SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Sretan i blagoslovljen Božić

i sve najbolje u novoj 2018. godini

želi Vam

Stina hrvatskih pradidova!

Badnjak u Hercegovini

Tako je govorio Poglavnik

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Iz životopisa Starčevićeva roda

Duh i besjeda pravaškom pokretu

Politička filozofija Oca domovine

Filozof hrvatske narodne svijesti

Spasio je hrvatstvo

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

I u oporuci dosljedan u skromnosti

A danas?

Pod dojmom koji je u duši svakog poštenog Hrvata prouzrokovalo samožrtvovanje hrvatskog viteza generala Slobodana Praljka u međunarodnom Kangaroo-sudu u Den Haagu, vrlo težko je napisati bilo što što bi njegovoj uzvišenoj žrtvi moglo dati dostojno poštovanje.

Kreatori tih tribunala uvijek se trude da ih u javnosti prikažu kao podpuno pravedne i fer sudove koji se striktno drže propisa međunarodnoga prava iako su u većini njih presude donesene prije nego je parnica počela.

Kada se saznalo da je osuda bila unapried pripremljena Organizacija Ujedinjenih Naroda je izdala direktivu da se tribunal delegitimizira jer da se nije pridržavao standarda međunarodnog prava. Četrnaest godina kasnije ista ta organizacija je utemeljila je jedan još puno gori kangaroo court - Haaški tribunal.

To načelo kaže da ako je zadovoljština (pravda) za ozlijeđenu stranu moguća, a nije pravovremeno dostupna, to je isto kao i uobće nemati pravo na pravdu. To načelo zapisano je još 1215. u 40. klauzuli Velike engleske povelje “Magna Carta” gdje stoji : “Nikome mi ne ćemo prodati, nikome mi ne ćemo odbiti ili odgoditi pravo na pravdu.” Razlog za koji netko ide u sud jest da dobije pravdu, i pravda odgođena je pravda uzkraćena.”

Iste ove Zapadne demokracije su, kroz njihov, kako ga je nazvao Trump, “Social Club” (Organizaciju Ujedinjenih Naroda), utemeljile svoj Haški Tribunal koji se, kao jedna nova izvanredna zakonska institucija pod izravnim nadzorom kreatora umjetne tvorevine Jugoslavije ne samo da nije morao, nego nije smio pridržavati niti jednoga uobičajenog načela demokratskog sudstva, a najmanje onoga o odgađanju pravde.

I ne samo to, taj “Sud pravde” stavio je u uporabu jedno podpuno novo načelo, jednu novu zakonsku praksu, koja ne bi pala na pamet ni poglavicama najzaostalijih plemena u džunglama Afrike. Po tom novom načelu, kada se već ne može izbjeći da se agresorima sudi za zločine koje su počinili, braniteljima se mora suditi za nešto što nisu počinili. Tako, prema uzstopnim izjavama tužitelja i sudaca toga suda, general Slobodan Praljak nije kriv za to što je počinio bilo kakav zločin, nego za to nešto nije učinio, bez obzira na to je li on to mogao ili nije.

Kao i uvijek, među prvima koji u svakom konfliktu glume neku vrstu pravednog arbitra su Brtitanci. Tako i u ovome slučaju, u nama Hrvatima “prijateljskom” Guerdianu neki Ed Vulliamy piše o “stotinama prestrašenih muškaraca koji su izgledali kao kosturi jer su bili izglađivani”, koje je on 1993. godine vidio u Dretelju.

Ali, svi mi znamo da uza sve to glavnu krivnju za sve ovo snose grupe domaćih veleizdajnika na čelu s Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić, Ivom Josipovićem, Ivom Sanaderom, Vladimirom Šeksom i niz drugih koji se, poslie svega ovoga, ne samo da bez ikakve bojazni mirno šeću Zagrebom.

Kada je radi traženja pravde za svoj narod bio strpan u zatvor Martin Luther King, Jr. je u sudu rekao: “One who breaks an unjust law that conscience tells him is unjust, and who willingly accepts the penalty of imprisonment in order to arouse the conscience of the community over its injustice, is in reality expressing the highest respect for law.”

A.G. Matoš reče da “Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi svoje povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju...”

Za Dom Spremni!

Najmanje 50 masovnih zločina s više od 20 ubijenih civila ili zarobljenih vojnika na svakome od tih slučaja počinila je Armija BiH u istome razdoblju na području za koje su šestorica hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne dobili 111 godina zatvora. Kada se čak usporede brojevi žrtava, daleko veći broj Hrvata smaknut je od strane mudžahedina, pripadnika raznih postrojba Armije BiH. Ako se izuzmu žrtve u logorima Armije BiH, a bilo ih je preko 300 kroz koje je prošlo 14.444 Hrvata, u jednogodišnjemu ratu ubijeno je 1.147 Hrvata i civila. Za dio tih zločina, selektivno izabranih i prikazanih, pred Haaškim su tribunalom jedino izrečene kazne zatvora za nekadašnjega zapovjednika II. Korpusa tzv. Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika zloglasne 7. muslimanske brigade Amira Kuburu, koji je bio i zapovjednikom zloglasnim stranim ratnicima koji su se na prostoru BiH vježbali za ono što je kasnije izraslo u Al Qaedu i ISIL.

Braći ubili sestru, majku, oca

Zoran i Goran Zadro imali su 11, odnosno 13 godina kada se dogodio jedan od najmostruoznijih zločina na području Mostara u rujnu 1993. godine. Selo Grabovica bilo je pod okupacijom bošnjačke Armije puna tri mjeseca prije nego što se dogodio pokolj. Samo zato što su pobjegli u šumu u trenutku kada je počela sumanuta pucnjava, ostali su živi. U selu su ubijena njihova majka Ljubica, otac Mladen i četverogodišnja sestra u koju su zlikovci pucali dok je bila u majčinu naručju.

Pokolj u selu Doljanima 28. srpnja 1993. izveli su pripadnici Armije BiH pojačani mudžahedinima. Ubili su 42 Hrvata. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjemu sjedalu. Očevidci su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka su tijela bila nagorjela. Osim toga, leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj je ženi rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.

Mudžahedinski odredi smrti

Berislav Marijanović jedan je od rijetkih koji su preživjeli strijeljanje. Svjedočio je u Haagu kako su pripadnici Armije BiH nakon osvajanja sela Maljine pored Travnika, stanovnike sela poveli prema obližnjemu selu Mehurići, gdje je inače bio smješten kamp za obuku terorista - mudžahedina. Na putu ih je zaustavila skupina mudžahedina: "Nosio sam sina od četiri i pol mjeseca, mudžahedini su nam prišli i počeli izdvajati ljude. Jedan mi je trgnuo dijete iz naručja i dao ga mojoj ženi", kazao je svjedok kojega su tada, s drugim izdvojenim muškarcima, tri maskirana vojnika povela drugim putem, prema Bikošama. Pripadnici Armije BiH nisu se suprotstavili izdvajanju i odvođenju muškaraca.

Kada su na području Travnika proveli ekshumaciju, među pronađenima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima. Drugi zločin ritualnoga klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskome kampu u travničkome prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svome Travniku. Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. Tadašnji UN-ov izvjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki te je informacije unio u svoje pismo Aliji Izetbegoviću, da bi mu skrenuo pozornost na navode o zločinima mudžahedina u srednjoj Bosni.

Monstrum koji je izvadio srce gledao Praljka u sudnici

Morbidno se postupalo i s civilom Ilijom Mostarcem. Njegov leš pronađen je s kolcima zabijenima u prsa, vrat i lijevo oko. Franjo Žulj ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi. Niko Grabovac izveden je iz logora zgrade Koprivnica i ubijen u parku ispred BH banke. Josipa Visković imala je 17 godina, vođena je od jedne do druge muslimanske kuće i u jednome trenutku ubijena iz snajpera. Starac Ivo Visković (1906.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Vojnici Armije BiH na bugojanskome su području silovali više žena. Mara Lučić (1939.) silovana je i potom usmrćena. U bugojanskoj je općini minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Zenica, Maglaj, Žepče, Zavidovići, ubojstva dvaju franjevca u Fojnici. fra Leona Migića i Nikice Miličevića, gvardijana i župnika, čije je ubojice tadašnji bošnjački član Predsjedništva Alija Izetbegović u tri navrata pomilovao te stotine drugih znanih i neznanih i neispiričanih priča ostat će tek zabilježene u arhivima. Haaški tribunal vjerojatno je smatrao kako ta istina nije dovoljno dobra jer bi mogla poremetiti stereotipe o posljednjim ratovima. Da su se makar njihovi istražitelji, tužitelji, sudci potrudili okupiti ih u jedan spis, vidjeli bi da se radi o najtežim zločinima počinjenima nakon Srebrenice i Prijedora. (Hrvatski tjednik)

Nu sve vam je džabe. Hrvatska mladost danas pjeva svojoj Domovini – koja je pod vašim jarmom:

Na svoje sam oči gledao kako gore hercegovačka i bosanska sela i vidio bezbroj izmrcvarenih hrvatskih ljudi, žena, diece i staraca koje ste zajedno s četnicima ubijali kamama i talijanskim puškama.

To vrlo dobro znade i “Milostiva” “drugarica” Ivanka Pintar-Gajer. To mora znat i njezin “sidekick”, partizansko čedo, slinavi balavac, izrod Nobilo.

P.S. Ja sam obični hrvatski vojnik - ratnik, pa nisam toliko vješt u pisanju perom, ali sam svojom strojnicom, “šarcem”, znao itekako sjajno pisati. To vrlo dobro znadu vaši “heroji” koji su kao zečevi pred nama bježali kroz bosanske i hercegovačke planine.

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

Mate Ćavar

Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.

Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

Normalno je i očekivano zadovoljstvo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Pa ako baš hoćete, normalne su mi reakcije Matije Babića koji nas je, sat nakon Praljkovog sokratovskog čina, podsjetio da Hrvatska jedina u Europi ima aerodrom koji nosi ime ”ratnog zločinca” Tuđmana. Neće Matija predložiti da se aerodrom nazove po Ratku Mladiću. On je sirovi ubojica i neotesana vojničina. Ali vjerojatno ne bi imao ništa protiv da mu se dade ime doktora filozofije Vojislava Šešelja. Naime to je ista filozofija. I dr. Vojo je ogorčen što je Zagrebački aerodrom nazvan po ratno zločincu i ustaši. Haaški sud, human kakav se i pokazao, pustio je dr. Voju ‘da se leči’ u Beogradu da Voja ne umre u Haagu. Voja je na slobodi “živnuo“, ali je iznenada umro Haaški sud!!! Normalna mi je i reakcija Branimira Pofuka, upornog jugonostalgičara, koji nas u subotnjem Večernjakupodučava “Bit ćemo bliži pravdi tek onda kad svjedoke zločina prestanemo zvati izdajnicima, a počinitelje herojima. Nije znak pijeteta prema žrtvama Ovčare to što uz njih ne spominjemo desetke ubijenih Vukovaraca Srba rukom zločinaca koji su uživali zaštitu hrvatske države…“ E, moj (Po)fuku… Pametni Latini rekoše: ”Nomen est omen” ili ime je znamen. Poruka za priglupe postala bi ljudska i prihvatljiva kad bi ti napokon imao hrabrosti napisati jednostavnu istinu. Tko je koga napao, razorio, okupirao, devastirao, masakrirao na Ovčari, bolnici, Veleprometu. Tvoji, druže Beogradski! Uz cvijeće i preludij Beogradske filharmonije. Što o presudi misle Jelena Lovrić, Hrvoje Klasić, Tvrko Jakovina, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Ivo Godstein, Snješka Banović, Ivica Buljan, Davor Butković kako god da se sad zove, Igor Mandić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Mile Kekin, Josip Manolić, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Buda Lončar, Nenad Stazić, Milorad Pupovac, Beus kako god se zvao, Stanimirović, Rada, Rade i familija, Žarko Puhovski, Vesna Pusić, Boris Dežulović, Zoran Erceg…a sad vi koji čitate ovu kolumnu nastavite nabrajati do sutra i do kraja života, ali nećete sve uspjeti pobrojati. Dobro, nabrojao sam samo ugledne i etablirane jugonostalgičare.

Hrvateki se stalno čude, kako bi rekli Zagorci “kak’ pura dreku“, kako je moguće da se sudi ratnim pobjednicima? Krivo. U ovom slučaju sudi se gubitnicima. RH je rat u BiH jednostavno rečeno izgubila. Onog trenutka kad je predsjednik Tuđman poslušao svog visoko kvalificiranog lobistu Matu Granića i raspustio Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, rat je izgubljen. Tada su u BiH ostali kao globalni igrači samo Srbi i Bošnjaci. Još kad se pod pritiskom srpsko-bošnjačko-američkog lobija odustalo od zauzimanja Banja Luke propala je i zadnja mogućnost da se, nogometnim rječnikom rečeno, osvoji barem jedan bod. Danas, zahvaljujući tadašnjim hrvatskim trulim kompromisima, Haag sudi Hrvatima da su “udruženim zločinačkim pothvatom“ protjerali 52.000 Bošnjaka s prostora pod nadzorom HVO-a. U isto vrijeme ne sudi se nikome za trajno protjerivanje 170.000 Hrvata s područja koje je kontrolirala Armija BiH. I tko je za to krv? Haaški sud? Sarajevo… ne samo i isključivo hrvatske vladajuće nomenklature koje su došle na vlast nakon smrti Franje Tuđmana. Njegova smrt je dočekana sa sličnim oduševljenjem kao i danas presuda “Bosanskoj šestorci“ kako se Praljak i drugovi godinama tituliraju u lijevoj medijskoj “falangi“ u RH. Toliko o Hrvatskoj kao ratnom pobjedniku koji je ostao bez etniteta, bez Mostara, bez prava da bira svog člana Predsjedništva BIH, bez prava na povratak u Srednju Bosnu i Republiku Srpsku, ratni pobjednik koji u Sarajevu u jedanaest javnih i državnih firmi ima slovima i brojkama jednog zaposlenog. Možda se u međuvremenu zaposlio i još jedan. Ali dvojim…

Zašto sam vas zamarao sa svim ovim nabrajanjima koje su “popušili“ srpski zločinci. Samo zato da biste mogli, nakon svih ovih likova i njihovih silnih godina zatvora, procijeniti koliko je suptilna bila intuicija suca Alphosa Oriea koji je, u obrazloženju presude Ratku Mladiću, ustvrdio da je Slobodan Milošević bio ljut kad je čuo da je osnovana Republika Srpska u BiH. Samo u teatru apsurda može se dogoditi da je dvojici oktroiranih bezličnih birokrata kao što su to Alphons Orie i Carmel Agius bilo dopušteno da stvaraju svoju unaprijed zadanu povijest rata na prostorima bivše Juge. Njihove presude ujedno su i pravomoćne presude suživotu Bošnjaka, Hrvata i Srba u BiH. Sve priče o tome kako ćemo snažno poduprijeti ulazak ovakve BiH u EU ostaju samo priče. Na tragu onog što je predsjednica RH prva imala hrabrosti javno reći, nakon svih Vulina, Dačića, Irineja pa i Vučića jasno je da će još puno vode proteći Dunavom prije nego li će Srbija i Hrvatska postati prijatelji. Što prije prestanemo trabunjati o prijateljstvu “naših naroda i narodnosti“ to ćemo se lakše razumjeti i surađivati u zajedničkom interesu. Bratstvo i jedinstvo ostavimo gay grupama i njihovim interesima. I ne treba sad cviliti i optuživati jer smo skrbili o 500.000 izbjeglica iz BiH, liječili oko 100.000 ranjenika, jer je sva humanitarna pomoć i naoružanje u BiH dolazilo preko Hrvatske, deblokirali smo im Bihać da im se ne dogodi druga Srebrenica, transferirali mudžahedine kroz Hrvatsku… sve u stilu ”pomozi sirotu na svoju sramotu”.

Uzmimo samo jedan pravno perverzan detalj: tekst pravomoćne presude kaže da zapovjednici HVO-a nisu naredili napad na Stupni Dol 23. listopada 1993.g, ali su svejedno krivi jer je taj pokolj 35 Muslimana bio “dio obrasca“… i jer su kasnije pokušali prikriti taj zločin. Pravno rečeno, prikrivanje zločina je isto kao i izvršenje. Zaista, haaški sud svakako zaslužuje titulu “časni sud“.

Kad su Bošnjaci i Srbi žrtve, zagovara i štiti ih “Amnesty International“, a kad su zločinci, tretira ih “Amnezy international.“

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Pismo dida Vidurine suprotiva guji blagoglagoljivoj Željki Markić NO PASARAN, GUJO CRVENA! - Ma evo čitam što nadovida ona Željka Markić, „predsjednica moćne konzervativne udruge 'U ime obitelji'“ kako joj tepaju na nikom internet T-portalu dok hvali ono yugo-spadalo Bandića, prilivodu od sedam sekretara SKOJ-a i onoga orjunaša što uz titinu pomoć zginu u Glamoču. Da ti pamet stane, dide, od sramotnih laži i potvora tobožnje konzervativke koja se po stavovima o osloboditeljskom Ustaškom pokretu ne razlikuje ni po čemu od zločinačkog partizanluka! Više

Govor umnicima. O pismoznancima

- A vama umnicima poručujem: dosta ste Kravantaniju objašnjavali, sad je trebate promijeniti. Znam, vi među sobom govorite: mi nismo ljudi djela, mi smo ljudi ideja, riječi, pjesme, priče, kipa, slike, skladbe i drugih vidova objašnjavanja i uljepšavanja. Mi smo duhovni svjetionici, duhovne vođe, mi nismo dobri kao narodne političke vođe. A ja vam dovikujem: što, zar nije rečeno da će riječ djelom postati. I da najprije bijaše riječ. Ili vi ništa ne držite do svoje riječi, svoje misli, svoje ideje, svoga bitka što od Bitka dolazi i koji jest riječ i koji djelom postaje? Vi govorite, čujem vas kako govorite kad uvečer lijegate: mi smo samo feral, svjetlo na križanju, ali ne i putokaz. Zato su prvaci da budu putokazi i vođa koji narod vodi smjerovima slobode, časti i dostojanstva (egalité, honorité et distinguité).

I ne gordite se, vi uzaludni letači što puk prezirete. Vaš prijezir puka ostavi vas praznih džepova. Vas što zemlju i puk mrzite prešućuju oni uzaludno rođeni: neplodni, birokratski umovi. Oni potječu iz stare šizme, ali i vaša bivša, sad pala braća, što vas izdadoše i postadoše nova šizma, pomiješa se sa starom šizmom. S njima se izljubiše i postadoše vaši neprijatelji. Oni vam se zajedno osvećuju za svoju inferiornost.

Zar nisu nestali svi oni uzaludni letači što su se gordili, svojom usamljenom veličinom hvalili i prezirali puk i zemlju. Zar oni ne nestadoše i bez sinova i bez unuka, zar iza njih ne osta pusta zemlja? Zato budite mudri i ispunjavajte obveze svoje ljubavi.

Na trgu nema stvaratelja. Oni nemaju tamo što raditi, jer njihova radnja ne izlaže svoju robu. Njihova radnja je njihov duh, a njega ne mogu nikome prodati. A kad ga uzaludni i kupe, od njega nemaju koristi jer ako je pravi prije umire nego služi. Zato ništa na trgu ne kupujte. U svojoj samoći tražite i sve ćete naći, ništa ne prodajite. Nego sve darivajte. Budite velikodušni, darivajte, jer što više budete darivali, više će i vama biti darovano. A ni darovano vam nije da sve za sebe zadržite, nego i da narod darivate. Darivajte iz srca, iz ljubavi i velikodušnosti svoje, a ne radi toga da vas hvale. Svojim darovima širite i hvalite ljubav. Tko se darivanjem ne razdaje, taj ništa i ne steče. I uzalud živi, jer je već odavno mrtav.

I ne družite se, bježite od pismoznanaca. Jer njihovo je srce usko, a znanje mrtvo. Srce im je nedarežljivo, a znanje tuđi znoj. Oni su kradljivci tuđih plodova. Vi koji ste kao voćka otežala od plodova, ne družite se s njima jer oni su lažni proroci. Spalite tronošce njihove. Njihovi su izvori davno presušili, ako su ikada i davali zdravu vodu. Uostalom, vi i niste žedni vode. Vodu prepustite njima jer oni umiru od vina. Njima se život gadi, zato ga stalno analiziraju i kritiziraju. Ne slušajte ih, nego pijte vino i svirajte frulu i harmonij. Neka je u tvom domu svečano svaki dan. Ako bude tako, imat ćeš najviđenije goste koji ćete darivati najljepšim i najskupocjenijim darovima.

Tada ga jedan od drskih pismoznanaca, jedan od lažnih proroka upita: A zašto ti, Prorokovođa, voliš samoću, a nas puku i zemlji po mudrost upućuješ?

- Zato, o pismoznanče, jer ne volim točnosti. Zato jer više volim slušati besmislice i zablude budući da vi istinu ionako ne shvaćate. Točnost što je vi za istinu želite prodati vrlo me ljuti, razgnjevljuje, izluđuje me vaša doslovnost. Zato bježim u planinu, ali i puku, jer i kad sam s njim, ja sam sam i s njim da vaše točnosti ne slušam. Zato jer ne volim privide.

Mene ništa tako ne zabavlja kao besmislice što ih neki za mudrost drže. Zato me viđate u društvu čudaka. Oni me zabavljaju svojim besmislicama. I tako se ne zaboravljam grohotom smijati. Eto, zato se vi svoje točnosti i svoje pravednosti odreći morate. Da biste primili novu istinu, novu vjeru. Vjeru u puk i zemlju. Da biste spoznali i slijedili Ispravni put.

Zato vi, Kravatani, ne dopustite pismoznancima da ovladaju vašim dušama, vašim srcima i vašim umom. Oni vas odvode u izmišljeni, nepostojeći svijet i tako vas slabe pa postajete žrtve stvarnoga svijeta. Jer onaj tko živi u izmišljenom svijetu, postaje žrtva stvarnoga. Oni koji izmišljaju drugi svijet, slabo se razumiju u silu. Oni se razumiju samo u silu koja čini zlo, ali se slabo ili se uopće ne razumiju u silu koja čini dobro. Silu ili podcjenjuju ili precjenjuju. A najveća njihova ograničenost jest u tome što ne vjeruju u snagu i genij naroda, u genij i snagu nacije.

Mnogo je pismoznanaca među vama. O, kako su lukavi, kako vjerolomni. Tako jedan između njih skoro napisa roman Tri života Antuna Talijana u kojem prekorava vas Kravatane svim i svačim, te zašto ste ovakvi, te zašto ste onakvi. Ne valjate kad o sebi dobro mislite, jer ste ustvari loši, a ne valjate i zato jer o sebi loše mislite, jer time pokazujete da ste malodušni, komleksirani, maleni i neznatni itd. Prekorava vas jer da nemate dovoljno samopouzdanja i da ste zato ostali mali narod, da ste se tijekom povijesti stalno nekome utjecali i na nekoga naslanjali, nekom velikom narodu, ne bi li od njega nešto dobili. Svoju povijest da ste falsificirali, te da su vaše pobjede za vrijeme staroga kraljevstva protiv Grka i Bugara gola izmišljotina, itd. On opisuje vaš mentalitet kao mentalitet ništavnog i nevaljanog naroda, jer da se međusobno mrzite i da ste nesložni, da ne trpite svoje vođe, itd. On pobraja sve mane vaše, i koje imate i koje nemate, a ni jednu vašu vrlinu. A da je zlonamjerni iskompleksirani autošovinist vidi se po tome što, iako nije mudar, ipak nije toliko glup da ne zna da sve te mane koje nabroji kao isključivo vaše da su i njegove, da su ustvari općeljudske, da ih imaju svi narodi. Zar bi inače bilo toliko buna, ustanaka, revolucija, odsijecanja glava carevima i kraljevima, itd. A svega toga, tih svađa i nesloga, građanskih ratova i zločina bilo je mnogo više u drugih naroda nego u vas. No on, jer boluje od samoprjezira, sve to vidi samo kod vas i tako vas kontrastira prema drugim narodima koji tako izgledaju anđeli prema vama nečastivima. O, propalice pismoznana! Da, jer njemu se “grsti” i od same riječi domoljublje jer se toj riječi i toj emociji, po njemu, utječu samo hulje. A, dakako, najveće su hulje oni koji prvi ustaše, koji su hulje upravo zato jer takvih mana ne imadoše. No, sve postaje jasno kad na koncu kaže da on i nije Kravatan nego Prekomorac. Jer, kako bi on kao kulturan čovjek mogao biti Šćav?

To što pismoznanci rade, od kojih se neki i disidentima samonazivaju, moglo bi se i oprostiti kad bi to dolazilo od mladih i nezrelih revolucionara, koji zakone povijesti, posebno filozofiju kravatanske povijesti ne razumiju, koji nisu upoznati s psihologijom i mentalitetom naroda, pa se neuspješno muče i pokukušavaju odgonetnuti političku sudbinu Kravatanije. Neuspjeh u tome obično završi nacionalnom samonegacijom i autošovinizmom koji tijekom daljnjega života, dospijećem do zrelosti, kod iskrenih tražitelja istine biva zamijenjen zdravim nacionalnim osjećajem i zdravom, uravnoteženom nacionalnom sviješću. Međutim, kod ovih pismoznanaca to nije slučaj. Oni su već davno postali zreli u samoizdaji i samomržnji.

Zato, o vi koji prvi ustaše, ne tražite pristalice i sljedbenike svoje u palači, nego u kolibi. Tamo je ljubav za Kravataniju, tamo su oni što se rađaju i umiru za nju, a od nje ništa ne traže. U kolibi i u neboderu, jer i tamo su poniženi i prezreni. Tamo su radnici, službenici, namještenici i nacijalizirani intelektualci. Svi su oni potekli sa sela ili iz gradske sirotinje, kao i iz srednjih slojeva i rijetkih intelektualnih sredina. Idite k njima, oni su vaši saveznici, od njih ćete se namnožiti. Mnogi još nisu svjesni što se s Kravatanijom dogodilo. Da ljubav za nju postaje ilegalna, a skoro će postati i zabranjena. Kravatanija postoji samo još na svečanostima klike, njezinih grobara, u referatima, samoprikazivanju i samohvalama, na gozbama njihovim. Idite medu naš narod i neumorno, apostolskom upornošću, žrtvom i mudrošću objašnjavajte što se dogodilo s Kravatanijom. Idite jer ste pozvani, sinovi ste svjetla, na vama je misija da dovršite započeto, a nedovršeno djelo Drugoga. Pozvani ste i posvećeni, i sigurno ćete uspjeti. Idite i od razočaranih stvarajte oduševljene. Jer Kravatanija nije u Kravataniji. Ona je u izgnanstvu. Kao što ono jednom preko sušačkoga mosta prebježe u vanjsko izgnanstvo, tako sad prebježe u unutarnje izgnanstvo. Kravatanija nije kod kuće. Vratite je kući iz izgnanstva. Izvedite je iz mraka izdaje i okupacije osvajača svijeta.

Tako bi i prođe i trideset osmi dan učenja Ispravnoga puta.

I uz put na ovoj tužnoj dodjeli ordena da samo priupitamo drugaricu Vlaisavljević da otvoreno kaže zašto ona s pozicija vlasti nije za te pare zapošljavala hrvatske branitelje umjesto što ih je tako sklanjala na margine društva radi mjesta za svoju antihrvatsku bandu!?

“Gospodine “druže”, Aco Stankoviću…

Emisija koju on vodi na programu je od 8. listopada 2000. godine, a prvi gost mu je bio tadašnji predsjednik HDZ-a dr. Ivo Sanader.

Na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) relativno se često mijenjaju urednici i voditelji, ali ne i takvi kakav je Stanković. Po čemu i zašto je baš on zaslužio da tolike godine „ismijava“ hrvatske gledatelje?

Ovaj urednik i voditelj baš po ničemu nije zaslužio da se godinama „ne skida“ s malog ekrana, tim prije što se već svojom nekorektnošću i neprofesionalnošću zamjerio većini gledatelja HRT-a. Čudno je i to da su svi zamjenjivi, jedino ON nije! Zašto?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Četnički zločin na Ovčari

Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju 'malog ustašu', kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru 'radila' za vrijeme Domovinskog rata.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Davor: ljudi su plakali od sreće kad su me vidjeli u odori

Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je to bilo?

Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.

Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?

U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako je to bilo?

Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda. Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.

Pokopao sam suprugu u Vinkovcima

Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna supruga ubijena?

Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer."

„Odmah ga hapsite"

Kilometrima uokolo osjećalo se podrhtavanje tla u Ravnim kotarima. Nije prošlo ni sat-dva, a gradom se proširila strašna vijest: Pala je Škabrnja. Istoga su dana do Zadra uspjeli doći rijetki preživjeli, prestravljeni Škabrnjani, i ispričali priču Škabrnje...

Škabrnja je doživjela uskrsnuće nakon svoje najtužnije noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, nosi u svojome sječanju uspomenu na žrtvu koju je dala za slobodnu Hrvatsku. Žrtvu koju je dala u najtežim trenutcima, opkoljena, sama... kao što je u to vrijeme stradanja bila sama i cijela Hrvatska pred licem svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede...

Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana zla... Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima, djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati.

Srbi su pirovali nad tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao kolektiv. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra, dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog nadahnuća... Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi, zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem..ali nisu uspijeli!

Svim palima za slobodu... "Neka vam je vječna hvala i slava, i laka vam Hrvatska zemlja..."

NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU... ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU VJEČNU!

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Iskazi časnika Hrvatskih obrambenih snaga SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI! ...Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. ... Više

1. Hrvatska koja nestaje - odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali - izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi - istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice - lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima - djelima.(Mt.7, 16.)

Milan Bandić - slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader - slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić - slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić - slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta - slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević - slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš - slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković - (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac - slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček - slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić - slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha - slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz - slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec - slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić - slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok - slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš - slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim djelima - ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS, SDP traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava - Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Partizanski ''desetar'' još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj; trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora - četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od ''100 novojugoslavena'' kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ''Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam''( Lošo) Predsjednik Amerike D.J. Trump je također mediju uvrstio u ''političku stranku'', a neke medije i u teroriste.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ''pravoslavne'' crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli, citirat ću nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ''Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Marija Dubravac, Brisbane

U svibnju 1945. na tisuće hrvatskih vojnika i civila našlo se u kolonama koje su se povlačile preko Slovenije do Austrije u nadi da će ondje naći utočište pred nadolazećom Jugoslavenskom armijom (JA). Među njima je bio i splitski đak Frane Tente, rođen u Mravincima kod Solina, koji je zarobljen kod Bleiburga i vraćen u Hrvatsku gdje je zatvoren u logor u Bjelovaru. Nakon puštanja iz logora, Tente se vraća kući gdje nastavlja školovanje te se početkom nove školske godine 1945./46. povezuje sa skupinom gimazijalaca-istomišljenika s kojima radi na pripremi i dijeljenju „protunarodnih“ letaka. Uhićen je u srpnju 1946., nedugo nakon što je na zgradi splitske gimnazije oslikao lik Ante Pavelića povodom njegova imendana. U zatvoru je proveo nekoliko tjedana tijekom kojih je ispitivan u više navrata.

ZABORAVLJENI VELIKANI: TKO JE BIO ZRINSKI OD TRAVNIKA?

Bona-Bunići vuku svoj korijen iz 12. stoljeća. U najnovijem objavljenom izdanju Povijesnog instituta HAZU, dr. Nenad Vekarić, u radu „Vlastela grada-Vlasteoski rodovi (A-L)“ navodi njihovo rodoslovlje od 1500. godine do današnjih dana. Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda (1894.-1944.), Ivana Nepomuka (Đina) (1895.-1997.), Marina (1896.-1956.). Eduardo o kojem će još biti govora, bio je profesionalni časnik. Nepomuk (Đino) bio je doktor prava i ekonomije u Zagrebu i doživio 103. godinu u Dubrovniku. Njegov sin Rene rođen je 1923. Ima dvoje djece: kći je rođena 1955. i živi u Rimu, i sina rođenog 1961., koji živi u Parizu. Odselio je 1946., a danas živi u Dubrovniku. No, ovo rodoslovlje nije samo sebi svrhom; ono je okvir za sjećanje na Eduarda pl. Bonu-Bunića.

Poginuo je junački za Domovinu 1944. godine.

Kao domobranskom pukovniku bila mu je povjerena obrana starog hrvatskog grada Travnika.

U obrani Travnika pukovnik Eduard Bona Bunić imao je i izdajica, kao što su: podžupan Sudžuka i dr. Tatlić, koji su s 40-ak domobrana prešli na stranu partizana i zajedno s časnikom Zeljkovićem organizirali partizane pod zapovijedanjem Slavka Rodića u napadima i okruženju grada.

„Moja Vam je odluka već poznata iz naših radnijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po Ministarstvu oružanih snaga, pa je samo ona za mene mjerodavna. Ja Travnik branim, već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja. To sam saopćio i njemačkom satniku, koji mi je donio pismo.

Ne samo to, on je volio i čuvao svoje vojnike s kojima je želio dijeliti sudbinu. Partizanski izvori govore da je Slavko Rodić, zapovjednik V. partizanskog korpusa odredio 22.560 boraca da zauzmu Travnik, što se i dogodilo 22. listopada.

„Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba oni umiru za svoju Domovinu!“

Bona-Bunić je suborce poštivao, očinski se prema njima ponašao i pokazivao svoju ljudskost i nije ih želio napustiti. Evo jednog primjera iz Vrančićeva opisa (Branili smo Državu, str. 410.):

«U toku jednog predaha satnik Pero Šutić najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvještaj zapovjedniku Bona-Buniću. Jedan po jedan, zapovjednici izvješćuju da posade raspolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, a mole streljivo. Bona-Bunić određuje da se podijele posljednja streljiva, što je ostavio za skrajni slučaj. Ulazi kao posljednji jedan ustaški čarkar, što je došao umjesto zapovijedajućeg dočasnika, jer je ovaj ranjen. Podnosi izvješće slično ostalima. Kad je završio upitah ga, odakle je. Odgovara, da je iz Kupresa. Na njemu je bila ustaška odora znatno trošna, na kojoj su se vidjeli tragovi minule borbe. Na nogama su mu umjesto cipela krpe vezane oputom. Pukovnik Bona-Bunić mu kaže: „Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama?“.

Pukovnik Bona-Bunić zove k sebi opskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.

Usmjeravali su napade na grad 20. listopada uvečer. Borbe su trajale neprekidno tri noći i dva dana. Nakon žestokih borbi partizani su 22. ušli u istočni dio grada. Međutim, hrvatskoj posadi koje je branila taj dio, uspjelo je probiti se u smjeru Zenice. Ostali dio branitelja skupio se je u vojarni, jer je nestalo strjeljiva za borbu na postavima. Kada su partizani navalili na vojarnu, zapovjednik Bona-Bunić je naredio da se otvore vrata, te sa samokresom krenuo na neprijatelja, a za njim su krenuli domobrani s hladnim oružjem na puškama. Poginuo je pukovnik Bona-Bunić, a zatim 800 domobranskih branitelja jedan za drugim. Što nisu topovi raznijeli i strojnice pokosile, to su učinili partizani upotrebom noža.

Pukovnik Eduard Bona Bunić nazvan je Vitez Zrinski od Travnika.

Posmrtno je, od državnog poglavara promaknut u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost.

Na komemoraciji je bilo nazočno više od 200 osoba, preživjelih logoraša i njihove rodbine i prijatelja, prispjelih iz nekoliko općina Bosanske Krajine. Ovaj spomen skup u Kamenici održan je ispred ruševina nekadašnje osnovne škole u kojoj je od 1992. do 1995. bio jedan od najokrutnijih srpskih logora posljednjeg rata u BiH.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković izrazio je zadovoljstvo zbog nazočnosti predstavnika Katoličke Crkve, te istaknuo da je to prvi put da je na komemoraciji u Kamenici nazočan netko od predstavnika hrvatskog naroda u ovih 20 godina otkako se održavaju okupljanja. Izrazio je žaljenje što na skupu nije bio nazočan nitko od općinskih vlasti iz Drvara, iz općina Unsko-sanskog kantona, ali ni s drugih viših razina vlasti u BiH. Također je izraženo žaljenje što ni toliko godina nakon rata, u Kamenici nema nikakvog vidljivog obilježja postojanja logora ni spomenika žrtvama.

Begić nadalje tvrdi da je logor u Kamenici pomno planiran i formiran kao središnji logor 2. krajiškog korpusa VRS sa sjedištem u Drvaru, s ciljem fizičkog uništenja nesprskog stanovništva i njihovog istrebljenja s ovih prostora. Kroz ovaj logor prošlo je oko 300 zatočenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, pripadnika Armije BiH i HVO-a ali i civila, s područja općina Bihać, Cazin, Bos. Krupa, Bužim, Bos. Petrovac, Ključ, Sanski Most, Livno, Kupres i Bugojno.

Po okrutnosti i nečovječnom postupanju sa zarobljenicima logor Kamenica spada u vrh počinjenih zvjerstava i ratnih zločina tijekom rata u BiH. Uvjeti u logoru bili su užasni, a zatočenici su svakodnevno bili izloženi fizičkim i psihičkim torturama, mučenju, premlaćivanju, izgladnjivanju, nečovječnom postupanju te prisiljavanju na prinudni rad.

Nakon skupa u Kamenici, svi su se uputili pred tzv. Gigića jamu ili Golubnjaču, na Pasjaku iznad Drvara, odati počast za 19 žrtava koje su prije nekoliko godina otamo ekshumirane – 17 žrtava logora Kamenica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te dvojica pripadnika VRS srpske i bošnjačke nacionalnosti koje su njihovi nadređeni likvidirali zbog neposluha.

Već više dana provodi se u moru intenzivna potraga, uz sva raspoloživa sredstva, za njegovim tijelom, koje nakon 5 dana još nije pronađeno.

Svi koji ga poznaju i njegovi prijatelji, kako pišu mediji, pitaju se i ne mogu shvatiti zašto je to učinio, kad se ni po čemu prije nije moglo naslutiti da ga muče neki posebni problemi.

Naime, hrvatski branitelj, pilot Stjepan Radonić, rodom je bio Splićanin, sin vrlo poznatog uglednog i cijenjenog liječnika, splitskoga kirurga prof. dr. Vedrana Radonića, koji je pred samu svoju mirovinu, 2012. godine, bio smijenjen, što nije uobičajeno pred mirovinu, sa mjesta predstojnika kirurgije KBC-a Split, da bi ga zamijenio SDP-ovac, prof. dr. Nenad Ilić.

Sudjelovao je, tako mlad, u teškim borbama oslobođenja hrvatskoga juga i deblokade Dubrovnika.

Stoga nije čudo da toliki časni hrvatski branitelji, na našu veliku žalost i tragediju, jer to nije rješenje, bivaju slomljeni i odluče se na najteži čin oduzimanja svoga vlastitoga života, a što svakako ostaje na savjesti svih onih koji su takvo katastrofalno stanje prouzročili i koji ga održavaju.

ZAVJET

Zemlja bez naroda je pustinja,

Narod bez zemlje je lutalica.

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Životopis

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Tursko osvajanje i bijeg

Smrt

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Nezavisna Država Hrvatska

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Silvije Strahimir Kranjčević

26. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 26. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Nova Oluja

Mladen Rojnica

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića

članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

Pismo dida Vidurine suprotiva bandi u Brezovici KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM JE ĐAVLIJA KAPELICA UZ CRIKVU HRVATSKU! Najgrozomornija podla sotonska laž kojom su nam učenici crvene sotone silovali zdrav razum dok smo klani, proganjani, zatvarani i mučeni zbog riči 'rvatske, e šugo jedna pokvarena! Više

RAKOVIČKA BUNA

Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti Austro Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti Graničari - domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje te bi time Graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali. Graničari su pretežito bili pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije stajalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.

U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku.

Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.

Istog dana Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:

U međuvremenu se vijest o Rakovičkoj buni raširila na sve strane pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošlju prema Rakovici. U Zagreb stiže vrhovnom komandantu Vojne Krajine, generalu Molinariju, telegrafska vijest o buni tek 9. listopada ujutro. Molinari odmah obavijesti o tome cara i ministra predsjednika mađarske vlade grofa Andrassvja, dok je u Vojnu Krajinu razaslao telegrafska naređenja i upute kako da se buna što prije uguši.

U Plaškom dolazi do problema s ustankom, a da Kvaternik u prvi trenutak toga nije bio niti svjestan. Obrazovani kler, trgovci i obrtnici počeli su širiti glasine među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je prijatelj mađarona (naravno da to nije bilo istina, bio je dobar samo sa bivšim banom Levinom Rauchom koji mu je prije pomogao), protiv Cara (kojem su Graničari prisegli i koji je bio za Vojnu krajinu). Najposlije pričalo se da je Kvaternik u svojim govorima uvijek više udarao »na Švabu« i na samog cara i na Bečki dvor negoli na Mađara. Tako se među ustanicima širila glasina da je Kvaternik mađaron i mađarski agent i da je sramota za Srbe kad izdaju cara i kad se drže takoga čovjeka. Rezultat ovih glasina je da se najvećio dio ustaničke vojske razišao i otišao kućama, a među njima najviše iz Močila.

U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastade panika i rasulo tako da je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Kvaternik shvaća da se sa ovim snagama ne može boriti pa kreće nazada preko Ljupče i Rakovice za Bosnu kako bi izbjegao smrt. Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska pripremila zasjedu. Ujutro 11.10.1871. kad su krenuli na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su bili Kvaternik i Bach. U Močilima dolazi do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno stradavaju Rakijaš, Kvaternik i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela Kvaternika, Rakijaša i Bacha su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste da bi nakon nekog vremena bila kolima prebačena u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik.

Podsjetnik na atentat u Marseilleu ...

9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).

Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine " La Belle Jardini?re ", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.

Mnogo nepravilnosti

Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.

" Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena. "(1)

Aleksandar, nemilosrdni tiranin

U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu (28. rujna 1934).

Idealisti, a ne banditi

" Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal " rekao je branitelj Bonelli.

A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška" (5).

Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka " žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal" (6).

Zakon i moral

Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.

Ivan “Vančo” Mihailov

Iako je interview obavljen 1990. g., skoro 56 godina poslije ovoga događaja, a Vančo je već bio u dubokoj starosti (star 93 godine), ovaj legendarni vođa makedonskih Bugara protiv velikosrbske tiranije odgovara na sva pitanja čisto i bistro kao da mu je tek kojih 50 godina i kao da se sve što se događalo u njegovom burnom životu dogodilo jučer.

Transkript ovoga interviewa koji sam dobio na engleskom jeziku preveo sam na hrvatski.

- Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda.

- On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionara, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma često put u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku. Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. Ništa nije bilo “verboten”, uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg je u Marseillesu u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša “posuđen” Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hevatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista povezanog s kraljevim dvorom.

Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseljski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog.

Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost. Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli.

P.) Gospodine Mihailov, počnimo s Marseljskim napadajem. Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

P.) Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je “koordinirani ugovor akcije”, anti-srbski i anti-jugoslavenski. Kad ste vi Paveliću “posudili” Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt.

P.) Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

P.) Rekli ste da između vas i Pavelića nije postojalo ništa napismeno. Ali agenti VMRO-e trenirali su Hrvate u logoru Janka Puszta u Mađarskoj.

P.) Gdje ste vi bili na dan atentata?

Moja trenutačna zamisao bila je da je kralj, koji je sve činio kako bi zakomplicirao moj odlazak u Zapadnu Europu, pogođen od više sile koja ga je tako spriječila u daljnjem mješanju u moje poslove. Odmah kad smo čuli ovu novost bili smo odpremljeni u mjesto oko 10 kilometara udaljeno od Ankare. Tamo smo živjeli više od dvije godine.

P.) Spomenuli ste “višu silu”. Ta “viša sila” zavala se Černozemski. I smrt u Marseillesu bila je umorstvo.

Moja majka koja je živjela u Srbiji (Makedonija je onda smatrana južnim dijelom Srbije nap. a.), zamolila je moga brata da je odveze u Beograd kako bi vidjela pištolj upotrebljen u atentatu, a koji je bio izložen u muzeju. Kad je ugledala pištolj uzviknula je “Neka mu ruka procvieta!”

P.) Jedna od teorija iza marseljskog atentata, nedokazana na dokumentarnoj bazi, je da je nacistička Njemačka bila iza svega toga. Ima li tu išta istine?

Od 1912., za vrieme Prvoga Balkanskog rata, kad je on poslije povlačenja Turaka ušao u Skopje, Aleksandar Karađorđević - koji je još onda bio srbski princ priesrolonasljednik - pred čitavim pučanstvom i značajnim ljudima koji su predstavljali sve narodnosti Makedonije pokazao je svoj ogavni karakter i svoj okupatorski mentalitet.

Ta sramotna i tragična gesta bila je prva u seriji moralnih i materijalnih zloporaba i ponižavanja u neprestanim pokušajima nametanja srbskoga načina života bugarskom pučanstvu Vardarske Makedonije.

Nu on je nekako preživio i kad su komunisti došli na vlast dali su mu doživotnu mirovinu “za vjerno služenje srbstvu”. Nemogavši opravdati svoj teroristički režim Srbi su jednostavno odlučili da nisu oni ti koji su kriminalci nego svi oni koji se njima suprostavljaju.

P.) Makedonska nezavisnost kao i Hrvatska nezavisnost značila je razpad Jugoslavije što bi bio trijumf za Mussolinijevu viziju Balkana. Nije li to bilo što ste i vi željeli?

P.) Neki su napisali da ste vi unutar VMRO-a bili vođa nacionalitičkoga krila suprostavljenog fakciji koja je htjela da Bugarska bude absorbirana u Sovjetski Savez. Taj ljuti sukob je završio kad ste vi ubili vođu ove druge fakcije, generala Aleksandra Protogerova.

Protogerov je bio discipliniran zato što je bio odgovoran za ubojstvo Todora Aleksandrova koji je bio jedan od pristaša VMRO-a. I ja nisam ubio Protogerova, ja sam samo naredio njegovu likvidaciju.

P.) Jasno se vidi da Bugarska nije pošla putem kojim ste vi htjeli i da je postala komunistička zemlja. Radi toga, bugarski nacionalizam u Makedoniji je poražen. Ne mislite li da je to poraz i za vaše ideje?

P.) Poslije rata vaše ime često put se pojavljivalo u publikacijama o Balkanu i povijesti Europe, ali nitko nije znao što se svama dogodilo. Mnogi su mislili da ste mrtav. Kako ste preživjeli i gdje ste sve išli?

Kako se vidi Vančo kao stari revolucionar pažljivo bira odgovore na pitanja koja smatra neprikladnim ili možda glupastim. Tako na pitanje o pravom identitetu izvršitelja atentata, iako zna da je njegovo pravo ime bilo Veličko Georgijev Kerin, ( a kako i ne bi znao ), on odgovara da je bugarska policija poslije izvršenja atentata odkrila njegovo ime kao Vladimir “Vlado” Georgijev Černozemski, a da ga je on znao samo kao “Vladu”. Na glupo pitanje jesu li njegovi ljudi išli u ustaški logor Janka Pusztu “trenirati ustaše”, on odgovara da on to nikad nije nikome od svojih ljudi naredio. Nema nikakve sumnje da je Mihailov vrlo dobro znao da je pravi identitet izvršitelja kazne nad Aleksandrom bio Veličko Georgijev Kerin, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga on to nije želio reći. Najvjerojatnije je da se je ovaj stari revolucionar s novinarom htio malo poigrati jer, kako je jednom zapisao Dr. Georges Desbons, branitelj ustaša koji susudjelovali u izvršenju atentata (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), “istina o atentatu i atentatorima bila je očevidna i odavna poznata svakome tko ju je htio vidjeti”.

Neki su u svojim fantaziranjima išli tako daleko da su pisali kako je ovaj atentat na jednog običnog srbijanskog tiranina, potomka običnog ubojice, po zanimanju mešetara svinjama, izvršen od strane najmanje 20 raznih tajnih organizacija. Neki su odmah okrivili Hitlera, Mussolinija i Habsburge, drugi Masone, treći srbijansku “Crnu”, a neki “Belu ruku” i još niz što-šta drugoga. Jedni su čak tvrdili da je izvršitelj atentata “Černozemski” bio Mason jer da je na ruci imao tetovirano geslo koje imaju svi Masoni.

A kad je već riječ o ‘omnipresent’ vezama između ustaša i Njemačke, svakom već treba biti poznato da od dolazka Hitlera na vlast 1933. g., svaka aktivnost hrvatskih nacionalista na području Trećeg Reicha bila je strogo zabranjena.

Za Dom Spremni!

Zvonimir Došen

MARKO FRANCIŠKOVIĆ: TUĐMAN I KAPTOL SU GLAVNI KRIVCI ZA NE PROVEDBU LUSTRACIJE U HRVATSKOJ

Ursa je stanovao u Frankfurtu na Maini, a u slobodno vrijeme prodavao je emigrantske novine i dijelio letke - ne samo emigrantima nego i hrvatskim gastarbeiterima. S nekima je održavao i tajne kontakte, posebice sa svojim daljnjim rođakom Milanom Vukojom. Ursa nije znao da je Vukoja još 1963. godine, kad je podnosio molbu za putovnicu, potpisao obvezu na suradnju s Udbom. Vukoja je neposredno nakon ubojstva Hrvoja Urse pobjegao u Jugoslaviju u službenom automobilu zamjenika jugoslavenskoga generalnoga konzula u Frankfurtu.

Krajem rujna 1968. Ursa je jednostavno nestao, a njegovo mrtvo tijelo nekoliko dana kasnije, 30. rujna 1968., izvađeno je iz rijeke Fulde kod gradića Sandlofsa u Hesenu. Policijska istraga i obdukcija utvrdili su da je ubijen u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u rijeku.

U kasnijem iskazu visoki dužnosnici Udbe su odgovornost za to dvostruko ubojstvo pripisali tadašnjem službeniku livanjske Udbe Mirku Hercegu, šefu mostarske Udbe Stipi Grizelju i inspektoru Druge uprave bosanskohercegovačke Udbe Stanku Karadegliji.

72. obljetnica

1945. - 2017.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31 u Zagrebu

služit će se

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Povodom smrti hrvatskog viteza Mladena Schwartza prenosimo njegov članak koji smo objavili 10. srpnja 2010.

Priznajem da se i sam pokadkada zapitam smiem li tako grubo govoriti o kakvim-takvim sunarodnjacima, o braći ljudima i Božjim stvorovima. Osudimo ih mužki i na smrt, ali ih nemojmo toliko vriedjati i ponižavati!

Naša borba je borba protiv samih okvira ovoga sustava, u srži krivog, nepoštenog, nepravednog, nenarodnog. Pritom se mora pomesti sve koji predstavljaju njegove exponente, u onoj mjeri u kojoj oni to jesu i hoće biti. Sustav protiv kojega se borimo opravdava borbu svim legitimnim sredstvima. Svi njegovi temelji su laž. Laž je demokracija, laž su liberalizam i liberalni kapitalizam, laž srljanje u europske i svjetske, civilne i vojne integracije, laž je pripuštanje srbskih neprijatelja natrag na mjesto zločina, uza sve povlastice koje taj povratak prate, dok hrvatski narod grca i pati i propada. Laž su današnje hrvatske granice, laž je pristanak na posvemašnje židovladje te njegovu mitologiju jasenovca, aušvica i holokausta, nedodrljivih svetinja današnje hrvatske zbilje.

Ono što ona u svojoj zbiljskoj biti uistinu jest, moglo bi se ponajbolje opisati imenom "srbo-židovska pseudodržava Vrabče" (po ludnici u predgradju Zagreba), ili, u najmanju ruku (prema genialnoj dosjetki Trpimira Gudara): "bivša jugoslavenska republika Hrvatska".

Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom, čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života.

Životopis

Odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon svršetka studija filozofije u Beogradu kod mjesnih predstavnika novomarksističke škole Praxis, Schwartz je 1973. godine bio prisiljen pobjeći od progona kao protumarksist i hrvatski nacionalist u Saveznu Republiku Njemačku. U Njemačkoj je djelovao s vodećim predstavnicima hrvatskog političkog izbjeglištva, osobito s Brunom Bušićem. Schwartz je pisao za brojne hrvatske iseljeničke novine i časopise te je također pisao i za nekoliko nehrvatskih glasila, posebice za konzervativni münchenski dvomjesečnik Criticon. Između ostaloga, bio je urednik mjesečnika Hrvatski list, predsjednik Židovskog odbora za slobodnu Hrvatsku, suosnivač i član upravnog odbora Hrvatskog državotvornog pokreta.

Od 1999. do 2005. godine je uređivao je svoj tiskani i međumrežni časopis Ultimatum! čiji je rad nastavljen 2011. godine pod novim nazivom Novi Ultimatum!. Od 2010. do 2013. je vodio i uređivao međumrežni blog Schwartze Garde. Također je djelovao u Hrvatskom krugovalu Toronto te je tijekom 1999. godine uz Predraga Raosa vodio OTV-ovu televizijsku emisiju Zemlja-zrak, koja je pod upornim pritiscima javnih medija skinuta s programa nakon 21. epizode.[1]

Bio je kandidat na saborskim izborima 2011. na neovisnoj listi Hrvoja Mirkovića u I. izbornoj jedinici te kandidat na hrvatskim izborima za Europski sabor 2013. godine.

Političko stajalište

Kritizirao je hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice, a osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma. Smatrao je potrebnom borbu protiv dekadencije, predviđajući i pripravljajući Novi Eon, novu epohu veličine i duha, i u tomu je vidio najvažniju zadaću svoju i svojih istomišljenika našeg doba. U svojoj knjizi Što je to - desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovog doba.

Filozofski pogledi

Književna djela

Autor:

Suautor:

MNOGI SE PRAVE SLIJEPI KOD OTVORENIH OČIJU I NE ĆE DA PRIZNAJU ISTINU GDJE SU KORIJENI OVE DANAŠNJE VLASTODRŽAČKE ANTIHRVATSKE ŠUME TITOISTA

KAKO POSIJEŠ TAKO ĆEŠ I POŽNJETI!

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- O kralju, dakle?

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- Tamo ste našli Anfusa?

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

Uz 84. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya, 3.9.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Tako je govorio Otac Domovine

Tako je govorio Poglavnik

Dok ste vodili bitke protiv okupatora nitko, pa ni oni najliberalniji, nije se bunio što su vas sve, ne samo Hosovce, zvali ustašama. A sada kad su vas oni koje ste u boju do nogu potukli i njihovi komunistički ortaci u Hrvatskoj na fini način razoružali, proganjaju vas i zatvaraju, vi se pred njima branite da niste bili ono što ste bili. Zar još ne vidite da ta ista bagra koja već više od 70 godina ocrnjuje one branitelje prije vas, istim žarom i za isti razlog ocrnjuje i vas?

Neki od njih, kao napr. sestra jednoga od ovih heroja prof. Marina Petrin Horvatić u interviewu u Večernjem listu govori istinu o svome mladom bratu i njegovim suborcima, kada kaže da su goloruki ustali braniti svoju domovinu, pa između ostaloga kaže:

Znači da uza sve štovanje žrtve svoga paloga brata i njegovih suboraca, ova obrazovana gospođa nije sviesna da ovakvim dvoličnim izjavama potvrđuje ono što neprijatelji svega što je hrvatsko, isti oni neprijatelji koji su joj ubili brata, u posliednje vrieme tako neumorno propagiraju. Njoj njezina brata i one koji su se kao i on ustali u obranu svoje domovine, za nju se borili se i za nju pali, blati pridjev ustaša.

Njoj vjerojatno nije poznata ova izreka Martina Luthera Kinga:

Prije nego se upusti u blaćenje častnih hrvatskih branitelja, koji su se borili i umirali za iste ideale kao i njezin brat, profesorica Petrin Horvatić bi trebala pročitati barem ovaj mali dio poviesti Ustaškog pokreta, pa će, uvjeren sam, vidjeti da je i poslie svih srbijanskih zločina nad hrvatskim narodom, pa čak i zločina u srbijanskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je onda (kao i dr. Franjo Tuđman 60 godina kasnije) pokušavao naći mirno riešenje hrvatskoga pitanja.

On je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda predao zamolbu ovoga sadržaja:

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza Naroda kao i svi oni prijašnji, njegovi i Stjepana Radića .

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava diktatoru iz "opančarske dinastije" Karavlaha Karadjordjevića.

Za Dom Spremni!

Četničkim i partizanskim zločincima u slobodnoj hrvatskoj državi obnavljaju se spomenici, kao u hrvatskome mjestu Srbu, na hrvatskoj zemlji, a sljedbenici i glorifikatori zločinaca priređuju orgije i slave zločince i zločine, dok žrtve, još uvijek pogažene časti i dostojanstva, leže u kraškim jamama.

Žalosno je i pretragično da u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi ni jedna parlamentarna stranka, pa niti najmoćnije stranke ne prosvjeduje bar priopćenjem i ne osuđuje takvu užasnu monstruoznost, takvo nevjerojatno obezvrjeđivanje žrtava i provociranje, vrijeđanje i ponižavanje općih moralnih i civilizacijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i mukotrpno obnovljene, obranjene od agresije i oslobođene demokratske hrvatske države Republike Hrvatske.

Nije moguće da ona ne zna ili da ne vjeruje što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo. Divljačke četničke horde tada su presrele 2 vlaka sa hodočasnicima, najviše ženama i djecom, te starijim osobama, koji su se jednim vlakom, bez vojničke pratnje, vraćali u Drvar sa proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kod Knina, a drugim vlakom vozili na svetu misu u mjesto Oštrelj. Ukupno je pobijeno i bačeno u jame oko 600 hodočasnika, i to sa župnikom iz Drvara, svećenikom Banjalučke biskupije Valdemarom Maksimilijanom Nestorom, te je nastavljen genocid nad Hrvatima Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. Smrtno je stradalo tih dana oko 2.500 civila, Hrvata katolika i muslimana, uz najgore pljačke i palež domova.

Zar predsjednica i njezini savjetnici sve to ne znaju ili neće reagirati? Zar ne znaju da po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, članak 1 i 5, te Kaznenome zakonu, članci 156, 158 i 375, takvo uznemiravanje javnosti slavljenjem zločinaca mogu i da bi ga morali zabraniti?

Ovaj tekst pišem na blagdan sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja, koji su živjeli čestitim životom, te dugo čekali i strpljivo molili da im Bog podari dijete. Svoju djevojčicu Mariju su dobili u starijim godinama i tako su, kao omalovažavani i prezreni, jer su dugo bili bez poroda, obdareni najvećom Božjom milošću, kćeri koju je Bog odabrao za Majku svoga Sina, Spasitelja svih ljudi, ako dragovoljno prihvate njegovu otkupiteljsku žrtvu i, uz pomoć Duha Svetoga, ostvaruju njegov nauk u svome životu.

Molimo i zagovor sv. Ane:

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Dimitrija Demeter

Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca

Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.

Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.

Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.

Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“

Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?

U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.

Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.

Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.

Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.

Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.

Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.

Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.

Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.

Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.

A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.

Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.

„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“

I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.

Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:

Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...

Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2017. POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

August Harambašić

Riječi su to američkog suca Theodora Hockea, iz presude kojom je odbio izručenje Andrije Artukovića jugoslavenskim vlastima (1). Presuda je donesena u Los Angelesu 15. siječnja 1959., nakon prvog procesa za izručenje bivšeg ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo kasnije, 1986. godine, Artuković je ipak izručen, pod dvojbenim okolnostima.

INSPEKCIJA U LOGORU

Sudac Hocke u presudi je uz ostalo iznio i pregled zbivanja u 1941. godini: „Dne 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili nezavisnost i počeli uspostavu vlastite vlade. Tome su se protivili Srbi i drugi te su se rasplamsale građanske borbe.“

POLITIČKE OPTUŽBE

Na kraju presude Hocke je konstatirao da tužitelj nije uvjerljivo dokazao kako postoji opravdan i vjerojatan razlog za vjerovanje da je Artuković kriv radi bilo kojeg zločina za koji ga se teretilo. Optužba je imala samo političku narav, a takva, zaključio je Hocke, ne može biti temelj za izručenje.

UKINUTI RASNI ZAKONI

Osim vođenja resora unutarnjih poslova, Andrija Artuković je bio i ministar pravosuđa te državni prabilježnik-čuvar državnog pečata. U tom je svojstvu zajedno s poglavnikom Antom Pavelićem supotpisao zakon kojim s 3. svibnja 1945. izjednačavaju u pravima svi građani NDH, odnosno kojim se ukidaju tzv. rasni zakoni.

Zapitajmo se

Komunisti se nikada nisu odrekli priče o demokraciji, slobodi vjere i slično. Je li Marxu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu stvarno bilo do tih kategorija, kada su o parlamentu govorili da je "parlamentarni kretenizam", a svoju demokraciju definirali kao "diktaturu"?

Ako su u partizanima bili mnogi dojučerašnji četnici, nisu li oni nosili petokrake i slušali zapovijesti Vrhovnoga štaba/Generalštaba titoističke vojske? Razmotrimo makar malo logično ono čemu su nas u školi učili!

Je li pošten i u skladu s pričama o "bitci za ranjenike", postupak kojim su ih partizani ostavili kao borbenu zaštitnicu, pa čak i poludjele tifusare naveli u juriše, a nisu ih ostavili pobjednicima Neretve (koji su zarobljene ranjenike i bolesnike stvarno liječili, a kasnije razmjenjivali)?

Tko normalan može vjerovati to da su Hrvati ležerno i iz užitka pili ljudsku krv i jeli ljudske organe? Tko od organizatora može u oči pogledati obiteljima zatočenika Sabirnoga i radnog logora Jasenovac koje su pobunjenici 22. travnja 1945. godine natjerali da se ili ubiju ili upuste u luđački napadaj na stražu?

Zna li Zapad, dok sudi Hrvatima, da su jugoslavenski zakoni zapovijedali svakome pucati u leđa ratnim protivnicima i predviđali smrtnu kaznu za svaku gospodarsku suradnju s njima? Zna li "demokratski" Zapad kako je stradala Katolička crkva u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i poslije njega?

Zašto su vodeća mjesta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zauzeli nehrvati, pače protuhrvati, i provjereni komunisti? Zašto se zabranjuje revizija povjesnice?

Učini li Vam se da je ova knjiga pisana radikalistički ili ekstremistički, zapamtite da istina ne može biti nikakva, nego li istinita. Istina je ekstremna! Čudimo li joj se ili je se bojimo; to je samo dokaz koliko smo mi zavedeni i uplašeni. Istina ne može biti kriva! Mi možemo biti krivi, ne znamo li je i ne potrudimo li je se shvatiti. Istina je obveza. Šutnja je grijeh!

Ako Vam se, štovani čitatelju, učini da sam zagrizao preveliku jabuku, vratite se na početnu koljačku pjesmu Ivana Gorana Kovačića ili na koljački poziv ruskoga Židova Ilje Erenburga.

Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Mučenicima Jazovke

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Na obljetnicu partizanskog zločina u Paklinama

Pobijeni i način njihove mučeničke smrti:

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Ovim koaliranjem s dojučerašnjim neprijateljem – da biste spasili svoju Vladu – Vi ste pokazali potpunu neosjetljivost za osjećaje i za vrijednosti koje gaji većina hrvatskoga naroda. Ovim potezom dobit ćete kratkoročno produljenje života ove Vlade, ali ćete dugoročno izgubiti upravo ono što je bio motto Vaše kampanje: vjerodostojnost! Ja to zovem političkom prostitucijom.

To jest Vaša kompetencija – da odlučujete o strateškoj i personalnoj politici svoje stranke i Vlade kojoj ste na čelu – ali je i pravo nas, običnih građana i birača, koji Vas promatramo i imamo pravo prosuđivati, reći Vam što o tome mislimo.

U tom kontekstu vidim i katastrofalno zanemarivanje grada Siska, u kojem se prije izbora vodio rat između dviju frakcija Vaše stranke, a što je debelo iskoristila ponovno izabrana drugarica gradonačelnica.

S poštovanjem!

LIPANJSKA POVELJA

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

SVETI ANTE PADOVANSKI

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Sv. Ante izlazi na glas

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

Smrt sv. Ante u Padovi

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Sv. Ante propovijeda ribama

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Sv. Ante sa malim Isusom

Sv. Ante proriče

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

John Ivan Prcela

O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.

Eugen Kumičić

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...

* Možete li nam konkretno reći kako se osjećate u Banjoj Luci te je li bilo trenutaka kad ste bili u životnoj opasnosti?

I u mome slučaju je bilo dramatičnih dana i vremena kada me se htjelo silom istjerati iz mog rodnog grada, kada mi se svakodnevno prijetilo, fizički maltretiralo i kućnim višemjesečnim pritvorom psihički pritiskalo da se iselim iz svoga rodnog mjesta. Nisam pristajao na trijumf zla i nepravde niti ću ikada pristati. To i tako me zadužuje i Božja objavljena istina o Bogu i o čovjeku. Mi, kršćani, tvrdimo da vjerujemo u Trojedinog Boga i da nemamo pravo klanjati se i pokoravati nikojemu stvorenju, pa ni onom čovjeku, koji je, zahvaćen Zloduhom, sebe učinio gospodarom tuđih života i sudbina.

* Kako se građani pravoslavne vjere u entitetu Republika Srpska odnose prema Vama osobno i kakav je odnos službene politike u tom entitetu prema biskupu Katoličke Crkve?

Predstavnici službene entitetske politike su me, kao Katoličkog biskupa, respektirali i javno izjavljivali kako su i biskup i Katolička Crkva na ovom području radili u korist općeg dobra. A kada sam od njih tražio da uvažavaju i temeljna ljudska i građanska prava i ovdašnjih obespravljenih katolika, što je inače njihova obveza, onda im nisam bio po volji – i nastojali su me i nastoje pred javnošću oblatiti i diskreditirati.

* S druge strane, zanima me i kakav je odnos većinskog naroda u entitetu Republike Srpske prema Hrvatima?

* Kako tumačite mišljenja nekih komentatora da ste Vi zapravo neugodan svjedok za međunarodnu zajednicu, Republiku Hrvatsku i hrvatske političare u Bosni i Hercegovini?

Krunski svjedok besprimjerne drame

* Možete li Hrvate u Australiji upoznati s činjenicom zašto se na Vas tako gleda i to ne samo u svjetovnim, nego, kako neki kažu i u crkvenim krugovima?

* Imate li još uvijek potporu Svete Stolice i njezina poglavara pape Franje?

* Hrvate u Australiji će sigurno zanimati egzaktna statistika o broju vjernika katolika u entitetu RS danas i primjerice prije raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine.

Hrvatima – katolicima 3% međunarodne materijalne pomoći

* Je li prisutna pojava povratka katolika u njihova rodna mjesta i sela?

To sve govori i o tim donatorima, ali i o službenim političkim predstavnicima našeg hrvatskog naroda, koji se ni izdaleka nisu onoliko trudili oko pomoći svome narodu kako su to činili ovdašnji Srbi i Bošnjaci.

Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

* U kojoj je mjeri Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za masovni nestanak Hrvata s područja entiteta RS?

* Zašto po Vašem mišljenju do sada nije došlo do revizije Daytonskog sporazuma?

Nažalost do toga nije došlo, nego se umjesto izgradnje istinski pravne države na cijelom području BiH, pristupilo projektu „kontroliranog kaosa“. Najutjecajnijim velesilama odgovara ovakvo stanje u našoj zemlji. Sramota za njih, a velika šteta na ovdašnje pučanstvo, osobito za katoličko, tj. hrvatsko, jer se njega ciljano smanjuje od konstitutivnog naroda na beznačajnu nacionalnu manjinu. A nigdje u Europi, katolici se ne nalaze u takvom položaju svoga fizičkog nestajanja kao u BiH. Mnogi nas pitaju – čak i nekatolici: zašto nemate Vi više pomoći od svojih hrvatskih i drugih katolika?!

Sudbina nas Hrvata i katolika ostaje u Božjoj ruci

* Budući da je BiH doista neuspješna država koju na životu održavaju jedino svjetske velesile, kako vidite sudbinu preostalih Hrvata katolika u entitetu Republika Srpska u slučaju raspada države?

Sudbina nas Hrvata i katolika je bila i ostaje u Božjoj ruci – što se Boga tiče. A i mi sami se trebamo trajno truditi da ostanemo u Božjoj ruci.

Osobno vjerujem da će takvih naših istinskih prijatelja biti i među Vama, našim dragim sunarodnjacima u dalekoj Australiji, u kojoj Vi nastojite izgrađivati svoju novu domovinu, ali se trudite da Vam Domovina Vaših korijena, Vaših roditelja i predaka – Bosna i Hercegovina i(li) Hrvatska ne postanu tuđina!

* Prateći medijska izvješća vidio sam da su Komisije „Justitia et pax“ biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prije nekoliko dana objavile zajedničku Izjavu „u kojoj su upozorile na najugroženiji dio Katoličke Crkve na cijelom europskom kontinentu“. Može li se uopće što još učiniti da se dramatično promijeni to katastrofalno stanje? Tko tu može i mora uložiti najviše truda?

„Ponavljamo ono što smo zajedno s biskupima Republike Hrvatske poručili u svojoj Izjavi od 15. listopada 1993.:'Ne možemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovine članova i imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije na području Europe (…) Apeliramo na međunarodnu zajednicu, poglavito na Europsku Uniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju da aktivno, kao jamci Daytonskog mirovnog sporazuma na temelju kojega je do sada bila društveno-politički uređena Bosna i Hercegovina, pomognu u stvaranju dugotrajnog rješenja aktualnih bremenitih političkih pitanja radi trajnog i pravednog mira u našoj zemlji. (…) Potičemo sve ljude u vlasti da teže takvom unutarnjem uređenju naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom njezinom dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda. (…) Potičemo i ovaj put ponajprije hrvatske legitimne predstavnike vlasti na svakoj od njezinih razina da ne zaborave svoju obvezu i poslanje predstavljati sve članove svoga naroda u svakom dijelu ove zemlje, posebno one najslabije, koji žive kao brojčana manjina u svom rodnom kraju, u opravdanom nastojanju za jednakopravnošću s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. (…) Ističemo kako naša krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini – pod time ovdje mislimo na njezin ministerijalni dio – crkveno vodstvo – i sada – kao i do sada – čvrsto stoji uz povjereni joj narod. Ističemo potrebu jedinstvenosti i odlučnosti u zajedničkoj nakani sve (u)činiti kako bismo kao Katolička Crkva ostali i opstali na ovim prostorima na što nas obvezuje Kristov nalog, a i brojni poticaji Svete Stolice.“

Glavninu te strategije trebaju sadržavati vitalna pitanja spašavanja ljudskih, kulturnih, duhovnih i materijalnih resursa hrvatske nazočnosti u BiH. Tražili smo da se temeljem Ustava RH, što prije u Hrvatskom Saboru provede rasprava o hrvatskom pitanju u BiH, napose u entitetu RS. Kako obnova porušenih i devastiranih domova i imanja prognanih Hrvata uopće nije provedena, a kamo li završena, neprihvatljivo je održivi povratak prognanih Hrvata proglasiti završenim, što se zadnjih godina čini na razne načine. Zato tražimo od Vlasti RH da se službeno deklarira protiv takve – za nas fatalne – prakse i da od nadležnih državnih i entitetskih vlasti u BiH, kao i predstavnika međunarodne zajednice, odlučnije i upornije nego do sada zahtijeva veću političku, pravnu i materijalnu potporu u ostvarivanju održivog povratka svim onim Hrvatima, koji još uvijek to žele.

Vrijeme prolazi – fatalno za nas

* Uzimajući u obzir činjenicu da u Australiji živi izrazito velik broj Hrvata katolika iz cijele BiH, pa time i iz entiteta RS, molim Vas da im uputite poruku o stanju u njihovoj domovini i o tomu što bi trebali učiniti da malo olakšaju silno teško stanje onih malobrojnih katolika u RS, koji su ostali braniti svoju očevinu i djedovinu?

toliko ima vas Hrvata u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Zašto oni ne poduzimaju nikakve mirne demonstracije pred tamošnjim parlamentima tražeći zaštitu i pomoć najugroženijem narodu u jednoj od europskih država – Hrvatima u BiH? Imamo dojam da ste vi Hrvati i katolici u Bosni ostavljeni od svojih i Hrvata i katolika. Mi, muslimani bismo vam željeli pomoći, jer vas godinama gledamo kako živite u agoniji i pred nestajanjem, a nitko od „vaših“ da učinkovito reagira na Vaše brojne vapaje!

Vi, dragi naši sunarodnjaci, vjerujem da dobro znate koliko ste preko svojih župnih zajednica ili udruga do sada pružili pomoći našoj, dvije i pol decenije dugoj, agoniji. Koliko ste puta organizirali javne mirne proteste tu pred vašim parlamentom – u korist poboljšanja naše situacije? Koliko ste često u svojim informativnim glasilima pisali i obavještavali australsku – hrvatsku i drugu –populaciju o izuzetno teškoj situaciji malobrojnih preostalih branitelja vaše očevine i djedovine? Koliko ste puta skupljali razne vrste kolekti i koliko ste financijskih sredstava poslali za djelovanje naših biskupijskih Caritasa ili drugih naših crkvenih i karitativnih organizacija, koje se svim silama trude oko zbrinjavanja brojnih starih, slabih, siromašnih i obitelji i djece. ali i oko školovanja te onda i obavljanja potrebnog pastoralnog rada naših svećenika i redovnica, između kojih su neki od naših svećenika i redovnika i među vama čak i mnogo godina?

Dakle, počnite se malo više i konkretnije nego do sada zanimati za svoje nacionalne i vjerske korijene u svojim rodnim mjestima i rodnim mjestima vaših roditelja i predaka, pa ćete mnogo toga dobroga moći učiniti ovdašnjim svojim sunarodnjacima i ovdašnjim katolicima. Želim dati priliku svakom od vas da pokaže svoje kršćansko i rodoljubno lice.

* Što vama i Hrvatima u RS znači dolazak u posjet u Banju Luku predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata, gospodina Steve-a Rukavine?

Steve Rukavina probudio nam je nove nade

Ante Kovačić

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Za Dom Spremni!

Zvonimir Došen

Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Brutalno ubojstvo mlade Grozde Budak

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu.

Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje 'neprijatelja' unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.

Na ovaj i sličan način živote je izgubilo preko deset tisuća ludi. Smaknuća su vršena u večernjim satima i noću, a žene bi bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol život je izgubilo 500 djece od sedam do petnaest godina, riječ je o štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila roditelje. Prema svjedočenju Miroslava Harmkije koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju gračanske grobnice leševi su ukazivali na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. U srpnju '45. Godine jedinica lajbek milicionera širi svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta, a nakon pokolja i ubojstva 15 tisuća ljudi raspuštena je u kolovozu iste godine. (portaloko.hr)

GROZDA BUDAK

Marija Dubravac Brisbane

Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!

Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

Hrvatski mentalitet:

Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ

Borba Hrvata

Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

Uz 194. obljetnicu rođenja Oca Domovine, 23.5.2017.

Hrvatska Hrvatom

August Harambašić

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

Tako je govorio Otac Domovine

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- O kralju, dakle?

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- Tamo ste našli Anfusa?

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, „Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama“...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule „Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: „Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „ Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titov put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara…Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja.

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher . Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. stoljeća, Winstona Churchilla.

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko – komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

Titova odanost britanskom masonstvu ubrzo se isplatila. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Kompromis, ili „mala Jalta“, je ubrzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. Tito je također morao učiniti određene ustupke Zapadu, provesti tobožnju demokraciju s floskulom „socijalizma s ljudskim likom“ u kojemu je etablirana komunistička kasta počela vladati na posredniji način, pritom živeći u nezamislivom obilju i raskoši. Sustav „samoupravnog socijalizma“, ustvari je bio samo još jedan masonski pokus koji je trebao pokazati krutom komunizmu iza željeznog zastora koji se odrekao masonskog tutorstva, kako se u Jugoslaviji bolje živi. Jasno, da nije došlo do „male Jalte“, nikada ne bi bilo ni Titovog „zvonkog Ne“ Staljinu, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

Jednu od najvećih masonskih obmana 20. stoljeća, Pokret nesvrstanosti, Winston Churchill je povjerio Titu, sa još dva britanska darvinistička učenika s Oxforda, Gamal Abdel Naserom i Jawaharlalom Nehruom. Na Sveučilištu u Oxfordu je obrazovanje stjecala odabrana elita cijelog svijeta inicirana masonskim zavjetima, koja je nakon završetka školovanja služila britanskoj nad-vrsti eugenika u kontroli obnovljenog Britanskog Kraljevstva nad svjetskim planetarnim stanovništvom „ljudskim korovom“. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Postao je „nesvrstani mesija“ tzv. trećeg svijeta, „kralj kraljeva“!

Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.

Usporedo sa osnivanjem Velike lože te Titovim okupljanjem „nezavisnih“ zemalja u Pokret nesvrstanosti, širom su se Jugoslaviji otvorila vrata vrlo povoljnim i bespovratnim zajmovima. Glavni korespodent lože Nova Jugoslavija s inozemnim masonskim svijetom bio je Srbin „Mojsijeve vere“ Mojsija (Moša) Pijade. Jugoslavensko masonstvo, osim što je imalo presudnu ulogu u dobivanju povoljnih inozemnih zajmova za financiranje nakaznog političkog sustava „samoupravnog socijalizma“, imalo je i zadaću da u suradnji s UDB-om uklanja iz političkog i javnog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put.

U tom despotskom i najperfidnijem sustavu koje je ljudski um mogao smisliti, Tito se okrunio aureolom „komunističkog boga“, ogrezlog u raskoši, blještavilu i bogatstvu na kojemu su mu mogli pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik ili maharađa. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. No, i kada je postao strahovladar Jugoslavije, te kada se oženio za „previše divlju“(Tito ju je tako ocijenio kada mu ju je poslao mason Stevo Krajačić) Jovanku Budisavljević, Tito nije mogao bez bludničenja i razvrata. U svojoj „kraljevskoj palači“na Brijunima družio se sa domaćim i svjetskim „zvučnim“ ženama političkog i umjetničkog miljea.

Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine, 27. lipnja 1975. godine, napisao je zanimljivo pismo Titu. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Gošnjak u pismu Titu postavlja pitanje: „Tko vodi kadrovsku politiku u Jugoslaviji, partija, on (Tito) ili masoni? Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II. - Veliki majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): „Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u godinama.“ Ispod ove napomene na pismu su se čitko potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić, Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.

Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća, to se i zbilo. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. godine, zbog krivnje za 1.172.000 žrtava, smjestio na deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća, imao je neslućene sreće što je preminuo prije urušavanja komunističkog sustava. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Ovako...

Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. stoljeće.

PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.

---

Marija Dubravac, Brisbane

ZA BIVŠE HRVATSKE MINISTRE POSLIJERATNI LOGOR JASENOVAC I DALJE NE POSTOJI

Od siječnja 2015. Ministarstvu kulture i svim ministrima, kao i drugim državnim i javnim institucijama, poslali smo veći broj dopisa koji su do danas ostali bez odgovora.

Žalosno je bilo čuti da je sve ono što se u Jasenovcu događalo nakon uspostave komunističke Jugoslavije za jednog bivšeg ministra, koji se kruhom naroda hrani i prema tome mora narodu račune polagati, samo “interpretacija”, a ne još jedan komunistički zločin nad hrvatskim narodom.

Čestitamo kolegi Stipi Piliću na odvažnosti da već 10 godina sustavno istražuje komunističke zločine, o toj temi piše radove i beskompromisno brani istinu. (croatiarediviva.com, 11.5.2017.)

NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA

NAŠIM MUČENICIMA

KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

BOLNO SJEĆANJE

Poetessa

Borac za hrvatsku istinu

Mirjana Emina Majić

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Eugen Kumičić

Prosvjedovalo se pod geslom "Maknimo maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske!".

Zaista je nezamislivo, po logici zdravoga razuma i prema svim moralnim načelima, da taj predivni trg hrvatske kulture, duha i znanosti, jer je tu i sjedište zagrebačkoga sveučilišta, u glavnom hrvatskome gradu, još iz davnih dana jugoslavenskog zločinačkog sustava, nosi naziv po glavnome tvorcu toga sustava, zatiraču hrvatskoga naroda i megazločincu, desetom po redoslijedu najvećih svjetskih zločinaca, pa evo već 27 godina i u samostalnoj i slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj, koja je teškom mukom i uz prevelike žrtve pobjednički izborila svoju slobodu upravo protiv zločinačke velikosrpske agresorske armije toga zločinca, koji je govorio da će prije Sava krenuti uzvodno nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.

I godine 2017, u subotu 6. svibnja, skupu i hrvatskoj javnosti obratili su se prof. dr. Ivo Banac, povjesničar, prof. dr. Boštjan Marko Turk, povjesničar iz Ljubljane, i Roman Leljak, istraživač komunističkih zločina i publicist iz Slovenije, a skup su pozdravili i dr. Željka Markić, predsjednica Građanske inicijative "U ime obitelji", mr. sc. Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, te, na opće oduševljenje nazočnih, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, povjesničarka Bruna Esih, te kandidati sa njezine liste za Skupštinu grada Zagreba, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, povjesničar, i legendarni general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović, svo troje narodni zastupnici u Hrvatskom (državnom) saboru, koji su dali obećanje: "Skinut ćemo Tita!". Daj Bože da bude tako!

Zar ne shvaćaju oni koji su sve te duge godine na vlasti u Republici Hrvatskoj i gradu Zagrebu, pa i moćnici u svijetu, da bi im svima bila dužnost, kada su već na vlasti, da pravedno i pošteno vladaju, na temelju ljubavi i istine, odnosno služe narodu, kako bi on bio zadovoljan i u miru razvijao sve svoje kreativne sposobnosti za opće dobro svoje sadašnjosti i budućnosti.

Zar ni do današnjega, tobože naprednoga vremena, vlastodršci to nisu naučili, ni u nas ni u Europskoj uniji, ni u svijetu?

Ujedno je Hrvatski (državni) sabor potvrdio sve te europske dokumente, koji se temelje na međunarodnom dokumentima Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990, a koju je potpisao tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora, Vladimir Šeks.

No, na žalost, koliko samo ta umjetna neprirodna tvorevina Europska unija drži do svoga kakvog-takvog dostojanstva i koliko ne poštuje svoje odluke, tj. samu sebe, dokaz je sljedeći dokument, koji ću djelomično citirati.

U arhivu groblja, hvala Bogu, sačuvana sa sva imena tih poginulih hrvatskih vojnika i mjesta pokopa. Većina toga prostora je prodana za druge grobnice. Ostao je slobodan mali dio prostora, na kojem je, prema skici, i mjesto strica toga zainteresiranog čovjeka. On je sve poduzeo kod institucija u Zagrebu i Hrvatskoj, bezuspješno, pa se požalio i Europskoj komisiji, te dobio odgovor od Glavne uprave za pravosuđe i zaštitu potrošača dotične komisije, 24. travnja 2017. godine, u kojemu, između ostaloga, stoji:

Obraćam Vam se pozivajući se na Vaše dopise poslane 12. i 19. rujna 2016. godine, predsjedniku Junckeru i povjerenici Jourovoj, u kojima izražavate žaljenje zbog nesučeljavanja hrvatske Vlade sa komunističkom prošlošću nakon razdoblja u kojem su komunisti bili na vlasti, od 1945. do 1990.

U svojem izvješću o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi, Komisija je napomenula da su se temeljna prava kršila u svim totalitarnim režimima i da je očuvanje sjećanja na te zločine u znak počasti i poštovanja prema svim žrtvama naša kolektivna dužnost. U tome se izvješću navodi i da trenutačno svaka država članica provodi različite mjere (npr. osiguravanje pravde za žrtve putem kaznenoga progona počinitelja, utvrđivanje činjenica, donošenja simboličnih politika itd.), ovisno o okolnostima u toj državi. Čak i među državama članicama koje su imale slična iskustva sa totalitarnim režimima, pravni instrumenti, mjere i prakse, te vrijeme njihova donošenja i primjene mogu se razlikovati.

Pismo je potpisala Georgia Georgiadou.

Znači, Europska unija nema pravo nešto nametati članicama, kada se radi o moralnim pitanjima i poštovanju međunarodnih i europskih deklaracija o tim moralnim vrijednostima, ali kada se radi o njihovim materijalnim interesima onda lako nađu načina da članice Europske unije to moraju izvršiti.

Nepravedna vlast koja dolazi prijevarama i medijskim manipulacijama sigurno nije narodna vlast, nego je tiranija, a kako na miran način, bez prave demokracije promijeniti vlast, neka razmisli svatko ponaosob!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević