Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).

NEZNANI GROB

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Silvije Strahimir Kranjčević


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


Podsjetnik...

Kako se zlorabe riječi nadbiskupa Stepinca o osudi Jasenovca

Često se može čuti u hrvatskome javnom prostoru i pročitati u raznim člancima i knjigama kako je blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osudio sabirni i radni logor u Jasenovcu kao "sramotnu ljagu" Nezavisne Države Hrvatske. Tu Stepinčevu izjavu ponavljaju i iskreni hrvatski domoljubi, ali i oni koji bi najradije da Hrvatska ne postoji. Zanimljivo je kod toga, da tima drugima, unatoč ponavljanju njegove osude Jasenovca, Stepinac nije nimalo simpatičan, zbog činjenice što nije osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao.

Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

"Poglavniče! Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice, Franju Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.
Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud?
Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu.
Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!
Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trenutak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskoga naroda!"

Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu ("Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi", II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije ("Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke", Zagreb, 2008., str. 127).

Sedam navedenih svećenika su sljedeći svećenici: Franjo Rihar, Jakob Sem, Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, Ivan Rančigaj i Anzelm Polak. Svi su Slovenci, i sve je, osim Franje Rihara, godine 1941. izgnala njemačka vlast iz Slovenije, pa su utočište našli u Hrvatskoj. Franjo Rihar, premda Slovenac, bio je po ređenju svećenik Zagrebačke nadbiskupije, od 1934. godine, a od početka 1942. godine službovao je kao župnik u Gornjoj Stubici.

Paušalne ocjene o načinu stradanja

Treba podsjetiti da su zauzećem Slovenije njemačke vlasti izgnale 1941. godine oko 500 slovenskih svećenika, kojima su vlasti Nezavisne Države Hrvatske dopustile boravak u Hrvatskoj tako što im je nadbiskup Stepinac osigurao smještaj i opskrbu. On ih je primio i porazmjestio po župama diljem nadbiskupije ili u svoje odgojne zavode u Zagrebu i Požegi. Neki su razmješteni i po župama Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Uz navedenu sedmoricu, koji su na boravak (internaciju) u logor poslani 1942. godine, još je i Franjo Orešnik, također Slovenac, u logor poslan u jesen 1944. godine. Sva osmorica su, na žalost, smrtno stradala za vrijeme svoga boravka u jasenovačkom logoru. Na koji su način stradali, do danas je ostalo nepoznato.

Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

No, zašto su uobće odvedeni u logor? Treba odmah reći da nisu bili odvedeni zato jer su bili drugčiji (npr. po vjeri, naciji, rasi ili slično), kako to uvijek ističu, a zapravo lažu i kleveću protuhrvatski nastrojene osobe, već zato što su tada mjerodavne vlasti zaključile da ti pojedinci protuhrvatski djeluju. Naime, do pojedinih predstavnika vlasti dolazile su vijesti da su ti svećenici, koji su uglavnom bili raspoređeni po župama Hrvatskoga zagorja, dakle blizu slovenske granice, bili povezani s partizanima, te da su bili neprijateljski raspoloženi prema državi koja im je pružala gostoprimstvo. O tome piše ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk pismo od 23. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu, te najavljuje: "Ako dobijmo još koji sličan izvještaj, bit ćemo prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu svojim izjavama, izvesti pred prijeki sud" (Kožul, 'Deset godina', 2008., str. 116). Unatoč upozorenjima od strane crkvene oblasti, takvi su se slučajevi nastavili događati, te je državna vlast provela najavljenu prijetnju.

Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

Naime, on je na prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, 10. travnja 1942., umjesto očekivane svečane svete Mise s pjevanjem zahvalnice ('Tebe Boga hvalimo'), dogovorene s bilježnikom obćinske vlasti, odslužio tihu svetu Misu, jer povorka ljudi predvođena tim bilježnikom nije na vrijeme stigla u crkvu. Stigli su kad je Misa bila već gotova, a na njihov zahtjev nije htio, što prema kanonskim propisima i nije mogao, služiti drugu Misu. To je uvrijedilo nazočne ljude, a osobito navedenoga bilježnika, pa su sastavili prijavu protiv župnika i crkvenoj i državnoj vlasti iznoseći: "sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredini". Sam je župnik u svome pismu poglavniku Paveliću odbacio takve obtužbe i naglasio da je problem u osobnoj bilježnikovoj osveti prema njemu. Bez obzira na to opravdanje i pokušaj nekoliko župljana da se zauzmu za svoga župnika, Rihar je na temelju prijave obćinskoga poglavarstva u Gornjoj Stubici uhićen, ispitan i "kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor Jasenovac" na vrijeme od tri godine, tj. od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Zbog nesmotrenosti, nepopustljive odluke ili pak zbog osvete, Franjo Rihar nije mogao ni slutiti da će biti tako teško kažnjen.

Svećenik Rihar umro od tifusa

Kad je nadbiskup Stepinac doznao za odluku državnih vlasti, 1. lipnja 1942. uputio je pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću, u kojem, među inim, piše: "Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se ne će iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika ne će država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega." (Kožul, str. 55).

U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek "slabog zdravlja" vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa ("Jasenovački logori - istraživanja", 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

O ostalim navedenim svećenicima nemamo ovakav podatak te ne možemo ni slutiti na koji su način završili svoj život u logoru. Teoretski moguća su tri načina: 1. smrt zbog bolesti, 2. smrt nakon provedenoga nekog postupka (prijeki sud, talačka skupina ili slično) i 3. smrt izazvana nezakonitim činom nekog pojedinačnog zločinca. Neki koji zastupaju mišljenje da se u logoru mnoštveno ubijalo, zastupat će četvrti način, a to je da su ubijeni u nekom mnoštvu (zbog različitosti po vjeri, naciji ili rasi), što nije prihvatljivo jer nedostaju dokazi o mnoštvenom ubijanju, a poznato je da se nastojalo pojedinačno i to povjerenstveno ustanoviti smrt kad je u pojedinim slučajevima došlo do nje. No kako god bilo, logorske su vlasti odgovorne za smrt dotičnih svećenika, kao i ostalih ljudi koji su na prvi, drugi ili treći način životom stradali u logoru.

Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

Stepinac nije osudio NDH

Za blaženoga Stepinca bila je dovoljna i jedna nepravedna smrt u tom logoru da ga proglasi sramotnom ljagom. No, treba istaknuti i to da on takvom teškom osudom nije zbog toga osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku, što bi oni koji zloupotrebljavaju Stepinčeve riječi željeli da je učinio. Za njega je ND Hrvatska bila činjenica za koju se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio, kako je to izjavio na namještenom komunističkom sudskom postupku. Početne pogrješke, uvjetovane teškim ratnim izazovima, nisu bile razlogom da se odreče vlastite države, države svoga naroda, već su ga te pogrješke upućivale na dužnost da državne vlasti opominje na popravak.

Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara "i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta" (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu "samo" zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države.

Sve te Stepinčeve stavove moramo imati pred očima i danas, osobito danas kad je tako popularno i lagano osuđivati i nijekati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše kao najveće zlo sveukupne povijesti hrvatskoga naroda, pa i od strane najviših dužnostnika hrvatske vlasti.

Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti. (Hrvatski tjednik, od 21.IV.2016.)

Dr. Stjepan Razum


2. svibnja 2017.

Sjećanje na 12 hrvatskih redarstvenika mučki ubijenih u Borovu Selu

Obitelji mučki ubijenih branitelja su neutješne. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. U Borovu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Ubijeni su i masakrirani vinkovački redarstvenici:
Stipan Bošnjak (1956.),
Antun Grbavac (1961.),
Josip Culej (1966.),
Mladen Šarić (1965.),
Zdenko Perica (1965.),
Zoran Grašić (1969.),
Ivica Vučić (1961.),
Luka Crnković (1970.),
Marinko Petrušić (1966.),
Janko Čović (1965.),
Željko Hrala (1968) i
Mladen Čatić (1971.),
a ranjen je 21 policajac.

Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih.

Taj je događaj, nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, najavio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.

BOGU VJERNI – ZA DOM SPREMNI!

Iz pepela, praha, iz krvi i rata,
Niklo sjeme novo, strah i trepet vraga:
Sinovi i kćeri junačkih Hrvata,
Uzdanice mlade, naš ponos i snaga.

Dušmanine, pamti: Očevi su mrli,
Zarad rodne grude poginuti vrijedi.
Kad ustreba opet, sinci naši vrli
Ginuti će rado, ko i njini djedi.

Dok je svetog Križa, stijega i trobojke,
Dokle žar Hrvatstva plamen ne izgubi,
Dok imamo hrabre mladiće, djevojke,
Za Dom spremni bit će, mladi domoljubi.

Marija Dubravac, Brisbane


«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

dr. Milan Šufflay


30. travnja 2017.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ban Petar Zrinski

To su riječi mladoga hrvatskoga kneza Frana Krste Frankopana, koji je sa samo 27 godina podnio mučeničku smrt, odsijecanjem glave, zajedno sa svojim šurjakom, suprugom svoje sestre Katarine, hrvatskim banom Petrom Šubićem Zrinskim.

Osuđeni su od strane bečkoga dvora cara Leopolda I i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.

To im bijaše plaća za sve što učiniše oni i njihove obitelji, kao i cijeli hrvatski narod, u obrani tadašnje takozvane kršćanske Europe od osmanlijske najezde i osvajanja onoga vremena.

Tako učiniše najvišim hrvatskim prvacima zemlje kraljevine Hrvatske, koja nije bila pokorena, nego je dragovoljno i pod ugovorom pristupila u personalnu uniju sa Habsburškom monarhijom, mogli bismo reći ondašnjom Europskom unijom.

Ti hrvatski prvaci, od kojih je jedan Petar Šubić Zrinski, ban nekad samostalne i slavne kraljevine Hrvatske, bijahu na prijevaru domamljeni u glavni grad zajedničke monarhije i u montiranom suđenju osuđeni na najstrašniju smrt.

Ipak, u tim strašnim trenucima u njima ne bijaše mržnje ni proklinjanja, nego, u zadnje jutro svoga života, prethodne večeri pomireni s Bogom u svetoj ispovijedi, nakon što su napisali pisma svojim obiteljima, sudjelovali su na svetoj misi i primili tijelo Kristovo, pripravljeni i ohrabreni za svoj prelazak u vječnost.

Ta smrt je imala nesagledive posljedice za daljnju povijest i sudbinu hrvatskoga naroda. Sav imetak im je oduzet i tu su kasnije naseljeni oni čije potomke, na žalost, i u današnje vrijeme, neprijatelji naši i njihovi truju lažima protiv hrvatskoga naroda.

Te moćne hrvatske plemićke obitelji, Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih, bile su potpuno uništene.

Mletački veleposlanik u Beču je tada pisao u Veneciju: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućega svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod Hrvatskoj".

Još bih željela napomenuti da je pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinski, osim sina Ivana Antuna, koji je nakon dugogodišnje robije u tamnici završio svoj život, te kćeri grofice Jelene Zrinske Rakoczi, imao i dvije kćeri časne sestre. Jedna je bila Aurora Veronika (1658-1735), uršulinka, poglavarica samostana u Celovcu u Austriji, gdje joj je i majka Katarina Zrinska, velika i vjernica i književnica, preminula dvije godine nakon obiteljske tragedije. Druga je bila Judita Petronila (1652-1699), časna sestra klarisa i predstojnica samostana u Zagrebu. Pokopana je, što je za sve nas posebno značajno, u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Grobnica joj je na prostoru oltara, kod ambona.

Hrvatski narod ne zaboravlja svoje velikane, iako to i u današnje vrijeme čini hrvatska politika, jer ih gotovo ne spominje.

Posmrtni ostaci tih naših velikana su 1919. godine preneseni u zagrebačku katedralu, gdje su i njihove biste.

Svete mise za njihove plemenite duše se slave gdje god ima Hrvata, a posebno svečano u zagrebačkoj katedrali, gdje je se služila svečana sveta misa i 30. travnja 2017. godine u 10 sati, koju je predvodio biskup u miru mons. Juraj Jezerinac i održao nadahnutu homiliju. Susret je započeo okupljanjem ispred zagrebačke katedrale. Nakon svečanog ulaska za Zrinskom gardom iz Čakovca, položeni su vijenci pred spomen obilježjima bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana.

***

Posljednje pismo Petra Zrinskog svojoj supruzi Ani Katarini, napisano dan prije smaknuća:

Moje drago serce.
Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati.
Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.
Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli.
Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim.
Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo.
Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.
Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti.
U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

***

Zrinjski-Frankopanka

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;

Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje - prezrev nas!

Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;

Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.

Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!

O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

August Harambašić

***

Molimo se da ti naši mučenici budu proglašeni svetima!

dr. Ružica Ćavar


30. travnja 2017.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Navik on živi ki zgine pošteno!

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.

Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Izvađeno iz starih knjiga i zapisa

Prebirući listove po hrvatskoj historiji...

Uvod

Ljudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju. Bit će to kratke sličice i pričice, koje ćeš pročitati uz kavu i cigaretu. Nastojat ću, da to živo ispričam, jer i najzanimljivija priča postane dosadna i nesnosna, ako se ne pripovijeda čitko i glatko. Svaki ću događaj odvojiti od drugoga događaja i kad jedan pročitaš, ostat će ti iza toga još toliko vremena, da i drugi pročitaš, a od volje ti stoji kojem ćeš se događaju privoljeti.

Starost hrvatskog imena

Nekad se mislilo, da Hrvata nikad nije bilo, ali da ih danas ima; negda se pak držalo, da je bilo Hrvata, ali da ih nema više. Jednom se smatralo, da je Hrvate izmislila Austrija, a jednoč, da su ih izumjeli — Hrvati! Bilo, kako bilo, prvi put je ime Hrvat zapisano u povelji kneza Trpimira 4. ožujka 852. godine, dakle prije 1089 godina. U toj se latinskoj ispravi Trpimir zove knezom Hrvata (dux Croatorum), a svoju državu naziva Kraljevstvom Hrvata (Regnum Croatorum).

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

U prijašnja vremena neki su Hrvati bili zaboravili svoje ime, a neki su se i stidjeli svoga imena! Ima međutim Hrvata, koji su s najvećim oduševljenjem govorili, da su Hrvati.
Slavni ban Ivan Mažuranić rekao je 1878. godine u hrvatskom saboru: »Međutim štujuć zaključke štovane ove kuće i sam osjećajuć odlučna prava naše zemlje u tom pogledu, ja sam branio na odlučnom mjestu želje vaše, ne sarao radi toga, jer je to pisano u adresi, nego kao čovjek, koji otkada živim, osjećam, da sam Hrvat!«
Knez Nikola Zrinski Kuršanečki piše 28. lipnja 1659. iz Čakovca zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Ego mihi conscius aliter sum — etenim non degenerem — me Croatam et quidem Zrinium esse scie.«
Ilirac Mirko pl. Bogović izrekao je 1867. godine kao zagrebački veliki župan ove riječi: »Ja sam rođen Hrvat, te sam kao takav dužan ponositi se tim dičnim imenom, pa želim do smrti Hrvat ostati.«
Prvi zapovjednik hrvatskoga domobranstva grof Miroslav Kulmer u svom jednom govoru u hrvatskom saboru nazvao se sa zanosom, da je Hrvat.
Mogao bih navesti za primjer i Šenou, koji nije mogao napisati ni jednu stranu, a da na njoj ne bi spomenuo Hrvate i Hrvatsku.
Mogao bih uzeti za primjer i Matoša, koji je ne samo pjevao i živio o Kroaciji, nego je i umro za Kroacijom.
A Štrosmajer? Gdje to veliki biskup podiže Akademiju, univerzu, Galeriju i katedralu, ako li ih ne podiže u zemlji, koja se zove, ili se barem zvala — Hrvatska.
A Stjepan Radić? A Ante Starčević?
A kako bi bilo, da upitamo one, koji su poginuli za ovaj komadić hrvatske zemlje, da li su doista poginuli za Hrvatsku ili su izgubili život za Etiopiju i Nubiju, za Afganistan i Beluđistan ? .. .
Ej, vi toliki veliki i mali mrtvi Hrvati, zar je došlo vrijeme, da se morate iz mrtvih povraćati, da svjedočite o sebi, da ste bili Hrvati, kao da se o tome nismo osvjedočili!

Kakva mora biti domovina?

Čuli ste za baruna Lazara Hellenbacha, koji doduše, nije bio Hrvat ni po podrijetlu ni po prezimenu, ali je svojim parlamentarnim radom u hrvatskom saboru bio bolji Hrvat od rođenih Hrvata. On je bio unionist iz uvjerenja, ali se 1868. godine za stvaranja ugarsko-hivatske nagodbe odijelio s grofom Julijem Jankovićem od unionističke matice i otišao u unionističku opoziciju, jer po njihovu mišljenju Hrvatska nije dobila nikakvo jamstvo za financijalnu samostalnost i nezavisnost izbora hrvatskih delegata u ugarsku delegaciju za zajedničke poslove Austro-ugarske monarhije. Tada je barun Hellenbach izgovorio protivunagodbeni govor u hrvatskom saboru, koji je ovako završio: »Prije sedam godina zaključio sam svoj govor i to prvi u saboru tim, kako ja žeLIm, da bude jedna domovina od Karpata do Jadranskog mora; kako ja želim tu domovinu pod onim uvjetom, da bude u njoj svaki narod sretan, slobodan i zadovoljan. Isto ću kazati i danas. Ja vidim, da ste vi tu domovinu stvorili, no ne vidim je do danas niti sretne, niti slobodne, niti zadovoljne.«

Šta je politika?

Politika je došla iz grčkoga jezika, a to će reći briga za grad. Kako vidimo, politika se k nama doselila s Balkana, ali se kod nas udomaćila.

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Dražen Dragušić s Velebita, dopratio je u Veneciju duždeva poslanika, koji je donio mletački danak knezu Branimiru. Mlečani kneza dobro dočekali i ugostili, a onda ga odveli u riznicu, da vidi duždevo blago i da se svojim očima uvjeri o silnoj moći Venecije.
Mislili su, vratit će se knez u Hrvatsku, pa će reći knezu Domagoju: »Prije će prestati rijeka teći nego duždeva kesa presušiti. Nemoguće je uništiti Veneciju i njezinu riznicu!«
Motri knez duždevo blago, a na kneza motre mletačka gospoda.
Kad se knez nagledao blaga, zapita ga conte Amalfo Donegatto: »šta veliš, kneže?«
»Velim, da će vam Branimir povisiti danak!«

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Hrvatski knez Mutimir vladao je Hrvatskom na koncu devetoga i u početku desetoga vijeka (od 892. do 910.) to jest prije hiljadu i trideset godina. To je onaj hrvatski knez, koji se u jednoj svojoj povelji naziva: S pomoću Božijom knez hrvatski.

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Znajući da je knez pripremio viteške igre zato, da mu pokaže jakotu hrvatske flote i ljutit i zagrižljiv, kao što su svi Mlečani, Orseolo se tobože nađe u čudu i zapita: »Pa zar ti, kneže, imaš i mornaricu?«
»Pitaj Veneciju, Orseolo!« — odgovori mu knez Mutimir, koji je, vele naši stari ljetopisci, oštro sjekao i mačem i jezikom.

Riječi kralja Petra Svačića

U proljeće 1097. godine (prije 944. godine!) došlo je u Gvozdu do krvave bitke između madžarske i hrvatske vojske, koju je vodio njezin kralj, legendarni Petar Svačić. Kad se pred veče počela pobjeda naginjati k Madžarima, pristupiše hrvatski velikaši ka kralju Petru. Svačiću, a u ime njih zamoli ga stari knez Suronja Čudomirović, da napusti bojište i da negdje u zavjetrini sačeka, dok se raščini vrijeme.

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

»Zar bi pošteno bilo, dragi kneže, da vojska gine, a da zapovjednik bježi? Da Hrvatska umre, a da njezin kralj živi! Ne, kneže! Kad gine Hrvatska, neka pogine i njezin kralj!«

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

I u tome boju u planini Gvozdu, a u današnjoj Petrovoj Gori nađe smrt posljednji kralj hrvatske krvi, naš veliki Petar Svačić!

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Za hrvatskoga bana kneza Ivan Karlovića — Gusića — Kurjakovića (banovao je u polovini šesnaestog vijeka), vele naši ljetopisi, da je osijedio u borbi s Turcima. Nije bilo ni kreševa ni okršaja bez gorostasnika.
Turci su znali i za njegova konja Repana, od kojega ih je spopadao strah i trepet. Mnogi su Turci udarali na kneza Ivana, ali kojigod je na nj udario, taj se više kući nije vratio.
Jedne godine doletješe turske čete pod Modruše, a s njima i opojana junačina Osmanlija Hajdarija, koji je mnoge hrvatske majke ucvijelio.
Ban je više puta tražio zgodu, da se u boju ogleda s Hajdarijom i da mu plati za njegova djela, ali valja reći, da je i Hajdarija vrebao bana.
Hajdarija ne bijaše vješt u bježanju; to je bio delija od dočeka i pričeka.
I sastadoše se dvije delije, dva ponosa i turske i hrvatske vojske; sretoše se pod Modrušima, u domaji Karlovića.
»Gdje si, Turče?« grmi knez, a iz turske vojske izleti osmanlijska dika, silni Osman na svome Vilenjaku i progrmje: »Evo onoga, pred kim dršće Hrvatska!«
»Ne dršću i Modruši, a kamoli bi drhtala Hrvatska!« — oziva se ban.
Kad se sukobiše dva najslavnija junaka onih legendarnih vremena, poče tutnjeti polje ispod Modruša. Sukobi se sila sa snagom, hrabrost sa junaštvom, slava s ponosom — ban. Ivan i delija Hajdarija.
Obojica su bili jednaci i snagom i udarcem, nijedan nije bio siguran, da će nadvladati, da je Osmanlija imao kneževu mirnoću. Ovaj naš flegmatični knez igrao se u borbi s neprijateljem, pa je na junačkom dvoboju imao običaj, da ošine mejdandžiju i ćordom i šalom.
»Ne daj se, Turčine!« — udara ban Osmanliju i mačem i jezikom.
»Je li ti do igre ili do plača, Hajdarijo«« — pita knez Osmanliju i siječe ga ćordom posjeklicom.
Ta mirnoća i dovikivanje, ti udarci i peckanja, zbuniše Hajdariju i njegova snaga poče malaksati. Knez ga lupa sad s jedne, sad s druge strane, a kad se igre naigrao, uspravi se na Repanu, zamahnu sabljom i s pokličem: »Zbogom, Turčine!« — rasiječe Hajdariju napola.

Prvi Frankopan

Ponositi knezovi Frankopani postali su Frankopanima tek u 15. vijeku; prije toga zvali su se krčkim knezovima. Knez Nikola Krčki prvi je uzeo i nosio frankopansko ime. Bio je hrvatskim banom u prvoj polovini 15. vijeka, i imao je devet kršnih sinova.
Vele stari naši ljetopisi, da je knez Nikola polazio u boj sa sinovima, i da ih je u boju poticao, da zasluže novo ime. Ovaj prvi Frankopan dočekao je smrt u dobroj starosti, i nije dao, da ga zovu starcem.
Kad mu je jednom rekao plemeniti Vuk Zagvozdić, da je star, odgovorio mu je starac: »Zar može biti star — mladi Frankopan?«
Kad je jednom htio konja uzjahati, pritrčaše mu sinovi u pomoć. Starac je sinove najprije mjerio očima, a onda se na njih nasmjehnu, i reče: »Zar mislite, djeco, da su Frankopani tako oslabili, da ne mogu ni na konja uzjahati!«
Kad to reče, skupi snagu na gomilu i baci se konju na ramena.

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Saletjeli madžaroni grofa Janka Draškovića, da im kaže, zašto se smatra Ilircem, kad su Iliri bili pastiri.
»A zašto se vi smatrate madžaronima, kad su to madžarski svinjari?« vrati im grof Janko šilo za ognjilo.

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

11. siječnja 1843. godine zabranio je car Ferdinand V. ilirsko ime u Hrvatskoj. Mnogi Iirci, koji su bili Ilirci još 10. siječnja, pretvoriše se jedanaestoga u madžarone, kao da za Ilircem ide madžaron, kao što za desetim ide jedanaesti, kako je rekao grof Janko Drašković. Zato što su Ilirci prešli u madžarone, niti su Ilirci šta izgubili, a niti su se madžaroni pomogli. Ali su neki Ilirci uskočili u madžarone s romantikom i s elegijom.

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

A kad još nešto htjede tome dodati, tolike mu suze poletješe niz obraze, da mu suze zaglaviše labrde.
Kad je ovu suznu priču ispričao Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom tadašnji juratuš Imbro Miković, upitao je Jurat Kukuljevića, kako čovjek može imati dva dana dva različna mišljenja, kako se može 10. siiječnja plakati za Ilirstvom, a trinaestoga za madžaronstvom, i »šta vi o tome čovjeku mislite, illustrissime?«
»Mislim to, dragi prijatelju«, odgovori mu Kukuljević, »da netko ima proljev straga, netko sprijeda, a ovaj naš madžaron ima i osprijed i ostrag!«

Stoku uvijek netko vodi

Za Bachova absolutizma tužio se Adolf Veber Tkalčević barunu Ambrozu Vranyczanyu — Dobrinoviću kako su mnogi negdašnji Ilirci okrenuli kabanicu i odmetnuli se od naroda.
Stari se barun zamisli, a onda reče Veberu: »E, moj Adolfe, stoka je stoka, nju ti uvijek netko vodi na uzici!«

Šta su bili austrijski konjidenti?

U spisima austrougarske korpskomande u Zagrebu pronašli su i popis austrijskih konfidenata. Na popisu je bila i bilješka korpskomandanta generala von Rhemena: »Austrijski konfidenti nalik su na djevojčure; preziremo ih, ali nam trebaju ...«

Kako je došlo do »Obzora«?

Ne bi bilo pravo, da se ne sjetimo osamdeset-godišnjeg starca »Obzora«, u čijim je stupcima složeno osam decenija našeg života. Današnji naš starac rodio se kao »Pozor« 1. listopada 1859. godine u Zagrebu. život su mu poklonili Strossmayer, Ivan Perkovac i Slavoljub Vrbančić, a odgojili su ga: Franjo Rački, Ivan pl. Kukuljević, Ljudevit pl. Vukovitnović, Matija pl. Mrazović, Lavoslav pl. Šram, Bogoslav šulek, Milio Pavlinović i Ivan Vončina. Ti njegovi odgojitelji ujedno su i očevi narodne stranke. Kao i svako zdravo malo dijete, »Pozor« se u to vruće doba života bunio, pa su ga više puta globili, a i zatvorili (u zatvor su metali urednika Šimu Mazzuru). Tada je emigrirao u Beč, gdje se krio i nazivao »Novim Pozorom«.

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Malo je ljudi, koji znaju, da je u Zagrebu bio jednom jedan princ — princ Napoleon, koji se nazivao crvenim princom.
Kad je došao u Zagreb, pozdravili su ga ban barun Rauch i korpskomandant general Gablenz. Hrvati su bili ponositi, što je princ Napoleon pohodio Hrvatsku. Mnogi opozicionalci pridavali su tome dolasku neku nadu i misiju.
Međutim od te nade i od te misije ostala je samo nada — a i to se potom zaboravilo.
Taj Napoleon bio je stričević nesretnoga cara Napoleona III. a boravio je u Zagrebu mjeseca svibnja 1869. godine.

Debata o trapistima u hrvatskom Saboru

Već imade sedamdeset godina od vremena otkad su trapisti zamolili hrvatski sabor, da se nastane u Hrvatskoj. Odbor je preporučio Saboru, da molbu ne usliši, i kad je molba došla na raspravljanje, govorili su u sjednici mnogi govornici. Od mnogih govornika mi ćemo spomenuti samo unionistu Aurela pl. Kussevicha. Taj plemenitaš Kussevich bio je Hrvat staroga kova. Mrzio je na Austriju iz sve duše, i na sve ono što je iz nje dolazilo, a na svoju nesreću ti su trapisti bili Nijemci.
Evo odlomka od duhovitog Kussevicheva govora o trapistima u saboru:
»Imao sam čast razgovarati sa priorom toga cistercitskog reda, koji je bio propovjednik u samostanu miiosrdnih sestara na Savskoj cesti u Zagrebu, pa ne znam iz kojih razloga skrbe Tirolci toliko, da u Hrvatskoj spasavaju duše naše. Ja se protivim tome unašanju tuđinaca u domovinu, jer mi Hrvati imademo dosti domaćih vrijednih svećenika, koje štujem i koji mogu to zvanje bolje vršiti od Tirolaca i Prusa. Ja te ljude, koji sami sebe muče kopajući svaki dan svoj vlastiti grob, smatram za bolesnike, pa želim, da se smjeste u bolnicu u Donjem gradu u susjedstvu milosrdnih sestara i da se ondje izliječe pomoću budimske vode ...«

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Novi nadbiskup još nije bio ni stigao na svoje mjesto, a već je u Budimu izjavio delegatima Zagrebačkoga prvostolnog kaptola, da je on doduše unionist, ali da je i Hrvat. Još je dao na znanje delegatima, da da će autonomiju Hrvatske i sva ostala njezina prava braniti sa svim zakonitim sredstvima, podupirati zborom i tvorenjem hrvatske zavode za prosvjetljavanje, kao što će nastojati i o tome, da se između Ugarske i Hrvatske uzdrže dobri odnosi. A kad je 6. kolovoza 1870. godine ulazio u Zagrebu u prvostolnu crkvu, izjavio je novi nadbiskup:
»Kunem se Bogu pred vratima ove crkve, da ću uzdržati i braniti zemlje ove slobodu, prava, autonomiju i cjelokupnost, da se od nje ništa ne otkine i izdahnuo prije, nego bih ikakvu štetu učinio ovoj zemlji«.
Ovu zakletvu nije primas pogazio.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Prije nego li je odstupio od banske stolice, sukobio se s madžarskim ministrom financija grofom Szaparyjem i kad je jednoga dana došao ban službenim poslom u ministarstvo, poručio mu je ministar Szapary po podvorniku, da ga malo pričeka. Kad je podvornik isporučio banu kavaliru ovu nekavalirsku poruku, trgla se banu nausnica, ali odmah na to reče podvorniku:
»Recite, gospodine, svome šefu, da grofovi Pejačevići nijesu znali do danas, da grofovi Szapary šalju poruke po slugama, a recite mu i to, da hrvatski banovi nisu čekali ni kraljeve, a kamo li bi iščekivali Szaparyje!«
Iz Pešte se ban odmah vratio u Zagreb, i toga istog dana demisionirao. ..

Ban i pan

Prije pedeset i nekoliko godina napao David Starčević u hrvatskom Saboru na bana Khuena Hedervarya. Napao ga, kako je to umio David; napao ga pravaški, lički, starčevićevski i dAvidovski, kako je dobacio Dr. Grga Tuškan, autor lozinke: S puškom na Beč! Slušaju to Khuenovi plaćenici, pa se mršte na komandu! A kad im je uzavrela mamelučka krv, povika jedan od njih Davidu:
»Zar Vas nije stid, da ovako govorite o hrvatskome banu?«
David se upanji, a onda se okrenu Khuenovcima, pa oe svojim gromovnim, ličkim glasom:
»Nije me stid, jer taj Vaš Khuen nije ni pan, a kamo li hrvatski ban!...«

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Kad su nekoga hrvatskog Zagorca batinali za Khuena, rekao je seljak panduru, da su batine ukinute u hrvatskom saboru.
»I jesu u hrvatskom Saboru, ali nisu u Hrvatskom Zagorju!« odgovorio je pandur.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

1859. godine došao car Franz Joseph u Zagreb, da otvori hrvatski teatar. Za odmora izišao car na balkon, a narod na trgu buči: živio hrvatski kralj!
Was schreien denn die Leute? upita car svog ađutanta.
Hoch der kroatische Konig! odgovori ađutant.
Hm, km, hmka car, a onda će reći okolini: Ein kleiner Konig, aber doch ein Konig!...

Četiri Starčevićeve šale

Neki Starčevićev protivnik zapitao je jedared Staroga, zašto je on veliki Hrvat.
»Zato što su mnogi Hrvati — mali Hrvati, pa drugi moraju biti veliki Hrvati, da očuvaju ravnotežu!«

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Govori Eugen Kvaternik u hrvatskom saboru o Austriji, i završuje, da je treba izbaciti iz rječnika: »Ne iz rječnika nego iz Evrope!« zagrmje Stari.

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

U Kazališnoj kavani, u glavnome štabu hrvatskih bohema prije svjetskoga rata, upustili se bohemi u razgovore o problemu: zašto se toliki Hrvati odriču hrvatskog imena.

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Pitali su jednom Matoša da li bi se Francuzi odrekli svog imena?
»Bi, kad bi oni bili Hrvati!«

Jedared su ga pitali šta bi učinio, kad bi slučajno nestalo Hrvata?
»Izmislio bih Hrvate!«

Tri Radićeve opservacije

Poveo se razgovor u hrvatskome saboru o diplomatima. Jedni rekoše, da se diplomati prekinuše od posla, drugi izjaviše, da rade lagane poslove, a utom se javi Stjepan Radić i reče: »Koliko se diplomatski posao čini lasan, toliko je i još više težak. Ima li išta lakše nego li raditi od dvanaest sati do podne, a ima li išta teže, nego li za to kratko vrijeme svršiti toliki posao?!«

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Pitali su Stjepana Radića, šta on misli o grofu Aehrenthalu, a Stipa im ovo odgovori: »Kad bih mislio na Aehrenthala, onda bih o njemu ovako mislio: »Aehrental je najprije grof,. onda dugo vremena nije ništa, a tada je tek Aehrenthal!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

U početku 1919. godine predaje Klaić na zagrebačkoj Univerzi stoljetne ratove između Francuza i Engleza. Karakterizira jedne i druge, i iz toga svega zaključi, da su Francuzi zato održali pobjedu, jer su imali uza se oružje, koje Englezi nisu imali, a to je patriotizam.
To je najsilnije oružje; top možete svladati topom, pušku puškom, sablju sabljom, ali patriotizam ne možete ničim nadjačati!

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pitam Vas, koliko je Hrvata pročitalo »Poviest hrvatsku« od Smičiklasa! Dok ne znaš svoju historiju, nisi, sinko, potpun Hrvat, a polovan Hrvat nije nikakav Hrvat!
Zato čitajte hrvatsku historiju, jer je ona naše nacionalno Sveto Pismo!«

Pregršti šale od fra Grge Martića

Časni starina fra Grga Martić bio je napržit i sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao — skuhao bi ti odmah poparu!
Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, našto će mu reći fra Grga:
»A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih goga mi, ni fra Anto Glavurda!«

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio, da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: »Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!«, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: »Ne ću ja njega!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik — razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: »Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?« »Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra — Vuk Karadžić!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Ante NEIMAREVIĆ


Da se ne zaboravi...

UMIREM ZA HRVATSKU!

Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)

Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Otvoreno pismo, 27.4.2017.

ODGOVOR PROGNANIH HRVATA NA KLEVETE I LAŽI VELIKOSRBINA DODIKA

Obraćamo se Vama, g. Dodik, i svekolikoj domaćoj i svjetskoj javnosti povodom neargumentiranih napada na našeg biskupa dr. Franju Komaricu, koje ste nedavno izrekli kao predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS.

Napadati jedinog istinskog mirotvorca u entitetu RS je krajnje nehumano i necivilizirano, pogotovo što je Biskup u svim svojim istupima uvijek govorio i govori istinu. Stojimo iza svega što je biskup Komarica rekao! Vi, gospodine Dodik, koristite neistine jer Vam istina ne ide u prilog. Zatvarate oči pred činjenicom da ste iz „svog“ entiteta protjerali oko 95% nesrba i tako stvorili svoju „republiku“ koja se sada diči tolerancijom i poštivanjem ljudskih prava.

Vi vrlo dobro znate da su Hrvati i ostali nesrbi, protjerani i raseljeni na najbrutalniji način i sada to želite prikazati kao da smo otišli zato što smo htjeli a ne pred terorom Vaših vojnih i paravojnih snaga. Insinuirate da je 50 tisuća prognanih Hrvata uselilo u, kako kažete, „udobne stanove i kuće Srba u Hrvatskoj“ i optužujete Biskupa da to zaboravlja a sami znate da govorite neistinu.
Činjenica je da je više od 150 000 Hrvata protjerano iz entiteta kojem ste Vi na čelu te da Vašom secesioništičkom i diskriminatornom politikom onemogućavate povratak i onima koji bi posljednje dane svoga života htjeli provesti na rodnoj grudi.

Zašto su Hrvati i drugi morali otići iz svojih domova!? Naši stanovi i kuće su nama bili udobni i mi nismo htjeli ići nigdje, ali su nas protjerali Vaši vojnici i Vaša paravojska, prijetnjama, ubojstvima, premlaćivanjima, odvođenjem na prisilni rad, zatvaranjem u logore, silovanjima, rušenjem sakralnih objekata. I sada ste Vi mirotvorac koji bi htio zabraniti biskupu da govori istinu.

Govorite kako ste svim povratnicima vratili kuće i stanove a da Hrvatska nije, što također ne odgovara istini. Kao prvo vratio se samo neznatan broj prognanih a vraćene kuće su devastirane i opljačkane, kao i stanovi. Nikome niste nadoknadili štetu a povratak imovine je trajao po deset i više godina, sve u cilju da ljudi odustanu od povratka.

Za razliku od prakse u Vašem entitetu u RH su sve kuće Srba obnovljene, iako je velika većina bila među pobunjenicima i sve to na teret hrvatske države, iako je bila napadnuta i izložena agresiji od strane JNA i srpske paravojske.

Prozivate međunarodnu zajednicu kako se oglušila i dozvolila Hrvatskoj da ne ispuni svoje obaveze i opet napadate biskupa Komaricu da po inozemstvu širi dezinformacije a znate da on govori istinu. Isto tako znate da je međunarodna zajednica dozvolila Vama i vašem entitetu da povratak prognanih skroz onemogućite dok je u isto vrijeme Hrvatsku pritiskala da se svi prognani moraju vratiti.

Što se tiče predstavnika Hrvata u vlasti RS oni su izabrani s Vaših lista, oni zastupaju Vaše interese a ne naše ili interese Hrvata koji žive u RS.
Oni su samo dekor za konstitutivnost naroda.
Zanimljivo je, gospodine Dodik, da se zalažete za legitimno predstavljanje Hrvata u Federaciji BiH dok nam upravo Vi u RS birate predstavnike.
Je li krimen našeg biskupa što se on zalaže za legitimne predstavnike Hrvata i u tom entitetu, umjesto da se predstavnici Hrvata ponašaju kao Vaše sluge?

U neciviliziranom, verbalnom ataku na našeg biskupa pozivate se čak i na kršćanstvo i usuđujete se govoriti o istini, koje kod Vas nigdje nema. Bit kršćanstva je opraštanje i pomirba a Vi kažete, ako Bog hoće neka biskupu oprosti, ali Vi nećete.
A što Vi imate oprostiti biskupu???
Odgovorite nama, njegovom rastjeranom stadu, što to naš pastir „laže“ po svijetu protiv RS!?
Čekamo Vaš odgovor i istodobno se pitamo, bi li Vi našeg biskupa stavili u kućni pritvor kao što je to napravio Radovan Karadžić 1995. godine jer mu je smetalo što biskup piše pisma i upoznaje svijet sa zbivanjima u Banjolučkoj biskupiji.
Želite li napadom na biskupa ušutkati našeg jedinog istinskog, prepoznatljivog zastupnika?

A što se tiče Vaše konstatacije kako biskup slobodno živi i stoluje u Banjoj Luci, gdje ga nitko ne dira, moramo izraziti zgroženost. Zar bi biskupu 22 godine poslije rata netko trebao dati odobrenje da živi i stoluje u svojoj rodnoj grudi. Banja Luka je više našeg biskupa i nas koji smo u njoj rođeni nego Vaša, gospodine Dodik iz Laktaša.

Ovaj osvrt na vaše napade na biskupa Komaricu i na istinu koju on iznosi potkrijepit ćemo knjigom Prešućivani zločin u kojoj 20 autora opisuje kronološki događaje od 1992.-1995. godine, koju ćemo Vam poslati da Vas podsjeća na herojske podvige vaše vojske i paravojske.

Pozivamo Vas, g. Dodik, da istini pogledate u oči i da istinski poradite na pomirenju i povratku prognanih, te da se u tom entitetu svi mogu osjećati slobodno i da imaju ista prava kao i većinski narod.

I da ne zaboravimo, ispričajte se našem biskupu Komarici. Bio bi to s Vaše strane hrabar potez i kršćanski čin.

S poštovanjem,

Udruga prognanih Hrvata Banjaluke i banjalučkog područja Nazaret Zagreb


U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.

Dr. Andrija Artuković pred komunističkim zlotvorima na Okružnom sudom u Zagrebu 1986. godine

Priopćenje iz ureda Tiskovne agencije Banjolučke biskupije

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica poslao je svoj „odgovor“ (br. 125/17 od 20. 4. 2017.) predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska g. Miloradu Dodiku na njegovo pismo od 18. 4. 2017., koje je uputio biskupu, ali i javnosti.

Kopiju pisma biskup Komarica je poslao također i Apostolskoj Nuncijaturi u Bosni i Hercegovini, generalnom Tajništvu Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine i ovoj ageniciji.

Tekst pisma prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Predsjedniče,

ovim potvrđujem da sam primio Vaše pismo od 18.4.2017. godine. Pismo meni namijenjeno uputili ste osim meni osobno također i čitavoj domaćoj javnosti.

Da Vi, kao aktualni Predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska, na ovakav način komunicirate sa mnom, kao građaninom ovoga grada i ove zemlje, i ujedno službenim predstavnikom Rimokatoličke Crkve u ovom gradu i na ovom dijelu naše države, nije samo moja krivnja.

Ne želim se osvrtati na cijeli niz – najblaže rečeno čudnih, proizvoljnih, netočnih pa i nedobronamjernih – tvrdnji, koje ste iznijeli u svome pismu. Sve se te tvrdnje, kao i Vama možebitni povodi za njih, moglo izbjeći da ste to Vi htjeli.

Ja sam više od pet proteklih godina – uzalud – pokušavao susresti se službeno s Vama i iznijeti Vam brojne aktualne molbe članova moje – na području Vaše nadležnosti – uništene biskupije; ali i drugih ljudi, koji su mi se uvijek iznova obraćali s tvrdnjom da nisu bili ni primani ni uvažavani od aktualnih predstavnika ni entitetskih, ni gradskih, ni općinskih a ni državnih Vlasti.

Bile su također, uzaludne i moje pismene zamolbe i one u ime mnogih obespravljenih Vaših sugrađana, osobito članova Katoličke Crkve.

Molio sam i Vas i druge predstavnike Vlasti na području RS da me ne prisiljavate ići u javnost s brojnim egzistencijalnim problemima članova moje biskupijske zajednice a Vaših sugrađana – ako se ti problemi mogu pozitivno riješiti – uz malo Vaše političke volje. – I to je, nažalost, bilo uzalud.

Za vrijeme rata i tijekom svih poratnih godina trudio sam se uvažavati službene predstavnike institucija Vlasti na svim nivoima, a i druge oko sebe sam na to poticao.

Nažalost, doživio sam i ja i brojni oko mene istomišljenici – sunarodnjaci i sugrađani – da predstavnici institucija Vlasti vrlo često nisu uvažavali niti osiguravali neka od osnovnih i neupitnih ljudskih prava. Vjerujem da to Vama nije nepoznato.

Također Vam je moglo biti poznato – kao što je to poznato i našoj domaćoj javnosti – da sam se osobno u ratu i u poraću u bezbroj slučajeva zalagao za poštovanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih i građanskih prava i brojnih nekatolika, kad su ona bila ugrožena.

Vama je također dobro poznato da je na području entiteta Republika Srpska – samo u dijelu moje biskupije – a slično je i s dijelovima drugih bosansko-hercegovačkih katoličkih (nad)biskupija – potpuno bilo uništeno ili oštećeno oko 95 % crkvenih objekata. U brojkama to iznosi oko 1.000! Skoro isto toliko procenata domaćih katolika, – a to su mnoge desetine tisuća! – nasilno je protjerano ili izbjeglo, a njihova imanja, pa čak i brojna katolička sela i katolička prigradska naselja sve do danas ostadoše avetinjski opustošena i uništena. Državu sačinjavaju njeni stanovnici, a ne prisilno ispražnjeni životni prostori! Nisam uvjeren da i Vi osobno želite ući u povijesne knjige kao jedan od zatirača Katoličke Crkve na području današnje RS u BiH! U ovom kontekstu vjerujem da Vam je poznato koliko je Vlada RS za sve uništavanje privatne imovine svojim građanima platila odštete! Koliko je Vlada RS dala tijekom ovih poratnih godina potrebite i dužne političke, pravne i materijalne pomoći svima onima katolicima koji se svih poratnih godina uporno, ali bezuspješno trude oko ostvarenja svoga održivog povratka u rodni im kraj, a što im je Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma zajamčeno? – Teško narodu kojega njegovi politički predstavnici uvjere da nije u stanju živjeti zajedno s drugim narodima. Sveto Pismo poučava: „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“ (Izr 22,8).

Vama je zacijelo dobro poznato da su petorica župnika – izrazitih mirotvoraca – moje biskupije i jedna redovnica na području entiteta RS na najbrutalniji način ubijeni (posljednji od njih godine 2004!). Još su trojica mojih svećenika podlegla od posljedica torture, a nekoliko ih sve ove poratne godine pati od teških posljedica zlostavljanja od strane članova vojske i policije RS. Posmrtne ostatke jednog od kidnapiranih i likvidiranih mojih župnika entitetske i općinske vlasti ne žele nam ni nakon punih 25 godina vratiti da ih sahranimo po vjerskom obredu. Kako to i zašto tako?

Niti za dotične ubijene katoličke vjerske službenike, kao niti za nekoliko stotina ubijenih katolika-civila moje biskupije – na širem banjolučkom području, na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba – koliko nam je poznato, entitetsko (a ni državno)tužilaštvo i sudstvo do sada nisu pokrenuli postupak za utvrđivanje odgovornosti onih koji su ih, bez ikakve njihove krivnje, bez suda i presude nasilno likvidirali!

Bez ozbiljne želje svih odgovornih pojedinaca i institucija da se ustanovi i uvaži maksimalno objektivno istina i da se odlučno promiče jednakomjerna primjena pravde za sve – sva plemenita i dragocjena nastojanja mnogih naših sugrađana oko praštanja, pomirenja, suživota i izgradnje pravednog i trajnog mira u našoj napaćenoj zemlji neće uroditi željenim plodom.

Kao članu Rimokatoličke Crkve i njezinom službenom predstavniku u ovom dijelu naše zemlje dužnost mi je, u duhu mojih službenih crkvenih zadaća, također naučavati i primjenjivati socijalni nauk Crkve – osobito kroz karitativne i odgojno-obrazovne projekte i izricati „moralni sud pa i u stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe“ (GS 76).

A kao građanin svoga rodnog grada i svoje domovine smatram da imam pravo pitati službene predstavnike državnih institucija svih razina: zašto mnogi moji sugrađani ne mogu ostvariti svoje neotuđivo i neupitno ljudsko pravo da budu sigurni i sretni, svoji sa svojima na svome, na svojoj očevini i djedovini, uživajući u punom ostvarenju svoga identiteta?.

Gospodine Predsjedniče,

smatram svojom dužnošću pomagati svim konstruktivnim i dobronamjernim dužnosnicima u javnom životu naše zemlje da izgrađuju pravnu državu i uspješno – po mjeri čovjeka – obavljaju svoj odgovorni politički posao.

Znam da u tome u ovoj zemlji nisam sam.

Vjerujem da ćete i Vi i ubuduće – kao što ste to činili u nešto daljnjoj prošlosti – moći tu moju nakanu prepoznati i adekvatno uvažiti u korist općeg dobra.

S poštovanjem.

Franjo Komarica,
biskup banjolučki


Da se ne zaboravi...

Iskustva za vrijeme razmjene ubijenih i preživjelih koji su zbrinjavani u ratnoj bolnici...

ČUJEMO LI KRIKE NAŠIH MUČENIKA?!

Bila sam na sprovodu još jednog prerano preminulog branitelja. Od rata nisam vidjela beživotno tijelo. Istrčala sam uhvatiti zraka kad su sjećanja počela navirati…

Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike. Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo, ali to je bio moj posao.

Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim "U" preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama. Počupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane…
A tek žene? Nakon prve razmijene tijela i viđenih izmučenih žena, počela sam oko pojasa nositi po dvije bombe.

Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti.

Prvo sam uočila silne opekotine od cigareta. Iz otvorenih usta te mlade žene, zjapila je praznina. Počupali su joj zube.
Dok sam je prala mokrom spužvom, zamišljala sam što im je morala učiniti da bi je ovako strasno mučili.
Gledam je na metalnom stolu i zamišljam kako im je prkosila. Međica između maternice i analnog otvora bila je rastrgana od ‘ko zna koliko silovanja. Grudi su joj bile izrezane, ko zna čime. Stidne dlake su bile spaljene, kao i trepavice i obrve.
Gledam je i razmišljam koliko je trpila.
Nokti na rukama i nogama počupani. Kao da su htjeli od te lijepe djevojke napraviti čudovište, mislila sam dok je mokra spužva otkrivala sve gore i gore. Uši su joj bile odrezane, na leđima urezan kukasti križ. Ali ni dalje to nisu bile smrtonosne ozljede.
Sigurno su je tjerali da moli, mislim u sebi.
Ovu hrabru djevojku su mučili jer je bila u uniformi s našim oznakama, dok je druga žena bila propucana iz pištolja.

Ali ono što me najvise šokiralo i što nisam primjetila odmah, svaki zglob na ruci bio joj je slomljen.
Bože, koliku snagu je imala. Među silnim modricama po tijelu, spužva mi zapne za nešto, polako to operem i ugledam žig. Osjetila sam mučninu. Medicinarka za drugim stolom me pita kakva je situacija i doda “ovaj put su bili blaži, moja je silovana i odmah ubijena. Šutim, ne mogu joj odgovoriiti. Polako joj perem noge i vidim zdrobljena koljena, ‘ko zna čime.
Izjurila sam na zrak.

Koliko? Koliko dugo je izdržala opirući im se?
Još malo i gotova sam, mislim u sebi, još samo da joj operem plavu kosu, skorenu od krvi. Krv miriše na metal i taj je smrad ispunio prostoriju.
Pokušala sam je namjestiti tako da roditelji pri identifikaciji vide što manje rana.
Nisam joj, međutim, mogla zatvoriti vilicu. Ukočila se u toj jezivoj agoniji.
I tad vidim odrezan jezik… Znači, tu si se predala ljepotice.
Ugušila si se svojom krvi. Progutala je komad jezika i njezina krv ju je ugušila. Otišla je na svoj način.
Dečki koji su dovezeni sa njom su pričali da su slušali iz barake u kojoj su je mučili nadljudske krikove.
Poslije sam čula da to nisu bili “domaći” Srbi, nego neki iz Srednje Krajine.
Nakon toga, nikad više nisam radila na razmjeni mrtvih.
Moja ljepotica plave kose je podnijela žrtvu za sve nas.

Larisa Lola Lucić

* Larisa Lola Lucić po činu je narednica, pripadnica 107 Gradačačke Brigade, Tenkisti – stopostotni invalid II skupine. Odlikovana je Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Sjećanje na Bosnu

Livno za vrijeme NDH

Davno, davno uvuklo mi se u sjećanje ovo drago ime, ova šumna i tajanstvena riječ. Puna udarne snage i sile odzvanjala je po zakutcima moje duše. U djetinjstvu je čuh od pokojnog djeda Josine, koji s »Pilipovićem osvajaše Bosnu«. Spasi se od »ljutog Turčina« tako, što sakriven proleža čitav dan u rasporenu trbuhu poginula konja.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

Pričao je starac kao knjiga, pričao dugo i lijepo, a mi djeca prilijepljeni uza nj ko krpelji zinuti slušali, nosili žeravke u lulu, što se gasila, i bogzna po koji put intačili: »Pričaj, dide, još.«

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kako nam krivo bijaše, što »Bosna šaptom pade«. škripali smo zubima na izdajicu Radaka. Da je došao u naš razred bili bi ga prstima raskasapili. Odahnusmo kad mu glava pade. »Tako valja svakom izdajniku« — govorili smo smireni.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Prvi put ugledah pravu i nepatvorenu Bosnu prije trinaest godina, kad jednog vrućeg, srpanjskog dana krenuh preko Broda u šeher Sarajevo na odsluženje đačkog vojnog roka. Strpaše nas u specijalitet Bosne, četvrti razred, vagone slične hambarima. Uskotračna željeznica, puna kao šipak, vukla nas je sporo preko ravnih polja i pitomih dolova, uz brzice rijeke i šumne potoke, pored bašča krcatih sočna voća i neobičnih kuća sa izbočenim divanhanama. Preda mnom se otkrivahu brežuljci ravni kao kruhovi, na zelenim obroncima nicahu sela i zaselci. Kroz granje se nazirahu bijelo okrečene munare i pokoji šiljasti zvonik, promicahu guste šume i bogati pašnjaci, visoke planine i kitnjaste prodolice. Na stanicama muslimanski i katolički fesovi, pravoslavne šuhare i evropski šeširi.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Obogatih rječnik živopisnim izrazima, a dušu novim mislima. često razgovarah s kojim »Turčinom«, čuh u njegovoj ikavici govor moga »dida«, osjetih da su naši muslimani zaista »najčistiji hrvatski soj«, kako reče Otac Domovine.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

Livno me lijepo i prijateljski primi i prigrli kao svog sina. Starina, sad već pokojni Ante Tadić, koji oženi, i pomagaše do smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Silvija S. Kranjčevića, otkri mi koliko je mlado bosansko građanstvo dalo za hrvatsku stvar i s kojom je ljubavlju pratilo svaku našu narodnu i kulturnu akciju.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Tko će mi dati podhumske nedjelje, kad se pusti narod ko gorski potoci sliva k crkvi sv. Ive, domaćini na konjima, a ostali puk u blagdanskom ruhu. Crkva puna, ni zrno prosa ne bi na tle palo. Žene i djevojke poklekle u bijelim boščama, s dugim krunicama u ruci, u pobožnom molitvenom zanosu izgledaju ko redovnice. Nigdje ne vidjeh toliko vjerskog zanosa i ne oćutih više ljepote i srca u pučkom pjevanju nego tamo, kad cijela crkva zapjeva: »Zdravo tilo Isusovo«.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Stari Jakov kao patrijarha je predvodio, a svi su za njim, osvijetljeni svetom domaćom vatrom, u nekom mističnom zanosu ponavljali i nastavljali. A što da pričam o babi Ruži, čestoj našoj posjetiteljki, koja po zavjetu jedinca sina dade u fratre i uvijek za njim uzdisaše, o dragom podvorniku Anti, što mi ženi uvijek govoraše: »Kako god vi oćete, gospoja«, a činio bi onako, kako bi on htio.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Dopusti, Bosno, Ijepotice moja, da ostanem i dalje Tvoj vjerni poklonik.

Gabrijel CVITAN


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

(Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943)

Poderane i prašne stranice domaćih i stranih arhiva i knjižnica, izglodane vlagom i prašinom, stoljećima stara hrvatska pismena književnih djela XV, XVI, XVII, I XVIII stoljeća, privukla su njega i osvojila svojom ljepotom, etikcm i dušom naše nacije, koja je zborila sa tih prastarih stranica o sviesti, religiji, poštenju, časti, viteštvu duha i nacicnalnog ponosa našeg roda.

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je Šufflay svojim genijem prodirao u epohu oskudnih zapisa, medju banove, kraljeve i hrvatske narodne vladare X., XI., i XII. stoljeća i šetao se duhom po kolievci hrvatske uljudbe i hrvatske nacije, o kojoj svjedoče zapisi popa Dukljanina, De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta, živi jezični spomenici Bijele i Crvene Hrvatske i tako u razasutim odlomcima kamena sa usječenim pismenima, likovima i ornamentima, podrtim zidovima, grobnica, opatija i crkvica nalazio žive svjedoke naše prošlosti, buljio uztrajno u crkvici Sv. Mihovila na Stonu u lik Kralja s Krunom na glavi i usporedjivao ga s krunom kralja Tomislava na basrelijefu krsticnice u Splitu, zaključivao da ju je sagradio Tomislav i taj jaki dokaz su mu, da je prije osnutka srpske autokefalne crkve 1216. na istočnom Jadranu od Dalmacije do u Albaniju postojao cjelovit katolički nasip bez ijedne pukotine, i takc odmjerio prostiranje hrvatstva prema Mediteranu u prošlim vjekovima.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

U svojim mnogobrojnim naučnim radovima dokazao je, kako V. Štefanić u Spremnosti br. 30. veli, da je hrvatska književnost od najstarijih vremena na svem svojem etničkcm i poviestnom području bila genetički i duhovno jedinstvena, javljala se ona na bilo kojem hrvatskom pismu: glagolici, bosančici ili latinici. Sviest i ponos jednoga naroda ne može se nikada graditi na pustom fraziranju i grandomanskim obećanjima koje generacije — već se ona gradi na ljudskim podhvatima, umnim naporima, umjetničkim, herojskim djelima, koja su oličenje jedne velike nacionalne prošlosti, gdje se je narodna volja uzdizala do velikih napora za vječnim vrednotama istine, poštenja i pravde, liepoga i dobroga. Za razumievanje duše narodnog kolektiva mogli bismo primjeniti psihologiju ljudske ličnosti. Prošlost čovjeka izpunjena priznatim vriednim i uzvišenim djelima diže ponos i vjeru u samoga sebe, a jača se volja za stvaranje novih vriednijih djela.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Time se je sudbina bolno našalila s našom velikom tradicijom i našom slavnom poviešću i poslala nam je strašno povjestno razpeće, gdje smo pod pritiskom narodnih bolova zadanih udarcima iztoka, sjevera i juga morali samo čuvati svoj vlastiti život, a zaboraviti i zapustiti na momente svoje veliko nacionalno i uljudbeno blago, da ga tudjini razvlače, nište, zaniječu, a time da zaniječu naše jastvo, našu narodnu samostalnost i naše narodno i državno pravo.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Ono što je dosad učinio Franjo Fancev na području stare hrvatske književnosti, koja je bila zasuta težkom naslagom zaboravi i skoro pokopana u starim prašnim arhivima i knjižnicama, savjest nas nuka, da sveučilištnom profesoru dru Franji Fancevu, da mu mi sinovi ove generacije, koji smo ga slušali i slušamo sa katedre hrvatskog sveučilišta, kada je tako zanosno odkrivao djela i ličnosti naše prošlosti, izreknemo veliku hvalu, a vjerujemo, da će ga budućnost uvrstiti u red naših prvih velikana, zato, što je čitav svoj život posvetio odkriću stvaralačtva našeg narodnog duha i osvjetljenja naše hrvatske uljudbe. Time je on podigao naš ponos, našu sviest, našu vjeru u život, borbu, vjeru u same sebe i to u najteže razdcblje naše narodne poviesti, kad je Hrvatske i hrvatstva imalo nestati izpod sunca.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Njegov je prvi naučni rad »Sveta braća Ćiril i Metod, slavenski vjerovjesnici« (Hrvatske novine 1905. gcdine, Virje). Od tada pa do danas objavio je oko 130 izcrpnih i argumentarnih studija iz naše stare hrvatske književnosti. Osvietlio je čitav niz naših književnika, pjesnika, leksigrafa, dramatičara, prevodilaca i prosvjetnih radnika. Odkrio je riznicu najljepših stranica naše davne prošlosti sa područja Dalmacije, Bosne, Slavonije i Banske Hrvatske. Iznio je množtvo argumenata u podkriepu svojih izvodjenja i tako oborio sve neistine, što su ih nešto nestručni a drugo zlonamjerni i tendenciozni autori unašali u službene školske knjige, čime su potamnjivali narodnu sviest i naš narodni ponos.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Kako vidimo suradnik je publikacija najstrože i najstručnije naravi kao i popularnih dnevnih listova, a broj radova kao i broj listova u kojima je surađivao su stvarni svjedoci i ogromnog rada ovog naučenjaka, koji je sav svoj život dao iztraživanju stare hrvatske književnosti. Kao pristav Sveučilištne knjižnice, a kasnije ravnatelj, napisao je nekoliko vriednih studija iz područja bibliotekarstva. Iz tog područja studije su mu: »Naša sveučilisna biblioteka« (Savremenik 1911.), »Nekoliko pitanja bibliotečne organizacije«, (Jugoslavenska Njiva 1920.), »Bibliografija Hrvata i biblioteke u Hrvatskoj«, (Narcdna enciklopedija — Stanojević), »Kraljevska Sveučilišna knjižica u Zagrebu«,, (Amrinah Sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924.), a u Grafičkoj Reviji 1926. godine zašao je u historiju hrvatskog tiskarstva (»Prvi izgradjivači hrvatskog štamparstva«).

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Prevrćući stare arhive i knjižnice, a željan što više istine unieti u našu najdavniju prošlost, posve je razumljivo, da je Fancev posegnuo i za starom dubrovačkom, dalmatinskom i glagoljaškom književnosti, koja je bila toliko bujna i na umjetničkoj visini, da se snazi duha, kompoziciji djela, jeziku i umjetničkoj stvaralačkoj snazi divimo i danas. Fancev piše o najstarijim pisanim spomenicima »Baščanska ploča u novome svietlu«, (Savremenik 1913.), kao što osvjetljava stare književnike ranijih i kasnijih stoljeća »Marko Andriolić Trogiranin, zaboravljeni pisac XVI vijeka« (Zbornik A. Belića 1921.). »Najstarija dosad poznata pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije« (Zbornik Popovića 1929.), »Dva dubrovačka komediograra iz "craja XVIII. vijeka«, (Prikzi za književnost, knjiga VIII.), »Dubrovačka pjesma u počakavljenom priepisu«, (»Rešetaro\i Zbornik 1931.), »Dvije dubrovačke pučanske družine iz kraja XVII. stoljeća« (Nastavni Vjestnik), »Gradja za poviest hrvatske crkvene drame«, »četiri dubrovačke komedije iz kraja XVII. vijeka«, (Gradja, Knjiga XII.), »Nova poezija Splićanina Marka Marulića«, (Rad Akademije 240)., »Fragment dosad nepoznate pjesme Osmana« — (Nastavni Vjestnik), »Hrvatska književna i jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz godine 1607«, (Vrela i princsi, knjiga VI.), »Tri priloga za poviest starije hrvatske književnosti« (Nastavni Vjestnik 1937.), »Bartcl Kašić« (Vrela i prinosi, svezak VIII.), »Dvije poslanice M. Pecinića Marulića«. (Gradja 1938.), »Plač Blažene Djevice Marije« (Gradja 1938.), zatim »Sitni prilozi« (Gradja, knjigaXIIL 1938.). Osim toga »što od poezije Dubrovčanina Nikole Dimimitrovića nije njegovo?«, »Dva sitna priloga uz 22ti stih Čubranovićeve Jedjupke — Res incantatae i Marulićevi Začinjavci«, »Dubrovnik i razvitak Hrvatske Književnosti«, (Ljetopis akademije 1940.).

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

Osim Marulića medju najstarije književnike kod kojih se javlja rieč začinjavac — pivalac, prema talijanskom cantore, spada Ivan Zanotti — Tanzlinger. Kod Vitezovića se spominje započinjavac, a mladji oblici su kod Jakova Mikalje spjevalac — začinalac, kod Ardelija Della Belle začinalac i kod Joakima Stulića — začinjalac. Imenica zažinavac, koja dolazi kod Marka Marulića, ima tisuće prilika, gdje se nalazi u pjesmotvorima starih književnika, a ovi mnogobrojni primjeri, kaže Fancev, pokazuju, da etimoložki i semantički treba polaziti samo od korelativa: začeti — začinati — začinavac, jer samo za nj imalo vrlo veliko množtvo sasvim sigurnih pctvrda za razna nijansiranja i značenja glagola pjevati. To pokazuje stotine i stotine primjera jednake upotrebe cd kraja 15. stoljeća i dalje sve do 18. stoljeća, razasutih po knjigama pisanim u svim hrvatskim stranama, pisanim počevši od Istre i Hrvatskog Primorja, pak ciele Bosne i Dalmacije na jug sve do Kotora.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Kao što ga je vukla kulturna prošlost na južnim dielovima hrvatskih zemalja, koje su bile pod zapljuskivanjem kulture sa sredozemlja, tako ga vuče prošlost kulturncg razvitka gornje Hrvatske. U Zborniku Kralja Tomislava 1925. donaša studiju »0 najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj« i tamo piše: »Panonska Hrvatska ostade bez crkvene organizacije nakon propasti sisačke biskupije u VII. stoljeću, pa sve do osnutka zagrebačke biskupije 1093. Pokrštenje izvršeno je krajem VIII. vieka za kneza Vojnomira oko 795. godine, kad je gornja Hrvatska uredjena u zasebnu kneževinu. U to vrieme Ljudevit Posavski vodi borbe za uzpostavu svoje suverenosti. Njegovi napori propadaju, a iza toga i potrebe za crkvenu organizaciju nisu rasle. Za dolazka Franaka Posavska Hrvatska pcdpade pođ franačkooglajsku hijerarhiju, a neko vrieme bila je i pod Metodovom biskupijom, ali kada su skršeni Franci i kad se javlja Tomislav, dolazi Posavska Hrvatska u sklop hrvatske države i pod ninskoga biskupa, dok ninska biskupija nije 928. godine ukinuta iza čega je došla pod splitskoga nadbiskupa, a od 1040. godine Posavska Hrvatska podpada pod kninsku biskupiju. Posebnu crkvenu organizaciju dobila je Posavska Hrvatska za Ladislava 1093. godine.«

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Fancev je izvrstan poznavalac razvitka kajkavske književnosti. Razvitak književnosti u Banskoj Hrvatskoj na hrvatskom kajkavskom narječju vezalo se obično uz prodor protestantizma u hrvatske krajeve, a kao glavni ncsilac smatran je Juraj Zrinski, koji je navodno rušio crkve i samostane, medjutim, Fancev navodi, da od njegovih suvremenika o tome nitko ništa ne zna, a kad je Zrinski umro 1603. gcdine sahranili su ga Pavlini u samostan Sv. Jelene, a da je bio progonitelj kršćanstva i redova, ne bi mu bili dali takvu počast. Varaždmski podžupan Grgur Petthee hvali Jurja Zrinskoga, a ne udara na njegove zulume. Veli se, da je 1570. Juraj Zrinski protjerao sve svećenike, a 1574. godine na sinodu u Zagrebu sudjeluje iz Medjimurja 11 svećenika, a gdje i kako bi se ovi bili onda zadržali. Juraj Zrinski nije ni osnivač tiskare, u kojoj su se navodno tiskale protestantske knjige. Uvodnik Pergošićev kazuje, da je Hoffhalter bio putujući tiskar, a tako i njegov sin. Tiskara se u Nedelišću nije zadržala, već putuje od mjesta do mjesta, a zagrebački sinodi 1591. i 1602. uobće ne razpravljaju o protestantskom pitanju, po čemu se dakle vidi, zaključuje dr. Fancev, da kajkavska književnost nije došla pobudom nosilaca protestantizma, kojeg u ovim hrvatskim krajevima nije ni bilo. Bardi hrvatske kajkavske poezije jesu Gabriel Jurjević Varaždinac, Matija Magdalenic i Belostenec, kako je zabilježio Benger u Catalogus autorum. Kajkavska poezija XVII. stoljeća uglavnom je religijske sadržine, a pod utjecajem je njemačke katoličke poezije. Većinom se pjeva o četiri posljednje stvari čovjeka. Pisano je u čistom Aleksandrincu. »Ove mira vete, svet v veliku grehu I vse ide naopak z mudri norei behu Pregnana je pravica, nego božje služba, Ljubomorstva pun je svet, nazloba i tužba.« Osim Jurjevića i VIagdalenića su takodjer jednim dielom kajkavski književnici Zrinski i Frankopan, Vitezović, Baltazar Patačić. U to doba na kajkavskom narječju se tiskaju tri velika pjesnička djela o zauzeću Sigeta.Tako Krnarutićevo »Vazetje Sigeta grada«, Zrinskoga »Adrianskoga mora sirena« i Vitezovićevo »Odiljenje Sigetsko«. Osim toga spjevano je množtvo manjih pjesama, a od pjesnika se spominju još Stjepan Bedeković, Josip Keresturi zvani Panonijus, pokopan u remetskoj crkvi. Napisao je »Reflexiones de reformaticne cleri Zagrebiensis.«

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Isusovački red je dao najbolje stručnjake i naučenjake. Jezično pitanje proučavaju Alberti i Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Habdelić, Sušnik i Jambrešić. Kašić pokušava pronaći i izgraditi jedinstveni jezik za sve Hrvate (»Blagomimilom štiocu«) »Velekrat sam razmišljao, kojim načinom najboljim i najzgodnijim mogli napisati naša besidenja slovinska, ali svaki Človik svoga grada govor brani, Hrvat svoj, Dalmatin svoj, Bošnjak opet hvali svoj govor.« Mikalja izdaje »Blago jezika slovinskoga«. Mikalja i Kašić su prilično i uzpjeli. Njihcvim jezikom pjevaju dubrovački pjesnici u XVII. stoljeću. Prvi pokretači pismenosti, školstva i književnog stvaranja u Slavoniji jesu opet slavonski isusovci Kanižlić, Juraj Mulih i Josip Milunović. Pišu početnice, naputke, pjesmarice, molitvenike.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Da Fancev nije ništa učinio na području naše literarne historije, nego da je samo sakupio dokumente za podrietlo hrvatskog preporoda i razbio po našu tradiciju i uljudbu u historiji ponižujuća mišljenja, da je hrvatski preporod nastao pod utjecajem stranih ideja i da su nosioci stranci Šafarik, Kolar i Vuk Karadžić, koji da su navodno snažno utjecali na Ljudevita Gaja, morali bismo mu odati najveću hvalu. Medjutim sve ono što je Fancev osvietlio iz naše stare dubrovačke, pa kajkavske, pa slavonske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća nije ništa drugo nego jedan snažan dokaz nepresušive duhovne energije naše nacije, koja je u najtežim svojim razdobljima duhovno stvarala, a to je bilo ono, što je pobjedjivalo, što je živu narodnu sviest pronielo kroz najteža uzpeća Kalvarije. Nije nikada prekinut kontinuitet stvaralačtva u Hrvatskoj od zlatnog doba dubrovačke književnosti pa sve do preporoda u gornjoj Hrvatskoj. Ciljevi ilirskog preporoda, kaže Fancev, manifestirali su se čitavo jedno stoljeće unapried«.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Djela Mikocija, Ratkaja, Mikloušića, Katančića, Kanižlića, Vitezovića, postala su program čitavih generacija i čitavog jednog stoljeća, a iza toga program ciele nacije za uvieke. Kad je cjelokupnost Hrvatske bila iznakažena te nešto odkinuli Turci, a nešto Mletčani, onda »Reliquiae reliquiarum« postaju rasadište ideje o cjelokupnosti hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda. To je dakle već bio program do oslobodjene Hrvatske.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Osim Vitezovića djeluju na području povjestnog iztraživanja Baltazar Krčelić, Josip Mikoci i Andrija Blašković. Hrvatska književna histcrija je od Vitezovića zamišljena, od Krčelića načeta, a od Baričevića proučavana i iztraživana, a iza njih doiaze Ferić, Joakim Stulić, Lučić, Miličić, Josip Krmpotić, Emerik Pavić, Vid Došen, Josip Reljković. Sve je ovo dovelo do probudjenja i osvještenja. Pjesme Tita Brezovačkoga i drugih obojene su dubokim nacionalnim prizvukom. »Dobra zemlja ti Horvatska, Kaj će tebi ta Madjarska«. To je bilo razdcblje kad su se Hrvati borili protiv Madjara, koji su izašli s devizom: »Velika Madjarska od Karpata dc Adrije«. Tada uslieduje predstavka križevačke županije u kojoj se kaže, da je madjarski jezik atentat na ilirički t. j. hrvatski i narodnost.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Kako vidimo, čitava plejada hrvatskih uljudbenih radnika kroz 18. stoljeće spremala je i izvela narodni preporod. Zato je prof. Fancev imao pravo kad je zaključio: »Sliepci su oni, koji kod svoje kuće ne traže izvore za postanak hrvatskog preporoda, već ga traže na strani.« Na temelju toga Dr. Franjo Fancev zaključuje u svojoj studiji »Hrvatski ilirski preporod nije ni gradački, ni bečki, ni peštanski, ni Kolarov, ni Šafarikov import, već je autohtoni produkt sredine. Po dosadašnjem tumačenju postojao je Filius anti patrem. To bi bilo čudo kad rodoljublje očitovano u Gajevim pjesmama prije nego ode u Graz i Beč ne bi imalo zamaha u čitavoj sredini, u kojoj je Gaj živio.« Nekoliko generacija prije Iliraca radile su u pokretu, ali nije mogla biti tako ostvarena tako velika ideja dok se 1832. godine na Griču ne zapali oganj koji obasja čitavu Hrvatsku. M. Bogović kaže: I u 18. stoljeću je bilo ljudi kojima je stalo do naroda svoga (Vitezović, Belostenec, Jambrešić, Došen, Kanižić, Kačić, Katančić, Appendini, Stulli i Vrhovec).

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

Proučiti radove dra Franje Fanceva znači osjetiti i doživjeti živo i djelotvorno hrvatstvo kroz vjekove. Ono što je Fancev dao to su samo živi živcati dokumenti, koji očito govore o srdcu i duši i umu naše nacije, proti koje je ustala bila i sama sudbina koja joj je dosudila razpeće, kakvo su doživljavali riedki narodi Europe.

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Ovaj veliki naučni rad dra Franje Fanceva za našu tradiciju jest neizkazan. Ako se ljude procjenjuje prema radu i djelima, kojima su doprinieli svoj obol vječnim vrjednotama istini, pravdi, đobrom i liepom, onda čitav život dra Fanceva od 60 godina, koje je navršio u ovoj 1942. godini, bio je u službi hrvatstvu, jer je razodkrio čitava stoljeća našeg kulturnog narodnog rada i otvorio vrata u našu veliku prošlost i time nam pojačao našu sviest i naš ponos i skupa sa Bulićem, Klaićem, Starčevićem i Šufflayem učvrstio naše narodno jastvo!

Grgo PEJNOVIĆ


Podsjetnik...

Partizani su oteli Vladimira Nazora

Komunistička jugoslavenska propaganda za vrijeme bivšega režima pokušavala je na sve načine od Vladimira Nazora stvoriti »svoga« pjesnika, književnika i suborca. Procijenili su da bi Nazorova nazočnost u partizanima bila od široke propagandne važnosti. Željelo se pokazati kako se prononsirani pjesnik »hrvatskih kraljeva« i hrvatske državotvorne misli opredjeljuje za ideje partizanske revolucije. No istina o Vladimiru Nazoru i njegovu »priključenju« partizanskom pokretu drukčija je i tek sada dolazi na vidjelo.

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Dr. Mihanović svjedoči: »Krajem studenoga 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36. (Danas je to Grškovićeva ulica, gdje stanuje kći Nazorova nećaka, sina druge njegove sestre. Nazorovi su imali još jednu kuću u Torbarovoj ulici, koju su iznajmljivali i živjeli od stanarine.) Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu jer ga je to osobito zanimalo. Za Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru.

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom otišao sam istoga dana Nazorovoj sestri Irmi, koja me je srdačno primila kad je čula da dolazim po preporuci mons. Rittiga. Uvela me u stan i ljubazno ponudila da sjednem. Predao sam joj paketić. Tijekom razgovora naveo sam govor na njezina brata. Njoj je to bilo po volji pa se raspričala na dugo i široko, počevši od njegova odlaska u partizane pa sve do smrti. Zadržao sam se više od sat i pol vremena kod nje. Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna. I spontano mi je počela pripovijedati kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas.

Partizani su na silu oteli Nazora

'Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako', započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. 'Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam kojiput i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili 'narodnim herojem'.«

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Premda se opirao na sve moguće načine nakon što su ga na prijevaru kidnapirali, Nazoru nije preostalo drugo nego se pomiriti sa sudbinom. Shvatio je da mu nema druge nego se prilagoditi situaciji. Svaki otpor tada mogao je biti za njega katastrofalan.«

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Upitan što je bilo s Nazorovom bolešću i smrću te njegovim pogrebom, dr. Mihanović je nastavio: »U nastavku razgovora s gospođom Irmom spomenuo sam i Nazorov sprovod. Neupadljivo sam pitao kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: 'A što se tiče njegova sprovoda, to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio da kad moj brat umre, sprovod će mu voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost, dogodilo se drukčije.

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

Pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: 'Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Na tvrdnju da postoje ozbiljne sumnje je li Nazor umro prirodnom smrću dr. Mihanović kaže: »Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica da ni njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život.

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

I sad se čovjek pita: postupa li se tako s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, trebalo ga je ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor umro od trovanja. Sa suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak od njegovih posmrtnih ostataka dao na analizu.«

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Upitan ima li podataka o tome kako se Nazor odnosio prema komunističkim vlastima, dr. Mihanović je odgovorio: »Ima još dosta zanimljivih detalja o Nazorovim privatnim izjavama o komunističkom režimu nakon što se po završetku rata vratio u Zagreb i kad su ga postavili za predsjednika Hrvatskoga sabora.

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz 1945. godine Nazor donosi ovaj zapis: 'Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

S tim u svezi dodajem i ovo. Isto kao i Nazoru, komunisti su i Miroslavu Krleži dolazili tijekom rata i nagovarali ga da im se pridruži, da prijeđe u partizane. Krleža se uglavnom izvlačio zbog vlastita narušenoga zdravlja, da je bolestan, da su mu potrebni lijekovi itd. Na toj osnovi ga je štitio liječnik dr. Đuro Vranešić, koji bi ga povremeno smjestio u vlastiti sanatorij. Kad su partizani došli u Zagreb, dr. Vranešić je uhićen i osuđen na smrt. Nakon što je Krleža poduzeo korake da intervenira kod Tita u Beogradu, dr. Vranešića su u Zagrebu strijeljali.« (Glas Koncila)

Božidar Nagy


16. travanj 2017.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!


Uskrs (Vazam)
S Kristom svima nama Uskrs svanu

Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom.

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Mi smo uvjereni da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. I neizmjernu vrijednost...

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

• da je pravi Bog i pravi čovjek;
• da je Njegova nauka istinita, sve što je rekao to se i dogodilo;
• da ćemo jednom i mi uskrsnuti

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Da je Isus uskrsnuo, svjedok je prazni grob. Svjedoci su anđeli s neba; svjedoci su one žene sa zemlje, svjedoci su i preplašeni vojnici koji su na zemlju popadali od svjetlosti slave njegove. Svjedoci su njegovi učenici koji su svojim rukama opipali rane na uskrslom tijelu. Mogli su se uvjeriti da Uskrsli nije nikakva sablast, utvara, nikakav produkt njihove mašte... Svjedoci i sami Židovi koji u svom strahu nisu znali ništa drugo do ponavljati da su ga ukrali učenici... Sjetimo se kako apostol Toma nije htio vjerovali da je Krist uskrsnuo. Apostoli su ga uvjeravali, ali badava je bilo. On nije htio vjerovati dok ne opipa Isusove rane. Isus mu je upravio one velike riječi: ustvari ne samo njemu nego čitavom budućem čovječanstvu: - Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!" Mi nismo vidjeli uskrsnuloga, ali blago nama ako čvrsto vjerujemo u njegovo i svoje uskrsnuće. Neka naša vjera iz dana u dan raste i neka se naš život odvija u znaku uskrsloga.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Njegovo uskrsnuće je zapravo početak općega uskrsnuća svih ljudi. Mogli bi reći, on je uskrsnuo radi nas. On ne uskrsava jedini nego prvi. Iza njega slijedimo mi. Njegovo uskrsnuće je temelj, početak i korijen našega uskrsnuća. U njemu je vidno zajamčeno ono što će se dogoditi sa svim ljudima. Tim je naša nada u život vječno osnovana i potvrđena. Uskrsnuće Isusovo je garancija naše veličine, naše sreće i naše slave i našeg uskrsnuća! Zato se isplati u Krista vjerovati, s Njim i za Njega živjeti i tako svoju vječnu sreću osigurati.

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Postavlja se pitanje kako doživjeti osobni susret s Isusom i ući u duhovno iskustvo druženja s Uskrsnulim?

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Isus je uzeo kruh kao na posljednjoj večeri i dao im onom istom gestom i onim istim riječima kao uoči svoje muke i smrti. Tada im je bljesnulo značenje njegove smrti i uskrsnuća za ovo novo što se počelo događati. Darovao im je sebe, sjedinio se s njima i tada su pre-poznali da je to On - Gospodin! Više ga nisu trebali vidjeti tjelesnim očima, duhovno je bio s njima. Vidjeli su ga jedan u drugom. O kako je to divno, milost Božja…

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Zaustavimo se sada na onome što je sada, 2014., iz duge Isusove povijesti osobito značajno za nas i buduće generacije. Iza nas je dug proces ulaženja u uskrsno iskustvo, koje se ne dovršuje ni u jednoj generaciji, koje seže do konačne pojave Isusa u Božjoj slavi kao dovršitelja spasenja. Vrhunac toga iskustva bit će kad i sami uskrsnemo i kad se nađemo s Isusom licem u lice. Iščekujmo radosno taj sretan trenutak!Sada je ovdje naš izlazak iz grješne povijesti, iz grješnoga stanja u ono milosno stanje. Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bilo je njihovo neustrašivo svjedočenje za Krista, njihovo naviještanje Evanđelja, njihovo širenje Božjeg kraljevstva. Neka to bude plod i našega susreta s uskrslim Kristom u misnom slavlju, da i druge ljude, s kojima se susrećemo učinimo dionicima uskrsne radosti.

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Uskrsnuli i danas prolazi ovim svijetom i želi uskrsnuti u svakome od nas.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Uskrs nas poziva na uskrsnu radost i mir. Radujmo se, ali istinski! Uskrsli je među nama, u nama i s nama! On je naš mir i sreća, uskrsna radost i vječni spas! Radujmo se unatoč tome što nas salijeću patnje i nezgode, boli i razni životni križevi. Sve to ima svoj puni smisao, jer se samo "po muci i križu" ide sigurno ususret slavi uskrsnuća.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Okrenimo povijest. Izađimo iz povijesti grijeha, evo nam otvorene povijesti spasenja u Sinu Božjemu! Bog je poslao Sina, evo ga ide pred nama. Uskrsnuli. U našem je tijelu. Umro je za nas i uskrsnuo je za nas. Time je otvorio vrata u novi život. Želi nas uvesti u punu Istinu i puni Život! Zato svi pohrlimo k njemu! Evo ga, lomi kruh za nas, lomi kruh svima. Uzimajmo rado taj kruh i nahranimo se ljubavlju što je on donosi od Oca božanski Spasitelj. To će tada biti nov svijet, nov život i radost bez kraja. Postavši dionici Isusova uskrsnuća, sastajmo se i lomimo međusobno kruh na njegov spomen, kako nam je naredio, hranimo se njegovim tijelom i krvlju, njim samim, da Duhom njegovim ispunjeni navijestimo u ovom našem vremenu svojoj braći i sestrama novi život.

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Vjerovati u Uskrsnuloga znači davati svijetu svjedočanstvo o ljubavi i životu koji se preobražava. To se ne može činiti samo riječima već poglavito zalaganjem i radom. Zalaganjem na svemu onome što ovaj život čini pravednijim, ljudskijim i sretnijim. Borba protiv nepravde, mržnje, grijeha i svakoga zla – znak je vjere u Uskrsnuloga i predanja samomu Bogu.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Da, Krist je uskrsnuo – mi živimo zauvijek! Blago nama! Blago svima koji vjeruju i nadaju se životu vječnom i blaženom!

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

Neka Kristova pobjeda tako prosvjetljuje naša srca da oslobođeni tmine živimo novim životom i taj život darujemo svima s kojima se susrećemo. "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" – Aleluja! Radujmo se i zahvaljujmo Bogu na tome! Sretan i blagoslovljen Uskrs svima! (rastimougospodinu.com)

fra Petar Lubičić


JA SAM S VAMA

Pruži ruku, s križa ću te skinut,
O zašto mi žarku želju kratiš?
Htjela bih te u zagrljaj svinut,
Siđi dolje, za koga se patiš?

Čemu tijelo bičem izranjeno,
Krvlju svetom okupan si cijeli.
Zar Kralj Isus, janje bezazleno,
K'o razbojnik da se s dušom dijeli?

''Ostavi me,'' glas se nježan čuo,
''Muku gorku podnijet ću do kraja.
Bez mog križa stvor bi istrunuo,
Nikad ne bi ugledao raja.

Nisam doš'o na svijet uživati
Kraljevstvo se ne mjeri po kruni.
Voljom Boga začela me Mati
Riječ proroka neka se ispuni:

Rodit će se dijete sred Betlema
Na drvo će prikovano biti,
Ruke, noge pribite posvema -
Kosti će mu ljudi prebrojiti.

Nek se vrši volja Oca moga
Ljubav njeg'va dublja je od mora.
Žrtvovao Sina jedinoga
Zarad grijeha okorjelog stvora.

U nedjelju, a u zoru ranu
U oblaku što k'o sunce blista,
Ugledat ćeš slavom ovjenčanu
Krasnu sliku - uskrsloga Krista.

Klikni snažno, čovječanstvo budi,
Nek odjekne sretni aleluja!
Krist uskrsnu, tako će i ljudi,
Patnja gorka bude i prohuja.

U spom moje teške Kalvarije
Nek se muka u srcu ponavlja.
Tijelo i Krv kad se jede, pije,
Nek vas sjeća uskrsnoga slavlja.''

Kriste, brate, spasu čovječanstva,
Blago onom koj' te kraljem zove.
Tajno vjere ljudstva i božanstva,
Vođa si nam u vječne vjekove.

Sretan Uskrs Kroacijo draga,
Nek trobojka vije nadaleko.
Ne boj mi se Lucifera vraga,
- Ja sam s vama – Spasitelj je rek'o.

Marija Dubravac Brisbane


VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.

Razmišljanja na Veliki petak

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

fra Luka Tomašević


SPOMEN NA 10. TRAVNJA 1947. I MUČENIČKU SMRT MLADOG FRANE TENTE

Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret.
Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Jedan od manje poznatih žrava jugokomunističkih vlasti je hrvatski domoljub i politički aktivist Frane Tente iz Splita, koji je kao dvadesetogodišnjak život skončao u zloglasnoj kaznionici Lepoglava 8. studenog 1948. godine.

Frane je rođen 1928. godine, otac mu je bio financijski službenik rodom iz Mravinaca, a majka domaćica. Imao je dvojicu braće i tri sestre, a stanovali su u skromnom domu na Gripama.

Najstariji brat Maksimilijan u listopadu 1943. godine priključuje se ustašama. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Bleiburgu. Englezi ga isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.

Godinu ranije u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, koji se krajem rata također povlači prema Bleiburgu s kolonom civila. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Akcija je izazvala neviđeni šok kod lokalnih komunističkih vlasti koji odmah pokreću opsežnu istragu. Već za dva tjedna počinju prva uhićenja, do 18. svibnja uhićeno je svih 12 „provokatora“. Skupinu su činili: Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Istražni postupak je bio brz i okrutan, a presuda je uslijedila vrlo brzo. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu presudio je 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…

Presude su se kretale od 18 mjeseci deset godina strogog zatvora s prisilnim radom. Frane Tente osuđen je na tri godine. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Zatim je vraćen u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od „vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna“. Franino tijelo nikad nisu vratili, pa mu se ni do danas ne zna za grob.

Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”.


10. travanj 2017.

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

"Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći!"

A. Harambašić


PROGLAS SLAVKA KVATERNIKA O USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 10. TRAVNJA 1941. U IME POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA


USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na čas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca čuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći ce Spas!"

CVIJET HRVATA

Desetljeća prije sedam
Sretne četrdeset prve,
U knjigama čitam, gledam:
Krasni momci u rat vrve.
Prokušane junačine,
Na kapama znak hrvatski -
Stijeg, označje Domovine;
Grla kliču složno, bratski:
''ZA DOM! SPREMNI!'' Poklič djeda
Nek se slavi, nek se pamti,
Što unuku povijest preda
Nek ko baklja srcem plamti.

Uz taj poklič Zrinski mrio
''Za Dom'' pala žrtva mnoga,
Spoticanja kamen bio
Sveti pozdrav roda moga.
Tisuć' jama, tisuć uza
Natopila krv Hrvata,
Teklo more gorkih suza -
Pozdrav još se srca hvata.
Ne pobijedi vraga sila
Prkos djeda u unuku
Niti klonu naša vila
Gledeć roda tešku muku.

S Velebita glas joj ori:
Za Dom! Za Dom! Mili moji!
Zvijezda nade još sja, gori,
Još smo tu - na svome, svoji.
Kako jučer, tako sada
Mahnitaju horde divlje,
Al' što više Hrvat strada
Srce roda kuca življe.
Kuca, buja, nadima se,
Spremni! Spremni! vili vraća.
Čelik ruka ne slama se
Kad su složna mila braća.

Četrdeset prve bilo
U mislima i sad gledam,
Ono što je rod krasilo
Zaboravu otet ne dam.
U po noći, u po dneva
Kao preci složno, bratski,
Za Dom spremni nek se pjeva,
Neka raste cvijet hrvatski.

Marija Dubravac Brisbane


POVODOM OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Prije sedamdeset i tri godine osvanuo je "San o Sreći" Deseti travnja 1941. Hrvatska je velikim slavljem dočekala ovaj dugo željeni dan.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

Ante Pavelić najavio je krajem ožujka i početkom Travnja preko svih krugovala a posebice preko krugovala "VELEBIT" i poručio je hrvatskim sinovima pozivom: NA NOGE, prihvatite se oružja jer dan je blizu kada ćemo se riešiti naših tlačitelja.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

I zazvoniše sva zvona hrvatskih katedrala na sam dan velikog Spasiteljeva Uskrnsuća uskrnula je i 839 godina očekivana slobodna Nezavisna Država Hrvatska.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Uz te sve ogromne patnje i mučenja nisu uspjeli naši neprijatelji uništiti narodni duh niti da rastoče hrvatsku nacionalnu sviest jer oni su išli za tim da unište hrvatsku narodnu posebnost.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

Naša je u travnju obnovljena NDH-a značila u prvom redu obnovu našeg tisućljetnog hrvatskog državnog kontinuiteta koji je bio nasilono i prevarom prekinut 1918. godine.

Ona je značila takodjer i uzpostavu teritorialne cjelokupnosti našeg hrvatskog narodnog prostora i stvaranje duhovnog jedinstva hrvatskog naroda uobće.

To je bio sveti ideal za kojim su težile mnoge hrvatske generacije i za čije su ostvarenje radilo i žrtvovali se najbolji hrvatski sinovi i kćeri.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Taj veliki poviestni dogadjaj neizostavno je povezan s imenom našeg nezaboravnoga prvog narodnog vladara, državnog poglavara, našeg Poglavnika dra Ante Pavelića.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Naš Poglavnik je ušao u poviest ne samo kao prvi vladar NDH-a, nego kao i obnovitelj hrvatske državnosti i nezavisnosti raztrganih hrvatskih zemalja i kao ujedinitelj hrvatskog naroda u domovini i emigraciji.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Ponosni smo da je hrvatski narod mogao tada svojom voljom aktivno sudjelovati u zbivanjima i skladu sa svojim osjećajima i svojom bogatom narodnom tradicijom.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

1) Mađarska 10.4.1941.
2) Njemačka 15.4.1941.
3) Italija 15.4.1941.
4) Slovačka 15.4.1941.
5) Bugarska 21.4.1941.
6) Rumunjska 6.5.1941.
7) Španjolska 27.6.1941.
8) Finska 8.7.1941.
9) Danska 10.7.1941.
10) Japan 7.6.1941.
11) Mandžurija 2.8.1941.
12) Nacionalna Kina 1.7.1941.
13) Thailand 27.4. 1943.
14) Burma 7.8.1943.
15) Filipini 16.10.1043.
Francuski Generalni Konzulat otvoren je 16.3.1942.

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Ne slušajte lažnu floskulu da je Poglavnik predao Dalmaciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

U rušenju NDH tiekom rata najveće zlo su napravili organizirani članovi Komunističke partije na čelu sa krvnikom hrvatskog naroda Josipom Brozom i to zato:

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Uz ovo ni Hitler niti Musolini nisu željeli Pavelića na čelu, ali poslije ponude Mačeku ovaj ih je odbio i onda su uvidjeli da hrvatski narod želi dra Antu Pavelića. Ali cielog rata njemački predstavnik Horstenau bio je veliki neprijatelj Poglavnika i uviek iza ledja njemu mešetario.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Kako je dobro poznata činjenica kako je zloglasnom Đilasu i ostalima naredio Tito (krvnik) 1945. g. ogavni i strašni pokolj hrvatskih ratnika, da bi mogla krvava Jugoslavija ostati. Govorio je ubijajte odreda, bez suda, bez istrage, ubijajte ih kao biesne pse.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Vidite sada što rade hrvatski sabornici, postaju izdajnici, umjesto da brane svoje oni idu ponovno u Beograd, zaboravili su rieči Stjepana Radića, jure kao guske u vodu. Opet jure u Balkansku provaliju, samo da bi europskoj mafiji ugodili. Što te prodane duše očekuju od Brisela?

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svima onima koji su 1941. ostvarili hrvatski san, donieli slobodu svom narodu i položili svoje mlade živote u borbi protiv komunističkih izdajnika.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Posebna čast i slava njemu, prvom narodnom vladaru Poglavniku i velikom mučeniku dr. Anti Paveliću, koji je ljubio svoj hrvatski narod iznad svega.

Poetessa
Mirjana Emina Majić
borac za hrvatsku istinu


POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. Travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu.

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.

Šime Letina


Travanjska revolucija

Godina 2017. označava sedamdeset šestu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!

Rudi Tomić


JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja izjavio je putem HTV kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Izrečeno olako, kao poslušno ponavljanje stavova vlasti. Tom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje. Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid…?

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 90-ih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. A za potomke tih palih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači novu uvrijedu i porugu.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci, čak nije osuđena ni žigosana zločinačka ideologija nego se, naprotiv, veliča jedan od najvećih krvnika XX. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje isticati svoje hrvatstvo ili, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se više nikada ne bi potpuno uspravio (presuda Josipu Joeu Šimuniću novi je dokaz). Sve to kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne podsjeća li to na haaške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na Hrvate u BiH glavni udar tek slijedi.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina klevetana i blaćena. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu, kako reče ‘domoljubni’ Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić


KUĆA POGLAVNIKA

Ostavljena, tužna, sred šipražja gusta
Pod okriljem breze čami kuća jedna,
Zidovi klonuli od čekanja pusta -
Kuća Pavelića, sirotica bijedna.

Nekada je život u toj kući vrio
Seljački krušac miriso pod pekom.
Otac s dječicom Očenaš molio,
Sanjao o danu sretnijemu nekom.

Slutio nije da sred njeg’va krila
Muškarčić mali – pradjedova slika,
Kog volja Božja rodu odredila -
Nosit će časno ime Poglavnika.

Kroz krv i suze hrvatskoga roda
Sinula zvijezda čekana odavno -
Četrdeset prve osvanu sloboda,
Oživje ime Kroacije, slavno.

Ko jednim duhom rod Hrvata dis’o,
Rame uz rame Domu vjerni bili.
Al’ zlobni đavo sudbinu upiso:
Satrt će znamen Hrvatici vili.

O strašnoj kobi Bog istinu znade,
Krvava para s Bleiburga se puši.
Tisuću jama, sto tisuć grobova
Sazdaše ranu u hrvatskoj duši.

Godine klize, jedna kuća čeka
Oronula, pusta, raduje se nekom.
Možda Pavelići stignu izdaleka
Nek opet miriše kruh pod starom pekom.

Desetoga Travnja, gle čuda, iz groba
Bijele sjene se pretvore u ljude.
Kućom jekne pjesma minuloga doba
‘’Nezavisno naša, nek ti slava bude!’’

Ožive junaci, jedno srce, duša,
Katolik, musliman – bratac grli brata.
Džafer Kulenović, Poglavnika sluša,
Obnavljaju davnu slogu u Hrvata.

Čim pjevac zapjeva junaka nestane,
Iz žbunja tek poskok u kuću se vraća
I čuva zidine kroz noći i dane,
Dok ne dođu opet Za Dom spremni, braća.

Plače stara kuća, razvaline strše,
Pamte bratsku slogu što j’ bila nekada.
Ak’ vjetri i ljeta do zemlje je skrše,
Kamen osta kamen, i onda kad pada.

Neretva i Konjic zboriti će priču
Sinku, čije srce povijesti se hvata:
‘‘U Bradini je bila kuća jedna,
Tu je rođen čovjek – Poglavnik Hrvata.’’

Marija Dubravac, Brisbane


Podsjetmik uz 10. travanj...
Pismo dida Vidurine

ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV!

- A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

- A eno ga kod kukurzane, maše mali Luka takunicom.

- A šta će sad tamo, šta sad majstorija, sebi u bradu zamišljeno će Jure.

- Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeš ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

- Šta je Jure, šta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

- E dide šta ću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante.

- Šta veliš sine dragi, opet protiv našega dičnoga mučenika, našega neumrlog Poglavnika, a di to, zašto, zabrinuto će did. Pa prošlo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

- Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

- A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smješka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

- Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baš ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam što govorim. I Pavelić i Tito imali su istog šefa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti... ta je država između ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati nešto što si izgubio..... A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevši od Bleiburga...

- Nu mu đava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naše dok još Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada još više i pljujući baci kapu i kosu što ju je počea klepati!

- O jadna ti sam, šta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaša, šta ti je oćeš dite povridit sa tom kosom, šta ti je, ljuti se baba.

- O baba oprosti mi, ne ću više, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiš da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiš li šta kaza ono spadalo đeneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beštimat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono našeg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

- Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

- Dobro kažeš sinko, Stepinac nije ka’ šta kaza bio ništarija, ma samo smo danas bogati sa ništarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

- I još da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, škrguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

- I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i događaje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude - kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. - buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

- O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namišta kapu na glavi.

- Dobro dide, samo da još kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i događaje hrvatske poviestnice, od Tomislava, Krešimira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, Tomaševića i bana Pavla Šubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

- Bravo Marice, srce strikino, baš tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama određivati naše ciljeve i zatomljivati naše domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeništvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i školali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim školama zbog hrvatstva, oni su laštili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

- Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga što govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

- Ma dosta je dide bilo, dosta je i našeg popuštanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da još naoštrim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i našeg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naš je, sta je na našu stranu i tako, opet nismo posa dovršili dide, višajući će Jure naoštrenu kosu na krošnju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine šta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

- Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."

- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"

- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"

- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."

- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Ma dosta, Luka moj, oćeš da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u školama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na našu ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, đava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutješno.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

- Evo dide, kao zapeta puška čeka mali Ivo, evo šta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“...Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara...

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući - "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji...

... Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom...”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

- Ja bi dide ovdi pripomenula i ono što je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Šarić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

- E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi šutimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naše velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo što ti pročita i ono što mali Luka kaza iz usta našeg kniževnika Bonifačića. Nek' mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, poslušajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više oni' njegovi' knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene, govori did mašući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu što je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l' ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat' i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naših uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- E dide, imali smo još šta reć, nezadovoljan je Jure što prekinuše raspravu.

- Ma nastavit' ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija još nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Did Vidurina

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv ustaškog poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.


PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

22. travnja 1939.

Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je 22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'', Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

Čitava Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Bosna s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Mišljenje našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

* Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima predan dru Mili Budaku, kano predstavniku Ustaškog pokreta u domovini; podjedno je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima (njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

Kazimir Katalinić, Argumenti – NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Naklada časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires – Zagreb, 1993.

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

Naravno, ne spadaju u skupinu onih koji su pod plaštem napadaja na Poglavnika prikrivali svoje jugoslavenstvo ili pak među one koji su pod utjecajem snažne jugokomunističke i velikosrpske promidžbe zapravo i nesvjesno prihvaćali nametanje ideje o genocidnosti hrvatskoga naroda. Republikanska skupina političara pragmatično je prihvaćala okvire zapadne demokracije i idejno se pripremala za pogodan trenutak, koji je svakako trebao doći, za oslobođenje Hrvatske, što se početkom devedesetih godina i dogodilo pa se stranka u to doba iz egzila vratila u Domovinu te u noj počela djelovati. Bez obzira na tri ključne teme – NDH, BiH i Bleiburg – Katalinić se u svojoj knjizi bavi hrvatsko-srpskim odnosima i posljedicama tih neriješenih odnosa. Kataliniću u studijama valja posebno priznati snagu argumenata pa i knjiga s punim pravom nosi to ime. Kad je u pitanju osnivanje NDH Katalinić, bez obzira na sve slabosti i nedostatke tadašnjega režima stoji čvrsto na zemlji, a tezu da onodobna hrvatska država nije bila nikakva nacifašistička tvorevina već izraz političke volje hrvatskoga naroda, kako je to uostalom smatrao i kardinal Alojzije Stepinac, temelji na čvrstim argumentima. Naime, za cijelo vrijeme monarhofašističke Jugoslavije nije postojala ozbiljnija hrvatska politička snaga, uključujući i HSS, koja nije tražila rješenje hrvatskoga pitanja.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Ova Katalinićeva studija i danas je iznimno važna, poglavito kad aktualnu velikosrpsku politiku svojim djelovanjem podupire u znatnoj mjeri cijeli niz jugoslavenskih historiografa iz Hrvatske, kojima je zajednički cilj održavanje crnoga mita o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dakle, hrvatsku državu nisu stvorili nikakvi Nijemci, nego unatoč njihovoj protimbi, stvorili su je Hrvati, a srušili zajedno s režimom jugoslavenski komunisti. Katalinić je kao ključno pitanje hrvatsko-srpskih odnošaja obradio i pitanje BiH. Naime, njegovim zapažanjima teško je pronaći kakve nedostatke, osim možda djelomično ipak idealizirana pogleda na hrvatsko-muslimanske odnose, koji su trebali biti nosivi element bosanskohercegovačke državnosti povezane s Republikom Hrvatskom u svojevrsnu državnopravnu cjelinu. Taj se projekt djelomično, najprije preko Washingtonskoga, a potom i Daytonskog sporazuma, pokazao neprovediv i potpuno nefunkcionalan pa se funkcionalnije rješenje održivosti BiH može nazrijeti tek u njezinu federalnom uređenju tri jednakopravna konstitutivna naroda.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Muslimanska prosrpska politika, koju danas pokadšto javno demonstrira akademik Muhamed Filipović vodi podjeli BiH na srpski i muslimansko-bošnjački dio, što se sve snažnije osjeća i u politici službenoga Sarajeva. Katalinićeva studija o žrtvama Drugoga svjetskog rata neopravdano je zapostavljena u hrvatskoj viktimologiji i demografiji. Njegova istraživanja nisu samo pokazala da su mitovi o navodnim brojkama srpskih žrtava smišljeno producirani kako bi se što dulje Hrvate moglo držati u pokornosti, nego su pokazala da su hrvatske žrtve znatno brojnije od srpskih, čime je skinuta velikosrpska kleveta o genocidnosti hrvatskoga naroda. Posebno vrijedna su Katalinićeva upozorenja na manipuliranje brojkama u popisima pučanstva, što je bila karakteristika prve kao i druge Jugoslavije, a onda se iz razlika u tim brojkama izvodio ukupni broj žrtava pojedinih naroda.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Mate Kovačević


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode!

Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918. godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas.
Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


Je li Korizma danas izgubila svoje značenje?

Još uvijek se rado prisjećam pjesme iz djetinjstva koju su, idući blatnjavim seoskim putem, upravo kroz korizmu, znali zapjevati momci u mom posavskom kraju: "Oj korizmo ni'ko te ne kaje, samo parok (župnik) koji misu daje!" Ovo i ovakvo pjevanje imalo je i ima višestruko značenje. Prvo: pjevanjem su svjesno željeli pokazati da su oni upravo ti "revolucionari", koji do crkvenih propisa ne drže baš previše! Crkva upravo preporučuje da u korizmenom vremenu treba izbjegavati javne veselice, svatove i zabave. I drugo: bio je to svojevrsni protest. Tu su pjesmu najradije pjevali oko crkve kako bi ih i župnik čuo. Gotovo za ne povjerovati da je u katoličkoj Posavini takvo što moguće! Da, i to se dešava. Tome u prilog navodim i činjenicu da upravo u Posavini svatovi, kad se malo ponapiju ili pak "žene kad idu po ruvo", najradije pjevaju "masne pjesme" upravo dok prolaze pokraj župne crkve.

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim mjestima smatra "specijalitetom"!

No, vratimo se mi našoj zadanoj temi i pokušajmo odgovoriti na pitanje: je li korizma u našem vremenu izgubila svoje prvotno značenje? Usuđujem se javno ustvrditi da - nije! Izuzetaka je uvijek bilo i bit će! Naš čovjek, osobito onaj u Bosni i Hercegovini, i kad ode iz svog rodnog kraja on ostaje, u velikoj većini, vjeran svojoj vjeri i običajima. Ovo govorim kao svećenik koji je trećinu svog života proveo u svijetu družeći se s našim ljudima. Rijetki su narodi u Europi, koji toliko drže do tradicije, kao što je to upravo naš hrvatski, katolički narod! Mnogi će reći da je tradicija slična pepelu ispod kojeg se ne vidi žar vjere. Pa ipak, ako to uzmeš našem čovjeku, što će mu onda ostati? Mišljenja sam da na tradiciju treba nadograđivati živu vjeru.

Što je s korizmenim običajima?

Naš je čovjek još uvijek vjeran običajima svojih pradjedova, kako u domovini, tako i u tuđini. Post, molitva, djela ljubavi, češće pohađanje svete mise, pučke pobožnosti: molitva krunice i Križnoga puta, sakramentalne ispovijedi, poučavanje odraslih u vjeri, osobna izmirenja... Sve su to plodovi čvrste vjere naših ljudi. Kako je teško "kroničnim" pušačima odreći se pušenja kroz čitavu korizmu? Kako je teško ljudima, koji vole popiti, odreći se alkohola, kako je teško postiti o kruhu i vodi, pa makar to bilo samo srijedom i petkom u korizmi! Pa ipak u našem narodu takvi nisu rijetki. Kako je lijepo vidjeti u našim crkvama, kako u domovini tako i u svijetu gdje se okupljaju naši ljudi na Bogoslužje, upravo u korizmenom i božićnom vremenu duge redove pred ispovjedaonicama onih koji žele okajati svoje grijehe! Nijemci, Austrijanci, Švicarci ne mogu se čudom načuditi! Našem narodu treba još reći da post mora imati i socijalni karakter. Novac, kojeg sam uštedio na osobnom postu, darovat ću nekome komu korizma traje gotovo čitavu godinu, koji je više gladan nego sit. Stručnjaci tvrde da su od trojice ljudi na svijetu - dvojica gladni! Prazniti se od tjelesne hrane, a ispunjavati se više Riječju i milošću Božjom!

Cvjetnica

Korizmena strogoća i ozbiljnost potrajali bi sve do Cvjetnice. Na Cvjetnicu se smjelo malo i proveseliti. Na Cvjetnicu započinje sveti tjedan! Djevojke i snaše ustajale bi se rano u zoru i odlazile u šumu nabrati poljskog cvijeća i zelenila da nakite seoske bunare, ali isto tako i da se umiju mirišljavom vodom. Ona tog dana ima posebne moći u pomlađivanju. Mlade su snaše na đeram vješale bogato ukrašene otarke (ručno izrađivane ručnike), a drvene kante za grabljenje vode kitile bi najfinijim poljskim cvijećem. To je isto vrijedilo i za kantu za vodu u kući iz koje se pila voda. U kasno doba noći, kad je selo pozaspalo, momci bi činili različite nepodopštine po selu, osobito po dvorištima i kućama u kojima su stanovale djevojke dozrele za udaju. Što je bilo više nereda značilo je da djevojka ima više prosaca! Momci su s jednog kraja sela donosili drvene kapije u drugi kraj sela i stavljali ih na bunar tako da domaća čeljad nije mogla vode za piće zagrabiti. Na đeram bi objesili sepet s mačkom koja se u zoru počela derati u želji da je spuste dolje... Po sokaku bi bacali pljevu ili piljevinu tako da su djevojke imale u rano Cvjetno jutro pune ruke posla dok su dvorište dovele u red. Oni mlađi išli su na veliku, a stariji na ranu misu.

Vjenceslav Janjić


Podsjetnik...

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


Bit ćete mi svjedoci
Svaki gradjanin, a navlastito vjernik, ima točno odredjenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajni doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.
Ivan Pavao II

Podsjetnik...

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga "zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji", postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni "supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih autoriteta.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim) intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku krepost "zamjeranja".

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za "intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkog dobra.

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog društva.

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Frano Prcela, O.P. (Chicago)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ devetnaesti dan

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,
Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,
Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama
Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”
Ilijada, XXII. 23-27

Uviđajući da se narod oslobodio straha, da ga rado sluša i da je oduševljen njegovim govorima, Prorokovođa je nastavljao govoriti svaki dan. Znao je da ga treba još mnogo čemu poučiti i da prije nego ga na izvršenja djela povede, da mu treba učvrstiti volju i odlučnost za djelo. Da mu ostane samo jedan san, san o njegovoj odabranosti i poslanosti te ljubav za djelo. Stoga i devetnaesti dan započe svoj govor:

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek.

Za veliko djelo ti nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava. To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti.

Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti.

Te zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava.

To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne budi uzaludno zlopamtilo. Kažnjavaj, neka zločinac pamti!

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Olovogradski zločin je zločin djela mržnje koji se prema vama od tada do danas produžio kao govor mržnje. Jedan se u drugi oblik pretvara ovisno o okolnostima, o političkom kontekstu: u miru egzistira kao zločin govora mržnje nazivajući vas fašistima i genocidnim narodom, a u ratu se pretvara u djelo mržnje vršeći nad vam zločin genocida i etničkoga čišćenja.

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Moraju biti kažnjeni za zločine zato da shvate da im je njihova nacija vrhovno dobro, dobro iznad svih dobara, i da je grijeh protiv njega najveći zločin. Jer narod je dobro iznad svih ideologija, iznad svih putova, lijevih i desnih, srednjih, trećih i svakog drugog ideološkog puta. Neka to bude za njih kazna, a opomena za sve druge koji bi se usudili takve zločine počinjati nad svojim narodom. Kazna mora biti upečatljiva i jasnog razloga: da se ne smije smicati, zatirati svoj narod za volju nikakve ideologije i nikakvoga saveza bilo s kim, a ne samo sa zločinačkim Svrabom i Karadagom, kao ni s Albionom i Karlovim sinovima. Pa zar ne kritiziramo i ne osuđujemo i svetu Katolički crkvu zbog njezina grijeha i njezina zločina što ga počini u Inkviziciji nad pravednicima! Pa kako onda da ne osuđujemo i ne kažnjavamo zločinački šizmu, Svrab i druge zločince. Pače se i Crkva ispriča za svoja nedjela, a šizma i drugi čak ni to.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

Poslije pada vašega srednjovjekovnoga kraljevstva i gubitka prava skrbi o samom sebi i svojoj sudbini, vaša je nacionalna svijest degenerirala. Nastaje bezbrigonosno stanje za se, a vaša se skrb usmjerava na obranu državnih i drugih tvorevina u kojima niste slobodni kao narod, odnosno nacija. Vaša skrb i svijest je vezana za obranu i napredak ugarsko-hrvatskog kraljevstva, za Veneciju, za Austro-Ugarsku, za Napoleonovo carstvo, za Tursko carstvo, te za kršćanstvo kao antemurale cristiniatatis, za internacionalni komunizam itd. . . U novijoj povijesti u Prvom, velikom ratu (svjetskom), nitko nije ozbiljnije ni razmišljao, a nekmoli se organizirao za obnovu vašega kraljevstva. Bili ste u najdubljem sloju otuđenja nacionalne svijesti bez obzira na opomene i nastojanja velikoga Preteče i na Hrvatski narodni preporod i njegove ideje-budnice. Taj Preporod, međutim, nije nikad uspio prekoračiti granice ideja Ilirskoga pokreta kao izraza probuđene ideje slobode, ali ne i ideje o samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. On je sanjao ideju zajedničke države s drugim narodima, a naročito sa zlokobnim Svrabom, što je i ostvareno u prvoj i drugoj Južnoantiji, u kojoj ste iskusili najveća poniženja i izdaju vaših ideala.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Viši je oblik svijesti, nacionalna samosvijest - integralno hrvatstvo. Ona nije samo obrambeno i samo iz nužde. Ona je uvijek budna, uvijek kod sebe, oslonjena isključivo na svoj narod, na svoj duh kao na svoju vlastitost. Integralno hrvatstvo nije samo obrambeno, nego je i napadačko, sve u nezaboravljivoj brizi za svoje interese, za svoj napredak, za svoje usavršavanje. Zar vas ne poučih o tome u svojoj poslanici Hrvatski duh alke? Vaši zatornici vas plaše da takva nacionalna svijest poništava vašu pojedinačnu individualnost, da vas ona svodi na stado. To vam govore pismoznanci, neprijatelji vaši, oni što žele biti gospodari naroda. Naprotiv, upravo najrazvijenija nacionalna svijest ima razumijevanje za sva politička opredjeljenja i uvjerenja u svome narodu. Ali nijedno takvo uvjerenje i opredjeljenje ne smije nadilaziti i negirati državno jedinstvo, samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

I ne okrečite nikome drugi obraz. To ionako nije kršćanska dogma. Odbacite stoičko-kršćanski moral oprosta i trpljenja. To je moral robova i prizemljara. Nego, uzvratite dvostrukim udarcem. Tko vas kamenom, vi njega - mačem. Tako pomažete dobroti i zatirete zlo. Zaboravite ispravljanje nepravde trpljenjem. Zaboravite pasivni pacifizam. Samo pacifizam zasnovan na ratničkoj pravdi osnažuje dobro. To je vaš dug Bogu i svom čovještvu.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Zaista, čovjek se može samodegradirati tako da postane životinja. Pače i biljka. U njegovoj je volji. Sve do anorganskoga. Ali, dano mu je zakoračiti i postati dionikom božanskoga. Zato, usavršavajte se, ne budite prizemljari, ne dajte se vlasti podljudskoga.

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Odgovornost bez krivnje, svega ostalog naroda koji je pasivno ili djelatno podržavao agresiju, samo je pravna fikcija jer je i iz čisto tehničkih razloga nemoguće zatvoriti cijeli jedan narod. Inače, ne postoji odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost bez kazne.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Prorokovođa odahnu, obrisa znoj s lica pa pogleda po narodu koji ne pokazivaše nikakvo nestrpljenje ili nelagodu. No, on ipak nastavak govora ostavi za sutra.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


croatiarediviva.com

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: KAKO UMRIJETI U SRBIJI PA JOŠ JEDNOM U JASENOVCU?

Umrijeti u Srbiji pa onda još jednom u Jasenovcu fizički nije moguće, ali izvedivo je u virtualnoj stvarnosti ako se pojavi potreba za povećanjem broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu što dosad nije bio rijedak slučaj. Kako se dvostruko umiranje točno postiže? Možda bi netko od čitatelja šaljivo mogao pomisliti da se radi o crnoj ili crvenoj magiji jer to sliči komunizmu, ali precizniji odgovor bi možda trebalo tražiti u pojmu masovne prijevare. Ukratko: cilj ovog članka je navesti podatke o navodnim žrtvama iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se pravom može pretpostaviti da su stradale u srpskim tj. beogradskim logorima Sajmište i Topovske šupe, a ne u Jasenovcu. Prije samog navođenja možda treba podsjetiti na u krugovima stručnjaka poznatu hrvatsku slikaricu židovskog podrijetla Tinu Morpurgo koja je ubijena na srpskom stratištu Jajincima u južnom predgrađu Beograda nakon što su njemačke okupacijske vlasti nakon kapitulacije Italije transportirale splitske Židove u Srbiju. Ona se i dalje navodi kao jasenovačka žrtva u mrežnom jasenovačkom popisu o čemu je opširnije pisano u Hrvatskom tjedniku od 21. travnja 2016. godine i naravno nije jedina takva lažna jasenovačka žrtva, ali je možda najpoznatija.

Za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu se kao izvor podataka navodi komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, a jednu njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je detaljnije opisano u prethodnim člancima na ovu temu, beogradska verzija saveznog popisa se po navodima jednim dijelom razlikuje od one koju koristi Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Tako se za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Sajmište kraj Beograda: Ahmet Mehinović rođen ocu Ibrahimu 1920. godine u Blagaj Rijeci, Nikola Knežević (Đuro, 1889., Donje Vodičevo), Milan Vuković (Nikola, 1915., Gornje Vodičevo), Mile Jovanić (Marku, 1887., Mala Žuljevica), Lazo Bates (Jovo 1898., Petkovac), Nikola Bijelić (Pero, 1880., Petrinja kod Bosanskog Novog (BiH)), Gojko Marin (Dušan, 1899., Pobrđani), Petar Marin (Milan, 1905., Pobrđani), Milan Marin (Mile, 1890., Pobrđani), Nikola Stojnić (Simo, 1887., Pobrđani), Cvijo Tomić (Mile 1894., Pobrđani), Marko Kovačević (Nikola, 1897., Sokolište), Stojan Vujasin (Trivo, 1906., Sokolište), Oste Lajić (Mlađo, 1927., Lamovita), Ostoja Grbić (Mihajlo, 1920., Marini), Blaško (Blago) Lubura (Ilija, 1914., Krupac), Aleksa Lubura (Vukan, 1907., Krupac), Dušan Lubura (Marko, 1904., Krupac). Kod sve trojice Lubura se u napomena jasenovačkog popisa navodi mjesto smrti Zemun. Prema tome autori popisa znaju za te podatke, ali ih ignoriraju. Đoko Kukavica (Milan, 1922., Gašnica), Milan Ivanović (Zdravko, 1908., Beograd), Lili Ungar (Eugen, 1928., Novi Kneževac), Bela Fetman (Fettmann) (Emanuel, 1887., Pančevo) pri čemu je u ovom potonjem slučaju u napomenama u mrežnom jasenovačkom popisu izražena dvojba radi li se o muškarcu ili ženi. Većina gore navedenih su Srbi s Kozare i Židovi iz Srbije. Za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Topovske šupe u Beogradu: Ješa Rubenović (Ruben) (Ruben, 1924., Beograd), Rikard Binder (Emanuel, 1904., Beograd), Moša (Mošo) Kalmič (Aron, 1909., Beograd). Svi navedeni su beogradski Židovi. U svim navedenim slučajevima radi se o potpunom podudaranju odnosno o podudaranju u imenu, prezimenu, imenu oca, mjestu i godini rođenja. Postoje i slučajevi žrtava beogradskih logora Sajmišta i Topovskih šupa gdje se mjesta rođenja ne podudaraju, ali iako su različita, radi se o susjednim selima. Ipak, jednostavnosti radi takve osobe su izostavljene iz ovog članka i bit će navedene u jednom od budućih. Novih neobjavljenih imena ionako ima još mnogo i dovoljno za više članaka gdje im se može posvetiti više pažnje. Treba još napomenuti da veliki broj navedenih u popisu ima i svoje dvojnike koji se razlikuju u nekim detaljima dovoljnim da bi se moglo tvrditi da se radi o drugim žrtvama.

Znači u svim navedenim slučajevima se radi o muslimanima, Židovima i Srbima za koje barem jedna institucija iz Srbije navodi kako su ih ubili Nijemci u Beogradu ili u neposrednoj okolici grada. U prethodnim tekstovima navedene su žrtve koje su sudeći prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine navodno od ustaša ubijene u logoru Sajmište kod Beograda. Naravno te komunističke tvrdnje su upitne i to ne samo što se tiče žrtava, već i pravog identiteta ubojica. Po tome ispada da su u Judenfrei Srbiji Židove, ali i sve ostale uključujući i Srbe ubijali Nijemci i ustaše kao neka vrsta ubojica gastarbajtera. Kad bi to bilo tako, postavlja se pitanje tko je poubijao 80.000 ljudi samo u Jajincima, da ne spominjemo ostale brojne logore smrti i stratišta u i oko Beograda.

Dodatna dubinska provjera podataka pokazuje da su u stvari upitni svi podaci koji se navode u komunističkim i srpskim popisima. Nije upitno samo mjesto stradanja i tko su ubojice, već i stvarni identitet žrtava. Takav je primjerice slučaj Mira Kon/Kohn (Jovan, 1909., Beograd). Kod nje se u tzv. saveznom popisu navodi nevjerojatan podatak da su je u logoru Sajmište kod Beograda ubile ustaše, a u srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine to je promijenjeno u podatak da su je ustaše ubile u Staroj Gradiški. Istovjetan podatak nalazi se u mrežnom jasenovačkom popisu., a kao jedan od izvora navode se srpske Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine (AOISV) iz 2008. U Yad Vashemu nema potvrde ovih podataka. Jedina odgovarajuća žrtva istovjetnog imena i prezimena stradala je u njemačkom logoru Loborgrad 1941. godine. Kod navedenih židovskih žrtava u velikom broju slučajeva u Yad Vashemu nema potvrde podataka iz komunističkih i srpskih izvora. Primjerice prema podacima iz srpskog „Spiska“ okvirno se zna kad su modificirani podaci Jaše Rubena/Rubenovića iz prvobitne inačice smrti u srbijanskom logoru Topovske šupe u inačicu smrti u Staroj Gradiški. U Yad Vashemu nema neovisne potvrde o stradavanju Jaše Ruben(ović)a rođenog 1924. godine, već samo podatak o istoimenoj, ali znatno starijoj žrtvi rođenoj 1896. godine stradaloj u drugom beogradskom logoru Banjica. Usput da spomenemo da se na jasenovačkom popisu nalaze još tri žrtve prezimena Ruben, u napomenama se navodi i Rubenović. To su Feliks, Josif i Marsel. Prema navedenim podacima svi su rodom iz Beograda ili Zemuna. U Yad Vashemu su podaci o Marselu Ruben(ović)u, ali iz Brandeisa, jednog poprilično neuvjerljivog izvora. U ovom konkretnom slučaju neuvjerljivost se vidi u skeniranim obrascima gdje su mijenjani podaci o boravku za vrijeme rata (Zemun, prekriženo Jasenovac, a iznad prekriženog Nova iz naziva Nova Gradiška nadopisano je Stara) i o mjestu smrti (prekriženo Jasenovac pa iznad N(ova) Gradiška nadopisano St(ara)). Za Feliksa i Josifa nema neovisne potvrde iz nekog drugog izvora osim srpskih da su stradali u Jasenovcu. Detaljnija analiza podataka o Feliksu i Josifu pokazuje vrlo zanimljive rezultate. U Yad Vashemu se nalaze podatci o Haimu Ben Rubinu tj. Ben Reuvenu, ali navodi se da mu je drugo ime Felix, rođen je 1928. godine, znači samo je četiri godine stariji od navodne jasenovačke žrtve. Razlikuje se i po tome što je iz Soluna u Grčkoj i stradao je 1943. godine u njemačkom logoru Birkenau. Treba napomenuti da Ben Rubin/Ben Reuven odgovara prezimenu Rubinović/Rubenović. Prema navedenim podacima ime oca tog „Rubenovića“ je Vidal, a majke Rakhela. To gledano izdvojeno samo po sebi nije neki važan podatak, ali kod Iossefa Rubena iz Soluna, rođenog 1931., znači samo godinu mlađeg od istoimene jasenovačke žrtve navodi se ime oca Rafael, a majke Vida. Čini se kao da su u ova dva slučaja zamijenjena imena roditelja. Iossef tj. Josip Ruben iz Soluna također je stradao 1943. godine u istom logoru Birkenau. Možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti o Feliksu i Josifu Ruben(ović)u, ali slučajnosti su u jasenovačkom popisu toliko učestale da su postale pravilo. Sličan je slučaj i s beogradskim tj. zemunskim Binderima. Osim gore navedenog Rikarda u jasenovačkom popisu se nalaze primjerice i Mila, rođena navodno 1907. godine u Beogradu, a u Yad Vashemu se nalazi Mila Binder rođena 1911. godine s juga Poljske čija smrt nema veze s Hrvatskom i Hrvatima. Zatim dvije imenjakinje Claire ili prema starijoj inačici Kler Binder (Zagreb, 1894.*/1892.) i u bitnom jedino po navodnom mjestu rođenja različita Klara (Zemun, 1890.). U napomenama jasenovačkog popisa kod Claire Binder navodi se godina smrti 1944. Te iste godine, ali u Auschwitzu stradala je Klara Binder rođ. Kun (Senta, 1908.). Za nju postoji iskaz rodbine za razliku od starijih joj navodnih imenjakinja. Mošo Kalmič koji je prema podacima iz komunističkog popisa stradao u beogradskom logoru smrti Topovske šupe i Mošo Kalmič navodna jasenovačka žrtva rođeni su 1909. godine. Promjenom te zadnje znamenke iz 9 u 0 dobije se godina rođenja Moshe Kalmisha iz Dnjepropetrovska u tadašnjem SSSR-u. On nije stradao u logoru, već kao vojnik Crvene armije. Treba napomenuti da su u Yad Vashemu samo dva podatka na upit o Moši Kalmiču tj. Moshi Kalmishu. Uz navedeni to je i podatak iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“. Ovakvih i sličnih slučajeva ima još puno i više su pravilo nego izuzetak.

Usprkos svim navedenim podacima u Srbiji postoje službene institucije koje preko svojih glasila i dalje promoviraju ideju od 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Kako je navedeno na primjeru više osoba, neka ubojstva žrtava iz srpskih logora Srbi danas pripisuju Nijemcima. Usprkos tome hrvatska ustanova JUSP Jasenovac pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture ta ista ubojstva i dalje pripisuje ustašama. Na sličan način se ne uzimaju u obzir niti podaci iz Yad Vashema prema kojima su brojni Židovi u mrežnom jasenovačkom popisu navedeni kao žrtve iz Jasenovca stvarno stradali u nekom od njemačkih ili srpskih logora ili negdje drugdje. Zanimljivo je da za oko tri četvrtine podataka o jasenovačkim žrtvama kao izvor naveden komunistički popis iz 1964. godine, no taj se popis ne uzima u obzir kada su navodne jasenovačke žrtve prema njemu stradale negdje drugdje. Tendencija je da se takvi podaci koji derogiraju navode iz mrežnog jasenovačkog popisa ne uzimaju u obzir čak ni kad dolaze iz srpskih izvora. Teško da se ovdje radi o većoj stručnosti djelatnika JUSP Jasenovac u odnosu na druge stručnjake i ustanove – prije bi se moglo reći da se radi o osobinama tipičnima za neka prošla vremena. Ako ova ustanova financirana hrvatskim novcima tuđe zločine pripisuje Hrvatima, možda se treba pitati je li to zaista hrvatska ustanova.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije (Kina, 28. rujna 551. pr. Kr. – 4. ožujka 479. pr. Kr.)

MUČENIČKA SMRT STJEPANA JAVORA

Na tisuću i devet stotina
Trideset prva bijaše godina
Draga braćo, da vam žalost kažem
Ne sumnjajte da vam nešto lažem
Tešku muku Stjepana Javora
Da i kamen proplakati mora
Slična muka nikom nije dana
Nit u kakvu povijest zapisana
Težu muku ljudi ne bilježu
Već sam Isus što umri na križu
Na svršetku prvog svjetskog rata
Srbin uze Hrvata za brata
I ugovor napraviše taki
Da će biti u svemu jednaki
Da za narod bude bolje sreća
I država snažnija i veća
Kad nas pod svoj jaram uhvatiše
Ugovore bratske poništiše
I htjeli su da Hrvata nije N
ego samo ime od Srbije
Protiv toga Hrvati ustaju
Da hrvatsko ime sačuvaju
Al Srbija Hrvate prevari
I sramotno brata nasamari
Vojsku pusti prisvoji obranu
Sve oružje i ratnu džabanu
Postaviše diktaturu strogu
Što dosadi narodu i Bogu
Stjepan Javor biše Hrvat vrijedan
U Zagrebu trgovac ugledan
Dosta bogat i moćan je bio
I mnoge je sirote volio
Još kojim su oci zatvoreni
Pomoć pruža i djeci i ženi
Tko je život za Hrvatsku dao
Il od grozne smrti utekao
Još je mnogi bio sličan njemu
Što sirote pomaže u svemu
Jer su mnogi brze noge stekli
U tuđinu od smrti utekli
Ostavivši i kuću i ženu
Roditelje i djecu malenu
Sve je ovo Javor potpomaga
I hrvatsku borbu, braćo draga
Čujte, braćo, sada što su jadi
Diktatura što od nas uradi
Kakve muke ljudi podnosiše
Jer hrvatski hrabri borci biše
Uhitiše Javora Stjepana
Mučiše ga punih osam dana
I s njim mnoge Hrvate ugledne
Lavske snage naše borce vrijedne
I htjeli su da se sviju riješe
Te ji strašno mučit započeše
Tada krivi spisak napraviše
I Javora sile da potpiše
Takovi su spisak napravili
Zlo veliko da su počinili
Da je Javor zločin počinio
Pred ostalim da je vođa bio
Taj uopće zločin ne postoji
Al im tako diktatura skroji
Čujte braćo nevolje i bide
Kad im Javor potpisat ne tide
Najprvu mu tako muku daše
Po tabanim štapim udaraše
Da ne može ni na pamuk stati
Siluju ga šuderom šetati
Drugog dana muče ga zločinci
Dvadeset i pet štapa po zadnjici
Trećeg dana veća muka biše
Pod nokte mu klince udariše
Dan četvrti pravi muku veću
Na ruke mu patent zmiju meću
To Francuske jesu patent zmije
Što mu i kost na ruci probije
Petog dana obadva tabana
Vežu za dva stupa vodoravna
Te niz brdo glavu obišaju
Dok mu jadne kosti popucaju
Šestog dana srama ne imaju
Već mu ciglu za mošnje vezaju
Nogomet se sa ciglom igraju
Sram nemaju za Boga ne znaju
U toj muci moja braćo draga
Odoše i život i snaga
Da se oprijet ne može djetetu
Sitnoj ptici ni malom piletu
Nesretnjaka tako obišena
Kome snaga biše izgubljena
Tukuć nogom lice nagrdiše
I oko mu iz glave izbiše
Sad počujte je li muka ova
Slična isto ko i Isusova
Samo Isus više je trpio
Jer je za nas o ranam visio
U ćeliji biše stolić mali
Pun su krasnim jelom natrpali
Potpis nude jela obećaju
Al badava koristi nemaju
Sad poslušaj dragi pobratime
Što Javoru rade od rodbine
Drugog dana kad ga uhitiše
I u tome dosta im ne biše
Uhitiše sina i suprugu
Sve nažalost i njegovu tugu
A kod kuće dvi su kćerke male
Bez ikoga plačući ostale
Od jedanaest i devet godina
Tužno plaču dječica nevina
Susjedi bi djecu utješili
I rad Boga u pomoć priskočili
Ali straža po danu i noći
Tim sirotam ne dade pomoći
Kad su više od gladi zabulale
Iznemogle plakati prestale
Tužnu djecu straža je povela
Polumrtvom ocu ji dovela
Kad ugleda svoju djecu jadnu
Blijedu žednu, žalosnu i gladnu
On uzdahnu problijedi u licu
I upita nesretnu dječicu
Šta j’ zaboga moja djeco mila
Kakva zloća na vas se sručila
A djeca ga u strahu gledaju
Jer nakazan pa ga ne poznaju
Dok najednom poznaše ga djeca
Ta ti li si, naš mili tatica
Kakav si nam, naš tatica mili
Čudno li su tebe izgrdili
Evo ima sedam dana, tata
Ni kora nam kruha nije data
Molimo te, naš mili tatica
Ne pusti nas jer smo tvoja dica
Daj što traže potpiši im sada
Ne pusti nas umrijeti od glada
Ti ako ćeš spisak potpisati
Rekla nam je straža jesti dati
Javor suze niz obraz obori
I žalosno djeci progovori
Draga djeco, nemojte me molit
Vašoj želji neću udovoljit
Volim skupa sa vama umrijeti
Neg sramotni spisak potpisati
S tim potpisom sebe na smrt sudim
I ostale mnoge prave ljude
A rad sebe ja bi potpisao
Sebe smako a vas sačuvao
Al to neću učiniti nikada
Pa da s mene netko drugi strada
Milu djecu izljubit je htio
I da bi se s njima oprostio
Lice bolno izbijeni zubi
Pa ne može djece da poljubi
Niti može kao otac mili
Sa prebitom rukom da ji grli
Šljaku držeć drugom ji miluje
Da osjećaj od ljubavi čuje
Muku trpi čuje žalost veću
Ženu, sina na muke mu meću
Po ćeliji čuju se udarci
Plaču braća i ostali znanci
Djeca majku po glasu poznaše
Ko dvi ljute guje zaplakaše
Od žalosti Javor se uguši
I u nesvijest na zemlju se sruši
A od svijesti kada se povrati
On žalosno poče uzdisati
On uzdahnu reče Bogu svome
Ne drži me na svijetu ovome
A zločinci kada to vidiše
Na pola ga mrtvog podigoše
Ni u tome dosta im ne biše
Već ga takvog sudu predadoše
A ni sud ga poštedio nije
Dvadeset godina pade mu robije
Ali nije dugo robovao
Mučenik je Bogu dušu dao
Crna zemljo ti mu laka budi
A Hrvat nek zločincu sudi
I ostale tako su sudili
Što su život u mukama svršili
Koji umre slušaj šta mu rade
Da ni mrtav mira ne imade
Već ga bace sa trećega kata
To je ljubav od Srbina brata
Sutradan bi u novinam bio
Sam skočio i smrt učinio
Sve to čini Aleksa Komita
Što rastavi majku od diteta
Ej, Aleksa, dugo nisi moga
Tebi kazna pristiže od Boga
Na tisuću i devet stotina
Trideset četvrta bijaše godina
Devetoga listopada svanu
Listopada u jesenskom danu
Božija ga sudbina donijela
Parobrodom do grada Marseja
Od Francuza tražit savjet, brate
A kako će pokorit Hrvate
U Marseju siđe s parobroda
Tu ga mnoga dočeka gospoda
Sve se tako odvijalo sjajno
Al se nađe jedno momče glavno
Što ti ružu i revolver pali
Poslao te da te nose đavli
Da ne smetaš hrvatskom narodu
Već u pako đavlim nosi vodu

* Potaknuti Javorovom neustrašivošću i zauzetošću za narod i Domovinu, Jago Augustin Soldo kao gimnazijalac uz pomoć Mirka Leske, još davne 1943. godine, spjevao mu je u čast ovu pjesmu. (dobrkovici.com)


Uz 81. obljetnicu mučeničke smrti Stipe Javora, 27. ožujka 2017.

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika, sjeme kršćana.

Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku (trgovina i poduzetništvo), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima (Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl.), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata (1918. – op.I.G.) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3). Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6). Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).

Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.

Pripreme za oružanu borbu

Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12).

Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.

Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).

Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera.

To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom.

O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.

Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17).

No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.

To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku (Oreb, Begović, Pospišil).

Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.

U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku.

Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.

Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.

Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).

Javorova smrt

Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod.

I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.

Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast.

Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom.

Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.

„Hrvatski Krugoval“, Zagreb, 28.ožujka 1943. Godina III.Broj 13.,str.7.,Zatajna priča mučenika...

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Još u mladim danima Stipe Javor zadojen je besmrtnim naukom Otca Domovine u kući svoga otca Ivice, starog pravaškog stekliša, koju je vodio odlučnu rieč u Brinju. Rodjen je 27.studenoga 1877.i svršivši četiri razreda pučke škole, do svoje sedamnaeste godine pomagao je roditeljima u težačkim poslovima. Ali Stipe Javor nije bio za brinje. Njegova duša, gladna znanja i nauke, vukla ga je u sviet i u 17.godini života ostavlja roditelje, roditeljsku kuću i rodno Brinje.

Javor Hrvatske

Svakako da ovaj Javorov korak od velike zamašnosti, a možemo reći i prvi Javorov nastup, jer da nije bilo njega, sigurno ne bi Javor bio ono, što je danas-bio Javor Brinja, a ne Javor Hrvatske. I u ovom Javorovom koraku, recimo revolucionarnom, ali najviše prema njemu samome, jasno se očituje ono veliko bogatstvo Javorove duše – odlučnost, koja će u kasnijem Javorovom životu odigrati veoma značajnu ulogu. Promozgao – izvršio, odraziva se na svim Javorovim djelima.

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Možda bi sada očekivali, da će se mladi Javor u svijetu izgubiti i postati probisviet. Ali ne! Bistro ličko oko vidi sve, a prirodnom bistrinom intelekta brzo shvaća sve. Naučio je brzo njemački jezik i za kratko vrieme od običnog radnika postaje gradjevinarski poduzetnik i stručni voditelj kod izgradnje tunela. Radio je po raznim mjestima bivše Austro-Ugarske carevine i Njemačke.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Godine 1920. prekida Javor s unosnim poduzetničtvom i vraća se u svoj dragi i toliko žudjeni Zagreb. vraća se u svoju domovinu i postaje trgovac vatrogasnih potrebština najprije kao sudrug, a tek kasnije kao samostalni trgovac. Nije taj korak učinio Javor iz kakove obiesti, nego je tome bio jedini i veliki uzrok, za čovjeka kova Javorova.

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Evo što sam kaže o tome prekidu: I ako mi je svagdje posao uspievao i napredovao, prestao sam biti gradjevinarski poduzetnik i bez ikakovih kvalifikacija postao sam trgovac.

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Javorova ličnost tek u Zagrebu dolazi do punog izražaja. One mutne političke prilike u kojima je Zagreb tada plovio, čine na njega dubok dojam. Ona strašna politička razcjepkanost i one bogate stranke, njemu nisu prijale. sve ono traženje spasa u sitnim političkim i politikantskim nadmudrivanjima i gledanje na velike političke oči, ali kroz zgusnutu kazansku atmosferu Javor je mrzio iz dna duše. Bježao je od svega toga, predajući se istinskom radu za narod s onima, koji su zbilja radili za narod, i njegov rad ubrzo dolazi do izražaja. Postaje predsjednik Građanskog kluba Stranke Prava. Svi oni,.koji su dolazili s njime u dodir, odmah su ga zavoljeli uočivši njegovu veliku odlučnost, izdržljivost i radinost. A njegovo poznanstvo s dr. Antom Pavelićem namjerilo je Javora na čovjeka, kakva je tražio, a Poglavnik je u Javoru našao oslonac, kakovim je želio učiniti cieli hrvatski narod. Javor odmah postaje desna ruka Poglavnikova i njegov glavni pomagač u svim njegovim podhvatima i namjerama.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Bieda, u koju je 1918. uvalila hrvatski narod iz dana u dan rasla je sve više. Namjere Beograda postajale su sve očitije, dok su se žvalje srbske nemani sve jače i jače širile, oblivene svježom hrvatskom krvlju.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Osobitu brigu posvetio je Javor odgoju mladih i mladima je predao svega sebe. Bio im je učitelj, otac i sudac. Radi boljeg odgoja mladeži u krilu Stranke Prava osnovana je Pravaška revolucionarna omladina, i ta mladež radi uspješnijeg organiziranja bila je podieljena u dvije organizacije: Pravašku gradjansku omladinu i Pravašku radničku omladinu, a obim je organizacija bio na čelu Stipe Javor kao glavni zapovjednik, upravljajući njima po uputama Poglavnikovim. Nikada nije hvalio ni na jednom sastanku i bio je najrevniji, te je zato i dobio častni naziv stari omladinac.

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Naravno, kao kolovodja buntovnog i zdravog hrvatstva, hrvatstva, koje je tražilo svoja prava i za njih se pripremalo za borbu, nije Javor mogao ostati uvijek tajnim i neodkrivenim. Njuškanja agenata, koji su vrebali na svakome uglu i izdaja doveli su Javora onamo, odakle smo mu tek kosti iznieli.

Izdaja

31.listopada 1929. izdajom Javor sa svojim drugovima Hranilovićem i Soldinom pada u ruke redarstva.

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Izmučen dugogodišnjim tamnovanjem, gladju i strašnim mučenjem, 27.ožujka 1936. konačno je izpustio u zidinama mitrovačke kaznionice svoju patničku i veliku dušu.

Nije pokleknuo

Umro je, ali nije pokleknuo! Čitav je život radio, trpio i patio za čitavi hrvatski narod i za njega i umro. Bolje, ne umro nego pobiedio.

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!
30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

Tomica Penavić


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica

Hrvatska ne tuguje za svojim herojima...

UMRLA JE JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA EVA ŠEGARIĆ

Majka hrabrost

Kad je ovih dana umrla (i sahranjena) Eva Šegarić (90) iz Škabrnje u Hrvatskoj je trebao biti proglašen – dan žalosti!
Međutim, nitko se nije sjetio ni da u Hrvatskom saboru za ovu Junakinju Domovinskoga rata oda i minutu tišine, kao što su primjerice (ni krivi ni dužni) to učinili kad je umro kontraverzni jugoslavenski pisac Predrag Matvejević, koji je u vrijeme rata dezertirao, dok je gospođa Šegarić ostala i borila se za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – do zadnjega dana.

U vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostala je u svom selu, u Škabrnji, gdje je ratni zapovjednik bio časni i ugledni hrvatski ratnik Marko Miljanić. Kad su pripadnici zloglasne JNA 18. studenoga 1991. napali nevino stanovništvo, ovo je mjesto ostalo braniti mali broj Hrvata. Srpski ratni zločinci predvođeni zloglasnim Ratkom Mladićem tada su ubili, masakrirali, kako reče i sam Miljanić, na najstrašnije načine sve što je hrvatsko disalo. Među ostalim, ubijeni su suprug (Vice) i trojica sinova (Miljenko, Buda i Ivica) Eve Šegarić te još najmanje desetak članova njezine bliže i i šire obitelji. Dvojicu izmasakriranih tijela Evinih sinova na Žitniću majci je predao osobno krvnik Ratko Mladić.

Samo u jednom danu srbijanski četnici su u Škabrnji ubili 43 nevina Hrvata, pretežno djece, žena i staraca. Sad će netko odmah pitati: tko je dosad odgovarao za sva ta i druga zlodjela u ovom malom, junačkom hrvatskom mjestu nedaleko Zadra, tim prije što svakodnevno slušamo i čitamo kako se sudi, osuđuje i podmeće hrvatskim braniteljima? Odgovor je vrlo jednostavan – nitko!

U školama nitko i ne zna tko je Eva Šegarić, baš kao što više „nitko“ i ne zna tko je bila – Kata Šoljić, koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina i također veliki broj članova svoje obitelji u Vukovaru.

Sve u svemu, hrvatske majke su bile i ostale iznimne junakinje Domovinskoga rata, ali ni Kata Šoljić, a sada ni Eva Šegarić nisu mogle dobiti ni minutu tišine u Hrvatskom saboru, a kamoli nešto veće i značajnije.

Predlažemo da se po imenu Eve Šegarić, ako ništa drugo, barem u Škabrnji nazove Osnovna škola, koja sada nosi ime po Vladimiru Nazoru, ili da se o njezinu životu snimi igrani film(barem za to (zar ne g. Hribar?) ima novaca!).

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.


Da se ne zaboravi... POKOLJ U ŠKABRNJI

Ubili su mi sve najmilije, a mene nisu tili. Ostala sam za muke!

Nema noći u kojoj prije no što potone u košmar svoj kušin ne natopi suzama. U proteklu dvadeset i jednu godinu isplakala ih je valjda za cijelu jednu rijeku. A tako će biti sve dok je ima. Njezine suze za sinovima Miljenkom, Ivicom i Budom te mužem Vicom nikada neće presahnuti. Izborano lice orosit će joj se i kad se sjeti svekrve Grgice. Kad su joj pucali u glavu, imala je četiri godine više no što ih ona ima sada. A njoj su 84 ljeta. Nisu preživjeli ni šogor Krsto ni žena mu Luca ni nećak Marko... Koliko smrti u jednome danu...

– Tužna sam, mili Bože. Velike su to rane, a živ u jamu ne mo’š. Pitat’ će ih Bog za zlo koje su učinili – kaže Eva Šegarić dok se rukama hvata za ono što je najviše boli. Srce.

Priča zatim o strahotama toga 18. studenog 1991. godine koje je vidjela u svojoj Škabrnji. Jednom muškarcu otkidoše uho, ubiše ga pred njezinim očima:

– Dovukli su ga vezanog žicom, nji’ dva skočiše na njega. I gotovo. Govorila sam im da i mene ubiju. Nisu tili. Ostado ja, evo, za muke – izgovara.

Njezin sin Ivica nije doživio da vidi najmlađu kćer. Rodila se nakon njegove smrti. Majka Marija, koja je s njom pod srcem bila u podrumu, dala joj je ime Ivana:

– Radija je u Jadroliniji, doš’a na godišnji i osta’ u ratu. Ostade mu žena sama s četvero dice. Miljenko, zaposlen u Kidriću, ima’ ih je troje. Bude je radija u štampariji. Nije se ženija. Kažu da ga je ubija neki s posla. A moj Vice tek je doš’a u penziju. Nije ni primija nego jednu. E, tuge. Mene su odveli u Benkovac. Kad su nas pustili, odvelo nas u Kukljicu, na Ugljan. Derala sam se, svašta radila od sebe. Al’ Bog me nije tija. Ni Vukovarka Kata Šoljić, koja ostade bez četvorice sinova, nije mogla otić’ prije nego ju je Bog uzeja. Jadan ti je onaj k’o sve svoje izgubi! A u 2. svjetskom ratu ubili su dvojicu moje braće – priča Eva Šegarić.

Plavuša na vratima štaba

Zoran Gurlica, danas predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Škabrnje, u ratu je bio zapovjednik saniteta. Na patologiji u šibenskoj bolnici identificirao je Miljenka i Budu Šegarić i Petra Rogića:

– Njihova izmasakrirana tijela predana su na Žitniću – kaže. Marko Miljanić, ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, osnovanog 5. rujna 1991. godine od dragovoljačkih odreda i momaka iz pričuvnog sastava policije, u kojem je bilo 246 mještana, priča da se njihovo selo nalazilo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom u kojima je, kaže, narod pomahnitao:

– Isti dan kad je bataljun osnovan nadlijetali su nas avioni i helikopteri. Bivše sam vojno lice, bio sam komandir Jedinice za specijalne namjene, s činom zastavnika. U JNA sam radio 25 godina i nisam je napustio zato što sam mrzio Srbe, već zato što sam išao braniti svoje – govori Miljanić.

Tih je ratnih dana na vrata zapovjedništva štaba pokucala jedna plavokosa djevojka. Danka Dražina, 21-godišnja studentica sociologije i francuskog jezika na fakultetu u Zadru:

– Moji su roditelji s mlađom djecom, mojom sestrom i bratom, godinama bili na radu u Njemačkoj. Tata je inače iz Škabrnje, u kojoj sam odrastala, a našu je kuću ustupio za zapovjedništvo. Došla sam se prijaviti kod Marka. Kuhala sam kave, prala suđe, a on je rekao da me neće primiti, da nisam prošla obuku. Otišla sam u Crvenu luku, prošla obuku, dobila papir, vratila se i priključila bataljunu. I nisam pogriješila. Ustreba li, opet bih sve isto učinila – kaže Danka Dražina.

Luka Škare, danas općinski načelnik Škabrnje u kojoj središnja ulica nosi naziv Ulica žrtava srbočetničke agresije, a u ratu zapovjednik u kriznom stožeru za sedam mjesnih zajednica – Škabrnju, Prkos, Nadin, Goricu, Glavicu te Gornji i Donji Zemunik – kaže da su posjedovali tek nešto malo naoružanja, najviše lovačkog.

– Kupovalo se oružje od švercera, 1800 maraka za pušku, 150 metaka i nož. Padom vojarne u Gospiću, zahvaljujući Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću, i mi smo dobili naoružanje – objašnjava zapovjednik Miljanić.

U rujnu i listopadu, u kojem je šestog dana u mjesecu kao prva vojna žrtva u Škabrnji poginuo Stanko Dujo Bilaver, bila je evakuacija civila. No, nakon što je 5. studenoga potpisano haaško primirje, ljudi su se vratili:

– Bila je to četnička zamka – kaže Škare.

I zaista, krhko primirje nije dugo potrajalo. Onog istog dana kad su srpski dobrovoljci i JNA ulazili u Vukovar počeo je pakao i u Škabrnji:

– Opći napad počeo je u 7.30 sati. Gorjelo je nebo i zemlja. Nije vođena krvavija bitka od ove za Škabrnju. Držali smo se do 14 sati. Puno je ljudi poginulo – govori Marko Miljanić.

– Uhitili su žene, djecu, starce, napravili živi štit i krenuli prema središtu mjesta – kaže Luka Škare.

Dok su civile tjerali pred sobom, iza njih su na cesti ostajala razbacana tijela ubijenih:

– Imao sam jedanaest godina. S mamom i šestogodišnjom sestrom bio sam u podrumu, u kojem nas je bilo tridesetak. Srbi su došli iz smjera Zemunika u naselje Ambar. Počelo je etničko čišćenje. Kuća po kuća. Izvlačili su sve van i ubijali. Bili smo tihi, čuli su se tek otkucaji naših srca. U naš su podrum upali specijalci, vikali da će baciti bombu ne izađemo li. Istjerali su nas na ulicu s rukama podignutim iznad glave. Vikali su da gledamo desno, ali nismo mogli ne vidjeti more čahura po cesti. I naše mrtve. Nas bi valjda sve strijeljali da nije neki oficiri počeo vikati: “Pi... mu materina, što to radite! Kakva ste vi to vojska?” Muške su složili u živi zid, nas odveli u zarobljeništvo u Benkovac. Mog brata, kojem je bilo 15 godina, vezali su žicom. Jedini je preživjeli iz podruma u kojem je bio – riječi su svjedoka Damira Gurlice.

Zgarište ljudskih duša

Škabrnjske ulice bile su natopljene krvlju. Bilo je to zgarište ljudskih duša. Jednu su mještanku pregazili tenkom. Na identifikaciji su je prepoznali po odjeći... Prvi dan napada bilo je 43-oje ubijenih.

– U centru je bila ranjena žena. Doktor Boris Dželalija i ja dotrčali smo do nje. Kasnije je umrla. No nitko dva dana nije primijetio da je geler ranio njezina unuka, kojem nije bila ni godina dana. Djeca se nisu presvlačila – niti ih se imalo u što presvući niti je za to bilo vremena – priča Danka Dražina.

Prvi dan napada mrtvih je bilo 43-oje

Sutradan se krvavi pir preselio u susjedni Nadin, gdje je bilo 19 žrtava.

U Škabrnji je ostalo još civila. Za neke se znalo da ne žele napustiti svoja ognjišta. No, o sudbini njih šezdesetak nije se znalo ništa. A onda su, 48 sati kasnije, “izronili” na slobodnom teritoriju. Izveo ih je don Tomislav Sikirić:

– Bili su u podrumu. Majke su djeci rukama držale začepljena usta da ih ne otkriju. U tu su kuću Srbi ušli, razbijali po njoj, ali podrumska vrata nisu vidjeli. Kada je ocijenio da je sigurno, don Sikirić ih je poveo van – sjeća se Marko Miljanić.

Hrvatska vojska noću je ulazila u selo. Nosili su hranu starcima koji su odlučili ostati, prekapali po ostacima domova u potrazi za barem nekom uspomenom. Kada je došao do svoje kuće, Luka Škare ugledao je svog psa. Objesili su ga na kuhinjskim vratima. Dankin je ljubimac visio na kuki u podrumu... Tuga i jad bili su na svakom koraku. Škabrnjane koji su ostali u selu ubili su sljedeće godine:

– Do kraja rata ubijena su 24 branitelja iz Škabrnje i 54 civila. Stradalo je tu i deset branitelja iz drugih mjesta. I dva muškarca koja su se ovdje slučajno zatekla. Jedan je bio građevinski radnik iz BiH Luka Čičak. Drugi je Željko Čurković, dečko naše sumještanke Irene. On je i najmlađa žrtva. Bile su mu 23 godine. Irena je bila trudna. Odveli su je u zarobljeništvo. Kasnije je rodila kćer. Dala joj je ime Željka – govori dragovoljka Danka.

Marko Miljanić ponovit će da je stravično što za škabrnjsku tragediju nitko nije odgovarao:

– Ne može jedini krivac biti medicinska sestra Zorana Banić. Što je s Ratkom Mladićem? On je bio glavni krvnik Škabrnje. Krivaca ima još i sva su ta imena dobro poznata. Ali, njima se ne sudi – ljuti se Miljanić.

Nakon svih strahota, Škabrnja se vratila kući, obnovila, oporavila. Na zidu škole odavno nema ćiriličnog natpisa “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisanog 18. studenog 1991. godine. Ipak, općinski načelnik Luka Škare kaže da Škabrnja nikada više neće biti ono što je nekad bila. (VL, Marina Borovac, 18.11.2012.)


Da se ne zaboravi...

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Već 70 godina prenosi se slika NDH kao jedne izuzetno nazadnjačke države u kojoj su žene, ako već nisu bile žrtve zlostavljanja, imale podređenu ulogu. U načelu, ovakva su uopćavanja naslijeđena iz marksističkog govora lažna, a dovoljno se u to uvjeriti ako se baci kratki pogled na povijest te toliko ocrnjene države.

Jugoslavenska monarhija

Već početkom dvadesetog stoljeća Hrvatice sudjeluju u političkom i društvenom životu, i to najčešće unutar Hrvatske seljačke stranke. Osnivaju prvu udrugu “Hrvatska srca”, koja se ubrzo pretvara – na čelu s tri istaknute žene, Zorom Trnski, barunicom Ivkom Ožegović i Marijom Kumičić – u veliki pokret “Hrvatska žena”, i koji uzima maha u cijeloj zemlji. Toliko je jak smjer tog domoljubnog pokreta da ga vlada Kraljevine Jugoslavije odlučuje, 12. lipnja 1922., zabraniti. Krajem 20-ih godina, mnoge katoličke djevojke skupljaju se u redovima ” Saveza hrvatskih orlica”, a zatim u “Velikom križarskom sestrinstvu”, dvjema skupinama gdje solidarnost i dobročinstvo čine neodvojivi dio “hrvatstva.” Kasnije ćemo naići na mnoge od tih mladih žena u socijalnim službama i organizacijama mladeži NDH.

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

Nemilosrdna je bila policijske represija i represija kraljevske žandarmerije. Brojne su žene uhićene, premlaćivane i bičevane, kao što je to slučaj sa Marijom Hranilović. Bez dvojbe, nije slučajno što je jedna od žrtava policijskih ubojstava u Senju, 9. svibnja 1937.g. mlada djevojka, Katica Tonković. Veliki simbol hrabrosti i nesebičnosti tih žena u tom vremenu predstavlja seljanka Manda Devčić, udovica od 64 godina, čija tri sina sudjeluju u ustaškom pokretu. Nakon ustanka u Lici 1932. godine, ona je uhićena, izložena je prijetnjama, zlostavljanju i brutalnosti, a zatim provodi tri godine iza rešetaka, no nikada ne daje jugoslavenskoj policiji bilo kakve informacije (1).

U NDH

Nastankom NDH, status hrvatskih žena nimalo se ne vraća na staro stanje. Podrazumijeva se da novi režim, nadahnut nacionalizmom i katoličanstvom, potiče i promiče natalitet i tradicionalnu obitelj. S tim u svezi, režim ne postavlja nikakve prepreke u promidžbi žena. Mnogo govori i brojka koja to potvrđuje: broj studentica prava između travnja 1941. i proljeća 1942., penje se od 120 na 727. Očito je da je ustaški pokret otvoren ženama koje se skupljaju unutar zasebne strukture poznate pod nazivom “Ženska loza ustaškog pokreta“. Glede mladih djevojaka, one se kao i dječaci, primaju u “Ustašku mladež”, prije nego što započinju razdoblje u jedinicama Državne časne radne službe. Nimalo ih se ne isključuje, što govori da žene, poput slikarice Anke Krizmanić (1896.-1987.) i kiparice Ksenije Kantoci (1909-1995) – redovito dobivaju pozive za sudjelovanje na predstavljaju hrvatske suvremene umjetnosti na velikim međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi.

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

Zbog ratnih okolnosti, mnoge žene su pozvane da preuzmu radna mjesta koja se tradicionalno dodjeljuju muškarcima. Pojavljuju se i prve žene vozačice tramvaja u Zagrebu. Budući da je Hrvatska, kao i većina civiliziranih naroda, smatrala da poziv žene nije da ide u rat i ubija, rijetke su stoga žene koje se nalaze na bojnom polju. Međutim, postoje iznimke, jer ponekad i okolnosti odlučuju. Tijekom opsade Kule Fazlagić, više žena sudjeluje u borbi pod zapovijedi Derviše Jugo, majke dvoje djece. Kao simbolične likove te vrste muških djelatnosti navedimo pilotkinju (i skakačicu padobranom) Katarinu Kulenović (1913-2003), koja služi u zrakoplovstvu (3), i pukovnicu Nadu Miškulin, koja je zapovjednica ženske pomoćne garde Poglavnika.

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Nisu samo aktivistice morali proći oluju okrutnosti. Tisuće supružnica, majki, kćeri i sestara običnih vojnika, ili pak malih anonimnih dužnosnika, prolaze sličnu sudbinu. Nazočnost nacionalističke gerile (“Križari”) samo je pooštrila brutalnost novih komunističkih vlasti. Govori se kako je samo u Hercegovini ubijeno 800 žena, iz jednostavnog razloga što ih se sumnjičilo, bilo krivom bilo pravom, da dostavljaju pomoć ili obavještavaju gerilce. Žene koje su uspjele izbjeći smrtnu kaznu, dobivaju teške zatvorske kazne od 10 do 15 godina prisilnog rada.

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

1. Kasnije, sa gotovo 80 godina, ta stara gospođa odlazi i sklanja se u Austriji, u sabirnom logoru, a nakon toga odlazi u Argentinu gdje i umire.
2. U siječnju 1947.g. tu mlada nahočad, koja se spasila bijegom Austriju, Anglosaksonci isporučuju jugoslavenskim komunistima, tj.istim ljudima koji su ubili njihove roditelje!
3. Upravo kao i njena njemačka kolegica, glasovita Hanna Reitsch (1912-1979) prvi as njemačkog Luftwaffea.

Literatura:

- Rory Yeomans, Militant Women, Warrior Men and Revolutionary Personae: The New Ustasha Man and Woman in the Independent Stae of Croatia, 1941-1945, The Slavonic and East European Review, vol. 83, N°4, 685-732. (listopad, 2005)
- Ivica Lučić, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. , ČSP, br. 3, 631-670. 3/2010.
- N.D.H., Ustaška majka – Manda Devčić, Hrvatska (Buenos Aires), br.9 (1982), 1-2.
- Marko Bojčetić, Ustaški dječački zavod, Nezavisna Država Hrvatska (Toronto), br. 12 (1993), 10-11 ; br. 2 (1994), 10.

Da se ne zaboravi...

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit'je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku "U"staškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvori
I ovako Anđelki prozbori:
"Vidiš kliešta vatrom užarena
I željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!"
Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna, nama darak liepi,
"U" vas mrvi, a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi, a nama miriše,
"U" vam propast, nama život piše.
Sad ste čuli što znači Ustaša,
Vam pakao, nam domaja naša!"!
Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
Po svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka, kad će zaplakati.
Zaplakati i na glas zajaukati.
Ne zna jadan, ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna, što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se, što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se, dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam, a ništa ne gubim
Osim tiela, što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju, što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!"
Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju navalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi, i još mi žeđamo,
U ustaške ruke mi se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide, kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajte im obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu, neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!"
Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried, napried ,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried, napried,udrite po vragu,
Napried, napried, za domaju dragu!"
Oj, Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri, kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri, junački "U"staše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa "U"staškinja

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).


Podsjetnik...

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)

Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.

Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..." Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!

Dom ne znači samo domovinu,nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

M.K.B

Uz spomendan smrti velikoga pjesnika A.G. Matoša

SUZE PROGNANIKA

13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.

Pelin gorak, suza gorč'a, kom tuđina žiće robi,
O toj suzi pričaju ti prognaničke djece grobi.
Josip, Marko, Tomo, Franjo, Ante, Bruno - kras Hrvati,
Tužno ječe: ‘‘Nema mira kad za domom duša pati;

Kad slobodu sanjaš dragu usred tuđeg polja, žita,
Kad pod stranim nebom tek si 'ustaškoga' roda svita.
Kad te ruka grubog stvora ko živinu u grob sprati,
Kad dušmana jezik grešni i mrtvom ti ime blati."

Pelin gorak, suza gorč'a dok tuđinom Hrvat kroči,
Jer zna da na tuđem pragu sklopit mora suzne oči.
Stog nagađa, mili Bože, prognanicim' zna l' se broja,
Hoće l' ikad uskrsnuti ispaćena Zemlja moja?

Ponesu ga misli svijetom k junacima pera, mača,
Pa zastane u ‘kraljevstvu’ seinskoga od trubača.
Mala soba, sirotica, prognaniku krov nad glavom,
Okićena stijegom, križem, bojom crven, bijelom, plavom.

Na polici snop papira, bolnog srca tužni pjevi,
U njim' slute uskrsnuće ideali Matoševi.
Oj trubaču s rijeke Seine, za objed si čaja pio
I u čašu sudbe teške žrtvenicu suzu lio,

De pogledaj odozgora – iz te čaše Hrvat pije,
U njoj suza tvoja, moja, gorka suza Kroacije.
Sudbonosna ista čaša, mučeničkog puna, plača,
Iz nje cvili povijest naša, iz nje viče glas trubača:

''Rode mili, zalud plakat, stari suze nisu lili,
Za budućnost Kroacije krvavi su bojak bili.
Kćeri, sinci, pohrlite na bojište ko i djedi,
Domoljublje sreću tvori, više mač od suze vrijedi.''

Upne trubač u križ prstom, u svetinju triju boja,
I proročke riječi zbori: ''Uskrsnut će Zemlja tvoja.''
Tad Hrvatu živne nada, grlo cikne u daljine:
''Prognanici, vrnimo se k toplom njedru Domovine!''

Marija Dubravac Brisbane


Na izvoru...

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici gdje je rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare; ilirske spoljašnjosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji.

Pase marha, rog se čuje,
Oj – oj zveči, oj – – u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t’ naše domovine!

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

Oj hrvatska zemljo mila.
*
Mila si nam ti jedina.
*
Mila kuda si planina.
*
K ognju star i mlad šetuje.
*
Pjesme glasno rog odbija.
*
Mi smo u domovini… (Nema jedne stope.)
*
Ni l’ to naših jauk turobni.
*
Tko li moleć smrt naziva.
*
Véseli se tužna mati.

Uostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija nedopuštenih umjetnoj poeziji, mada ih je pun i jedan Preradović – o Vrazu i drugima da i ne besjedim! – pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije između ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod lijepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krepak kao njene gore.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi, i vječna je Mihanovićeva zasluga što je otkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom polju. Od modernih slabo tko u tome slijedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste, i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca što je apostolskim upravo marom prošao lijepu našu domovinu uzduž i poprijeko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedeker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljublja i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica što miriši po netaknutom snijegu?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što “kolo vode” kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, “lijepi vrti morem plivajući”.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.

Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l’ to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?

“Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdje su naši.”

Antun Gustav Matoš

“Lijepa naša domovina” Hrvatska sloboda, III, br. 177, 6. kolovoza 1910.


SRAMOTNE IZJAVE ORJUNAŠKOG SMRADA ZORANA JOVANOVIĆA

Ministarstvo hrvatskih branitelja počelo je u ponedjeljak terenska istraživanja i probna iskapanja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u zagrebačkom naselju Gračanima, gdje su prilikom radova za sljemensku žičaru pronađene kosti. O svemu je na svoj, notorno idiotski način izvijestio i Zoran Jovanović alias Šprajc, RTL-ov novinar i voditelj emisije RTL Direkt, a na njegovu skandaloznu izjavu reagirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel na svom facebooku. Šprajc je, naime, govoreći o iskapanjima u Gračanima, podrugljivo rekao kako je „počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika.“ Nije Šprajc napomenuo kako su 'okupatori i izdajnici' zločinački bili likvidirani bez ikakvog suđenja niti da je među njima bilo i civila, žena i adolescenata!?

U Domovinskom ratu bio je nemali broj Hrvata pravoslavne vjere koji su se itekako hrabro borili za svoju Hrvatsku domovinu, kolokvijalno rečeno bilo je i poštenih Srbijanaca među hrvatskim braniteljima. Svaka im čast! Njima nije bilo potrebno mijenjati prezime kako bi iskazali odanost svojoj Domovini za razliku od takozvanog Zorana Jovanovića koji se kukavički prerušio u 'hrvatsko-njemačkog' Šprajca kako bi se danas na antihrvatskom RTL-u, poput rigidnog Mate Kapovića, s guštom, verbalno i vrijeđao krivena grobišta u krvavim Gračanima, odnosno na Bleiburškom polju. Makar to bili, a nesumnjivo su bili, i nedužni civili, i žene i djeca, i časne sestre i kurve s kolodvora, svi redom i bez suđenja pobijeni su mučke od strane komunističkih u krvi ogrezlih 'lajbek-milicionara'!?

Nazivajući pobijene, paušalno i bestidno izdajicama, ovaj politikantski idiot ne samo da besramno vrijeđa pokojnike i njihovu užu i širu rodbinu, on ih verbalno ubija po drugi put uz blagoslov 'princeze s Prisavlja', olinjale ali i neuništive Mirjane Rakić i uz dozvolu za 'ubijanje' profanog i antihrvatskog RTL-a, ali i uz sramotnu šutnju kilavih i nemuštih hrvatskih Institucija!? I još nešto, za vrijeme NDH u ustaškoj vojsci bilo je i Srbijanaca koji nisu iz kukavičluka - poput 'Šprajca', mijenjali svoje časno izvorno prezime. Visoke položaje u ustaškoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske imali su: general-pukovnik Fedor Dragojlov, general Mihajlo Lukić, general Jovan Iskrić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te isto tako zrakoplovni general Milan Uzelac, itd., bilo ih je ukupno trinaest. Ni oni, dakle, nisu nikad, kukavički poput ljigavca Zorana Šprajca alias Jovanovića, mijenjali svoje prezime nego su se časno, ZA DOM SPREMNI, i hrabro borili za svoju Hrvatsku državu. Borili su se za svoju 'Domovinu', Hrvatsku a ne 'Imovinu' za koju se Šprajc zbog ogavnih mu 'ustaških' kuna itekako zdušno bori na rigidnom RTL-u alias opskurnom 'Big Brotheru'!

Morbidni lešinar, 'kamuflirani Šprajc', nije nas nimalo iznenadio, ne iznenađuje nas niti profana RTL televizija, ali nas zato itekako zanima što radi favorizirano 'Vijeće za elektroničke medije' još uvijek pod komandom olinjale Mirjane Rakić, i zašto u ovom, kao i u nekim drugim slučajevima ta, još uvijek, protupropisno aktivna penzionerka, pogoduje ovoj izrazito 'tuđinskoj' i protuhrvatskoj RTL televiziji?! Tko zna, ako već šute hrvatske Institucije, možda će reagirati njemačko pravosuđe kao i u slučaju lex Perković, jer oni, Nijemci, za razliku od nas kukavnih Hrvata, svoje mrtve poštuju bez obzira bili to zarobljeni vojnici ili civili i bez obzira na to u kojem su ratu i na čijoj su strani poginuli... bez suđenja, sic!

Nije na odmet prisjetiti se zbog čega je falši Šprajc svojedobno udaljen s HRT-a (svibanj 2013.): dakle, bilo je to zbog izrazito podle antihrvatske propagande i blaćenja Domovinskog rata pri čemu je Šprajc uzimao sebi za pravo središnji tv-dnevnik tretirati kao svoju osobnu prčiju. Svojim je perfidnim i uvrjedljivo ciničnim komentarima upravo o prošloj godišnjici pada Vukovara, svojim osobnim analizama borbe za Vukovar, Šprajc je prezentirao vlastitu 'operetnu tezu' o izdaji tog grada-heroja. A da bi gledateljstvo u to i 'uvjerio' kao 'mjerodavnu osobu' pozvao je svog sunarodnjaka Andriju Rašetu, generala zločinačke JNA, koji nam je objašnjavao kako se je srbo-četnička armada tijekom agresije zapravo potajno dogovarala s Tuđmanom. Naime, Tuđman je po Šprajcu izdao do temelja porušeni grad-heroj Vukovar i prepustio krvnicima nemoćne ranjenike jer za taj zločin nisu ništa znali ni Andrija Rašeta ni Veljko Kadijević!?

Andrija Rašeta i nakon 20 godina ostaje na velikosrpskim pozicijama. On i danas tvrdi kako se je agresorska JNA predugo zadržala u Vukovaru, koji se za tu vojsku pokazao tvrdim orahom. 'Trebalo je ići na odsijecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka, Pakrac, Virovitica…', kaže taj Šprajcov 'favorit' na HRT-u, inače rodom iz Donjeg Lapca. Njegovo bizarno gostovanje na privatiziranom Šprajcovu dnevniku moglo bi se usporediti, primjerice, s gostovanjem nekakvog njemačkog generala - aboliranog ratnog zločinca na francuskoj televiziji pozvanog da bi gledateljstvu protumačio francuske ratne grijehe iz Drugoga svjetskoga rata! Eto, to je, nažalost, naš hrvatska zbilja. Sami smo krivi. Dakako!

Damir Kalafatić


ŠTO TO KAŽE ŠTO TO LAŽE

Vrli povjesničar Ivo Lučić član vajnog "Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima" u Novom Listu nadrobi stare udbosrbokomunističke floskule o NDH:

- Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.

• U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i ne ćete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?

– Upravo takav pristup društvenim problemima doveo je do njihova nerješavanja i nekontroliranog uvećanja. Umjesto dijaloga imali smo monolog ili skup monologa. Uglavnom nitko nikoga nije slušao niti uvažavao. Mi imamo neslaganja oko činjenica i posvađane interpretacije prošlosti koje valja pomiriti što onda opravdava i traži »pluralistički« sastav Vijeća, a ne skupinu istomišljenika. Ne treba miriti one koji se nisu ni »svađali«. Istina je da gospodin Goldstein i ja imamo različita životna i profesionalna iskustva te da imamo različita mišljenja o mnogim dijelovima naše, naglašavam naše, prošlosti, ali to nikako ne znači da uz uvažavanje jedan drugoga kao osobe i uz prihvaćanje iznesenih argumenata ta stajališta ne možemo približiti, a u nekim stvarima se i složiti. Znanstveni pristup povijesnim osobama i događajima otvara nam prostor za razumijevanje i mogućnost za visoki stupanj suglasja. Osim toga, kao znanstvenici ne bismo smjeli ni pretendirati na apsolutnu istinu, to je osobina ideologija. Zato su za razliku od znanstvenih teza, pa i političkih stajališta, ideološki stavovi nepomirljivi.

• Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?

– Naravno da ne bih stavio znak jednakosti. Kao prvo NDH je trajala četiri godine, a komunistička Jugoslavija skoro pola stoljeća. Oba su režima iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih, ožalošćenih, uništenih, poniženih i povrijeđenih. Jedni su ubijali u ime rase a drugi u ime klase, a jedni i drugi u ime države i ideologije. NDH je poražena, njezini su čelnici uglavnom ubijeni ili su pobjegli u emigraciju, a njihovi su zločini do detalja poznati široj javnosti. Puno toga je i krivotvoreno u sklopu provedbe »propagande užasa«, čiji je cilj izlazio iz okvira osude ustaškog režima prema ozloglašavanju svakog oblika političkog hrvatstva i hrvatske državne ideje. Sjetimo se samo monstruozne tvrdnje o 700.000 žrtava u Jasenovcu. S druge strane, komunističke su vlasti gotovo pola stoljeća, uz punu primjenu nasilja spram disonantnih glasova, uvjeravale ljude kako je to najbolji sustav u ljudskoj povijesti, pa su mnogi u to i povjerovali. Tragove svojih zločina skrivali su po rudarskim oknima, surovo eliminirali one koji su o tome pokušavali govoriti te konačno stvorili atmosferu u kojoj obični čovjek danas teško prihvaća činjenicu da je tu riječ o režimu utemeljenom na zločinačkim praksama, što lako dokazivo s pozivom na jednostavne fakte. U takvim okolnostima tražiti izjašnjavanje o tomu koji je sustav »bio bolji« ne znači ništa drugo do želje za prihvaćanjem i perpetuiranjem dugo i brižno konstruirane laži!

• Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?

– Ne vidim smisla ni razloga u traženju »nečega pozitivnog« u državi koja je nastala i propala u ratu. Ta je potreba, ako je i uopće relevantna, bila političke naravi, nastala u dubokoj ilegali tijekom komunističke Jugoslavije i služila je za njezino rušenje odnosno delegitimiranje.

• Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?

– Kao povjesničar ne razmišljam u kategorijama apsolutnog dobra ili apsolutnog zla. Takva podjela proizlazi iz ideološke totalitarne matrice. Pavelić je povijesna osoba koja se nalazila na čelu NDH i koja je, uz sve ostalo, odgovorna za brojne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata.

• Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?

– Ne znam koji su to »desničari«, ali ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske države nakon što je Pavelić njezinu sudbinu čvrsto vezao uz Hitlerovu Njemačku. Što se komunista tiče, oni su svakako htjeli Jugoslaviju pa su je i obnovili. Osim toga, obnovu Jugoslavije podržavale su i sve tadašnje svjetske sile, od SSSR-a do Velike Britanije i SAD-a. Riječ je zapravo o tomu da su se oni još tijekom rata uspjeli dogovoriti o poništenju svih stečevina Hitlerova režima, što je naravno podrazumijevalo i bezuvjetno vraćanje na predratnu političku arhitekturu.

• Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?

– Mlade ljude privlače krajnosti, posebno u kriznim vremenima kada gube vjeru u sustav. Neki od njih misle kako se iz tih ekstremnih pozicija može najlakše i najbrže doći do određenih rješenja ili na taj način žele barem dobro naljutiti i uznemiriti etablirane društvene strukture i vladajuće političke garniture. Rekao bih da je to više čin pobune nego nekog ekstremizma, posebno ustaštva kakvo je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne mislim da se to može pripisati »mlađim naraštajima« nego tek jednom malom broju. Slično je i s takozvanim »lijevim ekstremizmom«.
Podsjetnik...

ATENTAT NA ISTINU

OBMANE IVE LUČIĆA POVODOM 25 GODIŠNJICE ATENTATA NA ANTU PARADŽIKA, POTPREDSJEDNIKA HSP-A I NAČELNIKA RATNOG STOŽERA HOS-A

VEČERNJI LIST ODBIO JE OBJAVITI ISPRAVAK LUČIĆEVIH OBMANA - U HRVATSKOJ NEMA MJESTA ZA ISTINU O ANTI PARADŽIKU 25 GODINA NAKON TUĐMANOVOG NALOGA ZA UBOJSTVO

Sažetak članka dr Ive Lučića pod naslovom “Dossier -Misterij ubojstva Ante Paradžika” objavljen je u Večernjem listu 18. rujna 2016. formalno povodom 25. godišnjice atentata na načelnika Ratnog stožera HOS-a ali pravi razlozi toga članka su sasvim druge prirode i pokušaj su da se ponovno sakrije prava istina o tom zločinu.

Nema više nikakvog misterija oko ubojstva Ante Paradžika. Ruža Tomašić, u to vrijeme članica Hrvatske stranke prava, koja je radila na osiguranju predsjednika RH Tuđmana dojavila je predsjedniku Stranke prava i Paradžiku nekoliko dana prije ubojstva da je Tuđman izdao nalog za njihovu fizičku likvidaciju.

To je u svojem razgovoru za Večernji list od 31. srpnja 2016. i ranije za televiziju N1 potvrdio Josip Manolić u to vrijeme uz Tuđmana jedan od najviših nositelja državne vlasti i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je izjavio da je ubojstvu Ante Paradžika prethodio dogovor Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ante Đapića da se maknu najekstremniji pravaši koji su u to vrijeme rovarili protiv HDZ-a i njegove politike te da se s onima koji ne budu prihvatili tu politiku, nego se držali i dalje vojnih obračuna, postupi po onoj «tko se mača laća, od mača će i poginuti.”

Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

Policajac Blaž Sarić (kontrolna točka “Drava 778”) nije samo dojavio policajcima na blokadnom punktu “Jež 2”( kontrolnoj točki Korana 246) u Sesvetama, na kojem je Paradžik ubijen, da je u stranačkom vozilu vozač najvjerojatnije martićevac, čime je svoje kolege potaknuo na ubojstvo, već je nakon toga istom radio vezom stigla naredba policajcima: “Zakolji ga. Streljaj to odmah”, što je Lučić u cijelosti prešutio u svojem članku.

U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi.

Međutim, u sudskom postupku nedvojbeno je dokazano da je automobil prije pucnjave bio zaustavljen, da bi nakon toga Vučemilovič prišao automobilu, opazio vozača Branka Perkovića, Antu Paradžika i Ivicu Oršanića, zatim se udaljio nekoliko koraka unatrag, repetirao kalašnjikov i započeo bjesomučno pucati u goloruke putnike koji nijednom gestom ili načinom nisu predstavljali ikakvu opasnost.

Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije.

Državnom odvjetništvu i MUP-u predsjednik Stranke prava u više navrata tijekom ovih 25 godina svjedočio je i predao vjerodostojne dokaze o zavjeri ubojstva, predlažući i poligrafsko ispitivanje, ali bez rezultata.

Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku.

Sulejmanijeva izjava bila je neposredno nakon atentata izrazito značajna jer je svjedočila o postojanju visoke zavjere za ubojstvo Paradžika što je tek 24 godine kasnije potvrdio bivši predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić.

Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva.

Predsjednik sudskog vijeća Branko Šerić nedugo je nakon te presude morao napustiti sudačke redove i prijeći u odvjetnike nakon više od 20 godina sudske prakse.

Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše.

Pomilovanje osuđenih itekako osnažuje sumnju da je Paradžik smaknut kao žrtva političke likvidacije.

Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.

Dobroslav Paraga


KRVAVA SVADBA TITINOG ĐENERALA KOSTE NAĐA

»...Ušavši Zagreb ujutro 9. maja, nepune četiri godine poslije ilegalnog odlaska odatle u partizane, Nađ se ponadao da će upravo tog dana „slaviti pobjedu nad fašizmom“. Ali izvještaji što su stizali iz divizijskih štabova nisu govorili u prilog slavljenju.

- Morao sam se s komandantima Prve i Druge armije dogovoriti o daljnjem vođenju operacija. Nije bilo vremena za predah…

A što je značilo doći u Zagreb poslije četiri godine: zapravo poslije punog decenija prvi put proći slobodno ulicama dragog grada gdje je nekad Kosta Nađ živio s roditeljima i braćom? (Porodica Nađ je, naime, tridesetih godina preselila iz Petrovaradina u Zagreb.) Onog sunčanog majskog jutra, prije 30 godina general Nađ je ušao u Zagreb u „linkolnu“. Pratila su ga dva džipa i dva motocikla. „Linkoln“ su mu poklonili drugovi iz 51. divizije kad je oslobođen Osijek...

Prije sastanka s generalima Dapčevićem (Peko. o.a.) i Popovićem (Koča, o.a.) posjetio je roditeljsku kuću u Črnomercu. Ispred kuće, na ulici, još su bili vidljivi znaci okršaja. U kući je zatekao najstarijeg brata Jožiku i najmlađeg Oskara. U Frankopanskoj ulici posjetio je brata Fridriha i njegovu porodicu. Jedan od braće, Karlo, bio je još u partizanima.

-Trebalo je da posjetim mnoge prijatelje, pa neke sam čak i vidio, ali nije bilo vremena za duge razgovore i brojne susrete…« (Jovo Popović, Rat poslije pobjede, Kazivanja Koste Nađa, Alfa, Zagreb 1976., str. 30.).

Čemu citat baš iz ove knjige i zašto baš sada? Pa proljeće stiže, vjesnici i vjesnice su već procvali te će uskoro „neumitno“, poput sudbine „procvasti“ i te priče „o ustašama i partizanima“, a naročito će se rascvasti različite laži i bajke. Zagraktat će crni gavrani nad nama živima. Prvo, ovdje nema plagijata, ne kitim niti dodajem, nu postoje dva tri pitanja koja me muče od trenutka kad sam prolistao ovu knjigu. Devetog svibnja 1945. Kosta Nađ je u Zagrebu najprije „obavio smotru“ svoje obitelji. Koliko je vidljivo - svi na broju. Tu su i „mnogi prijatelji“, za ratno vrijeme nije grubo reći - s „glavama na ramenima“. Nisu im ih „ustaše“ dirale, a mala je vjerojatnost, nikakva pače, da nisu znali tko su oni, njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji, a tko je on. Miran i sretan je mogao biti general Kosta, stari „španski borac“. Mirno je s Trećom armijom mogao krenuti na sjeverozapad, u Sloveniju, u „rat poslije rata“. Najprije prema Mariboru, gdje su razne jedinice pod njegovim zapovjedništvom punile obrambeni protutenkovski rov (Tezno) kojega su Nijemci iskopali oko Maribora. Tehnologija jednostavna: partizanski borci strijeljaju, štekću mitraljezi, malo pokriju vapnom ili katranom, ako ih imaju, i zemljom tu nakupinu leševa da se baš ne vide. Zatim zarobljene domobrane, koji čekaju u nedalekom šumarku pod stražom - i ne vide što se doista događa, samo čuju i znaju - dovedu kako bi rov zatrpali. I tako nekoliko dana… („Kazivanja“ jednog mladog, maloljetnog domobrana.) Koliko ih je tamo likvidirano, bez suda, ne zna se. „Matematika leševa i kostura“ govori od petnaest do pedeset tisuća.

Krvava svadba

„Nađev štab je 17. maja preselio u Celje i smjestio se u hotelu, na centralnom celjskom trgu. Desetak dana kasnije komandant Treće armije je obaviješten da će Celje posjetiti Vrhovni komandant, koji se od 21. maja nalazio u Zagrebu, a zatim (od 26. maja) u Ljubljani... A u Celje je stigao posljednjeg dana u maju. Pet dana ranije general Nađ (25. ili 26. svibnja ? o.a.) imao je neobično slavlje: u prisustvu stotinjak zvanica u velikoj dvorani celjskog hotela vjenčao se (slavio je, zapravo, bez vjenčanja) s kapetanom I. klase, rukovodiocem skojevske organizacije treće armije Dušankom Jovičić.“ (isto, str. 180.).

Nekako u isto vrijeme počela je jedna, od mnogih, jedna od oko sedamsto u Sloveniji, masovnih krvavih svadbi - pod zemljom. I ona u paklu rudnika Barbarin rov, u nedalekoj Hudoj Jami (mjesto) udaljenoj vožnjom „ linkolnom“ najviše oko pola sata, petnaestak kilometara. Da su general Nađ i njegovi svatovi „u ranu zoru“ pogledali u nebo možda su na njemu mogli vidjeti jata crnih ptica, gavrana, kako lete oko Celja. Ćute tolike leševe, a ne vide ih. Jadne ptice.

Likvidacije su trajale uokolo, pa su možda mogli čuti i krikove onih čija su ubojstva tekla. “Ženili“ su žive i mlade djevojke u rudniku stotinama metara pod zemljom. Svjedoče njihove iskopane i očuvane, i danas lijepe, pletenice. Nema pakla do Barbarinog rova u Hudoj Jami. Tito je u Celje, prema ovoj knjizi, došao 31. svibnja 1945. („Vrhovni komandant je iz kola izašao neobično raspoložen“) (isto, str. 181.) pa je i krike iz Barbarinog rova mogao još slušati, sve tamo do šestog lipnja. Prije toga je bio i sa zapovjednikom Četvrte armije, Petrom Drapšinom (najvjerojatnije se ubrzo samoubio) u čijoj je nadležnosti bio Kočevski rog. Prvog lipnja je stigao u Maribor. Tamo već tiho, mirno, svršena stvar, krici utihnuli. U društvu Peke Dapčevića i Koste Nađa obišao je grad i obavio smotru jedinica 17. Istočnobosanske divizije. A ta se inače bila iskazala „poslije rata“, u „ženidbi pod zemljom“. Nije znao, ništa nisu znali? Ma dajte! Samo pod slovenskom zemljom nestalo sto pedeset tisuća muškaraca, žena i djece, najviše Hrvata, tamo bili, a nisu znali. Obrnuto, tamo su bili kako bi organizirali i provodili.

Inače „duševnog“ generala Kostu Nađa danas bi sigurno nahvalili zaštitari životinja - spasio je i udomio Luksa, psa njemačkog generala Löhera. „(Löhrov pas, Luks, godinama je bio kod Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je i čuvar kuće i dječja zabava“) isto, str. 184.). Vlasti NDH, pa i ustaše, u Zagrebu tijekom cijelog rata nisu dirali njegovu brojnu obitelj, kao ni njegove „mnoge prijatelje“. On im se „u ratu poslije rata“ „zahvalio“ i „odužio“ - spasio i udomio je jednoga njemačkog psa. Koji je inače režao već na spomen riječi „partizan“.

Mato Dretvić Filakov


Podsjetnik...

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Narod proživljuje svoj život kroz vjekove tako, da jedanput stoji visoko, jedanput živi životom dostojnim naroda, kad mu sve uspijeva, kada mu se slava širi, onda dodju razdoblja, desetljeća i stoljeća kada trpi i stradava.

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Pojavljuju se i drugi koji ga vode, a pojavljuju se osobito i onda, kada narod dolazi u velika razdoblja, nesreće i nedaća, pojavljuju se ljudi, koji ga sramote, koji mu nanose štetu možda više nego neprijatelji, pojavljuju se oni koji ga zatiru, vlastiti sinovi, koji mu uništavaju domovinu, dobra, koji mu crne obraz i koji ga osramoćuju. Tako se to dogadja, kao valovi mora što se dižu gore i dolje, ali uviek kroz sva doba, kroz sva razdoblja, i kad valovi narodnog života idu gore i dolje, ostaje jedna nepromjenljiva poluga na kojoj stoji budućnost i obstojnost naroda, a to je žena.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Žena koja radja i odgaja nova pokoljenja i koja na taj način pomladjuje i uzdiže svoju obitelj, a potom i cieli narod, koja drži kuću, ognjište, žena čuva uspomene

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Ta i takova žena prenaša svojim darom, kojega ima, uspomene – prenaša predaju i kroz nju živi narod, kroz nju se obnavlja, kroz nju narod svoju prošlost daje i namjenjuje potomstvu, sva dobra krieposti i vrline i život uobće.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Sestre, i naš hrvatski narod je imao u svojoj prošlosti svietlih primjera ženske vriednosti na svakom polju. Zato se hrvatski narod mogao održati kroz tolika stoljeća, često puta bez ikakova štita, bez ikakova oklopa, izvrgnut najvećim i najtežim nevoljama, a često puta izvrgnut upravo smrtnoj pogibelji. Danas narod i sviet žive jednim brzim životom, žive u prilikama za koje se ne može reći, da su naravne, jer je u velikoj borbi za obstanak. Svi narodi žive danas tako, a hrvatski narod dieli tu sudbinu. Ako Hrvatice, hrvatske žene izvrše u ovom razdoblju svoju dužnost, ako zaokupljene sviešću o onome, što se danas u svietu zbiva ostanu na braniku kuće, doma, opstanu na braniku onih vriednosti, koje predstavljaju kućno ognjište, obitelji i koje predstavljaju obitelj za sadašnja i buduća pokoljenja, život će hrvatskog naroda biti siguran. Da Hrvatica može tu svoju dužnost doista izpuniti, da može doista izvršiti svoje deržanstvo, potrebno je, da ima za to i sredstva, a to je dobro i na dobrim i zdravim temeljuima postavljena organizacija.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Nu, vrieme traži nešto mnogo više, današnje vrieme traži, da ta organizacija bude postavljena na mnogo jačim i čvršćim i složnijim temeljima. Mi smo ovo naše pokoljenje, doživjeli najveću sreću o kojoj su pokoljenja hrvatskoga naroda sanjala. Doživjeli smo ostvarenje najvećeg narodnog ideala, a to je uzpostava Nezavisne Države Hrvatske. Dobili smo svoju kuću, svoj dom, a što znači imati svoju kuću, dom i svoje ognjište, to svaka žena sama najbolje znade. Što znači to za čovjekja, za obitelj, isto što znači i za cieli narod, kao takav. Dobili smo, stekli i izvojevali smo svoj dom, ako se mi brinemo nu, to nije dosta. Nije dosta sagradjena kuća i dom, ako se mi ne brinemo za uzdržavanje, ako se ne popravljaju i ako se ne vodi briga o njemu, da se uredjuje i poljepšava, jer s vremena na vrieme ostaje podrtina, ostaje ruina, dok se ne svrši.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Evo velike uloge, velike dužnosti svake Hrvatice i svake hrvatske žene. I doista, domovina, država, ako u njoj marne ruke i vješte ruke žene rade na njezinim ljepotama, na njezinoj urednosti, na njezinom ukrasu, onda ta država, ta domovina doista ima i izgleda onakvom, što se može nazvati i činiti pravom domovinom i državom, u kojoj se svaki njezin sin osjeća sretnim i zadovoljnim.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Da je hrvatski narod sam po sebi narod i da ne može i ne će biti sustavnim dielom ni jednog drugog naroda.
Kad je narod i kad ima svoju zemlju, da onda mora biti gospodar u svojoj zemlji, t.j. da mora imati i svoju vlastitu državu.
Onda u svojoj vlastitoj državi nema rzlike ne može biti razlike izmedju jednog sloja i drugog, da se ne može biti jednih koji gospodare, a drugih koji samo služe, nego da su svi jednaki, da su svi stališi na svom mjestu, da su svi jednako vriedni i da svi imaju jednako dužnosti i jednaka prava.
Razumije se, svi oni koji rade, svi oni koji svojim žuljevima ili umom živu, ne samo za sebe, nego za cjelinu, za narod i za domovinu.

Sestre!

Mnogi su Hrvati mislili, da se narod može održati samo pjesmom. Mnogi su mislili da se narod može održati s prosvjetom, a mnogi opet samo oružjem.

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Nu, za ženu sačuvana je posebna dužnost, koju ne mogu izvršiti niti oni koji rade svojim umom, svojim žuljevima ili oružjem sačuvano je djelo, posao, koji se radi sa srdcem, a taj posao nije manje važan od svih onih drugih poslova, od onih drugih narodnih pregnuća. Život je krut i tvrd. Ima i kod pojedinaca i kod naroda liepih i vedrih strana, a ima teških i tvrdih. U tom životu potrebno je srdca, potrebno je činiti i ne raditi uviek samo ono, što traži um, ne činiti uviek ono što traži želudac. A kako će žena raditi srdcem? Tako da srdcem radi najprije u svojoj kući u svojoj obitelji, da drži srdačnost, da drži one liepe, vedre i dobre strane, koje su dane u životu obitelji i koje se preko svih obitelji povezuju na cieli život, na cieli narod.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Vi koje ste vedra čela i sviesne u te redove stupile, budite pozdravljene, budite u svojoj odluci, na tom svom radu, na radu kojeg vam ljudi platiti ne će, na kojem ljudi često puta ni zahvaliti vam ne će, budite pozdravljene jer ćete imati zadovoljštinu, jer ćete imati sretan i ugodan osjećaj, da povezujete Hrvatice u jedno kolo, da ih povezujete u jednom radu za domovinu, za svoj narod i za svoju državu.

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Budite sigurne, da će Ženska loza biti u skoro vrieme jedna velika organizacija Hrvatica a kojoj će se hrvatske žene i seljakinje i radnice i gradjanke, naći mogućnosti rada, naći mogućnosti poljepšavanja života doma svoga i doma cielog hrvatskog naroda i vjerujte, da ne će biti čestite Hrvatice iz kojeg bilo stališa, koja se ne će u tom kolu naći i raditi za narod za domovinu i za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Danas prohujava vrieme nad nama, danas u mnogim krajevima gdje su teške prilike, gdje narod proživljava mnoge teške dane. U tim krajevima i mjestima, dopriniele su žene često strašne žrtve, kakove se i zamisliti dadu i budite sigurne iz tih žrtava, iz tog stanja rodit će se sreća, dobro i blagostanje čitavom hrvatskom narodu, rodit će se sinovi, rodit će se junaci, koji će, kao i u prošlosti, tako sada i u budućnost znati svoj dom, svoje kuće, svoju slobodu i svoju državu obranuiti.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Vratite se svojim domovima sa sviešću, da ste na putu, koji vodi na dobro naroda, na dobro domovine, budite sigurne, da će svaki vaš i najm,anji rad biti od velike koristi, jer ste za hrvatski narod i za, Dom spremne!

(Govor održan u dvorani Hrvatskog Državnog Sabora)


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Vinograd zove...

Kako nam se u proljeće, kad prolazimo kojim krajem, pogled rado zaustavlja na lijepo obrađenim, bujno zelenim vinogradima, vrtovima i njivama, i promatrajući tu lijepu i privlačivu okolinu, mi joj se od srca veoma divimo, a u duši nam se javlja potajna radost i ugodno zadovoljstvo i tad nehotice odajemo počast i priznanje tim marljivim i vrijednim rukama, koje su sve to tako lijepo i brižno uredile. Susretnemo li pak koju neuzoranu i neobrađenu njivu, ili zapušten, neuskopan vinograd, u nama se odmah budi neki protest i prezir protiv dotičnoga vlasnika, i mi stvaramo pri tome o njemu rđavu sliku lošeg gospodara, lijenčine i nemarnjaka, što je dakako i pravilno, jer o njemu i ne možemo imati boljeg i ljepšeg mišljenja, osim ako je u pitanju bolest ili pomanikanje radne snage.

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Mi ne viddmo i ne priznajemo svoju vlastitu nemarnost i lijenost. Mi ne vidimo neuzoranu i neobrađenu našu veliku zajedničku narodnu njivu. Ne vidimo neiskrčen, neuskopan i u korov zarasli naš veliki zajednički vinograd, što su nam ga naši djedovi i očevi namrli, ostavivši nam u baštinu, da ga čuvamo, obrađujemo, uzgajamo i u njemu tražimo zakopano blago.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Da, za ovaj komadić prostora na kugli zemaljskoj, gdje se mi danas nalazimo, ovaj naš pradjedovski vincgrad, za ovu našu svetu grudu Hrvatsku, za njenu riječ i njenu slobodu kroz tolika stoljeća prolijevana je krv naših najboljih sinova.

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Ali mi ne smijemo ostati pri tome misleći, ako smo izvojštili granice svojoj domovini Hrvatskoj da je sa time sve svršeno. Ljuto se varamo, ako tako mislimo. Još nije postignuto ono, što se ima i mora postići. Tek sada počinje prava i ozbiljna borba. Borba za potpunu neovisnost i slobodu, borba za prave granice svoje domovine, borba protiv bijede i nevolje, borba protiv nepravde i izrabljivanja, borba protiv neznanja i mraka, borba protiv zabluda i nesavjesnosti, borba protiv zla i nevaljalštine, koje je već svuda pustila svoje zarazne klice, borba protiv svih štetnih poroka, u kojima se sve više gušimo, borba protiv svemu, što truje naš život i narodni organizam. Istom sada nastaje i počima pravi ozbiljni rad, da iskrčimo korov i očistimo naš zapušteni vinograd od štetne i opasne gube, koja se u njemu uvriježila i hoće da nam ga otruje i uništi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Zar nam i iz prirode, koja je najbolja učiteljica života, nije jasno i dobro poznato, da se nikada košnica sama ne napuni medom, dok se marne pčelice ne razlete prostranim poljanama isisavajući iz cvijetnih čašaka slatki sok, donoseći ga u zajednički dom svojoj matici.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

A mi? Mi bi htjeli žetvu bez sjetve. Mi bi htjeli brati, a ne kopati ni saditi, a to ne može biti. Mi trpimo i mučimo se, zato žeiimo i hoćemo, da nam bude bolje, a ne žrtvujemo se, da stvorimo to bolje stanje. Mi znamo da moramo raditi, ali se od rada susprežemo i oklijevamo i sve kao da nešto gotovo čekamo, pa često u svojoj kolebljivosti i neodlučnosti uzdahnemo: »Dat će Bog, biti će bolje!« i to kao da je dovoljno, mi dalje mirno produžujemo u svojoj nehajnosti. Ali to je tako šuplja i isprazna nada i utjeha, da sami sebe s time samo zavaravamo.

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Dakle, kad nam je Bog sve to dao, što onda imamo više od Njega očekivati i tražiti? Do nas sada samih stoji, hoćemo li zlo ili da nam bude bolje. Ako hoćemo, da nam bude bolje, mi treba odmah da se ozbiljno i svojski prihvatimo rada, jer samo u radu nam je spas! A kako da se prihvatimo rada? Dobar i pravi vinogradar zna šta treba raditi u svome vinogradu. On će k njemu prići svom ljubavlju i požrtvovnošću. Najprije će očistiti lozu, pa ako je potrebno, koji suvišan čokot iščupati, što nije od koristi, i na njegovo mjesto zasaditi mladi novi čokot, jednom riječju, on će učiniti sve, što bude mogao, samo da mu vinograd dobro urodi.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Vodeća mjesta moraju da zastupaju ljudi čestiti i pošteni. Ljudi uma, srca i osjećaja, koji će svaku stvar postaviti na svoje pravo mjesto, i koji će požrtvovno raditi za opće dobro svog cjelokupnog ispaćenog, izvaranog, napuštenog seljačkog i siromašnog naroda, koji će mu biti od konisti, a ne da narodno povjerenje izigra i iskorišćuje za svoje lične interese, kao što smo nažalost često svjedoci mnogih takvih slučajeva.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Zapuštena domovina nas zove, a mi dragocjeno vrijeme gubimo u sitnicama, prepirkama. Naša snaga je razlivena kao razlivena rijeka, a razlivena rijeka samo čini štetu, dok rijeka slivena u jedan tok daje ogromnu snagu, koja je od neprocjenjive vrijednosti. Zato i mi ne budimo razlivena rijeka, već svedimo naše raštrkane snage u jedan tok i takova snaga stvarat će čudesa. Uzalud bi bile sve dosadašnje žrtve, ako bi nam domovina ostala ovakova. A zar kao pravi sinovi možemo dozvoliti, da nam ostane ovakova?

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Požurimo, vinograd nas zove i čeka!. ..

Stjepan ZRINUŠIĆ


Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Podsjetnik...

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

U "Hrvatskom slovu" , broj 230. od 19 veljače 2008., str. 6. izašao je članak Jerke Kalinića pod naslovom "Treba moliti i za sve zločince". U tom članku gospodin Kalinić donosi što su sve pretrpjeli Hrvati samo zato što su Hrvati. Njegov komentar o molitvi za Pavelića je načelno ispravan. Treba moliti za sve grješnike pa i za Pavelića. Međutim, temelj molitve i mise za Pavelića nije u tom ni što je Pavelić pravedan ni u tom što je grješan, već u tom što je on bio i ostao deklarirani vjernik. Kakav je on bio vjernik? O tom sudi samo Bog i nitko više, jer nitko osim jedinoga Boga ne zna što je u čovjekovoj nutrini. Svećenik je imao pravo služiti misu za Pavelića jer ju je netko od vjernika naručio. Imao je pravo imati je dobrovoljno, što sam i sam mnogo puta (U)učinio te još uvijek činim i još uvijek ću činiti na godišnjicu njegove mučeničke smrti.

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

Ovdje ću navesti neke crtice kojima sam svjedok. Kad sam 1981., dan prije njegove prve obljetnice, imao blagoslov polja s misom na mjesnom groblju u Donjem Selu - župa Konjic, došla mi je nakon mise jedna žena i rekla:

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Može li se za nj osobno moliti?
- Da, to je i poželjno. I ja sam se za nj molio, čim sam doznao da je umro.

Drugom mi je zgodom došla jedna starija djevojka da naručiti misu za pokojnog Josipa Tita. Nisam pristao na to. Kad je ona rekla da će reći Gvardijanu, rekao sam joj da ga odmah zovne. Kad je Gvardijan došao, odmah je upitao:

- Kakav je spor?

- Ona želi naručiti misu za Tita, a ja je ne smijem primiti da se ona javno oglasi jer je Tito deklarirani bezbožac.
- On mi je predložio: Stavi za NN.
- Slažem se, tako ću i učiniti.

Tako sam stavio i njoj objasnio: "Misa koju si naručili bit će za onoga za koga ti želiš, dakle za Tita, ali ne će biti najavljena za nj jer je on deklarirani bezbožac." Slično se dogodilo i kad sam došao na ovu župu gdje jesam. Istu sam zaključnu riječ dao Gospođi koje je željela misu za Tita. No, ona je na kraju rekla:

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

- Da! Ne bi, jer je Pavelić deklarirani vjernik.

Ne znam je li gospodin Kalinić imao ove distinkcije na umu? Ne da se zaključiti ni da je ni da nije. No, neka se zna: Nitko, pa ni službeni crkveni predstavnik ne smije ukoriti nikoga od svećenika pa ni O. Vjekoslava Lasića zbog činjenice, a i njega i svakog drugog svećenika može ukoriti svatko, a pogotovo crkveni predstavnik, ako je u propovijedi rekao nešto što ne dolikuje ni svetom činu ni pokladu vjere od apostola nam predane.

Fra Martin Planinić


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1935.

Narodni nazivi mjeseci

Još sam 1930. godine bio u namjeri, da u kalendaru »Napretku« prikažem nekoliko turskih rukopisa (kaiendara), u kojima su za sunčanu godinu upotrebljena hrvatska imena mjeseci. Ali sam kasnije ovu radnju znatno proširio upotrebom domaće i strane literature, pa je ona ispala prevelka, a da bi se mogla objaviti u »Napretkovu« kalendaru.

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

U ovoj radnji su iznesena različita narodna imena pojedinih mjeseci, koja se upotrebljavaju po raznim krajevima, ali sva su ta imena samo lokaina za odnosni kraj, gdje ih narod upotrebljava. Opći narodni karakter imaju samo oni nazivi, koje danas upotrebljavaju Hrvati i koji su zapravo predmet ove moje radnje.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Osim ovih dosta važnih otkrića iz naše prošlosti, bili su od interesa i nazivi pojedinih mjeseci u ovim rukopisima, jer su kođ nekojih, tečajem vremena, nastupale i bitne iznijene. Kako je ova radnja naišla na povoljnu kritiku u hrvatskoj javnosti, ja sam i dalje nastavio da tragam za ovakovim rukopisima, pa sam ih već shjedeće 1931. godine našao još nekoliko, koje sam prikazao u zagrebačkom »Obzoru« od 24. prosinca 1931.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Najviše je pjesama od poznatog Nerkesije, koji je bio rodom iz Sarajeva. Ima i kroničarskih i povjesničkih biIježaka. Bio je zanimljiv propis svih kadiluka u osmanlijskom carstvu, sastavljen po arapskoj abecedi, s oznakom kadijskog prihoda. Naravno tu su sadržana i mjesta u našim krajevima. Isto je tako bio istom rukom popis bosanskih vahja do 1061. (počinje 25. prosinca 1650.), a onda je nastavljen drugim rukopisom od 1078. (počinje 23. lipnja 1667.). Nažalost iz svakog sastavka kao za inad, izgubljen je po koji hst, a naročito iz onog popisa kadiluka nestalo je čitave sredine, tako da se je sačuvao samo prvi i pošljednji list.

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Dakle ovaj je rukopis najstariji među dosada poznatim, stariji za čitava pola vijeka i od najstarijeg dosadašnjeg. Najstarija knjiga u hrvatskoj literaturi s potpunim popisom narodnih imena mjesecima potječe iz 1611. godine, a to je bosančicom u Mlecima tiskani Nauk krstjanski od fra Matije Divkovića iz Jelašaka u Bosni. U ovom kalendaru su hrvatska imena mjeseci stavljena kao glavna naslovna iznad tabela crvenim mastilom (osim ožujka i rujna, koji su ispisani crno), dok su nazivi u drugim jezicima navedeni unutra u samim skrižaljkama. Pred svakim imenom mjeseca (osim kod travnja) stoji da je to naziv »jezikom kršćana«. Godina po ovom kalendaru počinje ožujkom. U naslovu je ožujak označen nazivom, koji bi mogao da bude neka mješavina između ožujka i lažaka, naime tamo stoji 1aožujak ili lavžujak. Ali ovo bi lahko mogla da bude i pisarska pogrješka, jer se ime ovog mjeseca spominje još jednom i u samoj skrižaljci pored naziva u drugim jezicima, i tu stoji sasvim pravilno o ž u j a k. Travanj se zove u naslovu veliki travanj, dok u skrižaljci stoji samo travarj. Ovaj prvi naziv podsjeća nas na jedno lokalno nazivlje, koje su u nekim krajevima imali i Hrvati i Slovenci, kako to u svoje vrijeme piše »Danica Ilirska«, da se upotrebljavaju »u gornjo-ilirskih iliti kranjskih i u sredo-ilirskih iliti horvatskih prostih kalendarih«. U ovoj terminologiji se travanj zove mali traven, a svibanj veliki traven. Svibanj je napisan sasvim točno, samo što se ovdje može čitati i s v i b a n, jer u arapskom alfabetu, kojim su se služili i Turci, nema slova nj. List, na kojemu su bili lipanj i srpanj, izgubljen je. Kolovoz je ispisan s manjkavim samoglasnicima, tako da se može čitati iko1oz. Rujan je napisan posve točno. Listopad se ovdje zove listopan, kako je to već prije nađeno u starijim rukopisima.

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

Od drugog rukopisa sačuvan je samo prvi list s ožujkom i travnjem. Nema nigdje navedene godine, kad je pisan, ali sudeći po papiru i pismu, potječe iz sedamnaestog vijeka. U naslovu iznad skrižaljki stavljena su imena u svim jezicima, koji se u ovim kalendarima upotebljavaju. Ispred hrvatskog naziva stoji kod obadva mjeseca »drugim imenom«, a kod ožujka još i iza naziva »bosanskim jezikom«.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U trećem rukopisu je sačuvan kraj od listopada do veljače. Kod 10. siječnja je kasnije rukom napisano: »Pazi, godina 1067. u subotu«. Prema tome je prvobitni rukopis svakako još stariji. Ovdje su u naslovu iznad skrižaljki stavljeni, pored imena u drugim jezicima i hrvatski nazivi, i to na prvom mjestu. Listopad se i ovdje zove listopan. Studeni prema naprijed izloženom pravilu arapskog i turskog jezika, istudeni. Prosinac je napisan bez samoglasnika »i« pa se može čitati pored prosinac i prosnac. Siječanj se zove sičanj, odnosno sičan. Kod veljače je ispušten samoglasnik »a«, pa se može čitati pored ve1jača također i ve1jča ili ve1iča.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

Fehim SPAHO


Podsjetnik...(Hrvatsko Slovo, Glasnik HUP)

Soj i Odžak Ehli - Islama

Ovo je naslov knjige koja je tiskana u progonstvu - oprostite, "iseljeništvu", u nakladi Hrvatske revije 1974., a priredio ju je Ferid Karihman.

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas pisati kad je tu bosanska država kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. No, vjerujem da je danas itekako važno da se rasčiste neki pojmovi koji, očito, mnogima još nisu jasni. Još od 1878., a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom Garašaninovom velikosrpskom planu, raznim manipulacijama, iskrivljivanjem povijesti i upornim premazivanjem stvarnosti, željelo se u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabiti i još uvijek, izgleda s uspjehom, nabija "spoznaja" da su oni zapravo poislamljeni Srbi. Vidjevši da to neće uspjeti prešli su velikosrpski ideolozi novijega doba na - Plan B. - koji veli da su današnji "Bošnjaci" neka posebna vrsta južnih Slavena, najbližih Srbima.
I, tu su naizgled uspjeli. Evo zašto.
Najprije pogledajmo na današnji službeni "bosanski" jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši jedan ili dva posto turcizma, riječnik je potpuno srpski ( isti kao i onaj u tkzv. Republici Srpskoj). Nažalost, takvim se riječnikom danas služi veliki dio muslimana BiH i ovdje u emigraciji, t.j. svi oni koji se smatraju "Bošnjacima". Tako, prije godinu ili dvije, nekakav "Bošnjak" u Stoney Creek-u, predgrađu Hamiltona, izjavljuje kanadskoj novinarki da su Bošnjaci "....potomci Slovena" (pravo srpski). I naša novinarka je to lijepo u novinama - The Hamilton Spectator - prevela na engleski : " The Bosniaks are really Slovenians" -Slovenci. I to vam je taj novi SRBOSANSKI jezik. Ovo je jedinstveni slučaj u povijesti čovječanstva da netko tako dragovoljno odbaci svoj jezik, jezik svojih predaka i, s velikom dozom ponosa, prihvati jezik svojih zatornika.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Pripremili smo doček u dvorani Croacia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te nekoliko pjevača s Radio Sarajeva.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

" Mi sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem, mi odemo na kahvu i sve to riješimo".
Sjedio sam za stolom u blizini same pozornice, zabezeknut sam ustao, rekao mu "Platiti ćeš ti tu kahvu" i izašao sam van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini. To je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih Jugo-muslimana, odroda i smušenika poput Meše Selimovića, Muhameda Filipovića i drugih. Možda su neki od ovih mojih izraza previše direktni i, kako se to danas kaže, nisu politički korektni. Ipak, oni su podpuno istiniti, pa ako nekoga istina vrijeđa - SO BE IT !

Ipak, najprije treba pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili velikosrpski planovi. Najprije je sistematski porobljena većina bosanskih begova. Njihovi posjedi su jednostavno oduzeti i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama, Vlasima. Poslije toga trebalo je doći do implementacije druge faze u Garašaninovome "Načertaniju"- nasilno posrbljavanje, koje je Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade SHS Stojan Protić, riječima:
" Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo".
Kad ga je ovaj upitao da li se on to šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. No, kad su ipak uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti,onda se prešlo na otvorene progone, zatvaranja i pljačke, da bi bosanski Hrvati, muslimani i katolici bili u vrlo kratko vrijeme natjerani na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to, danas više nego ikada prije, važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrpskim smicalicama, mogle vidjeti u kojeme grmu leži zec.

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je Drina.
Ti strašni zločini nastavljeni su pod pokroviteljstvom talijanskih fašističkih okupacijskih snaga, sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, ( domobrana) pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i, kasnije, "Crne legije" Jure Francetića, koje su potisle i razbile te hajdučke bande, koje su bile pod izravnom komandom fašističke Italije po imenom "Millizia voluntaria anti-comunista"

Ono što nije bilo porobljeno i pobijeno do tada, spasivši se bijegom, završili su Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To je možda najbolje opisao -najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Te Magnum zločine opisuje Mustafa Grabčanović u niže navedenoj pjesmi koja je objavljena u časopisu Novi behar 1941.

DRINA

TUTNJI Drina....Kroz divlje kanjone
vali pljušte, rasprskava pjena..
Slušaj: kroz šum pričujem gdje zvone
pjesme starih minulih vremena!

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

povrh njeg se grane bora svile,
tud Đerzelez jezdio je vranca,
tu su njega pobratile vile!

Svaki kamen tu je stopa sveta,
svaki kamen tu je uspomena:
tu su predci u prošla vremena
krvcu lili za čast amaneta.

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

gnijezdo slavnih ptića - sokolića,
šutke povijest krvavu nam priča
slavnih dana junačke davnine...

Huči Drina....Mutni su joj vali
slavu Bosne pronijeli.....u lance,
tirani su bili okovali
sramno, kršne ponosne Bosance.

....Tužno vali šumili su Drine:

plač se čuo porobljenih sela,
oblak sunce skrio sa visine,
u sebi je majka čedo klela...

Tužni dani: tugom okovani,
vječni jadi i život u nadi.
Zamrije pjesma. U hropcu i glađi
umirahu ponosni Bošnjani.

Al ta pjesma praiskonska, divlja

drinskog vala budila je vjeru.
Nije dala duh da klone življa,
dok oblaci vrh sunca se steru.

....Tutnji Drina....Mutni su joj vali
pronijeli su crne, robske dane.....
Eno, purpur povrh kršne strane,
novog sunca raskošno se pali!

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

čujem pjesmu novih slavnih dana,
krv svih pređa - krv junaka pline
u venama silno razbuktana.....

Tutnji Drina.....Dragi pobratime,
Bosna više nije sirotica,
uskrslo je hrvatsko nam ime:
sad je Drina hrvatska granica!

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Nu, zašto se to moralo, po drugi put, dogoditi?
Najviše za to što su naizgled većina muslimana u BiH u vrijeme raspadanja srbokomunističke Jugoslavije izgubili svaku orijentaciju i ostali obezumljeni i zabezeknuti, poput Meše Selimovića, stali na pola puta neznajući da li su ".. rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima istorija pravi šale".

To se lako dogodilo i za to što su slušali savjete svojih "vaspitanih" poput Izetbegovića, Filipovića, Kreševljakovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, "danas htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili". Dogodilo se radi one "kahve". Dogodilo se radi one Alijine u vrijeme agresije na Hrvatsku: "Ovo nije naš rat".

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

Golema krivnja za ove sukobe spada na one hercegovačke "vođe" kao što je bio Mate Boban i drugi, koji su se iza leđa muslimanima počeli dogovarati s Radovanom Karadžićem i njegovim kasapima. Komu i od kakove koristi je bilo, od jednom, preko noći, razoružati i glađu i žeđu mučiti one muslimane koji su se do jučer, rame uz rame s katolicima borili protiv zajedničkog dušmanina? Da, lako je prebacivati krivnju sad na ovoga, sad na onoga,: na muslimanski fundamentalizam, nevjernost i tko zna što sve ne, ali nikada ne htjeti priznati svoju krivnju, svoju zaguljenost, netrpeljivost i svoj vlastiti bosansko-hercegovački kršćanski fundamentalizam.
Nije mi namjera ovdje braniti one muslimane koji su od početka bili neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima drugih vjera, jer to, kad bi netko i htjeo, nije moguće.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak osoba zasjedala je u staroj gradskoj vijećnici .

Tu su bili prisutni: Armin Pohara, novinar i branitelj iz Posavine, Prof. Hadžiosmanović iz Mostara i Mirsad Bakšić, pukovnik u Hrvatskoj vojsci.
Kad je pukovnik Bakšić ustao i u kratkom i konciznom govoru obratio se nama iz Sjeverne Amerike i rekao od prilike ovo: "... Braćo, mi smo i jedni i drugi, katolici i muslimani, ogranci istoga hrvatskog stabla. Dopremite, ako možete, i nas muslimane u Ameriku i Kanadu, da otvorimo oči i domaćim i stranim slijepcima...".
I... poslije svega toga,... što se dogodi?
Mnogi Hercegovci prešutješe gledajući u zemlju, da bi se na koncu ustala jedna vajna Hercegovka iz Kanade sa "savjetom" : "Možda bi bilo bolje da vas muslimani dopreme"! Eto vam.
No nažalost, nije ona bila jedina od onih koji su s njom bili na istoj razini razumijevanja.
Nije ovdje riječ o onoj većini hercegovačkih Hrvata koji su uvijek bili rodoljubi i borci koji u svako doba bijahu spremni podnijeti najveću žrtvu za svoj narod i svoj hrvatski identitet.
Ovdje riječ o nekolicini onih zatupljenih nepismenjaka i onih umišljenih egocentričnih, naoko pismenih, koji uza svu svoju naobrazbu ipak, ne vide dalje od svoga nosa.
Onih koji svojim izopačenim kršćanstvom stavljaju sve muslimane pod isti kalup. Oni Kristovu nauku o ljubavi bližnjega, toleranciji i poštivanju onih koji se na malo drugačiji način klanjaju istome Bogu Stvoritelju, tumače na način koji njima odgovara. Oni su u pravu isto onoliko koliko i ona mizerna manjina muslimana koji svojim perverznim tumačenjem obeščašćuju Kuran časni a Prorokovu nauku okreću naglavce, da bi je prilagodili svome kriminalnom sociopatskom razumu.

A onima koji poput Meše Selimovića još ne znaju što su i onima koji otvoreno negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poput M. Filipovića, poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice ovo: - No, b-h Muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog "rukavca majke rijeke" imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI !...

No, vidi se da ni dan danas mnogima, kako u BiH tako i u današnjoj Hrvatskoj to nije jasno. Nije im jasno jer su njihovi mozgovi toliko prožeti jugoizmom pa uopće nisu u stanju razmišljati na razini iole razboritih ljudi. Tako, na primjer, odmah na početku 90tih, u imenik u pod naslovom "Tko je tko u Hrvatskoj" objavljena su imena i nacionalna pripadnost zastupnika u Saboru i Vladi Republike Hrvatske.
Nevjerojatno ali istinito, tu je nacionalna pripadnost određivana prema vjeroispovijesti.
Ili tako barem izgleda jer, između ostaloga, tu ćete naći nekoliko vrlo zagonetnih tumačenja. Kao ove: Svi Hrvati su ovdje označeni kao "Hrvat - katolik" ( znači da su samo katolici Hrvati, ili da su Hrvati samo katolici). No, kad se prešlo na manjine, onda se tu za neke kaže. " Srbin - pravoslavac" ( jer valjda su u to vrijeme, kao i danas, oni koji su se kroz 350 godina rađali u Hrvatskoj, Srbi su samo za to što su pravoslavne vjere). Ali, malo dalje navodi se i ovo: "Srbin - ateist. Po čemu su onda ovi "Srbi"?

No, među drugim "manjinama" naći ćete i ondašnjeg ministra Muhameda Zulića. Tu se kaže. "Muhamed Zulić -Musliman, ali se izjavljuje kao Hrvat".

Zbilja pametno!
Ali, što možemo, kad hrvatski narod danas predstavljaju fukare i izrodi poput Mesića. Udbaški zeloti i jugo-partijaši, samo pod malo preinačenim imenima, kojima je glavni cilj stavljanje na stup sramote svih onih koji dadoše svoje živote za bolju Hrvatsku, nego što je ova danas.
No, mora li to biti tako? NE MORA!

Mi ih moramo i možemo spriječiti zajedničkim pokretom, Vas u Domovini i nas u dijaspori. Ako to uskoro ne učinimo, onda nismo ni zaslužili ništa bolje nego što danas imamo.

Zvonimir R. Došen
Hamilton, Kanada


Pismo zatočenika iz Stare Gradiške iz 1943. godine: U slobodno vrijeme sviram na gitari!

Pošalji mi gitaru s rezervnim žicama – pisao je Rudolf Šlapak, zatočenik ustaškog logora u Staroj Gradiški, zaručnici u Zagreb. Tipizirana logorska dopisnica nosi nadnevak 30. studenoga 1942. godine.

Dopisnica zaručnici Ankici Fistrić, njegovoj kasnijoj supruzi, poslana iz logora 15. svibnja 1943., potvrđuje da je zatražena gitara u međuvremenu stigla. „Sad pomalo radim u polju, a u slobodno vrijeme igram gitaru koja me podsjeća na naše lijepe časove“, napisao je Šlapak, zatočenik na odjelu „ekonomija II“.

Dopisnice koje je sačuvala Šlapakova obitelj, otkrivaju i druge detalje logorskoga života. Redovito mu stižu paketi, s limunom, cigaretama, rukavicama, pastom za zube, koncem… Radi na logorskoj ekonomiji, a 26. lipnja 1942. piše da ga boli noga jer je pao s – motora.

U 1943. se razbolio od malarije pa traži kinin. Bolest je odležao u logorskoj ambulanti, ozdravio je i vratio se na posao na ekonomiji. Iz logora je pušten u prosincu 1943. godine. Zanimanjem tapetarski pomoćnik i kino-biljeter, rođen 1913. godine, Rudolf Šlapak pritvoren je 2. listopada 1941. godine.

Nakon dovršene istrage pušten je na slobodu 15. ožujka 1942., ali je ponovo uhićen idući dan, 16. ožujka. Dozvolom od 1. svibnja 1942., Ustaško redarstvo za Grad Zagreb i veliku župu Prigorje omogućuje zaručnici Ankici Fistrić da „tamošnjem pritvoreniku Šlapak Rudolfu“ donosi hranu i odjeću. Na temelju odluke Ureda I. Ustaške nadzorne službe, Šlapak je u logor upućen 2. lipnja 1942. godine.

Za sada nije pronađena odluka s razlozima Šlapakova pritvaranja, a zatim upućivanja u logor. U dnevnom izvješću redarstva napominje se da je i prvi i drugi put pritvoren po nalogu ravnatelja UNS-a Eugena Kvaternika. Na temelju tih dokumenata i kasnije otpusnice, vidi se da je Šlapak bio pritvoren u političkom odsjeku redarstva. Čini se da mu istragom nije utvrđen veliki prekršaj zakona, što pokazuje i relativno blaga kazna s izlaskom iz logora nakon 18 mjeseci. Rudolf i Ankica uspjeli su se jednom vidjeti dok je bio na izdržavanju kazne. Sačuvana je njezina propusnica za putovanje iz Zagreba u Okučane, koja je vrijedila od 7. studenog do 7. prosinca 1942. godine. U dopisnici iz logora od 24. studenoga Šlapak piše kako je sretan „na iznenađenju“. Pita zaručnicu kako je putovala i šalje pozdrav „sa stanice“.

Ključ tog slučaja leži u prijatelju Josipu Pintariću koji je kao domobran bio na službi u mjestu Gređani Salaš, koje se nalazi pored Stare Gradiške. Preko Pintarića je Šlapak zaručnici poslao i opširno pismo na četiri stranice, u koje je stalo više informacija nego na službenim logorskim dopisnicama.

Zatočenici iz Stare Gradiške često su izlazili izvan ograde logora na vanjske radove (a Šlapak je bio na ekonomiji koja je obrađivala polja u okolici logora) ili na utovar i istovar robe na željezničkoj postaji Okučani. Vjerojatno je Pintarić tako organizirao i susret.

„Bilo ti je teško – vjeruj i meni, ali sve ove teške časove ćemo pred oltarom da zaboravimo“, pisao je Rudolf svojoj voljenoj Ankici. I tako je poslije i bilo. (Hrvatskom tjednik, 16. veljače 2017.)

Igor Vukić


Zagreb, 2. ožujka 2017.

APEL

hrvatskim majkama i očevima začete, a još nerođene djece,
hrvatskim obiteljima,
liječnicima ginekolozima i ostalim liječnicima, farmaceutima,
medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima,
predlagateljima zakona, zastupnicima u najvišoj zakonodavnoj instituciji, Hrvatskom saboru,
hrvatskoj javnosti,
hrvatskim vlastima, državnim i crkvenim institucijama

ZAUSTAVIMO I NE ČINIMO NASILJE NAD NEROĐENOM DJECOM

Nitko od nas ljudi nije mogao birati svoje roditelje, mjesto ni vrijeme kada će se začeti, ni gdje će se roditi, kao ni svoj narod, ni domovinu. Ipak, jedna Ljubav nas je stvorila, i nismo došli slučajno. U nekom veličanstvenom planu svi smo zapisani! Dobili smo najveći dar - klicu i odsjaj Božje ljubavi! Bez obzira na sve poteškoće života drago nam je što smo stvoreni i rođeni, i očekujemo od ljudi i domovine da budem prihvaćeni i voljeni, i da volimo. Stoga, neprekidno čisteći korov zla u sebi i oko sebe, njegujmo i zalijevajmo tu divnu klicu ljubavi, kako bi se razvila u prekrasno stablo, sa sočnim plodovima mira, sreće i radosti.

Mi Hrvati, iako smo imali tešku i mukotrpnu povijest, možemo biti sretni i ponosni da smo u svim teškim razdobljima imali zdravo duhovno vodstvo, koje nas je usmjeravalo na život u skladu s ljudskim i narodnim dostojanstvom. To naše čvrsto usidrenje i usmjerenje proizlazi iz naše vjere u Boga, ukorijenjenosti u zdravi nauk Katoličke crkve i četrnaeststoljetne povezanosti u duhovnom zajedništvu sa Svetom Stolicom Petrovih nasljednika - Kristovih sljedbenika. Sadašnja naša generacija ima teret i odgovornost, ali i sreću da proživljava i doživljava stvaranje i ostvarenje onih težnji i ciljeva za koje su se borile i žrtvovale, i koje su sanjale tolike generacije prije nas. To je povijest koju mi upravo opipljivo osjećamo i stvaramo.

Dali smo i dajemo ogromne žrtve na oltar Domovine, za neprocjenjive vrijednosti. Imamo svoju suverenu, međunarodno priznatu državu - Republiku Hrvatsku. Jesmo li dovoljno svjesni te činjenice i njezinoga dometa i značenja, ili možda, u žalosti zbog žrtava i poteškoća života, ne shvaćamo o čemu se radi. Razbudimo se i razmislimo s nadom i ponosom! Usredotočimo se na sadašnjost i budućnost! Na to nas obvezuju i naše žrtve koje ne smijemo nikada zaboraviti.

U pravom trenutku znali smo se opredijeliti za slobodu, suverenost i demokraciju. Čuvajmo te dragocjene temeljne vrijednosti, i odlučimo se, uz Božju pomoć, duhovnim referendumom, za još dragocjenije, za LJUBAV, za ŽIVOT, za OBITELJ!

Iz ljubavi prema Bogu, svojoj djeci i Domovini zaustavimo nasilje nad najnemoćnijim i najnedužnijim ljudskim bićima - svojom vlastitom nerođenom djecom.

Nije zadatak pravne države i demokratskog društva dijeliti ljude na željene i neželjene, zdrave i bolesne, sposobne i nesposobne glede svih ljudskih prava, posebice osnovnog i najvažnijeg - prava na život. Zadatak je pravne države da podjednako štiti sve ljude i osigura jednaka prava svima u svakom razdoblju njihova života - od začeća do prirodne smrti.

Zaustavimo također i najezdu nemorala, psovke, alkoholizma, droge, pušenja... Očistimo Zagreb i sve hrvatske gradove i sela od pornografskog nasilja i erotskog ludila kojim sile zla nastoje djelovati na psihu i integritet djece, mladih i općenito na dostojanstvo svakoga čovjeka.

Majke i očevi začete djece, znajte, vaše je dijete živo već od samoga začeća. Već u prvoj stanici određeno je radi li se o djevojčici ili dječaku, utvrđena je boja kose, očiju, sličnost s precima... Neka vam život vašega djeteta, bez obzira u kakvim uvjetima se začeo, bude najveća vrednota i svetost! Borite se za nj, i ne bojte se da baš za njega neće biti kruha. Njegova i naša domovina tako je lijepa i prirodno bogata materijalnim dobrima da bi mogla bez poteškoća prehraniti i višestruko brojnije pučanstvo. Bit će još bogatija bude li se obogaćivala mladim naraštajima.

Oni koji čine i zagovaraju abortus, sterilizaciju, za zdravlje žene štetno ubojstveno sredstvo spiralu, lažno nazvanu kontracepcijskim sredstvom, kao i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak na začeto dijete, i sva druga umjetna kontracepcijska sredstva, štetna za zdravlje, koja ponižavaju ljudsku osobu pretvarajući je u objekt lažnog dehumanizirajućeg seksualnog zadovoljstva, a također i oni koji zagovaraju i provode manipulacije ljudskim životima kod umjetne oplodnje, neke ostavljajući, neke uništavajući, neke zamrzavajući, postavljajući se na mjesto Boga Stvoritelja i igrajući se oholo s Božjim dostojanstvom, svi zajedno ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod, više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom!

Djeca se ne proizvode i ne grade od zametnih stanica - opeka, kao kod umjetne oplodnje, nego se začinju i stvaraju u stvarateljskoj Božjoj i sustvarateljskoj ljudskoj ljubavi. Njihovo je pravo da budu začeta iz ljubavi, na prirodan način, u sigurnosti stabilnog braka svojih majki i očeva. Jasno je da bračni partneri koji imaju neki zdravstveni nedostatak pa ne mogu prirodno začeti dijete trebaju poduzeti sve moguće medicinske mjere kako bi otklonili uzroke neplodnosti i ostvarili svoju prirodnu želju za djetetom, na prirodan način. To ne mora biti po svaku cijenu, jer dijete je dar i osoba. Na osobu se ne može imati pravo, i osoba nema cijenu. Nije ničije vlasništvo, jer osoba to ne može biti. Ljubav za djecu, na dostojanstven način, može se ostvariti različitim drugim putovima.

Stvoreno - začeto dijete je najveća i neprocjenjiva vrijednost, i njegov život je svetinja. Nitko od ljudi nema pravo odlučivati o njegovom životu i smrti. Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtijeva takvo strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta, najveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu!

Toliki mladići su nam izginuli na nametnutim ratištima, od zločinaca, za dostojanstvo, na braniku Domovine, a isto tako svaki dan na stotine naše nerođene djece stradava po zakonu pod majčinim srcem, od ruke onih koji bi ih trebali najviše voljeti i štititi.

Ustav Republike Hrvatske u članu 21. izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život. Da je nerođeno dijete ljudsko biće, razumnim ljudima ne treba dokazivati. Stoga, u civiliziranim i duhovno naprednim ljudskim društvima ne smije biti mjesta zakonima koji dopuštaju i potiču oduzimanje nedužnih ljudskih života. Ako je žena zbog trudnoće u nevolji, i ako ne nalazi drugih rješenja, uvijek se može obratiti svome župniku, Caritasu, i drugima koji mogu pružiti duhovnu i materijalnu pomoć.

Zdravstveni djelatnici, mislite na svoju savjest, i na svoju plemenitu struku, a liječnici posebno i na svoju zakletvu: "...Apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začeća. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se moje medicinsko znanje iskoristi protivno zakonima humanosti... ". Štitite i branite život koji vam je povjeren. Pomozite ženama tako da ih odvratite od zlog nauma. Ohrabrite ih i dajte im sve informacije o njihovoj nerođenoj djeci. Uputite ih na ispravna rješenja kad su u nevolji. Upoznajte ih da u svome braku, u slučaju opravdanih razloga, odgovorno primjenjuju humane i prirodne neprokreativne ili prokreativne metode, u vrijeme plodnih dana žene, metode koje ne štete psihičkom ni fizičkom zdravlju supružnika, već su najviše u skladu s dostojanstvom osoba, i vrlo povoljno djeluju na povjerenje, razumijevanje, sreću i radost supružnika, pa i na stabilnost braka i obitelji. Upoznajte mladež sa moralnom neprihvatljivošću i štetnim posljedicama neodgovornih preranih, predbračnih i izvanbračnih spolnih odnosa, kontracepcijskih sredstava, i posebno abortusa, osobito na kasniju neplodnost i druge psihofizičke zdravstvene posljedice. Nikakav vas zakon ne može i ne smije prisiliti da mimo Božjega zakona radite protiv svoje savjesti, protiv ljudskog života i ljudskog dostojanstva, da postanete žrtve zajedno s djetetom, majkom, ocem, i cijelim društvom.

Predlagatelji zakona, pripremajte zakone koji će, u skladu sa ljudskim i narodnim dostojanstvom, omogućiti bračnim parovima i obiteljima da s radošću i ljubavlju očekuju svako svoje dijete i svakog novog člana. Pomozite im da, poštujući bitne moralne vrijednosti ostvare ulogu radi koje postoje.

U Hrvatskoj, hvala Bogu, ima lijep broj hrabrih majki i očeva koji se vole i razumiju međusobno, koji vole život i sve ljude, te slobodno, razumno, svjesno i odgovorno prihvaćaju i rađaju djecu kao najdragocjenije darove i najveće bogatstvo. Njima treba pomoći, jer oni ne rađaju i ne odgajaju djecu samo za sebe, već i za cijeli narod i Domovinu.

Zastupnici u Saboru, shvatite najozbiljnije svoje dužnosti i odgovornosti, u ime svih nas koji smo vas birali. Usvajajte samo one zakonske prijedloge koji će služiti stvarnoj dobrobiti čovjeka, obitelji, hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, koji će podjednako štititi svako ljudsko biće, počevši od začeća, do naravne smrti, koji će braniti i štititi ljudski život, kao temeljno ljudsko pravo iz kojeg proistječu sva ostala prava, i koje ima primat pred svim drugim pravima.

Zakoni ne smiju tolerirati i štititi i dobro i zlo, nego samo dobro, a zabranjivati zlo, kao što i medicina ne smije liječiti i ubijati, nego samo liječiti i štitit ljudski život u cjelokupnom naravnom trajanju. Ako bi bilo zakonski moguće jedno i drugo, sve bi se relativiziralo, nastao bi opći strah i kaos, te više nitko ni u što i nikome ne bi mogao vjerovati, i nigdje biti siguran. Stoga hitno treba ukinuti takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. g., vremena komunizma i nenarodnog režima, te u skladu s Ustavom Republike Hrvatske donijeti zakon o zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, zabrani oduzimanja života nerođenoj djeci, zabrani proizvodnje i distribucije umjetnih abortivnih i kontracepcijskih sredstava, zabrani obesplođivanja i umjetne oplodnje, te zaštiti materinstva i obitelji.

Majke, očevi, liječnici, zastupnici Hrvatskoga sabora, razbudite svoju savjest, mislite na svako začeto dijete radi samog tog djeteta, radi humane etike, radi prava na život, ali i radi svog hrvatskog naroda, kojemu se događa biološka katastrofa!

Shvatimo ozbiljno i odgovorno!

Budimo složni za svoje osobno dobro, dobro svih nas, dobro svoje Domovine i za opće dobro. Razveselimo jedni druge. Prestanimo s nasiljem prema najnemoćnijima i najnedužnijima. Vratimo se Bogu i njegovim zakonima, pa će biti riješeni i svi osobni i opći problemi. Tako će nam i Bog prije pomoći da spasimo i sačuvamo svoju zemlju, te da se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja tisućljetna ognjišta. Počnimo od sebe, molimo se i radimo. Apsolutno poštujmo svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti! Pomozimo ljudima u potrebi. Budimo zahvalni svim dobročiniteljima. Pomozimo obiteljima u nevolji, posebno onima s brojnom djecom i samohranim majkama. Spašavajmo najnemoćnije i najnedužnije - nerođenu djecu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Zagreb, 1. ožujka 2017.

DRUGARICE I DRUGOVI SPREMAN SAM NA JAVNO VJEŠANJE NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA U ZAGREBU!

Nakon što je Autohtona – Hrvatska stranka prava u nedelju održala„ Prisegu domovini i dala podršku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, drugovi i drugarice komunističke partije željni krvi obrušili su se na mene kao divlje zvjeri.

Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić i Ivana Vrdoljaka pišu neke kaznene prijave, SDP saziva tiskovnu konferenciju, Veleposlanstvo SAD–a Baracka Obame piše u ime Donalda Trumpa, Gordan Jandroković u ime HDZ–a, Boris Miletić u ime IDS–a, pojedinci iz nekih pravaških stranaka koji odrađuju posao za „zna se“ također , a da ne govorim o drugaricama i drugovima iz raznih medija. Hrvatska policija ( ? ) od suda traži moju zabranu dolaska na Trg Bana Josipa Jelačića i zabranu dolaska na posao i ulicu u kojoj radim? Sada Hrvatska policija (?) traži načina da mi onemogući egzistenciju. Zar je to demokracija!? Zar nemamo pravo na različito mišljenje? Na različit stav!?

Moram naglasiti da ima časnih i domoljubnih medija kojima skidam kapu, hrvatskim policajcima kao i velikoj većini Hrvatskog naroda koji nam ovih dana u velikom broju daju podršku.

Svi ti komunistički mediji vrše snažan pritisak na Vladu Republike Hrvatske. Drugarice i drugovi svih stranačkih boja Autohtona – Hrvatska stranka prava nije neonacistička i proustaška stranka. Autohtona – Hrvatska stranka prava je domoljubna stranka, stranka branitelja Domovinskog rata. Zar je odavanje vjernosti svojoj domovini mrska ideologija!? Zar je zabranjeno voljeti svoju domovinu!? Zašto Vas smeta pozdrav "Za dom spremni" s kojim su mnogi dali živote u Domovinskom ratu za Hrvatsku!? Zar mislite da ako nema pozdrava, ne će biti obrane Domovine od Vaše nove agresije na Hrvatsku?

Pozivam Hrvatsku Vladu da pokrene proces lustracije u Hrvatskoj? Pozivam Hrvatsku Vladu da javno osudi zvjerstva nad Hrvatskim narodom od strane komunista, da osudi režim Josipa Broza Tita i makne njegovo ime sa Trgova i ulica po Hrvatskoj.

Drugarice i drugovi komunisti!

Drago mi je da ste poludjeli, da Vam je mržnja pomutila pamet, da Vas je naša Prisega domovini i podrška Donaldu Trumpu uzdrmala. Vidim i osječam da bi najsretniji bili da ubijate kao što su to radili Vaši djedovi od Križnih puteva, Jasenovca, Danice, Jazovke, Macelja, Hude jame itd. Pošto se i danas pozdravljate sa „SMRT “ ja sam spreman na javno vješanje na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Autohtona – Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec


Zagreb, 1. ožujka 2017.

Otvoreno pismo Veleposlanstvu SAD–a

Dana 26. veljače 2017. godine, Autohtona – Hrvatska stranka prava na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu organizirala je davanje „ prisege domovini Hrvatskoj“ , polaganje vijenca na grobu Oca domovine dr. Ante Starčevića i davanje podrške američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.

Poštovano Veleposlanstvo SAD–a u Zagrebu,

Autohtona – Hrvatska stranka prava nije neonacistička i proustaška stranka. Autohtona – Hrvatska stranka prava je domoljubna stranka, stranka branitelja Domovinskog rata.
Zar je odavanje vjernosti svojoj domovini mrska ideologija?
Zar je zabranjeno voljeti svoju domovinu!? Našem javnom skupu nazočio je gosp. Alexander Neidlein, Nijemac i dragovoljac Domovinskog rata koji je 1991. godine dragovoljno došao braniti Hrvatsku.
Alexander Neidlein kao pripadnik HOS-a ranjen je u Gospiću. A–HSP poštuje svakog stranca koji je došao braniti našu Hrvatsku.
Alexander Neidlein član je političke stranke NPD koja nije nacistička stranka. NPD je legitimna stranka u Njemačkoj i ima zastupnika u Europskom parlamentu.
U Europskom parlamentu NPD nije nacistička stranka , u Njemačkoj također, ali u Hrvatskoj tako mora biti, jer tako kažu iz komunističke partije koja ima prste i u ovom vašem priopćenju.

Veleposlanstvo SAD–a, kao branitelji u obranu Hrvatske išli smo sa pozdravom ZA DOM SPREMNI!
Zar je zabranjeno braniti svoj dom!?
Zar je zabranjeno braniti svoju domovinu!?

Hrvatskom vladaju 25. godina komunisti, jučer oni, danas preko svojih sinova i unuka? Oni drže u svojim rukama Hrvatske medije, oni su zaštitnici pljačke u Hrvatskoj, oni su doveli da umirovljenici kopaju po smeću, da mladi nemaju budućnost i egzistenciju pa odlaze iz Hrvatske. Preko 3000 tisuće branitelja izvršilo je suicid nad sobom zbog zločinačke politike vladajućih neokomunističkih struktura.
Zar to nije genocidna politika!? Protiv te politike se mi borimo!

U nedelju ponosno smo nosili američki barjak po Zagrebu i time dali podršku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.
Svojim priopćenjem i lažnim navodima stali ste na stranu onih snaga koji pale američke barjake. Stali ste na stranu Sorošove sotonske ideologije, ideologije koja radi protiv Katoličke crkve, koja radi protiv nacionalnih država, koja želi neku multi – kulti zemaljsku kuglu.

Znamo da je ovo priopćenje Veleposlanstva SAD–a napisamo u duhu Baracka Obame, a ne Donalda Trumpa.
Sa dolaskom novog veleposlanika izaslanstvo A–HSP zatražit će prijem, razgovarati i objasniti kakvo je stanje demokracije u Hrvatskoj i kako Soroševa sotona vlada Hrvatskom.
Mi se nikada nećemo odreći našeg domoljubnog pozdrava i stoga Vas pozdravljamo sa našim pozdravom

ZA DOM SPREMNI!

Autohtona – Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec


hrvatskoobrambenostivo.com

Ramo Hrbatović, Heroj i Dragovoljac HOS-a!

Ramo Hrbatović, hrvatski branitelj iz BiH, vukovarski heroj i dragovoljac hrvatskih obrambenih snaga (HOS) kojemu MUP RH nije htio dati hrvatsko državljanstvo i protjerao ga na teritorij entiteta Republike Srpske u BiH. Dobro da ga u ‘RS’ nisu likvidirali, to je sreća.

Ramo je u štafeti smrti iz Vukovara izvukao zapovjednika obrane Milu Dedakovića Jastreba, na fotografiji u Bogdanovcima na prvoj crti obrane, listopad 1991.

Predsjednik Tuđman i kasnije vlade Republike Hrvatske nakon 2000. godine odbili su ovom hrvatskom branitelju dati hrvatsko državljanstvo, jer je musliman iz BiH i bio je član stranke HSP 1861., i MUP ga je nakon godina natezanja uhitio u Zagrebu i protjerao na teritorij tzv. Republike Srpske u Bosni i Hercegovini gdje je preminuo koncem 2015. od muke i jada što ne može živjeti u Hrvatskoj gdje je volio biti u Zagrebu i obožavao i cijenio Dobroslava Paragu, svog moralnog i stvarnog zapovjednika u ratu, i bio je jedan od rijetkih hosovaca koji se svome predsjedniku stavio na raspolaganje za izbore na listi stranke HSP 1861. i sudjelovao u predizbornoj kampanji, što mu je bila po njegovom osobnom svjedočanstvu velika čast u životu, a stranci čast što je takvu ljudinu imala u svojim redovima, jer on je baš bio pošten i dobar čovjek.

Ramo, dosta korpulentan i jak čovjek, od sreće kad je čuo da Paraga ide na izbore i da ga je pozvao da u njima sudjeluje, lupio je šakom o vjetrobransko staklo auta koje je puklo. Taman je htio krenut u lijepljenje plakata. Dobroslav Paraga mu je ipak uspio teškom mukom srediti vojno-invalidsku mirovinu s obzirom da je bio u ratu teško ranjen, a inače bez prihoda u životu, nezaposlen, jer tko je već želio zaposliti Hrvata muslimanske vjeroispovjedi, hrvatskog branitelja dragovoljca, i k tome hosovca koji je Za dom spreman?

Ramo je preminuo 30. 12. 2015. u Tuzli, a da nitko nije znao. Otišao je skromno i u tišini kako je i živio, a ljudima oko sebe puno dao. Svoj život je dao za Hrvatsku.
Neka mu Bog bude milosrdan i podari život vjećni, pokoj mu duši neka bude i svjetlost neka svijetli nad njim!

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE

(Žitnik, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.)

Iz životopisa Starčevićeva roda

U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice…

Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.

Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.

Duh i besjeda pravaškom pokretu

I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora.

Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca Domovine

U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.

Filozof hrvatske narodne svijesti

Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…”

U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”

Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”

Spasio je hrvatstvo

Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći.

Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


OVO JE MOJA OPORUKA

I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba - samo ne u zagrebačkom.

II. Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu, pjevanje, zvonjenje, vience i t.d., ter se moje tielo ima opraviti u prostu nepomazanu drvenu škrinju, pa po jednomu vriednonmu duhovniku rimske crkve, i po njezinu obredu zemlji predati.

III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

IV. Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa mojim imenom i prezimenom, pa godinami, mjeseci i dani narodjenja i smrti moje, grob se ne smi prekopavati, ako bi se dotično groblje kojoj drugoj porabi predalo, moje kosti i drugi ostanci sa pločom imaju se u drugo groblje premjestiti.

V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.

VI. Moj rečeni obćeniti baštinik ne smi moj dom, što mi ga vredniji i bolji diel naroda dao sagraditi najviše nastojanjem mojega i hrvatskoga naroda nada sve gorljiva prijatelja dra. Josipa Franka, nikakovu tečevnu ili spekulativnom družtvu prodati, darovati ili u zakup dati.

VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za hrvatski narod.

VIII. Kad izplati dug, što je sada na mojem domu, ili ako bude moguće, uz odplaćivanje duga toga, svakako za tri godine kon što je taj dug izplaćen, moj će rečeni baštinik imatí izplatiti: društvu Ćirila i Metoda u Istriji jednu tisuću for. (1000 for.), družtvu za izkapanje davnina u Kninu četłri sto for. (400 for.), družtvu za hrvatsku poviest u Splitu dvie sto for. (200 for.).

Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno pomagati.

Ovako smislih, spisah i podpisah za da bude vjerno izvršeno.

U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.

Dr. A. Starčević


KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1942

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!

Juraj JURJEVIĆ


Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)

Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


Razgovor s dr. Markom Veselicom iz veljače 2014. godine:

Nisam nikakvi hrvatski Mandela, nego borac za slobodu hrvatskog naroda!

Dr. Marko Veselica (Glavice kod Sinja, 9. siječnja 1936. - Zagreb, 17. veljače 2017.)

Hrvatski institut za povijest objavio je knjigu 'Sudski progoni dr. Marka Veselice – Dokumenti' u kojoj je obuhvaćeno razdoblje 1972., od uhićenja do podizanja optužnice. Izdavač kani objaviti u nekoliko svezaka cjelokupnu građu u svezi s progonom jednog od najpoznatijih hrvatskih uznika i boraca za nacionalnu slobodu. Tim povodom razgovarali smo s dr. Markom Veselicom, predsjednikom Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma, o aktualnim pitanjima hrvatskog društva.

Što se događa s Hrvatskom?

Držim da je Hrvatska u svestranoj i dubokoj krizi. Kukuriku koalicija s premijerom Zoranom Milanovićem jedna je antidemokratska, nestvaralačka i antihrvatska opcija koja je Hrvatsku dovela u duboku krizu i koja se u svim smjerovima i svakim danom povećava. Potrebne su temeljite, svestrane i učinkovite promjene za spas i prosperitet Republike Hrvatske, opstanak i budućnost hrvatskog naroda.

Je li riješeno hrvatsko pitanje?

Hrvatsko pitanje još nije riješeno iz čitavog niza razloga. Godine 1990. u ustroj hrvatske države došao je čitav niz osoba, prije svega obavještajaca, koji su dali jedinstvene informacije Tuđmanu o projektu velikosrpske genocidne politike na Hrvatsku, a s druge strane u okviru toga ubacio se dio osoba koji je radio temeljito i konkretno protiv novostvorene demokratske Hrvatske. Isto tako, vladajuća skupina sve poduzima da uspostavi dobre odnose sa Srbijom kako bi se po njezinim željama povukla optužnica za genocid.

Time bi se amnestirala Srbija koja je bila ključni nositelj projekta uništavanja hrvatskog naroda na velikom dijelu prostora Hrvatske i BiH. Vanjska se politika sve više orijentira na Veliku Britaniju koja je tijekom Domovinskog rata, ako se izuzme zauzimanje Margaret Thatcher, bila tajno i javno na strani Slobodana Miloševića. Pritom se ne uvažava one države koje su pomagale i doprinijele priznanju Hrvatske.

Nadalje, postojeća vlast malo je toga konkretnog napravila u iskorištavanju europskih financijskih fondova za razvoj gospodarstva i ukupnog života u Hrvatskoj. Ljudi se pitaju, po čemu se to može reći da smo u Europskoj uniji. Da hrvatsko pitanje nije riješeno svjedoči vojska nezaposlenih, uskoro će dosegnuti 400.000. Ako se tome pribroje opasan trend gubitka radnih mjesta, nagli rast siromaštva i demografska kriza, možemo čak govoriti o degradaciji pobjede u Domovinskom ratu.

Hrvatima danas preostaje jedino iseljavati se

Aktualni događaji u BiH upozoravaju i na hrvatsko pitanje u toj državi...

U BiH je hrvatsko pitanje do kraja neriješeno. Za to golemu odgovornost snosi hrvatska politika koja gotovo nije ništa konkretno učinila za opstanak i budućnost hrvatskog naroda u BiH. Od 1990. broj Hrvata je s 800.000 pao na 500.000. S jedne strane imamo Republiku Srpsku - stvorenu na etničkom čišćenju i velikosrpskom projektu razaranja BiH – zapravo nastalu na genocidu, a s druge strane Bošnjaci u Federaciji BiH ne žele da Hrvati ostvare svoj identitet i položaj ravnopravnog naroda u okviru Federacije. Uslijed svih tih negativnih procesa, Hrvatima ne preostaje nego iseljavati se u Hrvatsku i zapadnoeuropske zemlje, te Kanadu, SAD i Australiju.

Pratite li prosvjede u Federaciji BiH. Mogu li se preliti u Hrvatsku?

Ako se stvari ne počnu rješavati, sve je moguće. Sindikalne središnjice vrlo su kritične prema hrvatskoj vlasti. Ne znam koliko ih vlast ozbiljno shvaća. Ali, ako ne dođe do zaokreta, kočnice će popustiti. Hrvatska je u teškom položaju. Preokret je teško očekivati s ovom vladajućom garniturom. Bošnjaci se čudno ponašaju prema hrvatskom narodu u Federaciji. Ruše institucije koje su jamčile ostatak konstitutivnosti hrvatskom narodu. Po svemu, bore se za unitarnu Federaciju. Pritom ne dovode u pitanje Republiku Srpsku koja je stvorena na genocidu. Srbi su dobili pola teritorija u BiH, a ima ih manje od jedne trećine. Hrvatski je narod, prema tome, u najtežem položaju. Treba radikalnije otvoriti hrvatsko pitanje u BiH u svrhu ostvarivanja pune ravnopravnosti hrvatskog naroda. BiH će u protivnom postati najteže pitanje EU.

Što je činiti da Hrvatska ne postane iluzija?

Mora se stvoriti preporodno ozračje. Treba na političku scenu dovesti preporodnu političku opciju koja će biti dovoljno hrabra da ponudi strategiju spasa hrvatskog naroda te da spriječi pretvaranje Republike Hrvatske u koloniju Europske unije.

Kako ocjenjujete aktualno hrvatsko vodstvo?

U postojećem vodstvu nema dovoljno kreativnih ljudi i visoko nacionalno osviještenih osoba. Sve je to jedan blijedi i državnički neprepoznatljiv prosjek. Ne vidim osobu koja bi mogla ponuditi narodu jednu plodonosnu u konkretnu strategiju za spas u sadašnjosti i doglednoj budućnosti.

A aktualni predsjednik...

Predsjednika Ivu Josipovića smatram nekompetentnom i nacionalno neprofiliranom osobom koja ne nudi plodonosna rješenja o glavnim problemima društva i o međunarodnom položaju države. Kakav je to državnik koji nema u rukama kormilo? Nije zaslužio drugi mandat. Njegovo nesnalaženje u socijalnoj i gospodarskoj krizi je jednostavno neobjašnjivo. Brod se nalazi u oluji, a on se ponaša kao da je na svečanosti.

Što reći o njegovu nastojanju oko povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije, zatim o izjavi o krivnji za rat u BiH, izjavi o ustaškoj guji u izraelskom Knessetu...? Sve je to izvan realnosti, stavovi i pogledi koji nisu izraz stanja i narodne volje. Povlačenje tužbe za genocid pravno i povijesno je neprihvatljivo. Osim toga, što bi to značilo politički kada se aktualni srbijanski predsjednik ne ustručava izjaviti da je Vukovar srpski grad i praktično ne odustaje od projekta stvaranja Velike Srbije.

Nedostaje jaka osobnost

Imate li ipak ikakvo povjerenje u premijera?

Posljednji istupi premijera Milanovića u svezi s pravosuđem moraju svakoga pristašu pravne države zabrinuti. Ti stavovi koji dolaze od premijera ili iz njegove blizine,odnosno od neimenovanih vladinih izvora, neprihvatljivi su i prijetnja nezavisnosti sudova. Slobodno i odgovorno sudstvo temeljna je komponenta prave države, koja je opet temelj gospodarskog razvoja i društva u cjelini.

Političke igre u svrhu sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača bile su neprihvatljive jer se preko toga željelo spriječiti otvaranje pitanja o represivnoj prošlosti komunističkog režima, posebno o masovnim zločinima koji su počinjeni nad pripadnicima hrvatskog naroda od 1945. do 1990. U tom razdoblju ubijeno je više Hrvata nego tijekom Drugoga svjetskog rata. Isticanje antifašizma kao spasonosne formule za hrvatski narod u pravilu ima za posljedicu da se svaka plodonosna nacionalna ideja proglašava fašističkom. Istodobno jugoslavenski i velikosrpski teror nad hrvatskim narodom ne želi se analizirati i objektivno valorizirati.

Nema na političkoj sceni ni intelektualnog zamaha....

Veliki broj hrvatskih intelektualca je pasivan i nepovezan. Bit će potrebno da se ta pasivna inteligencija, okrenuta često svojim probitcima, probudi i ponudi opcije spasa. Nema ni onih koji bi se htjeli plodonosno žrtvovati za spas i prosperitet novih generacija, radnika i seljaka. Možda će nove generacije stvoriti takve jake osobnosti jer one otvaraju horizonte slobode.

Prije četrdeset godina Matica hrvatska je bila svjetionik ...

Istina, Matica hrvatska nije dovoljno prepoznatljiva u suvremenim političkim, gospodarskim i kulturnim tijekovima. Ne čujemo za njezine inicijative. Trebala bi dati svoj prilog razbijanju blokade koju je uspostavila vlast. To može samo s dobrim prijedlozima kakvih nije nedostajalo prije više od četiri desetljeća. Matica je bila središte kulturnog i političkog života. Sada se bavi vrijednim poslom - izdavaštvom, ali ne ide dalje od toga.

Imate li dojam da se značenje Hrvatskog proljeća politički želi zanemariti?

Ne posvećuje se dovoljno pozornosti tematskom i svestranom istraživanju Hrvatskog proljeća čiji su akteri politički bili eliminirani i na montiranim političkim procesima sudski drastično kažnjeni, proganjani i zatvarani u najgorim uvjetima. Hrvatsko je proljeće bila investicija u sve što se dogodilo 1990., jer su njegovi nositelji i vodeći politički uznici bili glavni kreatori stvaranja demokratskih stranaka, slobodnih izbora i, konačno, obrane Hrvatske od srpske agresije.

Taj fenomen trebao bi biti predmet povijesne analize vodećih hrvatskih znanstvenih institucija, prije svega Hrvatskoga instituta za povijest, koji je prvom knjigom o mojem sudskom progonu krenuo u taj posao. No, naglašavam, to bi trebao biti širi multidisciplinarni projekt u okviru različitih hrvatskih znanstvenih institucija.

Postojao je plan da me se likvidira

Ta tematika je izmakla i širem umjetničkom izričaju, posebno komunistički zatvori koje je Gotovac nazivao - smetlištima za ljude...

Ti zatvori bili su nešto odurno, zapravo antiljudski instrument uništavanja onog najboljeg u hrvatskom narodu. Uglavnom su bili u srpskim rukama. Stara Gradiška imale je više od 90 posto zatvorskog kadra srpske nacionalnosti. Kroz te zatvore je od 1945. do 1990. prošlo oko 96.000 zatvorenika od kojih jedna trećina političkih zatvorenika koji su mučeni i terorizirani na užasan način, neki tajno i ubijeni.

Je li to i Vama prijetilo?

Plan je bio da me se tajno ubije. Zato je bio izabran poznati kriminalac Vinko Pintarić. Jedan od referenata u Staroj Gradiški to je kasnije razotkrio. Spasilo me što su se za mene zauzeli poznati državnici Margaret Thatcher, Jacques Chirac, Olaf Palme i Ivan Pavao II., te što me Amnesty International proglasio zatvorenikom savjesti planete. Kako su zatvorenici korišteni za likvidacije, govori podatak da su tri brigadira, koja su radila s mnom u tapetariji, ubila devet ljudi, od kojih dvije žene u drugom stanju. Zato su dobivali odmor. To nije bilo ni u staljinističkim zatvorima.

Što je s dokumentarnim filmom koji se počeo snimati o Vama?

Stoji nedovršen. Materijal je uglavnom snimljen i sada bi ga trebalo dovršiti, ali zato nema novca. Valjda će se iznaći potrebna sredstva. To bi bio pravi prilog o psihocidu i Mandelahomocidu kojem su bili izvrgnuti politički zatvorenici koji su željeli hrvatsku državu.

Često Vas se naziva hrvatskim Mandelom. Prihvaćate li takvo određenje?

Prvi put to jasno i glasno kažem: ne prihvaćam takav naziv. Nisam nikakvi hrvatski Mandela, nego borac za slobodu hrvatskog naroda. Mandela je osobnost za sebe, ja sam na svoj način opet zaseban i neponovljiv. Borio sam se za hrvatska nacionalna prava mirnim sredstvima bez uporabe nasilja. Nikada nisam ni pomišljao da se oružjem može stvoriti hrvatska država, nego pregovorima i na miroljubiv način.

To je bila orijentacija svih protagonista Hrvatskog proljeća. No kad su JNA i Srbija izvršile agresiju, počeli rušiti gradove, ubijati starce, žene i djecu, hrvatski narod bio se prisiljen braniti. Nijednom narodu ne može se oduzeti pravo na obranu, pa i oružanu kad je izvrgnut agresiji.

Nužne su duboke promjene

Gdje nas vodi ova spirala zaduživanja?

Sve je to posljedica činjenice što Hrvatska nema svoju razvojnu politiku. Financijski i bankarski sustav nije u funkciji razvoja. Sanirali smo banke, a onda ih prodali strancima. Došli smo u poziciju dužničkog ropstva. Kako ćemo iz njega izići ako banke nisu u funkciji razvoja gospodarstva? Industrija je ispod razine 80-tih godina. Nije došlo do promjene ukupne gospodarske strukture. Svijet nam je tehnološki pobjegao.

Trebaju korjenite promjene, a to ne mogu ljudi koji su nas doveli do toga. Oporba bi trebala biti prepoznatljivija i kreativnija. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko trebao bi uključiti u rad stranke puno više kvalitetnijih snaga i dati im mogućnost slobodnog djelovanja, kako na političkoj, tako i gospodarskoj sceni. HDZ je najbolje organizirana oporbena stranka. Od nje se stoga više i očekuje. Ne treba se bojati zdrave konkurencije. To je upravo bit i snaga koju otvara višestranački sustav.

U medijima se spominju kao potencijali kandidati za mjesto predsjednika Kolinda Grabar Kitarović i Željko Reiner... Što mislite o tim prijedlozima?

Po mojem mišljenju, oboje je kompetentno i kvalitetno. Imaju šanse i mogu se suprotstaviti Ivi Josipoviću, unatoč monopolu koji ima u medijima. Josipović je neprepoznatljiv u glavnim problemima društva. Potrebna je promjena,ne samo na čelnom mjestu države, nego i sastava Hrvatskog sabora i Vlade. Trebaju nam duboke promjene i novi kompetentni mladi ljudi.

Tri godine nisu dali ni kunu Hrvatskom društvu političkih zatvorenika - žrtava komunizma!

Kako gledate na ideju da se Stara Gradiška pretvori u memorijalni centar žrtava totalitarizama?

To bi bila dobra stvar, da se restaurira ta razvalina, posebno ako bi se pokazala zasad vješto zastrta istina i prošlost komunističkog i velikosrpskog terora. Stara Gradiška je funkcionirala u dugom razdoblju, punih 45 godina, kao jedan od glavnih zatvora u kojem se režim iživljavao na političkim zatvorenicima, a naročito na onima koji su se borili za hrvatski narod i državu. Broj progonjenih Hrvata u vrijeme komunizma jedan je od najvećih u svijetu, a izbjegava se to pokazati i glasno reći.

Na tako nešto nas obvezuje rezolucija Europskog parlamenta o osudi žrtava komunizma iz 2006. S tim u svezi, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bilo je poslalo predstavnicima vlasti pismo. Donesena je u Hrvatskom saboru Deklaracija o osudi zločina komunizma, ali od toga se nije daleko odmaklo. Na naše pismo, u kojem tražimo lustraciju, nikada nisu odgovorili. Na sve načine preskaču se komunistički zločini nad hrvatskim narodom. Raščišćavanje prošlosti oni nazivaju revizionizmom i neoustaškim pokušajima. Nikada nisam bio na ustaškim pozicijama niti bi ih kao takve prihvatio.

Kako radi Društvo na čijem ste čelu?

Vrlo teško. Tri godine nismo dobili ni kune. Uspijemo skupiti nešto novca od sponzora, ali to je nedovoljno za ozbiljan rad. Sve ostale udruge dobile su 1,700.000.000 kuna. Daju svima, a nama ne mogu dati za osnovne troškove. Bez obzira koliko se pozivali na štednju, to puno govori o karakteru aktualne vlasti. Na sve načine sprječavanju istraživanje istine o stradanju Hrvata. Bez analize prošlosti ,koja nas stalno vuče nazad kao nekakav vrtlog, ne možemo dalje. (Hrvatski tjednik, veljača 2014.)

Marko Curać


GENERAL JELIĆ O NEPROCESUIRANJU ZLOČINA ARMIJE BIH NAD HRVATIMA

Gostujući u emisiji Bujica (13.2.2017.) general Mijo Jelić, govorio je najviše o zločinima tzv. “Armije BiH” nad Hrvatima:

– Ne postoji općina u Bosni i Hercegovini gdje je bilo sukoba između HVO-a i Armije BiH, a da nije počinjen zločin nad Hrvatima. Ubijen je 1051 civil, od toga 121 dijete! Sve nakon prestanka borbenih djelovanja! Ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO-a. Te žrtve nitko ne spominje, a zločinci koji su to počinili uglavnom nisu procesuirani.

U emotivnom istupu u emisiji, Jelić je potanko naveo sve zločine dajući preciznu dijagnozu o uzrocima hrvatko bošnjačkog sukoba:

„Cijelu večer bih mogao nabrajati zločine nad Hrvatima, koje više nitko ne spominje i koji se ne procesuiraju, ali ću istaknuti samo neke… Prvi se zločin dogodio u dolini Lašve 26. siječnja 1993. godine dok još nije bilo otvorenog sukoba između Armije BiH i HVO-a. Na granici općina Zenica i Busovača, dva mala hrvatska sela Dusina i Gusti Grab napale su postrojbe 7. muslimanske brigade, predvođene postrojbom El Mudžahid, sela su spalili, razorili, a na monstruozan način ubili su 17 civila i vojnika. Zapovjedniku HVO-a u selu Dusina Zvonku Rajiću izvadili su srce! To su učinili za primjer ostalim Hrvatima da vide kako će s njima postupati… ”

Jelić nastavlja:

“16. travnja iste godine u Općini Konjic, selu Trusini, na isti dan kada su se dogodili Ahmići za koje zna cijeli svijet, ubijeno je na monstruozan način 15 hrvatskih civila i 7 zarobljenih pripadnika HVO-a. 08. lipnja iste godine u napadu Armije BiH na Općinu Travnik, u jednom danu je ubijeno 92 Hrvata, od toga 68 civila i 24 zarobljenih vojnika HVO-a. U selima Maljina i Bikoši na monstruozan način, ritualnim odsijecanjem glava ubijeno je 36 Hrvata! U Općini Jablanica, selo Doljani, 29. srpnja 1993. postrojbe Armije BiH su nakon prestanka borbenih djelovanja, na monstruozan način ubili 39 Hrvata, civila i pripadnika HVO-a.”

Ipak, najviše je zločina počinjeno nad Hrvatima u Središnjoj Bosni:

“Nakon što je u lipnju 1993. godine Armija BiH etnički očistila i spalila hrvatska sela u Općini Kakanj, dogodilo se na desetke zločina, a ja ću istaknuti samo jedan; iz grupe civila izdvojeno je njih 14 iz sela Kovači. Ti su ljudi strijeljani, a majka Anica Jurić je ostala u tom trenutku bez muža, tri sina i nevjeste.”

Jelić je objasnio i okolnosti poznatog zločina u Grabovici:

“8. na 9. rujna 1993. godine u Općini Jablanica, selu Grabovica, gdje nije bilo borbenih djelovanja, postrojba Armije BiH nakon povratka s terena gdje su doživjeli poraz od HVO-a, pogubila je za odmazdu 32 hrvatska civila, gdje je najmlađe dijete imalo 4 godine, a najstariji bračni par Zadro 85, 86 godina! 14. rujna 1993. u Općini Rama, selu Uzdol, također izvan borbenih djelovanja, postrojbe Armije BiH su pogubile 29 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a. U Općini Bugojno, nakon prestanka borbenih djelovanja, nakon što su Hrvati protjerani, ubijeno je 67 civila, a 16 ih se smatra nestalima. Pričamo samo o civilima… Križančevo selo – 22. prosinca 1993. godine – na monstruozan način Armija BiH ubija 74 Hrvata… Mogli bi o ovim zločinima pričati cijelu noć,” potresno iznosi Jelić i zaključuje: „Oni uglavnom nisu procesuirani, a ako jesu, procesuirani su po individualnoj odgovornosti.

Ni u jednoj optužnici ne spominje se Armija BiH! Ne postoji niti jedan visoki časnik Armije BiH, a kamo li general da je protiv njega podignuta optužnica za zločine nad Hrvatima u BiH.”


Zašto se skrivaju prozirne udbaške sotonarije Stipe Mesića!?

Drage Hrvatice i Hrvati, dok sam razmišljala o pisanju ovoga teksta, gledala sam i slušala posebno sjajnu TV-emisiju "Bujica", u ponedjeljak, 13. veljače 2017. godine, u kojoj je bio gost umirovljeni najmlađi general HVO-a Zlatan Mijo Jelić (45) iz Širokoga Brijega, optužen od strane tužiteljstva BiH da je, kao zapovjednik I djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te Lake jurišne bojne Vojne policije, od svibnja 1993. godine do ožujka 1994. odgovoran za ratne zločine nad civilnim bošnjačko muslimanskim stanovništvom u Mostaru.

Pored mnogih drugih optuženih i uhićenih zapovjednika i vojnika HVO-a, njega se tretira kao da je u bijegu i za njim će biti raspisana međunarodna tjeralica, dok je on još na slobodi u Republici Hrvatskoj, gdje u više gradova održava predavanja. Ako slučajno niste gledali tu izvanrednu emisiju, svakako je pogledajte na Youtubeu i poslušajte istinu o nepravdama prema najstarijem i temeljnom hrvatskome narodu u svojoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.

Razmišljajući ujedno o temi rečenoj u naslovu, u duhu mi odjekuju davne riječi našega sveca, humanista i domoljuba, mučenika zločinačkog komunističkoga sustava, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca: "Hrvatska je žrtva velikih zala", što, zaista, kontinuirano vidimo i proživljavamo.

Tako razmišljam i o Mesićevim sotonarijama protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države cijeloga njegova života, pa tako i u vrijeme obnavljanja hrvatske države, demokratske Republike Hrvatske, od 1990. godine na dalje. Povod moga intenzivnog razmišljanja je snimka njegova ustašovanja u Novskoj početkom 1992. godine, prikazana u emisiji "Bujica" 23. siječnja 2017. godine. Kao što znamo, dosta se o tome pisalo i govorilo, osim na društvenim mrežama i u glavnim pisanim i elektronskim medijima. Interesantno da njemu, kao velikom etabliranom takozvanom antifašistu i njegovim istoznačnim sudrugovima, nimalo ne smeta njegovo ustašovanje toga puta, kao ni ranije i kasnije, u više navrata i više nastupa sa takvim sadržajima, pa ni pjevanje čisto ustaških pjesama. Nije im čak bitno ni što je dotični drug bio počasni predsjednik njihova SAB-a. To ne smeta, kao što vidimo, ni velikome korifeju takozvanog antifašizma, Slavku Goldsteinu, ni Ognjenu Krausu, ni velikome lovcu na naciste Efraimu Zuroffu, pa ni četničkoj eliti na vlasti u Republici Srbiji. Ne smeta ni SDP-ovcima u Republici Hrvatskoj, pa ni Nenadu Staziću, koji je tako zdušno napadao Zlatka Hasanbegovića zbog navodno ustaške kape, a kada se utvrdilo da to nije bila ustaška kapa, nego HOS-ovska iz Domovinskog rata, onda je rekao da nije važno kakva je kapa, nego kakva je glava ispod kape.

U slučaju Stjepana Mesića i njegova ustašovanja, vidi se da oni, svi nabrojani, dobro znaju kakva je Mesićeva glava i cijela njegova duhovna i mentalna konstrukcija, do posljednjega atoma, pa im je jasno zašto se on tako ponašao.
No, interesantno je da ni prosječni Hrvati i Hrvatice to baš sasvim ne shvaćaju, što nije ni čudo, ako nisu baš svi dobro pratili i dubinski sudjelovali u svemu što se događalo posljednjih desetljeća naše povijesti.
Čudno je da ni veliki kolumnisti, neprikosnoveni "pametnjakovići", poput Milana Ivkošića, Nine Raspudića, Milana Jajčinovića, Zvonimira Despota, Ivana Hrstića i sličnih, tobože desnih novinara, nikako ne mogu rastumačiti Mesićevo ponašanje.
Ne vjerujem da oni to ne shvaćaju, nego je to sigurno vrsta politike uredništva Večernjeg lista i drugih da nije politički korektno reći hrvatskome narodu pravu istinu, a nije ni oportuno za njihove džepove.
Hrvatskome narodu se, kao što vidimo, sustavno uskraćuje temeljno ljudsko pravo na istinu o svojoj prošlosti, a politički je korektno da se održavaju svi monstruozni mitovi i laži o zločinačkom i genocidnom hrvatskome narodu, kako bi imao stalnu hipoteku krivnje i kako bi mu se nametao osjećaj da uvijek treba biti drastično kažnjen za svaku slobodoljubivu misao i pokušaj ostvarenja svoje slobodne i samostalne ili bilo kakve hrvatske države.

Padaju mi na pamet riječi hrvatskoga prijatelja Antona Ireka, Amerikanca židovskog porijekla, koje nikada ne mogu zaboraviti, a koji je krajem 1991. i početkom 1992. godine bio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama "Bedema ljubavi". Štrajkao je i glađu kako bi potaknuo Sjedinjene Američke Države da priznaju samostalnu demokratsku hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku. Meni je osobno tada govorio: "Nitko na svijetu nema takve neprijatelje kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali i oblatili u svijetu, tako da, na temelju tih laži, jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate nego Nijemce." Tako se i u vrijeme tih Mesićevih nastupa vodio specijalni podzemni rat protiv hrvatske samostalnosti. U tome, naravno, nije sudjelovao samo Stjepan Mesić, nego i puno drugih, koji su se priključili dr. Tuđmanu i tobože radili na stvaranju hrvatske države.

Što se tiče samoga Mesića, nije nikakvo čudo da je uvijek djelovao protiv hrvatskoga naroda i hrvatskih nacionalnih interesa.
Znamo da mu je otac bio poznati partizanski zločinac Josip Mesić, zvani "Josa Tovarišč", zloglasni poslijeratni egzekutor iz 1945. godine, u vrijeme genocida nad svim Hrvatima koji nisu bili na strani partizana i komunizma i koji su svi bili "narodni neprijatelji", na području Orahovice i cijele Osječke oblasti.
U samoj Orahovici otkriveno je masovno grobište sa 74 masakrirane žrtve civila, među kojima je bilo i maloljetnika, kao, naravno, i druga masovna grobišta u svim hrvatskim mjestima.
Znamo i da je Stipe Mesić osobno svojevremeno govorio za beogradski list "Duga" da je, kao desetogodišnjak, na bojištu pretraživao džepove ubijenih ustaša, te uzimao novac, prstenje, satove i slične vrijednosti.
Znamo da je kao student, sa 22 godine, 12. rujna 1956, dragovoljno postao suradnik našičke Udbe, i to, kako piše u dotičnom dokumentu, "na patriotskoj osnovi i sa velikom voljom".
Također je poznato kako je i u Saboru SR Hrvatske, 1967. godine, osuđivao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, te tražio oštro kažnjavanje potpisnika.
U vrijeme Hrvatskoga proljeća, po zadatku, i on postaje nacionalist, te je 1975. godine čak tobože i osuđen na 22 mjeseca robije u Staroj Gradišci, gdje je do puštanja izdržao 11 mjeseci, a u zatvoru cinkario osuđene hrvatske domoljube.
Od 1990. poznato je što je sve činio uz dr. Tuđmana kao veliki HDZ-ovac, te, jedno vrijeme, i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pa zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ, i to u vrijeme najžešćih napada na Vukovar. Opet se vraća u Hrvatsku i postaje Predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora, a sve je vrijeme i doušnik Beograda.
Postoje indicije da je znao i za napad na Banske dvore, 7. listopada 1991. godine. Sam je, neposredno prije napada, kao slučajno, izašao iz te prostorije, a za njim instinktivno i predsjednik Tuđman, što mu je spasilo život.

U to vrijeme on, kao veliki dužnosnik Republike Hrvatske i član HDZ-a, naveliko ustašuje, onako kao što se vidi na snimkama. To ne radi samo on, nego i drugi po zadatku Udbe i Beograda, kao prethodno general JNA Martin Špegelj, koji je kao prešao na Tuđmanovu stranu, pa čak bio jedno vrijeme i ministar obrane Republike Hrvatske, a koji sudjeluje u tajnome snimanju filma u kojem govori, kao tobože isto veliki ustaša, da treba ubijati žene i djecu jugoslavenskih oficira u Republici Hrvatskoj. Taj film ubrzo prenose beogradski mediji, kao dokaz što govori visoki dužnosnik samostalne hrvatske države. Martin Špegelj je umro 2014. godine i nikada ga nitko nije napadao zbog poticanja na ratne zločine, a slavljen je kao general Hrvatske vojske.

Također, u to vrijeme se pojavljuje i veliki, tobože domoljubni list "Slobodni tjednik" Marinka Božića, sa najekstremnijim ustašovanjem, a glavni pomoćnik Marinku Božiću bio je također zavrbovani udbaš Ivan Zvonimir Čičak, za kojeg znamo kako se, kao predsjednik HHO-a, ponašao prema Carli del Ponte i izmišljao optužbe protiv hrvatskih generala u Haagu.

Poznato je da je iza toga "Slobodnoga tjednika" stajao veliki novac splitskog i za cijelu Dalmaciju vrhunskog udbaša Marka Roglića, strica današnjega hrvatskog tajkuna milijardera Branka Roglića, koji je prijatelj Ive Josipovića i Stipe Mesića, a koji također jako simpatizira Most.

Te 1990, u rujnu, Marinko Božić i Ivan Zvonimir Čičak odlaze u Široki Brijeg i tamo postrojavaju takozvani Hrvatski domoljubni odred od 20-ak mladića u crnim odorama i dignutih ruku na ustaški pozdrav. To se sve snima i pojavljuje u Slobodnome tjedniku, što odmah prenosi Beograd.

Tako se i Mesićevo ustašovanje u Novskoj, u siječnju 1992. godine, na snimci prikazanoj u "Bujici", događa u podrumu, gdje se sastaje civilni stožer obrane Novske i gdje se ljudi sklanjaju od agresorskih granata i gdje zbrinjavaju ranjenike. Mesić, kao visoki dužnosnik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatskog državnog sabora, umjesto da tajno planira obranu od agresije, ničim izazvan, u opuštenoj atmosferi, hvali Artukovića, brani Jasenovac i ustašuje, a pobrinuo se da to bude i "tajno" snimljeno.

Dakle, kad sve to uzmemo u obzir, i vrijeme kada se to zbivalo, eto prave promidžbe u Beogradu za cijeli svijet kako najviši dužnosnici Republike Hrvatske stvaraju ustašku državu, koja je već toliko oklevetana da svakome mora biti jasno kako su Srbi ponovno strašno ugroženi i kako oni moraju stvarati svoje obrambene četničke odrede u Srbiji, što čine Drašković, Šešelj, Arkan i drugi, kao i stvarati slične odrede u Republici Hrvatskoj, i kako svi, pa i jugoslavenska armija, moraju braniti Srbe od pokolja povampirenih ustaša.

Također i s obzirom na sve što je Mesić dalje činio, kao primjerice pokušaj državnog udara 1994. godine, te, na žalost, kao predsjednik Republike Hrvatske u dva navrata, od 2000. do 2010, svakome normalnom Hrvatu i Hrvatici bi trebalo biti jasno neprijateljsko i veleizdajničko djelo Stjepana Mesića i svih njemu sličnih.

dr. Ružica Ćavar


Stepinčevo, 10.2.2017.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem.

Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći.

Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.

Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su njegovom beatifikacijom 1998. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

Grob njegov bit će slavan

OVJENČAN đerdanima
i smaragdnim tropletnim krunama
cvast će grob pravednika
razorene crkve zemlje.
Čovječanska rijeka suza
ispod vodotočnih oblačnih trepavica
presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja
minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.
Trobojna barka sunca nebom će da plovi,
a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

" Prekrštavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

" Zločin" - vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?
Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.
Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate **

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."


Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

Mate Kovačević


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72

NEZNANI GROB

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Silvije Strahimir Kranjčević


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege.
Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci.
Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine.
To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Podsjetnik: Ustaška mladež, 15. X. 42.

O naravi ustaštva

Narav ustaštva različna je od naravi stranaka. Stranke se rađaju iz suprotnosti dnevnih protuslovnih čarkanja, gdje se ljudi često puta zaintače na nuzgrednim distinkcijama. Ustaški pokret je po svojoj dinamičnoj snazi elementaran i iskonski, te je kao orkan zameo i bezpredmetnim učinio beskonačna pravdanja.

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je hrvatska pravda. Ta je pravda stoljećima zaturivana. Danas se pojavila s neumitnim znakovima: vagom koja mjeri hrvatskom mjerom i mačem koji utvrđuje pravdu ustaškom odlučnošću.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Ustaštvo je toliko nesvakidašnja pojava, da svaki iole objektivan čovjek mora — kao putnik, koga zapanji veličanstvenost gotske katedrale nekog grada — zastati pred njegovom idejnom konstrukcijom. Tko postane ustaša, ako je savjestan, ne može nikad reći, da je dostatno i savršeno izvršio zahtjeve, koje ustaštvo postavlja. Toliko je naime visok i nadprosječan idealni, moralno i nacionalno, lik Hrvata-viteza, ustaše.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako građanin neopravdano krivi ustaštvo za smanjen obrok kruha, onda se sam otkriva, da ne može — mimo časovitu udobnost — težiti za ostvarenjem povjesnih svjetlih istina; ustaštvo je slično ognju iz mistične priče, koje gori nad barom u noći.

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako ga bogataši ne vole, znak je, da je raslina poštenog porijetla i upućuje na ustašku bezkompromisnu borbu za društvovnu pravdu.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je iznad svakidašnjice. Ono je izraslo iz povijesti kao dijete povjesne pravde i sredstvo povjesne Nemeze. Prodire u budućnost osvajajući je.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

Niko Zekanović


SVOJOM ŠUTNJOM, HRVATSKE VLASTI POKUŠAVAJU HRVATSKOM NARODU ODUZETI PRAVO NA NAPLATU RATNE ODŠTETE OD REPUBLIKE SRBIJE

„Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog Sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu“.

Zborio je tako u studenom 2012. godine, tadašnji međunarodni tajnik HDZ-a i današnji ministar vanjskih poslova gospodin Davor Stier dok je kao dio oporbe dokazivao našu žalosnu Hrvatsku svakodnevicu, „ulizivanja i podilaženja“ biračima.

Podsjetimo se da SR Njemačka i danas otplaćuje ratnu odštetu Državama protiv kojih je ratovala i na koje je izvršila agresiju. Podsjetimo se da i danas plaća mirovine i naknade ljudima koji su bili zatočeni u logorima i koji su preživjeli stradavanja od Njemačkih vojnika.

U međuvremenu, Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom:

– da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju
– da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga

Davor Stier, nažalost danas kao ministar vanjskih poslova čija bi funkcija u Državi morala biti i pokretanje tog pitanja, naglo gubi pamćenje po pitanju naplate ratne odštete od Srbije, ali i ono puno bitnije, zanemaruje dobrobit svog Hrvatskog naroda i RH u cjelini slušajući naredbe svojih Europskih „vazala“.

Što su prave činjenice!

Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991–1995. godine, pretrpjela velike ljudske gubitke, stradanja branitelja i stanovništva te ogromne materijalne štete, a što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća. Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete, 2006. godine, napravili su opsežan dokument sa točnim izračunom počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama.

Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura.

I dok projugoslavenske udruge uz ideološke partnere u SDP-u i SDSS-u osporavaju tu naplatu, dok razni hrvatski dužnosnici kao što su akademik Željko Reiner, bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač izbjegavaju tu temu, Hrvatski narod voljom svojih vladara i na štetu vlastitog gospodarskog i ekonomskog boljitka vraća pobunjenim Srbima stanove, mirovine i niz drugih prava za koja su bili zakinuti dok su svoje puške imali okrenute prema Hrvatskoj opstojnosti, stvarajući iluziju koju srpski pobunjenici debelo naplaćuju… „da je Hrvatski narod bio agresori u obrani svoje vlastite zemlje“.

Značajno je u tom kontekstu spomenuti i sastanak braniteljskih udruga sa ministrom pravosuđa Antom Šprljom, 2016. godine u Ministarstvu hrvatskih branitelja, gdje je jedna od točaka zahtjeva pri otvaranju poglavlja 23. i 24., bila i naplata ratne odštete od strane Srbije, a koja je na neobjašnjiv način u prepisci nestala iz točaka zahtjeva.

Što bi naplata ratne odštete od Srbije značila za Hrvatsku budućnost?

Nedavno je spomenuto da je vanjski dug RH 47,2 milijarde eura i uzmemo li u obzir da je ukupni zbroj ratne štete oko 43,5 milijarde eura, nije teško zaključiti da bi se od Hrvatske stvorila zemlja budućnosti i blagostanja za Hrvatsku djecu i Hrvatski narod za što su se branitelji borili i ginuli. Mirovine hrvatskih stradalnika više ne bi bile teret i trošak Državnog proračuna RH, već bi trošak za iste snosili oni zbog čije je agresije i došlo do stradavanja i umirovljenja djela Hrvatskih građana koji su branili svoj dom .

Nažalost, Vlada šutnjom i medijskom blokadom sakriva tu činjenicu pred vlastitim narodom. Ne želi blokirati pregovore EU sa Srbijom dok se ne riješi pitanje ratne odštete, a misao o boljoj Hrvatskoj ostavlja samo kao san svakog poštenog Hrvatskog građana. Koliko god se mi nadali boljim vremenima, našu Vladu brine jedino mišljenje i zadnja riječ koju imaju europski birokrati i „prijatelji“ srbi koji im osiguravaju stabilnu vlast.

Narodu kojeg gazi i uništava vlastita Vlada, za boljitak i prosperitet naše djece i Hrvatske opstojnosti ostaje samo jedinstvo i svijest iskazana u Domovinskom ratu, kako bi referendumom stali u obranu svojih nacionalnih interesa i rekli „NE“ ulasku Republika Srbije u EU, sve dok se ne dogovori isplata ratne odštete nastala agresijom od strane JNA i srpske vojske.

Autori i potpisnici u ime HVR ČUVARI DOMOVINE:

Mario Maks Slaviček
Renato Šelj
Guido Hornik


Hrvatskom Svećeniku don Anti!

Hvala Majci koja ga rodila,
I hrvatskim mlijekom zadojila,
Hvala Ocu koji ga imao,
I narodu hrvatskome dao!
Onog sretnog jesenjega ljeta,
Kada dođe na tlo ovog svijeta,
Pored Drine stare naše međe,
Koja pamti sve hrvatske pređe,
Posebice kralja Tomislava,
I vladara hrvatskih nam prava!
Mali Ante nije mogo znati,
Da će jednom svećenik postati,
U kritične dane borbe naše,
Kad zločinci Hrvatskom vladaše,
Koji su nam zemlju pokorili,
Protiv svega hrvatskog borili,
Posebno im naša Crkva smeta,
Ta hrvatska čuvarica sveta!
Svećenike hrvatske progone,
U grobove i zatvore gone,
Među njima jedan se ističe,
Što Stepincu Mučeniku kliče,
On je svetac hrvatskog naroda,
Kojemu je zgažena sloboda,
Mladi Ante svog Stepinca voli,
I za njega javno Boga moli,
Zbog čega će patnje podnositi,
Deset godin po logorim biti!
Bože mili kakve li sudbine,
Vladavine zloglasne Udbine,
Kad hrvatski narod progoniše,
Svećenika stotine pobiše,
Na tisuće koje su hapsili,
Jugovinom krvavom mučili,
Jedan od njih don Anto je bio,
Mučilišta jedva preživio!
Pravo čudo ovog svećenika,
Najzornija mučeništva slika,
Svakim danom duhom jači bio,
Ustrajno se svom Bogu molio,
Da preživi te strašne logore,
Da opiše režimske zlotvore,
Brojna djela Ante će izdati,
Kakve muke prošli su Hrvati!
Kada granu sunce domovine,
Pojavi se djelo "Dječak s Drine",
Iza njega "Drinske Mučenice",
Katoličke Crkve Blaženice!
Don Baković nova djela stvara,
Batinama teškim do Oltara,
Najslavnije djelo svih vremena,
Žrtvenik je hrvatskog imena!
Martirologij dvadesetog vijeka,
Mučenike sveti Oltar čeka,
Sve Hrvate Anto razveseli,
Dječjim zborom "Bijeli Anđeli",
Usred Bosne svetište se blista,
U Maglaju Crkva našeg Krista,
Leopoldu Svecu posvećena,
A zaslugom Ante izgrađena,
Ante piše, Ante Crkve gradi,
Ante zove ženite se mladi!
U "Narodu" svome hrvatskome,
Viteškome rodu ponosnome!

Mate Ćavar


Zagreb, 26.1.2017.

UMRO DON ANTO BAKOVIĆ - TKO ĆE GA ZAMIJENITI!?

U četvrtak 26. siječnja u KB Zagreb preminuo je vlč. Anto Baković.
Vlč. Baković se od 6. siječnja nalazio u u Svećeničkom domu sv. Josipa a danas je u ranim jutarnjim satima hospitaliziran u KB Zagreb na Rebru, izviješteno je iz Svećeničkoga doma.

Proveo je deset godina u komunističkim zatvorima. Iako se nikakvom politikom nije bavio i ništa nije radio ni govorio protiv ondašnje države, četiri je puta bio optužen i osuđen na ukupno deset godina i tri mjeseca zatvora. Prošao je divizijski zatvor u Leskovcu, Vojno istražni zatvor u Ništu, KPD Niš, KPD Zenica, Centrali zatvor Sarajevo, Okružni zatvor Travnik i KPD Foču. Na prvu robiju poslan je zbog obrane kardinala Stepinca, drugi, treći i četvrti put zatvaran je zbog svećeničkih aktivnosti, rada s djecom i mladeži te spominjanja imena Hrvat.

Rođen je 1931. godine u Goraždu, na rijeci Drini. Bio je sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Kao student teologije, odlazi na služenje vojnog roka, na kraju kojeg je osuđen na četiri godine. Po izlasku iz zatvora, završava studij i za svećenika je zaređen 1959. Rankovićev je režim 1962. pomilovao dio robijaša, no ne i njega. Djelovao je u župama Kaknju i Korićanima na Vlašiću.

Nakon što je protjeran iz BiH, odlazi na Kosovo u župu Janjevo. Tamo je osnovao zbor „Bijeli anđeli“, s kojima je bio poznat u cijeloj državi. Snimio je i izdao 20-tak gramofonskih ploča sa stotinjak skladbi pod nazivom „Duhovne hrvatske pučke pjesme“. Nakon nove zatvorske kazne, djeluje u Maglaju gdje je osnovao svetište sv. Leopolda Mandića. Snimio je Bibliju na kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku. Zbog bolesti je umirovljen 1983.

Od tada se posebice bavi pitanjem demografske obnove Hrvatske. Uređuje i izdaje mjesečnik Narod, glasilo za demografski obnovu i duhovni preporod. Osnovao je udruge 'Hrvatski populacijski pokret' i 'Jedno dijete više'.

Prema njegovim podacima, u Hrvatskoj ima 46 posto obitelji s jednim i 41 posto s dvoje djece, zbog čega stanovništvo izumire. Samo 10 posto obitelji ima troje djece, a s njima se, kako kaže, niti izumire niti napreduje, nego stoji na mjestu. „Jedine pozitivne obitelji su one s 4 i više djece, a takvih obitelji koje osiguravaju opstojnost naroda za barem 100 godina, imamo samo 2 posto“, rekao je Baković.

Na knjizi „Hrvatski martirologij XX. Stoljeća“ radio je 17. Godina. Na 1100 stranica piše o 664 svećenika, mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Objavio je, među ostalim, i knjige „Drinske mučenice“ , „Hrvatska demografska čitanka te autobiografiju „Dječak s Drine“. Proslavio je 50 godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine.

Njegov životni put odredio je slučaj njegova župnika. Ivan Čondrić, katedralni župnik u Sarajevu, bio je krajem 1945. osuđen na smrt strijeljanjem jer je držao đačku misu.
Nakon te presude dječak Baković je plakao, a župnik mu je poručio:
Anto ne plači, nego me zamijeni“. Tako se i dogodilo.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!


Bujica, 25.1.2017.

IGOR VUKIĆ O JASENOVCU U BUJICI

Snimke Stipe Mesića koje su digle veliku prašinu u javnosti, u emisiji Bujica u srijedu je komentirao Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ugledni novinar i publicist. Vukić se najprije zahvalio Mesiću: - Mesić je sve to izgovorio kao čovjek pri punoj zrelosti. Ako se radi o glupostima, on gluposti govori sada! Tada, 1992. godine je govorio stvari za koje je šteta da ih nije ponavljao cijelo ovo vrijeme.

„Naša su istraživanja utemeljena na svjedočanstvima i dokumentima i pokazuju da je ono što je Stipe Mesić govorio 1992. godine u velikom postotku točno,“ nastavio je Vukić.

Na što konkretno mislite – pitao je voditelj, a Vukić odgovorio: - Jasenovac je od 1941. do 1945. godine bio radni logor i u njemu nije bilo masovnih ubojstava. Točno je što Mesić kaže, da su bila razdoblja od po 15 ili mjesec dana da tamo nitko nije umro, niti je ubijen...

ŠTETA JE ŠTO MESIĆ NIJE USTRAJAO...

Mesić spominje da su sve to potvrdili i pošteni logoraši. Spominje i jednog Šimu... Riječ je o Šimi Klajiću. On je doista bio u Jasenovcu jedno kratko vrijeme, najviše u Staroj Gradišci – nastavlja Vuki i prisjeća se: - Sa Klajićem sam i ja razgovarao 2007. godine. Ispričao mi je istu priču; da je to bio logor u kojeg su dolazili kažnjenici, za djela protiv države. Pa i on! Postavio je minu pod prugu, zajedno sa svojim prijateljima. Zamislite kako bi danas vlasti reagirale da netko postavi minu pod prugu?! To bi nazvale terorizmom. A on je bio sretan što mina nije ekplodirala, jer je u tom vlaku mogla biti neka majka s djetetom... Dobio je samo 2 godine kazne, izolacije u logoru Jasenovac...

- Mesić govori da su mu pošteni logoraši govorili takve stvari... I to je vjerojatno točno. Ja sam razgovarao sa desetak ljudi, mlađih i starijih, koji su preživjeli Jasenovac i koji govore isto. Svi oni žive oko nas, tu u Zagrebu... Mladi skojevci koji su 1945. godine imali po 15-ak godina poslani su u Jasenovac na izolaciju da ne budu problem državi. I to Mesić govori.

Prava je šteta što Mesić nije ustrajao na svojim tezama i što svjetska komisija o kojoj govori nije proradila – ocjenjuje Vukić i pisjeća se prvog hrvatskog predsjednika:
- I predsjednik Tuđman se bavio rušenjem jasenovačkog mita, prije svih nas. Osudili su ga zato što je govorio istinu.

SPREMNI SMO NA SURADNJU S ZUROFFOM!

- Nedavno je Efraim Zuroff, čovjek koji ne propušta niti jednu priliku da napadne Hrvatsku zbog ovih ili onih razloga, ipak imao jedan pametan prijedlog! Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki... Mi sada imamo u Hrvatskoj službenu brojku o 80.000, Mesić kaže 25.000, no naša istraživanja kažu da je i to daleko od realnih zbivanja u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine. I to je primjetio i Efraim Zuroff pa je rekao da i dalje postoje ljudi u Srbiji koji govore o 700.000, vidio je da neki u Hrvatskoj govore o 50.000, a neki i manje, pa je rekao zašto se ne bi osnovala jedna komisija, u kojoj bi bili i svjetski stručnjaci pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu i spremni smo sudjelovati u radu takve komisije!

VUKIĆ: - Jedan od načina na koji možemo utvrđivati što se dogodilo u Jasenovcu su i iskapanja koja je predlagao Mesić. Zašto se ne bi napravila sondaža terena i izvršila iskapanja pa da vidimo koliko je ljudi tamo stradalo i koji su to ljudi. Prije toga treba pregledati na tisuće dokumenata koji postoje u arhivima. Postoje čak i knjige pisane u vrijeme komunizma koje su pisali zatvorenici i koje govore o logoru isto što i Stipe Mesić, isto ovo što i mi sada govorimo.

NA IRINEJA SE NE TREBA OBAZIRATI!

Za srbijanskog patrijarha Irineja koji je u Banja Luci izjavio da je u Jasenovcu ubijeno milijun Srba, Igor Vukić je kratko izjavio: „Na takve stvari ne treba uopće trošiti vrijeme, ajmo mi razgovarati o Mesiću!“

Osvrnuo se na riječi Stipe Mesića koji je govorio o srpskim i komunističkim podvalama i lažima, o časnim sestrama kod Jastrebarskog, koje su se po cijenu života žrtvovale kako bi spasile pravoslavnu djecu zaraženu od tifusa: - To je savršeno točno! Nezavisna Država Hrvatska je pružala pomoć zbjegu sa Kozare u kojem je bilo 12.000 pravoslavne djece, njihovih majki, roditelja... Pomoć koju je njima pružila NDH, Katolička crkva na čelu sa Stepincem i Crveni križ je jedna od najljepših priča iz 2. svjetskog rata. To što je rekao Stipe Mesić da su se časne žrtvovale po cijenu života, je savršeno točno. I tko ima malo srca, otići će u Jastrebarsko, na grob časne sestre Tereze Lukrecije Mlakar, koja je umrla, zarazivši se tifusom, pomažući toj djeci.

Disciplinskim mjerama i kaznama u Jasenovcu nisu bili izloženi samo zatvorenici, već i stražari – navodi Vukić i otkriva: - 19. prosinca 1941. godine u logoru je strijeljano 10 ustaša, jedan zastavnik, jedan vodnik i 8 vojnika, zato što su pljačkali zatočenike!

O ŠAKIĆU

- Proces Dinku Šakiću zaslužuje jedno ozbiljno razmatranje. Kad se gleda čovjek i njegova presuda, ona je doista u neskladu s onim što smo mi utvrdili. Vrlo se lako može reći da je to nepravedna presuda! Posebno ako ćemo je uspoređivati sa nekim drugim slučajevima i ljudima koji su bili na sličnim mjestima. Već na samom suđenju, njegovi odvjetnici Šerić i Kern napravili su sjajan posao. Materijale koje su prikupili, kao i njihov pristup, bili su profesionalni i točni. Šteta što se već tada nije moglo u javnost ići sa cijelom istinom.

LELJAK: MESIĆ JE ISTO GOVORIO I NA ŠIROKOM BRIJEGU!

U telefonskom javljanju u Bujicu, Roman Leljak, vodeći slovenski istraživač komunističkih zločina, najavio je snimanje dokumentarnog filma o poslijeratnom logoru Jasenovac, kada su tamo ubijani Hrvati, Nijemci i Čerkezi, kao što je u videu iz 1992. ustvrdio i Stipe Mesić: - Prije svega, drago mi je što Mesić nama istraživačima pomaže u radu! Javljam se iz Hercegovine, a ovdje su mi rekli da je Stipe Mesić nešto slično govorio i u Širokom Brijegu 1992. godine! Isti sadržaj iznio je na jednoj javnoj tribini. To što govori Mesić je istina. U vojnom arhivu u Beogradu, pronašao sam dosta arhivske građe koja govori o poslijeratnim logorima na području tadašnje Jugoslavije, koji su služili kao radni koncentracijski logori za sve žrtve Križnog puta, ali i 96.000 Nijemaca, koji su zadržani u Jugoslaviji. Svi ti logori radili su manje – više do 1948. godine kada je predsjedništvo SFRJ donijelo odluku o njihovom zatvaranju. Među tim logorima su i dva logora Jasenovac – jedan o kojem govorimo u emisiji i drugi, koji se nalazio na području Kneževih Vinograda, znatno manji, u kojem su također bili Nijemci. Iza naredbi o formiranju tih logora, kao i njihovom ukidanju – osobno stoji Josip Broz Tito. Za film koji radimo o poslijeratnom logoru Jasenovac već smo snimili dio materijala, a imamo i svjedočenja živih ljudi, među njima i jednog Osječanina koji je bio nazočan u svibnju 1947. godine, kada su u Jasenovcu likvidirali hratske ustaše i domobrane. On nam je točno pokazao lokaciju gdje su ljudi ubijeni. Mi ćemo u našem dokumentarcu iznijeti istinu o postojanju partizanskog logora Jasenovac i kazati da je i tada bilo žrtava i to mnogo većih od onih u razdoblju između 1941.-1945. godine.

MARKOVINU NE ZANIMA ISTINA O JASENOVCU

Igor Vukić je nastavio: - Nakon jednoumnog govorenja i pisasnja o logoru Jasenovac do 1990. godine, nastupila su nešto bolja vremena. Međutim, temeljito se taj mit nije mogao raspraviti sve do danas. Sada je vrijeme da se u jednom smirenom dijalogu i na temelju dokumenata, napokon sve razjasni. Javljaju nam se mnogi ljudi koji su bili u Jasenovcu, koji su tamo živjeli za vrijeme rata i danas se uz pomoću njih taj mozaik polako sastavlja...

Vukić je bacio rukavicu šefu Nove ljevice Draganu Markovini i „nevladinim“ udrugama: - Obraćali smo se Vesni Teršelić i ništa. Zoran Pusić mi je rekao da bi ja sve o čemu govorim trebao objaviti pa bi se onda i on uključio u raspravu... Na to sam mu rekao da smo mi o svemu objavili knjigu i da ga to sve doista zanima, on bi to znao. U „Privredniku“, na jednoj tribini, organizirali su nam javno suđenje, bez da su nas pozvali. Došli smo sami... Pokvarili smo im raspravu. Pitao sam Markovinu, velikog povjesničara, zašto ne dođe u arhiv i pogleda sve te dokumente o Jasenovcu. Htio sam ga suočiti s argumentima, a on je odgovorio da ga to ne zanima! Kakav je on to povjesničar?! Documenta u svom nazivu ima da su centar za „suočavanje s prošlošću“, a ne žele se suočiti sa dokumentima koji mijenjaju cijelu povijest, koju smo morali učiti u komunizmu.


Zagreb, 23.1.2017.

NEOBRANJENA HRVATSKA U RALJAMA ZLOTVORA

Sundance TV prikazao je 2013. izvrsnu dramu “Ispravljanje” Raya McKinnona, o pogrešno osuđenoj osobi, kojoj je tako oduzeta mladost, sloboda i ljudsko dostojanstvo. Uvjerljivi Aden Young izvrsno je oživio atmosferu osobne nesreće Daniela Holdena, kao i njegove nevjerojatne reakcije prema pokušajima da se ispravi nepravda koja mu je nanesena. Ukraden mu je cijeli jedan život. Holden je u zatvoru ponižen, seksualno zlostavljan, i umrtvljen. “Rectify” je zapravo priča o tome da je neke pogreške prema osobi i/ili kolektivitetu nemoguće ispraviti. Tko će Hrvatima nadoknaditi genocide koji su nad njima počinjeni za zločine drugih? Ubijenu djecu nemoguće je oživjeti, a iz beskraja plerome zovu duše nerođenih. Kako danas zaštititi naše silovane žene, koje zlostavljači provociraju u Vukovaru, svojim prisustvom, pokušavajući tako iz Vukovara otjerati sve Hrvate. Kako se obraniti od pravne jurisdikcije silovatelja? Tko će nam nadoknaditi te ničim zaslužene godine robije u Staljinovoj i Titovoj tiraniji? Tko će Hrvatima nadoknaditi 70 godina maltretiranja za NDH? Tko će poništiti privatizacijsku pljačku? Na takvom su obećanju najgori kreteni dolazili na vlast i nikada za svoja lažna obećanja nikome nisu položili račun. Ovih dana gledamo kako se ispravljanje privatizacije Ine pretvara u novu privatizacijsku pljačku.

Nema pravde. Zlotvori koji su nam igre namjestili, uživali su sve blagodati, i još su danas ponovno arbitri u civilizacijskim pitanjima, nakon što su evidentno počinili grozne zločine. Osakaćena i izmučena nacija teško se snalazi u novim formacijskim promjenama, a naši glavni dužnosnici provode zadaće stranog kapitala na tragu potpunog zatiranja hrvatske nacije. Moramo sačuvati ono što nam ne mogu oduzeti, ono što ne mogu privatizirati. Hrvatska višemilenijska državnost može se gledati kao neuništivi Branimirov dar naciji, koji stoji na putu floskuli o pravu bilo kojeg stanovništva i/ili bilo kojih doseljenika na svoju državu, onoj floskuli koja je izrodila nedopustive srpske paradržave, utemeljene na etničkom čišćenju. Naši neprijatelji pokušavaju na istu razinu dovesti Bravara, pa i njegovog Kalfu, ali to trebamo odbaciti. Na Branimirovu razinu nikada nisu izašli niti Ante Starčević i Stjepan Radić. Hrvati se konačno moraju otrijezniti i shvatiti da takozvana SRH/RH nije bila nikakvo veliko Ispravljanje, nego novo bezobrazno Porobljavanje nacije. Dok su branitelji ginuli na ratištima, naciji je nabačena nova luđačka košulja.

Ispravljanje 1990. i 1992. godine

Zaista, što smo to slavili ovih dana? Što smo to ispravili prijelomne 1990., a što te slavljeničke 1992. godine? Izmučeni dugim robovanjem jugoslavenstvu, robovanjem komunizmu, izloženi primitivizmu poznatom kao posrbljivanje, oštećene svijesti, oštećenog dostojanstva, i na kraju ipak probuđene nade, ušli smo u posve zbrkane formacijske promjene, pa smo ponovno pojedinačno i kolektivno zlostavljani, ovaj put u ime nekakve tranzicije, i nove porcije obrnute diskriminacije za one već privilegirane, a pravi cilj tog “ispravljanja” bila je rasprodaja nacionalnih resursa, koja se nezaustavljivo provodi dugih četvrt stoljeća. Novi najkvalitetniji oblik okupacije poznat je kao “privatno vlasništvo” – kada ono legne nakon nasilne komunističke nacionalizacije, ostali ste bez svega do kraja svijeta, jer pokradena sirotinja nije u stanju kupiti baš ništa. Dobili smo formalnu samostalnost da bismo mogli „svoj na svome“ sve rasprodati, za sva vremena – dalje od toga suverenost je suspendirana.

Što je to ispravljeno početkom 1992. godine? Branitelji Vukovara odvedeni su u srbijanske logore, gdje su zvjerski zlostavljani, a oni koji su se domogli slobode, zlostavljani su u Zagrebu od strane jugoslavenske oligarhije presvučene u nacionalne boje. Profitirali su naši neprijatelji, uključujući vladajuću vrhušku, koja se više nije morala crveniti zato što izdaje Vukovar. Naciji je medijski nametnut “zanos priznanja”, koje se nazdravičarski odbrojavalo kao doček Nove godine. SRH/RH je i dalje bila u svojim nametnutim granicama, nešto većim od onih na terenu, sve republičke institucije i dalje su bile tu, neke nešto sitno preimenovane, a vladala je ista komunistička banda, najgore društveno smeće. Veliki Goethe prepoznao je tu pojavu u mineralogiji i nazvao je istu pseudomorfozom: voda odnese kristal, a već oblikovanu šupljinu popuni posve drugi mineral. Još gore, mineral je isti, ista titoistička bagra. Nacija je zgranuta spoznajama da je MOL preuzeo financijsko upravljanje Inom još kada su 2003. Ivica Račan, Slavko Linić i banda prodali MOL-u 25 posto udjela u Ini + jednu dionicu. I još su zasebno braniteljima dodijeljene dionice Ine, tek toliko da MOL može kroz otkup takvih povećati svoj udio. Andrej Plenković skriva od Javnosti odluku arbitraže u svezi Ine i MOL-a. Predstavnik Hrvatske glasovao je protiv Hrvatske!

Tuđmanova pomirba

Zaboravlja se kako je krenulo to famozno veliko nacionalno Ispravljanje, kako možemo nazvati tranziciju iz tamnice komunizma u demokraciju. Pa, Franjo Tuđman prodao je naše glavne banke, još jeftinije, i nakon što su jako skupo sanirane, o trošku svih nas. Račan je svojima (Rusi) poklonio financije Ine, a Tuđman je strancima poklonio cjelokupan financijski sustav države, uz izdvajanje središnjeg HNB-a u zasebnu paradržavu. Poduzeća vlasnici banaka preko noći su postali svojina banaka, sanirana o našem trošku i poklonjena strancima, zajedno s nepreglednim zemljištima na atraktivnim lokacijama. Kako nije imao blage veze o ekonomiji, Tuđman je dopustio da komunistička banda do kraja pokrade poduzeća, da ih uništi, i tako pojeftini za privatizaciju. Kao što je Tito kroz uništavanje hrvatskog sela proizveo proletere, tako je Tuđman transformirao komunističku elitu u tajkune. Umjesto Ispravljanja dobili smo žestoku privatizacijsku pljačku. Prvi protagonist tranzicijskog ispravljanja toliko toga je pokvario i upropastio, da je bilo kakvo ispravljanje bilo čega postalo nemoguće.

Nismo dobili nikakvu novu formaciju, nego nekakvo uštimavanje stare represije u okvirima nove represije. Represija stvara privid države, ali teško onome narodu kojega zapadne. Lenjin nije formirao novu državu na oslobađanju radništva, kojega u Rusiji tada nije niti bilo, nego na represiji, sa nizom genocida. Nisu Bravar i Castro bili genijalci koji su formirali kompleksne društvene formacije, nego se jednostavno uvodio određeni tip represije, koji je omogućavao da novi imperator nesmetano vlada sve do svoje smrti, čak i sa slabim osobnim osiguranjem. Represija s vremenom evoluira u državu a potlačeni narod postupno pronalazi oblike preživljavanja, tako da se konačno oblikuje cijeli sistem. Kada se 1990. raspala Jugoslavija, SRH je nastavila trajati kao uhodan sustav represije. Elita SRH postala je elita RH. Nazvano je to nacionalnim pomirenjem. Ne da Tuđman nije bio dorastao tranzicijskim promjenama, on ništa nije razumio. Jednostavno je zasjeo i rekao: imamo Hrvatsku. Danas nam Plenković servira Tuđmana kao čovjeka koji je imao viziju pridruživanja Europskoj uniji, koja tada nije niti postojala, na što je upozorio zastupnik Živog zida Branimir Bunjac. Po novome, Tuđman nije stvorio samo Hrvatsku, nego i Europu.

Privatizacijska pljačka

Privatizacija nije tranzicija, nikakvo ispravljanje, nego rasturanje onog podnošljivog. Kada pogledate usporedne morfološke tablice bilo kojeg autora, vidljivo je da svaka nova formacija ima svoje revolucionarne promjene, ali se one ipak provode organski, postupno, kroz dugo vremensko razdoblje, a nova elita preuzima državnopravne okvire one stare. Kod nas se dogodila ta nevjerojatna psudomorfoza da preživi jugoslavenska elita i da bezobrazno uđe u mimikriju hrvatske državnosti, kojoj onda postavlja kao stari/novi temelj lažni antifašizam koji je u suštini odurna aplikacija otvorenog zatiranja svega hrvatskog. Posebno je smiješno proglasiti obrambeni Domovinski rat temeljem države koja je kroz taj rat obranjena. Plenković je pojio o pomirenju na razini Unije, koje očigledno ne vrijedi za sve, jer je njemački Ustavni sud presudio da neonacističke stranke imaju pravo na političko djelovanje. Što bi se dogodilo da netko kod nas obnovi Ustaški pokret? Već zbog starog marijanskog pozdrava “Za dom”, domaća peta kolona blokirala je sav život.

Tranzicija je iluzija

Ove godine prikazana je 4. sezona serijala “Rectify”. Holden dozrijeva i potiskuje sram. Zasićen je ulogom koja mu je nametnuta i želi konačno odbaciti laži. U tom smislu dozrijeva i lokalno pravosuđe i to je trenutak kada naša nacionalna priča postaje neispravljiva. Mnogi žive od laži o Hrvatima i danas je teško pokrenuti objektivan proces približavanja istini. Na tezi “izvornog hrvatskog fašizma” izgradili su svoje dobro plaćene pozicije osobe poput Inoslava Beškera, pa se ti bori protiv njega i pripadnog okupiranog novinstva. Jedan Bob Dylan izjavio je kako Srbin namiriše Hrvata. Milijuni ljudi vrijeđali su Hrvate za sve što im je palo na pamet i danas ne žele priznati svoj kretenizam, pa tjeraju po starom, dodajući nove laži. Mnogi Hrvati glasovali su za HDZ, mnogi Hrvati frenetično su slavili Tuđmana, i sada teško podnose suočavanje sa svojim i njegovim zabludama. Birajući između Tuđmanovog praznog ništa i Branimirove ogromne zaostavštine, oni biraju Tuđmana! To je zastrašujuće. Posebno su opaki oni kojima je Tuđman dopustio privatizacijsku pljačku.

Nema tu dužnosnika za bilo kakvo kvalitetno ispravljanje bilo čega. Kod nas je postalo pravilo da oni koji ne znaju raditi baš ništa postaju šefovi, ili odlaze u politiku, ili postaju društveni arbitri, jer se drži da tako manje smetaju, i da je time nekako namirena njihova glad, njihova predatorska proždrljivost. Tako se dogodilo da ovu zemlju skoro cijelo stoljeće vode polupismene osobe, koje nisu u stanju voditi vlastiti brlog, a kamoli se snaći u kompleksnoj morfologiji povijesti, ili izabrati i/ili izgraditi podnošljiv sustav u formacijskom meniju. Govorim o znanstvenom području kojemu su teorijske reference Hegelova “Filozofija povijesti” i Spenglerova “Propast Zapada”. U godinama kada Francis Fukuyama pridodaje svoje famozno djelo “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, a Zapad pokreće nove pustinjske oluje i okupacije, kod nas su primitivci nametnuli svoju viziju divljeg kapitalizma, one najgore društvene formacije, koja je isprobana i odbačena u SAD-u već nakon Velikog rata. Kako danas pokrenuti nekakvo sveobuhvatno Ispravljanje Svega, kada nas vode “stručnjaci za složene sustave” koji se ne snalaze na razini tramvajske stanice?

Projekt Unije

Na čelo SRH/RH uporno dolazi osoba koje se ne kuži u ekonomiju. Jezovito je to nestrpljenje Andreja Plenkovića da nešto proda, a groznica je krenula još prije nego što je zaposjeo poziciju predsjednika Vlade RH. HEP je zapravo cijeli jedan naš nacionalni resurs, pa i šire od toga, jer hidroenergetski segmenti i potencijali vuku i na privatizaciju voda. Znamo kakvu je i koju Inu prodalo komunističko i tranzicijsko smeće, ali ne znamo što kupujemo natrag. Kriminal u privatizaciji Ine sve je više razvidan, i to ne mogu poništiti oslobađajuće presude, niti arbitraže u korist kupaca, pa banda pokušava s našim novcem skupo vratiti uništenu Inu, i još na ime toga pokrenuti daljnje energetsko i drugo upropaštavanje zemlje. Kada su SDP i HNS namjeravali pokrenuti privatizaciju HEP-a, HDZ je zaprijetio referendumom, a kada je HDZ došao na vlast, pokušava cijelu naciju preveslati na konto povratka Ine u hrvatske ruke. Ukazujući na negativne posljedice Brexita, Plenković je u srijedu u Hrvatskom saboru napao demokratski instrument referenduma, odnosno izravnu demokraciju. Što će vam bilo koja demokracija, kada je tu Plenković, da u vaše ime rasproda nacionalne resurse. Umjesto jasnog ne velikosrpskom divljanju, Plenković raspreda o nekakvim skrovitim inicijativama ničega. I još formira nekakvo ideološko Povjerenstvo za Ispravljanje, koje će najvjerojatnije zaustaviti sve pozitivne procese. Zastupnik Bunjac taksativno je prozvao Andreja Plenkovića kao projekt Unije. Dobro, ako nije tako, čija je inicijativa privatizacija HEP-a, koju su pokušali provesti i SDP i HNS?

Tvrtko Dolić


USTAŠKI PUT U SOCIJALIZAM

Nepisano je pravilo da naslov knjige ujedno određuje i njezinu glavnu misao. No uz poplavu demonoloških i sotonoloških pridjeva u današnjem političkom životu Hrvatske, osobito kada je riječ o vrijeđanju političkih protivnika, čitatelj je često prisiljen da nekritički prihvati glavni naslov knjige, bilo da je riječ o opisu propale Nezavisne Države Hrvatske ili o opisu propale nacionalsocijalističke Njemačke. Navedena knjiga, koju je sjajno priredio Nikica Mihaljević, zbroj je eseja koje su napisali brojni hrvatski intelektualci u NDH, koji su objavljeni od 1942. do 1945. godine. Ova knjiga ima i arhivsku i aktualnu vrijednost, budući da je u zbirci eseja riječ o političkim pojmovima koji se danas prečesto i neispravno koriste u medijsko-političkom prostoru Hrvatske.

Zajednička tematska nit eseja sabranih u ovoj knjizi jest: pozitivna ideja o socijalizmu, kritika kapitalizma, kritika liberalizma, kritika buržoazije i isticanje prava radništva u Hrvatskoj. Čitatelj, koji je laik i koji nije upoznat s radovima navedenih autora, te ako je bio žrtva propagande komunističke Jugoslavije, može na prvi pogled pomisliti da je riječ o karikaturi nekog partijskog proglasa Saveza komunista bivše Jugoslavije. Isto tako, ako nije upoznat sa sudbinama autora ovih eseja, na temelju naslova knjige može pomisliti da je riječ o nekom ustaškom proglasu.

Nisu bili ideolozi neke dogme, nego teoretičari ideja

Krivo bi bilo prozivati sabrane autore u ovoj knjizi kao ideologe ustaštva ili ideologe socijalizma, kako bi to neupućen čitatelj mogao na prvi pogled zaključiti. Biti ideolog znači biti politički aktivist i zagovornik neke političke dogme. Autori ove knjige to nisu. Oni su prvenstveno književnici i teoretičari ideja o kojima se mnogo pisalo i još više teoretiziralo, i na ljevici i na desnici, u cijeloj Europi, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata. Velika je šteta da se dan danas u medijskom svijetu Hrvatske, a da ne govorimo u hrvatskom političkom svijetu, uopće ne spominju, a kamoli prevode, dva svjetski poznata povjesničara – Ernst Nolte i Zeev Sternhell – koji slove kao najobjektivniji autori u analizi intelektualnih temelja fašizma i njemu srodnih svjetonazora.

I sam naslov knjige, koji je možda nezgrapan, može kod laika dovesti do zabune. Autore eseja u ovoj zbirci ne zanima dnevna politika u NDH. Oni se prvenstveno bave političkim idejama u Europi koje su bile dominantne ili u intelektualnoj modi davno prije dolaska ustaša ili njemačkih nacionalsocijalista na vlast. A razlika je velika. O različitim i često sukobljenim socijalizmima puno se pisalo u Europi, počevši od sredine 19. stoljeća do danas. Građani Hrvatske koji su proživjeli jednu vrstu socijalizma u jugoslavenskom izdanju teško da mogu imati dobro mišljenje o pojmu „socijalizam“. Ali to ne znači da zato moraju odbaciti studij ostalih oblika socijalizma u Europi. Konačno, i nacionalsocijalizam je bio vrsta socijalizma.

Prije nego što se napravi glavni rezime glavne teme glavnih autora u ovoj knjizi, a to su Aleksandar Seitz, Ante Ciliga i Milivoj Mandić, moraju se obvezno razjasniti politički pojmovi, ali i upozoriti čitatelja da bude oprezan u njihovom korištenju. Naime, u studiju svake političke ideje potrebno je ideju dokučiti samo u njenom povijesnom kontekstu i u okviru političkog režima kada se ona javlja. U jezikoslovlju se taj proces zove „semantičko skretanje“. Ono podrazumijeva da neki pojam, u ovom slučaju politički pojam, kao što je to „ustaštvo“ ili „socijalizam“, u drugim povijesnim okolnostima i drukčijim političkim okvirima može poprimiti posve drukčije, a često i suprotno značenje od izvornoga. Na primjer, riječi „liberalizam“ i „demokracija“ danas većina političara u Hrvatskoj tumači kao vrhunac političke tolerancije, premda autori u ovoj knjizi vrlo kritički obrađuju liberalizam i demokraciju. Sličan kritičan stav prema pojmu „liberalizam“ i „ demokracija“ imali su brojni književni i politički krugovi u Europi prije Drugog svjetskog rata. Brojni europski književnici smatrali su da su pojmovi „liberalizam“ i „parlamentarna demokracija“ lijepa krinka za skrivanje kapitalističke eksploatacije europskih radnika i jezična varka za financijske špekulacije u predratnoj Europi.

Hrvatski reductio ad hitlerum i novi antifa-bajkopisci

Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon sloma komunizma i završetka hladnog rata početkom ’90-ih, izrazi „liberalna demokracija“ i „slobodno tržište“ ponovno su se udomaćili i poprimili u Europi i Hrvatskoj vrlo romantično značenje. Dapače, riječi „liberalizam“ i „parlamentarizam“ političari i mediji u Hrvatskoj danas pretežno koriste kao model za sretnu budućnosti u Europskoj uniji i početak najboljih od sviju svjetova.

Stoga, ako se zaborave prvobitna značenja političkih pojmova i njihova naknadna jezična skretanja, kao i današnja manipulacija njima, tada i čitatelj dolazi do jednostranih zaključaka. Isto tako, dosta pojmova koje autori u ovoj knjizi koriste danas imaju jako negativno značenje i lakše ulaze u kategoriju bajkopisaca ili naše Ivane Brlić Mažuranić, nego u objektivni historiografski rad. Na primjer riječi „ustaša“ ili „fašizam“ danas su poprimale kriminološko i demonološko značenje, i ne koriste se više kao oznaka za jedan propali politički režim, već prvenstveno kao sinonim za apsolutno zlo i kao riječi za diskreditiranje političkog protivnika, bez obzira gajio protivnik ustaške ili fašističke simpatije ili ne. Evo i novog paradoksa: čim se Europa više udaljuje od 1945. godine i odmiče od sloma NDH i propasti fašizma, tim više se riječ „fašizam“ koristi u želji da se ocrni političkog ili intelektualnog protivnika. Također, sa suprotnog političkog obzora, riječ „komunizam“ i „jugoslavenstvo“ u konzervativnim i nacionalističkim krugovima Hrvatske danas se često koriste u negativnom opisu političkih protivnika, bez obzira je li protivnik bivši član ili simpatizer jugoslavenstva i komunizma ili ne.

Put do hrvatskog socijalizma

Značajan je citat iz eseja autora Aleksandra Seitza iz njegove knjige „Put do hrvatskog socijalizma“ objavljenog 1944. u NDH: „Liberalizam je uspio oblikovati rafinirani sustav, u kojem su pod providnošću naglašavanja jednakosti sviju, dolazili do izražaja vješto skriveni skupinski probitci. (…) Zato europski socijalizam nema ništa zajedničko s internacionalnim socijalizmom. Svaki narod ima izraditi svoj oblik socijalizma“.

Iz navedenog citata vidljivo je da je Seitz bio protivnik kapitalizma, barem u izdanju kakvim ga je on upoznao u Europi prije Drugog svjetskog rata. A taj kapitalizam tada nije bio nimalo atraktivan. Seitz nije zaseban slučaj, jer se o temi liberalno-kapitalističkog društvenog rasula i financijskih malverzacija puno pisalo u weimarskoj Njemačkoj i u tzv. Trećoj republici u Francuskoj, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata.

Jedan od autora čiji se eseji prenose u ovoj knjizi je i Milivoj Magdić, bivši jugoslavenski komunist koji je kasnije postao poznati i cijenjeni autor u NDH i kojeg bismo danas komotno mogli staviti o kategoriju „hrvatskog ljevičara“. Nakon rata Saveznici ga deportiraju iz Italije u Jugoslaviju gdje ga rane komunističke vlasti, zajedno s tisućama srpskih i hrvatskih intelektualaca, likvidiraju. I Magdić se bavi kritički problematikom liberalizma, kapitalizma i komunizma u Europi. U svom eseju „Bit sadašnjice“, 1943., on kaže: „U vremenu materijalističkog liberalizma izopačena je ideja socijalizma time što joj je dan isključivo značaj gospodarske reforme. (…) Malograđanin ne može biti socijalistom. Zato se ne može smatrati socijalistom ni socijaldemokratom malograđanina iz sindikalnih uredovnica, ni podivljalog malograđanina staljinističkog tipa… I jedan i drugi predstavljaju negaciju socijalizma.“

Ante Ciliga, čiji se eseji također prenose u knjizi, bio je poznati hrvatski politički teoretičar, a kao jedan od suosnivača ranog KPJ-a, prolazi kroz jugomonarhističke, sovjetske i ustaške zatvore. On je jedan od rijetkih teoretičara koji je davno opisao psihologiju, ili bolje rečeno psihopatologiju, komunizma, a kasnije i nakaznost Titovog socijalizma. U eseju „Deset godina u sovjetskoj Rusiji“ (1943.), koji u biti predstavlja rezime njegove glasovite knjige „U zemlji velike laži“ (1938.), Ciliga naširoko opisuje glavnu odliku komunizma: socijalna entropija i rat svih protiv sviju. Upravo je neshvatljivo da je ime Ante Cilige danas poznatije na francuskim akademijama i u inozemnim političkim krugovima nego na hrvatskim fakultetima i u javnom životu Hrvatske.

Vrijedi citirati kratki odlomak iz eseja u kojem se Ciliga pokazuje kao sjajan poznavatelj psihologije hrvatskih političara: „Drugi tip čovjeka – kojeg bi Ante Starčević nazvao slavosrbom (sclavus servus), čovjekom bez kičme i kojem su više od svega životne udobnosti – je onaj koji nema snage da se izbavi iz svog kukavnog stanja.“ Ove Ciligine riječi dobro oslikavaju veliki broj hrvatske inteligencije i političke klase – bilo jučer bilo danas.

Drukčije svjetlo

U zaključku bi se moglo reći sljedeće. Gubitak je vremena poznavati svu silnu faktografiju i sve ljude i događaje u NDH, ako se pritom ne zna dokučiti duh vremena i političkih pojmova iz tog vremena. Na političke fenomene u NDH i u cijeloj tadašnjoj Europi ne smije se gledati u crno-bijelom izdanju. To danas naročito vrijedi za brojne kvazi historiografe u Hrvatskoj čija proza, pogotovo kada pišu o žrtvama ustaša, često prelazi u demonologiju na kojoj bi im Ivana Brlić Mažuranić mogla pozavidjeti. Ovdje se donekle mora pohvaliti i povjesničara Franju Tuđmana, koji se dobro nadovezuje na navedene autore. Tuđman je dobro poznavao Ciligu, a njegove metode rada koristio je u svojim vlastitim povijesnim istraživanjima. Kao što je Tuđman davno u svojim knjigama srušio jugokomunističke mitove, tako i autori u ovoj knjizi bacaju u retrospektivi drukčije svjetlo na intelektualna kretanja u Europi i NDH prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tomislav Sunić


Hrvatski guslar Željko Šimić - Smrt dr. Andrije Artukovića

U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.

Dr. Andrija Artuković pred komunističkim zlotvorima na Okružnom sudom u Zagrebu 1986. godine

Pomozite tiskanje nove knjige: Sluga Domovine

APEL IMUĆNIM HRVATIMA I HRVATICAMA

Draga hrvatska braćo i sestre!

Plan odcjepljenja hrvatskog naroda od hrvatožderne Jugoslavije i sam naziv Nezavisna Država Hrvatska bili su podkraj dvadesetih godina prošloga stoljeća natopljeni krvlju hrvatskih narodnih mučenika. Iz njihove krvi nikao je Hrvatski ustanički pokret “Ustaša”, a Desetoga Travnja 1941. Ustaše proglasiše Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostaviše Hrvatske oružane snage.

Kroz pune četiri godine postojanja NDH-a, te herojske postrojbe vodile su mnoge bojeve, braneći tisućljetnu državotvornu volju hrvatskog naroda. Vojska NDH-a vodila je apokaliptičku borbu ne samo protiv svih velikih sila svijeta i hrvatskih izroda, nego i protiv himbenih saveznika. Svi od reda su rušili mladu Državu Hrvatsku a njezini osamljeni branitelji polagali su svoje mlade živote u temelje svoje Vječne Hrvatske.

Odmah poslije Drugoga svjetskoga rata i nakon predaje Englezima na Bleiburškom polju u Austriji, par stotina tisuća hrvatskih branitelja postadoše ratni zarobljenici, te skupa s mnoštvom građana bijahu poubijani na “marševima smrti” ili na mnogobrojnim stratištima. Potom pobacani bijahu u bezbroj jama-grobnica! Da ta “mirnodobna” tragedija postane još veća, otvoren je pravi vulkan najcrnjih laži protiv tih hrvatskih narodnih mučenika i ta se lava laži i najgorih ocrnjivanja svijetom širi sve do dana današnjega!

Najveća žrtva tih laži i ocrnjivanja je general-vitez Vjekoslav Maks Luburić jer on je bio najiteligentniji i najborbeniji hrvatski Ustaša! Živio je od 1913. do 1969., dok u nedjelju 20. travnja te iste godine ne bi u “hrvatskom bunkeru” blizu Valencije u Španjolskoj preužasno umoren šipkom u zatiljak! Borbeni Maks Luburić je iza sebe ostavio bezbroj dokaza da je punih pedeset godina uvijek bio vjeran SLUGA DOMOVINE.

Baš pod tim naslovom evo punih šest godina, zalaganjem nas dvojice niže podpisanih, priprema se vrhunski napisano enciklopedijsko djelo o životu i radu generala Luburića i ono će na jesen 2017 u Zagrebu biti predstavljeno široj hrvatskoj čitalačkoj publici.

Sama zamisao, sakupljanje dokumentacije i financiranje toga djela nikli su u domoljubnome srcu niže podpisanoga Mirka Bilića-Erića u njemačkome selu Bad Göggenu kod Regensburga. Moralna podpora i djelomična suradnja stigle su od John-Ivana Prcele, poznatoga hrvatskog djelatnika i plodna pisca, koji živi u Clevelandu i koji je na Petom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu od godine 2010 pronašao jednoga mladoga hrvatskog intelektualca da se lati istraživanja i pisanja spomenutoga djela. Tako, tri predstavnika triju hrvatskih generacija formiraše novu “Trojicu velikih” generala Luburića i sva trojica postaviše si za zadatak izići pred hrvatsku javnost s potpunim i istinitim životopisom previše ocrnjenoga generala Luburića i tako povijesnim činjenicama zadati smrtni udarac najcrnjim lažima o njemu i o njegovome djelovanju.

Mi se, dakle, nalazimo pred izlaskom povijesnoga djela SLUGA DOMOVINE i ovim se apelom obraćamo na Vas, draga hrvatska braćo i sestre, da nam financijski pomognete i olakšate financijske obaveze tiskanja toga ne samo obimna, nego i senzacionalna djela o životu i radu generala-viteza Luburića. Već unaprijed, od srca Vam hvala i pozdravljeni nam budite sa BOG I HRVATI!

Dar za tiskanje knjige o generalu Vjekoslavu Luburiću možete uplatiti na račun
SG SPLITSKA BANKA, KOMULOVIĆA PUT BB, 21000 SPLIT
IBAN: HROS 2330 0033 2014 1438 S . . . BIC: SOGEHR22

John-Ivan Prcela, Mirko Bilić-Erić i Pisac


Iz knjige Zvonimira Puškaša: Od Maribora do Ovčare – Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941, nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su: – stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH – personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem – stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske – aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.

Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” anulirani. Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć. Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao “prodaju Dalmacije”.

Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:

1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.

1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.

U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke. Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.

Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji. Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.

Rijeka je trebala postati slobodna država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat. Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti. U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom. U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.

2) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji. Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija. O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata.

Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao “da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske.” U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949. u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: “… nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. .”[Sinovčić, M, NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. – Zagreb, 1998. str. 281.] Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije

3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Pavelić je računao da će mu za povrat teritorija trebati dvije godine

Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti. U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.

4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941. njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti. ”[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. str. 111]

Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV 1941. “Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi. ”[Isto, str. 114.]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. [Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]

Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji. E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa: “Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima.
To vrijedi također i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. [Isto str. 123.]

5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat te drugi. Dr. Bulat navodi [Bulat, E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958. sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat te nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]:

“Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca. S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.

Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam otprilike ovo: “Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo pa čak ako bismo htjeli i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa s prisutnim generalima, istakao je slijedeće:

Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu pa veli, ne će ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata ne će nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama, ….

Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske. Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. [Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata. U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja “da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. [Prema Krizmanu, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

U brzojavu od 3. V 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju”. [Isto] U jednom drugom brzojavu od 3. V 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom te da ponovno moli njemačku potporu. U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca – nap. Z. P.) Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14:15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

“U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne.” [Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971. str. 135.] Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani. “Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani – nap. Z. P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva prijedloga. Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.

Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći.

Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio? Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” [Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998. str. 346-347]

6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:

- carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju, široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,

- stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo. Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2. Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije.

Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo. Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.

7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnja 1941.

Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta). Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području.

No, nakon 28 mjeseci formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine ANULIRANI.

8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

Dr. Mile Budak: Da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo ga u more

Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće: “… Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more. ” [Meštrović, I. Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.]

Ustaški pukovnik: Nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti

Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića. U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli: “Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa dugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo.” [Meštorivć, I. Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada… Meni je žao, ali morat ću te premijestiti” [Meštrović, I. Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac. Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću: “Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem i ja sam, ali kad nije bilo druge… Glavno je da se održi Hrvatska pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.” [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Talijanske trupe su naoružavale četnike i tolerirale/kolaborirale s partizanima

Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali. Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana.

Dr. Pavelić je odgovorio: “Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja (Talijane) ne ćemo moliti za milost.”

Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru. Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru te rekao: “Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.” [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića, dr. Pavelić je rekao: “Ja sam na prvi mah mislio da je bomba… Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi ne ćemo kraljeve, nego republiku. [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]

‘Ako se očuva Hrvatska država, teritorij se može povratiti…’

Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem. Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima. Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač može ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić. Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet.

Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara. Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano.

Naravno i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.

9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora [Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943. str. 317.]

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to:

Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu. ”

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti. Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb. Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno poništeni.

Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij. Obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene. Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru. [N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001. str. 97.]

Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba. Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943. Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu. Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme.

Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost. A to je postigao:

- kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
- odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
- odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.

Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta [Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine “Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije…” (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960. str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.

Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju). Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće. Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama.

Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: “Republika svemu svijetu dika”, a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je “mi ne ćemo kraljeve, mi smo za Republiku”. Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr. Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o “prodaji Dalmacije”. ...


Sretan i blagoslovljen Božić
i sve najbolje u novoj 2017. godini
želi Vam
Stina hrvatskih pradidova!


Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

fra Vandelin Karačić

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!

dr. Milan Šufflay


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)

Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE

Iz životopisa Starčevićeva roda

U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice… Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva. Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.

Duh I besjeda pravaškom pokretu

I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora. Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca domovine

U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.

Filozof hrvatske narodne svijesti

Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…” U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…” Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”

Spasio je hrvatstvo

Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći. Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


NDH i ZAVNOH U IZVORIŠNIM OSNOVAMA USTAVA TREBAJU ZAMIJENITI MJESTO

Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je gostovao beogradski povjesničar Srđan Cvetković. Na znanstvenom skupu u Hrvatskom institutu za povijest Cvetković je govorio o rezultatima istraživanje partizansko-komunističke represije koja je u Srbiji kulminirala od 1944. do 1946. godine.

Kao član državne komisije za istraživanje događaja iz tog razdoblja, Cvetković je imao pristup tajnim arhivima. Ondje su pronađene „knjige streljanih“, s detaljnim popisima žrtava Ozne i KNOJ-a. U te dvije godine partizanski su egzekutori samo u Srbiji, prema popisima koje su sami pedantno sastavljali, smaknuli 59.000 ljudi!

Od toga su 89 posto bile građanske osobe, a 20 posto strijeljanih bilo je mlađe od 18 godina! U nekom od 211 tajnih zatvora i gubilišta, oznaši su hladnokrvno likvidirali i cijele juniorske nogometne momčadi.

Bio je to najveći zločin na ovim područjima u 20. stoljeću, istaknuo je Cvetković. Zbog masovnosti i organizacije zločina teško se može govoriti o „osveti kolaboracionistima“. Cvetković objašnjava da je možda dvjestotinjak ljudi moglo zaslužiti smrtnu presudu prema tadašnjim europskim pravnim standardima. U Francuskoj je nakon rata uhićeno 40.000 ljudi zbog suradnje s njemačkim okupatorima. Na smrt je osuđeno 7037 optuženika, od čega je 791 kazna izvršena, a ostali su pomilovani. Na milijun stanovnika, u Francuskoj je bilo 239 smrtnih kazni za ratnu kolaboraciju, u Belgiji 29, Nizozemskoj 17, Danskoj 13, a u Norveškoj svega 10.

U Srbiji su na svakih milijun stranovnika komunisti pobili - 16.000 ljudi.

U Sloveniji, prema istom razmjeru, ubijeno je 10.769 osoba (ukupno oko 14.000).

Konačan rezultat za Hrvatsku i BiH još nije poznat. Ovdašnji istraživači još nisu doprli do „knjiga strijeljanih“. Ali nije teško procijeniti da bi Hrvatska i Bosna mogle izbiti na čelo strašne i tužne liste.

Počinitelji tih planiranih i sustavno provedenih ubojstava sebe zovu antifašistima. Na čelu im je bio Josip Broz Tito. Dio tog pokreta bilo je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske.

Likvidacije na kraju rata nisu bile izuzetak, već samo vrhunac modela koji su primjenjivali svuda gdje bi zauzeli neki prostor. Primjerice, već 1942. u Vrgorcu, Prijedoru ili Bihaću, zatim u Koprivnici 1943. godine. U Dubrovniku 1944. pa u Splitu, Mostaru, Zadru..., gdje god je taj gusti češalj prošao od istoka prema zapadu. Prvi su stradavali zarobljeni vojnici, domobrani i ustaše, a potom i svi oni koje je obavještajna služba stavila na spisak potencijalnih protivnika u osvajanju vlasti i izgradnji totalitarnog komunističkog sustava. U Srbiji su ubili predsjednika Crvenog križa, a u Hrvatskoj, u Zagrebu, čak i drvorezbara koji je izradio pisaći stol u Pavelićevu kabinetu. Gotovo po istom obrascu u suvremeno doba postupa ISIL.

AVNOJ i ZAVNOH kao njegov regionalni (zemaljski) organ, borili su se za Jugoslaviju. Čitave narodne skupine proglašavali su kolektivno odgovornima (Nijemce, na primjer, a nije bilo puno bolje ni s Talijanima). Kazna se proširivala i na žene i djecu pa su ih onda iseljavali i zatvarili u logore u kojima su bili izloženi smrtonosnim bolestima.

Ako na takvom „antifašizmu“ počiva Ustav Republike Hrvatske, onda se stvarno svi mi, njezini građani, moramo zapitati gdje mi to živimo. I razmotriti treba lizavnohizam maknuti iz ustavnih izvorišnih osnova.

Često se u javnosti govori kako se u nas stalno raspravlja o ustašama i partizanima. Komentira se da su prije glasanja o novoj Vladi saborski zastupnici više raspravljali o drugom svjetskom ratu nego o gospodarskom programu. A to nije točno. Rasprave zapravo nema. Uglavnom je riječ o graji kakvu su taj dan podizali neki zastupnici. I kakve ima mnogo po medijima, osobito internetskim.

Možda se to i može razumjeti. Možda im je bolje dizati graju i buku, jer bi smirena i ozbiljna rasprava pokazala da je Nezavisna Država Hrvatska doista bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, kako je, uz ostalo, formulirao i dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.

Povijesne okolnosti državi nastaloj u ratnom vihoru nisu pomogle u izboru saveznika. NDH je ratovala samo protiv boljševika i cijeli se rat uglavnom branila, i od svojih saveznika i od protivnika. Uvela je rasne zakone, ali koje je počela uvoditi već i jugoslavenska vlada Cvetkovića i Mačeka, uz približavanje Njemačkoj i Trojnom savezu. No NDH je rasne zakone i ukinula kad je na kraju rata popustio njemački pritisak. Jozo Tomashevich, povijesni publicist koji nimalo nije bio sklon NDH, piše da je „pozitivna činjenica da je u ustaškoj državi život izgubilo manje Židova nego u većini drugih dijelova okupirane Jugoslavije“.

Rasni zakoni i mjere protiv Židova svakako su najgora epizoda unutarnjeg života te države. Ali ne treba zaboraviti ni mnoge oblike pomoći koje su Židovima tada pružali obični ljudi, zatim predstavnici Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem pa sve do pripadnika ustaških vlasti.

Unutrašnje uređenje općenito je bilo autoritarno, s postupcima odmazdi kakve su u slučaju borbe s unutarnjim, nelegalnim snagama, predviđala i tadašnja ratna pravila. U vojnim akcijama protiv pobunjenika događali su se i zločini. Ali se nastojalo kažnjavati počinitelje, odnosno, „neodgovorne pojedince“, čak i smrću. Smjenjivani su zato dužnosnici i raspuštane samovoljne postrojbe, poput „divljih ustaša“.

U listopadu 1942. poglavnik Pavelić izdao je jasnu zapovijed: „Nikako se u našim akcijama ne smije dogoditi da se hotimično ili slučajno ubijaju ili stradaju nedužni ljudi, a osobito žene i djeca. Naša borba mora biti puna časti, ustaške hrabrosti i plemenitosti. Oduzimanje života čak i kad se radi o zločincima mora se temeljiti na redovnoj sudbenoj odluci.“ Pavelić je odredio ako bude zlodjela da treba obvezno provesti istragu i obavijestiti zapovjedništvo Ustaške vojnice. Zapovjednik postrojbe bio je odgovoran, ako nije proveo istragu.

Nasuprot ZAVNOH-u i njegovom načinu postupanja sa zarobljenicima, Nezavisna Država Hrvatska je 1943. godine pristupila Haaškim, odnosno, Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima. Odredbe su se primjenjivale na oborene američke pilote, ali i na zarobljene partizane. Tako su čak i partizani zarobljeni na Sutjesci transportirani gotovo preko cijele države da bi bili internirani u logor u Jasenovcu.

Od uspostave NDH pa do potkraj 1944. u novinama i časopisima intenzivno se pisalo i raspravljalo o izgradnji unutarnjeg poretka. Napisima u listovima kao što su bili Spremnost, Hrvatski narod, Hrvatska smotra, u brošurama i knjigama, razni autori zalagali su se za skladniji model društvenog uređenja nasuprot boljševizmu, ali i ekonomskom liberalizmu predratnoga razdoblja. U radovima Milivoja Magdića, Mirka Kus Nikolajeva, Ante Cilige ili Aleksandra Seitza govori se često o „hrvatskom socijalizmu“ u kojem bi trebale biti pomireni interesi različitih klasa i društvenih staleža, uz napredak i rast standarda osobito radnika. Iznesene ideje često su i našle oživotvorenje u arhitekturi, gradnji radničkih naselja, u namjerama da se modernizira selo, itd. Ustrojen je korporativni Glavni savez staliških i drugih postrojbi, koji je poput kasnijeg Socijalističkog saveza okupljao pojedina udruženja, od seljaka preko obrtnika i veleobrtnika do trgovaca i slobodnih zvanja te usklađivao njihove interese pod nadzorom ustaškog pokreta.

Unutrašnjim reformama nastojao se normalizirati odnos prema najvećoj vjerskoj i nacionalnoj manjini, Srbima-pravoslavcima. Ustaška vlada već 1943. počinje tajne pregovore s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke (demokratske i anglofilske) ne bi li dobila pomoć u normalizaciji i konsolidaciji stanja u državi.

Na kraju, hrvatska vlada i njezina vojska, potisnuta od bolje opskrbljenog protivnika, polazi se predati zapadnim, demokratskim državama, što pokazuje prema kakvom društveno uređenju bi ta država brzo evoluirala.

Da je imala priliku za opstanak, s tržišnom ekonomijom i demokracijom koja bi se razvila, sada bi bila razvijena kao Austrija, Španjolska, Portugal, Francuska, Finska ili Italija.

Nažalost, u Drugom svjetskom ratu u Europi pobijedio je Staljin i njegovi trabanti, među ostalim i u Jugoslaviji. Bilo je među njima i zanesenjaka, naivnih ljudi, iskrenih vjernika u marksističke teorije i obećanja o nacionalnoj ravnopravnosti. Mnogi od njih brzo su se poslije rata otrijeznili i već šezdesetih bili predvodnici promjena koje su nastojale poboljšati jednopartijski sustav koliko je to bilo moguće. Poput Franje Tuđmana postajali su disidenti i potom sudionici tranzicije kad se napokon raspao avnojevsko-zavnohovski sustav.

Sve u svemu, smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazate će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju drugog svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u.

Ili još jednostavnije, u temeljnom dokumentu hrvatske države ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati.

Igor Vukić


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


Zagreb, 21.12.2016.

PUNOGLAVCI PROTIV NDH

U pristupnim pregovorima Srbije za ulazak u EU blokirali smo poglavlje o kulturi, koje je na svoj način besmisleno. Jer, ipak je ovo Region. Srbija je svjetski fenomen. Vlakovi kasne, a fašizam je srpska i srbijanska nacionalna tradicija. U Srbiji je fašizacija zapravo nemoguća, jer je Srbija uvijek bila fašistička. Aco Vučić drsko je nazvao Joe Bidena i upozorio ga da Srbiju svi moraju uvažavati, jer je teorijski i praktično u Ruskoj Federaciji. E onda, dragi moj Aco, ne možete u Uniju i NATO. Zašto ne, bre bedni Bidni? Slovenija je i u Ruskoj Federaciji i u Europskoj uniji. Biden je nakon toga kratko nazvao Andreja Plenkovića, koji je u tom razgovoru prvi put čuo da je Hrvatska blokirala pristupne pregovore Srbije. Nije lako.

Mislite da je Plenković slabije informiran jer ne odlučuje o bilo čemu? Ne, naš premijer je zauzet, zapravo više obuzet osnivanjem srednjevjekovnog povjerenstva za preocjenu antičkog pozdrava “Za dom spremni”. To je direktan dokaz da ovu zemlju već 25 godina vode poremećene osobe. Umišljaju da su iznad NDH. A iznad NDH je samo glavni Kreator, dragi Bog. Infekcija kolektivne krivnje zahvatila je i neke novinare na glasu po objektivnosti, pa je morbidni Marinko Jurasić izjavio kako HOS-ov natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu ima morbidno značenje, da asocira na masovne užase, ne baš njega osobno, ali tu neke. Kost u grlu je HOS-ovo bezobrazno suprotstavljanje agresiji na RH i BiH, za spas doma i Domovine. Kao novinar, Jurasić bi morao prepoznati da je problem prvenstveno lingvistički. Tek nakon toga pozdrav “Za dom” možemo promatrati na simboličkoj razini, odnosno kao konkretnu značajku hrvatskog identiteta. Protiv pozdrava “Za dom spremni” oglasili su se i “kriminalci iz Ustavnog suda”. Kada bilo koga u ovoj zemlji prepoznate kao kriminalca, drugi dan postaje nedodirljivi antifašist. Možemo reći da je Vlaho Orepić preko noći pretvorio ustavne suce u gorljive antifašiste. Tako su neki dan Ivan Vrdoljak i Vesna Pusić u Hrvatskom saboru prozvani da su kriminalci, da su u državu i javna poduzeća nagurali članove HNS-a, pa su šefovi HNS-a naglo pojačali svoju antifašističku supstancu. Pusić je davno izjavila da je stranačko zapošljavanje u redu, jer ne želi glumatati s “javnim” natječajima, a evo je neki dan antifašistički dohvatila šarafciger i skida HOS-ovu spomen ploču niže Spomen područja područja Jasenovac. Moj tata je Židov! Dobro, bio je Židov, ali Pavelićev. Vrdoljak je žestoko istupio u Hrvatskom saboru protiv prebrojavanja Srba, što može poslužiti kao direktan dokaz da HNS instalira Srbe na rukovodeće položaje. Navodno je Vrdoljak skinuo svoju smrdljivu cipelu i njome mlatio po govornici uzvikujući da Kuba nije američka i da HNS svoje instalacije neće povući.

Drvo zaklanja šumu

Kako god okrenete, hrvatski koncept doma i Domovine ostaje nasuprot srpskoj i srbijanskoj agresiji i Otadžbini. Mnogi su Hrvati postali beskućnici, jer je dom bio utočište i u NDH. Jasenovac je na svoj način ostao okupiran i pretvoren u srbijansko veleposlanstvo, pa Srbija ima pravo tamo nametati četnička pravila. I još je fašistička paradržava Republika Srpska poklopila susjednu Gradinu, gdje su srbijanski geolozi pronašli dodatno masovno stratište za Srbe. Nema ostataka ubijenih žrtava, jer su ih ustaše bacali u Savu. Tako su stotine tisuća srpskih tjelesa završavale u rijeci, čineći famozni jasenovački Most patnje. Naravno da je izbila poplava i da su tjelesa srpskih staraca plivala okolo, po Gradini i sve do Banja Luke. Prirodna posljedica svega bio je tifus, koji je opet doveo do toga da tifusari slično premoste Neretvu, pa je tako drug Tito pobegao mrskim Nemcima. Duše mrtvih uznemiravaju Hrvate u okolici Jasenovca, kojima je Bog kao kaznu poslao industrijsko onečišćenje iz okruženja Gradine. Da je Hitler bio mudriji, u susjedstvu svojih logora gradio bi ruske rafinerije nafte. Znamo da je paradržavna Republika Srpska uspostavljena na konkretno provedenoj osveti, koju zli jezici zovu etničkim čišćenjem. Problem je tih nesretnih državnopravnih temelja, ali i nije, jer je i Republika Srpska već prilikom svog osnivanja ušla u Rusku Federaciju. Lijepa naša i njihova tako je ostala topli otok i toplo more u ledenoj sibirskoj Rusiji.

Milorad Pupovac, profesionalni Srbin u Hrvatskoj i navodno profesor neke lingvističke discipline, bolje rečeno lingvističke razularenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zabrinut je da se u RH “prijeti nekome tko brani antifašizam”. Od kada su se antifašisti tako branili. Ako je zaista antifašist, neka Pupovac dohvati tandžaru i postavi zasjedu za nekog hrvatskog vojnika. Vidite, pletenice djevojčica koje su antifašisti ugušili u Hudoj jami zapravo su pokazatelj kako daleko ide žrtva iskrenih antifašista, koji za višu ideju spremno žrtvuju hrvatsku mladost. Naravno da su svi Srbi umrli u razdoblju 1941-45. bili ubijeni, a samo je Hrvatima “antifašistička” pometnja donijela i drugačije umiranje, ono zbog gladi, bolesti i nedostatka lijekova. Moje dvije sestrice otišle su u temparaturi. Lokalni partijski predator spremno je ušetao u naš dom i u tom vremenu gladi hladno oduzeo preostale točkice. Nekoliko partijskih tečajeva, i kreten je dogurao do suca. Takvo smo pravosuđe 90-ih preuzeli. Moja pokojna majka pokopala je petero svoje djece. Ubijen je samo Damir, u Njemačkoj. Usprkos svemu tome i gorim sudbinama od takve, danas premijer SRH/RH ima potrebu komisijski provjeriti i karakter komunističke represije, kao i velikosrpske komunističke diktature.

Posebno me smeta antifašistički cirkus u svezi mučki smaknute Aleksandre Zec, koja je stradala kao svjedok mafijaškog ubojstva, sve u svezi mafijaške kontrole zagrebačkih tržnica. Za potrebe obmanjivanja policije, zvjerski je usmrćena i bačena u grabu, u kvarnom pokušaju da se zločin iz koristoljublja prikaže kao seksualno i nacionalističko nasilje. Labrador je reagirao pod svojom poznatom krilaticom “Za Otadžbinu spremni” i sve propagandno podigao na razinu napada na srpsku manjinu u Hrvatskoj, što je bila velika usluga naručiteljima ubojstva. Protuhrvatska propaganda to pojedinačno ubojstvo diže na razinu etničkog čišćenja Srba, jer u protivnom ispada da su Hrvati tijekom Domovinskog rata ubijali samo srpske starice. Jeste li se ikada zapitali zašto Hrvati ubijaju samo najstarije Srbe? Javlja se dojam da Hrvati nisu ubijali Srbe, nego su svoje starce i starice ubijali baš Srbi, oni labradorovci koji su Hrvatima podvaljivali ratne zločine, ali nisu imali srca ubijati srpske curice, pa su fašistički ubijali i pacijente psihijatrijskih ustanova svih uzrasta. Nije to bilo etničko čišćenje, nego fašističko čišćenje vlastite rase.

Naravno da nije prihvatljivo niti mafijaško ubojstvo, posebno kada je kolateralna žrtva dijete, ali se ipak ne može usporediti sa čak 400 zlostavljane i ubijene djece tijekom agresije na RH i BiH, na razini etničkog čišćenja usmjerenog protiv katolika i muslimana. Ovo je prilično poremećen Region. Kao, ubijanje hrvatske djece posve je normalna pojava. Isti orjunaši i otadžbinski predatori traže da se preimenuje Domovinski rat, iako se tako nije zvao rat u NDH. Kako preimenovati NDH? Moje je mišljenje da trebamo koristiti prihvatljiv naziv Hrvatska do Drine. Eto, svakih 50 godina orjunaši i četnici ubijaju i siluju na stotine hrvatskih djevojčica, ali o tome trebamo šutjeti, jer je u protivnom teško podignuti jedan mafijaški obračun na razinu masovnog zločina od strane Hrvata, pa je onda teško prezentirati koliko Hrvati mrze Srbe. A to je jako potrebno da Hrvati zaista ne počnu mrziti Srbe. A Hrvati najviše mrze Srbe baš zbog toga. Moja je poruka Ustavnom sudu da su ubojstvo Mihajla Zeca naručili oni isti kriminalci koji su uveli mogućnost oslobađanja najgorih ubojica i kriminalaca kroz prepoznavanje nekakve proceduralne pogreške u pravosudnom postupku.

Istra je ključ obmane

Naravno da Hrvatska ekonomski tone i zato što je okružena Ruskom Federacijom. Kada pogledate geografsku kartu ruske Slovenije pod svjetlom višestoljetne povezanosti Rusije i Slovenije, posebno strši neprirodan slovenski prolaz do jadranske obale, na razini Neuma i bezumlja. Razvidni su sovjetski ciljevi “partizanskog” pohoda na Trst, koji je omogućio Slovencima, sovjetima i Rusima da otmu dio jadranske obale između Italije i Hrvatske. Avnojskoj SRH priključena je Istra jer je to bio jedini način da se Slovenija, time i majka Rusija, dokopaju toplog mora. Vodite računa da se sve to dogodilo prije Titovog razilaženja sa Staljinom. “Juncktion point” Savudrijske vale zapravo je ruski. Ameri su to prepoznali, cinkali “arbitražne” nepodopštine, ali su “pametni” Hrvati na čelu svoje tajne službe smijenili Amera i instalirali Francuza, pa su Ameri digli ruke od hrvatskih budala. I još je snajka Slovenka, a slovenski zet već najavljuje zaokret u američkoj politici prema Rusiji. Hrvatska slamka spasa zapravo su nedisciplinirani slovenski tabloidi.

Ovdje ću zamoliti Andreja Plenkovića da izvuče pouku iz pada Zorana Milanovića, koji nije sklonjen kao komunjara, nego kao svojeglava osoba. Danas je Milanović posve nepoznata osoba i sutra će to biti Plenković. Dakle, u usporedbi s NDH, svi premijeri i predsjednici SRH/RH nisu nikakva neminovnost, niti sudbina, niti strašni suci, nego obični glupi punoglavci u glupim oplodnjama. Nasuprot njima, Hrvatska i hrvatstvo najprije su se oblikovali kroz cijeli milenij, da bi konkretno i jasno specificirana državnost trajala već treći milenij, kao fenomen na razini svjetske povijesti. Ako je Andrej Plenković zaista samosvjesni hrvatski punoglavac s jasnim hrvatskim identitetom, kako se priča, kako mu pada na pamet osnovati nekakvu drugarsku komisiju za NDH i HOS-ov pozdrav “Za dom spremni”? Pojavila se teza kako Plenković zaobilazno ide protiv Tita. Možda se to čini mudro, ali ipak to nije to. Plenković treba izravno ukloniti Tita kao najgoreg zločinca. U nedostatku streljiva za specijalni rat protiv Hrvata i Hrvatske, peta kolona je preko jugoslavenskih portala kreirala nekakav slučaj hrvatskih “čokoladica srama” proizvedenih u Srbiji od strane hrvatskog radništva. Kada će konačno Hrvati u Srbiji početi uživati tu famoznu obrnutu diskrimanciju, koja je kod nas obveza. Ovo je tlo toliko konfliktno da kao povod za Treći svjetski rat može poslužiti obična čokoladica srpske nacionalnosti.

Umišljenost

Bili kriminalci u Ustavnom sudu i Vrhovnom sudu ili samo na položajima, više sam puta upozoravao da u jednoj duboko korumpiranoj zemlji izborni sustav mora biti inficiran. Zar nismo dugo ostali u čekaonici EU-a uglavnom zbog korumpiranog pravosuđa? Eto je SOA sukladno našoj demokraciji upoznala domaću Javnost sa snimkom koja kompromitira Branka Hrvatina, šefa Vrhovnog suda i pretplaćenog šefa Izbornog povjerenstva. Znate, korupcija je nužno izlazila iz strukture Jugoslavije. A takvo zlo u pravilu preživljava raspad carstva ili nekog saveza država. NDH je bila preopterećena negativnim naslijeđem prve Jugoslavije, usto podvrgnuta rasnim zakonima Trećeg Reicha, i još vojno okupirana od strane čak četiri oružane formacije: nacisti, fašisti, sovjeti i četnici. Nisu žrtvovani Židovi i Srbi, nego ustaše, što se na kraju rata potvrdilo.

Jako je važno sagledati sveukupni tragičan trenutak NDH. Zamislite da smo 90-ih u sjevernim dijelovima RH imali prisutne nedodirljive nacističke postrojbe, da talijanski fašisti kontroliraju našu Dalmaciju i tamo štite sovjetsku agenturu, orjunaše i četnike, i da diljem Lijepe naše britanski obavještajci koordiniraju protuhrvatsko djelovanje četnika i “partizana”. U odnosu na svu nesreću i sve to zlo s kojom se suočio Ante Pavelić, možemo reći da se svi kasniji premijeri i predsjednici SRH/RH vodili delikventski dječji vrtić, uključujući i posljednju surovu i zločinačku agresiju Srba i Srbije na RH i BiH. Suprotno nametnutim predrasudama o hrvatskom autonomnom fašizmu, snažnu civilizacijsku crtu hrvatske nacionalne ideje potvrdila je i dugo skrivana činjenica da su unutar Trećeg Reicha samo Ustaški pokret i NDH proglasili ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, i da su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali upravo u NDH, što profesionalni Židovi i profesionalni Srbi u Hrvatskoj uporno skrivaju.

Ne može se komisijski poništiti činjenica da nacistički kamp Jasenovac nije bio hrvatski proizvod, nego je geografski determiniran na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje je bio predviđen i za pakta Njemačke i prve Jugoslavije, gdje bi bio podignut i da je prva Jugoslavija opstala. Naprotiv, hrvatsko nacionalno određenje supstancijalno je marijansko i bez ikakvih fašističkih primjesa, dok jugoslavenstvo i velikosrpsko svetosavlje imaju tu svoju autonomnu fašističku sadržinu. Kada danas bilo tko proziva NDH, riječ je o protuhrvatskom interesu upakiranom u antifašizam. A antifašizam je nešto poput drvenog željeza. Sve što možete u tome smislu je “ne biti fašist”, jer antifašizam nužno evoluira u veće zlo od fašizma. Apsolutizam talijanskog fašizma nije trpio konkurenciju talijanske mafije, njemački nacizam postavio se slično, dok je takozvani antifašizam usisao sve zlo ovoga svijeta, nacionalno i internacionalno.

Tvrtko Dolić


Zagreb, 20.12.2016.

Nepravda

Gdje je nepravda adut, sve su karte pravde beskorisne!

(Njemačka poslovica)
Drage Hrvatice i Hrvati!

U ovim velikim predbožićnim danima, kada iščekujemo dolazak Spasitelja Isusa Krista, sunce ljubavi i žrtve za sve nas, istine, pravde i poniznosti u liku malenog djeteta i Božje svemoći, mislim na sve ljude i djecu u svijetu i u nas koji trpe nepravdu, ratna stradavanja, neimaštinu i zlostavljanja, zbog drugih ljudi koji su se udaljili od Božje ljubavi i postali robovi zla, sebičnosti, pohlepe, mržnje i nasilja.

Posebno mislim na našu hrvatsku domovinu i državu Republiku Hrvatsku, gdje se od 2000. godine na dalje, planski i zakulisno strateški sustavno zatire pravda i istina, te gazi dostojanstvo hrvatskoga naroda i naše demokratske države koju smo teško oslobodili i obranili od velikosrpske oružane agresije, a, kao što vidimo, ta agresija se nastavlja svim drugim mogućim i nemogućim sredstvima.

Pri tome, u ovakvome miru najviše trpe nepravdu hrvatski branitelji, koji su najzaslužniji za obranu i pobjedu nad okrutnim neprijateljem.
Mnogim hrvatskim braniteljima se sudi i presuđuje na montiranim sudskim procesima, navodno zbog zapovjedne i osobne odgovornosti, dok se na zločince sa agresorske strane bespravno primjenjuje zakon o aboliciji.
Nema države u svijetu u kojoj bi oni ljudi koji su izravno sudjelovali u agresiji i zločinima, pa čak i u zapovjednom lancu, nakon poraza mogli sudjelovati u vlasti pobjedničke države, kao što je to slučaj u Republici Hrvatskoj.

Stoga su svi hrvatski branitelji po zatvorima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Haagu ili bilo gdje u svijetu najviše pogođeni tom strašnom nepravdom. Osjećaju najveću odvojenost od svojih obitelji u ove predblagdanske i blagdanske dane. S njima su u duhu svi njihovi najbliži, kao i svi mi koji osjećamo ljubav u svojim srcima i zahvalnost za njihove žrtve, kako ratne, ovako, nažalost i poratne.

No, sjeća li se njih vlast u njihovoj državi, za koju su dali sve od sebe, a poginuli i najvrjednije, svoje živote? Zar domovina i država ne bi trebala biti kao obitelj i kao majka svoj svojoj djeci, a posebno najzaslužnijima za njezinu opstojnost, pa čak kad bi i bili za neko zlo krivi?

Na žalost, ni jedna institucija u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj nema ni popis hrvatskih branitelja po zatvorima. Ja osobno, koja istinski osjećam bol i patnju zatvorenih hrvatskih branitelja i koja već 16 godina predvodim molitvu krunice sa razmatranjima uz žalosna otajstva, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima u Zagrebu, pred likom Majke Božje, za slobodu hrvatskih branitelja i za hrvatski narod i domovinu, znam za dvadesetak imena kojih se spominjem i u osobnim molitvama, dok za mnoge druge ne znam, jer se nigdje ne može doći do toga popisa. Promislimo, svi ostali domoljubi, za koliko ih po imenu znamo, ukoliko nisu iz naše obitelji ili rodbine?

No, oni sigurno nisu sami, jer su s njima u duhu svi njihovi dragi i svi čestiti Hrvati, kakvi smo većina, a, što je najvažnije, s njima je, kao i sa svima koji na pravdi trpe, Isus Spasitelj i njegova, kao i svih nas, Sveta Majka.
Molimo se da svi koji trpe ujedine svoju ljubav, žrtvu i trpljenje sa ljubavlju i žrtvom najnedužnijega patnika u povijesti, bogočovjeka Isusa Krista, za obraćenje svih grješnika u našem narodu i u svijetu i za spas Hrvatske i cijeloga čovječanstva.
Neka svima njima, kao i svim ljudima dobre volje, Novorođeni Spasitelj donese mir, utjehu, snagu i radost i neka je svima Sretan i blagoslovljen Božić, kao i nova 2017. godina!

Što je sa Veljkom Marićem?

Mislim da ne treba puno govoriti tko je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić.
Znamo da je otac obitelji sa troje malodobne djece i da je 18. travnja 2010. godine, kao profesionalni vozač kamiona, kidnapiran, odnosno uhićen od strane srbijanske policije na granici između Srbije i Bugarske.
Prethodno za njim nije bila raspisana tjeralica niti je išta znao niti se osjećao krivim, te je više puta nesmetano prolazio sve granice.
Srbijanske vlasti su ga optužile za zločin nad civilnim stanovništvom, odnosno za ubojstvo jednoga čovjeka srpske nacionalnosti, Petra Slijepčevića, u selu Rastovac u zapadnoj Slavoniji u Republici Hrvatskoj, krajem listopada 1991. godine. On osobno o tome nije imao pojma niti je u to vrijeme uopće tamo bio.
Tadašnja hrvatska vlast, i to HDZ-ova, nije ga ni najmanje zaštitila, kao da i nije hrvatski državljanin, nego je, na žalost, preko suda u Bjelovaru, zdušno pomagala srbijanskom takozvanom pravosuđu.
Po brzome postupku, na temelju njihova zakona u univerzalnoj jurisdikciji, u rujnu 2011. godine, nakon svih maltretiranja, pravomoćno je osuđen na 12 godina robije.
Početkom lipnja 2015. godine, nakon što vlast Kukuriku koalicije, na čelu sa SDP-om Zorana Milanovića, kroz četiri godine nije ništa učinila, na pritisak značajnih humanih osoba izručen je Hrvatskoj.
Vlast u Republici Hrvatskoj cijelo vrijeme tvrdi da ne priznaje srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, pa bi bilo logično da su hrvatskoga branitelja Veljka Marića odmah pustili na slobodu.

No, to se nije dogodilo, nego je samo otpremljen u zatvor u Glini na daljnje izdržavanje kazne, a hrvatski sud u Bjelovaru, naravno po naputku vlasti, je potvrdio srbijansku presudu. Ujedno su ignorirali važeći hrvatski zakon o ništetnosti srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, donesen 26. listopada 2011. godine, pod točnim nazivom "Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije ".

Da stvar bude još gora, hrvatskom branitelju Veljku Mariću, budući da zna da nije kriv, želio je odmah pokrenuti novi pravosudni postupak u Hrvatskoj kako bi to dokazao, na žalost to se ne dopušta, što nigdje u svijetu nema.

Nadalje, zbog jako lošeg zdravlja i nemogućnosti da se u zatvoru adekvatno liječi, Veljko Marić se na više zamolbi pušta na privremenu slobodu 18. travnja 2016. godine, radi liječenja. Ipak, oko 10. rujna 2016. godine, Veljka Marića policija uhićuje u obiteljskom domu u Grubišnom Polju i vraća ponovno u zatvor u Glini, navodno zbog obiteljskog nasilja.

U Večernjem listu od 21. rujna 2016. godine osvanuo je naslov: "Veljko Marić pretukao suprugu Marijanu, pa vraćen na odsluženje kazne u zatvor" i podnaslovom: "Nasiljem nad suprugom prekršio je uvjete za puštanje na slobodu zbog bolesti".
Očito, kako u hrvatskoj državi stalno rovare određene moćne zakulisne snage, netko mu je spretno nešto namjestio kako bi ga se eliminiralo kao nedužnog iz svijesti ljudi.
Ako je nešto i bilo, vjerojatno mu je podmetnuta neka lažna informacija koja ga je slomila. Poznata je ona narodna strofa: "Lako ti je pjanu zapjevati i žalosnoj majci zakukati", a ja bih dodala "i nepravedno osuđenog branitelja naljutiti".
Cilj je bio reći da, eto, ako on može činiti nasilje nad tako požrtvovnom suprugom, svakako je ubio i čovjeka zbog kojeg je osuđen!

Iza toga više u medijskom prostoru nema ni riječi o bolesnom i nepravedno osuđenom Veljku Mariću. Kako je meni već poznato da obitelj Marić sa troje djece vrlo teško živi, samo od majčine male plaće kao spremačice u školi, brinula sam se i ranije njima za pomoć od dobrih ljudi koliko mi je bilo moguće. Posebno sam mislila na tu obitelj i ovih predbožićnih dana. Iako više nisam na čelu humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, nego sam samo počasna predsjednica, telefonski sam ih pokušala nazvati. Međutim, fiksni telefon im uopće ne funkcionira, niti zvoni, a na mobitel gospođe Marijane javlja se automat s riječima "Pristup biranom broju privremeno nije dopušten". To sve jedino može značiti da obitelj ne može platiti ni telefonske račune.

Ipak sam, uz puno truda, uspjela doći u kontakt sa gospođom Marijanom, te sam provjerila da je broj kunskog računa koji sam već imala u redu, a dobila sam od nje i broj njenog deviznog računa.

Stoga, dragi dobri ljudi, ja vas usrdno molim da, pomognete ovoj obitelji prema svojim mogućnostima na kunski ili devizni račun gospođe Marijane, koje vam dostavljam u nastavku.

Svim plemenitim dobročiniteljima i darovateljima, obitelj Marić, kao i ja osobno, unaprijed najsrdačnije zahvaljujemo i želimo svima od srca Sretan i blagoslovljen Božić, kao i puno Božjega mira, radosti, zdravlja i svakoga uspjeha u Novoj 2017. godini!

Uplate na kunski račun:

Vlasnik računa: Marijana Lončarević-Marić
Broj računa (IBAN): HR69-2340009-3213562912
(upisuje se bez crtica)
Ime banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, HR-10000 Zagreb

***

Uplate iz inozemstva na devizni račun:

Vlasnik računa: Marijana Lončarević-Marić
Broj računa (IBAN): HR50-2340009-3217287860
(upisuje se bez crtica)
SWIFT (BIC): PBZGHR2X
Ime banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, HR-10000 Zagreb, Croatia

Adresa obitelji Marić:
Marijana i Veljko Marić
Lončarica 8
43290 Grubišno Polje

Uz srdačan pozdrav, osobnu zahvalnost i najbolje želje, s poštovanjem

dr. Ružica Ćavar


Iz knjige Mladena Ivezića: Titova umjetnost mržnje

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika. Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili, nego, pače, dobivali političke bodove. Kao i Srpska pravoslavna crkva oni su u isto vrijeme baš lažima, mržnjom i prostotama postizali i vojnu motivaciju za borbe i genocid nad Hrvatima.

Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih komunikacijskih mogućnosti.

U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Ljudi se prepustiše uživanju koristi od državnih službi, ali bez rada i napretka. Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala desetljeća. U revolucionarnome zanosu bacilo se od početka na obnovu hrvatske uljudbe, s mjestimičnim pretjerbama.

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). Uskoro i "Z.O. o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik" (provedba malo zakasnila) i "Z.O. o ukidanju tiskare NN i Nakladnog zavoda u Zagrebu" (umjesto njih osniva se Hrvatska državna tiskara). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis" (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke).

Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama (kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima (tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože. Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.

Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske, "Z.O. o zabrani otuđivanja i izvažanja starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne Države Hrvatske".

"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621) također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine"). "Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao služben, novi.

U pozitivnome je smjeru "Z.O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih sudova". Kasnije i "Z.O. o njemačkom školstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", koja određuje osnutak pučkih, srednjih i stručnih škola. "Z.O. o priznanju nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima" nije obogatila toliko znanost, koliko domoljublje. Ipak, to je sitnica prema onome što su sve partizani poništili i priznali poslije svoje pobjede.

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.

"Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni logor Jasenovac.

Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju Kaznenoga zakona".

Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve". Svatko je vlastan prijaviti psovatelja, kletvenika ili izustitelja prostota. Naredba je važna kao iskaz težnji Nezavisne Države Hrvatske.

Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te novine.

O komunizmu; "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih uhićenika", "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu" (koja je bila pogubila 400 osoba).

Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata i ne može uzročiti osvetu.

Za odnos prema Židovima tipičan je članak "Kako nas Židovi preziru". Već prije je izišao i "Židovska agencija Reuter u pravom svijetlu" (saznajemo da je Paul Julius Reuter prikriveni Židov Israel Beer Josaphat, koji je kupio britansku plemićku titulu i skončao samoubojstvom, dok je glavni urednik Agencije J. B. Richetson, bivši agent britanske obavještajne službe). Članak "Hrvatski nacionalni bojkot Židova" pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Nema rasne mržnje! Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru" te "Konac židovsko-boljševičkog rovarenja". To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode". Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio protiv Njemačke.

"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj imali velik dio zemlje u svojim rukama".

I antisemitska izložba, pod naslovom "Židovi/izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941.", uz dodatak "Rješenje židovskog pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", planirana za razdoblje od 1. svibnja do 1. lipnja 1942. ne reklamira se kao krvno, rasno, fiziognomijski netrpeljiva. Ona samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere.

U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva) se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.

Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu. Komunisti i njihovi pomagači bijahu u logorima, bijegu ili partizanima. Naravno, neki su se prikrili po gradovima i selima Nezavisne Države Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.

Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i u horizontalnom smjeru. U hrvatskome tisku nije bilo poziva na osvetu, na klanje. Izraz "zvjerstva i pustošenja" najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u "Sivoj knjizi". Nema osvetoljublja ni progona naroda, vjere ili rase, a izvješća su o zločinma potpuno dokazana.

Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa, on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog zlosilja nekih organiziranih skupina.

Pavelić je bio čuvar "statusa quo". On već i zbog toga nije imao razloga zvati na nasilje i nezakonje. "Sve za državu - državu ni za što", bijaše njegovo načelo. Kada ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje.

Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila mržnju ni osvetoljubivost.

Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državin pritisak, uslijed Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina.

Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.

Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Ona je iz Hrvatske izbacila neprijateljske utjecaje, ali je bila tolerantna prema pravoslavlju kao vjeri. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj, pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.


STO GODINA OD PREŠUĆENOG POKOLJA HRVATA U ODESI!

Godine 1916. dogodio se prvi put, u cjelokupnoj povijesti u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Rusiji) od strane Srba i ruskih Kozaka u Odesi. Riječ je o segmentu hrvatske prešućene povijesti koja je predodredila hrvatsko-srpske odnose za narednih sto godina, tj sve do danas, ali kako stvari stoje i za narednih nekoliko stotina godina. I upravo zbog toga, to ne smijemo izbrisati iz memorije ni hrvatskog ni srpskog naroda.

Riječ je o temi koja je obrađena u Codexu moralis Croaticum autora Mile Prpe. Zbog toga, i zbog stogodišnjice tog događaja, prenosimo u cijelosti tekst iz Codexa. (hkv)

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese – Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti.

Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hr-vatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima u budućnosti piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditinarod u slobodi i dostojanstvu.

Nikad ne zaboravimo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.” Z

ato nužno treba poduzeti sljedeće:

1. Na najvišoj državnoj razini zakazati svečanu komemoraciju odeskim žrtvama iz 1916. i 1917. godine, povodom stogodišnice njihovog stradanja.

2. Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak

3. U crkvi Sveta Mati slobode održati misu za odeske žrtve uz nazočnost hrvatske vojske i hrvatskih branitelejla, te predstavnika državne vlasti.

4. Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.

5. Izdati monografiju o njihovom stradanju, a posebno organizirati javni susret povjesničara na tu temu.

Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.

Svi elementi ukazuju da je to bio odnos vuka i jagnjeta. Ili odnos jačeg i slabijeg, a u konkretnom slučaju odnos zmeđu politički promućurnih i političkih naivnih.

Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.

Mile Prpa


Ministarstvo zdravstva NDH slalo je liječnike u pomoć srpskim izbjeglicama s Kozare i Potkozarja

Dr. Mladen Petras, pročelnik Odjela za zdravstvo Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, pozvao je 16. srpnja 1942. u svoj ured nekoliko liječnika. Među njima i Nikolu Vadkova (1903.-1970.).

„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.

Vadkov se oporavljao od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.

Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.

Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva još je jedna potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Izjava koju je dao 1945. godine istražiteljima UDB-e, nalazi se u fondu pod oznakom 015.7.11, na stranici RZ0070725.

Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.

No izjava Nikole Vadkova jasno govori o uputi koju je dobio od državnog tijela i njezinu učinku. Već sutra nakon pročelnikove zapovjedi, bio je na putu u Jasenovac, zajedno s dr. Petrom Silobrčićem. Ondje su se prvo sreli sa zatvorenikom dr. Hermanom Grossom koji je imao slobodan izlaz iz logora.

Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.

„Dr. Gjivoje uputio nas je u Mlaku da tamo cijepimo ljude protiv tifusa“, rekao je Vadkov.

U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.

„Smjestili smo se u jednu polurazrušenu kuću i spavali po dva u krevetu“, opisao je Vadkov.

Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

„Po danu je vladala velika žega pa se nije moglo sakriti od sunca. Hrana je bila slaba iako su seljaci poveli sa sobom stoku. Ali nisu je htjeli klati i pripremati za jelo“, rekao je Vadkov.

Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.

Vadkov je razgovarao s Hinkom Piccilijem, jednim od voditelja radnog logora u Jasenovcu. Kaže da je saznao kako je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, a Piccili je to skrenuo u logor za potrebe zatočenika. Otišao je na razgovor s njim i dogovorio da se kukuruz ipak proslijedi u Mlaku.

Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.

Vadkov je tako preuzeo vagon kukuruza u klipu: „Sada se po čitave dane i noći čula tutnjava batova kojima su tukli kukuruz da bi se lakše skuhao.“

Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.

U njezinoj pratnji bilo je i nekoliko sestara Hrvatskog crvenog križa. D. Budisavljević i sestre su govorile majkama da daju djecu u Zagreb, da će tamo djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. (O tome postoji i filmski zapis, op.a.)

„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.

Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare i njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Bili su smješteni na privremenom prihvatnom prostoru u selima Mlaki i Jablancu, u blizini logora u Jasenovcu. Odatle su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i drugdje. Zatim su, u dogovoru s nadbiskupom Stepincem i Karitasom, raspoređivani i udomljavani u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Igor Vukić

* O suradnji s državnim organima u zbrinjavanju izbjeglica govori i podatak da je Diana Budisavljević za svoj angažman za pomoć izbjeglicama srpske nacionalnosti pritvorenima u logorima dobila dozvolu Ustaške nadzorne službe još u listopadu 1941. godine.

* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.


Podsjetnik...

Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: "Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi."

Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Zato - samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je: "tolerancija manjina". Što u stvarnom životu uopće znači - "manjina"? Razmišljajući sam zaključio - jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena "većina". Svi smo manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši... Pa čak su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je "većina" hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja

Jedan od scenarija izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi "Institut Tavistock", Daniela Estulina), jest "segmentacija društva na manje dijelove". Estulin piše: "U tom scenariju sve skupine - etničke, rasne, spolne - bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli", a to se naziva "jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke."

Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?

Isto vrijedi za još popularniji pojam - "javno mnijenje" ili - "javno mišljenje". Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju - u mentalitet roja.

Božanska iskra razuma u svakom umu

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u knjizi "Institut Tavistock", jer "ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma." Još piše: "Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo 'Harmonija svijeta': 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto neutralnih."

Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz "tranzicija", također sadrži zamku, primijetio sam čitajući udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. "Tranzicija" se u medijima predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije - tranzicija je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti "privatnici" koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije, nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi "tranzicija" jest - preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz - "biti zemlja u tranziciji"? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez strateških dobara!?

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je rekao: "Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'." Doista, već se godinama vidi da političke strukture s ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji, koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma kao - spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle, pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića

Recimo, u zemljama članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam "gender mainstreaming". I dok u Hrvatskoj, donekle, imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ("rodno osviještena politika", ali možda se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige "Svjetska seksualna revolucija", ne postoji riječ "gender mainstreamnig", pa ljudi niti ne znaju da ih "već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan dio medija."

Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti - "moja zemlja", nego - "zemlja koju najbolje poznajem". Našim umovima se vlada kroz riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to "revolucija". Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930., "Vrli novi svijet", Aldous Huxley je napisao: "Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi." Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu "Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije", u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja.

Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."

A ideje u nas ulaze pomoću riječi. "Sloboda" je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako piše Saša Marković, više okrenut "formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio Ustava od 1791.". Tko zna, možda je moguće i to - sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ - "sloboda".

Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Američki Kongres je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal naziva - "prihvaćeno mišljenje". Vidal parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučajeva i procesuiran kao - neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...

Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama - mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki izrazi... Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac, privreda, bomba... nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.

U početku bijaše - riječ

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist "temeljnog engleskog", budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. "Taj uvrnuti koncept", piše Estulin, "osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku." Korištenjem "temeljnog engleskog" u masovnim medijima, velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.

Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik koristio je Boccacio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser, autor "Kanterberijskih priča" učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)

Krešimir Mišak


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Sramota Hrvatske...

ZLOČIN NAD HRVATIMA KOSTRIĆA KOJI VAPIJE U NEBO

Selo Kostrići nosi neslavnu titulu "najtužnijeg sela u Hrvatskoj". To je selo u kojem su za vrijeme agresije na Hrvatsku pobijeni svi stanovnici. Svi do jednog.

Kao da taj podatak nije sam po sebi tužan, dodatno ga rastužuje činjenica da za taj zločin DORH do danas nije podigao optužnicu.

Zašto vlast ne reagira u jednom od najtežih slučajeva ratnih zločina na području Banovine i zašto su baš Kostrići presedan za čiji zločin nitko nije prozvan?
Pa, zato što su svi pobijeni, kazuju stanovnici okolnih sela.

Zato što nema tko u ime žrtava "tjerati pravdu". Selo Kostrići, osim što je jedino mjesto zločina za koje se nitko ne tereti, je i jedino selo u Hrvatskoj u kojem ne živi nitko, a koje ima dva spomenika iz Domovinskoga rata.

Danas, 15. 11., točno 24 godine nakon pokolja, rijetki su oni koji su se ovim žrtvama poklonili i za njih zapalili svijeću. Čak niti za djecu koja su tada pobijena. Što se prije 24 godine dogodilo u Kostrićima, selu u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice?

Ratni zločin u Kostrićima počinili su pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. "SAO Krajine" pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili.

Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s "jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem Srbijancem", dobio naredbu o "čišćenju" sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve "mrtvom" selu, pronašao je i svoju obitelj pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Ista postrojba pobila je zarobljene hrvatske civile i policajce sredinom listopada 1991. godine kod sela Volinje. Također se ti zločinci dovode u vezu sa smaknućem ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine. Prije Kostrića se 20. listopada 1991. dogodio i pokolj civila kod Baćina, utvrđeno 56 žrtava, zatim u pokolju u Petrinji 4. studenog stradalo je 76 osoba, pa ponovno u Petrinji 8. studenog stradale su još 42 osobe.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kostrići.

Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine 4
. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.

Povodom 20-te obljetnice zločinačkih događaja u Kostrićima je 18. svibnja 2011. otkriveno državno spomen-obilježje masovne grobnice.

Riječ je o 16. spomen-obilježju masovne grobnice u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Petnaest godina poslije, 28. rujna 2006., u emisiji "Istraga" na Nova TV prikazana je rekonstrukcija ovog pokolja na Banovini pod nazivom - Kad komšije svrate.

Još u studenoga 1991. hrvatsko je pravosuđe, posredstvom županijskog DORH-a i temeljem kriminalističke istrage PU Sisačko-moslavačke, utvrdilo da su dvojica pripadnika postrojbi specijalne namjene milicije pobunjenih Srba, s područja Dvora, bili dio postrojbe koja je počinila taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tako je podnesena prijava županijskom DORH-u u Sisku. Iako se zna da sudionici tog zločina žive danas u susjednoj BiH ništa se nije učinilo da ih se "locira, indentificira, uhiti i transferira" u Hrvatsku.

Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Da bih zaokružio uspomene na doživljaje dječaka s Drine i njegova ratnog djetinjstva, evo ću, samo i jedino za ljubav povijesne istine, opisati i svoj susret s toliko ozloglašenim ustašama iz Crne legije kojoj je bio zapovjednik čuveni hrvatski vitez, ratnik i junak - ustaški pukovnik Jure Francetić.

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Evo, dakle, mojih uspomena na Crnu legiju i njezina zapovjednika Juru Francetića.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Negdje početkom svibnja Goraždem prođe vijest: Dolazi Jure Francetić! Dolazi Crna legija! Na tu vijest, partizani se užurbano spremaju, uzimaju sve što su mogli ponijeti i počinju se povlačiti prema Crnoj Gori. Po njihovu ponašanju shvatili smo da je Crna legija opasna vojska, najjača vojska koja je dotad došla u Goražde, jer da je tko rekao kako dolaze Nijemci; partizani se ne bi tako brzo spremili kao što su se spremili kada se čulo da dolaze "Crnci". Mi smo djeca, dakle, zaključili da su "Crnci"jači od Nijemaca i silno smo bili znatiželjni vidjeti kako izgledaju.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Tako smo se u svibnju 1942. prvi put susreli s ustašama. Partizani su već prije dva-tri dana napustili Goražde pa u Goraždu nije bilo ničije vlasti. Mi smo djeca u tome uživali i odmah "zamijenili" prave vojnike: igrali smo se vojnika i komandanata i bili neka "vlast". Svaki je dječak tada imao neko staro oružje, dakako neispravno, ali bi ponekad koje i opalilo, a imali smo i svu silu ručnih bombi (kragujevki) i njima se igrali. Istina, bili smo oprezni pa nikad bombu nismo bacali gdje je bilo ljudi, nego negdje na osami, gdje nas nitko ne može vidjeti, i onda bismo naš "plijen" aktivirali i uživali u eksplozijama. Drugih igračaka i nismo imali... samo staro oružje i bombe...

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

I četnici i partizani pričali su priče o Juri, a samo ga mi Hrvati nismo smjeli ni spomenuti. Ipak, ni muslimani ni katolici u istočnoj Bosni nisu imali drugu nadu nego Crnu legiju i Juru Francetića.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Priče o nekoj četverogodišnjoj partizanskoj nadljudskoj borbi o kojoj su naša djeca pedeset godina učila u školama, priče o nekoj "općenarodnoj revoluciji", zaista su priče za školsku djecu. Sve je bilo drukčije.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Stara je Kraljevina Jugoslavija Juru Francetića kao zagrebačkog studenta neprestano proganjala. Bio je beskućnik, često i bez korice kruha. Trpio je silna progonstva zbog svojih hrtvatskih ideala i zato se dobrovoljno javio Poglavniku da bi osnovao jednu elitnu ustašku legiju koja će očistiti istočnu Bosnu od odmetnika. Jure Francetić bio je 1942. u Bosni popularniji i od Tita i od Draže Mihajlovića. Svi su o njemu pričali kao o velikom junaku iz davnih vremena, kao o nasljedniku hrvatskih velikana: Zrinskoga i Frankopana, Šubića i Kvaternika...

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Tako je u Crnoj legiji, koja je u ono vrijeme bila sastavljena pola od katolika a pola od muslimana, bilo i Srba: bili su to zarobljenici, koji su, očekujući smrt, dobili od Jure Francetića ljudsku riječ, čašu vode ili zalogaj kruha pa se, iznenadeni, javili kao dobrovoljci u Crnu legiju. Tolika je bila magična moć Jure Francetića da je i od Srba stvarao ustaše.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

gradonacelnik-sarajeva-mustafa-softic-u-drustvu-jure-francetica-1942.jpg (26,2kb)

Jure Francetić bio je 1941. u Sarajevu ustaški funkcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijenom četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih (Čiča na Romaniji), nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941. Jure Francetić tadaje osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša, u kojoj su svi bili Hrvati, a po vjeri muslimani i katolici. Cijele ih je jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je postao idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo: "Svi za jednoga, a jedan za sve!"

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi, i Srbi, i muslimani i Hrvati, bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić. Svi ostali bili su probisvijeti, zločinci i kukavice.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Zašto su dobili ime "Crnci"? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije ih našao, čekao ih je iz Zagreba i nije ih dobio. Onda su negdje u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i toj e bilo dovoljno da se svim borcima (zvali su ih čarkari) sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući odore za Crnu legiju. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao "viteška legija"jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve. Gdje god su osvojili teritorij, donosili su mir, spokoj i red. Crna legija bila je utjelovljenje starih hrvatskih vitezova. Njih je brojčano bilo kudikamo manje nego njihovih protivnika:

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Tako je Crna legija za četnike i partizane bila pojam nekih nadljudi, a za narod u istočnoj Bosni, i to ne samo za Hrvate (muslimane i katolike) već i za same Srbe, bila je pojam plemenitosti, mira, reda i zakona. Nijedan "Crnac" iz Crne Legije nije nikada ušao u srpsku kuću, pogotovu nije nikada napravio zlo srpskim ženama ili srpskoj djeci.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

No, vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.

Pošto je i posljednji partizan prije dan-dva napustio Goražde, preostalo stanovništvo u Goraždu (muslimansko i katoličko) izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda, kada će se pojaviti Crna legija.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Evo, već prve ustaše dolaze u Popov dol, a zadnje se još vide gore na Jabuci. Očito, ide četa po četa, možda vod po vod, a između njih veliki razmak. Kad misliš da ih više nema, a ono, evo još jedne čete, pa misliš da je i ta zadnja, kad evo još jedne, i tako nikad kraja...

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su, kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli... kao da im je žao za sve ono što je stanovništvo Goražda pretrpjelo za vrijeme četničke strahovlade. Eto, to kazuju njihovi pogledi, puni snage i dobrote. Čvrstim korakom stupaju, idu prema velikoj vojarni. Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostore između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade. Taj moj susret s takvim "ustašama" bio je presudan što sam cio život imao sasvim drukčije mišljenje o ustašama od onoga službenoga, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja. Ovoje moje svjedočanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti jer je istinito. Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme.

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci...

Tamo dalje, dvojica iznijela ponjave i klanjaju, to su muslimani. Nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju...

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Stigla u Goražde Cma legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda - kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli...

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: "Kada ćemo početi klati Srbe - one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira."

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se... jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece... Svi navode imena koljača.

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: "Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!" Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana - bit će jedan naprama jedan.

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Goražde je brujalo od priča "naslijeđenih" od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje - na ulici, na obali Drine, u dvorištima... O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Neka mi srpski povjesničari i hrvatski falsifikatori povijesti koji se "naučno" bave poviješću NDH i ustašama, navedu jednu srpsku ženu, majku, dijete ili muškarca Srbina koga je Crna legija ubila, ili neka navede jednu srpsku kuću koju je Crna legija zapalila, jedno srpsko selo koje je Crna legija sravnila sa zemljom, a to su četnici radili i prakticirali paleći muslimanska sela od kojih ništa nije ostalo (pravilo "spržene zemlje"). Za klanje civila i paljenje muslimanskih sela Radio-London hvalio se i govorio kako se to četnici, hrabri borci kralja Petra, bore protiv nacista - Nijemaca.

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Klanja, ni odmazde od ustaša nije bilo! Nije toga bilo ni 1942. ni 1943. a nije bilo ni 1944. Nije bilo do dana današnjega.

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

To je prava povijest, to je istinita povijest koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane. Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam - Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe "klanje Hrvata i Turaka". Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo - bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. - nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili bnutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Spomen na pravaša s Drine..., 5. prosinac 2016. godine

ZBOGOM STARI PRIJATELJU ALIJA

Alija Šiljak: Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I ne će!

Upoznao sam Aliju kao mladi student, pravaš, nacionalist, idealist, koji je već imao nekih političkih utakmica u nogama u ilegalnom radu pri kraju zločinačke yuge te u osvit slobode u HSP-u i HDZ-u.
Naime, na skupu HSP-a u Splitu 10. travnja 1991. godine u hotelu Marjan, na proslavi 50. Obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvi govornik i u toku moga govora već je bilo nastalo neopisivo oduševljenje okupljenih čemu je pripomogao meni do tada nepoznati Alija.

Pronađoh rukom zapisani tadašnji govor:

Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!

Na moje riječi, sad se ne sjećam koje točno, Alija je razdragano skočio na noge, pritrčao govornici i zagrlio me poljubivši me u čelo i polijevajući okupljene vodom s mitske rijeke Drine. Opće oduševljenje svih...

Nakon tog skupa pozivam ga na Osnivačku skupštinu Podružnice HSP-a 1. svibna 1991. godine u Livno na što se on sa svojim prijateljima i odaziva, naravno i tu Alija oduševljava.

Poslije tribine u Livnu 1.5.1991. u hotelu Dinara Alija pozdravlja...
Prisutni: Ante Matić, Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Jozo Radanović, Gordan Šangut, Stipe Tomasović, Ivan Kovač, Anto Đapić, Halim Delahmet i drugi...

Dalje smo se povremeno čuli zavisno kako nas je turbulentni stranački život nosio kao i novonastale ratne prilike i neprilike. Dolazili su razni glasi, a rat i domaće jude koje su mi radili o glavi učinili su svoje i izgubio sam kontakt s Alijom.

I onda jednog dana, poslije tolikih godina, stiže na portal Stina hrvatskih pradidova e-mail:
Zamolba za ispravak! od "Stari Prijatelj"
Bilo je to 27.1.2013. godine:

Dragi prijatelji i suborci,

Povremeno čitam sadržaje koje objavljujete na Vašoj web stranici.
Na pravoj ste strani. Na istoj smo strani!

Da bi smo bili jači, uvjerljiviji i učinkovitiji, pored ostaloga, moramo voditi računa i o detaljima koje citiramo iz naše povijesti.
U suprotnom, naši oponenti i naši neprijatelji poentirat će na našim pogreškama i našim nevjerodostojnim citatima.
Ne smijemo im davati materijale i povode za takva poentiranja!
Naprotiv. Moramo ih uvijek, koliko god je to moguće, tući argumentima i istinom!

Na ovoj Vašoj stranici, na jednome mjestu piše:

"... U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce".

Ne postoji grad Plač! Prilikom citiranja, došlo je do pogreške. Nedaleko od Foče i Drine, blizu Goražda, postoji gradić po imenu Prača. Ono o čemu nam, u spomenutom citatu, govori slavni putopisac Evlija Čelebija, dogodilo se u Prači - a ne u Plaču!

Nadam se da ćete, radi istine i vjerodostojnosti, ispraviti ovu malu, ali značajnu, "tehničku" pogrešku. Tako ćemo biti - ljepši i jači! :)

Bog i Hrvati! ZDS!

Ne sluteći tko piše, ja odgovaram:

Poštovani,

zahvaljujemo Vam na osvrtu i navedeno će biti odmah ispravljeno...

Puno uspjeha u zajedničkoj borbi!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Stina hrvatskih pradidova - Hrvatska nacionalna uzdanica

Ubrzo od "Stari Prijatelj 28.1.2013 stiže odgovor:

Štovani suborci,

Drago mi je da ste brzo reagirali na moju primjedbu i ispravili onu pogrešku o gradiću Prači (a ne - gradu Plaču). Jedan sam od onih koji izuzetno cijene Vaš trud u borbama za očuvanje naše povijestne istine. I sam sam, kao što rekoh, jedan od boraca za istu stvar - za našu stvar. Nekada javno i u prvim redovima, danas - iz pozadine, anonimno i diskretno, još uvijek sam u "stroju", mada su me "neki", već odavno, počeli proglašavati umrlim i počeli prepuštati zaboravu. (Sjetih se Zvonimirove kletve ...!) :((

Kad smo već kod stine i hrvatskih pradidova, šaljem Vam linkove/poveznice od kratkih video isječaka sa Youtube-a. Iz sadržaja tih video isječaka je vidljivo kako sarajevski jugonostalgičar i novopečeni Bošnjak, književnik i filmski scenarist - Abdulah Sidran, povijest "tumači" na jedan način i kako mu srbo-crnogorski "mudraci" uzvraćaju i kontriraju. Riječ je o našoj - hrvatskoj povijesti. Budemo li šutjeli, kao pasivni promatrači, moglo bi se dogoditi da (nedajbože!) i kralja Tomislava proglase za "srpskoga vojvodu" i tako zaokruže svoje stare tlapnje o Hrvatima kao "Srbima katoličke veroispovesti"!

Nadam se da se to ipak ne će dogoditi - dok je nas! A ima nas. Još uvijek nas ima!

Molim Vas da pozorno pogledate video isječke, čije poveznice Vam šaljem u prilogu. U jednome (Sidranovome) se iznose istine sa štetnim i poluizokrenutim zaključcima, a u drugome (srbocrnogorskome) - neistine, sa zaključcima koji su neodrživi i opasni!

Povod zbog kojega sam se uključio u ovaj "slučaj" su - Foča, Goražde, Prača ... i Hrvati na Drini.
Da se zna da nas je bilo i da nas još uvijek ima.
Da se zna, ali i ne zaboravi, da hrvatska stina pradidovska - još uvijek, pokraj Drine, stražu čuva - sinovima i kćerima svojima.

Mi povijest ne trebamo - ni izmišljati, ni falsificirati. Ona je na našoj strani.
Budimo i mi na njezinoj strani i pomozimo joj! Da nam je ne ukradu!!

http://www.youtube.com/watch?v=6_TGHY5CRqA
http://www.youtube.com/watch?v=L2pFnn51IG0

U nadi da ćemo nastaviti konstruktivnu suradnju, srdačno Vas pozdravljam!

Bog i Hrvati! Za Dom - Spremni!

Alija Šiljak, Zagreb, Hrvatska

P.S.

Zamolba: Molim Vas da moju mail adresu sačuvate - samo za sebe!

Potom i ja odgovaram i predstavljam se:

Bog,

Stari prijatelju pozdrav veliki od Ante Matića iz Livna!
Jesi li živ, što ima kod tebe... drago mi je da si uskrsnuo, da čujem za tebe!
Stvarno je davno bilo da sam o tebi izgubio svaki glas...

Evo ja i dalje bijem stare bitke bez neke nade u uspjeh naše borbe (sustiže me ona Kranjčevićeva: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! A i kako ne bi kad mi, nano moja, NDH nema na vidiku...).

Bio sam osnovao Stranku hrvatskog prava misleći da ću istinom i iskrenim pravaštvom moći nešto postići da ideja ne zamre, ali teško je kada to sve malo koga zanima uz sve nedaće koje nam neprijatelji podastiru i tako na kraju sam stranku ugasio i od web stranica SHP-a sam ostavio ove stranice, Stina hrvatskih pradidova, koje povremeno održavam da se svijeća ove istine ne ugasi i da kao svjetionik podrži ostale u borbi...

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Ante Matić, Livno

Odmah stiže i odgovor od Starog prijatelja (29.1.2013.):

Livno, Duvno i Borova Glava ...! :))

Drago mi je da si se javio. Predpostavljao sam da iza ove stranice stojiš upravo ti, ali - ruku na srce - nisam bio sasvim siguran.

Što se tiče tvoje stranke, žao mi je da nije zaživjela, barem regionalno ili na lokalnoj razini, ali me puno i ne iznenadjuje, jer su podbacile sve naše političke elite, osim časnih i rijetkih pojedinaca. Narod se zasitio prevara i strašno razočarao. Pojedinci, kojima na umu ništa drugo i nije bilo, osim da "jame", potpuno su iskompromitirali stvari za koje smo se borili, ginuli, bili zatvarani ... itd. itsl.

Ovaj fenomen nije svojstven samo nama. Slična stvar se dogodila i kod susjeda, ali i u brojnim drugim zemljama koje su prošle, ili još uvijek prolaze, porodjajne tranzicijske muke.

Potpuno te razumijem. Potpuno!

Nemoj gasiti tu stranicu. Neka ostane nešto. Neka ostane neko mjesto sa kojega se možeš javljati i - koliko ti mogućnosti dopuštaju - djelovati domoljubnom, pravaškom riječju.

Kad god možeš, javi se.
Ja uvijek rado odgovaram svojim prjateljima i suborcima.
U mirovini sam i slobodnog vremena imam dovoljno.
Ako te put "nanese" prema Zagrebu, javi mi se. Rado bih sa tobom popio - ili bocu vina, ili neku "žuju", ili veliku džezvu ka(h)ve! :))

Da se pamtimo. Da se ne zaboravljamo. Da se lakše i brže povežemo, ako ponovno ustreba! A moguće je da ćemo Domovini ponovno ustrebati. Zato - ostanimo "U" vezi i budimo - Spremni!

Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

Lijep pozdav i ostalim članovima tvoje obitelji!

Sa štovanjem - Alija Šiljak, Zagreb

S mislima na stare dane nastavljam:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!
Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92. kada su mi "naši" radili o glavi...

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

ZDS!

Ante Matić

1.2.2013 u 02:51 sati Alija raščlanjuje moju poruku:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!

Lijepa je ovo riječ: deržanstvo! Naša stara riječ. Riječ koja obvezuje. Riječ starčevićanska!

Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Moramo! I hoćemo! Kako? Ostati vjeran ideji i ne popustiti! Bez predaje, bez prodaje!
Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I neće. Dok god žive istinski pravaši, istinski starčevićanci...!
Sve će ovo proći. Doći će neka druga vremena i nova "djeljenja karata"... Bit će to nova prigoda za pravaše, za istinske domoljube.

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92 kada su mi "naši" radili o glavi...

Iz HOS-a sam prešao u HV... Odmah nakon što sam nekim "našim" ljudima zasmetao u Stranci.
Ovo je malo duža priča. Možda ćemo jednom i o tome, ali usmeno, uz ka(h)vu! :))

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

Da! Nije lako ostati normalan. A poglavito ako je čovjek okružen brojnim farizejima i licemjerima, sa kojma si - čini se - i ti imao problema. A što se tiče jugoslavenstva, neka te to ne brine. Sa tim je završeno - na vijeke vijekova! :))

ZDS!

Ovaj naš prelijepi pozdrav je najbolji i najslikovitiji odgovor, na brojna pitanja koja muče domoljube: TREBA OSTATI - ZA DOM SPREMNI!!!
I to je to: Voljeti Domovinu, ne odstupati od ideala, učiti na pogreškama i biti - SPREMNI!

I sam dr. Ante Starčević - kaže:

"Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli. On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene."
("Sloboda", IV, str. 67; Sušak, 23. 3. 1881)

Bratski pozdrav tebi, tvojoj obitelji i svima onma koje voliš!

Alija Šiljak, ZG. ZDS!

I ja odmah nastavljam:

Moj Alija, slažem se!

Samo triba, kako sam uvijek govorio, djelovati organizirano...
Moramo za našu ideju okupljati istomišljenike i poduzimati radnje za širenje i okrupnjivanje redova - dakle, djelovati kao svjetionik koji će izgubljenima pokazivati pravac spasa...

Zato sam i bio osnovao stranku da netko širi ideju istinskog pravaštva, širi ideju čiji je cilj sreća i blagostanje cijelog hrvatskog naroda u cjelovitoj Hrvatskoj državi, državi na području Hrvatske Domovine, jer mi danas takve stranke nemamo, nemamo pokreta koji se jasno za to zalaže i bori - i onda će pri "novom dijeljenju karata" za stol uskočiti "prevrtači" na štetu isinski boraca i općeg dobra...

Puno pozdrava! ZDS!
ZDS!
Ante Matić

Isti dan Alija odmah odgovara:

Ja se ne predajem, a vidim da si i ti - unatoč svemu što se dogadjalo i unatoč svim razočaranjima - ostao na jedinom ispravnom putu!
Ima nas još, Bogu hvala! :)
A što se tiče "prevrtača" i onih koji bi htjeli ponovno "jamiti" sa ledja našega čovjeka, koji je toliko puta izvaran, sljedeći put ćemo (ako Bog dadne i sreća junačka) mi biti "prevrtači" i prevrnuti njih, prije nego li krenemo u bilo kakvu drugu borbu, jer se reda mora imati, prije svega, u vlastitome dvorištu.
Učinimo li tako i očistimo svoju "avliju", uvjeren sam da nam više ni vanjski neprijatelj neće moći nauditi.

Uostalom, ni Zvonimirova kletva neće trajati vječno! Jedina smo nada. Valja nam se nadati i raditi. Koliko se može!

Poznaješ li ovoga našega dragovoljca? Livnjak je. Medju prvima je stao u dragovoljačke redove HOS-a. Ne znam ni je li živ. Nadam se da jest! (Ako se ne varam, ime mu je Mate, Matan ili sl.) http://www.youtube.com/watch?v=r7tPwXTH9rE

Alija, ZDS!

Ja opet podcrtavam:

Moramo djelovati organizirano...

Čini mi se da je riječ o Mati Šukanu... umro je... ne bih se dalje osvrtao, jer mi budi neke neugodne uspomene na jade koje sam doživio s našim judama...

ZDS!

Dalje 29.3.2013 stiže od Alije čestitka:

Sretan Uskrs!

Na što odgovaram:

Hvala prijatelju!

Puno pozdrava iz Livna!

Bog i Hrvati!
ZDS!

Te potom i ja šaljem čestitku:

Stari prijatelju sretan ti 10. travanj, Dan Hrvatske Državnosti!

ZDS!

Alija odgovara:

Imamo je! Sad je na nama da je očuvamo, izgradjujemo i jačamo.
Neće biti lako, ali borit ćemo se, pa - što Bog dadne i sreća junačka!
ZDS!

Šaljem zatim Aliji jedno kakrakteristično Pismo dida Vidurine 28.5. 2013.: Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?! kojim sam svojedobno reagirao na nebuloze admirala Loše

Alija odgovara:

Dobro !
Kao što si mogao i predpostaviti, ja sam na strani dida Vidurine! :))
(Što je više kleveta i laži, Antun mi je miliji i draži!)
Neka nam je zdrav i živ dida, zajedno sa svojim unucima i neka unuci ne uče našu povijest od bivših oficira JNA-e nego - isključivo - od pravaša!

Bog i Hrvati! ZDS!

Tvoj Alija

Eto, kao ovaj posljednji pozdrav, želio sam iz ovih par isječaka komunikacije s Alijom pokazati svima tko je i kakav je čovjek bio Alija Šiljak: pravaš i Hrvat s Drine!
Za Dom spremni!

Zbogom Alija, stari prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

ing. Ante Matić od Livna


Godišnjica smrti ...

4. prosinac 2015. godine umro je pravaš Alija Šiljak – Hrvat s Drine

Umro je Alija Šiljak. Član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava. Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.

Alija Šiljak (Goražde, 1947. – Zagreb, 2015.)

Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jedan intervju koji je dao Alija.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun
(Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti)

Srpski zločin na Jelačić placu

(Sjećanje na 5. prosinca 1918.)

Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.

Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!

Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!

Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!

Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...

Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.

Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...

Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!

Mate Ćavar

Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.

U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi, ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“

Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921.:

Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

G. Simonović je kazao: Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata.

Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.


Podsjetnik ...

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Fede