SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Komunistički aristicid nad Hrvatima

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Delenda est Croatia

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Smrt “praznovjerju“

Kulturni teror

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Bilješke:

NEZNANI GROB

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.

Kako se zlorabe riječi nadbiskupa Stepinca o osudi Jasenovca

Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu ("Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi", II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije ("Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke", Zagreb, 2008., str. 127).

Paušalne ocjene o načinu stradanja

Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

Svećenik Rihar umro od tifusa

U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek "slabog zdravlja" vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa ("Jasenovački logori - istraživanja", 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

Stepinac nije osudio NDH

Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara "i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta" (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu "samo" zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države.

Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti. (Hrvatski tjednik, od 21.IV.2016.)

Obitelji mučki ubijenih branitelja su neutješne. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. U Borovu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih.

Marija Dubravac, Brisbane

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

Navik on živi ki zgine pošteno!

Osuđeni su od strane bečkoga dvora cara Leopolda I i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.

Tako učiniše najvišim hrvatskim prvacima zemlje kraljevine Hrvatske, koja nije bila pokorena, nego je dragovoljno i pod ugovorom pristupila u personalnu uniju sa Habsburškom monarhijom, mogli bismo reći ondašnjom Europskom unijom.

Ipak, u tim strašnim trenucima u njima ne bijaše mržnje ni proklinjanja, nego, u zadnje jutro svoga života, prethodne večeri pomireni s Bogom u svetoj ispovijedi, nakon što su napisali pisma svojim obiteljima, sudjelovali su na svetoj misi i primili tijelo Kristovo, pripravljeni i ohrabreni za svoj prelazak u vječnost.

Te moćne hrvatske plemićke obitelji, Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih, bile su potpuno uništene.

Još bih željela napomenuti da je pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinski, osim sina Ivana Antuna, koji je nakon dugogodišnje robije u tamnici završio svoj život, te kćeri grofice Jelene Zrinske Rakoczi, imao i dvije kćeri časne sestre. Jedna je bila Aurora Veronika (1658-1735), uršulinka, poglavarica samostana u Celovcu u Austriji, gdje joj je i majka Katarina Zrinska, velika i vjernica i književnica, preminula dvije godine nakon obiteljske tragedije. Druga je bila Judita Petronila (1652-1699), časna sestra klarisa i predstojnica samostana u Zagrebu. Pokopana je, što je za sve nas posebno značajno, u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Grobnica joj je na prostoru oltara, kod ambona.

Posmrtni ostaci tih naših velikana su 1919. godine preneseni u zagrebačku katedralu, gdje su i njihove biste.

Posljednje pismo Petra Zrinskog svojoj supruzi Ani Katarini, napisano dan prije smaknuća:

Groff Zrini Petar

August Harambašić

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bilješke:

Izvađeno iz starih knjiga i zapisa

Uvod

Starost hrvatskog imena

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

Kakva mora biti domovina?

Šta je politika?

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Riječi kralja Petra Svačića

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Prvi Frankopan

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

Stoku uvijek netko vodi

Šta su bili austrijski konjidenti?

Kako je došlo do »Obzora«?

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Debata o trapistima u hrvatskom Saboru

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Ban i pan

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

Četiri Starčevićeve šale

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Tri Radićeve opservacije

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pregršti šale od fra Grge Martića

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

Napadati jedinog istinskog mirotvorca u entitetu RS je krajnje nehumano i necivilizirano, pogotovo što je Biskup u svim svojim istupima uvijek govorio i govori istinu. Stojimo iza svega što je biskup Komarica rekao! Vi, gospodine Dodik, koristite neistine jer Vam istina ne ide u prilog. Zatvarate oči pred činjenicom da ste iz „svog“ entiteta protjerali oko 95% nesrba i tako stvorili svoju „republiku“ koja se sada diči tolerancijom i poštivanjem ljudskih prava.

Zašto su Hrvati i drugi morali otići iz svojih domova!? Naši stanovi i kuće su nama bili udobni i mi nismo htjeli ići nigdje, ali su nas protjerali Vaši vojnici i Vaša paravojska, prijetnjama, ubojstvima, premlaćivanjima, odvođenjem na prisilni rad, zatvaranjem u logore, silovanjima, rušenjem sakralnih objekata. I sada ste Vi mirotvorac koji bi htio zabraniti biskupu da govori istinu.

Za razliku od prakse u Vašem entitetu u RH su sve kuće Srba obnovljene, iako je velika većina bila među pobunjenicima i sve to na teret hrvatske države, iako je bila napadnuta i izložena agresiji od strane JNA i srpske paravojske.

A što se tiče Vaše konstatacije kako biskup slobodno živi i stoluje u Banjoj Luci, gdje ga nitko ne dira, moramo izraziti zgroženost. Zar bi biskupu 22 godine poslije rata netko trebao dati odobrenje da živi i stoluje u svojoj rodnoj grudi. Banja Luka je više našeg biskupa i nas koji smo u njoj rođeni nego Vaša, gospodine Dodik iz Laktaša.

Pozivamo Vas, g. Dodik, da istini pogledate u oči i da istinski poradite na pomirenju i povratku prognanih, te da se u tom entitetu svi mogu osjećati slobodno i da imaju ista prava kao i većinski narod.

S poštovanjem,

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica poslao je svoj „odgovor“ (br. 125/17 od 20. 4. 2017.) predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska g. Miloradu Dodiku na njegovo pismo od 18. 4. 2017., koje je uputio biskupu, ali i javnosti.

Tekst pisma prenosimo u cijelosti:

ČUJEMO LI KRIKE NAŠIH MUČENIKA?!

Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike. Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo, ali to je bio moj posao.

Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti.

Tako je govorio Poglavnik

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Partizani su oteli Vladimira Nazora

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Partizani su na silu oteli Nazora

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada

ko plamen vječnog svietla stieg vihori;

u dvoru, blied od neprekidnog rada:

Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,

more Ga brige mnogih podanika,

ipak Mu bdienjem izmučene sjene

sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo

nad uzglavljima ranjenih junakâ;

ko brižan otac izlazi u selo

vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:

sa koliko se boraca On bori,

od kolikih Mu boli srdce pati

i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,

znati, što bješe činio i htio,

a poviest naša s ponosom će reći:

Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

Marija Dubravac Brisbane

VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret.

Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Frane je rođen 1928. godine, otac mu je bio financijski službenik rodom iz Mravinaca, a majka domaćica. Imao je dvojicu braće i tri sestre, a stanovali su u skromnom domu na Gripama.

Godinu ranije u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, koji se krajem rata također povlači prema Bleiburgu s kolonom civila. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Presude su se kretale od 18 mjeseci deset godina strogog zatvora s prisilnim radom. Frane Tente osuđen je na tri godine. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Zatim je vraćen u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”.

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Marija Dubravac Brisbane

POVODOM OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Poetessa

Mirjana Emina Majić

borac za hrvatsku istinu

POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Travanjska revolucija

Deseti travanj 1941.

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

Opća pobuna

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

Bilješke:

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Rudi Tomić

JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Marija Dubravac, Brisbane

- A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

- A eno ga kod kukurzane, maše mali Luka takunicom.

- A šta će sad tamo, šta sad majstorija, sebi u bradu zamišljeno će Jure.

- Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeš ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

- Šta je Jure, šta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

- E dide šta ću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante.

- Šta veliš sine dragi, opet protiv našega dičnoga mučenika, našega neumrlog Poglavnika, a di to, zašto, zabrinuto će did. Pa prošlo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

- Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

- A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smješka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

- Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baš ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam što govorim. I Pavelić i Tito imali su istog šefa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti... ta je država između ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati nešto što si izgubio..... A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevši od Bleiburga...

- Nu mu đava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naše dok još Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada još više i pljujući baci kapu i kosu što ju je počea klepati!

- O jadna ti sam, šta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaša, šta ti je oćeš dite povridit sa tom kosom, šta ti je, ljuti se baba.

- O baba oprosti mi, ne ću više, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiš da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiš li šta kaza ono spadalo đeneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beštimat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono našeg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

- Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

- Dobro kažeš sinko, Stepinac nije ka’ šta kaza bio ništarija, ma samo smo danas bogati sa ništarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

- I još da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, škrguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

- I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i događaje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude - kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. - buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

- O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namišta kapu na glavi.

- Dobro dide, samo da još kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i događaje hrvatske poviestnice, od Tomislava, Krešimira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, Tomaševića i bana Pavla Šubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

- Bravo Marice, srce strikino, baš tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama određivati naše ciljeve i zatomljivati naše domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeništvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i školali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim školama zbog hrvatstva, oni su laštili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

- Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga što govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

- Ma dosta je dide bilo, dosta je i našeg popuštanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da još naoštrim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i našeg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naš je, sta je na našu stranu i tako, opet nismo posa dovršili dide, višajući će Jure naoštrenu kosu na krošnju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine šta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

- Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."

- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"

- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"

- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."

- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Ma dosta, Luka moj, oćeš da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u školama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na našu ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, đava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutješno.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

- Evo dide, kao zapeta puška čeka mali Ivo, evo šta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“...Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara...

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući - "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji...

... Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom...”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

- Ja bi dide ovdi pripomenula i ono što je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Šarić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

- E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi šutimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naše velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo što ti pročita i ono što mali Luka kaza iz usta našeg kniževnika Bonifačića. Nek' mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, poslušajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više oni' njegovi' knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene, govori did mašući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu što je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l' ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat' i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naših uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- E dide, imali smo još šta reć, nezadovoljan je Jure što prekinuše raspravu.

- Ma nastavit' ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija još nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.

PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Poglavnik govori

Hrvatski narode!

Ali 1918. godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Živio hrvatski narod!

Živila Nezavisna Država Hrvatska!

Je li Korizma danas izgubila svoje značenje?

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim mjestima smatra "specijalitetom"!

Što je s korizmenim običajima?

Cvjetnica

NEKA SVATKO ZNADE!

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,

Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,

Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama

Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”

Ilijada, XXII. 23-27

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek.

Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti.

To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.

Za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu se kao izvor podataka navodi komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, a jednu njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je detaljnije opisano u prethodnim člancima na ovu temu, beogradska verzija saveznog popisa se po navodima jednim dijelom razlikuje od one koju koristi Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Tako se za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Sajmište kraj Beograda: Ahmet Mehinović rođen ocu Ibrahimu 1920. godine u Blagaj Rijeci, Nikola Knežević (Đuro, 1889., Donje Vodičevo), Milan Vuković (Nikola, 1915., Gornje Vodičevo), Mile Jovanić (Marku, 1887., Mala Žuljevica), Lazo Bates (Jovo 1898., Petkovac), Nikola Bijelić (Pero, 1880., Petrinja kod Bosanskog Novog (BiH)), Gojko Marin (Dušan, 1899., Pobrđani), Petar Marin (Milan, 1905., Pobrđani), Milan Marin (Mile, 1890., Pobrđani), Nikola Stojnić (Simo, 1887., Pobrđani), Cvijo Tomić (Mile 1894., Pobrđani), Marko Kovačević (Nikola, 1897., Sokolište), Stojan Vujasin (Trivo, 1906., Sokolište), Oste Lajić (Mlađo, 1927., Lamovita), Ostoja Grbić (Mihajlo, 1920., Marini), Blaško (Blago) Lubura (Ilija, 1914., Krupac), Aleksa Lubura (Vukan, 1907., Krupac), Dušan Lubura (Marko, 1904., Krupac). Kod sve trojice Lubura se u napomena jasenovačkog popisa navodi mjesto smrti Zemun. Prema tome autori popisa znaju za te podatke, ali ih ignoriraju. Đoko Kukavica (Milan, 1922., Gašnica), Milan Ivanović (Zdravko, 1908., Beograd), Lili Ungar (Eugen, 1928., Novi Kneževac), Bela Fetman (Fettmann) (Emanuel, 1887., Pančevo) pri čemu je u ovom potonjem slučaju u napomenama u mrežnom jasenovačkom popisu izražena dvojba radi li se o muškarcu ili ženi. Većina gore navedenih su Srbi s Kozare i Židovi iz Srbije. Za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Topovske šupe u Beogradu: Ješa Rubenović (Ruben) (Ruben, 1924., Beograd), Rikard Binder (Emanuel, 1904., Beograd), Moša (Mošo) Kalmič (Aron, 1909., Beograd). Svi navedeni su beogradski Židovi. U svim navedenim slučajevima radi se o potpunom podudaranju odnosno o podudaranju u imenu, prezimenu, imenu oca, mjestu i godini rođenja. Postoje i slučajevi žrtava beogradskih logora Sajmišta i Topovskih šupa gdje se mjesta rođenja ne podudaraju, ali iako su različita, radi se o susjednim selima. Ipak, jednostavnosti radi takve osobe su izostavljene iz ovog članka i bit će navedene u jednom od budućih. Novih neobjavljenih imena ionako ima još mnogo i dovoljno za više članaka gdje im se može posvetiti više pažnje. Treba još napomenuti da veliki broj navedenih u popisu ima i svoje dvojnike koji se razlikuju u nekim detaljima dovoljnim da bi se moglo tvrditi da se radi o drugim žrtvama.

Dodatna dubinska provjera podataka pokazuje da su u stvari upitni svi podaci koji se navode u komunističkim i srpskim popisima. Nije upitno samo mjesto stradanja i tko su ubojice, već i stvarni identitet žrtava. Takav je primjerice slučaj Mira Kon/Kohn (Jovan, 1909., Beograd). Kod nje se u tzv. saveznom popisu navodi nevjerojatan podatak da su je u logoru Sajmište kod Beograda ubile ustaše, a u srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine to je promijenjeno u podatak da su je ustaše ubile u Staroj Gradiški. Istovjetan podatak nalazi se u mrežnom jasenovačkom popisu., a kao jedan od izvora navode se srpske Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine (AOISV) iz 2008. U Yad Vashemu nema potvrde ovih podataka. Jedina odgovarajuća žrtva istovjetnog imena i prezimena stradala je u njemačkom logoru Loborgrad 1941. godine. Kod navedenih židovskih žrtava u velikom broju slučajeva u Yad Vashemu nema potvrde podataka iz komunističkih i srpskih izvora. Primjerice prema podacima iz srpskog „Spiska“ okvirno se zna kad su modificirani podaci Jaše Rubena/Rubenovića iz prvobitne inačice smrti u srbijanskom logoru Topovske šupe u inačicu smrti u Staroj Gradiški. U Yad Vashemu nema neovisne potvrde o stradavanju Jaše Ruben(ović)a rođenog 1924. godine, već samo podatak o istoimenoj, ali znatno starijoj žrtvi rođenoj 1896. godine stradaloj u drugom beogradskom logoru Banjica. Usput da spomenemo da se na jasenovačkom popisu nalaze još tri žrtve prezimena Ruben, u napomenama se navodi i Rubenović. To su Feliks, Josif i Marsel. Prema navedenim podacima svi su rodom iz Beograda ili Zemuna. U Yad Vashemu su podaci o Marselu Ruben(ović)u, ali iz Brandeisa, jednog poprilično neuvjerljivog izvora. U ovom konkretnom slučaju neuvjerljivost se vidi u skeniranim obrascima gdje su mijenjani podaci o boravku za vrijeme rata (Zemun, prekriženo Jasenovac, a iznad prekriženog Nova iz naziva Nova Gradiška nadopisano je Stara) i o mjestu smrti (prekriženo Jasenovac pa iznad N(ova) Gradiška nadopisano St(ara)). Za Feliksa i Josifa nema neovisne potvrde iz nekog drugog izvora osim srpskih da su stradali u Jasenovcu. Detaljnija analiza podataka o Feliksu i Josifu pokazuje vrlo zanimljive rezultate. U Yad Vashemu se nalaze podatci o Haimu Ben Rubinu tj. Ben Reuvenu, ali navodi se da mu je drugo ime Felix, rođen je 1928. godine, znači samo je četiri godine stariji od navodne jasenovačke žrtve. Razlikuje se i po tome što je iz Soluna u Grčkoj i stradao je 1943. godine u njemačkom logoru Birkenau. Treba napomenuti da Ben Rubin/Ben Reuven odgovara prezimenu Rubinović/Rubenović. Prema navedenim podacima ime oca tog „Rubenovića“ je Vidal, a majke Rakhela. To gledano izdvojeno samo po sebi nije neki važan podatak, ali kod Iossefa Rubena iz Soluna, rođenog 1931., znači samo godinu mlađeg od istoimene jasenovačke žrtve navodi se ime oca Rafael, a majke Vida. Čini se kao da su u ova dva slučaja zamijenjena imena roditelja. Iossef tj. Josip Ruben iz Soluna također je stradao 1943. godine u istom logoru Birkenau. Možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti o Feliksu i Josifu Ruben(ović)u, ali slučajnosti su u jasenovačkom popisu toliko učestale da su postale pravilo. Sličan je slučaj i s beogradskim tj. zemunskim Binderima. Osim gore navedenog Rikarda u jasenovačkom popisu se nalaze primjerice i Mila, rođena navodno 1907. godine u Beogradu, a u Yad Vashemu se nalazi Mila Binder rođena 1911. godine s juga Poljske čija smrt nema veze s Hrvatskom i Hrvatima. Zatim dvije imenjakinje Claire ili prema starijoj inačici Kler Binder (Zagreb, 1894.*/1892.) i u bitnom jedino po navodnom mjestu rođenja različita Klara (Zemun, 1890.). U napomenama jasenovačkog popisa kod Claire Binder navodi se godina smrti 1944. Te iste godine, ali u Auschwitzu stradala je Klara Binder rođ. Kun (Senta, 1908.). Za nju postoji iskaz rodbine za razliku od starijih joj navodnih imenjakinja. Mošo Kalmič koji je prema podacima iz komunističkog popisa stradao u beogradskom logoru smrti Topovske šupe i Mošo Kalmič navodna jasenovačka žrtva rođeni su 1909. godine. Promjenom te zadnje znamenke iz 9 u 0 dobije se godina rođenja Moshe Kalmisha iz Dnjepropetrovska u tadašnjem SSSR-u. On nije stradao u logoru, već kao vojnik Crvene armije. Treba napomenuti da su u Yad Vashemu samo dva podatka na upit o Moši Kalmiču tj. Moshi Kalmishu. Uz navedeni to je i podatak iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“. Ovakvih i sličnih slučajeva ima još puno i više su pravilo nego izuzetak.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

MUČENIČKA SMRT STJEPANA JAVORA

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku (trgovina i poduzetništvo), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima (Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl.), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).

Pripreme za oružanu borbu

Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).

To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.

No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.

Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.

Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.

Javorova smrt

I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.

Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Javor Hrvatske

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Izdaja

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Nije pokleknuo

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!

30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

Alternativa

UMRLA JE JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA EVA ŠEGARIĆ

U vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostala je u svom selu, u Škabrnji, gdje je ratni zapovjednik bio časni i ugledni hrvatski ratnik Marko Miljanić. Kad su pripadnici zloglasne JNA 18. studenoga 1991. napali nevino stanovništvo, ovo je mjesto ostalo braniti mali broj Hrvata. Srpski ratni zločinci predvođeni zloglasnim Ratkom Mladićem tada su ubili, masakrirali, kako reče i sam Miljanić, na najstrašnije načine sve što je hrvatsko disalo. Među ostalim, ubijeni su suprug (Vice) i trojica sinova (Miljenko, Buda i Ivica) Eve Šegarić te još najmanje desetak članova njezine bliže i i šire obitelji. Dvojicu izmasakriranih tijela Evinih sinova na Žitniću majci je predao osobno krvnik Ratko Mladić.

U školama nitko i ne zna tko je Eva Šegarić, baš kao što više „nitko“ i ne zna tko je bila – Kata Šoljić, koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina i također veliki broj članova svoje obitelji u Vukovaru.

Predlažemo da se po imenu Eve Šegarić, ako ništa drugo, barem u Škabrnji nazove Osnovna škola, koja sada nosi ime po Vladimiru Nazoru, ili da se o njezinu životu snimi igrani film(barem za to (zar ne g. Hribar?) ima novaca!).

– Tužna sam, mili Bože. Velike su to rane, a živ u jamu ne mo’š. Pitat’ će ih Bog za zlo koje su učinili – kaže Eva Šegarić dok se rukama hvata za ono što je najviše boli. Srce.

– Dovukli su ga vezanog žicom, nji’ dva skočiše na njega. I gotovo. Govorila sam im da i mene ubiju. Nisu tili. Ostado ja, evo, za muke – izgovara.

– Radija je u Jadroliniji, doš’a na godišnji i osta’ u ratu. Ostade mu žena sama s četvero dice. Miljenko, zaposlen u Kidriću, ima’ ih je troje. Bude je radija u štampariji. Nije se ženija. Kažu da ga je ubija neki s posla. A moj Vice tek je doš’a u penziju. Nije ni primija nego jednu. E, tuge. Mene su odveli u Benkovac. Kad su nas pustili, odvelo nas u Kukljicu, na Ugljan. Derala sam se, svašta radila od sebe. Al’ Bog me nije tija. Ni Vukovarka Kata Šoljić, koja ostade bez četvorice sinova, nije mogla otić’ prije nego ju je Bog uzeja. Jadan ti je onaj k’o sve svoje izgubi! A u 2. svjetskom ratu ubili su dvojicu moje braće – priča Eva Šegarić.

Plavuša na vratima štaba

– Njihova izmasakrirana tijela predana su na Žitniću – kaže. Marko Miljanić, ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, osnovanog 5. rujna 1991. godine od dragovoljačkih odreda i momaka iz pričuvnog sastava policije, u kojem je bilo 246 mještana, priča da se njihovo selo nalazilo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom u kojima je, kaže, narod pomahnitao:

Tih je ratnih dana na vrata zapovjedništva štaba pokucala jedna plavokosa djevojka. Danka Dražina, 21-godišnja studentica sociologije i francuskog jezika na fakultetu u Zadru:

Luka Škare, danas općinski načelnik Škabrnje u kojoj središnja ulica nosi naziv Ulica žrtava srbočetničke agresije, a u ratu zapovjednik u kriznom stožeru za sedam mjesnih zajednica – Škabrnju, Prkos, Nadin, Goricu, Glavicu te Gornji i Donji Zemunik – kaže da su posjedovali tek nešto malo naoružanja, najviše lovačkog.

U rujnu i listopadu, u kojem je šestog dana u mjesecu kao prva vojna žrtva u Škabrnji poginuo Stanko Dujo Bilaver, bila je evakuacija civila. No, nakon što je 5. studenoga potpisano haaško primirje, ljudi su se vratili:

I zaista, krhko primirje nije dugo potrajalo. Onog istog dana kad su srpski dobrovoljci i JNA ulazili u Vukovar počeo je pakao i u Škabrnji:

– Uhitili su žene, djecu, starce, napravili živi štit i krenuli prema središtu mjesta – kaže Luka Škare.

– Imao sam jedanaest godina. S mamom i šestogodišnjom sestrom bio sam u podrumu, u kojem nas je bilo tridesetak. Srbi su došli iz smjera Zemunika u naselje Ambar. Počelo je etničko čišćenje. Kuća po kuća. Izvlačili su sve van i ubijali. Bili smo tihi, čuli su se tek otkucaji naših srca. U naš su podrum upali specijalci, vikali da će baciti bombu ne izađemo li. Istjerali su nas na ulicu s rukama podignutim iznad glave. Vikali su da gledamo desno, ali nismo mogli ne vidjeti more čahura po cesti. I naše mrtve. Nas bi valjda sve strijeljali da nije neki oficiri počeo vikati: “Pi... mu materina, što to radite! Kakva ste vi to vojska?” Muške su složili u živi zid, nas odveli u zarobljeništvo u Benkovac. Mog brata, kojem je bilo 15 godina, vezali su žicom. Jedini je preživjeli iz podruma u kojem je bio – riječi su svjedoka Damira Gurlice.

Zgarište ljudskih duša

– U centru je bila ranjena žena. Doktor Boris Dželalija i ja dotrčali smo do nje. Kasnije je umrla. No nitko dva dana nije primijetio da je geler ranio njezina unuka, kojem nije bila ni godina dana. Djeca se nisu presvlačila – niti ih se imalo u što presvući niti je za to bilo vremena – priča Danka Dražina.

Prvi dan napada mrtvih je bilo 43-oje

U Škabrnji je ostalo još civila. Za neke se znalo da ne žele napustiti svoja ognjišta. No, o sudbini njih šezdesetak nije se znalo ništa. A onda su, 48 sati kasnije, “izronili” na slobodnom teritoriju. Izveo ih je don Tomislav Sikirić:

Hrvatska vojska noću je ulazila u selo. Nosili su hranu starcima koji su odlučili ostati, prekapali po ostacima domova u potrazi za barem nekom uspomenom. Kada je došao do svoje kuće, Luka Škare ugledao je svog psa. Objesili su ga na kuhinjskim vratima. Dankin je ljubimac visio na kuki u podrumu... Tuga i jad bili su na svakom koraku. Škabrnjane koji su ostali u selu ubili su sljedeće godine:

Marko Miljanić ponovit će da je stravično što za škabrnjsku tragediju nitko nije odgovarao:

Nakon svih strahota, Škabrnja se vratila kući, obnovila, oporavila. Na zidu škole odavno nema ćiriličnog natpisa “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisanog 18. studenog 1991. godine. Ipak, općinski načelnik Luka Škare kaže da Škabrnja nikada više neće biti ono što je nekad bila. (VL, Marina Borovac, 18.11.2012.)

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Jugoslavenska monarhija

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

U NDH

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Bilješke:

Literatura:

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

SUZE PROGNANIKA

Marija Dubravac Brisbane

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

U Domovinskom ratu bio je nemali broj Hrvata pravoslavne vjere koji su se itekako hrabro borili za svoju Hrvatsku domovinu, kolokvijalno rečeno bilo je i poštenih Srbijanaca među hrvatskim braniteljima. Svaka im čast! Njima nije bilo potrebno mijenjati prezime kako bi iskazali odanost svojoj Domovini za razliku od takozvanog Zorana Jovanovića koji se kukavički prerušio u 'hrvatsko-njemačkog' Šprajca kako bi se danas na antihrvatskom RTL-u, poput rigidnog Mate Kapovića, s guštom, verbalno i vrijeđao krivena grobišta u krvavim Gračanima, odnosno na Bleiburškom polju. Makar to bili, a nesumnjivo su bili, i nedužni civili, i žene i djeca, i časne sestre i kurve s kolodvora, svi redom i bez suđenja pobijeni su mučke od strane komunističkih u krvi ogrezlih 'lajbek-milicionara'!?

Morbidni lešinar, 'kamuflirani Šprajc', nije nas nimalo iznenadio, ne iznenađuje nas niti profana RTL televizija, ali nas zato itekako zanima što radi favorizirano 'Vijeće za elektroničke medije' još uvijek pod komandom olinjale Mirjane Rakić, i zašto u ovom, kao i u nekim drugim slučajevima ta, još uvijek, protupropisno aktivna penzionerka, pogoduje ovoj izrazito 'tuđinskoj' i protuhrvatskoj RTL televiziji?! Tko zna, ako već šute hrvatske Institucije, možda će reagirati njemačko pravosuđe kao i u slučaju lex Perković, jer oni, Nijemci, za razliku od nas kukavnih Hrvata, svoje mrtve poštuju bez obzira bili to zarobljeni vojnici ili civili i bez obzira na to u kojem su ratu i na čijoj su strani poginuli... bez suđenja, sic!

Andrija Rašeta i nakon 20 godina ostaje na velikosrpskim pozicijama. On i danas tvrdi kako se je agresorska JNA predugo zadržala u Vukovaru, koji se za tu vojsku pokazao tvrdim orahom. 'Trebalo je ići na odsijecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka, Pakrac, Virovitica…', kaže taj Šprajcov 'favorit' na HRT-u, inače rodom iz Donjeg Lapca. Njegovo bizarno gostovanje na privatiziranom Šprajcovu dnevniku moglo bi se usporediti, primjerice, s gostovanjem nekakvog njemačkog generala - aboliranog ratnog zločinca na francuskoj televiziji pozvanog da bi gledateljstvu protumačio francuske ratne grijehe iz Drugoga svjetskoga rata! Eto, to je, nažalost, naš hrvatska zbilja. Sami smo krivi. Dakako!

- Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.

• U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i ne ćete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?

• Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?

• Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?

• Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?

• Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?

• Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?

ATENTAT NA ISTINU

Sažetak članka dr Ive Lučića pod naslovom “Dossier -Misterij ubojstva Ante Paradžika” objavljen je u Večernjem listu 18. rujna 2016. formalno povodom 25. godišnjice atentata na načelnika Ratnog stožera HOS-a ali pravi razlozi toga članka su sasvim druge prirode i pokušaj su da se ponovno sakrije prava istina o tom zločinu.

Nema više nikakvog misterija oko ubojstva Ante Paradžika. Ruža Tomašić, u to vrijeme članica Hrvatske stranke prava, koja je radila na osiguranju predsjednika RH Tuđmana dojavila je predsjedniku Stranke prava i Paradžiku nekoliko dana prije ubojstva da je Tuđman izdao nalog za njihovu fizičku likvidaciju.

Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi.

Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije.

Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku.

Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva.

Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše.

Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.

- Morao sam se s komandantima Prve i Druge armije dogovoriti o daljnjem vođenju operacija. Nije bilo vremena za predah…

Prije sastanka s generalima Dapčevićem (Peko. o.a.) i Popovićem (Koča, o.a.) posjetio je roditeljsku kuću u Črnomercu. Ispred kuće, na ulici, još su bili vidljivi znaci okršaja. U kući je zatekao najstarijeg brata Jožiku i najmlađeg Oskara. U Frankopanskoj ulici posjetio je brata Fridriha i njegovu porodicu. Jedan od braće, Karlo, bio je još u partizanima.

Čemu citat baš iz ove knjige i zašto baš sada? Pa proljeće stiže, vjesnici i vjesnice su već procvali te će uskoro „neumitno“, poput sudbine „procvasti“ i te priče „o ustašama i partizanima“, a naročito će se rascvasti različite laži i bajke. Zagraktat će crni gavrani nad nama živima. Prvo, ovdje nema plagijata, ne kitim niti dodajem, nu postoje dva tri pitanja koja me muče od trenutka kad sam prolistao ovu knjigu. Devetog svibnja 1945. Kosta Nađ je u Zagrebu najprije „obavio smotru“ svoje obitelji. Koliko je vidljivo - svi na broju. Tu su i „mnogi prijatelji“, za ratno vrijeme nije grubo reći - s „glavama na ramenima“. Nisu im ih „ustaše“ dirale, a mala je vjerojatnost, nikakva pače, da nisu znali tko su oni, njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji, a tko je on. Miran i sretan je mogao biti general Kosta, stari „španski borac“. Mirno je s Trećom armijom mogao krenuti na sjeverozapad, u Sloveniju, u „rat poslije rata“. Najprije prema Mariboru, gdje su razne jedinice pod njegovim zapovjedništvom punile obrambeni protutenkovski rov (Tezno) kojega su Nijemci iskopali oko Maribora. Tehnologija jednostavna: partizanski borci strijeljaju, štekću mitraljezi, malo pokriju vapnom ili katranom, ako ih imaju, i zemljom tu nakupinu leševa da se baš ne vide. Zatim zarobljene domobrane, koji čekaju u nedalekom šumarku pod stražom - i ne vide što se doista događa, samo čuju i znaju - dovedu kako bi rov zatrpali. I tako nekoliko dana… („Kazivanja“ jednog mladog, maloljetnog domobrana.) Koliko ih je tamo likvidirano, bez suda, ne zna se. „Matematika leševa i kostura“ govori od petnaest do pedeset tisuća.

Krvava svadba

Nekako u isto vrijeme počela je jedna, od mnogih, jedna od oko sedamsto u Sloveniji, masovnih krvavih svadbi - pod zemljom. I ona u paklu rudnika Barbarin rov, u nedalekoj Hudoj Jami (mjesto) udaljenoj vožnjom „ linkolnom“ najviše oko pola sata, petnaestak kilometara. Da su general Nađ i njegovi svatovi „u ranu zoru“ pogledali u nebo možda su na njemu mogli vidjeti jata crnih ptica, gavrana, kako lete oko Celja. Ćute tolike leševe, a ne vide ih. Jadne ptice.

Inače „duševnog“ generala Kostu Nađa danas bi sigurno nahvalili zaštitari životinja - spasio je i udomio Luksa, psa njemačkog generala Löhera. „(Löhrov pas, Luks, godinama je bio kod Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je i čuvar kuće i dječja zabava“) isto, str. 184.). Vlasti NDH, pa i ustaše, u Zagrebu tijekom cijelog rata nisu dirali njegovu brojnu obitelj, kao ni njegove „mnoge prijatelje“. On im se „u ratu poslije rata“ „zahvalio“ i „odužio“ - spasio i udomio je jednoga njemačkog psa. Koji je inače režao već na spomen riječi „partizan“.

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Sestre!

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Vinograd zove...

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Kakav je spor?

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

Narodni nazivi mjeseci

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

Soj i Odžak Ehli - Islama

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

....Tužno vali šumili su Drine:

Al ta pjesma praiskonska, divlja

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak osoba zasjedala je u staroj gradskoj vijećnici .

A onima koji poput Meše Selimovića još ne znaju što su i onima koji otvoreno negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poput M. Filipovića, poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice ovo: - No, b-h Muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog "rukavca majke rijeke" imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI !...

No, među drugim "manjinama" naći ćete i ondašnjeg ministra Muhameda Zulića. Tu se kaže. "Muhamed Zulić -Musliman, ali se izjavljuje kao Hrvat".

Zvonimir R. Došen

Hamilton, Kanada

Pismo zatočenika iz Stare Gradiške iz 1943. godine: U slobodno vrijeme sviram na gitari!

Pošalji mi gitaru s rezervnim žicama – pisao je Rudolf Šlapak, zatočenik ustaškog logora u Staroj Gradiški, zaručnici u Zagreb. Tipizirana logorska dopisnica nosi nadnevak 30. studenoga 1942. godine.

Dopisnice koje je sačuvala Šlapakova obitelj, otkrivaju i druge detalje logorskoga života. Redovito mu stižu paketi, s limunom, cigaretama, rukavicama, pastom za zube, koncem… Radi na logorskoj ekonomiji, a 26. lipnja 1942. piše da ga boli noga jer je pao s – motora.

Nakon dovršene istrage pušten je na slobodu 15. ožujka 1942., ali je ponovo uhićen idući dan, 16. ožujka. Dozvolom od 1. svibnja 1942., Ustaško redarstvo za Grad Zagreb i veliku župu Prigorje omogućuje zaručnici Ankici Fistrić da „tamošnjem pritvoreniku Šlapak Rudolfu“ donosi hranu i odjeću. Na temelju odluke Ureda I. Ustaške nadzorne službe, Šlapak je u logor upućen 2. lipnja 1942. godine.

Ključ tog slučaja leži u prijatelju Josipu Pintariću koji je kao domobran bio na službi u mjestu Gređani Salaš, koje se nalazi pored Stare Gradiške. Preko Pintarića je Šlapak zaručnici poslao i opširno pismo na četiri stranice, u koje je stalo više informacija nego na službenim logorskim dopisnicama.

„Bilo ti je teško – vjeruj i meni, ali sve ove teške časove ćemo pred oltarom da zaboravimo“, pisao je Rudolf svojoj voljenoj Ankici. I tako je poslije i bilo. (Hrvatskom tjednik, 16. veljače 2017.)

APEL

hrvatskim majkama i očevima začete, a još nerođene djece,

hrvatskim obiteljima,

liječnicima ginekolozima i ostalim liječnicima, farmaceutima,

medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima,

predlagateljima zakona, zastupnicima u najvišoj zakonodavnoj instituciji, Hrvatskom saboru,

hrvatskoj javnosti,

hrvatskim vlastima, državnim i crkvenim institucijama

ZAUSTAVIMO I NE ČINIMO NASILJE NAD NEROĐENOM DJECOM

Nitko od nas ljudi nije mogao birati svoje roditelje, mjesto ni vrijeme kada će se začeti, ni gdje će se roditi, kao ni svoj narod, ni domovinu. Ipak, jedna Ljubav nas je stvorila, i nismo došli slučajno. U nekom veličanstvenom planu svi smo zapisani! Dobili smo najveći dar - klicu i odsjaj Božje ljubavi! Bez obzira na sve poteškoće života drago nam je što smo stvoreni i rođeni, i očekujemo od ljudi i domovine da budem prihvaćeni i voljeni, i da volimo. Stoga, neprekidno čisteći korov zla u sebi i oko sebe, njegujmo i zalijevajmo tu divnu klicu ljubavi, kako bi se razvila u prekrasno stablo, sa sočnim plodovima mira, sreće i radosti.

Dali smo i dajemo ogromne žrtve na oltar Domovine, za neprocjenjive vrijednosti. Imamo svoju suverenu, međunarodno priznatu državu - Republiku Hrvatsku. Jesmo li dovoljno svjesni te činjenice i njezinoga dometa i značenja, ili možda, u žalosti zbog žrtava i poteškoća života, ne shvaćamo o čemu se radi. Razbudimo se i razmislimo s nadom i ponosom! Usredotočimo se na sadašnjost i budućnost! Na to nas obvezuju i naše žrtve koje ne smijemo nikada zaboraviti.

Iz ljubavi prema Bogu, svojoj djeci i Domovini zaustavimo nasilje nad najnemoćnijim i najnedužnijim ljudskim bićima - svojom vlastitom nerođenom djecom.

Zaustavimo također i najezdu nemorala, psovke, alkoholizma, droge, pušenja... Očistimo Zagreb i sve hrvatske gradove i sela od pornografskog nasilja i erotskog ludila kojim sile zla nastoje djelovati na psihu i integritet djece, mladih i općenito na dostojanstvo svakoga čovjeka.

Oni koji čine i zagovaraju abortus, sterilizaciju, za zdravlje žene štetno ubojstveno sredstvo spiralu, lažno nazvanu kontracepcijskim sredstvom, kao i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak na začeto dijete, i sva druga umjetna kontracepcijska sredstva, štetna za zdravlje, koja ponižavaju ljudsku osobu pretvarajući je u objekt lažnog dehumanizirajućeg seksualnog zadovoljstva, a također i oni koji zagovaraju i provode manipulacije ljudskim životima kod umjetne oplodnje, neke ostavljajući, neke uništavajući, neke zamrzavajući, postavljajući se na mjesto Boga Stvoritelja i igrajući se oholo s Božjim dostojanstvom, svi zajedno ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod, više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom!

Stvoreno - začeto dijete je najveća i neprocjenjiva vrijednost, i njegov život je svetinja. Nitko od ljudi nema pravo odlučivati o njegovom životu i smrti. Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtijeva takvo strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta, najveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu!

Ustav Republike Hrvatske u članu 21. izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život. Da je nerođeno dijete ljudsko biće, razumnim ljudima ne treba dokazivati. Stoga, u civiliziranim i duhovno naprednim ljudskim društvima ne smije biti mjesta zakonima koji dopuštaju i potiču oduzimanje nedužnih ljudskih života. Ako je žena zbog trudnoće u nevolji, i ako ne nalazi drugih rješenja, uvijek se može obratiti svome župniku, Caritasu, i drugima koji mogu pružiti duhovnu i materijalnu pomoć.

Predlagatelji zakona, pripremajte zakone koji će, u skladu sa ljudskim i narodnim dostojanstvom, omogućiti bračnim parovima i obiteljima da s radošću i ljubavlju očekuju svako svoje dijete i svakog novog člana. Pomozite im da, poštujući bitne moralne vrijednosti ostvare ulogu radi koje postoje.

Zastupnici u Saboru, shvatite najozbiljnije svoje dužnosti i odgovornosti, u ime svih nas koji smo vas birali. Usvajajte samo one zakonske prijedloge koji će služiti stvarnoj dobrobiti čovjeka, obitelji, hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, koji će podjednako štititi svako ljudsko biće, počevši od začeća, do naravne smrti, koji će braniti i štititi ljudski život, kao temeljno ljudsko pravo iz kojeg proistječu sva ostala prava, i koje ima primat pred svim drugim pravima.

Majke, očevi, liječnici, zastupnici Hrvatskoga sabora, razbudite svoju savjest, mislite na svako začeto dijete radi samog tog djeteta, radi humane etike, radi prava na život, ali i radi svog hrvatskog naroda, kojemu se događa biološka katastrofa!

Budimo složni za svoje osobno dobro, dobro svih nas, dobro svoje Domovine i za opće dobro. Razveselimo jedni druge. Prestanimo s nasiljem prema najnemoćnijima i najnedužnijima. Vratimo se Bogu i njegovim zakonima, pa će biti riješeni i svi osobni i opći problemi. Tako će nam i Bog prije pomoći da spasimo i sačuvamo svoju zemlju, te da se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja tisućljetna ognjišta. Počnimo od sebe, molimo se i radimo. Apsolutno poštujmo svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti! Pomozimo ljudima u potrebi. Budimo zahvalni svim dobročiniteljima. Pomozimo obiteljima u nevolji, posebno onima s brojnom djecom i samohranim majkama. Spašavajmo najnemoćnije i najnedužnije - nerođenu djecu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić i Ivana Vrdoljaka pišu neke kaznene prijave, SDP saziva tiskovnu konferenciju, Veleposlanstvo SAD–a Baracka Obame piše u ime Donalda Trumpa, Gordan Jandroković u ime HDZ–a, Boris Miletić u ime IDS–a, pojedinci iz nekih pravaških stranaka koji odrađuju posao za „zna se“ također , a da ne govorim o drugaricama i drugovima iz raznih medija. Hrvatska policija ( ? ) od suda traži moju zabranu dolaska na Trg Bana Josipa Jelačića i zabranu dolaska na posao i ulicu u kojoj radim? Sada Hrvatska policija (?) traži načina da mi onemogući egzistenciju. Zar je to demokracija!? Zar nemamo pravo na različito mišljenje? Na različit stav!?

Svi ti komunistički mediji vrše snažan pritisak na Vladu Republike Hrvatske. Drugarice i drugovi svih stranačkih boja Autohtona – Hrvatska stranka prava nije neonacistička i proustaška stranka. Autohtona – Hrvatska stranka prava je domoljubna stranka, stranka branitelja Domovinskog rata. Zar je odavanje vjernosti svojoj domovini mrska ideologija!? Zar je zabranjeno voljeti svoju domovinu!? Zašto Vas smeta pozdrav "Za dom spremni" s kojim su mnogi dali živote u Domovinskom ratu za Hrvatsku!? Zar mislite da ako nema pozdrava, ne će biti obrane Domovine od Vaše nove agresije na Hrvatsku?

Drugarice i drugovi komunisti!

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Autohtona – Hrvatska stranka prava

predsjednik, Dražen Keleminec

Poštovano Veleposlanstvo SAD–a u Zagrebu,

Autohtona – Hrvatska stranka prava

predsjednik, Dražen Keleminec

Ramo je u štafeti smrti iz Vukovara izvukao zapovjednika obrane Milu Dedakovića Jastreba, na fotografiji u Bogdanovcima na prvoj crti obrane, listopad 1991.

Ramo, dosta korpulentan i jak čovjek, od sreće kad je čuo da Paraga ide na izbore i da ga je pozvao da u njima sudjeluje, lupio je šakom o vjetrobransko staklo auta koje je puklo. Taman je htio krenut u lijepljenje plakata. Dobroslav Paraga mu je ipak uspio teškom mukom srediti vojno-invalidsku mirovinu s obzirom da je bio u ratu teško ranjen, a inače bez prihoda u životu, nezaposlen, jer tko je već želio zaposliti Hrvata muslimanske vjeroispovjedi, hrvatskog branitelja dragovoljca, i k tome hosovca koji je Za dom spreman?

Iz životopisa Starčevićeva roda

Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.

Duh i besjeda pravaškom pokretu

Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca Domovine

Filozof hrvatske narodne svijesti

U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”

Spasio je hrvatstvo

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba - samo ne u zagrebačkom.

III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.

VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za hrvatski narod.

Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno pomagati.

U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

Hrvatski institut za povijest objavio je knjigu 'Sudski progoni dr. Marka Veselice – Dokumenti' u kojoj je obuhvaćeno razdoblje 1972., od uhićenja do podizanja optužnice. Izdavač kani objaviti u nekoliko svezaka cjelokupnu građu u svezi s progonom jednog od najpoznatijih hrvatskih uznika i boraca za nacionalnu slobodu. Tim povodom razgovarali smo s dr. Markom Veselicom, predsjednikom Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma, o aktualnim pitanjima hrvatskog društva.

Što se događa s Hrvatskom?

Je li riješeno hrvatsko pitanje?

Time bi se amnestirala Srbija koja je bila ključni nositelj projekta uništavanja hrvatskog naroda na velikom dijelu prostora Hrvatske i BiH. Vanjska se politika sve više orijentira na Veliku Britaniju koja je tijekom Domovinskog rata, ako se izuzme zauzimanje Margaret Thatcher, bila tajno i javno na strani Slobodana Miloševića. Pritom se ne uvažava one države koje su pomagale i doprinijele priznanju Hrvatske.

Aktualni događaji u BiH upozoravaju i na hrvatsko pitanje u toj državi...

Pratite li prosvjede u Federaciji BiH. Mogu li se preliti u Hrvatsku?

Što je činiti da Hrvatska ne postane iluzija?

Kako ocjenjujete aktualno hrvatsko vodstvo?

A aktualni predsjednik...

Što reći o njegovu nastojanju oko povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije, zatim o izjavi o krivnji za rat u BiH, izjavi o ustaškoj guji u izraelskom Knessetu...? Sve je to izvan realnosti, stavovi i pogledi koji nisu izraz stanja i narodne volje. Povlačenje tužbe za genocid pravno i povijesno je neprihvatljivo. Osim toga, što bi to značilo politički kada se aktualni srbijanski predsjednik ne ustručava izjaviti da je Vukovar srpski grad i praktično ne odustaje od projekta stvaranja Velike Srbije.

Imate li ipak ikakvo povjerenje u premijera?

Političke igre u svrhu sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača bile su neprihvatljive jer se preko toga željelo spriječiti otvaranje pitanja o represivnoj prošlosti komunističkog režima, posebno o masovnim zločinima koji su počinjeni nad pripadnicima hrvatskog naroda od 1945. do 1990. U tom razdoblju ubijeno je više Hrvata nego tijekom Drugoga svjetskog rata. Isticanje antifašizma kao spasonosne formule za hrvatski narod u pravilu ima za posljedicu da se svaka plodonosna nacionalna ideja proglašava fašističkom. Istodobno jugoslavenski i velikosrpski teror nad hrvatskim narodom ne želi se analizirati i objektivno valorizirati.

Nema na političkoj sceni ni intelektualnog zamaha....

Prije četrdeset godina Matica hrvatska je bila svjetionik ...

Imate li dojam da se značenje Hrvatskog proljeća politički želi zanemariti?

Taj fenomen trebao bi biti predmet povijesne analize vodećih hrvatskih znanstvenih institucija, prije svega Hrvatskoga instituta za povijest, koji je prvom knjigom o mojem sudskom progonu krenuo u taj posao. No, naglašavam, to bi trebao biti širi multidisciplinarni projekt u okviru različitih hrvatskih znanstvenih institucija.

Ta tematika je izmakla i širem umjetničkom izričaju, posebno komunistički zatvori koje je Gotovac nazivao - smetlištima za ljude...

Ti zatvori bili su nešto odurno, zapravo antiljudski instrument uništavanja onog najboljeg u hrvatskom narodu. Uglavnom su bili u srpskim rukama. Stara Gradiška imale je više od 90 posto zatvorskog kadra srpske nacionalnosti. Kroz te zatvore je od 1945. do 1990. prošlo oko 96.000 zatvorenika od kojih jedna trećina političkih zatvorenika koji su mučeni i terorizirani na užasan način, neki tajno i ubijeni.

Je li to i Vama prijetilo?

Što je s dokumentarnim filmom koji se počeo snimati o Vama?

Često Vas se naziva hrvatskim Mandelom. Prihvaćate li takvo određenje?

To je bila orijentacija svih protagonista Hrvatskog proljeća. No kad su JNA i Srbija izvršile agresiju, počeli rušiti gradove, ubijati starce, žene i djecu, hrvatski narod bio se prisiljen braniti. Nijednom narodu ne može se oduzeti pravo na obranu, pa i oružanu kad je izvrgnut agresiji.

Gdje nas vodi ova spirala zaduživanja?

Trebaju korjenite promjene, a to ne mogu ljudi koji su nas doveli do toga. Oporba bi trebala biti prepoznatljivija i kreativnija. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko trebao bi uključiti u rad stranke puno više kvalitetnijih snaga i dati im mogućnost slobodnog djelovanja, kako na političkoj, tako i gospodarskoj sceni. HDZ je najbolje organizirana oporbena stranka. Od nje se stoga više i očekuje. Ne treba se bojati zdrave konkurencije. To je upravo bit i snaga koju otvara višestranački sustav.

U medijima se spominju kao potencijali kandidati za mjesto predsjednika Kolinda Grabar Kitarović i Željko Reiner... Što mislite o tim prijedlozima?

Po mojem mišljenju, oboje je kompetentno i kvalitetno. Imaju šanse i mogu se suprotstaviti Ivi Josipoviću, unatoč monopolu koji ima u medijima. Josipović je neprepoznatljiv u glavnim problemima društva. Potrebna je promjena,ne samo na čelnom mjestu države, nego i sastava Hrvatskog sabora i Vlade. Trebaju nam duboke promjene i novi kompetentni mladi ljudi.

Kako gledate na ideju da se Stara Gradiška pretvori u memorijalni centar žrtava totalitarizama?

Na tako nešto nas obvezuje rezolucija Europskog parlamenta o osudi žrtava komunizma iz 2006. S tim u svezi, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bilo je poslalo predstavnicima vlasti pismo. Donesena je u Hrvatskom saboru Deklaracija o osudi zločina komunizma, ali od toga se nije daleko odmaklo. Na naše pismo, u kojem tražimo lustraciju, nikada nisu odgovorili. Na sve načine preskaču se komunistički zločini nad hrvatskim narodom. Raščišćavanje prošlosti oni nazivaju revizionizmom i neoustaškim pokušajima. Nikada nisam bio na ustaškim pozicijama niti bi ih kao takve prihvatio.

Kako radi Društvo na čijem ste čelu?

– Ne postoji općina u Bosni i Hercegovini gdje je bilo sukoba između HVO-a i Armije BiH, a da nije počinjen zločin nad Hrvatima. Ubijen je 1051 civil, od toga 121 dijete! Sve nakon prestanka borbenih djelovanja! Ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO-a. Te žrtve nitko ne spominje, a zločinci koji su to počinili uglavnom nisu procesuirani.

„Cijelu večer bih mogao nabrajati zločine nad Hrvatima, koje više nitko ne spominje i koji se ne procesuiraju, ali ću istaknuti samo neke… Prvi se zločin dogodio u dolini Lašve 26. siječnja 1993. godine dok još nije bilo otvorenog sukoba između Armije BiH i HVO-a. Na granici općina Zenica i Busovača, dva mala hrvatska sela Dusina i Gusti Grab napale su postrojbe 7. muslimanske brigade, predvođene postrojbom El Mudžahid, sela su spalili, razorili, a na monstruozan način ubili su 17 civila i vojnika. Zapovjedniku HVO-a u selu Dusina Zvonku Rajiću izvadili su srce! To su učinili za primjer ostalim Hrvatima da vide kako će s njima postupati… ”

Jelić nastavlja:

Ipak, najviše je zločina počinjeno nad Hrvatima u Središnjoj Bosni:

Jelić je objasnio i okolnosti poznatog zločina u Grabovici:

Ni u jednoj optužnici ne spominje se Armija BiH! Ne postoji niti jedan visoki časnik Armije BiH, a kamo li general da je protiv njega podignuta optužnica za zločine nad Hrvatima u BiH.”

Pored mnogih drugih optuženih i uhićenih zapovjednika i vojnika HVO-a, njega se tretira kao da je u bijegu i za njim će biti raspisana međunarodna tjeralica, dok je on još na slobodi u Republici Hrvatskoj, gdje u više gradova održava predavanja. Ako slučajno niste gledali tu izvanrednu emisiju, svakako je pogledajte na Youtubeu i poslušajte istinu o nepravdama prema najstarijem i temeljnom hrvatskome narodu u svojoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.

Tako razmišljam i o Mesićevim sotonarijama protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države cijeloga njegova života, pa tako i u vrijeme obnavljanja hrvatske države, demokratske Republike Hrvatske, od 1990. godine na dalje. Povod moga intenzivnog razmišljanja je snimka njegova ustašovanja u Novskoj početkom 1992. godine, prikazana u emisiji "Bujica" 23. siječnja 2017. godine. Kao što znamo, dosta se o tome pisalo i govorilo, osim na društvenim mrežama i u glavnim pisanim i elektronskim medijima. Interesantno da njemu, kao velikom etabliranom takozvanom antifašistu i njegovim istoznačnim sudrugovima, nimalo ne smeta njegovo ustašovanje toga puta, kao ni ranije i kasnije, u više navrata i više nastupa sa takvim sadržajima, pa ni pjevanje čisto ustaških pjesama. Nije im čak bitno ni što je dotični drug bio počasni predsjednik njihova SAB-a. To ne smeta, kao što vidimo, ni velikome korifeju takozvanog antifašizma, Slavku Goldsteinu, ni Ognjenu Krausu, ni velikome lovcu na naciste Efraimu Zuroffu, pa ni četničkoj eliti na vlasti u Republici Srbiji. Ne smeta ni SDP-ovcima u Republici Hrvatskoj, pa ni Nenadu Staziću, koji je tako zdušno napadao Zlatka Hasanbegovića zbog navodno ustaške kape, a kada se utvrdilo da to nije bila ustaška kapa, nego HOS-ovska iz Domovinskog rata, onda je rekao da nije važno kakva je kapa, nego kakva je glava ispod kape.

Padaju mi na pamet riječi hrvatskoga prijatelja Antona Ireka, Amerikanca židovskog porijekla, koje nikada ne mogu zaboraviti, a koji je krajem 1991. i početkom 1992. godine bio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama "Bedema ljubavi". Štrajkao je i glađu kako bi potaknuo Sjedinjene Američke Države da priznaju samostalnu demokratsku hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku. Meni je osobno tada govorio: "Nitko na svijetu nema takve neprijatelje kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali i oblatili u svijetu, tako da, na temelju tih laži, jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate nego Nijemce." Tako se i u vrijeme tih Mesićevih nastupa vodio specijalni podzemni rat protiv hrvatske samostalnosti. U tome, naravno, nije sudjelovao samo Stjepan Mesić, nego i puno drugih, koji su se priključili dr. Tuđmanu i tobože radili na stvaranju hrvatske države.

U to vrijeme on, kao veliki dužnosnik Republike Hrvatske i član HDZ-a, naveliko ustašuje, onako kao što se vidi na snimkama. To ne radi samo on, nego i drugi po zadatku Udbe i Beograda, kao prethodno general JNA Martin Špegelj, koji je kao prešao na Tuđmanovu stranu, pa čak bio jedno vrijeme i ministar obrane Republike Hrvatske, a koji sudjeluje u tajnome snimanju filma u kojem govori, kao tobože isto veliki ustaša, da treba ubijati žene i djecu jugoslavenskih oficira u Republici Hrvatskoj. Taj film ubrzo prenose beogradski mediji, kao dokaz što govori visoki dužnosnik samostalne hrvatske države. Martin Špegelj je umro 2014. godine i nikada ga nitko nije napadao zbog poticanja na ratne zločine, a slavljen je kao general Hrvatske vojske.

Poznato je da je iza toga "Slobodnoga tjednika" stajao veliki novac splitskog i za cijelu Dalmaciju vrhunskog udbaša Marka Roglića, strica današnjega hrvatskog tajkuna milijardera Branka Roglića, koji je prijatelj Ive Josipovića i Stipe Mesića, a koji također jako simpatizira Most.

Tako se i Mesićevo ustašovanje u Novskoj, u siječnju 1992. godine, na snimci prikazanoj u "Bujici", događa u podrumu, gdje se sastaje civilni stožer obrane Novske i gdje se ljudi sklanjaju od agresorskih granata i gdje zbrinjavaju ranjenike. Mesić, kao visoki dužnosnik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatskog državnog sabora, umjesto da tajno planira obranu od agresije, ničim izazvan, u opuštenoj atmosferi, hvali Artukovića, brani Jasenovac i ustašuje, a pobrinuo se da to bude i "tajno" snimljeno.

Također i s obzirom na sve što je Mesić dalje činio, kao primjerice pokušaj državnog udara 1994. godine, te, na žalost, kao predsjednik Republike Hrvatske u dva navrata, od 2000. do 2010, svakome normalnom Hrvatu i Hrvatici bi trebalo biti jasno neprijateljsko i veleizdajničko djelo Stjepana Mesića i svih njemu sličnih.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći.

Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su njegovom beatifikacijom 1998. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

NEZNANI GROB

Hrvatski mentalitet:

O naravi ustaštva

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

SVOJOM ŠUTNJOM, HRVATSKE VLASTI POKUŠAVAJU HRVATSKOM NARODU ODUZETI PRAVO NA NAPLATU RATNE ODŠTETE OD REPUBLIKE SRBIJE

Zborio je tako u studenom 2012. godine, tadašnji međunarodni tajnik HDZ-a i današnji ministar vanjskih poslova gospodin Davor Stier dok je kao dio oporbe dokazivao našu žalosnu Hrvatsku svakodnevicu, „ulizivanja i podilaženja“ biračima.

U međuvremenu, Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom:

Davor Stier, nažalost danas kao ministar vanjskih poslova čija bi funkcija u Državi morala biti i pokretanje tog pitanja, naglo gubi pamćenje po pitanju naplate ratne odštete od Srbije, ali i ono puno bitnije, zanemaruje dobrobit svog Hrvatskog naroda i RH u cjelini slušajući naredbe svojih Europskih „vazala“.

Što su prave činjenice!

Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura.

Značajno je u tom kontekstu spomenuti i sastanak braniteljskih udruga sa ministrom pravosuđa Antom Šprljom, 2016. godine u Ministarstvu hrvatskih branitelja, gdje je jedna od točaka zahtjeva pri otvaranju poglavlja 23. i 24., bila i naplata ratne odštete od strane Srbije, a koja je na neobjašnjiv način u prepisci nestala iz točaka zahtjeva.

Što bi naplata ratne odštete od Srbije značila za Hrvatsku budućnost?

Nažalost, Vlada šutnjom i medijskom blokadom sakriva tu činjenicu pred vlastitim narodom. Ne želi blokirati pregovore EU sa Srbijom dok se ne riješi pitanje ratne odštete, a misao o boljoj Hrvatskoj ostavlja samo kao san svakog poštenog Hrvatskog građana. Koliko god se mi nadali boljim vremenima, našu Vladu brine jedino mišljenje i zadnja riječ koju imaju europski birokrati i „prijatelji“ srbi koji im osiguravaju stabilnu vlast.

Autori i potpisnici u ime HVR ČUVARI DOMOVINE:

Mario Maks Slaviček

Renato Šelj

Guido Hornik

Mate Ćavar

UMRO DON ANTO BAKOVIĆ - TKO ĆE GA ZAMIJENITI!?

Proveo je deset godina u komunističkim zatvorima. Iako se nikakvom politikom nije bavio i ništa nije radio ni govorio protiv ondašnje države, četiri je puta bio optužen i osuđen na ukupno deset godina i tri mjeseca zatvora. Prošao je divizijski zatvor u Leskovcu, Vojno istražni zatvor u Ništu, KPD Niš, KPD Zenica, Centrali zatvor Sarajevo, Okružni zatvor Travnik i KPD Foču. Na prvu robiju poslan je zbog obrane kardinala Stepinca, drugi, treći i četvrti put zatvaran je zbog svećeničkih aktivnosti, rada s djecom i mladeži te spominjanja imena Hrvat.

Rođen je 1931. godine u Goraždu, na rijeci Drini. Bio je sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Kao student teologije, odlazi na služenje vojnog roka, na kraju kojeg je osuđen na četiri godine. Po izlasku iz zatvora, završava studij i za svećenika je zaređen 1959. Rankovićev je režim 1962. pomilovao dio robijaša, no ne i njega. Djelovao je u župama Kaknju i Korićanima na Vlašiću.

Od tada se posebice bavi pitanjem demografske obnove Hrvatske. Uređuje i izdaje mjesečnik Narod, glasilo za demografski obnovu i duhovni preporod. Osnovao je udruge 'Hrvatski populacijski pokret' i 'Jedno dijete više'.

Na knjizi „Hrvatski martirologij XX. Stoljeća“ radio je 17. Godina. Na 1100 stranica piše o 664 svećenika, mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Objavio je, među ostalim, i knjige „Drinske mučenice“ , „Hrvatska demografska čitanka te autobiografiju „Dječak s Drine“. Proslavio je 50 godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

„Naša su istraživanja utemeljena na svjedočanstvima i dokumentima i pokazuju da je ono što je Stipe Mesić govorio 1992. godine u velikom postotku točno,“ nastavio je Vukić.

ŠTETA JE ŠTO MESIĆ NIJE USTRAJAO...

- Mesić govori da su mu pošteni logoraši govorili takve stvari... I to je vjerojatno točno. Ja sam razgovarao sa desetak ljudi, mlađih i starijih, koji su preživjeli Jasenovac i koji govore isto. Svi oni žive oko nas, tu u Zagrebu... Mladi skojevci koji su 1945. godine imali po 15-ak godina poslani su u Jasenovac na izolaciju da ne budu problem državi. I to Mesić govori.

SPREMNI SMO NA SURADNJU S ZUROFFOM!

VUKIĆ: - Jedan od načina na koji možemo utvrđivati što se dogodilo u Jasenovcu su i iskapanja koja je predlagao Mesić. Zašto se ne bi napravila sondaža terena i izvršila iskapanja pa da vidimo koliko je ljudi tamo stradalo i koji su to ljudi. Prije toga treba pregledati na tisuće dokumenata koji postoje u arhivima. Postoje čak i knjige pisane u vrijeme komunizma koje su pisali zatvorenici i koje govore o logoru isto što i Stipe Mesić, isto ovo što i mi sada govorimo.

NA IRINEJA SE NE TREBA OBAZIRATI!

Osvrnuo se na riječi Stipe Mesića koji je govorio o srpskim i komunističkim podvalama i lažima, o časnim sestrama kod Jastrebarskog, koje su se po cijenu života žrtvovale kako bi spasile pravoslavnu djecu zaraženu od tifusa: - To je savršeno točno! Nezavisna Država Hrvatska je pružala pomoć zbjegu sa Kozare u kojem je bilo 12.000 pravoslavne djece, njihovih majki, roditelja... Pomoć koju je njima pružila NDH, Katolička crkva na čelu sa Stepincem i Crveni križ je jedna od najljepših priča iz 2. svjetskog rata. To što je rekao Stipe Mesić da su se časne žrtvovale po cijenu života, je savršeno točno. I tko ima malo srca, otići će u Jastrebarsko, na grob časne sestre Tereze Lukrecije Mlakar, koja je umrla, zarazivši se tifusom, pomažući toj djeci.

O ŠAKIĆU

- Proces Dinku Šakiću zaslužuje jedno ozbiljno razmatranje. Kad se gleda čovjek i njegova presuda, ona je doista u neskladu s onim što smo mi utvrdili. Vrlo se lako može reći da je to nepravedna presuda! Posebno ako ćemo je uspoređivati sa nekim drugim slučajevima i ljudima koji su bili na sličnim mjestima. Već na samom suđenju, njegovi odvjetnici Šerić i Kern napravili su sjajan posao. Materijale koje su prikupili, kao i njihov pristup, bili su profesionalni i točni. Šteta što se već tada nije moglo u javnost ići sa cijelom istinom.

LELJAK: MESIĆ JE ISTO GOVORIO I NA ŠIROKOM BRIJEGU!

MARKOVINU NE ZANIMA ISTINA O JASENOVCU

Vukić je bacio rukavicu šefu Nove ljevice Draganu Markovini i „nevladinim“ udrugama: - Obraćali smo se Vesni Teršelić i ništa. Zoran Pusić mi je rekao da bi ja sve o čemu govorim trebao objaviti pa bi se onda i on uključio u raspravu... Na to sam mu rekao da smo mi o svemu objavili knjigu i da ga to sve doista zanima, on bi to znao. U „Privredniku“, na jednoj tribini, organizirali su nam javno suđenje, bez da su nas pozvali. Došli smo sami... Pokvarili smo im raspravu. Pitao sam Markovinu, velikog povjesničara, zašto ne dođe u arhiv i pogleda sve te dokumente o Jasenovcu. Htio sam ga suočiti s argumentima, a on je odgovorio da ga to ne zanima! Kakav je on to povjesničar?! Documenta u svom nazivu ima da su centar za „suočavanje s prošlošću“, a ne žele se suočiti sa dokumentima koji mijenjaju cijelu povijest, koju smo morali učiti u komunizmu.

Nema pravde. Zlotvori koji su nam igre namjestili, uživali su sve blagodati, i još su danas ponovno arbitri u civilizacijskim pitanjima, nakon što su evidentno počinili grozne zločine. Osakaćena i izmučena nacija teško se snalazi u novim formacijskim promjenama, a naši glavni dužnosnici provode zadaće stranog kapitala na tragu potpunog zatiranja hrvatske nacije. Moramo sačuvati ono što nam ne mogu oduzeti, ono što ne mogu privatizirati. Hrvatska višemilenijska državnost može se gledati kao neuništivi Branimirov dar naciji, koji stoji na putu floskuli o pravu bilo kojeg stanovništva i/ili bilo kojih doseljenika na svoju državu, onoj floskuli koja je izrodila nedopustive srpske paradržave, utemeljene na etničkom čišćenju. Naši neprijatelji pokušavaju na istu razinu dovesti Bravara, pa i njegovog Kalfu, ali to trebamo odbaciti. Na Branimirovu razinu nikada nisu izašli niti Ante Starčević i Stjepan Radić. Hrvati se konačno moraju otrijezniti i shvatiti da takozvana SRH/RH nije bila nikakvo veliko Ispravljanje, nego novo bezobrazno Porobljavanje nacije. Dok su branitelji ginuli na ratištima, naciji je nabačena nova luđačka košulja.

Ispravljanje 1990. i 1992. godine

Što je to ispravljeno početkom 1992. godine? Branitelji Vukovara odvedeni su u srbijanske logore, gdje su zvjerski zlostavljani, a oni koji su se domogli slobode, zlostavljani su u Zagrebu od strane jugoslavenske oligarhije presvučene u nacionalne boje. Profitirali su naši neprijatelji, uključujući vladajuću vrhušku, koja se više nije morala crveniti zato što izdaje Vukovar. Naciji je medijski nametnut “zanos priznanja”, koje se nazdravičarski odbrojavalo kao doček Nove godine. SRH/RH je i dalje bila u svojim nametnutim granicama, nešto većim od onih na terenu, sve republičke institucije i dalje su bile tu, neke nešto sitno preimenovane, a vladala je ista komunistička banda, najgore društveno smeće. Veliki Goethe prepoznao je tu pojavu u mineralogiji i nazvao je istu pseudomorfozom: voda odnese kristal, a već oblikovanu šupljinu popuni posve drugi mineral. Još gore, mineral je isti, ista titoistička bagra. Nacija je zgranuta spoznajama da je MOL preuzeo financijsko upravljanje Inom još kada su 2003. Ivica Račan, Slavko Linić i banda prodali MOL-u 25 posto udjela u Ini + jednu dionicu. I još su zasebno braniteljima dodijeljene dionice Ine, tek toliko da MOL može kroz otkup takvih povećati svoj udio. Andrej Plenković skriva od Javnosti odluku arbitraže u svezi Ine i MOL-a. Predstavnik Hrvatske glasovao je protiv Hrvatske!

Tuđmanova pomirba

Nismo dobili nikakvu novu formaciju, nego nekakvo uštimavanje stare represije u okvirima nove represije. Represija stvara privid države, ali teško onome narodu kojega zapadne. Lenjin nije formirao novu državu na oslobađanju radništva, kojega u Rusiji tada nije niti bilo, nego na represiji, sa nizom genocida. Nisu Bravar i Castro bili genijalci koji su formirali kompleksne društvene formacije, nego se jednostavno uvodio određeni tip represije, koji je omogućavao da novi imperator nesmetano vlada sve do svoje smrti, čak i sa slabim osobnim osiguranjem. Represija s vremenom evoluira u državu a potlačeni narod postupno pronalazi oblike preživljavanja, tako da se konačno oblikuje cijeli sistem. Kada se 1990. raspala Jugoslavija, SRH je nastavila trajati kao uhodan sustav represije. Elita SRH postala je elita RH. Nazvano je to nacionalnim pomirenjem. Ne da Tuđman nije bio dorastao tranzicijskim promjenama, on ništa nije razumio. Jednostavno je zasjeo i rekao: imamo Hrvatsku. Danas nam Plenković servira Tuđmana kao čovjeka koji je imao viziju pridruživanja Europskoj uniji, koja tada nije niti postojala, na što je upozorio zastupnik Živog zida Branimir Bunjac. Po novome, Tuđman nije stvorio samo Hrvatsku, nego i Europu.

Privatizacijska pljačka

Tranzicija je iluzija

Nema tu dužnosnika za bilo kakvo kvalitetno ispravljanje bilo čega. Kod nas je postalo pravilo da oni koji ne znaju raditi baš ništa postaju šefovi, ili odlaze u politiku, ili postaju društveni arbitri, jer se drži da tako manje smetaju, i da je time nekako namirena njihova glad, njihova predatorska proždrljivost. Tako se dogodilo da ovu zemlju skoro cijelo stoljeće vode polupismene osobe, koje nisu u stanju voditi vlastiti brlog, a kamoli se snaći u kompleksnoj morfologiji povijesti, ili izabrati i/ili izgraditi podnošljiv sustav u formacijskom meniju. Govorim o znanstvenom području kojemu su teorijske reference Hegelova “Filozofija povijesti” i Spenglerova “Propast Zapada”. U godinama kada Francis Fukuyama pridodaje svoje famozno djelo “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, a Zapad pokreće nove pustinjske oluje i okupacije, kod nas su primitivci nametnuli svoju viziju divljeg kapitalizma, one najgore društvene formacije, koja je isprobana i odbačena u SAD-u već nakon Velikog rata. Kako danas pokrenuti nekakvo sveobuhvatno Ispravljanje Svega, kada nas vode “stručnjaci za složene sustave” koji se ne snalaze na razini tramvajske stanice?

Projekt Unije

Zajednička tematska nit eseja sabranih u ovoj knjizi jest: pozitivna ideja o socijalizmu, kritika kapitalizma, kritika liberalizma, kritika buržoazije i isticanje prava radništva u Hrvatskoj. Čitatelj, koji je laik i koji nije upoznat s radovima navedenih autora, te ako je bio žrtva propagande komunističke Jugoslavije, može na prvi pogled pomisliti da je riječ o karikaturi nekog partijskog proglasa Saveza komunista bivše Jugoslavije. Isto tako, ako nije upoznat sa sudbinama autora ovih eseja, na temelju naslova knjige može pomisliti da je riječ o nekom ustaškom proglasu.

Nisu bili ideolozi neke dogme, nego teoretičari ideja

I sam naslov knjige, koji je možda nezgrapan, može kod laika dovesti do zabune. Autore eseja u ovoj zbirci ne zanima dnevna politika u NDH. Oni se prvenstveno bave političkim idejama u Europi koje su bile dominantne ili u intelektualnoj modi davno prije dolaska ustaša ili njemačkih nacionalsocijalista na vlast. A razlika je velika. O različitim i često sukobljenim socijalizmima puno se pisalo u Europi, počevši od sredine 19. stoljeća do danas. Građani Hrvatske koji su proživjeli jednu vrstu socijalizma u jugoslavenskom izdanju teško da mogu imati dobro mišljenje o pojmu „socijalizam“. Ali to ne znači da zato moraju odbaciti studij ostalih oblika socijalizma u Europi. Konačno, i nacionalsocijalizam je bio vrsta socijalizma.

Hrvatski reductio ad hitlerum i novi antifa-bajkopisci

Stoga, ako se zaborave prvobitna značenja političkih pojmova i njihova naknadna jezična skretanja, kao i današnja manipulacija njima, tada i čitatelj dolazi do jednostranih zaključaka. Isto tako, dosta pojmova koje autori u ovoj knjizi koriste danas imaju jako negativno značenje i lakše ulaze u kategoriju bajkopisaca ili naše Ivane Brlić Mažuranić, nego u objektivni historiografski rad. Na primjer riječi „ustaša“ ili „fašizam“ danas su poprimale kriminološko i demonološko značenje, i ne koriste se više kao oznaka za jedan propali politički režim, već prvenstveno kao sinonim za apsolutno zlo i kao riječi za diskreditiranje političkog protivnika, bez obzira gajio protivnik ustaške ili fašističke simpatije ili ne. Evo i novog paradoksa: čim se Europa više udaljuje od 1945. godine i odmiče od sloma NDH i propasti fašizma, tim više se riječ „fašizam“ koristi u želji da se ocrni političkog ili intelektualnog protivnika. Također, sa suprotnog političkog obzora, riječ „komunizam“ i „jugoslavenstvo“ u konzervativnim i nacionalističkim krugovima Hrvatske danas se često koriste u negativnom opisu političkih protivnika, bez obzira je li protivnik bivši član ili simpatizer jugoslavenstva i komunizma ili ne.

Put do hrvatskog socijalizma

Iz navedenog citata vidljivo je da je Seitz bio protivnik kapitalizma, barem u izdanju kakvim ga je on upoznao u Europi prije Drugog svjetskog rata. A taj kapitalizam tada nije bio nimalo atraktivan. Seitz nije zaseban slučaj, jer se o temi liberalno-kapitalističkog društvenog rasula i financijskih malverzacija puno pisalo u weimarskoj Njemačkoj i u tzv. Trećoj republici u Francuskoj, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata.

Ante Ciliga, čiji se eseji također prenose u knjizi, bio je poznati hrvatski politički teoretičar, a kao jedan od suosnivača ranog KPJ-a, prolazi kroz jugomonarhističke, sovjetske i ustaške zatvore. On je jedan od rijetkih teoretičara koji je davno opisao psihologiju, ili bolje rečeno psihopatologiju, komunizma, a kasnije i nakaznost Titovog socijalizma. U eseju „Deset godina u sovjetskoj Rusiji“ (1943.), koji u biti predstavlja rezime njegove glasovite knjige „U zemlji velike laži“ (1938.), Ciliga naširoko opisuje glavnu odliku komunizma: socijalna entropija i rat svih protiv sviju. Upravo je neshvatljivo da je ime Ante Cilige danas poznatije na francuskim akademijama i u inozemnim političkim krugovima nego na hrvatskim fakultetima i u javnom životu Hrvatske.

Drukčije svjetlo

U zaključku bi se moglo reći sljedeće. Gubitak je vremena poznavati svu silnu faktografiju i sve ljude i događaje u NDH, ako se pritom ne zna dokučiti duh vremena i političkih pojmova iz tog vremena. Na političke fenomene u NDH i u cijeloj tadašnjoj Europi ne smije se gledati u crno-bijelom izdanju. To danas naročito vrijedi za brojne kvazi historiografe u Hrvatskoj čija proza, pogotovo kada pišu o žrtvama ustaša, često prelazi u demonologiju na kojoj bi im Ivana Brlić Mažuranić mogla pozavidjeti. Ovdje se donekle mora pohvaliti i povjesničara Franju Tuđmana, koji se dobro nadovezuje na navedene autore. Tuđman je dobro poznavao Ciligu, a njegove metode rada koristio je u svojim vlastitim povijesnim istraživanjima. Kao što je Tuđman davno u svojim knjigama srušio jugokomunističke mitove, tako i autori u ovoj knjizi bacaju u retrospektivi drukčije svjetlo na intelektualna kretanja u Europi i NDH prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Hrvatski guslar Željko Šimić - Smrt dr. Andrije Artukovića

Plan odcjepljenja hrvatskog naroda od hrvatožderne Jugoslavije i sam naziv Nezavisna Država Hrvatska bili su podkraj dvadesetih godina prošloga stoljeća natopljeni krvlju hrvatskih narodnih mučenika. Iz njihove krvi nikao je Hrvatski ustanički pokret “Ustaša”, a Desetoga Travnja 1941. Ustaše proglasiše Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostaviše Hrvatske oružane snage.

Odmah poslije Drugoga svjetskoga rata i nakon predaje Englezima na Bleiburškom polju u Austriji, par stotina tisuća hrvatskih branitelja postadoše ratni zarobljenici, te skupa s mnoštvom građana bijahu poubijani na “marševima smrti” ili na mnogobrojnim stratištima. Potom pobacani bijahu u bezbroj jama-grobnica! Da ta “mirnodobna” tragedija postane još veća, otvoren je pravi vulkan najcrnjih laži protiv tih hrvatskih narodnih mučenika i ta se lava laži i najgorih ocrnjivanja svijetom širi sve do dana današnjega!

Baš pod tim naslovom evo punih šest godina, zalaganjem nas dvojice niže podpisanih, priprema se vrhunski napisano enciklopedijsko djelo o životu i radu generala Luburića i ono će na jesen 2017 u Zagrebu biti predstavljeno široj hrvatskoj čitalačkoj publici.

Mi se, dakle, nalazimo pred izlaskom povijesnoga djela SLUGA DOMOVINE i ovim se apelom obraćamo na Vas, draga hrvatska braćo i sestre, da nam financijski pomognete i olakšate financijske obaveze tiskanja toga ne samo obimna, nego i senzacionalna djela o životu i radu generala-viteza Luburića. Već unaprijed, od srca Vam hvala i pozdravljeni nam budite sa BOG I HRVATI!

Dar za tiskanje knjige o generalu Vjekoslavu Luburiću možete uplatiti na račun

SG SPLITSKA BANKA, KOMULOVIĆA PUT BB, 21000 SPLIT

IBAN: HROS 2330 0033 2014 1438 S . . . BIC: SOGEHR22

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941, nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su: – stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH – personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem – stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske – aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.

Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.

Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji. Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.

2) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao “da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske.” U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949. u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: “… nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. .”[Sinovčić, M, NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. – Zagreb, 1998. str. 281.] Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije

3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Pavelić je računao da će mu za povrat teritorija trebati dvije godine

4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941. njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti. ”[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. str. 111]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. [Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]

5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat te drugi. Dr. Bulat navodi [Bulat, E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958. sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat te nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]:

Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam otprilike ovo: “Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo pa čak ako bismo htjeli i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa s prisutnim generalima, istakao je slijedeće:

Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske. Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. [Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U brzojavu od 3. V 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju”. [Isto] U jednom drugom brzojavu od 3. V 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom te da ponovno moli njemačku potporu. U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca – nap. Z. P.) Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14:15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći.

6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:

- stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo. Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2. Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije.

7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnja 1941.

No, nakon 28 mjeseci formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine ANULIRANI.

8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

Dr. Mile Budak: Da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo ga u more

Ustaški pukovnik: Nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada… Meni je žao, ali morat ću te premijestiti” [Meštrović, I. Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac. Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću: “Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem i ja sam, ali kad nije bilo druge… Glavno je da se održi Hrvatska pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.” [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Talijanske trupe su naoružavale četnike i tolerirale/kolaborirale s partizanima

Dr. Pavelić je odgovorio: “Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja (Talijane) ne ćemo moliti za milost.”

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića, dr. Pavelić je rekao: “Ja sam na prvi mah mislio da je bomba… Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi ne ćemo kraljeve, nego republiku. [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]

‘Ako se očuva Hrvatska država, teritorij se može povratiti…’

Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara. Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano.

9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to:

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij. Obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene. Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru. [N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001. str. 97.]

Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost. A to je postigao:

Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta [Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine “Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije…” (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960. str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.

Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: “Republika svemu svijetu dika”, a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je “mi ne ćemo kraljeve, mi smo za Republiku”. Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr. Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o “prodaji Dalmacije”. ...

Sretan i blagoslovljen Božić

i sve najbolje u novoj 2017. godini

želi Vam

Stina hrvatskih pradidova!

Badnjak u Hercegovini

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!

DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Učenik Staroga shvaća,

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.

KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!

ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

Tako je govorio Poglavnik

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

Iz životopisa Starčevićeva roda

Duh I besjeda pravaškom pokretu

Politička filozofija Oca domovine

Filozof hrvatske narodne svijesti

Spasio je hrvatstvo

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

I u oporuci dosljedan u skromnosti

A danas?

Kao član državne komisije za istraživanje događaja iz tog razdoblja, Cvetković je imao pristup tajnim arhivima. Ondje su pronađene „knjige streljanih“, s detaljnim popisima žrtava Ozne i KNOJ-a. U te dvije godine partizanski su egzekutori samo u Srbiji, prema popisima koje su sami pedantno sastavljali, smaknuli 59.000 ljudi!

Bio je to najveći zločin na ovim područjima u 20. stoljeću, istaknuo je Cvetković. Zbog masovnosti i organizacije zločina teško se može govoriti o „osveti kolaboracionistima“. Cvetković objašnjava da je možda dvjestotinjak ljudi moglo zaslužiti smrtnu presudu prema tadašnjim europskim pravnim standardima. U Francuskoj je nakon rata uhićeno 40.000 ljudi zbog suradnje s njemačkim okupatorima. Na smrt je osuđeno 7037 optuženika, od čega je 791 kazna izvršena, a ostali su pomilovani. Na milijun stanovnika, u Francuskoj je bilo 239 smrtnih kazni za ratnu kolaboraciju, u Belgiji 29, Nizozemskoj 17, Danskoj 13, a u Norveškoj svega 10.

U Sloveniji, prema istom razmjeru, ubijeno je 10.769 osoba (ukupno oko 14.000).

Počinitelji tih planiranih i sustavno provedenih ubojstava sebe zovu antifašistima. Na čelu im je bio Josip Broz Tito. Dio tog pokreta bilo je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske.

AVNOJ i ZAVNOH kao njegov regionalni (zemaljski) organ, borili su se za Jugoslaviju. Čitave narodne skupine proglašavali su kolektivno odgovornima (Nijemce, na primjer, a nije bilo puno bolje ni s Talijanima). Kazna se proširivala i na žene i djecu pa su ih onda iseljavali i zatvarili u logore u kojima su bili izloženi smrtonosnim bolestima.

Često se u javnosti govori kako se u nas stalno raspravlja o ustašama i partizanima. Komentira se da su prije glasanja o novoj Vladi saborski zastupnici više raspravljali o drugom svjetskom ratu nego o gospodarskom programu. A to nije točno. Rasprave zapravo nema. Uglavnom je riječ o graji kakvu su taj dan podizali neki zastupnici. I kakve ima mnogo po medijima, osobito internetskim.

Povijesne okolnosti državi nastaloj u ratnom vihoru nisu pomogle u izboru saveznika. NDH je ratovala samo protiv boljševika i cijeli se rat uglavnom branila, i od svojih saveznika i od protivnika. Uvela je rasne zakone, ali koje je počela uvoditi već i jugoslavenska vlada Cvetkovića i Mačeka, uz približavanje Njemačkoj i Trojnom savezu. No NDH je rasne zakone i ukinula kad je na kraju rata popustio njemački pritisak. Jozo Tomashevich, povijesni publicist koji nimalo nije bio sklon NDH, piše da je „pozitivna činjenica da je u ustaškoj državi život izgubilo manje Židova nego u većini drugih dijelova okupirane Jugoslavije“.

Unutrašnje uređenje općenito je bilo autoritarno, s postupcima odmazdi kakve su u slučaju borbe s unutarnjim, nelegalnim snagama, predviđala i tadašnja ratna pravila. U vojnim akcijama protiv pobunjenika događali su se i zločini. Ali se nastojalo kažnjavati počinitelje, odnosno, „neodgovorne pojedince“, čak i smrću. Smjenjivani su zato dužnosnici i raspuštane samovoljne postrojbe, poput „divljih ustaša“.

Nasuprot ZAVNOH-u i njegovom načinu postupanja sa zarobljenicima, Nezavisna Država Hrvatska je 1943. godine pristupila Haaškim, odnosno, Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima. Odredbe su se primjenjivale na oborene američke pilote, ali i na zarobljene partizane. Tako su čak i partizani zarobljeni na Sutjesci transportirani gotovo preko cijele države da bi bili internirani u logor u Jasenovcu.

Unutrašnjim reformama nastojao se normalizirati odnos prema najvećoj vjerskoj i nacionalnoj manjini, Srbima-pravoslavcima. Ustaška vlada već 1943. počinje tajne pregovore s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke (demokratske i anglofilske) ne bi li dobila pomoć u normalizaciji i konsolidaciji stanja u državi.

Da je imala priliku za opstanak, s tržišnom ekonomijom i demokracijom koja bi se razvila, sada bi bila razvijena kao Austrija, Španjolska, Portugal, Francuska, Finska ili Italija.

Sve u svemu, smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazate će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju drugog svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u.

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

Mislite da je Plenković slabije informiran jer ne odlučuje o bilo čemu? Ne, naš premijer je zauzet, zapravo više obuzet osnivanjem srednjevjekovnog povjerenstva za preocjenu antičkog pozdrava “Za dom spremni”. To je direktan dokaz da ovu zemlju već 25 godina vode poremećene osobe. Umišljaju da su iznad NDH. A iznad NDH je samo glavni Kreator, dragi Bog. Infekcija kolektivne krivnje zahvatila je i neke novinare na glasu po objektivnosti, pa je morbidni Marinko Jurasić izjavio kako HOS-ov natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu ima morbidno značenje, da asocira na masovne užase, ne baš njega osobno, ali tu neke. Kost u grlu je HOS-ovo bezobrazno suprotstavljanje agresiji na RH i BiH, za spas doma i Domovine. Kao novinar, Jurasić bi morao prepoznati da je problem prvenstveno lingvistički. Tek nakon toga pozdrav “Za dom” možemo promatrati na simboličkoj razini, odnosno kao konkretnu značajku hrvatskog identiteta. Protiv pozdrava “Za dom spremni” oglasili su se i “kriminalci iz Ustavnog suda”. Kada bilo koga u ovoj zemlji prepoznate kao kriminalca, drugi dan postaje nedodirljivi antifašist. Možemo reći da je Vlaho Orepić preko noći pretvorio ustavne suce u gorljive antifašiste. Tako su neki dan Ivan Vrdoljak i Vesna Pusić u Hrvatskom saboru prozvani da su kriminalci, da su u državu i javna poduzeća nagurali članove HNS-a, pa su šefovi HNS-a naglo pojačali svoju antifašističku supstancu. Pusić je davno izjavila da je stranačko zapošljavanje u redu, jer ne želi glumatati s “javnim” natječajima, a evo je neki dan antifašistički dohvatila šarafciger i skida HOS-ovu spomen ploču niže Spomen područja područja Jasenovac. Moj tata je Židov! Dobro, bio je Židov, ali Pavelićev. Vrdoljak je žestoko istupio u Hrvatskom saboru protiv prebrojavanja Srba, što može poslužiti kao direktan dokaz da HNS instalira Srbe na rukovodeće položaje. Navodno je Vrdoljak skinuo svoju smrdljivu cipelu i njome mlatio po govornici uzvikujući da Kuba nije američka i da HNS svoje instalacije neće povući.

Drvo zaklanja šumu

Milorad Pupovac, profesionalni Srbin u Hrvatskoj i navodno profesor neke lingvističke discipline, bolje rečeno lingvističke razularenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zabrinut je da se u RH “prijeti nekome tko brani antifašizam”. Od kada su se antifašisti tako branili. Ako je zaista antifašist, neka Pupovac dohvati tandžaru i postavi zasjedu za nekog hrvatskog vojnika. Vidite, pletenice djevojčica koje su antifašisti ugušili u Hudoj jami zapravo su pokazatelj kako daleko ide žrtva iskrenih antifašista, koji za višu ideju spremno žrtvuju hrvatsku mladost. Naravno da su svi Srbi umrli u razdoblju 1941-45. bili ubijeni, a samo je Hrvatima “antifašistička” pometnja donijela i drugačije umiranje, ono zbog gladi, bolesti i nedostatka lijekova. Moje dvije sestrice otišle su u temparaturi. Lokalni partijski predator spremno je ušetao u naš dom i u tom vremenu gladi hladno oduzeo preostale točkice. Nekoliko partijskih tečajeva, i kreten je dogurao do suca. Takvo smo pravosuđe 90-ih preuzeli. Moja pokojna majka pokopala je petero svoje djece. Ubijen je samo Damir, u Njemačkoj. Usprkos svemu tome i gorim sudbinama od takve, danas premijer SRH/RH ima potrebu komisijski provjeriti i karakter komunističke represije, kao i velikosrpske komunističke diktature.

Naravno da nije prihvatljivo niti mafijaško ubojstvo, posebno kada je kolateralna žrtva dijete, ali se ipak ne može usporediti sa čak 400 zlostavljane i ubijene djece tijekom agresije na RH i BiH, na razini etničkog čišćenja usmjerenog protiv katolika i muslimana. Ovo je prilično poremećen Region. Kao, ubijanje hrvatske djece posve je normalna pojava. Isti orjunaši i otadžbinski predatori traže da se preimenuje Domovinski rat, iako se tako nije zvao rat u NDH. Kako preimenovati NDH? Moje je mišljenje da trebamo koristiti prihvatljiv naziv Hrvatska do Drine. Eto, svakih 50 godina orjunaši i četnici ubijaju i siluju na stotine hrvatskih djevojčica, ali o tome trebamo šutjeti, jer je u protivnom teško podignuti jedan mafijaški obračun na razinu masovnog zločina od strane Hrvata, pa je onda teško prezentirati koliko Hrvati mrze Srbe. A to je jako potrebno da Hrvati zaista ne počnu mrziti Srbe. A Hrvati najviše mrze Srbe baš zbog toga. Moja je poruka Ustavnom sudu da su ubojstvo Mihajla Zeca naručili oni isti kriminalci koji su uveli mogućnost oslobađanja najgorih ubojica i kriminalaca kroz prepoznavanje nekakve proceduralne pogreške u pravosudnom postupku.

Istra je ključ obmane

Ovdje ću zamoliti Andreja Plenkovića da izvuče pouku iz pada Zorana Milanovića, koji nije sklonjen kao komunjara, nego kao svojeglava osoba. Danas je Milanović posve nepoznata osoba i sutra će to biti Plenković. Dakle, u usporedbi s NDH, svi premijeri i predsjednici SRH/RH nisu nikakva neminovnost, niti sudbina, niti strašni suci, nego obični glupi punoglavci u glupim oplodnjama. Nasuprot njima, Hrvatska i hrvatstvo najprije su se oblikovali kroz cijeli milenij, da bi konkretno i jasno specificirana državnost trajala već treći milenij, kao fenomen na razini svjetske povijesti. Ako je Andrej Plenković zaista samosvjesni hrvatski punoglavac s jasnim hrvatskim identitetom, kako se priča, kako mu pada na pamet osnovati nekakvu drugarsku komisiju za NDH i HOS-ov pozdrav “Za dom spremni”? Pojavila se teza kako Plenković zaobilazno ide protiv Tita. Možda se to čini mudro, ali ipak to nije to. Plenković treba izravno ukloniti Tita kao najgoreg zločinca. U nedostatku streljiva za specijalni rat protiv Hrvata i Hrvatske, peta kolona je preko jugoslavenskih portala kreirala nekakav slučaj hrvatskih “čokoladica srama” proizvedenih u Srbiji od strane hrvatskog radništva. Kada će konačno Hrvati u Srbiji početi uživati tu famoznu obrnutu diskrimanciju, koja je kod nas obveza. Ovo je tlo toliko konfliktno da kao povod za Treći svjetski rat može poslužiti obična čokoladica srpske nacionalnosti.

Umišljenost

Jako je važno sagledati sveukupni tragičan trenutak NDH. Zamislite da smo 90-ih u sjevernim dijelovima RH imali prisutne nedodirljive nacističke postrojbe, da talijanski fašisti kontroliraju našu Dalmaciju i tamo štite sovjetsku agenturu, orjunaše i četnike, i da diljem Lijepe naše britanski obavještajci koordiniraju protuhrvatsko djelovanje četnika i “partizana”. U odnosu na svu nesreću i sve to zlo s kojom se suočio Ante Pavelić, možemo reći da se svi kasniji premijeri i predsjednici SRH/RH vodili delikventski dječji vrtić, uključujući i posljednju surovu i zločinačku agresiju Srba i Srbije na RH i BiH. Suprotno nametnutim predrasudama o hrvatskom autonomnom fašizmu, snažnu civilizacijsku crtu hrvatske nacionalne ideje potvrdila je i dugo skrivana činjenica da su unutar Trećeg Reicha samo Ustaški pokret i NDH proglasili ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, i da su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali upravo u NDH, što profesionalni Židovi i profesionalni Srbi u Hrvatskoj uporno skrivaju.

U ovim velikim predbožićnim danima, kada iščekujemo dolazak Spasitelja Isusa Krista, sunce ljubavi i žrtve za sve nas, istine, pravde i poniznosti u liku malenog djeteta i Božje svemoći, mislim na sve ljude i djecu u svijetu i u nas koji trpe nepravdu, ratna stradavanja, neimaštinu i zlostavljanja, zbog drugih ljudi koji su se udaljili od Božje ljubavi i postali robovi zla, sebičnosti, pohlepe, mržnje i nasilja.

Posebno mislim na našu hrvatsku domovinu i državu Republiku Hrvatsku, gdje se od 2000. godine na dalje, planski i zakulisno strateški sustavno zatire pravda i istina, te gazi dostojanstvo hrvatskoga naroda i naše demokratske države koju smo teško oslobodili i obranili od velikosrpske oružane agresije, a, kao što vidimo, ta agresija se nastavlja svim drugim mogućim i nemogućim sredstvima.

Stoga su svi hrvatski branitelji po zatvorima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Haagu ili bilo gdje u svijetu najviše pogođeni tom strašnom nepravdom. Osjećaju najveću odvojenost od svojih obitelji u ove predblagdanske i blagdanske dane. S njima su u duhu svi njihovi najbliži, kao i svi mi koji osjećamo ljubav u svojim srcima i zahvalnost za njihove žrtve, kako ratne, ovako, nažalost i poratne.

Na žalost, ni jedna institucija u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj nema ni popis hrvatskih branitelja po zatvorima. Ja osobno, koja istinski osjećam bol i patnju zatvorenih hrvatskih branitelja i koja već 16 godina predvodim molitvu krunice sa razmatranjima uz žalosna otajstva, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima u Zagrebu, pred likom Majke Božje, za slobodu hrvatskih branitelja i za hrvatski narod i domovinu, znam za dvadesetak imena kojih se spominjem i u osobnim molitvama, dok za mnoge druge ne znam, jer se nigdje ne može doći do toga popisa. Promislimo, svi ostali domoljubi, za koliko ih po imenu znamo, ukoliko nisu iz naše obitelji ili rodbine?

Što je sa Veljkom Marićem?

No, to se nije dogodilo, nego je samo otpremljen u zatvor u Glini na daljnje izdržavanje kazne, a hrvatski sud u Bjelovaru, naravno po naputku vlasti, je potvrdio srbijansku presudu. Ujedno su ignorirali važeći hrvatski zakon o ništetnosti srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, donesen 26. listopada 2011. godine, pod točnim nazivom "Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije ".

Nadalje, zbog jako lošeg zdravlja i nemogućnosti da se u zatvoru adekvatno liječi, Veljko Marić se na više zamolbi pušta na privremenu slobodu 18. travnja 2016. godine, radi liječenja. Ipak, oko 10. rujna 2016. godine, Veljka Marića policija uhićuje u obiteljskom domu u Grubišnom Polju i vraća ponovno u zatvor u Glini, navodno zbog obiteljskog nasilja.

Iza toga više u medijskom prostoru nema ni riječi o bolesnom i nepravedno osuđenom Veljku Mariću. Kako je meni već poznato da obitelj Marić sa troje djece vrlo teško živi, samo od majčine male plaće kao spremačice u školi, brinula sam se i ranije njima za pomoć od dobrih ljudi koliko mi je bilo moguće. Posebno sam mislila na tu obitelj i ovih predbožićnih dana. Iako više nisam na čelu humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, nego sam samo počasna predsjednica, telefonski sam ih pokušala nazvati. Međutim, fiksni telefon im uopće ne funkcionira, niti zvoni, a na mobitel gospođe Marijane javlja se automat s riječima "Pristup biranom broju privremeno nije dopušten". To sve jedino može značiti da obitelj ne može platiti ni telefonske račune.

Stoga, dragi dobri ljudi, ja vas usrdno molim da, pomognete ovoj obitelji prema svojim mogućnostima na kunski ili devizni račun gospođe Marijane, koje vam dostavljam u nastavku.

Uplate na kunski račun:

Uplate iz inozemstva na devizni račun:

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih komunikacijskih mogućnosti.

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama (kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima (tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože. Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.

"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621) također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine"). "Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao služben, novi.

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.

Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju Kaznenoga zakona".

Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te novine.

Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata i ne može uzročiti osvetu.

"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj imali velik dio zemlje u svojim rukama".

U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva) se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.

Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.

Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa, on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog zlosilja nekih organiziranih skupina.

Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila mržnju ni osvetoljubivost.

Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.

Riječ je o temi koja je obrađena u Codexu moralis Croaticum autora Mile Prpe. Zbog toga, i zbog stogodišnjice tog događaja, prenosimo u cijelosti tekst iz Codexa. (hkv)

Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopće.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hr-vatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditinarod u slobodi i dostojanstvu.

ato nužno treba poduzeti sljedeće:

2. Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak

4. Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.

Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.

Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.

„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.

Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.

Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.

Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.

U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.

Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.

Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.

Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.

„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.

* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.

Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja

Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?

Božanska iskra razuma u svakom umu

Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića

Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."

Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...

U početku bijaše - riječ

No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Kao da taj podatak nije sam po sebi tužan, dodatno ga rastužuje činjenica da za taj zločin DORH do danas nije podigao optužnicu.

Zato što nema tko u ime žrtava "tjerati pravdu". Selo Kostrići, osim što je jedino mjesto zločina za koje se nitko ne tereti, je i jedino selo u Hrvatskoj u kojem ne živi nitko, a koje ima dva spomenika iz Domovinskoga rata.

Ratni zločin u Kostrićima počinili su pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. "SAO Krajine" pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve "mrtvom" selu, pronašao je i svoju obitelj pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kostrići.

Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

Povodom 20-te obljetnice zločinačkih događaja u Kostrićima je 18. svibnja 2011. otkriveno državno spomen-obilježje masovne grobnice.

Petnaest godina poslije, 28. rujna 2006., u emisiji "Istraga" na Nova TV prikazana je rekonstrukcija ovog pokolja na Banovini pod nazivom - Kad komšije svrate.

Gdje slobode sad su dani?

Gdje su Zrinski Frankopani,

Gdje su ona lava dva?

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

Don Anto Baković

Iz knjige Dječak s Drine

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Neka mu je laka hrvatska zemlja!

ZBOGOM STARI PRIJATELJU ALIJA

Upoznao sam Aliju kao mladi student, pravaš, nacionalist, idealist, koji je već imao nekih političkih utakmica u nogama u ilegalnom radu pri kraju zločinačke yuge te u osvit slobode u HSP-u i HDZ-u.

Naime, na skupu HSP-a u Splitu 10. travnja 1991. godine u hotelu Marjan, na proslavi 50. Obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvi govornik i u toku moga govora već je bilo nastalo neopisivo oduševljenje okupljenih čemu je pripomogao meni do tada nepoznati Alija.

Pronađoh rukom zapisani tadašnji govor:

Hvaljen Isus i Marija!

Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!

Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!

U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.

Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!

Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!

I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.

Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!

A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.

To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.

Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.

Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!

Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!

Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!

I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!

U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!

Živjeli!

Na moje riječi, sad se ne sjećam koje točno, Alija je razdragano skočio na noge, pritrčao govornici i zagrlio me poljubivši me u čelo i polijevajući okupljene vodom s mitske rijeke Drine. Opće oduševljenje svih...

Nakon tog skupa pozivam ga na Osnivačku skupštinu Podružnice HSP-a 1. svibna 1991. godine u Livno na što se on sa svojim prijateljima i odaziva, naravno i tu Alija oduševljava.

Poslije tribine u Livnu 1.5.1991. u hotelu Dinara Alija pozdravlja...

Prisutni: Ante Matić, Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Jozo Radanović, Gordan Šangut, Stipe Tomasović, Ivan Kovač, Anto Đapić, Halim Delahmet i drugi...

Dalje smo se povremeno čuli zavisno kako nas je turbulentni stranački život nosio kao i novonastale ratne prilike i neprilike. Dolazili su razni glasi, a rat i domaće jude koje su mi radili o glavi učinili su svoje i izgubio sam kontakt s Alijom.

I onda jednog dana, poslije tolikih godina, stiže na portal Stina hrvatskih pradidova e-mail:

Zamolba za ispravak! od "Stari Prijatelj"

Bilo je to 27.1.2013. godine:

Ne sluteći tko piše, ja odgovaram:

zahvaljujemo Vam na osvrtu i navedeno će biti odmah ispravljeno...

Stina hrvatskih pradidova - Hrvatska nacionalna uzdanica

Ubrzo od "Stari Prijatelj 28.1.2013 stiže odgovor:

Potom i ja odgovaram i predstavljam se:

Bio sam osnovao Stranku hrvatskog prava misleći da ću istinom i iskrenim pravaštvom moći nešto postići da ideja ne zamre, ali teško je kada to sve malo koga zanima uz sve nedaće koje nam neprijatelji podastiru i tako na kraju sam stranku ugasio i od web stranica SHP-a sam ostavio ove stranice, Stina hrvatskih pradidova, koje povremeno održavam da se svijeća ove istine ne ugasi i da kao svjetionik podrži ostale u borbi...

Ante Matić, Livno

Odmah stiže i odgovor od Starog prijatelja (29.1.2013.):

S mislima na stare dane nastavljam:

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92. kada su mi "naši" radili o glavi...

ZDS!

1.2.2013 u 02:51 sati Alija raščlanjuje moju poruku:

I ja odmah nastavljam:

Moj Alija, slažem se!

Zato sam i bio osnovao stranku da netko širi ideju istinskog pravaštva, širi ideju čiji je cilj sreća i blagostanje cijelog hrvatskog naroda u cjelovitoj Hrvatskoj državi, državi na području Hrvatske Domovine, jer mi danas takve stranke nemamo, nemamo pokreta koji se jasno za to zalaže i bori - i onda će pri "novom dijeljenju karata" za stol uskočiti "prevrtači" na štetu isinski boraca i općeg dobra...

Isti dan Alija odmah odgovara:

Ja opet podcrtavam:

Čini mi se da je riječ o Mati Šukanu... umro je... ne bih se dalje osvrtao, jer mi budi neke neugodne uspomene na jade koje sam doživio s našim judama...

Dalje 29.3.2013 stiže od Alije čestitka:

Na što odgovaram:

Puno pozdrava iz Livna!

Te potom i ja šaljem čestitku:

ZDS!

Alija odgovara:

Šaljem zatim Aliji jedno kakrakteristično Pismo dida Vidurine 28.5. 2013.: Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?! kojim sam svojedobno reagirao na nebuloze admirala Loše

Alija odgovara:

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

(Sjećanje na 5. prosinca 1918.)

Mate Ćavar

Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.

Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Bio sam 72 dana u zemunici

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Ne mogu opisati taj j... strah

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Najljepši i najsretniji dan

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

ZAVJET

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro

HOS-ova "štafeta smrti"

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!

Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Ta strategija provodi se uz pomoć nametnutih neprijateljskih ili bijednih poslušničkih takozvanih političkih elita u vodstvu hrvatskoga naroda i hrvatske države Republike Hrvatske.

Kakvo je bilo naše vodstvo i predsjednici Stjepan Mesić, Ivo Josipović, te njihovi savjetnici, dobro znamo, ali, na žalost, ni u današnje vrijeme nije puno bolje, kad vidimo kakvu imamo, u svakom pogledu, karikaturu od države, bez ikakvoga dostojanstva, a i savjetnike predsjednice tipa Mate Granića i njemu sličnih.

Zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom uglavnom se ne procesuiraju, jer se na zločince nezakonito primjenjuje Zakon o oprostu. Priznaje se beogradska presuda hrvatskom branitelju Veljku Mariću na 12 godina robije, na temelju srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji. To službeno potvrđuje hrvatski sud, a ne priznaje se važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona, pa se čak ne dozvoljava Veljku Mariću da u Hrvatskoj pokrene novi sudski postupak kako bi dokazao da nema veze sa ubojstvom toga čovjeka zbog kojeg je osuđen. Drži ga se bolesnog u hrvatskom zatvoru, umjesto da je po dovođenju u Hrvatsku odmah bio pušten na slobodu.

Na kraju žele postići, i sudski, da su Hrvati iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine jedini agresori i da mi stvarnim agresorima plaćamo ratnu odštetu, što se već događa na razne druge načine. Sve je to dogovoreno sa svim takozvanim hrvatskim vlastima od 2000. godine na dalje. Ipak, mi znamo onu narodnu: "Sedam cara svu noć vijeće vilo, a ujutro po Božjemu bilo!".

Hrvati uspješe obraniti samo Orašje, i gle čuda, sad su oni, nakon 20-ak godina, iz čista mira, krivi pred sudovima BiH, a nisu krivi oni koji su na njih izvršili agresiju i zadržali opustošenu hrvatsku Bosansku Posavinu!

No, kako su istina, pravednost, te ljubav i sloboda jedini temelji mira, ovakva događanja vode samo nemirima, sukobima i, ne daj Bože, novim ratovima na ovim prostorima, što očito neki moćnici žele.

Pismo dida Vidurine opet suprotiva suncokretu Dujmoviću... TKO O ČEMU TIHOMIR DUJMOVIĆ O "KOMUNISTIČKIM STAVOVIMA"! I sad evo čitam u Slobodnoj Dalmaciji od 7. listopada pod naslovom  „Sve žrtve nisu iste“ što raspreda onaj drugi suncokret, Tihomir Dujmović, koji nam je već jednom bia na nišanu, kad si mu ono poruči' da ne kapa g... u med s obzirom na njegove znane potvore o NDH i Jasenovcu iz jugo repertoara, žesti se mala Marica. Više

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Nova Oluja

Mladen Rojnica

Zemlja bez naroda je pustinja,

Narod bez zemlje je lutalica

.

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Svi sveti, 1. studenoga

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

MARKO FRANCIŠKOVIĆ: TUĐMAN I KAPTOL SU GLAVNI KRIVCI ZA NE PROVEDBU LUSTRACIJE U HRVATSKOJ

Na tribini su nastupili Drago Pilsel, kako ga nazivaju "teolog i novinar", i takozvani povjesničar Dragan Markovina, a moderator je bio Saša Kosanović.

Nevelika dvorana Srpskog društva "Privrednik" bila je ispunjena sa stotinjak ljudi, a bio je prisutan i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić, kao i predsjednik toga društva, svećenik i povjesničar dr. Stjepan Razum, a i drugi članovi.

Izlaganje Drage Pilsela bilo je jasno u istome tome i patetičnim glasom, o njegovom osobnom moralu i humanizmu nakon "preobraćenja" od ustaštva iz Argentine i prosvjetljenja do osude svakog hrvatskog nacionalizma i potrebi kajanja, a ne da mi sada branimo logor Jasenovac i negiramo istinu o tim strašnim zločinima koje su počinili naši sunarodnjaci.

Rođen je u Mostaru, a za vrijeme rata boravio je sa obitelji u izbjeglištvu na Korčuli, odakle mu potječe djed Hrvat, koji je živio i radio u Hercegovini. Prema kazivanju Dragana Markovine u raznim drugim prigodama, on ima multietničko podrijetlo, jer su mu i majka i baka Srpkinje. Bakina majka bila mu je muslimanka, a meni se čini, po njegovu izgledu, da ima i romskih gena, te bi bilo logično da voli sve ljude podjednako. Znanstveni novak je bio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz mentora prof. Dragu Roksandića. Ne govori kako je nacionalno opredijeljen, ali najviše hvali jugoslavenstvo, a, kako se vidi, patološki mrzi Hrvate. Govori otvoreno da je bio šokiran kada je čuo za oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču i da mu je bilo neshvatljivo veselje naroda koje se tada pokazalo. Ne može smisliti hrvatsku državu ni hrvatsku himnu, ide u Srb držati govore drugovima i drugaricama, slavi četničke pokolje nad hrvatskim civilnim stanovništvom, organizirao je potpisivanje peticije u Splitu protiv podizanja spomenika dr. Franji Tuđmanu i križa na Marjanu i uz to sve mu je normalno da bude profesor na hrvatskom sveučilištu i u državi koju ne može smisliti. Padne li mu ikada na pamet kako bi prošao u svojoj voljenoj Jugoslaviji da je se ponašao protiv toga režima i stoti dio od onoga kako se sada ponaša u Hrvatskoj?

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Životopis

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Tursko osvajanje i bijeg

Smrt

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića

članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

Nezavisna Država Hrvatska

Podsjetnik na atentat u Marseilleu ...

9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).

Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine " La Belle Jardini?re ", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.

Mnogo nepravilnosti

Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.

" Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena. "(1)

Aleksandar, nemilosrdni tiranin

U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu (28. rujna 1934).

Idealisti, a ne banditi

" Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal " rekao je branitelj Bonelli.

A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška" (5).

Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka " žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal" (6).

Zakon i moral

Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.

Ante Bruno Bušić ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Više

25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Togonalu... CRN TI OBRAZ MISLAVE TOGONALE ZAJEDNO SA MARKOVINOM I JAKOVINOM E jada Bože moj, Bože moj, gužva did kapu. E, šta si ovo pripušća na nas Bože mili, šta si nas ovako kazni' sa ovom bagrom antihrvatskom, mizerijama prokletim koje nam i dan danas po kostima svetim pljuju i kozaračko kolo igraju, neutješan je did. Više

Željela bih vas podsjetiti da je 11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika.

Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870. godine).

Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade.

Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.

Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto.

Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune.

Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda.

S ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Narod, u velikome dijelu također omamljen, izmanipuliran i ispranih mozgova, više i ne reagira ne te velike dane i ne zna što bi zapravo slavio, pa ništa i ne slavi.

Slučajno im je promaknuo samo jedan hrabar, pošten i sposoban čovjek, neovisni kandidat, general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović i još nekoliko kvalitetnih osoba, ali ipak ovisnih.

Zaprepastio me naslov u Večernjem listu od 7. listopada 2016. godine: "DORH istražuje jesu li podaci o pacijentici iscurili iz bolnice" i nadnaslov: "Molitva protiv abortusa". Uznemirili su se svi zli duhovi što se međunarodna inicijativa "40 dana molitve i posta za život" ove jeseni, od 28. rujna do 6. studenog u Republici Hrvatskoj proširila već na 24 grada, pa i na grad Vukovar.

U današnje vrijeme ratoborni zagovaratelji smrti, pa čak i nedužnih i nemoćnih, ne bi dopustili liječnicima ni da se pozovu na svoju prisegu i prigovor svoje savjesti, nego bi ih prisilili da to zlo čine.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:

PJESMA STVOROVA

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

sv. Franjo Asiški

PRIJENOS POSMRTNIH OSTATAKA HRVATSKIH ŽRTAVA IZ HUDE JAME BEZ PREDSTAVNIKA ŽALOSNE NAM RH

Kod Hude je jame održan dostojanstven ispraćaj te prijenos posmrtnih ostataka žrtava u kosturnicu, odnosno spomen-park Dobrova nedaleko od Maribora. Događaj je organizirala Udruga Huda jama na čelu s predsjednikom Romanom Leljakom, a među okupljenima se našlo i slovensko izaslanstvo na čelu s predsjednikom Borutom Pahorom.

“Uspjeli smo učiniti ono što je pošteno i dostojanstveno za žrtve. Iako se čini da je to prošlost, zapravo je vrlo važno za našu budućnost, bolju budućnost”, rekao je uoči početka pokopa slovneski predsjednik Borut Pahor.

fra Danijel Maljur: Križarski ratovi

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

BOSNI

Musa Ćazim Ćatić

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

"Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga... Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska ništa ne predstavlja...",

Draganče Markovina još ni do dan danas nije dobio Orden Usrani opanak đenerala Draže drugog stepena za svoje orjunaško protuhrvatsko pregalaštvo u žalosnoj nam RH!

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Što bi Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović mogli reći o zločinima na Kočevskom rogu?

Još nije točno utvrđeno što je Jerko Nobilo po rodbinskoj liniji Anti Nobilu, ali otac Ante Nobila zvao se Ivo Nobilo. Bio je jedan od službenika karlovačke UDBE, osnivač tekvando kluba u Karlovcu i bliski suradnik Josipa Boljkovca, optuženog za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom na karlovačkom (dugoreškom) području. Prema riječima Josipa Boljkovca danas pokojni Ivo Nobilo je jedan od petorice Dalmatinaca koji su u prvim tjednima poraća po partijskom zadatku upućeni na karlovačko područje u doba najintenzivnijih masovnih likvidacija nad hrvatskim narodom (proljeće-ljeto 1945. godine).

Usporedba knjige „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ sa knjigom „Ministar i pokolji“ Nikolaja Tolstoja te svjedočanstvima Ivana Gugića i Ivana Marinovića otkriva da su pripadnici egzekucijske čete bili birani iz sva četiri bataljona 11. dalmatinske brigade. Ipak, iz usporedbi navedenih povijesnih dokumenata nameće se zaključak da su u preuzimanjima zarobljenika i logistici egzekucijske čete (3. četa 3. bataljona je bila pomoćna četa egzekucijskoj četi) i među pripadnicama egzekucijske čete najveću ulogu imali vojnici 3. bataljona 11. dalmatinske brigade.

Iz usporedbe priloženih dokumenata osnovano se može posumnjati da je Jerko Nobilo možda bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade? Naravno, to se ne može tvrditi kategorički, ali bi institucije Republike Hrvatske i Republike Slovenije trebale zatražiti uvid u originalne operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade koji se nalaze u Vojno – istorijskom arhivu, kutija 1101, u Beogradu. Tada bi se zasigurno donekle, a možda i potpuno razrješila enigma: je li Jerko Nobilo bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade???

S obzirom na to da ćemo zahvaljujući EU progoniti zločine svih totalitarizama, luksuzna vila Jerka Nobila u Jagnić Dolu mogla bi uskoro postati top medijska destinacija (medijima na znanje). Vrlo slična pitanja mogu se postaviti i Slavku Družijaniću („Uz jednu fotografiju drugarice Milke...“), suatoru knjige „11. dalmatinska brigada“. Indicije također vode prema istom pitanju: je li Slavko Družijnić bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade?? Jedna dodatna dokumentaristička zanimljivost je da je Družijanićev susjed Hrvoje Magazinović, živući četnik (ljotićevac) iz Drugog svjetskog rata, autor knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, književna zvijezda u Srbiji, u Hrvatskoj prešućen (odnosno ostavljen na miru kao i spomenuta dvojica – Nobilo i Družijanić). Bez obzira na to što je u 11. dalmatinskoj brigadi bio prisutan značajan orjunaško – četnički element (Bogdan Pecotić, Markan Turić, braća Ciganović, Danijel Vilović, nećak Đure Vilovića), Kočevski Rog je jedna od rijetkih lokacija na kojoj su partizani masovnije ubijali četnike (i to baš ljotićevce, pripadnike SDK kojima je pripadao i Magazinović). Zanimljivo bi bilo njihovo usporedno svjedočenje. Magazinović je transport prema stratištima nekako izbjegao.

Okrivljeni:

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

• Objasnite nam tu međuovisnost?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

• Do čega to pak dovodi?

• Spominjete demonizaciju NDH?

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

71. obljetnica

1945. - 2016.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31 u Zagrebu

služit će se

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Kako su nas ubijali...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Tako je govorio Ante Paradžik

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Prošlo je tjedan dana od održanih prijevremenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, 11. rujna 2016. godine.

Interesantno, nisam zapazila da bilo tko govori o bitnim problemima tih izbora, nego samo, nekim čudnim meta jezikom političke korektnosti, o rezultatima takvih izbora kao o nečem normalnom i legitimnom.

Nekada sam davno slušala predavanje jednoga profesora, dr. sc. psihologije, koji je govorio da smo mi, većina ljudi tadašnjega vremena, prema psihološkim mjerenjima kvocijenta inteligencije uglavnom prosječne inteligencije, dok je jedan manji dio ljudi iznad prosjeka, a također drugi manji dio ispod prosjeka. Ujedno je rekao da bi mi, tadašnja većina sa prosječnom inteligencijom, kad bi se slučajno ili sticajem okolnosti dogodilo da većina ljudi postane iznadprosječno inteligentna, bili ispodprosječni.

Što je prava mudrost, svojim životom i naukom najbolje nam je pokazao Isus Krist u svome pravilu: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci." (Mt 22:37-40), ili, kako je već bilo rečeno u Starom Zavjetu: "Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo." (Pnz 30:19-20).

Takvi bismo, naravno, svi trebali biti, ako kažemo da smo pametni i onda se ne bismo ničega trebali bojati.

Primjerice, bila je uobičajena totalna medijska diskriminacija nepoželjnih političkih stranaka i koalicija, neprekidna sotonizacija i hajka na sve nacionalne i domoljubne vrijednosti i materijalna neravnopravnost sudionika u natjecanju, jer su neke stranke i koalicije, unaprijed određene za pobjednike, trošile milijune kuna, a druge nisu imale ništa.

Ne govori se da je samo koalicija POMAK, Hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava, braniteljska stranka Akcija za bolju Hrvatsku i Obiteljska stranka, pored svih ignoriranja, dobila u cijeloj Hrvatskoj 13.180 glasova, koalicija HSP-a "Dr. Ante Starčević" 11.166 glasova, Autohtona hrvatska stranka prava A-HSP Dražena Keleminca 6.276 glasova, te još neke braniteljske i pravaške stranke oko 3.000 glasova. Ukupno 34.196 pravaških, braniteljskih i obiteljskih glasova ostalo je bez svoga predstavnika u Hrvatskom (državnom) saboru. Kakav je to izborni zakon koji to dopušta?

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.

Veljača 1942. godine: U Jasenovcu je 1500 zatočenika, a čuva ih 300 ustaša Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu, hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Više

Ono što je patrijarh Bartolomej izrekao u Jasenovcu i dan prije u Zagrebu na konferenciji pod nazivom “Novomučenici: perspektiva II” nikako ne spada u tzv. ekumenski karakter njegovog posjeta kako se gostujući na HTV-u izrazio komentator „Večernjeg lista“ Darko Pavičić i kakve su poruke poslali s ovog događaji ne samo gostujući patrijarh nego i visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejom.

Međutim kako vladajuće stranke, a to se jednako odnosi i na SDP i HDZ, vode sustavno popustljivu politiku prema svemu što dolazi iz Srpske pravoslavne crkve, kako iz Beograda tako i iz Zagreba, ali i prema njezinom političkom predstavniku Srpskog narodnog vijeća na čelu sa Miloradom Pupovcem ničemu se ne treba čuditi.

Sasvim je jasno da je posjet carigradskog patrijarha Hrvatskoj upriličen u okviru bjesomučne nacifašističke kampanje iz Beograda s ciljem da se u međunarodnoj javnosti Republika Hrvatska predstavi kao sljednica Nezavisne Države Hrvatske, kako bi ju se diskreditiralo na međunarodnom planu. U taj okvir savršeno se uklapa koncentracijski logor Jasenovac kojega je velikosrpska propaganda služeći se lažima, ali i Srpska pravoslavna crkva prisvojila kao glavni argument u etiketiranju hrvatskoga naroda kao genocidnog. Zato su u Zagreb ovom prilikom pozvani svi vodeći protagonisti takve politike na čelu s već notornim Efraimom Zuroffom iz Izraela koji je u posljednje doba postao poznat po osporavanju genocida koji su bosanski Srbi počinili u Srebrenici.

Ako je tome već tako treba postaviti pitanje kako se u svemu tome trebaju ponašati najviše institucije hrvatske države. U tom pogledu potpuno je neprimjereno i čak protivno poštivanju državnog suvereniteta i integriteta u ovoj prilici davati službenu važnost posjetu carigardskog patrijarha, kao što je to učnila primajući ga u posjet predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Znači li to da predsjednica države kao i drugi visoki dužnosnici Vlade prihvaćaju laži koje je u Hrvatskoj izgovorio carigradski patrijarh, da se ne spominju laži drugih pravoslavnih velikodostojnika. To pitanje treba postaviti jer takvi postupci najviših predstavnika hrvatske države dovode u ozbiljnu sumnju njihovu sposobnost i spremnost da čuvaju integritet i dostojanstvo Republike Hrvatske.

Znakovito je da ni jedan od vodećih hrvatskih medija nije zabilježio priopćenje što ga je u povodu boravka carigradskog patrijarha Hrvatskoj objavila Hrvatska pravoslavna crkva kojoj je na čelu arhiepiskop Aleksandar. U tom priopćenju pored toga što se raskinkava prava svrha posjeta Bartolomeja Hrvatskoj ističe sa da HPC sa 17.000 vjernika predstavlja najveću vjersku zajednicu u državi, nakon Islamske vjerske zajednice, ali je unatoč tome vlasti odbijaju registrirati.

Ti, koje mediji nameću, su miljenici i poslušnici zakulisnih moćnika, čijim će interesima služiti. Dakle, oni ne bi ni trebali ići na izbore, jer su svakako već sigurni pobjednici. To su debelokošci iz SDP-a sa svojim satelitima, te sadašnji HDZ, koji nema nikakve veze sa onim slavnim HDZ-om prije 2000. godine, Most sa Božom Petrovom, Živi zid sa Ivanom Viliborom Sinčićem i Milan Bandić, koji se pretvorio u svoju stranku, i to još u premijera.

No, oni, naravno, nemaju obraza i obični su prevaranti, koji varaju izmanipulirani dio naroda. Primjerice, kažu da su protiv srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji nad hrvatskim braniteljima, a svi su taj zakon priznali i sudski potvrdili, što se vidi na primjeru hrvatskoga branitelja Veljka Marića, kojega su, nedužnog, po tome zakonu u Beogradu osudili na 12 godina robije, a Hrvatska ga i dalje bolesnog drži u svome zatvoru, pa mu čak ne daju ni da pokrene postupak za dokazivanje svoje nedužnosti. Svi ti, koji žele na vlast i koji su već do sada bili, čak tim činom priznanja srbijanskog zakona gaze svoj važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona.

Treće, poslušajmo što kažu svi ti prevaranti koji su tobože za demografsku obnovu, o zaštiti nerođene djece i privilegijama za homoseksualce u registriranom partnerstvu.

Zoran Milanović je za apsolutno pravo izbora žene prema nerođenom djetetu i naravno za takav zakon.

Živi zid sa Viliborom Sinčićem također je za pravo izbora, a i za prava homoseksualnih zajednica.

Biskupi su rekli u svome priopćenju za izbore, kao što znamo, da mi kršćani, a ja kažem i svi moralni ljudi, bez obzira na vjeru, ne smijemo glasovati za one koji su za pravo izbora nad nerođenom djecom i za izjednačavanje homoseksualnih zajednica sa brakom između muškarca i žene, samo što oni ne rekoše koji su to, ali eto, kažem vam ja, pa nemojte reći da niste znali.

Zato se spašavajte od te strahote grijeha i posljedica, te, slobodno i svjesno, glasujte za one čestite i sposobne ljude koji se zalažu za prave nacionalne, kršćanske i moralne vrijednost, a to su, u svim izbornim jedinicama, kandidati koalicije POMAK, pod brojem 3 na glasačkom listu. Koaliciju POMAK čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, braniteljska stranka) i Obiteljska stranka (OS). Tu su kandidati i kandidatkinje koji će se u Hrvatskom (državnom) saboru zauzimati za ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i bolju Hrvatsku, te štititi svetost ljudskoga života u cjelokupnom njegovu trajanju i tražiti donošenje zakona o zaštiti i dobrobiti svih ljudskih bića od začeća do prirodne smrti.

Grabovica, 9. rujan 2016. GRABOVICA: ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO Danas se ne će oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni portali i silne udruge koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu. Danas se ne će oglasiti ni sijači mržnje Oliver Frljić sa predstavom niti Drago Pilsel sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika "viteške i slavne " Armije BiH. Više

Dana 06. rujna 2016. godine izaslanstvo Autohtone - Hrvatske stranke prava na čelu sa predsjednikom Draženom Kelemincem posjetilo je Gornji Srb i ispred četničkog spomenika održali tiskovnu konferenciju.

Temeljem toga, tražimo da se četnički spomenik ukloni u najkraćem mogućem vremenu kao što su uklonjeni i drugi objekti koji su sagrađeni bez odobrenja i dozvola.

Zahtjev za uklanjanje četničkog spomenika jučer smo pokušali podnjeti u Policijskoj postaji u Donjem Srbu ali smo na žalost brutalno odbijeni od strane načelnika Tomislava Ivandića koji je rekao da on taj zahtjev neće primiti, a na nama je da ga prijavimo. Normalno da znamo i razloge ovakvog ponašanja.

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

Nada i zora spasenja

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učvršćeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

Podsjetnik, 7. rujan 2016. VELEBITSKI USTANAK Kao prvi pokušaj oslobođenja Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima, Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ, bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji. Više

NASTANAK KULTURNOG MARKSIZMA ILI KAKO JE FRANKFURTSKA ŠKOLA PROMIJENILA AMERIKU (I SVIJET) Koliko puta ste slušali o tome koliko se svijet promijenio od dobrih starih vremena? Sjećate se vremena prije računala kada se svijet ravnao približno predvidivim principima. A onda smo se probudili u jednom svijetu u kojemu je svaka utvrda normalnosti došla na udar. Institucije koje su 100 godina bile neprikosnovene, kao brak na primjer, počele su se gledati kao zastarjele. Čak i ideja o naravi nacionalnosti došla je u pitanje, a u uspješnim društvima Zapada i dodatno, čak rasistička. Više

Zagreb, 6.9.2016. REFERENDUM ZA NDH Tvrtko Dolić: Pozivam sve Hrvate na političko poštenje. Tko drži za sebe da je ustaša, neka korektno glasuje za onu stranku koju već stotinu godina napadaju kao ustašku. Izbori se usmjeravaju što dalje od ekonomije, pa su na svoj način referendum o NDH. Više

Ludbreg, 4.9.2016. PROPOVIJED BISKUPA KOŠIĆA U LUDBREGU Više desetaka tisuća vjernika iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva okupilo se u nedjelju u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, gdje je u 11 sati središnje misno slavlje predvodio sisački biskup Vlado Košić. Više

Iziđimo svi na izbore 11. rujna 2016. godine!

Moja načela su: Bogoljublje; čovjekoljublje; domoljublje: istina i pravda: čvrsta kršćanska i općemoralna načela: brak između muškarca i žene, obitelj i djeca i svetost ljudskog života u cjelokupnom njegovu trajanju; lustracija i stabilan pravni sustav na temeljima moralnih zakona; socijalna i gospodarska sigurnost.

U ovakvo stanje dovele su nas, planski i namjerno, po volji moćnika svijeta, sve takozvane političke elite na vlasti od 2000. godine na dalje, jednako one neprijateljske, na čelu sa SDP-om, koje nikada nisu prihvatile ni željele nikakvu samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, kao naizmjenično i one poslušničke izdajničke na čelu sa "novim" HDZ-om. I jedni i drugi su za svoje vlastite interese i Judine škude totalno pogazili naše ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, za koju smo položili tolike žrtve naših najboljih sinova i kćeri, kao i nas svih.

No, nije sve izgubljeno. Još se mi, uz Božju pomoć, možemo oporaviti i uzdići. Sve ovisi od nas ljudi, koji možemo, svojom slobodnom voljom, biti rušitelji, ako nas vodi mržnja, vlastiti interesi ili ravnodušnost, a možemo biti i graditelji, ako nas vodi ljubav i vatra zanosa na plamenu ljubavi.

Oni koji su nas doveli do ruba provalije ne mogu započeti nešto drukčije, nego nas samo dublje gurnuti u provaliju. Glavni mediji u promidžbi provode, na žalost, otvorenu nepravdu i diskriminaciju, te nas, koji želimo dobro svome narodu i državi, gotovo potpuno ignoriraju, bojeći se poraza onih za koje navijaju.

Krajnje je vrijeme da se pomaknemo i odlučimo za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskoga života u njegovom cjelokupnom trajanju i za sve kršćanske i obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, čiji je osnivač slavni general Hrvatske vojske Željko Sačić, u Domovinskom ratu zamjenik legendarnog hrvatskog generala Mladena Markača), te Obiteljska stranka (OS), kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na svim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju i imena kandidata. Iako sam cijeloga života bila zainteresirana za politiku, kao humani rad za opće dobro i pravaškog sam političkog uvjerenja, nikada formalno nisam pripadala političkim strankama (iako me je i sam predsjednik Tuđman još 1990. godine u osobnom razgovoru pozivao u HDZ), jer ne podnosim stranačke okvire, nego sam djelovala na humanitarnom području.

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj dragocjeni glas za hrvatski spas!".

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i

počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Uz 83. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya, 3.9.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Misa zadušnica za sve nevine (i mnogobrojne) žrtve jugo-komunizma, likvidirane i ubačene u ovu zloglasnu jamu tijekom II. svjetskog rata i poraća, bit će služena u subotu 3. rujna s početkom u 11.00 sati, kraj Husine jame na Kamešnici, doznajemo iz Župnog ureda Hrvatskog nacionalnog svetišta ‘Čudotvorne Gospe Sinjske’ u Sinju.

Husina Jama se nalazi na predjelu zvanom Vaganj – na planini Kamešnici, uz samu staru cestu između Sinja i Livna.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju prof. dr. fra Bože Norca – Kljaje, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Hodočašće je najuzvišeniji Bogoljubni, čovjekoljubni, domoljubni i rodoljubni, tj. ljudski, moralni i kršćanski čin, jer svaki čovjek ima pravo na vlastiti život i obranu istog te na dostojan pokop nakon smrti – poruka je koja se svake godine odašilje s ovoga mjesta hrvatske patnje i boli.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević