao novog člana te stranke.

Bio sam na dnu pakla

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se... Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

– Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta. Ta spoznaja me rastužila i natjerala da se politički angažiram, a na to su me često u razgovorima nagovarali i hrvatski branitelji. Uostalom i na meni je odgovornost da sam počnem sudjelovati u političkom životu – kaže Zvonko Bušić, koji je mislio postati član HSP-a. Međutim, kako se u HSP nisu htjeli učlaniti intelektualci u koje Zvonko ima povjerenje, nakon razgovora s Ružom Tomašić priključio se HSP-u dr. Ante Starčević. Predsjednica te stranke nudila mu je potpredsjedničko mjesto, ali on je to odbio jer, kaže, prvo se želi dokazati kao običan član stranke. Vjerojatno će biti nositelj liste u IX. izbornoj jedinici.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave...

Potvrda o poštenju

Tridesetog kolovoza u svijetu se obilježava Međunarodni dan nestalih osoba. Ovaj toliko značajan dan u današnjoj Hrvatskoj, u glavnim hrvatskim javnim medijima se ne spominje. Koliko nam je poznato, još uvijek se u Hrvatskoj traži oko 950 osoba, hrvatskih branitelja i civila. (Imam podatak da su se 2011. godine tražile 933 osobe.) Možemo samo zamisliti koliko je težak križ obiteljima, majkama i očevima, koji još traže svoje najmilije i nemaju gdje bar upaliti svijeću i pomoliti se. Mnoge majke i očevi otišli su i u vječnost sa tom najvećom tugom.

Nastojmo i na ovim predstojećim parlamentarnim izborima, usprkos "mainstream" medijima, dovesti u Hrvatski (državni) sabor što veći broj čestitih ljudi, koji će se na pravome mjestu zauzimati za prave vrijednosti i spašavati hrvatski narod i državu Republiku Hrvatsku, krvlju stečenu.

Uz srdačan pozdrav, s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov i pomoć, uz nadu da će se pronaći svi naši dragi i mili koji se traže!

Tako je govorio Otac Domovine

Tako je govorio Poglavnik

Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini: Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine..... Više

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju ratne siročadi u NDH Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.... Više

Srpska politika se oduvijek pa i danas bazira na lažima, mitovima, nasilju i prevarama. Iste principe njeguju i komunisti, pa i onda kada se lažno predstavljaju kao socijaldemokrati ili još lažnije kao antifašisti. Jedni i drugi, sustavno i bezočno lažu, kradu, ubijaju, progone, a pri tome svetački propovijedaju bratstvo, jedinstvo, slobodu i demokraciju. Lažni komunističko-četnički antifašisti i kada čine, potiču ili brane najveće zločine i zločince, prijetvorno glume vitezove slobode, mira i demokracije, a naivni Hrvati to ne shvaćaju. Srbi nakon svih zločina u Domovinskom ratu, opet uhićuju Hrvate, umjesto da Hrvati privedu pravdi sve zločince, četnike koji su klali i pljačkali u agresiji na Hrvatsku. Srbi opet oskrvnjuju spomenike hrvatskim braniteljima, umjesto da Hrvati sruše spomenike četnicima. Ništa čudno u ovoj zemlji čudesa u kojoj četnici rade u policiji, sudstvu, odvjetništvu, a branitelji pune zatvore, bolnice i groblja.

Ovih dana, 23. kolovoza se obilježava dan sijećanja na žrtve totalitarnih režima, zapravo je to dan antikomunizma. Tko antikomunizam u Hrvatskoj uopće obilježava? Osjeća li se u javnom životu i službenoj politici da je na vlasti HDZ? Je li SDP i kada sišao s vlasti? Osim vijenca, koje će prijetvorno položiti rijetki dužnosnici, jer smo usred izborne kampanje, što će još vlast učiniti vladajući manekeni, u odnosu na osudu komunizma i na nabujali povampireni četnički antifašizam? Organizatori, zaštitnici, nalogodavci i financijeri udbinih ubojica su na svim funkcijama. Truju nas, lažu i vrijeđaju, svakodnevno sa naslovnica vodećih medija i sa svih televizija, a posebno javne kuće zvane HTV. U krvlju stvorenoj Hrvatskoj udbaški arhiv i dalje čuva SDP, stranka sljednica zločinačke komunističke partije, ta zločinačka organizacija kojoj bi u svakoj demokratskoj zemlji bilo zabranjeno djelovanje jer je provodila državni terorizam i ubijala domoljube. Umjesto pokretanja postupka odgovornosti za državni terorizam, komunisti su favoriti i ovih izbora. Posebno radi pravila po kojima se odigravaju izbori i sudaca koji određuju pobjednika. Sportski rečeno izbori bi trebali biti trka na 100 metara. U okupiranoj Hrvatskoj trči se na način da SDP-ovi udbaši na izborima startaju sa 70 metara, medijski favorizirani Most sa 60, a opet prihvatljivi, umiveni i uškopljeni HDZ sa 50 metara.

Drsko je osvojiti deset olimpijskih medalja i to većinom bez potpore države Što oni misle da su u Oluji. Sport jedina hrvatska svjetla točka, jer je rezultat sportaša mjerljiv, a suci su stranci. Zato sportaše prati ista sudbina kao branitelje, dive im se moćnici, samo dok se treba slikati s njima, a onda im ni nagradu ne isplate kada se kamere ugase. Sportaši imaju osobnost, snagu i vjeru u ono što rade. Kukavni hrvatski vlastodršci, bez znanja, karaktera i vjere, provode naloge moćnika, zapravo svojih gospodara. Tako im Srbi s četnikom predsjednikom i četnikom premijerom zapovijedaju i određuju što smiju a što ne, u jugoslavenskoj republici Hrvatskoj. Kada bi naši vlastodršci imali i malo znanja, sposobnosti i vjere hrvatskih olimpijaca, već danas bi prekinuli sve diplomatske odnose sa Srbijom, uveli bi vizni režim Srbiji, pokrenuli bi kazneni postupak, raspisali međunarodnu tjeralicu i tražili izručenje četnika Nikolića i Vučića ili bi ih sami uhitili ako dođu u Hrvatsku, za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Kazneno bi gonili Pupovca, Stanimiroviča, Mesića i slične na koje se ne primjenjuju hrvatski zakoni. Smijenili bi napokon četnike u policiji, pravosuđu i medijima, a promovirali bi i na funkcije postavljali Srbe branitelje, a ne Srbe četnike. Amerika i Izrael idu u rat za spas jednog svoga državljanina, a bijedni i nesposobni hrvatski političari, kada im agresori uhićuju branitelje, kukavički šute i sramote državu i branitelje. Zašto se ne očituju predsjednica ni premijer, zašto šuti Orepić, gdje je Šprlje? Što će nam izbori ako ćemo opet potvrditi ove iste marionete koje su sada na vlasti, ili ne daj Bože, još gore, ako će mo opet izabrati Milanovićeve antifašiste?

U Srbiji su samo mitovi i halucinacije jedina stvarnost i zato ta zemlja budi čuđenje svih koji u nju zalutaju na ovakvom ili onakvom safariju, na putu iz Europe za Atenu, Istambul ili dalje prema istoku.

Srbi su tako, zahvaljujući polupismenom lažnom bravaru, moskovskom cinkarošu, Staljinovom likvidatoru iz španjolskog "građanskog rata" i "najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti", utjecali na svjetsku politiku preko Pokreta nesvrstanih koji je službeno zaživio u Beogradu 1961. godine.

Raspadom Jugoslavije Srbija je, kao i uvijek, izgubila sve ratove, no nije stekla skromnost, poniznost i odmjerenost svojih političkih stavova, već je "besnilo" postalo osnov uvijek iste velikosrpske tlapnje o "Srbiji od Berlina do Tokija"... I upravo tu dolazimo do retoričkog pitanja iz naslova, naime: zašto Srbe "hvata besnilo" u kolovozu?

Nikad kao u kolovozu politička Srbija nije jadna, sumorna i jadna kojom prolaze samo Turci na putu u Njemačku... ili iz Njemačke. Ostavljeni i zaboravljeni Srbi moraju vrištati u svoj "prelepoj državi tamo preko", no nitko ih ne čuje i nikog nije briga... osim Srba i Jugoslavena iz Hrvatske i BiH.

Srbija je poput Andrićgrada muslimana-pravoslavca Emira Nemanje Kusturice, zabavnog parka ni za koga u koji nitko ni ne želi doći! Srbi nešto buncaju o Oluji, o Stepincu, o Jasenovcu, o Hrvatima .... no sve su to nesuvisle priče o stvarima o kojima Srbi ne žele saznati istinu. Jer političkom vodstvu Srba Istina je ono što oni žele da je Istina! I zato ih nerviraju "ustaše" poput Hegela ili Schellinga... "Nemac je Nemac!"

Vratimo na političku scenu pogaženo dostojanstvo hrvatskoga naroda i hrvatske države!

Vjerojatno odmah razmišljate, pitate i odgovarate zajedno sa mnom, tko je pogazio hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo hrvatske države, Republike Hrvatske, krvlju stečene? Sigurno vam je jasno, kao i meni, da su to sve takozvane političke elite, koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine na dalje. Vidite gdje se nalazimo u svakom pogledu i da smo dovedeni na rub provalije.

Primjerice Srbija, koja je sve ratove izazvala i tolike zločine i ratnu štetu počinila, koju ne plaća, dužna je svega 29 milijardi dolara, a Bosna i Hercegovina, koja je također teško stradala od Srbije, ipak se oporavila i obnovila koliko je bilo neophodno sa zaduženjem u istom razdoblju od samo 4 milijarde dolara.

Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 23. kolovoza, Hrvatsko kulturno vijeće je organiziralo znanstveni simpozij o temi "Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941. - 1945. - Istina i monstruozne laži", koji se počeo održavati upravo na taj dan sjećanja, u Povijesnom institutu, Opatička 10, u Zagrebu, sa nastavkom u četvrtak, 25. kolovoza u 19:30 u Dvorani "Vijenac", Kaptol 29a u Zagrebu, a u petak, 26. kolovoza, uz autobusni prijevoz iz Zagreba, s programom u Jastrebarskom i sv. misom u tamošnjoj župnoj crkvi, u koncelebraciji biskupa i svećenika iz Hrvatske, Slovenije i BiH.

Četnici na vlasti u agresorskoj Srbiji provode i dalje sve vrste agresije osim zasad one oružane. Njihove mitomanske i zločinačke laži protiv hrvatskoga naroda, koje ponovno šire u cijeli svijet, nitko značajan na vlasti u Republici Hrvatskoj ne pobija. Čak ni onu o Šaranovoj jami kod Jadovna, za koju šire mit o 40.000 Srba ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu, s takvim podacima na ploči još iz 1961. godine, a znanstveno je dokazano i snimljeno 1999. godine da u toj jami nema ni jednog kostura. No, to u Hrvatskoj od visokih političara nitko ne smije reći!

Zoran Milanović, u čije vrijeme je Veljko Marić vraćen u Hrvatsku, koji je potvrdio taj srbijanski zakon, ali također i kratkotrajna desna vlast, ništa ne čine za spas nedužnog čovjeka, hrvatskoga branitelja, nego jedni i drugi, kao i takozvani Most, Živi zid i slični, i dalje nastavljaju sa svojim manipulacijama i varanjima naroda. Milanović, koji je omalovažavao i progonio branitelje pod šatorom i na Markovu trgu u crkvi, pred predstojeće izbore pozva predstavnike braniteljskih udruga i obećava, što bi narod rekao "Markove konake". Neki od njih se na žalost odazivaju, idući njemu na noge na zloglasni Iblerov trg u Zagrebu. Primjerice general Đuro Dečak, predsjednik Koordinacije udruga branitelja iz Domovinskog rata "Dr. Franjo Tuđman", sramoti dr. Tuđmana i većinu poštenih hrvatskih branitelja, podržavajući Zorana Milanovića. On između ostalog kaže: "Pa što ako Plenković i Milanović nisu bili branitelji?". Zar to nije isto kao kad bi rekao: "Pa što ako ste bili hrvatski branitelji? Pa što ako ste dali svoje dijelove tijela?", ili majkama: "Pa što ako su vaši sinovi i kćeri dali svoje živote?", ili djeci: "Pa što ako su vaši očevi dali svoje živote?". Više nego strašno. U svakoj normalnoj zemlji na svijetu takav general, koji je vjerojatno generalski čin dobio na prijevaru, iz debele hladovine i dobre zavjetrine, bi zaslužio i vojnu i pravnu najtežu osudu.

Stoga, Hrvatice i Hrvati, pamet u glavu i uzmite sudbinu u svoje ruke. Ne dajte se prevariti od političke mafije i takvih medija. Pomaknite se i odlučite za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskog života i za sve obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava - HSP, Hrvatska čista stranka prava - HČSP, Akcija za bolju Hrvatsku - ABH i Obiteljska stranka - OS, kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na tim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju. Osobnu ću biti, kao nezavisna kandidatkinja, na listi POMAK-a u I izbornoj jedinici, na 5. poziciji.

Za Hrvate sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, tj. u Bosni i Hercegovini, ostalim dijelovima hrvatske domovine ili bilo gdje u svijetu, koji glasuju u XI izbornoj jedinici, preporučam Nezavisnu listu proslavljenog generala Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, legendu Domovinskog rata Željka Glasnovića.

Na kraju, imam jednu zamolbu. Budući da nemamo gotovo nikakvih sredstava za troškove promidžbe, molila bih naše drage Hrvatice i Hrvate u domovini i svijetu da ako ikako mogu uplate makar minimalne priloge na račun Obiteljske stranke, na čemu unaprijed zahvaljujemo.

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj glas za hrvatski spas!"! Sretno nam bilo na parlamentarnim izborima 11. rujna 2016. godine i neka nas sve prati Božji blagoslov, po zagovoru Sveta Majke, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, svih hrvatskih svetih mučenika i našega sveca kardinala Alojzija Stepinca!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

ĐAPIĆ I ČUDNOVATI KLJUNAŠI-PRAVAŠI

Neuništivi razjedinitelji

Posebno je zanimljiva obustava takozvane “fašizacije i ustašizacije Hrvatske”, baš prije početka predizborne kampanje. A baš sam doma polomio sve križeve u kukaste, idealne za ovo kukanje u besparici i dugovima. Najedanput fašističke i ustaške hrvatske stranke ne postoje, a “srbojedi” Tešpeš i Ćorić doimaju se kao ugostitelji brze hrane. “Ustaški performer” Dražen Keleminac otišao je baš ovih predizbornih dana u Srb, na megdan Srbima u dane tradicionalnih četničkih “ustanaka” na Đurđevdan i Vidovdan. Niti on nije shvatio da ovaj put treba doći pod zastavu HSP-a, da nije tu da svojim nastupima pomiče HDZ prema sredini. Politički inženjering jako je moćan – i Keleminac i sve pravaške stranke ostale su ispod utjecaja Zlatka Hasanbegovića, koji se javno ogradio od NDH. Pri tome manipulatori namiguju naciji, u smislu da to mora tako biti, da je to politički mudro. Prema pravorijeku haaškog Tribunala, Velika Srbija posve je legitiman politički cilj, a mala Herceg-Bosna je anticivilizacijska tvorevina. Proizvedeni “fašisti” i “ustaše” HDZ-a trebaju privući desno izborno tijelo da glasuje za HDZ. Svatko će vam danas reći da Hasanbegović donosi više glasova pravaša i simpatizera pravaša među biračima nego što će ih osvojiti sve pravaške stranke zajedno.

Kako ujediniti autonomne osobe?

Problem su pravaške opcije bez povijesnog legitimiteta, kao i male demokršćanske stranke. Sve takve trebale su se za ove izbore suzdržati ili se pojaviti na koalicijskim listama HSP-a i HČSP-a, što je ponuđeno svim autonomnim osobama na našoj političkoj sceni, pa je u tome smislu poslana prihvatljiva ponuda i Dobroslavu Paragi i Željku Glasnoviću. Izuzimajući HSP i HČSP, ostalo pravaštvo je kupus, proizvodnja nereda, odnosno razbijanje pravaštva. Ante Đapić navodno je stigao u HSP unutar zadaće proizvodnje nereda. Došao je iz okruženja koje su kontrolirali Josip Manolić i Josip Perković. Ruža Tomašić je te 1991. radila u osiguranju Stipe Mesića, gdje je u rujnu čula zapovijed za smaknuće Ante Paradžika, zapovjednika HOS-a, koji se suprotstavio nastojanju vrha RH da se Vukovar što prije preda. Ruža je najavila da će razotkriti hulju koja je zapovjedila ubojstvo Ante, na tome je obećanju izgradila uspješnu “pravašku” i sveukupnu političku karijeru, ali je završilo po onoj narodnoj: obećanje ludom radovanje. Noćas nisam oka sklopio od same pomisli da je ubojstvo Ante Paradžika zapovjedio Branimir Glavaš. Nemoguće? Kog vraga zajedno peku ovih dana? O Stipi Mesiću i njegovim petljanijama Ruža profesionalno šuti. Koja je to profesija? Ubojstva i zloporabe zakonski smo obvezni prijaviti.

Poplava Vođa

Izvjesni Željko Glasnović, visok naočit čovjek, relativno obrazovan i načitan legionar, navodno branitelj i “ljuti branitelj”, glumi veliko nezadovoljstvo u odnosu na takozvani HSP HDZ, a u praksi je povukao snažan potez u interesu tih lažnih pravaša, koji su zapravo doušnička mreža i ubojice Udbe i Kosa. Naime, 5 do 12 Glasnović je prijavio znakovitu 911. “nezavisnu” listu. Osobno sam za to da nekim braniteljima dopustimo da ograde to što su oslobodili. Kako lustrirati branitelje i Lijepu našu od svih tih generala? Kako lustrirati pravaše i demokršćane od udbaške agenture? Za ne vjerovati, 5 do 12 Željka Markić zaključila je U ime obitelji i pripadne stranke Projekt Domovina da ne pripada nikuda. Pokušala je provesti referendum protiv prijeizbornog koaliranja, da bi na kraju svojom dosljednošću išla na ruku HDZ-u i SDP-u. Zar nije bilo prirodno da se U ime obitelji prikloni onoj koaliciji u kojoj je Obiteljska stranka? Da mi je nekako saznati koga će Željka stvarno zaokružiti? Ako pokret U ime obitelji i pripadna stranka Projekt Domovina nisu prepoznali opciju kojoj se mogu prikloniti, kako će aktivisti i članovi prepoznati opciju koju trebaju podržati?

Žalosno je i pretragično da u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi ni jedna parlamentarna stranka, pa niti najmoćnije stranke takozvane Domoljubne koalicije, ne prosvjeduje bar priopćenjem i ne osuđuje takvu užasnu monstruoznost, takvo nevjerojatno obezvrjeđivanje žrtava i provociranje, vrijeđanje i ponižavanje općih moralnih i civilizacijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i mukotrpno obnovljene, obranjene od agresije i oslobođene demokratske hrvatske države Republike Hrvatske.

Nije moguće da ona ne zna ili da ne vjeruje što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo. Divljačke četničke horde tada su presrele 2 vlaka sa hodočasnicima, najviše ženama i djecom, te starijim osobama, koji su se jednim vlakom, bez vojničke pratnje, vraćali u Drvar sa proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kod Knina, a drugim vlakom vozili na svetu misu u mjesto Oštrelj. Ukupno je pobijeno i bačeno u jame oko 600 hodočasnika, i to sa župnikom iz Drvara, svećenikom Banjalučke biskupije Valdemarom Maksimilijanom Nestorom, te je nastavljen genocid nad Hrvatima Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. Smrtno je stradalo tih dana oko 2.500 civila, Hrvata katolika i muslimana, uz najgore pljačke i palež domova.

Zar predsjednica i njezini savjetnici sve to ne znaju ili neće reagirati? Zar ne znaju da po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, članak 1 i 5, te Kaznenome zakonu, članci 156, 158 i 375, takvo uznemiravanje javnosti slavljenjem zločinaca mogu i da bi ga morali zabraniti?

Ovaj tekst pišem na blagdan sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja, koji su živjeli čestitim životom, te dugo čekali i strpljivo molili da im Bog podari dijete. Svoju djevojčicu Mariju su dobili u starijim godinama i tako su, kao omalovažavani i prezreni, jer su dugo bili bez poroda, obdareni najvećom Božjom milošću, kćeri koju je Bog odabrao za Majku svoga Sina, Spasitelja svih ljudi, ako dragovoljno prihvate njegovu otkupiteljsku žrtvu i, uz pomoć Duha Svetoga, ostvaruju njegov nauk u svome životu.

Molimo i zagovor sv. Ane:

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Hrvatski mentalitet:

August Harambašić

Silvije Strahimir Kranjčević

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

ZABRANITE VELIKOSRPSKA SLAVLJA NA HRVATSKIM GROBIŠTIMA! MINISTRU UNUTRAŠNJIH POSLOVA VLAHI OREPIĆU Vaše Rješenje o zabrani javnog okupljanja Autohtonoj – Hrvatskoj stranci prava pod nazivom "Predavanje o Domovinskom ratu" u Srbu od prvog do zadnjeg slova nije istinito. Više

Nema predaje! OREPINA S MILICIJOM NA PRAVAŠE Specijalna policija, potpomognuta velikim brojem pripadnika temeljne policije, započela je u 7 sati i 25 minuta postupak "oslobađanja javne površine uz antifašistički spomenik u Donjem Srbu od osoba i stvari", a izjavu o provedenoj akciji novinari će dobiti naknadno, rekao je Hini na mjestu događaja glasnogovornik Policijske uprave zadarske Elis Žodan. Dražen Keleminec kažnjen šestomjesečnom zabranom dolaska u Srb i novčanom kaznom... Više

U nedjelju, 17. srpnja, nakon vijesti o nasilnoj akciji hrvatske policije nad grupom aktivista AHSP-a, članova i prijatelja, uglavnom hrvatskih branitelja, koji su imali policijsku dozvolu za svoj šator i boravak na hrvatskoj državnoj zemlji u Srbu u Lici i koji su pružali pasivni otpor, te ih je policija odnijela u kombi vozila i uklonila šator, razmišljam cijeli dan s ogorčenjem i tugom. Pušteni su isti dan, a protiv organizatora Dražena Keleminca bit će podnesena prekršajna prijava.

Kako akterima tih okupljanja nije nepoznato da su toga dana učinjeni najstrašniji četnički zločini nad nedužnim hrvatskim civilima, najprije nad hodočasnicima iz vlaka koji ih je vraćao u Drvar sa proslave blagdana Sv. Ane u Kosovu kod Knina, kao i nad hodočasnicima iz drugoga vlaka, koji ih je vozio u mjesto Oštrlj, gdje je također bila kapelica Sv. Ane. Ukupno je, u obadva vlaka, bilo oko 600 hodočasnika, uglavnom žena i djece koji su bili poklani i bačeni u jame. Dalje je nastavljen masakr Hrvata katolika i muslimana u više mjesta istočne Like i jugozapadne Bosne, u Srbu, Krnjeuši, Boričevcu, Bosanskome Grahovu, Drvaru, Gornjem Vakufu, Donjem Lapcu i drugim obližnjim mjestima. Poklano je oko 2.500 ljudi a sela su im opljačkana i spaljena. Neke su žive bacali u vatru njihovih domova. Uz hodočasnike, ubijen je i župnik Vladimir Maksimilijan Nestor, a mladog Jurja Gospodnetića, župnika Bosanskoga Grahova, rodom iz Postira na Braču, su nakon užasnih mučenja još živog proboli i pekli na ražnju pred očima njegove jadne majke. Tom prilikom u selu Brotnju kod Boričevca stradalo je i 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce, koje su tjerali do jame u koju su ih i žive bacali.

Dakle, Milorad Pupovac obnavlja posljednjih godina u Republici Hrvatskoj, na svoju ruku, taj dan, iako Republika Hrvatska ima državni praznik Dan antifašističke borbe, 22. lipnja.

Hrvatski narod svoje žrtve ne zaboravlja i zato smo ogorčeni na provokacije, vrijeđanja i ponovno ubijanje žrtava, te ponižavanje hrvatskoga naroda i hrvatske države.

No, hrvatske vlasti se boje jednoga bijednog i zlog Milorada Pupovca i prave ruglo od hrvatske države, pa uhićuju one koji mirno prosvjeduju protiv slavljenja zločina, a ne sprječavaju one koji provociraju, vrijeđaju, uznemiruju javnost i slave zločine i genocid.

Neka vide da nas ne mogu slomiti i da smo uvijek Za dom spremni!

dr. Ružica Ćavar

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2016. POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Dimitrija Demeter

Nema predaje! Novo AUTOHTONA - HRVATSKA STRANKA PRAVA ZAUZELA SRB Pozivamo pravaše, branitelje, dragovoljce Domovinskog rata, Hrvatice i Hrvate, da nam se pridruže u iznošenju istine o Domovinskom ratu i četničkim zločinima u Srbu i drugim dijelovima Lijepe naše Domovine. Četnicima, jugofilima, crvenim boljševicima, komunistima, pupovcima, stanimirovićima, mesićima, pusićima, teršelićima, josipovićima, milanovićima i svim drugim mrziteljima Hrvatske države je zabranjen dolazak. Više

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Treba se izboriti za ravnopravnost glasovanja na parlamentarnim izborima Hrvata, hrvatskih državljana, sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te sa kvalitetnim listama izaći na predstojeće parlamentarne izbore u svim izbornim jedinicama, te svakako osigurati dobru kontrolu prebrojavanja glasova.

Bože, rasvijetli pamet i srce onim hrvatskim vođama koji kažu da su domoljubi i spasi Hrvatsku!

S vjerom i ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Istina ili laž!? Tajni računi hrvatske "elite" kod RBA Grupe - datum dokumenta 5. srpnja 2011. Dokumentacija Raiffeisen-Landesbank Steiermark AG iz koje se vidi koliko su poznate osobe imale novaca na računima u toj banci. 2011. godine je do sada objavljena na slijedećim portalima: seebiz.eu, hop-portal.com, maxportal.hr, dnevno.hr, itd. Ovdje, ograđujući se od možebitnog lažnog dokumenta, prenosimo tablični popis koji je objavljen na... Više

Nakon kratkog prekida, u nastavku svjedočenja pred Zemaljskim sudom u Munchenu, Vinko Sindičić je uz optužbe na Perkovićev račun naveo i imena plaćenih ubojica za koje tvrdi da su po izravnom nalogu Centara SDS-a u Rijeci i Splitu likvidirali Stjepana Đurekovića.

"U ubojstvu su posredno sudjelovala još dvojica koji su Branka Bijelića dovezli u Njemačku. To su bili Josipović Petar i Marin Modrić iz Rijeke. U Münchenu je bila i jedna žena koja je organizirala logistiku", rekao je Sindičić. Logistika, a to znači prijevoz oružja je išla preko tvrtke Jadroagent, dodao je. Branko Bijelić je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 2004. a Luka Sekula još živi u Švedskoj.

-Split je imao Sekulu u Švedskoj, govorio je jezike, drugi je bio analfabet, nije znao ni slova. 1974. nije sam mogao putovati, zato ih je bilo više, dvojica iz Münchena su ga pratila, morali ste ga dovesti da izvrši ubojstvo - rekao je svjedok.

- Pratnja su ubojicama bili Josipović Petar i Marin Modrić. Ivan Cetinić, voditelj odjela iz Rijeke, ga je podupirao. Oružja su u Bavarsku došla odvojeno. Tajna organizacija je postojala koja se bavila samo logistikom, imali su tvrtke. Imali su agente posvuda, kapetane na brodovima. Problem nije govoriti o ljudima iz SDS-a, nego o političarima iz partije - rekao je svjedok.

-Tri-četiri dana bili su u Münchenu, sve im je bilo pripremljeno, ključ, oružje - rekao je Sindičić. Ustvrdio je da otmica nije bila opcija, nego čista kikvidacija.

Na pitanje suca Daustera zašto je osporio svoje svjedočenje tijekom procesa Krunoslavu Pratesu koje je 2008. okončano doživotnom kaznom za Pratesa zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu i koje također tereti optužene Perkovića i Mustača, Sindičić je objasnio kako je to učinio kako bi se zaštitio. "Perković me nazvao i rekao da kod državnog odvjetnika u Berlinu poništim svoju izjavu pred sudom u Münchenu. Za povlačenje svjedočenja Perković mi je dao 13.000 eura", rekao je Sindičić i dodao kako je Perković financirao i obranu Pratesa.

-Pokušali su pokazati ubojstvo kao obračun emigranata - odgovorio je Sindičić pokazujući fotografije pištolja iz svežnja dokumenata koji je donio. Naredbe su dolazile iz Centralnog komiteta, dva mjeseca je trajala istraga, kaže Sindičić.

Dva su bila šefa službe - jedan operative i jedan politički postavljen, to su ova dvojica - Mustač je bio politički šef. Nije znao mnoge stvari, nije bilo hijerarhije, rekao je Sindičić i dodao kako ga progoni partija - kriptokomunisti, SDP, SPD. Optužio je Račana. Ja sam navodno Udbin ubojica, a Račan je demokrat, rekao je sucima svjedok.

-Perković je jednom pobjegao da ga samnom ne vidi Sanader. Perković je davao novac za obranu Pratesa, onaj tko je nosio novac prevario ga je za 10000 - upozorio je.

-Na sastancima u hotelu Laguna dogovorili smo sastajati se, tražio sam da priču oko Škotske riješimo. Poslao me da pucam na Stedula, koji je došao u Zagreb i s njim suradjuje. Slučajno sam izmakao jednom od 3 atentata koje su pokusali zbog ovoga u Münchenu, Bijelić mi je došao s pištoljem... Perkoviću nisam prijetio u Laguni. Perković je izgubio nadzor, ruku zavukao u naprtnjaču, i ja sam imao oružje - kaže Sindičić.

glasbrotnja.net

dragovoljac.com

braniteljski-portal.hr

bpz.ba

tjedno.hr

Povod ovom misnom slavlju bila je 110. obljetnica osnutka župe Bos. Petrovac-Drvar (1906.-2106.), 105. obljetnica osnutka katoličkog groblja u Bos. Petrovcu (1911.-2016.), te 75. obljetnica stradanja katolika ovih krajeva (1941.-2016.).

U ime odsutnoga načelnika općine Bos. Petrovac Zlatka Hujića bilo je nazočno četveročlano izaslanstvo., došlo je i nekoliko sugrađana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti.

Istaknuo je da je zidana župna crkva sv. Petra, po kojem Petrovac i nosi ime, sagrađena 1897. u samom središtu grada preko puta današnje zgrade općine, te da je srušena 1949., četiri godine nakon svršetka 2. svjetskog rata, po nalogu tadašnjih republičkih komunističkih vlasti.

Biskup je zahvalio i svim sugrađanima Bos. Petrovca nekatolicima na njihovim poticajima da se nakon toliko godina uredi i ogradi katoličko groblje u tome gradu, i zamolio je općinske predstvnike da načelniku Hujiću prenesu zahvalu i želju da se katolicima Bos. Petrovca omogući izgradnja manje crkve u kojoj bi obavljali vjerske obrede.

Nakon misnog slavlja nastavljeno je zajedničko bratsko druženje svih nazočnih pod obližnjim šatorom, a objedom je častio načelnik Hujić.

Planirana je i restauracija nekih starih oštećenih spomenika, kao npr. spomenik uglednomu petrovačkom ljekarniku Nikoli Turiću, koji je živio od 1808. do 1921., punih 113 godina.

UZ ROĐENDAN SLAVNOGA SKLADATELJA CRKVENIH PJESAMA, ISUSOVCA PETRA PERICE, ŽRTVE JUGOKOMUNISTIČKOGA REŽIMA

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Naime, ovim priopćenjem želi se umiriti, kako se kaže, veterane Domovinskog rata, riječima: "Poštovani hrvatski branitelji, sačuvajmo vjeru i strpljenje", jer da se nastavljaju svi započeti projekti glede rješavanja njihovih problema i problema stradalnika Domovinskog rata.

Po mome mišljenju, bolje bi bilo da je rečeno: "Svi mi, hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kao i većina hrvatskoga naroda i svih poštenih građana Republike Hrvatske, učinimo sve što je moguće, na demokratski način, da na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima ne dođe do promjene domoljubne vlasti, kako bismo mogli nastaviti započete projekte za rješenje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji, kao i za bolji život svih građana Republike Hrvatske.".

Iako je to rečeno sa dobrim nakanama, zapravo nije točno, jer hrvatski narod ima svoju hrvatsku domovinu već 14 stoljeća i za njezino stvaranje možemo zahvaliti Bogu i našim slavnim precima, koji su je ostvarili i kroz cijelu mukotrpnu povijest, uz velike žrtve branili.

Hrvatski branitelji u obrambenom Domovinskom ratu zaslužni su za obranu i oslobođenje današnje Republike Hrvatske od velikosrpske agresije i jednoga dijela Bosne i Hercegovine, te za obnovu samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda i ostvarenje suvremene demokratske nacionalne međunarodno priznate države Republike Hrvatske.

U Boki Kotorskoj, gdje, kako se kaže, svaki kamen govori hrvatski, do 1918. godine je bilo 70% Hrvata, a danas ih je oko 2%. U Bosni i Hercegovini, zajedno sa muslimanima, bilo nas je također oko 70%, u Vojvodini je do 1918. godine također bilo oko 50% Hrvata.

Čudnovati pravaši!

Stoga čudnovatim pravašima predlažemo da pomno pročitaju pismo Dida Vidurine i da tako nešto i nauče pa da se ubuduće više ne blamiraju sramoteći okolo pravaštvo:

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

Livno, 15.9.2014.

S obzirom na znanstveno utvrđenu činjenicu, još 1999. godine, da je Šaranova jama potpuno prazna od ljudskih kostiju, a što je vrlo lako i provjeriti, upitajmo što zapravo priređuje Milorad Pupovac i svi uz njega nad Šaranovom jamom, hoće li to biti i ove godine, te, ako bude, jesu li oni totalno poremećenog razuma zbog svoje mržnje i zločestoće ili hoće reći svima nama, kao i državnim dužnosnicima Republike Hrvatske da smo totalno ludi i nerazumni?

Otvoreno pitanje

Smiju li značajniji hrvatski političari i dužnosnici u Republici Hrvatskoj, pa i crkveni dostojanstvenici, zastupati i braniti istinu?

Ne može živjeti ni biti sam i zato se rađa od majke i oca, u obitelji. Druži se i surađuje sa drugim ljudima i obiteljima, te ima svoj narod i domovinu. Kao što obitelj želi imati svoj stan ili kuću, te u njemu svoj mir, tako i narod, u svojoj domovini, želi imati svoju državu, kako bi se organizirano vodila briga o općem dobru cijeloga naroda i svih građana te države, naravno u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama. Nije pravedno da se to pravo na državu osporava bilo kojem narodu, koji ima svoj teritorij, svoj jezik i kulturni i duhovni identitet, pa tako ni nama Hrvatima, koji imamo svoju državno-pravnu tradiciju na ovim prostorima svoje domovine već blizu 14 stoljeća. Posebno nam se to pravo osporava od 1918. godine, kada nam je od strane moćnika svijeta, prvi put u povijesti, nametnuto državno zajedništvo sa susjednim srpskim narodom i njegovom državom Srbijom. Znamo kakav smo velikosrpski teror, uz najgore diplomatske i promidžbene krivotvorine i blaćenje u cijelome svijetu, proživljavali prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i posebno nakon rata, sve do 1990. godine.

Znamo kakav je genocid doživio hrvatski narod u tome ratu, a posebno nakon rata, od strane velikosrpskog jugokomunističkog režima. Znamo kakve su se strašne laži i mitovi od strane velikosrba širili o ratnoj hrvatskoj državi, a mi nismo smjeli ni govoriti o svojim prevelikim žrtvama. Dočekali smo 90-e godine 20. stoljeća i željeli demokratskim putem obnoviti svoju samostalnu i suverenu državu. No, opet smo imali strašnu velikosrpsku agresiju i nezamislive zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom. No, uspjeli smo, velikim srcem i hrabrošću naših junaka, hrvatskih branitelja, a najviše uz Božju pomoć, uz velike žrtve, osloboditi okupirana područja, pobijediti velikosrpskog neprijatelja i sačuvati svoju međunarodno priznatu suverenu obnovljenu državu Republiku Hrvatsku. No, nakon smrti prvoga predsjednika, od 2000. godine dolazi ponovno neokomunistička vlast, uz pomoć antihrvatskih moćnika svijeta i svih značajnijih medija, koje su preuzeli, te nam se na sve načine uništava država, a četnički velikosrbi ponovno nesmetano vršljaju po Hrvatskoj i šire svoje laži, koje naši vlastodršci podržavaju i prihvaćaju.

Znamo da je do sada otkriveno blizu 2.000 mnoštvenih grobišta hrvatskih na prevaru zarobljenih vojnika i naroda, duž hrvatskih križnih puteva, sa stotinama tisuća ubijenih nedužnih žrtava, a da samo 0,13% otkrivenih grobišta potječe od NDH i ustaša, kao što je u svojoj knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", opisao dr. sc. Josip Jurčević.

Dakle, u pobjedničkoj Hrvatskoj, predstavnici nacionalnih manjina, posebno srpske, na čelu sa Miloradom Pupovcem, su se uzoholili, ne znaju što će od novaca iz hrvatskog državnog proračuna i postignutih privilegija, pa uz predstavnike svih drugih vrsta manjina vladaju nad šutljivom hrvatskom većinom. Udaraju nas svim mogućim sredstvima, kao Deklaracijom o nesnošljivosti i etnocentričnosti u Hrvatskoj, donesenoj u Puli 14. svibnja 2015. godine, osnivanjem, nešto prije, Antifašističke lige, tjeranjem nas većine, umjesto sebe, na suočavanje sa prošlošću, crtanjem nacističkih znakova, organizirano i bez posljedica upadanjem u stanove istaknutijih hrvatskih domoljubnih osoba i udaranjem, pa i ubijanjem bez da budu otkriveni i kažnjeni, jer ih državne institucije štite i podržavaju, kao i većina medija. Poštenim pripadnicima nacionalnih manjina, kakvih je najviše, to je neugodno, pa ne izlaze ni na izbore za nametnute svoje predstavnike, i žao im je zbog takvog odnosa prema hrvatskoj većini, zbog narušavanja međunacionalnog suživota.

Sramotno prešućivanje skandalozne laži o Šaranovoj jami

Godine 2015, 22. lipnja, bio je i velikosrbin četnik Aleksandar Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, a kao predstavnike Vlade Republike Hrvatske bio je ministar kulture Berislav Šipuš, koji je i sam govorio kako svi oni tu stoje nad desecima tisuća ubijenih nedužnih žrtava od strane ustaša i kako im i on odaje počast u ime Republike Hrvatske. Aleksandar Vulin, koji je i ranije, u više navrata, provocirao i vrijeđao hrvatski narod, pa čak i hrvatske branitelje u samoj Republici Hrvatskoj, u svezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovom prigodom je srcedrapateljno zazivao nebesa i vrijeđao hrvatskoga kardinala mučenika jugokomunističkog režima, najhumanijega čovjeka i sveca, Alojzija Stepinca, pitajući se kako će on u nebo sa 14.000 "ubijene srpske dece". Čudo da nije, kao na jasenovačkom popisu, spominjao izmišljenih 20.000 ubijene djece.

Reagirao je, svojim priopćenjem od 23. lipnja 2015. godine, objavljenim u Glasu Koncila od 28. lipnja, i Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije. Oni u priopćenju osuđuju vrijeđanje našega blaženika, ponižavanje Hrvata i gaženje istine, te zamjeraju vlastima Republike Hrvatske što to dopuštaju. No, karakteristično je da nitko do onih koji su reagirali ne spominje glavni argumenti protiv svih laži, a taj je da je baš ta jama stručno i forenzički, uz nazočnost policije, istražena, po zahtjevu Saborske komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, još prije 2000. godine, te da je ustanovljeno da u toj jami nema ni jedne ljudske kosti. O tome je prije par godina, opširno, u par navrata, pisao Hrvatski tjednik, a snimljen je i svima dostupan filma o tom istraživanju.

Pravo je Božje čudo i znak da su velikosrpski tvorničari laži baš slučajno odabrali tu Šaranovu jamu za centar svojih laži, te još 1961. godine na nju postavili natpis, koji tamo stoji i danas, o desecima tisuća tu ubijenih Srba od strane ustaša.

Stoga je jedini zaključak da hrvatski vodeći političari i dužnosnici, pa i dostojanstvenici Katoličke Crkve, to ne smiju govoriti, kako ne bi ispalo da brane ustaše.

Tako svi skupa bijedno gaze očiglednu istinu, a to nikako ne može na dobro izaći, kako u nas, a tako i u cijelome svijetu.

dr. Ružica Ćavar,

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U samo jednom danu ostala je bez sinova Dragana (20), Ljubomira (21) i Stjepana (25) te supruga Jure.

Anica, koja je i sama bila zatočena, uspjela je preživjeti strijeljanje te, noseći je u naručju, spasiti kćer Lidiju koja je ratne 1993. godina imala samo nekoliko mjeseci. Zbog žrtve koju je podnijela, Anicu Jurić kakanjski Hrvati s pravom zovu najhrabrijom majkom i suprugom. No, i najhrabriji vape za pravdom i istinom.

Postrojba je to, koja je, naglasio je Šljivić, dala ogroman doprinos u Domovinskom ratu. Čak 102 pripadnika Brigade HVO-a “Kotromanić” poginula su, a 135 ih je ranjeno.

SVETI ANTE PADOVANSKI

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Sv. Ante izlazi na glas

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

Smrt sv. Ante u Padovi

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Sv. Ante propovijeda ribama

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Sv. Ante sa malim Isusom

Sv. Ante proriče

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

LIPANJSKA POVELJA

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Alternativa

Kršćani

Glas naroda

Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

DA SE NE ZABORAVI - 4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.

NOVO ZLO IZ TRILATERALNE KUHINJE I DOMAĆE JUDE

Poštovani Hrvati i Hrvatice,

Ovo vam pišem da znate da ćemo zbog povećanja izvoza od u SAD 0.01 na 0.2% izgubiti državu. O oprezu, o sumnjama, o opasnostima ni riječi. TTIP je povoljan za Hrvatsku. Naš narod ima poslovicu: Budali je more do koljena. Ovo što sam dole napisala prije desetak dana treba ponoviti jer se nadvila crna opasnost nad Hrvatskom. Ruše se institucije, privatiziraju resursi, ukida pravni sustav, zdravstvo, školstvo, kultura, sve ide pod stranim profitom, a naši sabornici pijani od vlastite "pameti" stavljaju državu na bubanj.

Autor: Paul Craig Roberts

Ti tzv. „ugovori o slobodnoj trgovini“ nisu uopće trgovinski ugovori. Svrha tog „partnerstva“ koje su sastavile globalne korporacije je da se korporacije učine imunim na zakone suverenih država u kojima posluju. Svaki zakon suverene države bilo socijalni, zakon o zaštiti okoliša, o sigurnosti hrane, zaštite na radu, svaki zakon ili regulacija koja umanjuje profit korporacije smatra se „preprekom u poslovanju“. „Partnerstvo“ dopušta korporacijama da podignu tužbu koja obara zakon ili regulaciju i još obeštećuje korporaciju i plaća joj naknadu za štetu iz sredstava platiša poreza države u kojoj posluje. Pri tom korporacija je i sudac i porota i tužitelj.

Jedino izdajica, i to dobro plaćena izdajica, može potpisati takav ugovor. Po mom mišljenju i oporezivanje korporacija može biti odbaćeno jer umanjuje profit.

Trans-Atlansko i Trans-Pacififičkčo „partnerstvo“ se provodi u tajnosti. Razlog je očit. Ako bi ljudi znali kako su prodani nastala bi pobuna i protesti. Korporacije skrivaju i njihovi propagandisti u financijskim medijima. Oni mogu poricati moja otkrića ali ja nemam službenog dokumenta da se na njega pozovem. „Partnerski“ sporazumi su pregovorni. Prema Ustavu SAD-a ugovori /pregovori/ spadaju u nadležnost Kongresa a ne u nadležnost izvršnog tijela doznačenog Trgovačkom predstavništu koje ne predstavlja američki narod nego korporacije koje traže prednosti. Da bi izbjegli Ustavu SAD-a sporazumi su definirani kao Ne- Ugovori. Tako možete vidjeti kako su stvoreni temelji za korupciju.

Poštovani čitatelju,

Prošlog tjedna, 12. ili 13. svibnja, I program Radio Zagreba je u jednim vijestima objavio da je Ministarstvo vanjskih poslova na svojim stranicama objavilo Transatlanski Sporazum o Trgovini o Investicijama, Partnerstvu – TTIP .

Dok se vlada bavi sobom, sabornici ne dolaze na posao, predsjednik Orešković najavljuje rasprodaju Hrvatske u svom neoliberalnom zanosu, sporazum TTIP koji se u najvećoj tajnosti kuje već tri godine je provaljen.

Bilderberg grupa je na svom sastanku u Shantilly, pokraj Washingtona, 2008 godine, nakon dugog analiziranja psihološkog profila odlučila investirati u predizbornu kampanju Baracka Obame uvjerivši je da je elastičan i bez kralježnice i da će provesti sve što se od njega traži. Tako je preko Wall Street-a u njegovu predizbornu kampanju uložila 740 milijuna dolara, dva puta više nego u drugi mandat George-a Busha.

Europska Komisija koja je mistično neizabrano, nikome odgovorno tijelo, je odabrala pregovarače koji su u najvećoj tajnosti, u sigurnosnim sobama kao bunkerima, pod nadzorom stražara, ostavivši torbe, mobitele, laptope, kapute i sve moguće čuvarima. Pod stražarskom paskom tajno izabrani pregovarači su čitali predložene dokumente koje su napisali odvjetnici američkih korporacija. Onima koji su čitali dokumente bila je zabranjena pratnja eksperata, bilo im je zabranjen međusobni razgovor, čak im je bilo zabranjen i nakon odlaska pričati s drugima o tekstu i kometirati ga. Europska komisija se obvezala da tajnost tako ispregovaranog ugovora ne će otkriti 30 godina.

Da ne bih ja alarmirala javnost svojim riječima prevela sam niz tekstova iz pera najpoznatijih svjetskih stručnjaka, neovisnih novinara istražitelja i geopolitičara koji su šokantnim analizama alarmirali svjetsku javnost o onome što nam se sprema. Mada oni svi pišu o istom njihovo pisanje se u mnogome razlikuje i daje čitav niz dragocjenih informacija koje su pratile ovaj sramotni međunarodni skandal.

Katherine Frisk najbolje sažima što će TTIP značiti za Europu:

Cjelokupni ovaj medijski i politički kaos, koji se događa sa vlašću u Republici Hrvatskoj, svodi se na aksiom da u Republici Hrvatskoj, od 2000. godine na dalje, prema planu i programu moćnika svijeta, razrađenom u najmoćnijim psihološkim, sociološkim i političkim globalnim stožerima, ne smiju na vlasti biti hrvatske domoljubne stranke ni pojedinci koji bi djelovali u nacionalnom i državotvornom interesu hrvatskoga naroda. To je predviđeno provoditi uz pomoć domaće dobro plaćene neprijateljske pete kolone.

Kada su procijenili da ih ne mogu moralno slomiti, najvjerojatnije su ih smrtno ozračili, a neke druge monstruoznim optužnicama psihički i fizički slomili i u smrt poslali.

Što je sve ta vlast započela i uradila na destrukciji, rasprodaji, pljački i enormnom nepotrebnom zaduživanju Hrvatske, poznato nam je.

Budući da je Sanaderova ucijenjena bijedna vlast sve radila na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, kao i oktroirana vlast Jadranke Kosor, logično je bilo da, uz ostale medijske i ine prijevare, 2011. godine na red dođe Milanovićeva još gora vladavina.

Na Domoljubnu koaliciju, prije izbora, primijenjen je, kao u slučaju Hebranga, prokušani recept podmetanja neke malo drukčije, a slične opcije, novosmišljenoga Mosta, uz neviđenu potporu medija jednoj tobože spasonosnoj i poštenoj novoj političkoj opciji.

Kako se to nije smjelo dogoditi, nastala je među neprijateljima i svjetskim moćnicima konsternacija. Nova, teško dogovorena vlast u Republici Hrvatskoj, nipošto nije smjela profunkcionirati.

Otkada se formirala nova vlast, gotovo nikoga nisu smijenili i ništa nisu promijenili na bolje. Stalno su u defenzivi, a protivnici, unutarnji i vanjski, uz pomoć zaglušujuće medijske histerije i hajke, su u neviđenoj divljačkoj ofenzivi.

Gdje su sada naši stratezi, stožeri i prijatelji za demokratsku obranu od nasilja? Vjerujem da ćemo, uz Božju pomoć, naći izlaz.

Moćnicima svijeta smeta hrvatski obrambeni patriotizam i humani pozdrav "Za dom spremni!". Smeta im miroljubivi hrvatski narod, koji većinom politički pripada umjerenom desnom centru, dok malo desnije političke stranke, koje i ne zagovaraju nikakav ekstremizam, zbog medijske blokade gotovo uopće ne mogu doći u Hrvatski (državni) sabor.

Znamo za onu latinsku izreku: "Per aspera ad astra" ("Preko trnja do zvijezda"), ili, još važnije, onu biblijsku: "Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta." (Otk 3:15-16), ili, kako Isus reče: "Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).

Izdajnik je kuga

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Prvi lipnja je Međunarodni dan roditelja, ustanovljen od strane Glavne skupštine Ujedinjenih naroda 17. rujna 2012. godine. U toj rezoluciji se navodi da obitelj ima primarnu odgovornost za odgoj i zaštitu djece i da ona trebaju rasti u obiteljskom okruženju i u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja, s ciljem potpunog i sveobuhvatnog razvitka osobe. Kaže se također da roditelji imaju ključnu ulogu, kao staratelji i učitelji svoje djece, u njihovoj pripremi za sretan, produktivan i ispunjen život.

U tome im naravno treba pomoći obrazovni sustav, vjerske zajednice i svi ostali društveni čimbenici, na temeljima stabilnog i pravednog pravnog sustava.

Reforma koja se na zdravstvenom, odnosno spolnom području temelji na seksualnoj pedofilskoj revoluciji Alfreda Kinsleya o djeci kao seksualnim bićima od rođenja, a što je tobože znanstveno dokazano u praksi spolnim zlostavljanjem djece, tj. kaznenim djelima, ne može biti dobra reforma.

Davno je u narodu rečeno: "Boj se laganoga!" i "Ništa se veliko bez velikoga truda ne može ostvariti!".

Kad govorimo o reformi obrazovanja, pored prelijepe i prirodno bogate naše zemlje, ne bismo smjeli zaboraviti ni na riječi Karla Wagnera: "Tko god ljubi svoju Domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodovima zemlje, ni u bogatstvu klime. Izvor svakoga krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti".

Na ljutu ranu ljuta trava

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Tako je govorio Poglavnik

Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!

Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

Ante Kovačić

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Eugen Kumičić

Silvije Strahimir Kranjčević

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Izdajnik je kuga

Pravaši poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića su pod zemljom, ubijeni od izdajničke ruke, a ovakve mizerije se izdaju za pravaše...

Mediji pišu da se ove godine u rodnom selu Josipa Broza u Kumrovcu na manifestaciji s nazivom Dan mladosti-dan radosti okupilo na tisuće pobornika Jugoslavije i Broza, a da je glavnu riječ vodio bivši žalosni predsjednik Republike Hrvatske – Stjepan Mesić, inače i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca (SABA) Hrvatske.

Bljuzgao je i dalje sve u istom tonu, popraćen zvucima harmonike, ali nismo čuli da se dotaknuo onih koji su stvorili hrvatsku državu, jer mu oni, baš kao i Hrvatska, očito više ništa ne znače, poglavito ako u njoj ne vidi ono što je vidio (i osjetio) ranijih godina, tj. da mu hrvatska država jedino služi kao „kasica-prasica“.

Protivnici svega što hrvatski diše, mogli su kupiti suvenire vezane uz zločinački lik Tita, komunističku partiju i bivšu Jugoslaviju. U ponudi su bile majice, kape partizanke, crvena zvijezda petokraka, uniforme JNA, bedževi, jugoslavenske zastave i drugo.

Za njih kao da hrvatska država ne postoji. To je za te i takve tek donekle i razumljivo, ali…gdje je sada reakcija policije, Državnog odvjetništva, Uskoka…? Zar nitko od njih ništa nije vidio ni čuo, zar je normalno da se po Hrvatskoj ljudi šeću u uniformama zločinačke JNA, da nose zvijezde petokrake i mašu jugoslavenskim zastavama, i ono što je najgore – pljuju po hrvatskim braniteljima i stradalnicima te hrvatskoj državi?

Sramotno je da 25 godina nakon početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku i usred Zagreba kolo vode bivši Udbaši, komunjare, izdajice, dezerteri i slični.

Ne, za to se nismo borili!

1. Da se promijeni ime Trga maršala Tita u Zagrebu,

2. Da se zakonom zabrani promicanje komunizma u Hrvatskoj, vodeći se primjerom Poljske koja je ovh dana donijela takav zakon

3. Da se podupre inicijativu Hrvata Brazila da se ukloni ime Avenida mareshalo Tito u Sao Paolu i

4. Da se Vladi i Hrvatskom Saboru uputi zahtjev za donošenje Zakona o lustraciji.

Zahtjevi su aklamacijom prihvaćeni. U raspravi je podržana akcija HNES-a da se Vesni Pusić onemogući kandidaturu za mjesto glavne tajnice UN.

Na tribini je predstavljena nova knjiga Zvonimira Šeparovića: „Lustracija, rasvjetljavanje naslijeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima.“

Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Quo Vadis Hrvatska državo?

Poštuju li se u hrvatskoj državi hrvatski zakoni i duh tih zakona u odnosu na sve procesuirane?

Na osnovu svih činjenica i donešenih presuda u posljednje vrijeme, poglavito protiv hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata razvidno je koliko je hrvatsko pravosuđe ovisno o diktaturi političkih snaga u državi. Nedavne presude jednom od zapovjednika obrane Vukovara i organizatoru obrane Vukovara Tomislavu Merčepu, heroju Domovinskog rata, kao i Tomislavu Duiću, hrvatskom branitelju, koji je dio rata proveo na dužnosti u Lori, ukazuju na svu apsurdnost hrvatskog pravosuđa i nastavak bjesomučne hajke na hrvatske branitelje.

Kome smeta Tomislav Josić?

Može li i jedan hrvatski građanin ili institucija, ako bude po bilo kojoj osnovi sudski proganjan u hrvatskoj državi, od strane hrvatskih pravosudnih tijela, očekivati pošteni sudski proces? Po dosadašnjim presudama, očigledno ne! Zašto?

Hrvatski građani imaju pravo na demokraciju, a ne na totalitarizam.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Pismo dida Vidurine suprotiva akademiku... AKADEMIČE REINER, SAMO PRIPUZI I MIZERIJE ANTIHRVATSKE NE ŽALE ZA NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM! -  A moj dide šta si mi se sad ti zamisli', gurka mala Marica dida svoga. - A dite moje, smiši se did, šta ću ti kazat, jad i nevolja šta je 'Rvatsku našu snašla sa ovakvom pripuzničkom vlasti mi nikako ne izlazi iz glave. 'Ko je moga' mislit' '91. da ćemo na ovo spasti dvijetisuće i neke u svojoj državi, da nam udbaši i udbaška dica, nama Hrvatima, život i dan danas kroje, e Bože dragi, pa zar smo za ovo krv lili, upire did pogled u nebo. Više

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

Kao što smo vidjeli, a mnogi od nas i sudjelovali, u subotu, 21. svibnja, u Zagrebu je održana vrlo uspješna manifestacija, prvi hrvatski nacionalni "Hod za život", kao dio međunarodne inicijative koja se održava u više gradova zapadnoga svijeta.

Na Trgu kralja Tomislava okupilo se razdraganih oko 15.000 ljudi. Bilo je najviše mladih i obitelji sa djecom, sa puno balona i zastavica. Hodalo se mirno i dostojanstveno, s pjesmama životne radosti, do Trga bana Josipa Jelačića, gdje bio upriličen glazbeni program.

Tako je i ovoga puta njih nekoliko prepriječilo nama put, pa je i policija imala posla.

Oni ističu svoja prava na izbor, kao da je normalno da netko može izabrati napraviti najveće zlo drugome, ili pravo da raspolažu svojim tijelom, kao da im to netko brani, da svoje tijelo ne dovode u situaciju da nastane tuđe tijelo ako to ne žele.

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece. Pisali smo i požurnice Ustavnome sudu, obraćali se za pomoć i pučkom pravobranitelju, ali je sve bilo uzaludno. Ustavni sud Republike Hrvatske odnosi se potpuno ignorantski prema našim inicijativama. To sve znači da populacija nerođene djece u današnjem svijetu ni u Hrvatskoj nema nikakve stvarne društvene i zakonske zaštite.

Moralni zakoni

No, na tome planu situacija je sve gora i u svijetu i u nas. U mnogim zemljama uvode se u legalnu uporabu, a i kod nas se mogu nabaviti pilule za pobačaj RU486, što, pored svih ostalih ubojstvenih sredstava, predstavlja pravi holokaust protiv začete djece ili pesticid, kao da se radi o gamadi, sa nesagledivim posljedicama za psihičko i fizičko zdravlje žene, a posredno i muškarca, kao i cijelog ljudskog društva, a pogotovo zapadnih zemalja, naše Hrvatske i cijele Europe, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju.

S druge strane, radi komercijalnih interesa, među mladima se propagiraju sve vrste nemoralnosti na seksualnom području, legalizacija droge i sve drugo što im uništava budućnost.

Također vidimo da bi u naše vrijeme neki ljudi, pa i vrlo utjecajni, htjeli na te zločine čak prisiljavati i liječnike, koji su prisegli da će apsolutno štititi ljudski život, od samoga začeća, te bi im ukinuli i pravo na priziv savjesti, kao i medicinskom osoblju, koje bi, valjda protiv svoje savjesti, moralo u tim zlim činima sudjelovati.

Ako se začeće, makar i slučajno, dogodi, jer ljudi su ipak i slaba bića, onda svakako takvim osobama treba pomoći da se začeti život sačuva, a ne da ga se uništi. Osobito treba pomoći ljudima u braku, gdje je jedino normalno i prirodno mjesto za rađanje i odgoj djece, ako su, zbog bilo kojih razloga, obitelji u nevolji.

Moralno je nedopustivo da se zlo odobrava putem zakona, a što ide na savjest svih nas u takvoj državi. Žalosno je da se putem medija i na sve druge načine stvara atmosfera da je normalno civilizacijsko dostignuće da se putem zakona mora omogućiti nasilje protiv života svima kojima to padne na pamet.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Mate Ćavar

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Hrvatski mentalitet:

Borba Hrvata

Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Marija Dubravac Brisbane

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA

NAŠIM MUČENICIMA

KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, „Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama“...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule „Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Marija Dubravac Brisbane

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

BOLNO SJEĆANJE

Poetessa

Borac za hrvatsku istinu

Mirjana Emina Majić

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.

Zagreb je 1945. "oslobođen" od hrvatstva!

Ne zločinac, nego megazločinac i špic genocidaš Drugoga svjetskog rata, koji je u zločinačkoj reprezentaciji zauzeo špic 9. mjesto po odgovornosti za 1.172.000 žrtava. Bio sam prisutan na dva takva tužna skupa. Na prostoru ispred HNK, i nekoliko stotina metara ili cigar duvana dalje, na Trgu bana Jelačića, u prostorijama Zbora udruga Hrvatski ratni veterani. Ispred HNK se već tradicionalno rasklimavaju i pripremaju za skidanje, za Zagreb i za Hrvatsku, sramne metalne zločinačke ploče, u narodu već opjevane. Maršalova ploča rasklimana, potrgo je vjetar sa Sljemena.

Optužene su političke elite, da ovu zemlju drže u raljama prošlosti, s Titom kao najvećim ubojicom i simbolom najvećeg genocida i gubitka u narodnoj povijesti. Kosti pobijenih ne poznaju strah, nego samo čuđenje prema potomcima koji drže ovaj sramni Trg maršala Tite. Rijetko doživljeni takav govor, popraćen dugačkim pljeskom, održan je, sat vremena kasnije, u samom središtu Zagreba, koje središte su još 1965. godine s visokog nebodera zasuli letci, kojima su današnji govornik i njegovi nacionalno svijesni i hrabri prijatelji obavještavali narod, da Zagreb 8. svibnja nije oslobođen nego da je pao. Uslijedila je robija na kojoj se još više upoznao sa svom hrvatskom tragičnošću, hrvatskim mučenicima i stotinama hrvatskih Mandela.

" Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja" (Aleksandar Ranković, Politika, 1951.). Od toga je 95 posto bilo Hrvata; bilo branitelja, bilo pristaša, bilo uspješnika u raznim područjima života. Hrvatska pomirba da. Ali nema pomirbe bez iznošenja potpune istine i isprike. Narode, oprosti! Bili smo prevareni ideologijom... Nismo za skidanje glava. Ali lustracijom se moraju ukloniti sa svih javnih funkcija nositelji jugokomunističkog totalitarnog sustava. Savez domoljubnih stranaka i udruga da. Ali da te domoljubne družbe vode čiste i prave hrvatske snage, a ne bivši jugopartijaši i milicajci, koji su klicali tito-partija, i od staljinista postali turbokapitalisti.

POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

“Pisana riječ je danas najmoćnije oružje koje je ostalo Hrvatima i Hrvaticama, i to poglavito domoljubno štivo, koje se zatire i proziva nacionalističkim, fašističkim, i nazadnim. Knjiga “Dnevnik jednog unuka” pisana je 3 godine, uporno i ustrajno te ću je sa radošću predstaviti svim gostima. Specijalni rat koji se vodi protiv nas u Hrvatskoj je nemilosrdan, a u knjizi su opisani svi dijelovi i fragmenti koje sam povezao, kao i spregu između institucija koje rade na uništavanju braniteljske populacije. Sve je dokazivo, kao što je i vidljivo. Zašto šutjeti i trpiti? Zašto je toliko četnika u policiji? Zašto je toliko profitera, političara, veleizdajnika zaštićeno SOA-om? Očito je da postoje samo iz tog razloga, kojeg sam naveo – sami sebi su dovoljni jer su ujedinjeni!”, kazao je hrvatski branitelj iz Vinkovaca, Ivan Dujmić.

Marko Francišković o knjizi:

– Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan.

U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se 184 hobotnice na svim razinama – od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija… Na koncu zaključuje ispravno:

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

Ovaj poticaj na sv. misu i molitvu za Domovinu, po zagovoru Sveta Majke, uz klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, prihvatio je prečasni Zlatko Golubić, župnik župe Pohoda Djevice Marije u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu.

Župnik mons. Zlatko Golubić imenovan je 2013. godine župnikom ove drevne zagrebačke župe i znamenite crkve Sv. Marije, koja je na tome mjestu već blizu 700 godina. Prethodno je bio dugogodišnji župnik u zagrebačkom podsljemenskom naselju Markuševcu. Rođen je u živopisnom kraju zavičaja našega blaženika i sveca kardinala mučenika dr. Alojzija Stepinca i s njim je rodbinski povezan. Svećenik je duboke vjere i ljubavi prema Bogu, Crkvi, narodu, domovini Hrvatskoj i svim ljudima.

Tako su mnogobrojni vjernici, u srijedu, 4. svibnja u 11 sati, srdačno prihvatili sv. misu, molitvu i klanjanje pred Presvetim za našu dragu, uvijek ugroženu Domovinu. Tako vidimo da je i u današnje vrijeme, posebno od 2000. godine na dalje, Hrvatska velika žrtva specijalnog rata vanjskih i unutarnjih antihrvatskih snaga i da su te sotonske snage u velikoj ofenzivi. Oduševljeno smo molili molitve i pjevali pjesme pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a molili smo i krunicu Božanskome milosrđu, te na kraju pjevali "Kraljice Neba" i "Bože čuvaj Hrvatsku".

Drage sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati koji ste u Zagrebu, iskažimo svoju ljubav i brigu za našu domovinu Hrvatsku, za koju smo dali tolike žrtve naših najmilijih i nas svih i dođimo u crkvu Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, te se molimo i klanjajmo pred Presvetim svake srijede u 11 sati, da Bog, po zagovoru Sv. Majke i sv. Josipa čuva, zaštiti i spasi našu Hrvatsku.

Sjetimo se u molitvi i na sve naše mučenike, koji su kroz cijelu povijest dali svoje živote na oltar Domovine za našu slobodu, kao i na sve zaslužnike kroz povijest, koji su se zauzimali za državnost i slobodu Domovine.

Zamislimo samo kako se tadašnji hrvatski narod osjećao i kakvo poniženje je doživio kada mu partnerska država, jer smo bili samo u personalnoj uniji, za sve zasluge u borbi protiv osmanlijskih osvajača, na prevaru odrubljuje glave vodećim predstavnicima i posebno banu nekad slavnog samostalnog hrvatskoga kraljevstva. Te moćne hrvatske plemiće obitelji Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih bile su potpuno uništene.

Stoga dođimo u ckrvu Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu i pomolimo se s pijetetom i sjećanjem na sestru Juditu Petronilu i njezinu cijelu obitelj hrvatskih velikana Šubića Zrinskih!

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Marija Dubravac Brisbane

Obitelji mučki ubijenih branitelja su neutješne. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. U Borovu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

(Izvađeno iz starih knjiga i zapisa)

Uvod

Starost hrvatskog imena

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

Kakva mora biti domovina?

Šta je politika?

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Riječi kralja Petra Svačića

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Prvi Frankopan

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

Stoku uvijek netko vodi

Šta su bili austrijski konjidenti?

Kako je došlo do »Obzora«?

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Debata o trapistima u hrvatskom Saboru

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Ban i pan

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

Četiri Starčevićeve šale

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Tri Radićeve opservacije

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pregršti šale od fra Grge Martića

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

U logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati!

Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Vjerojatno razlog leži u običnoj ljudskoj taštini. Ne možete pisati da je u logoru bilo opereta ili nogometnih i odbojkaških turnira, dok vam ja, Slavko Goldstein, ne kažem da ih je bilo. Moći ćete pisati da je Jasenovac do 1945. bio radni logor u kojem nije bilo masovnih ubojstava, ali tek kad ja to prvi napišem. Vjerojatno mu je bilo krivo kad je u našoj knjizi pročitao da su zatočenici uz napjeve iz Male Floramye i Grofice Marice izveli i jednu cijelu-cjelcatu operetu! Za koju su sami napisali tekst i glazbu. Stoga je to za sada prešutio.

U stvari, za godinu dana od izlaska naše knjige, nije se pojavilo ozbiljno osporavanje njezinih podataka i zaključaka. Kritičari su uspjeli pronaći tek jednu pogrešku - na 14. stranici umjesto Mladen Lorković treba stajati - Erich Lisak. No citat, u kojem se govori o dva slučaja puštanja iz logora, sa 350 i 400 amnestiranih, savršeno je točan i potkrijepljen dokumentima. O tome kritičari ne kažu ni riječi.

Predstoji još mnogo posla. Nije lako razgovarati uz propagandnu indoktrinaciju koja traje već više od 70 godina.

Stoga će i naše društvo nastaviti s istraživanjem jasenovačkog fenomena. U tome nam pomažu i brojne donacije istinoljubivih ljudi iz domovine i inozemstva. Jednog će dana u jasenovačkom muzeju, uz ostalo, morati biti izloženi popisi puštenih i amnestiranih osoba. Naše društvo do sada je pronašlo cjelovite popise pet logorskih amnestija u kojima je pušteno 1485 zatočenika. Imamo i dokument prema kojem se već 1942., za 10. travnja, prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, priprema amnestija. Za sada još nismo pronašli popis puštenih tom prigodom, ali sustavnim radom i to će se pronaći.

Tako ćemo na različite načine, uz stotine dokumenata dostupnih već u hrvatskim arhivima, te izjavama vjerodostojnih svjedoka, i dalje dokazivati da popis od 80.000 imena, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu.

Pisat ćemo o ljudima kao što je bivši zatočenik Ivan Šoštarić, koji je imao moralne snage javiti se 1999. Dinku Šakiću i ponuditi mu se za svjedoka obrane. "Čitao sam mnogo o Golom otoku i ruskim gulazima. Jasenovac je prema tome bio sanatorij", napisao je Šoštarić. Njegov dolazak na sud spriječen je vrlo efikasno. Rasprava o zbivanjima u tom logoru neminovno će otvoriti pitanja i o karakteru cijele Nezavisne Države Hrvatske. Naši se kritičari, izgleda, toga najviše i boje.

Da o toj "pobjedi" nitko ne piše u pozitivnim tonovima. I da su "pobijeđeni" postali pobjednici. Samo to još treba priznati u nekom od hrvatskih javnih medija.

U Večernjem listu od subote, 16. travnja, na 3. stranici, imamo tekst novinarke Ivane Rimac Lesički, pod naslovom: "U riječkoj bolnici 85% pacijentica odabralo je medikamentozni pobačaj" i nadnaslovom "KBC Rijeka jedini je, prije godinu dana, uveo abortivnu pilulu, pa su žene napustile kirurški način abortusa, koji je dvostruko skuplji i nesigurniji od nekirurškog".

Nevjerojatno je, ali istinito, apsolutno se ništa ne piše o moralnoj strani takvih strašnih odluka, kao da se i ne radi o ljudskim bićima, i to najnedužnijima i najnemoćnijima, i na mjestu gdje bi trebali biti najvoljeniji i najsigurniji. Budući da svi razumni ljudi prihvaćaju činjenicu da ljudski život počinje od začeća, jer kako bi uopće drukčije počeo, te da je za sve nas koji smo rođeni prirodno da volimo svoj život, a da nas, naravno, ne bi bilo da nam je netko prekinuo život u tome prvome razdoblju, logično bi bilo da se svi zauzimamo da čovjek uvijek bude subjekt i jednako pravno zaštićen u svakom dijelu svoga života. I u našem pravnom sustavu nerođeno dijete je pravno zaštićeno i ono je subjekt u slučaju kada se radi o njegovim nasljednim pravima na neku imovinu ostavitelja, kao da je već rođeno. Pravno je zaštićeno od protupravnog prekida njegova života (Članak 115. važećeg Kaznenog zakona), ali, gle apsurda, nije zaštićeno od zakonitog prekida njegova života. To u praksi znači da je važnija nekakva imovina, nego li je važan sam život ljudske osobe.

Tako u praksi imamo totalnu diskriminaciju, čak do ubojstava, u odnosu na različita razdoblja ljudskoga života. U reklamnom članku u rečenom broju Večernjeg lista, ništa se ne govori o štetnosti tih medikamentoznih sredstava za duševno i tjelesno zdravlje žena, niti o opterećenosti savjesti liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja, koje u tome činu sudjeluje, a kojima je etička i profesionalna dužnost štititi i čuvati ljudski život, a ne hotimično ga prekidati. Liječnici kod prijema diplome polažu i prisegu da će apsolutno štititi ljudski život od samoga začeća, te da ni pod prijetnjom neće dopustiti da se njihovo medicinsko znanje koristi protivno zakonima humanosti. Glede tih medikamentoznih sredstava, pilule nazvane R486 ili Mifegin, koja se koristi za prekid života nerođenog djeteta do 9. tjedna trudnoće, potrebno je reći da može imati vrlo štetne nuspojave i posljedice. Krvarenja u većini slučajeva traju 1-2 tjedna, a kod 10% žena traju mjesec i više dana. Žena može toliko iskrvariti da su joj potrebne transfuzije krvi, a u nekim slučajevima sve završi i sa smrtnim ishodom. U nekim slučajevima ne dođe do potpunog istisnuća mrtvoga djeteta, pa je potrebna kiretaža, kao kod kirurškog prekida života nerođenog djeteta.

Slična je situacija i sa pilulama EllaOne, koje se koriste, i to u Hrvatskoj u slobodnoj prodaji u ljekarnama, pa i za maloljetne djevojke u adolescenciji, kao takozvana hitna kontracepcija do 5. dana iza neodgovornog spolnog odnosa, a naziva se i "tableta za dan poslije". Naravno, i ta tableta je i ubojstvena, ako je već došlo do začeća prije njezinog uzimanja. Ni u takvim slučajevima se ne govori o štetnim posljedicama i nuspojavama takvih tableta, niti se mlade ljude upozorava na odgovorno ponašanje, već ih se tretira kao animalna bića, koja trebaju živjeti po svojim tjelesnim spolnim nagonima, bez ikakve odgovornosti za posljedice takvoga ponašanja. I kod ove tablete se radi o hormonima, kao i kod svih takozvanih kontracepcijskih pilula, a miješati se u tako osjetljiv hormonalni sustav, osobito još nedovoljno zreo i stabilan, kao što je kod malodobnih djevojaka, nikako ne može biti bezazleno. Već je davno rečeno: "Čovjek oprašta teško, Bog lako, ako se čovjek kaje, a priroda ne oprašta nikako!".

Nasuprot teškim zdravstvenim posljedicama za ženu nakon hotimičnog prekida života njezinog nerođenog djeteta, znanstveno su utvrđeni dugoročni blagotvorni rezultati trudnoće i poroda za cjelokupno zdravlje žene. Liječnici potvrđuju otkrića koja su iznenađujuća za mnoge žene. Donijeti na svijet dijete znači podvrgnuti se kuri pomlađivanja i ljepote. Porod može osloboditi ženu raznih tegoba: glavobolje, oboljele jetre, slabe probave, frigidnosti, kratkovidnosti itd. Poznati su slučajevi, opisani u znanstvenoj medicinskoj literaturi, da su čak žene oboljele od teških zloćudnih bolesti, nakon slučajne trudnoće i bez uzimanja terapije, da ne bi naškodile djetetu, potpuno ozdravile nakon poroda.

Ipak, ne voditi posebnu brigu o izumiranju pučanstva jednoga naroda, primjerice hrvatskog u njegovoj povijesnoj domovini, kao ni o izumiranju cijele Europe i tobože naprednog Zapada sa kršćanskom tradicijom, prava je ludost od strane svih ljudi, a posebno vodećih elita.

Po svemu sudeći, zapadnome svijetu, koji se udaljio od Boga i od svojih tradicionalnih kršćanskih temelja, očito prijeti sudbina nekadašnjeg Rimskoga carstva, ogrezlog u nemoralu i sebičnosti, te mi pada na pamet jedna anegdota iz toga rimskoga vremena.

Uz srdačan pozdrav s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov!

Kako se zlorabe riječi nadbiskupa Stepinca o osudi Jasenovca

Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu ("Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi", II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije ("Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke", Zagreb, 2008., str. 127).

Paušalne ocjene o načinu stradanja

Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

Svećenik Rihar umro od tifusa

U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek "slabog zdravlja" vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa ("Jasenovački logori - istraživanja", 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

Stepinac nije osudio NDH

Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara "i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta" (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu "samo" zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države.

Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti. (Hrvatski tjednik, od 21.IV.2016.)

Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Dujmoviću...

DUJMOVIĆU, NE KAPAJ GOVNA U MED!

- O Marice, oko didovo, šta si mi se tako zamislila, bodri did unuku svoju.

Razvedri se, lipoto moja, vidiš kako je lip dan, nu rascvalu trišnju, e šta bi Japanci dali za ovaki raj.

- Ma dide, jesam li ja normalna, zabrinuto će mala Marica!

- Ma šta to govoriš, dite moje drago, što ne bi bila normalna, pametnice moja, čudi se did.

- Ma evo, onaj Tihomir Dujmović kaza na ovim nikim nazovi 'rvatskim portalima i u novini crvenoj, Slobodnoj Dalmaciji, po prilici, da nitko normalan ne može iznositi istinu o NDH misleći da to može koristi današnjoj Hrvatskoj, niti itko normalan može „negirati zločine u NDH“, ljutito će Marica.

- A tako zbori, veliš srićo moja, pa šta te to čudi kod toga spadala novinarskog, ta znaš da tak'i uvik dobro nanjuše odakle će vitar pu'nut' da se na vrime pristroje idući niz dlaku onima koji će na vlast doć', skida did zamišljeno kapu.

- Da dide samo još sam bila pod dojmom onih njegovih napada na „decu komunizma“ pa sam i poput većine Hrvata lako zaboravljiva na potvore koje nam do jučer kukavelj učini čim čujemo kakvu dobru rič koja nam srcu godi, kako kaza naš Otac Domovine dr. Ante Starčević, uzdahuje Marica.

Nariče on, dide moj, tako, nad kletom sudbom i trima kozaračkim kolima, ovaj, komemoracijama u Jasenovcu:

„Ove godine ćemo imati tri odvojene komemoracije u Jasenovcu i tako su sve hrvatske podjele kulminirale na mjestu gdje podjela ne bi smjelo biti“. 

 A čega po njemu, je li, ne smije biti, odnosno u što se ne smi dirat' bit će ti jasnije dide kad čuješ šta još nadrlja roneći krokodilske suze nad potrebom utvrđivanja  prave i pune istine:

„...Postoji li netko normalan i ozbiljan u ovoj zemlji koji dvoji da se zakonima i jasenovačkim zločinima NDH trajno kompromitirala?

Postoji li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati zločine iz Jasenovca ili tvrditi da tamo uopće nije bilo zločina? Želi li uistinu netko negirati zločine u NDH i kome bi uopće takav posao odgovarao? Tko normalan misli da bi se afirmacijom NDH bilo što moglo postići osim kompromitacije današnje hrvatske države? ...

Žurim reći kako nema dvojbe da se nikakvim okruglim stolovima ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu. Ali ćemo se tako približiti punoj istini koje sada nema. A put prema punoj istini će nam pokazati da su hrvatski antifašisti šutjeli punih 45 godina na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi....“, čita Marica preskakice ne susprežući ljutinu.

- A Marice de stani, ne mogu od gada slušat', dosta je pogrdini' riči, dosta mi je tih prokleti' šićardžija  koji na krvi 'rvatskoj Judine škude zbrajaju muteć vodu s izvora istine, tuče se did po prsima.

- Da mila Marice, đavli bi se čudili, k'o da nije crkla titina yugovina, pridruži se pod rascvalom trišnjom i mali Luka!

Svi zaboravljaju šta je on pisa kad je 2000. na vlast došla crvena guja od Račana. On ti je tad' u sva jidra puva za detuđmanizaciju i hvalia Mesića kad je sminija generale, stišće šaku mali Luka.

- Je, tada se raspištoljio u crvendaćskoj Slobodnoj Dalmaciji ka' posli' i Večernjem listu kad je, isto tako, čini mi se 2008., drvio „da normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno poremećen uz pojam logora Jasenovca može osjećati samo duboko poštovanje prema žrtvi i prezir prema krvniku i ... logoru u kojem je zločinački mozak čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude“, pridruži se družbi i dragovoljac Jure, ostavljajući mašklin i rađu u bašči.

Da drvio je on tada i o Norcu ka' zločincu te o zločinima u Oluji kad reče:

„Ako je Bleiburg logičan, shvatljiv odgovor na Jasenovac, ne bi li se moglo reći da su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima“ osporavajući pritvorno (poput srpskog slona u hrvatskoj staklari) „o čemu otvoreno zbori Mesić, a akademski uvijeno progovara Goldstein“, pri čemu mu ne pade na pamet da je onda tako i Jasenovac (kad bi bile istina komunističke laži!) odgovor na sve srpske pogrome nad nevinim golorukim Hrvatima od Odese i Jelačić placa Grge Anđelinovića do svakog kutka Domovine kroz koji se povlačiše bježeće horde velikosrpske vojske propale  kraljevine Jugoslavije!

Isto tako je, sićam se, jednom prije u nikoj svojoj TV emisiji, za niki „novootkriveni“ srpski logor ispalio, i pritom ostao živ, da se radi o „Srpskoj Lori“!

Dakle, kako tada  reče naš ujko Hećim, Hrvatina i desničar, Dujmović, kada želi pokazati da su Srbi bili posebno okrutni i krvoločni, pravi prispodobu s Lorom, „tim mjestom užasne patnje srbskih civila“!

Zaista jadno da ne može biti jadnije, crni novinaru, kune dragovoljac Jure, a uostalom što se može drugo i očekivat' od bivšeg novinara Radia 101!

- Da strikane, preuze rič mali Luka, vidimo, da guslajući stare potvore na valovima današnji' okova crveni' zlotvora, nije se ka'  novinar satra' da bi istraži' što mu odgovori dr. Ružica Ćavar koju tada zaboli šta je sve podmuklo nalaga protiv NDH:

„Ja se osobno vrlo dobro sjećam jedne emisije na TV-u o Jasenovcu, iz vremena 1971. godine, gdje se govorilo o broju žrtava. Prikazane su sve evidencijske knjige iz logora, one velike bilježnice sa tamnim tvrdim koricama. Vidio se cijeli visoki stupac tih knjiga - bilježnica, a rečeno je da je u njima upisan po imenu i prezimenu i ostalim generalijama svaki pridošli logoraš, svaki otpušteni, svaki umrli ili prijekim sudom osuđeni na smrt, te čak dobiveni paketi, posjete itd. Točno se sjećam da je bilo rečeno kako je za cijelo razdoblje djelovanja logora kroz njega prošlo 18.000 i nešto osoba, a ipak nisu svi smrtno stradali ni ubijeni“.

Isto tako, vidi se i sa vr' Dinare da je ovi sadašnji njegov članak koji Marica spomenu ustvari reciklaža za današnji trenutak njegova piskaranja u VL iz 2008. godine gdje isto tako roni suze nad velikosrpskim lažima o 700, 800 tisuća žrtava u Jasenovcu i zalaže se za istinu od tadašnjih 72 000 i nešto ubijenih, pa bi eto netko triba biti sretan nad tom umanjenom laži, a nimalo mu pri tome ništa ne škripi u glavi da se u slobodnoj Hrvatskoj ne bi više smilo nastavljati sa srbokomunističkim lažima kojima se držalo u pokornosti hrvatski narod u titinoj klaonici Jugoslaviji pa makar i u umanjenom obliku, jer laž je laž, škrguće opet mali Luka!

- U pravu si braco, evo sad mu njegovo prljavo rublje iz ere Račanove detuđmanizacije, na kojoj je tako britko brodio u Slobodnoj Dalmaciji, istresaju dojučerašnji kompanjuni iz one podvale, udbaške a čije drugo, zvane dnevno.hr.rs.ba.

I neka, tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju, samo otkud mu pritom obraz da nam pamet o Jasenovcu i NDH soli bljutavinom boljševičkom i pritom bi nas istinske Hrvate, koji za njega eto nismo normalni, ne hapsio k'o UDBA nekad neg' u ludnice baca' k'o Ostoja Ranković do jučer, dođe pod trišnju i mali Ivo čuvši pustu inglenu. A i kan' se ti njega. koga Aca NU2 u goste poziva, a pogotovu ako taj glumi desničara po zadatku crvenih kmera, jer nam sigurno podvaljuju mućka iz partijske kuhinje!

- Bravo Ivo, bravo Luka, prihvaća posli' 'ladne limunade sada malo smireniji did, ali ovdi bi na njegove nebuloze jedino dobro stajala ona narodna iz naše Dalmacije: „Baril meda i žlica govana, sve su govna“ il' kako bi reka' kum Hećim: „Dujmoviću, ne kaplji govna u med“!

E dico moja, namišta did kapu gledajuć' u nebo, u tom i je sva žalost naša da nam spadala svakojaka, privrtljivci, poltroni, prodane duše, klatež parazitska, određuju šta je normalno, a šta nije, pa zato i imamo 'vako stanje da nam ušljivi slidbenici krvoloka tite i dan danas kapu kroje i pljuju po našim poklanim' koji padoše na pravdi Boga braneć' svetu viru Isusovu i svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku!

Dezerteri, tako, bojovnicima kapu kroje, kukavelj koja je u mišjim rupama bila dok je grmilo i sivalo sad' da prokazuje borbu odličnika naši', puše did.

I on će nama, taj i takav Dujmović, kukavni priležnik vlasti, za krvave škude koji ostadoše još od Jude Iškariotskog, ka' kakv slidbenik titinih skojevaca, sad ka'  eto učeno docirati što je to kompromitirajuće za današnju 'Rvatsku, a što se tiče NDH i Jasenovca puvat' u stare laži krvolokovih koljača pod krinkom traženja istine.

Zato, dico moja, kako smo ne je'n put rekli, triba laž na izvoru raskrinkat i smeće im vratiti prid kućni prag na čast im crnog obraza i na sramotu ljudsku!

Pa 'ajmo onda da vidimo što to taj kukavni Dujmović 'oće zapravo reć' sa svojom nikoletinabursaćskom krilaticom: „sve hrvatske podjele kulminirale na mjestu gdje podjela ne bi smjelo biti“, neg' ono što se vidi i iz 'eroplana: amnestiranje od antihrvatskih snaga isprovocirane podjele kozaračkog kola nad poklanom Hrvatskom vojskom u Jasenovcu, sada kad je kroz njihove zauzdane medije počela probijati istina o Radnom i sabirnom logoru Jasenovac i Titovom logoru smrti Jasenovac, i cementiranje SUBNOR-ovskih zločinačkih bljuvotina o Jasenovcu i NDH u nešto manjem obimu koje bi se kao novi okovi povisne istine tako mogli poturit' pod neupitnu svakom znanu istinu, a sve pod udbaškom prijetnjom neizdavanja potvrde o normalnosti odnosno uputnice za pshijatrijsku ustanovu svakom istinoljubivom Hrvatu pod direktnim nadzorom i ključem UDBE!

E ne će ići druže Dujmoviću, džaba ti smokvin list napada na komunističku decu, jer je prozirna tvoja rabota, uzvikuje did.

'Ajmo dalje, nastavlja neumorno did, „Postoji li netko normalan i ozbiljan u ovoj zemlji koji dvoji da se zakonima i jasenovačkim zločinima NDH trajno kompromitirala?“, izbrsti vajni Tihomirče, kako kažeš Marice.

Pa bido jedna pripuznička, ustade did, NDH se nije trajno kompromitirala, jer brstiš o zločinima koji postoje samo u glavi srbokomunističkih koljača i njihovih sluga, hrvatski' zločinački' izroda i jer ovaj teror boljševičke aveti ne će trajati dovika! Ovdi se vidi di je pripuz i na čijoj strani i kako nam podmeće m... pod bubrege, sida pušući did na štokrlu.

„Postoji li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati zločine iz Jasenovca ili tvrditi da tamo uopće nije bilo zločina? Želi li uistinu netko negirati zločine u NDH i kome bi uopće takav posao odgovarao? Tko normalan misli da bi se afirmacijom NDH bilo što moglo postići osim kompromitacije današnje hrvatske države?“, bljuješ u istom tonu Tihomirče, a kukavče, vrti glavom did.

Stvarno konstrukcija dostojna visokog odlikovanja druga krvolka tite za Dan državne bezbednosti u Rudom 2016., samo tita ti krepo, al' eto ima ustaških kuna da rane zacele, kima did glavom i kažiprstom!

Dakle, Tihomire, zaplotnjački izjednačavaš u svom partijskom sofizmu nenormalno i normalno, k'o pravi vražji šegrt!

Stoga 'ajmo 'vako, da i ja tebe ništo priupitam u tvom nakaradnom stilu:

Ima li itko normalan u ovoj zemlji tko će veličati ona Pupovčeva pokrštavanja hiljada srpske dece '91. ili (pazi sad Tihomire!) tvrditi da tih pokrštavanja uopće nije bilo!?

A Tihomire, sram te i stid bilo, da bi li bilo, naroda hrvatskog, pljunu did i baci kapu na raskrinkanu potvoru!

Nek ti je jasno, druže Tihomire, svaki istinoljubivi Hrvat, dostojan imena Hrvatskog, negirat će uvik i svagdi i po cinu života ka' i naši stari sve „zločine NDH“, koje su srbokomunistički zlotvorni koljači sotonski nabacali na NDH, na hrvatski obraz i hrvatski narod da prikriju svoj stvarni partizanski genocid nad hrvatskim narodom, ozbiljno će did dižući kažiprst k'o 'no Grgur Ninski nekad!

Ima nas takvih, Tihomire, puno, to su oni koji su u emigraciji za vrijeme krvolokove satrapije pronosili svijetom neugaslu luč hrvatske slobode, to su oni koji ustaše ka' jedan u obranu naroda i Domovine pred novim velikosrpskim pogromom svega hrvatskog, to su ovi danas koji ne padaju na koritarske laske i Judine škude dok mu narod, domaći probisvjeti i međunarodni ološ, vežu u novoizglancane luđačke košulje!

Dakle, negiranje te izmišljotine od zločina odgovara svima kojima je na srcu istina o NDH i hrvatskom rodu koji pade za njenu slobodu, svima kojima je strana svaka laž o bilo komu!

Prema tomu, Tihomirče, tebi na znanje, afirmacijom NDH afirmiralo bi se poštenje, rodoljublje, domoljublje, požrtvovnost, solidarnost, hrabrost i odlučnost u borbi za hrvatsku slobodu i zaštitu svega hrvatskog, afirmirala bi se radinost hrvatskog čovika na svojoj grudi, afirmirao bi se rad i blagostanje hrvatskog naroda u vlastitoj kući, provrila bi zapretena i okovana snaga hrvatskog genija na hrvatskom tlu koji se pokazao i dokazao po čitavom svitu gdi god je stupila od komunističkih krvoloka raseljena noga hrvatskog čovika, pogrdo ljudska, baci opet kapu s glave ljutito did nad nesrićom hrvatskog naroda!

- Da dide, onda se ne bi kompromitirala današnja hrvatska država, o čem brine kukavni Tihomir kol'ko i za crnim ispod nokta, nego bi se razotkrila svaka  firaunska fukara i idelogija koja i dan danas sputava i okiva hrvatski narod u luđačkoj košulji satkane od srbokomunističkih laži i potvora još iz vrimena klaonice Jugoslavije, podržava dida dragovoljac Jure!

 Kompromitirali bi se gadovi i izrodi hrvatskog naroda koji služe stranim gospodarima i njihovim izopačenim interesima kao oživila kuga u hrvatskim redovima održavajući nas upravo toliko na životu da uzmognemo biti radna i potrošačka snaga njihovog najgrozomornijeg kapitalizma, globalizma i Novog svjetskog poretka!

Evo, da ja nastavim dalje dide kad sam te već prikinia, ustajući će Jure.

Dakle, milopoji i dalje Tihomir uliznički: „kako nema dvojbe da se nikakvim okruglim stolovima ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu. A put prema punoj istini će nam pokazati da su hrvatski antifašisti šutjeli punih 45 godina na laž da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi“.

Kao prvo ti tvoji hrvatski antifašisti nisu šutjeli punih 45 godina nego su galamili i urlali, izbezumljeno drečeći s nožem u ruci, kao prave antihrvatske sluge krvoloka tite i njegove doktrine da se „svatko u svojoj kući treba obračunati sa 'svojim' unutrašnjim neprijateljem“, držeć' odstupnicu toj velikosrpskoj brojci od, kako kažeš, 700.000 ljudi, pa je tako u SR Hrvatskoj obračun s mračnim i retrogradnim nacionalistima pao na teret, poglavito, Hrvatima tipa Bakarić, Šuvar, Račan, Bilić i sličnim stručnjacima čije laži, odnosno njihov smisao, ti danas štitiš pred mogućim okruglim stolovima istine kao nemoguću misiju promjene (generalske) generalne ocjene o NDH i Jasenovcu!

Znači, uvlači nam se uložina, zalud je borba za povisnu istinu časnih ljudi istraživača, znanstvenika, Razuma, Ivezića, Horvata, Vukića, Pilića, Mrkocija, i drugih koji su razotkrili i potpuno ogolili komunističku laž o logoru Jasenovac kao ustaškom logoru smrti, jer se ne može promijeniti generalna ocjena o NDH i o Jasenovcu!

Oni su, znaju dobro vladari iza zastora, prešli granicu brojki ispod kojih se ići ne smije da se ne bi urušile poput kule od karata generalne ocjene o NDH i Jasenovcu boljševičkih koljača pa se sad u igru ubacuju prihvatljivi Hrvati, demokrati, antitotalitaristi, zapravo hijenski petokolonaši, Jude iz potaje, da pod firmom traženja istine taj put zamagle, balvanima zapriječe i svaki prolaz spriječe uz svu ovu halabuku otvorenih antihrvatski' bukača koji vitlaju bezobzirno s batinom vladara svijeta k'o i očevi im KNOJ-evski s krvavim nožem i maljem, spušta glavu Jure!

Samo, deder nam reci Tihomire, koja je to brojka za tebe, odnosno nalogodavce ti, prihvatljiva da bi ta generalna ocjena opstala, da bi vladajuća hrvatska klatež pod firmom borbe protiv dece komunizma i tako utvrđene povijesne istine miroljubivo koegzistirala s antifašističkim vladarima iz sjene i na vlasti na grbači hrvatskog naroda!?

„Oni ne razumiju da se bez obzira na sve rasprave koje će se voditi na tu temu ljaga sa NDH zbog rasnih zakona i Jasenovca nikad neće moći isprati, niti će osuda tog režima biti manja zbog povjesničarskih istraživanja, ali rasprava o toj povijesti će nas približiti pravoj i punoj istini“ je vrhunac tvoje papazjanije kojom si se, svima vidljivo, razotkrio kao mizerni „Hrvat desničar“ po zadatku!

Znači što se brate drugovi imaju ljutiti na nadolazeću istinu o Jasenovcu i NDH kad ste tu ti i naša desničarska poltronska vlast koja će drugarski izvršiti povjereni im zadatak: zadržati njihove antifašističke privilegije i zaustaviti nas nenormalne Hrvate kontroliranim raspravama i povjesničarskim istraživanjima na novouspostavljenim rovovima obrane boljševičkih laži o NDH i Jasenovcu, Hrvatskoj i Hrvatima, do nove istrage, vaše il' naše, jel te kukavni Tihomire, sidajući širi ruke ljutito dragovoljac Jure!?

- E tako je Jure dragi, dobro si ga raskrinka, k'o da si mene pita, potvrđuje did.

Očito vladare hvata panika, jer su se dositili da bi tko moga snimiti koji istinitiji film od Sedlarovog na tragu onog što razumno kaza dr. Stipan Razum: „ Naime, hrvatskoj je javnosti nametnuta činjenica postojanja ratnoga logora u Jasenovcu kao argument protiv opstojnosti hrvatske države. Cijeli niz desetljeća maše se pred našim očima tom činjenicom kao crvenom krpom. Logor u Jasenovcu malj je kojim se tuče svaku hrvatsku državotvornu zamisao i kojim se unazadno pokušalo uništiti u temeljima hrvatsku državnost, u teškim okolnostima Drugoga svjetskoga rata ostvarenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Takav instrumentalizirani Jasenovac za mene, Hrvata, nije prihvatljiv. Takav Jasenovac nije prihvatljiv ne samo za mene Hrvata, već i za sve istinoljubive ljude, a napose povjesničare koji po svome zvanju moraju težiti za otkrivanjem istine u povijesnim događajima, osobito u slučajevima kad se tim događajima manipulira u tekuće političke svrhe. Već je odavno očevidno kako je postojanje ratnoga, radnog i sabirnog logora Jasenovac trebao poslužiti kao poluga velikosrpskoj zamisli za ostvarenje i učvršćenje tzv. Velike Srbije, pod nazivom Jugoslavija.

Nijedan logički misleći čovjek ne može prihvatiti takvu manipulaciju, i to na vlastitu štetu, a za ostvarenje političkih ciljeva nama susjednoga naroda. To ne možemo prihvatiti ni mi hrvatski povjesničari, koji smo se okupili u Zagrebu radi zajedničkoga rada na razobličavanju povijesnih podvala i laži te radi otkrivanja istine o ratnome logoru, ali isto tako i o poslijeratnome logoru, koji je vremenski trajao duže negoli onaj ratni.

Prema svim dosadašnjim spoznajama, upravo se taj poslijeratni logor 'odlikovao' okrutnošću i istrjebljenjem hrvatskih rodoljuba, koji su u njemu završili nakon mnogih kolona križnih putova. Tu svoju vlastitu okrutnost partizanski su pobjednici naknadno surovo pripisali svojim poraženim neprijateljima - ustašama pa nam se tako ratni Jasenovac nameće kao istoznačnica za svaku ljudsku izopačenost.“

- Da dide, Dujmović to očito vidi pa bi sada, kad su Hrvati moguće progledali, uzeo taj antihrvatski malj iz ruku velikosrpskih i u ruke skojevske tutunuo macolu da nas s njom biju, dok su nam ruke svezane, valjda će mu manje zločinački izgledati, podruguje se mali Ivo. Tako će biti vuk velikosrpski sit, hrvatski izrodi krvlju napojeni, a Hrvati na broju – u novim starim jamama!

- O bravo, srce didovo, to si dobro podcrta Ivo moj, kao pravi zaključak ove antihrvatske predstave, poskakuje did.

- Evo vam, pokazuje Marica na tabletu, nariče on i dalje, opet pritvorno, na boza-portalu nekog Hrvatskog kulturnog vijeća, nad harangom protiv Jakova Sedlara gdje kaže, pazite sad: „Njegov film o Jasenovcu otvara čitav niz pitanja. Zašto su nam skrivali činjenicu da je Nedićeva Srbija uvela rasne zakone još u jesen 1940-te?“

Pa, kol'ko se ja sićam, u spomenutom Sedlarovom filmu je rečeno da se skrivalo, kao zmija noge, činjenicu da su postojali rasni zakoni u tamnici naroda Jugoslaviji, a ovdje nam Tihomirče braneći Sedlara podmeće da su ti zakoni uvedeni u Nedićevoj Srbiji 1940-te i još ima obraza nadovidati: „ako se pokaže da je Srbija uvela rasne zakone prije Pavelića“, da se „neće time negirati zločini NDH... ali ćemo se približiti povijesnoj istini“. 

Zašto to radi kad i svaki pučkoškolac zna kada je propala tamnica Jugoslavija, kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, a kad je nastala Nedićeva Srbija!?

Očito misli da smo mi obične ovce kojima može kod otvorenih očiju bez pardona prikrajati i poturati svoju povijesnu istinu tako da se ne vidi da su ti rasni zakoni bili uvedeni u Jugoslaviji u kojoj potpredsjednik Vlade bio Vlatko Maček i kod Cvetkovića i kod Simovića! Možda i u tom grmu leži zec Dujmović, smiši se mala Marica.

Jadno je i žalosno kako se i plitka laž, kad je zabašurena kićenim ispraznostima i mrvicama vlasti, može klimavcima i pripuzima tako olako podvalit'!

- Tako je dico moja, zaključi did, sve u svemu kan'te se onih koji u med govna kapaju! Daleko im lepa kuća!

Nu 'ajmodermo mi, dico moja, sada pomoć Juri iskopat one rupe za smreke dok nas baba nije zvala na ručak, evo će i podne, pa ćemo posli' nastavit s pričom, namišta did kapu na glavi.

Did Vidurina

Ispod rascvale Stare trišnje 22. travnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

Hrvatski mentalitet:

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

PRISIDNICE, HRVATSKA U TE NE VIRUJE K'O NI TI U NJU!

- A dide dragi evo nedadoše nam đavli komunistički s mirom proslaviti ni naš blagdan 10. travnja, sveti nam dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske posli' 839 godina od propasti Hrvatskog Kraljevstva. Dan kada se po ričima našeg blaženika Alojzija Stepinca hrvatski narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu!

- Eno dide, prvo k'o pravi nadobudni skojevac druga krvoloka tite, posljednji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, predsjednik HSLS-a, Darinko Kosor zaplotnjački poput kakva firauna izvali:

- A i 'rvatska nam televizija, dide, s novim vodstvom i starim Acom yugovićem za ručak dovede još jednog novoslidbenika spomenutog krvoloka, nikog Krešu Beljaka, novoizabranog prisidnika HSS-a, inače bivšeg autoprovalnika iz nekadašnjih mladenačkih dana (u 28 godini života), koji bez imalo obraza, da ga se ne bi postidili ni Moša Pijade i Aca Ranković zajedno, odvali:

- Evo dide bukare vina i ne jidi se tako, podržava baba sidajući do dida na štokrlu.

- Da strikane, jad je to koji bljuje nebuloze o NDH i ustašama, jer znaju da smo okljaštreni i nismo gazde u svojoj kući, njuše hijene krv pa su se ovako uzbunile po nalogu svitske sotone, grli Juru netjak Ivo.

- Upravo tako brate moj, podržava Marica uz didovo odobravanje i babino tapšanje, oni drže vlast i dobro najnuše odakle vitar puše da im kukavnu straćaru, u kojoj je još uvik hrvatski narod rob, ne bi oluja nova odnila!

Zato pojačavaju retoriku najcrnjeg komunizma, zavijanje komunističkih vampira dok je krv hrvatska potocima tekla, dok su komunistički maljevi glave hrvatske razbijali, dok su noževi partizanski dicu iz utroba majki vadili, da se ne bi istina čula, da ne bi cili svit vidio krvavu Hrvatsku, podzemnu Hrvatsku koja vapije za Uskrsom, za Suncem Istine i Svjetla koje će ih izbaviti iz paklenih okova laži i potvora komunističkih da bismo mi danas slobodu mogli okusiti kad braću poklanu uzmognemo zagrliti i rane im zatvoriti, plačuć će Marica.

- Ma jasno dide, uskoči dragovoljac Jure, krenuli su Jude iz svih oružja i mobilizirali sve pa nećeš virovat da im se u toj halabuci i prisidnica naša pridružila!

- Da, dobro si me ču', evo upravo vidih i ču' na televiziji šta prisidnica reče posli' sastanka sa posebnim izaslanikom za pitanja holokausta Državnog tajništva Sjedinjenih Američkih država Nicholasa Deana s kojim je razgovarala o restituciji židovske imovine koja je kao konfiscirana tijekom Drugog svjetskog rata, a onda kasnije nacionalizirana od strane komunističkih vlasti u bivšoj Jugoslaviji, te o pitanjima edukacije o holokaustu te poštivanja i davanja pijeteta žrtvama holokausta.

- “Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna, i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. Antifašizam je u temeljima hrvatskog ustava, a moderna hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskoga rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana”, reče nadobudna članica Trilaterale okom napirlitanim ne trepnuvši, dide dragi, ljutito će dragovoljac Jure lupnuvši šakom o kameni stol tako da se svi prenuše k'o iz nekog polusna.

A pri' je isto tako izjavila: „Te podjele nisu dobre i ovih dana ću započeti sa svima razgovarati da vidimo što možemo učiniti. U svakom slučaju Jasenovac je bio veliko stratište ustaškog režima. Hrvatska je izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu.

- Da dide moj, prihvati dragovoljac Jure, i prošli put sam podsiti' na onu moju ratnu: Sa vojskom sa svih linija u Zagreb da rišimo sve gori pa onda možemo sa pravom narodnom vlašću i do Bugarske ako triba, jer džaba nam je na prvoj crti krv liti ako glava u narod vire nima i glavinja odmičući nas od konačnog cilja!

Dakle, prisidnice upamti, Jasenovac je bio stratište titnog komunističkog jugoslavenskog režima k'o što je to bila i čitava Jugoslavija kao klaonica svih koji su joj stajali na putu, a Hrvati i NDH ponajviše.

To zlo komunističko u vidu floskule antifašizma nije utemeljeno na našem Ustavu, prisidnice naivna, već je Hrvatska, današnja, izrasla na ruševinama te komunističke podvale, zločinačke potvore kojom je prikriven genocid nad hrvatskim narodom, gnjevno će did!

Ajmo dalje, pribire se did, sa sastanka s tim američkim kurirom za pitanje holokausta, ma šta mu to značilo (iako ne znam imaju li tak'og savitnika za pitanja pogroma Indijanaca za što su vrsni eksperti), nadobudno k'o kakva nedorasla šiparica idete nadrljati, po svemu sudeći k'o prava virna učenica Trilaterale, i više neg' su vam naložili!

Kažem, prisidnice i tebi i njemu, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj Domovini davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

- Tako je dide, uglas će svi. Ljubi baba dida, did babu i unučad svoju, grle se svi s suzama u oku za sve pale za svetu nam Hrvatsku.

Za kamenim stolom u svete travanjske dane uskrsa Hrvatske države, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Zauzimanje za istinu i pravdu, na temeljima sveobuhvatne ljubavi i međuljudske solidarnosti, najvažniji je i najsigurniji put do mira i bolje budućnosti u našoj domovini i u cijelome svijetu. Laži, u užem i širem smislu, u odnosu na pojedince, obitelji ili narode, su najveće zlo, a iz njih mogu nastati i najstrašniji zločini. Stoga će čestiti ljudi, a posebno čestiti kršćani, uvijek čuvati svoje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo svih ljudi i dostojanstvo izgovorene riječi. Ne samo da neće izgovarati i širiti klevete i laži, nego ih neće ni tolerirati. Uvijek će i po svaku cijenu, s najboljim nakanama, izgovarati i braniti istinu. Naravno, čuvajući dostojanstvo istine, također neće zlim ljudima govoriti onu istinu koju bi oni zloupotrijebili kako bi drugima učinili zlo ili im nanijeli veliku štetu.

Mi Hrvati, kako imamo svoju prelijepu zemlju, svoje divno more i raznovrsne bogate mogućnosti za dobar život i napredak, meta smo interesa moćnika i presezanja nekih susjeda, a posebno velikosrpske hegemonije, koja nam je nanijela najstrašnija zla u posljednjih stotinjak godina. Ta zla su najvećim dijelom posljedica velikih laži protiv hrvatskoga naroda, pretvorenih u mitove, na kojima se, na žalost, odgajaju generacije u srpskom narodu.

Stoga, politički i duhovni vođe hrvatskoga naroda, kao ni Europske unije, ne bi smjeli biti ravnodušni na velikosrpske odgojne i obrazovne programe.

Hrvatski političari, umjesto da demantiraju te laži srpskih političara i crkvenih dostojanstvenika, oni zapravo doprinose tim klevetama, ograđujući se i sami osuđujući lažno oklevetane!

Budući da su sve zemlje i države lijepe i bogate raznim prirodnim mogućnostima i da svaki uljuđeni narod voli svoju domovinu kao majku, dužnost mu je sa svom ljubavlju i kreativnošću izgrađivati svoju zemlju i živjeti u dobrim odnosima sa susjednim i svim drugim državama, a nikada nema opravdanog razloga osvajati tuđe i činiti zlo kako drugima, tako i sebi samima. Sjetimo se kako je govorio Karl Wagner: "Tko god ljubi svoju domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodnosti zemlje, ni u blagosti klime. Izvor svakog krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti.".

Mi Hrvati u većini volimo svoju domovinu i želim samo istinu o našoj prošlosti, kako bismo u miru gradili sadašnjost i brinuli se za budućnost. Nije nam i ne može biti svejedno ako se o našoj prošlosti smišljeno i planski šire fantastične laži, bez dokaza, a ne osuđuju se stravični dokazani užasni zločini genocida nad hrvatskim narodom, prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata i poraća, u vrijeme mira, što je vidljivo u tisućama do sada otkrivenih Hudih jama i raznih grobišta sa stotinama tisuća hrvatskih nedužnih žrtava.

Ipak, i u vrijeme od početak 2016. godine, kada imamo u Republici Hrvatskoj takozvanu demokršćansku vlast i predsjednicu države iste takve demokršćanske orijentacije i kada se takvi izjašnjavaju kao uvjereni kršćani, imamo situaciju da baš oni bježe od objektivne istine o prošlosti hrvatskoga naroda kao od žive vatre, te podilaze lažljivcima i mitomanima, pa i sami podržavaju laži i blate svoj narod. Kako se već pokazala istina o strašnim zločinima genocida nad hrvatskim narodom od strane velikosrpskog komunističkog režima, jer su progovorile kosti u preko 2.000 do sada otkrivenih stratišta, počela se razotkrivati i istina o Jasenovačkom mitu, što već izluđuje sve neprijatelje, a užasno straši, kao što vidimo i slabiće na vlasti u Republici Hrvatskoj, jer su u kliještima dužničkoga ropstva u koje smo planski dovedeni, pa misle da nema druge nego biti poslušan.

Ipak, mi, kao narod, nećemo i ne smijemo klonuti duhom. Uz Božju pomoć i zagovor Svete Majke, ustrajmo na putu ljubavi, dobrote i istine. Učinimo, kao pojedinci i grupno, sve što možemo, molimo se, radimo i budimo uvijek hrabri i za dom spremni! Vjerujmo u istinu, pravdu, mir i bolju budućnosti!

"Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).

Poštovanje svim domoljubima!

Marko Francišković:

KUKAVIČKA ORJUNA UNIŠTILA MURAL VITEZA HOS-a

Netko je pod okriljem noći oskvrnuo mural Thomasu Crowleyu-Ircu. Zaista nije jasno kome smeta spomen na pokojnog Thomasa koji je svoj život položio za Hrvatsku. Ovaj velikan iz naše postrojbe za života je bio primjer svojim suborcima. Veliki ratnik, gospodin, prijatelj i otac.

Dragi Thomas, mirno počivaj i hvala ti za veliku žrtvu koju si podnio da bi mi danas govorili hrvatski, uživali svoj jezik, kulturu i običaje.

BOG I HRVATI!

ZA DOM SPREMNI!

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

Nezavisna Država Hrvatska

POVODOM SEDAMDESET I PETE OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Poetessa

Mirjana Emina Majić

borac za hrvatsku istinu

Travanjska revolucija

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

Opća pobuna

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da "diktatura i dalje potraje" (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući "Otac Europe" užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. "Nemoguće je", piše on Louisu Bathouu (ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). "da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

Bilješke:

Dan kada se poslie dva decenija oslobodio robstva i nasilja primitivnih balkanskih razbojnika i postao gospodar svoje zemlje. Dan kada je proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske.

Iako je u čitavom vremenu od podpisivanja Pactae Conventae, Hrvatska zadržala stanovite atribute državnosti i pod različitim tuđinskim vladarskim kućama uživala manje više ograničeni suverenitet, pravo robstvo ona je doživjela tek kroz ona nepuna dva i pol desetljeća velikosrbskog nasilja. U ovo robstvo uveli su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i pokvareni politikanti i izdajnici i izručili balkanskoj karavlaškoj “dinastiji” zasnovanoj na sramotnoj prošlosti, primitivizmu, hajdučiji i razbojništvu, koja je već prve dane svoje krvave vladavine započela do tad neviđenom strahovladom nad svim ne-srbskim narodima, posebno nad hrvatskim.

Nu kao i ovu današnju i sve druge tek stvorene države, a poglavito one koje su se odmah našle pod bijesnim udarima velikih sila izvana i izdajničke klike iznutra, već isti dan hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu od tih sila, od okupatorskih ostataka i domaćih izdajnika.

Po zvršetku 1. svj. rata, jednim potezom pera, pobjedničke “Velike sile Velikog zapada” i grupica domaćih izdajnika, jugofila na čelu s Franom Supilom, Antom Trumbićem, Ivanom Meštrovićem, Dankom i Grgom Anđelinovićem, hrvatski narod je nasilno i zlonamjerno strpan u protuhumanu, protuzakonitu i protuprirodnu zajednicu s narodom koji je civilizacijski, kulturno i u svakom drugom pogledu bio najmanje pet stoljeća iza hrvatskoga naroda.

Tijekom dva desetljeća svoje razbojničke vladavine, uz pomoć izdajnika poput Danka i Grge Anđelinovića i njihovih današnjih potomaka, primitivni balkanski okupator je uz neviđene pljačke, masovna orobljavanja i vandalizam, planirano i sustavno uništavao sve što je hrvatski narod postigao kroz svoju dugu poviest.

Od vođa te Crkve današnji papa traži dozvolu za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svecem, a evo prije nekoliko dana i premijer Orešković pred papom, izvali i ostade živ, da je “dobro što on o tome razgovara s četničkim popovima”.

U ta dva desetljeća hrvatski narod je bio sveden na prosjački štap, na status crnoga roba. Ali, u hrvatskom čovjeku ostalo je nešto što mu još nitko nikada nije uspio oduzeti. Ostala mu je ljudska čast i hrvatski ponos. Ostala mu je nacionalna svijest, ratničko srce i hrvatski inat. Ostala mu je nepokolebiva vjera u Boga Stvoritelja i uvjerenje da će doći dan kad će se snagom mišica svojih sinova i kćeri, silom svoga oružja, osloboditi mrske tiranije koju su mu, uz pomoć domaćih odnarođenih izdajnika, silom nametnuli anglo-francuski imperijalisti, koji su u svojim osvajačkim pohodima već bili podjarmili i porobili više od pola svijeta.

Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, na početku 7. stoljeća potukli su i iz te Europe iztjerali Avare. Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, 1242. na Grobničkom polju iznad Rijeke potukli su i pdpuno uništili Džingis-kanove Mongole i Tatare koji su već bili zauzeli Rusiju, Poljsku, Madžarsku i niz drugih država u svome pohodu na osvajanje čitave Europe. I kasnije, dok su oni tijekom četiri stoljeća sustavno podjarmljivali i orobljavali više od pola ovoga svieta, Hrvati su im čitavo to vrieme štitili leđa od otomanske najezde, čiji cilj je bio isti kao i onaj koji su imali Avari, Mongoli.

U vladi Nezavisne Države Hrvatske nije bilo ni četnika, ni jugokomunističkih izdajnika.

Njezini diplomatski i svi drugi predstavnici u svietu nisu bili profesionalni izdajnici i svakovrstni protuhrvatski tipovi, kao što je to slučaj danas.

Vrhovni politički vođe koji su stvarali onu državu bili su čisti hrvatski nacionalisti, a sviđalo se komu ili ne, većina onih koji su na političkoj sceni stvarali ovu bili su preobraćeni(?) jugokomunisti, “born-again” nacinoalisti, koji su odgajani u duhu protuhrvatskog komunizma, jugoslavenstva ili, u najboljem slučaju, Mačekovog “jugoslavenskog hrvatstva”. Njihov koncept hrvatske državnosti i hrvatskog državnog prava bio je u podpunosti oprečan konceptu onih koji su sliedili nauk Ante Starčevića.

Taj njihov koncept hrvatstva je rak rana današnje Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska nije u svome krilu držala i financirala velikosrbska četnička legla kao što je “Srpska pravoslavna crkva”, četničke “stranke” i novine, niti otrovne jugobojševičke udruge koje bi otvoreno radile na njenom uništenju, kao što je danas nekakva “dokumenta” i druge banditske grupacije itd. itd.

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj, o slobodi. Kada se govori o tzv. antifašizmu onda se ne misli o nikakvoj Hrvatskoj, nego o izdaji, o Titinoj krvavoj Jugoslaviji, o genocidu nad hrvatskim narodom! Tu je ta velika razlika. To je razlika između onih koji su hrvatsku državu stvarali i svojom krvlju i svojim životima branili i onih koji su je rušili i nastavljaju rušiti.

Svoju mladu državu branile su stotine tisuća hrvatskih sinova i kćeri i kroz četiri godine krvavoga rata tisuće njih u njezine temelje dragovoljno položile svoje živote.

a taj dan, 10. Travnja 1941. godine, pukovnik Slavko Kvaternik je u ime Poglavnika dra Ante Pavelića proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim etničkim prostorima.

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.

Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, sluge stranih mešetara i stranih ideologija, udruženi s din dušmanima hrvatskoga naroda, na sve moguće načine pokušavaju ocrniti Ustaški Pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku, svakome mora biti jasna činjenica da je Ustaški Pokret nastao radi velikosrbijanskog nasilja i tiranije, da bi kao revolucionarna osloboditeljska organizacija poduzeo odgovarajuće protumjere velikosrbskim zločinima, čija kulminacija je bila umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem 1928., u njihovom leglu ubojica zvanom “Skupština”.

U ona teška vremena velikosrbskih zuluma, dr. Ante Pavelić je bio onaj koji je shvatio da se klin može izbiti samo drugim klinom, da se na silu primitivnog nasilnika može, i mora, odgovoriti samo silom, jačom i žešćom od njegove.

Ti izdajnici, ta ništarija koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu: “ .....Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda”.

Poslie svih junačkih bitaka od Vukovara do Dubrovnika kroz četiri godine Oslobodilačkog rata 1991.-1995., poslie konačne pobjede u veličanstvenoj “Oluji” Hrvatska je zahvaljujući našoj gluposti, na mučki način, ponovno pala u kandže izdajničke jugoboljševičke klike i neka nam svima bude jasno da će u njima ostati sve dotle dok se naš narod opet ne ustane i organiziran u Novi Ustanički Pokret već jednom dovrši ono što je započeto 10. Travnja 1941.!

Za Dom Spremni!

Uskrsnuće Hrvatske Države je Uskrs hrvatskog seljačkog naroda

Poslije 839 godina tuđega gospodstva, tiranskoga vladanja s plemenitim hrvatskim narodom, upravo po odredbi Providnosti, na garištu krvave sile, stvorena je država Hrvatska, koja je pravno uvijek postojala, ali i živjela vjekovima u duši cjelokupnoga naroda hrvatskog, naročito seljaštva, koje je sačuvalo netaknutu i neotrovanu životnu snagu, odporan duh, djedovsku vjeru i ponos na slavu hrvatskoga kraljevstva.

Dakle, seljaštvo predstavlja srčiku hrvatskoga naroda, ono je vrelo, koje napaja i ostale sinove, krijepi i iiječi, preporađa i ulijeva duh hrvatstva vječno osvježujući zamrlost i utjecaj tuđinštine: — Hrvatska država je seljačka, jer je hrvatski seljački narod sam po sebi kao takav — hrvatski narod, jer je on ne samo izvor svih dobara u državi, nego je on onaj, koji u ovoj državi imade uvijek u svakoj zgodi, u svakom pitanju voditi glavnu riječ i odlučivati. (Poglavnik predstavnicima HSS 10. VIII. 1941.)

Znači, da je potpuno provedeno jedinstvo cjelokupnoga hrvatskog naroda, da će se ispuniti sve ono, što narod želi, sve ono, što je narodu potrebno. U slobodnoj državi ne će biti nezadovoljnih i nezaposlenih, ali je zato dužnost svakoga da radi i stvara: — Hrvatska državna vlada je u svim svojim djelima i u svome radu pokazala, da je prošlo vrijeme praznih riječi i govora, praznih obećanja i opsjenjivanja, a da je nastupilo vrijeme rada, brige i posla za hrvatski narod, za hrvatsko selo i za hrvatske domove. (Poglavnik u spisu od 22. V. 1941)

Pravo je, da bude nagrađen onaj, kojega su tako često varali, kojega su iznevjerili. Pravo je, da bude uzdignut onaj, kojega su pogrdili; neka već jednom bolje živi onaj, koji je stoljećima oskudijevao — bez pravde, bez slobode, bez čovječnosti.

No sve je to bilo nemoguće ostvariti bez političke slobode i samostalnosti. Uzaludni su bili napori hrvatskoga naroda: nije provedena sredidba (regidacija) rijeka, pa je propadala seljakova muka, propadali su mnogi posjedi redovno poplavljeni, seljaštvo je umiralo od običnih bolesti, jer nije bilo liječnika, koji bi služili narodu; propadala su gospodarstva, nasilno oružništvo gonilo je narod iz kuća u planinu, teški nameti oduzimali su seljaku i ono najpotrebnije. Seljački je narod ostao ispaćen, ogolio, osramoćen. Opravdane su, značajne i rodoljubne riječi divnoga Osloboditelja, našega Poglavnika, koji osjeća patnju svoga naroda, boreći se za uspostavu države Hrvatske i potpuno oslobođenje hrvatskoga naroda.

Potrebna je odlučnost, potrebna je snaga i volja, međusobna uzajamnost, bratstvo i jedinstvo svih Hrvata. Ono, što je stvoreno treba izgrađivati, što nije dobro — treba popraviti, razumnost, poslušnost i odanost, poštenje, izdržljivost i samozataja, — neokaljan obraz, ponos i čistoća srca! Treba u svima hrvatskim srcima progovoriti savjest čovjekoljublja i svijest dužnosti, spremnost za rad, ustrajnost, polet. Vjera u budućnost Hrvatske, u njezinu snagu, u njezino povijesno poslanstvo, — odanost i ljubav prema Vođi Hrvata — Poglavniku, koji svojim radom, idealizmom i neumornim duhom vodi Hrvatsku k potpunoj sreći.

Pa tko se ne će odazvati glasa svoje savjesti i poraditi na dobru čitavoga naroda. Tko ne će osjetiti u sebi djedovski zov, tko ne će s ljubavlju i nesebičnošću poraditi oko obnove hrvatskoga sela, oko prosvjećivanja seljačkoga naroda, kojega je neprijatelj zapostavIjao i iskoristavao prepustivši ga nevolji i zaostalosti nadajući se da će i nacionalno propasti izgubivši svijest Hrvatstva i odanost djedovskoj vjeri. Dolazi vrijeme novoga rada, novoga preporoda.

Istinska ljubav, djelotvorno nastojanje, djela a ne obećanja, potpuna jednakost pred zakonom, vrijednost pojedinca prema njegovu radu, pravednost u postupcima — donijet će novo blagostanje seljačkom narodu u društvenom i državnom uređenju, koje je stvoreno na temelju Ustaških načela:

U ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napokon će svanuti novo, sretno doba vjekovnom patniku, neumornom radniku — hrvatskom seljaku. On je temelj države, on je izvor blagostanja, njemu pripada zemlja. Među prvim Poglavnikovim državnim aktima bila je Njegova odluka, da se zemlja — koju su dobili jugoslovenski dobrovoljci — vrati onome, kome jedino pripada.

Nema više izrabljivanja, ne će biti nasilja ni nepravde, hrvatski seljak sad je slobodan, jer je čitav hrvatski narod oslobođen ropstva. Hrvatski je narod došao k sebi osviješten, složan i jak.

Marija Dubravac Brisbane

- Ma šta je bilo, zlato didovo, ljubi je did u čelo.

- Ma Haag nam spremi' novu ujdurmu, oslobodi' Šešelja dide moj, ma možeš li ti to zamislit', pa to je nepravda do neba, jada se Marica.

- Ajde dite moje, ne bud' luda, čem' se čudiš, zar od mizerije lakrdijaške pravdu očekuješ i zato se sekiraš, srce didovo! Ma i neka je, tako i triba, zamisli se did nad pobjeglom mišlju koja mu pade na pamet da utješi Maricu.

- Ma kako to dide misliš, dobro da oslobode velikosrpskog zločinca, a naše časne generale, na pravdi Boga, osudiše na tolike robije!?

- Ma, srce moje, ovim su si lakrdijaši osvitlali precrni obraz. Eno je li ih ono i ćosavi vojvoda, ne jednom, sučelice nazva belosvetskim ološem na nazovi suđenju kaikature od suda!?

- Je, Dide, spremno će Marica!

- Jesu li oni sada ovakvom presudom to i potvrdili!?

Dakle, ovakvom lakrdijom su samo potvrdili i zadnjem 'rvatskom slipcu da je to obično politikantsko sudište napravljeno od bilosvitskih moćnika da sanira velikosrpski poraz i utvrdi od zločinaca okupirano te izjednači krivnju i oslabi i umanji hrvatske pozicije za oživotvorenje svoje slobode na tlu svoje 'rvatske domovine!

- Bravo dide, pridruži se za stolom u 'ladovini starog hrasta i dragovoljac Jure.

- Tako je dite moje, bez jasnih riči, i bez borbe nema slobode i jedino mi je ža' što ćemo tako opet morati krv narodnu liti, ali nema nam druge, jer ka' što rekoh, slobode nema bez krvi i na borbu smo prisiljeni od te velikosrpske aveti koja nam oduvik radi o glavi! Ali, ne bojmo se, ta pisano je: Veseli se, tužna mati, padoše ti vrli sini, k'o junaci, k'o Hrvati, ljaše krvcu domovini!

- Samo neka krenu, nek se usudi banda četnička, čekat će ih novo Lijevče polje, pridruži se Didovoj družbi i mali Luka. Samo dide, triba znati, mi smo opet od naših Juda razoružani, vojska nam je okljaštrena na minimum, vojni rok ukinut, a kroz sve pore javnog života se branitelji omalovažavaju i progone, toliki si branitelji nakon svega nož u srce rinuše,  ratnici nam čame u zatvorima pa čak i Srbija sudi našim bojovnicima koje onda mi zatvaramo, jadni ti smo i čiji smo što bi niki rekli, sad će rezignirano Luka.

- Da dide, čekat će nas to kad-tad, sigurno je i nije mi mene ža', jer bia sam dragovoljac i 91. i bit ću i sada kad kucne čas, samo mi ža' netjaka mojih, što će oni morat ginuti jer nismo zbog naših podlih mudonja ostvarili cilj onda kad smo bili prid Banja Lukom, kad smo mogli i srušti tu zločinačku crnu republiku srpsku i ostvarit hrvatsku državu na tlu cile nam Domovine, ustaje Jure!

Tada nam je vodstvo zakazalo nesvisno povisnog momenta, ka i ono 1918. godine, za ostvarenje vikovnog sna cilog naroda, a to je nezavisna država Hrvatska na cilokupnom povisnom i narodnom području ka' jedino nam jamstvo i sigurni uvjet oživotvorena sreće, blagostanja i slobode cilog hrvatskog naroda! Da, to tada nismo ostvarili, jer su se niki bojali te strašne Međunarodne zajednice i u malodušnosti nisu virovali u snagu zajedništva i volje hrvatskog naroda. Pokleknuli su tada i zbog toga našu dicu i unuke očekuje, kad-tad, nastavak boja tamo di smo mi onda stali '95. godine! S tim da smo se od onda još više raselili, toliki život izgubili, toliki branitelji sami sebi prisudili ne mogavši više gledati što nam klatež jugoslovenska od države i naroda radi, kako sve uništava u miru što krvlju izborišmo!

- Tako je strikane, domeće njegov miljenik mali Ivo silazeći u didov dvor. Sitimo se samo kako nas je komunistička antihrvatska gamad sve ove godine zatupljivala rastakajući i narod i državu. Sitimo se samo kako su samo dočekivali onu haašku babuskaru kojoj su se klanjali podanički i otvarali joj snishodljivo sve državne tajne da bi okljaštrili hrvatsku slavu koju nam ratnici namakoše u Obrambenom ratu.

A u tom stilu ih i ćosavi vojvoda nastavio zajebavati, oprosti mi na riči Dide, do bola, a oni se kao ljutili i kao tražili kako da mu doskoče (da se naivni Hrvati ne dosjete), ukazujući i tako onima koji nisu slipi kod zdravih očiju da su na istoj velikosrpskoj strani! I kad su ga odlučili pustiti na slobodu, jer su postigli konačni cilj: razvodnili su srpske zločine koji vapiju do neba, ocrnili su žrtve velikosrpske agresije, nema kažnjavanja agresora, nema odštete žrtvama, zločinačke tvorevine najavljuju referendume i pripojenje Srbiji; tada poturaju vist o nezličivoj bolesti i puštaju ga do ove konačne prisude na novi zadatak u Srbiji da nastavi tamo di je stao prije Memoranduma 2, jer je očito došlo vrime za mišanje novih europskih karata.

- O tako je oko didovo, grli did malog Ivu. Ma kad je zdravog odgoja, bistre mladosti, srca junačkog i Božije mudrosti ničeg se ne bojimo, poskakuje did.

- Ma baba moja, prozirne su te zabrane vajnog mostovca Orepića koji Šešelju, kako kaza, radi zaštite poretka, zabranjuje ulaz u Hrvatsku misto da ga hapsi i privede ruci pravde čim stigne ako smije, jer protiv njega je valjda na snazi još ona optužnica od 2002. il koje druge godine! A i opet, zna  li vrli ministar da je crni kukavni vojvoda i od našeg suda osuđen na četiri, pet godina zatvora još tamo '92. godine il on bolje zna za petkolonaško aboliranje od '98. godine, a ne haje kao ni DORH da vrši svoju istinsku ministarsku dužnost, uskoči s odgovorom mali Luka.

- Tako je Luka moj i de baba, neda se i Did, samo da završim šta sam tija za kraj reć ćosavcu velikosrpskom.

- A reci, brate mili, nek se čuje priko cile Kamešnice, veselo će baba stavljajući juhu unučadi  u tanjure.

- E tako je Dide, iz tvoji' usta u Božije uši, odzdravi cila družba za stolom!

- Tako je i ja velim, a sad se krsti i liji juhu, sida i baba umorno otpuhujući dok ladovina Starog hrasta zakrili Didov dvor.

Did Vidurina

Ispod Starog hrasta na Nedilju Božijeg Milosrđa, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

Poglavnik govori

Ali 1918 godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas. Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Živio hrvatski narod!

Živila Nezavisna Država Hrvatska!

Tako je govorio Poglavnik

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Javor Hrvatske

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Izdaja

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Nije pokleknuo

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!

30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

Zaboravljeni velikani

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Na plaći u ‘zloglasnom logoru’

Tako zloglasan da je Černi ondje u 1944. imao plaću od 800 kuna dnevno, odnosno 288.000 kuna godišnje. Bio je na vrhu liste najplaćenijih zaposlenika, kako se jasno vidi u izvornim arhivskim dokumentima. Biografija na stranici instituta ne opisuje vrijeme koje je Černi proveo u logoru. Ne objašnjava ni kako je izašao na slobodu. Piše samo da je poslije rata, po povratku u Sarajevo, Černi dobio posao u Hidrotehničkom odsjeku Ministarstva građevina NR BiH. U Beograd se seli 1947. godine, i postaje direktor saveznog Hidrobiroa.

Nagrade za uzoran rad dobivao je i ranije. U Jasenovcu je vodio projekt gradnje velike moderne garaže i automehaničke radionice za ustašku motoriziranu postrojbu zvanu Brzi sklop. Zadovoljan izgledom građevine i rokovima gradnje, Vjekoslav Luburić nagradio ga je sa 100.000 kuna i proglasio slobodnjakom. To je značilo da može stanovati u Jasenovcu te u logor dolaziti svakog dana na posao. Značajan napredak od zatočenika koji je u logor došao dvije godine ranije po kazni, kao komunistički pomagač.

Voditelj građevinske grupe

U jasenovačkom logoru voditelji radnih grupa i nadzornici radova birali su se iz redova zatočenika te civilnih namještenika, uglavnom stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta. U logoru su primjerice radili i jasenovački Srbi Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Isto s ustaškim kapama na glavi.

Miljenovića su 1946. ispitivali službenici Ozne, odnosno, Komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Tražili su da nabraja zločine u logoru, a on se izvlačio da je “po prirodi tih i povučen radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi…” Može se pretpostaviti da je bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama.

Zaposlenici nakon isteka kazne

Status zatočenika za ustašku kapu (i odoru i vojnički čin) zamijenio je i medicinar Marin Jurčev, koji zatim postaje šef bolnice u Jasenovcu. Grupnici, zaposlenici ustaške uprave i slobodnjaci bili su i židovski zatočenici. Neke od njih, poput Silvija Alkalaja, šalje se iz logora na razna mjesta po Hrvatskoj radi nabave materijala potrebnog logorskim radionicama.

Mnoge državne institucije naručivale su nacrte i tehnička rješenja od zatočenih arhitekata i inženjera koji su ih crtali u logoru, u velikoj dvorani opremljenoj crtaćim daskama. Drugi zatočenici tu su dvoranu zvali “trust mozgova”.

Partizanski špijun Černi

Kao glavni inženjer sarajevske gradske uprave Jaroslav Černi obilazio je vodovode, vodocrpilišta, brane i druge instalacije i ujedno zapisivao snagu i opremu vojnih posada koje su čuvale te objekte.

Inženjer Stipetić je na ispitivanju 16. travnja 1942. godine rekao istražiteljima da inž. Černi za njega prikuplja podatke o stanju topovskih bitnica i ljudstva izvan Sarajeva, iz Zavidovića, Bistrice ili s Pala. Stipetić je te podatke dalje predavao profesoru Branislavu Galebu, također članu obavještajnog komiteta.

Većinu članova mreže redarstvo uhićuje i šalje u internaciju u Jasenovac. Uhićen je i profesor Branislav Galeb, koji je iz Jasenovca je nakon kratkog vremena upućen u Zemun, a uskoro je iz logora Sajmište pušten na slobodu. Umro je 1971. godine.

Na dosluženje kazne u logor

Prvo je radio u policijskim postrojbama u Garmisch-Partenkirchenu, a zatim se zaposlio u svojoj plinarskoj struci u kompaniji ITAG u austrijskom Dobermannsdorfu.

Novi zaplet nastupa u lipnju 1944. godine. U Stipetićev ured ulaze dva redarstvenika s papirom: gospodine Stipetić, utvrđeno je da se svojedobno osuđeni na tri godine boravka u logoru, a prema našim podacima, kaznu niste izdržali u potpunosti. Pođite s nama! I Stipetić je ponovo vraćen u jasenovački logor. Daljnju sudbinu još nismo utvrdili, ali inženjer Julije Stipetić nije na popisu umrlih u logoru u Jasenovcu.

Ponosni na svoje prethodnike

Veoma sam iznenađena i ogorčena Vašom reakcijom nakon prijateljske nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Izraela, odigrane u Osijeku, u srijedu, 23. ožujka 2016. godine.

Ako su točne te riječi koje su Vama pripisane, ne čini li Vam se dosta preuzetno da Vi, koji ste rođeni 1945. godine u Zagrebu, u hrvatskoj domovini, i gdje ste proživjeli cijeli dosadašnji životni vijek, to jest djetinjstvo, mladost, izobrazbu i profesionalnu liječničku karijeru, i evo, do starijih godina, uz većinski hrvatski narod, a po nacionalnosti se ne osjećate Hrvatom, nego po svemu sudeći Židovom, odnosno Izraelcem, određujete predsjedniku Vlade samostalne i slobodne Republike Hrvatske, te ministrima u Vladi Predragu Šustaru i Darku Horvatu nazočnima na utakmici, kako se oni trebaju ponašati, tim više što je reprezentacija Hrvatske pobijedila reprezentaciju prijateljske zemlje Izraela i što su čelnici hrvatske nogometne reprezentacije izjavili da su navijači bili za ocjenu 10, te da su i reprezentativci Izraela čestitali hrvatskoj reprezentaciji i kasnije se zajedno prijateljski družili bez ikakvog prigovora sa izraelske strane?

Broj pripadnika svih nacionalnosti je bio veći nego prije rata, a jedino Hrvata je bilo okvirno milijun manje, a Srba je bilo milijun više nego prije rata (poznati su točni podaci).

Dakle, svatko po nacionalnosti može biti ono što voli i što želi, pa ste se tako i Vi, gospodine Kraus, očito opredijelili za židovsku tradiciju i nacionalnost, iako ste se mogli osjećati i kao Hrvat židovskoga podrijetla.

Ako ste prihvatili židovsku nacionalnost, a živite cijeli životni vijek u Hrvatskoj, ipak biste trebali znati da Hrvati i Židovi imaju puno zajedničkih povijesnih elemenata. Zajednički su nam temelji vjera, a i jedni i drugi smo puno stradavali za svoju domovinu i državu, u obrani od mnogih neprijatelja, pa tako osjećamo i prirodno prijateljstvo između naša dva naroda.

Uvjerena sam da bi i današnji Židovi u državi Izrael rado prihvatili sličan slogan, kao i mnogi drugi slobodoljubivi državotvorni narodi u svijetu.

Drugo, zaista nije jasno što Vama zapravo smeta u tome hrvatskom sloganu "Za dom - Spremni!"? Jesu li to riječi same po sebi, što nikome razumnom ne može biti zazorno, ili možda što se taj slogan, kao pozdrav, koristio u NDH po odluci ustaškoga režima? Ni to, samo po sebi, ne bi trebalo biti sporno, jer ne možemo mi odbaciti, a ni ne trebamo, sve što se koristilo u javnome životu hrvatskoga naroda toga vremena.

O svim zločinima Drugoga svjetskoga rata i poraća, vjerujem da znate, pisao je povjesničar i znanstvenik, dr. sc. Josip Jurčević u svojoj knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", u izdanju Verbuma, objavljenoj 2012. godine.

Tu su jasni dokazi kosti žrtava u preko 2.000 Hudih jama. Vi i Vama slični, ako mislite da to nije istina, zašto niste tužili autora knjige?

Za tobože smanjeni najnoviji popis žrtava ustaškog režima u Jasenovcu od oko 83.000, poznato Vam je da su u tome popisu već znanstveno otkrivene tisuće krivotvorenih imena.

Također, Vi svake godine, i to po nekoliko puta, sa svojim prijateljima iz Beograda i velikosrbima iz Hrvatske, komemorirate takozvane žrtve ustaškog režima u Šaranovoj jami na području Jadovna i zajedno s velikosrpskim agresorima govorite o 40.000 ubijenih Srba i Židova u toj jami, a znate sigurno, jer je znanstveno istraženo, i da je činjenica da u toj jami nema ni jednoga kostura.

Dakle, gospodine Kraus, svatko ima pravo biti po nacionalnosti ono što jest i što želi, ali je svatko dužan i treba biti čestit i istinoljubiv čovjek, živjeti za istinu i boriti se s ljubavlju za pravdu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Prikaz knjige: Zlatko Matijević, Između sna i jave - Rasprave o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2016.

Svoje je studije razvrstao u četiri poglavlja te im priložio dodatke. U poglavlju Homo politicus piše o Ivi Pilaru, njegovoj studiji "Svjetski rat i Hrvati", tekstovima na stranicama časopisa "Kroatische Rundschau" te Pilaru i probelmu Crkve bosanske.

Balkanski ratovi na stranicama "Riječkih novina", Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimikatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.) te Ljudevit Kežman teme su kojima se Matijević bavi u poglavlju naslovljenom Magnum crimen.

U prilozima su pak objavljeni "Privremeni Štatut organizacije u cilju oslobađanja Južnih Slovena (Slovenaca, Hrvata i Srba)" Milana Pribićevića, čija su braća Adam i Valerijan bili među glavnim optuženicima na zagrebačkom veleizdajničkom procesu (1908.-1909.).

Riječ je, naime, bila o pokušaju državnoga odvjetništva da pred sudom potvrdi svoja otkrića o subverzivnoj djelatnosti dijela Srba iz Hrvatske i njihovoj povezanosti sa Srbijom kako bi dijelove Monarhije, odnosno hrvatske zemlje priključili Srbiji, što se nažalost i dogodilo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata 1918.

U poglavlju o Pilaru, čije političke ideje znatno i danas odišu svježinom, a koje hrvatske političke elite teško razumijevaju, a još teže prihvaćaju, Matijević je Pilarovo političko djelovanje prikazao u svjetlu, koje bismo mogli nazvati realnim idealizmom.

Osim ideje državnoga jedinstva hrvatskih zemalja unutar bivše Habsburške Monarhije, Pilar je posebno upozoravao na organizaciju nacionalne elite, koja bi u svakom trenutku trebala prepoznavati vlastite nacionalne probitke. To je bio preduvjet za preustroj dvojne Monarhije u trijalistički uređenu državu, u kojoj bi uz Austriju i Ugarsku posebnu cjelinu činila Hrvatska, u čiji bi sastav, na temelju hrvatskoga državnog prava, ušle povijesne hrvatske zemlje. U tom svjetlu treba gledati i na Pilarovu raspravu o problemu Crkve bosanske.

Najvrjedniji i ponajbolji dio knjige sažet je u tekstovima o reakciji frankovačkih pravaša na Svibanjsku deklaraciju i njezine promicatelje (1817.-1918.) te frankovcima u doba vladavine Narodnoga vijeća SHS.

Uz frankovce, za oživotvorenje Hrvatske posebno su se isticali vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i Ivo Pilar te svećenik Stipe pl. Vučetić, koji je isticao kako je "svaka politika na jugu Monarhije, koja ruši hrvatsko državno pravo, pravi atentat na existenciju hrvatskog naroda".

Studija o balkanskim ratovima na stranicama "Riječkih novina" (1912.-1913.) oslikava histerično rasplamsavanje filosrpstva, u glavama hrvatskih političara i drugih javnih djelatnika, a što će se organiziranim djelovanjem političkih i drugih snaga pretvoriti za samo par godina u gotovo stoljetnu okupaciju hrvatskoga naroda.

Svećenička udruženja pak što su ih početkom 20-ih godina ustrojavali pobunjeni svećenici dobila su i nastavk takve borbe u komunističkoj Jugoslaviji, koja ih je koristila za borbu protiv Stepinčeve crkve.

Završni tekst posvećen hrvatskom putovanju u sklop balkanskih naroda, što ga je vodilo Narodno vijeće SHS u Zagrebu (1918./1919.). Matijevićeva knjiga, unatoč tomu što je sastavljena od pojedinačnih studija, kao cjelina pokazuje neiskorištene hrvatske mogućnosti i realizaciju nehrvatske, odnosno velikosrpske politike u hrvatskim zemljama, za što nam nitko drugi nije više bio odgovoran od naših hrvatskih političara. (hrsvijet.net)

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!

Marija Dubravac Brisbane

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević