HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

AMO KOM JE ŽIVOT HRVATICA DALA!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Da bih zaokružio uspomene na doživljaje dječaka s Drine i njegova ratnog djetinjstva, evo ću, samo i jedino za ljubav povijesne istine, opisati i svoj susret s toliko ozloglašenim ustašama iz Crne legije kojoj je bio zapovjednik čuveni hrvatski vitez, ratnik i junak - ustaški pukovnik Jure Francetić.

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Evo, dakle, mojih uspomena na Crnu legiju i njezina zapovjednika Juru Francetića.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Negdje početkom svibnja Goraždem prođe vijest: Dolazi Jure Francetić! Dolazi Crna legija! Na tu vijest, partizani se užurbano spremaju, uzimaju sve što su mogli ponijeti i počinju se povlačiti prema Crnoj Gori. Po njihovu ponašanju shvatili smo da je Crna legija opasna vojska, najjača vojska koja je dotad došla u Goražde, jer da je tko rekao kako dolaze Nijemci; partizani se ne bi tako brzo spremili kao što su se spremili kada se čulo da dolaze "Crnci". Mi smo djeca, dakle, zaključili da su "Crnci"jači od Nijemaca i silno smo bili znatiželjni vidjeti kako izgledaju.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Tako smo se u svibnju 1942. prvi put susreli s ustašama. Partizani su već prije dva-tri dana napustili Goražde pa u Goraždu nije bilo ničije vlasti. Mi smo djeca u tome uživali i odmah "zamijenili" prave vojnike: igrali smo se vojnika i komandanata i bili neka "vlast". Svaki je dječak tada imao neko staro oružje, dakako neispravno, ali bi ponekad koje i opalilo, a imali smo i svu silu ručnih bombi (kragujevki) i njima se igrali. Istina, bili smo oprezni pa nikad bombu nismo bacali gdje je bilo ljudi, nego negdje na osami, gdje nas nitko ne može vidjeti, i onda bismo naš "plijen" aktivirali i uživali u eksplozijama. Drugih igračaka i nismo imali... samo staro oružje i bombe...

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

I četnici i partizani pričali su priče o Juri, a samo ga mi Hrvati nismo smjeli ni spomenuti. Ipak, ni muslimani ni katolici u istočnoj Bosni nisu imali drugu nadu nego Crnu legiju i Juru Francetića.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Priče o nekoj četverogodišnjoj partizanskoj nadljudskoj borbi o kojoj su naša djeca pedeset godina učila u školama, priče o nekoj "općenarodnoj revoluciji", zaista su priče za školsku djecu. Sve je bilo drukčije.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Stara je Kraljevina Jugoslavija Juru Francetića kao zagrebačkog studenta neprestano proganjala. Bio je beskućnik, često i bez korice kruha. Trpio je silna progonstva zbog svojih hrtvatskih ideala i zato se dobrovoljno javio Poglavniku da bi osnovao jednu elitnu ustašku legiju koja će očistiti istočnu Bosnu od odmetnika. Jure Francetić bio je 1942. u Bosni popularniji i od Tita i od Draže Mihajlovića. Svi su o njemu pričali kao o velikom junaku iz davnih vremena, kao o nasljedniku hrvatskih velikana: Zrinskoga i Frankopana, Šubića i Kvaternika...

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Tako je u Crnoj legiji, koja je u ono vrijeme bila sastavljena pola od katolika a pola od muslimana, bilo i Srba: bili su to zarobljenici, koji su, očekujući smrt, dobili od Jure Francetića ljudsku riječ, čašu vode ili zalogaj kruha pa se, iznenadeni, javili kao dobrovoljci u Crnu legiju. Tolika je bila magična moć Jure Francetića da je i od Srba stvarao ustaše.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

gradonacelnik-sarajeva-mustafa-softic-u-drustvu-jure-francetica-1942.jpg (26,2kb)

Jure Francetić bio je 1941. u Sarajevu ustaški funkcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijenom četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih (Čiča na Romaniji), nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941. Jure Francetić tadaje osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša, u kojoj su svi bili Hrvati, a po vjeri muslimani i katolici. Cijele ih je jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je postao idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo: "Svi za jednoga, a jedan za sve!"

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi, i Srbi, i muslimani i Hrvati, bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić. Svi ostali bili su probisvijeti, zločinci i kukavice.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Zašto su dobili ime "Crnci"? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije ih našao, čekao ih je iz Zagreba i nije ih dobio. Onda su negdje u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i toj e bilo dovoljno da se svim borcima (zvali su ih čarkari) sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući odore za Crnu legiju. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao "viteška legija"jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve. Gdje god su osvojili teritorij, donosili su mir, spokoj i red. Crna legija bila je utjelovljenje starih hrvatskih vitezova. Njih je brojčano bilo kudikamo manje nego njihovih protivnika:

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Tako je Crna legija za četnike i partizane bila pojam nekih nadljudi, a za narod u istočnoj Bosni, i to ne samo za Hrvate (muslimane i katolike) već i za same Srbe, bila je pojam plemenitosti, mira, reda i zakona. Nijedan "Crnac" iz Crne Legije nije nikada ušao u srpsku kuću, pogotovu nije nikada napravio zlo srpskim ženama ili srpskoj djeci.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

No, vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.

Pošto je i posljednji partizan prije dan-dva napustio Goražde, preostalo stanovništvo u Goraždu (muslimansko i katoličko) izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda, kada će se pojaviti Crna legija.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Evo, već prve ustaše dolaze u Popov dol, a zadnje se još vide gore na Jabuci. Očito, ide četa po četa, možda vod po vod, a između njih veliki razmak. Kad misliš da ih više nema, a ono, evo još jedne čete, pa misliš da je i ta zadnja, kad evo još jedne, i tako nikad kraja...

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su, kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli... kao da im je žao za sve ono što je stanovništvo Goražda pretrpjelo za vrijeme četničke strahovlade. Eto, to kazuju njihovi pogledi, puni snage i dobrote. Čvrstim korakom stupaju, idu prema velikoj vojarni. Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostore između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade. Taj moj susret s takvim "ustašama" bio je presudan što sam cio život imao sasvim drukčije mišljenje o ustašama od onoga službenoga, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja. Ovoje moje svjedočanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti jer je istinito. Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme.

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci...

Tamo dalje, dvojica iznijela ponjave i klanjaju, to su muslimani. Nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju...

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Stigla u Goražde Cma legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda - kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli...

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: "Kada ćemo početi klati Srbe - one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira."

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se... jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece... Svi navode imena koljača.

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: "Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!" Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana - bit će jedan naprama jedan.

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Goražde je brujalo od priča "naslijeđenih" od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje - na ulici, na obali Drine, u dvorištima... O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Neka mi srpski povjesničari i hrvatski falsifikatori povijesti koji se "naučno" bave poviješću NDH i ustašama, navedu jednu srpsku ženu, majku, dijete ili muškarca Srbina koga je Crna legija ubila, ili neka navede jednu srpsku kuću koju je Crna legija zapalila, jedno srpsko selo koje je Crna legija sravnila sa zemljom, a to su četnici radili i prakticirali paleći muslimanska sela od kojih ništa nije ostalo (pravilo "spržene zemlje"). Za klanje civila i paljenje muslimanskih sela Radio-London hvalio se i govorio kako se to četnici, hrabri borci kralja Petra, bore protiv nacista - Nijemaca.

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Klanja, ni odmazde od ustaša nije bilo! Nije toga bilo ni 1942. ni 1943. a nije bilo ni 1944. Nije bilo do dana današnjega.

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

To je prava povijest, to je istinita povijest koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane. Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam - Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe "klanje Hrvata i Turaka". Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo - bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. - nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili bnutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Spomen na pravaša s Drine..., 5. prosinac 2016. godine

ZBOGOM STARI PRIJATELJU ALIJA

Alija Šiljak: Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I ne će!

Upoznao sam Aliju kao mladi student, pravaš, nacionalist, idealist, koji je već imao nekih političkih utakmica u nogama u ilegalnom radu pri kraju zločinačke yuge te u osvit slobode u HSP-u i HDZ-u.
Naime, na skupu HSP-a u Splitu 10. travnja 1991. godine u hotelu Marjan, na proslavi 50. Obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvi govornik i u toku moga govora već je bilo nastalo neopisivo oduševljenje okupljenih čemu je pripomogao meni do tada nepoznati Alija.

Pronađoh rukom zapisani tadašnji govor:

Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!

Na moje riječi, sad se ne sjećam koje točno, Alija je razdragano skočio na noge, pritrčao govornici i zagrlio me poljubivši me u čelo i polijevajući okupljene vodom s mitske rijeke Drine. Opće oduševljenje svih...

Nakon tog skupa pozivam ga na Osnivačku skupštinu Podružnice HSP-a 1. svibna 1991. godine u Livno na što se on sa svojim prijateljima i odaziva, naravno i tu Alija oduševljava.

Poslije tribine u Livnu 1.5.1991. u hotelu Dinara Alija pozdravlja...
Prisutni: Ante Matić, Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Jozo Radanović, Gordan Šangut, Stipe Tomasović, Ivan Kovač, Anto Đapić, Halim Delahmet i drugi...

Dalje smo se povremeno čuli zavisno kako nas je turbulentni stranački život nosio kao i novonastale ratne prilike i neprilike. Dolazili su razni glasi, a rat i domaće jude koje su mi radili o glavi učinili su svoje i izgubio sam kontakt s Alijom.

I onda jednog dana, poslije tolikih godina, stiže na portal Stina hrvatskih pradidova e-mail:
Zamolba za ispravak! od "Stari Prijatelj"
Bilo je to 27.1.2013. godine:

Dragi prijatelji i suborci,

Povremeno čitam sadržaje koje objavljujete na Vašoj web stranici.
Na pravoj ste strani. Na istoj smo strani!

Da bi smo bili jači, uvjerljiviji i učinkovitiji, pored ostaloga, moramo voditi računa i o detaljima koje citiramo iz naše povijesti.
U suprotnom, naši oponenti i naši neprijatelji poentirat će na našim pogreškama i našim nevjerodostojnim citatima.
Ne smijemo im davati materijale i povode za takva poentiranja!
Naprotiv. Moramo ih uvijek, koliko god je to moguće, tući argumentima i istinom!

Na ovoj Vašoj stranici, na jednome mjestu piše:

"... U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce".

Ne postoji grad Plač! Prilikom citiranja, došlo je do pogreške. Nedaleko od Foče i Drine, blizu Goražda, postoji gradić po imenu Prača. Ono o čemu nam, u spomenutom citatu, govori slavni putopisac Evlija Čelebija, dogodilo se u Prači - a ne u Plaču!

Nadam se da ćete, radi istine i vjerodostojnosti, ispraviti ovu malu, ali značajnu, "tehničku" pogrešku. Tako ćemo biti - ljepši i jači! :)

Bog i Hrvati! ZDS!

Ne sluteći tko piše, ja odgovaram:

Poštovani,

zahvaljujemo Vam na osvrtu i navedeno će biti odmah ispravljeno...

Puno uspjeha u zajedničkoj borbi!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Stina hrvatskih pradidova - Hrvatska nacionalna uzdanica

Ubrzo od "Stari Prijatelj 28.1.2013 stiže odgovor:

Štovani suborci,

Drago mi je da ste brzo reagirali na moju primjedbu i ispravili onu pogrešku o gradiću Prači (a ne - gradu Plaču). Jedan sam od onih koji izuzetno cijene Vaš trud u borbama za očuvanje naše povijestne istine. I sam sam, kao što rekoh, jedan od boraca za istu stvar - za našu stvar. Nekada javno i u prvim redovima, danas - iz pozadine, anonimno i diskretno, još uvijek sam u "stroju", mada su me "neki", već odavno, počeli proglašavati umrlim i počeli prepuštati zaboravu. (Sjetih se Zvonimirove kletve ...!) :((

Kad smo već kod stine i hrvatskih pradidova, šaljem Vam linkove/poveznice od kratkih video isječaka sa Youtube-a. Iz sadržaja tih video isječaka je vidljivo kako sarajevski jugonostalgičar i novopečeni Bošnjak, književnik i filmski scenarist - Abdulah Sidran, povijest "tumači" na jedan način i kako mu srbo-crnogorski "mudraci" uzvraćaju i kontriraju. Riječ je o našoj - hrvatskoj povijesti. Budemo li šutjeli, kao pasivni promatrači, moglo bi se dogoditi da (nedajbože!) i kralja Tomislava proglase za "srpskoga vojvodu" i tako zaokruže svoje stare tlapnje o Hrvatima kao "Srbima katoličke veroispovesti"!

Nadam se da se to ipak ne će dogoditi - dok je nas! A ima nas. Još uvijek nas ima!

Molim Vas da pozorno pogledate video isječke, čije poveznice Vam šaljem u prilogu. U jednome (Sidranovome) se iznose istine sa štetnim i poluizokrenutim zaključcima, a u drugome (srbocrnogorskome) - neistine, sa zaključcima koji su neodrživi i opasni!

Povod zbog kojega sam se uključio u ovaj "slučaj" su - Foča, Goražde, Prača ... i Hrvati na Drini.
Da se zna da nas je bilo i da nas još uvijek ima.
Da se zna, ali i ne zaboravi, da hrvatska stina pradidovska - još uvijek, pokraj Drine, stražu čuva - sinovima i kćerima svojima.

Mi povijest ne trebamo - ni izmišljati, ni falsificirati. Ona je na našoj strani.
Budimo i mi na njezinoj strani i pomozimo joj! Da nam je ne ukradu!!

http://www.youtube.com/watch?v=6_TGHY5CRqA
http://www.youtube.com/watch?v=L2pFnn51IG0

U nadi da ćemo nastaviti konstruktivnu suradnju, srdačno Vas pozdravljam!

Bog i Hrvati! Za Dom - Spremni!

Alija Šiljak, Zagreb, Hrvatska

P.S.

Zamolba: Molim Vas da moju mail adresu sačuvate - samo za sebe!

Potom i ja odgovaram i predstavljam se:

Bog,

Stari prijatelju pozdrav veliki od Ante Matića iz Livna!
Jesi li živ, što ima kod tebe... drago mi je da si uskrsnuo, da čujem za tebe!
Stvarno je davno bilo da sam o tebi izgubio svaki glas...

Evo ja i dalje bijem stare bitke bez neke nade u uspjeh naše borbe (sustiže me ona Kranjčevićeva: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! A i kako ne bi kad mi, nano moja, NDH nema na vidiku...).

Bio sam osnovao Stranku hrvatskog prava misleći da ću istinom i iskrenim pravaštvom moći nešto postići da ideja ne zamre, ali teško je kada to sve malo koga zanima uz sve nedaće koje nam neprijatelji podastiru i tako na kraju sam stranku ugasio i od web stranica SHP-a sam ostavio ove stranice, Stina hrvatskih pradidova, koje povremeno održavam da se svijeća ove istine ne ugasi i da kao svjetionik podrži ostale u borbi...

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Ante Matić, Livno

Odmah stiže i odgovor od Starog prijatelja (29.1.2013.):

Livno, Duvno i Borova Glava ...! :))

Drago mi je da si se javio. Predpostavljao sam da iza ove stranice stojiš upravo ti, ali - ruku na srce - nisam bio sasvim siguran.

Što se tiče tvoje stranke, žao mi je da nije zaživjela, barem regionalno ili na lokalnoj razini, ali me puno i ne iznenadjuje, jer su podbacile sve naše političke elite, osim časnih i rijetkih pojedinaca. Narod se zasitio prevara i strašno razočarao. Pojedinci, kojima na umu ništa drugo i nije bilo, osim da "jame", potpuno su iskompromitirali stvari za koje smo se borili, ginuli, bili zatvarani ... itd. itsl.

Ovaj fenomen nije svojstven samo nama. Slična stvar se dogodila i kod susjeda, ali i u brojnim drugim zemljama koje su prošle, ili još uvijek prolaze, porodjajne tranzicijske muke.

Potpuno te razumijem. Potpuno!

Nemoj gasiti tu stranicu. Neka ostane nešto. Neka ostane neko mjesto sa kojega se možeš javljati i - koliko ti mogućnosti dopuštaju - djelovati domoljubnom, pravaškom riječju.

Kad god možeš, javi se.
Ja uvijek rado odgovaram svojim prjateljima i suborcima.
U mirovini sam i slobodnog vremena imam dovoljno.
Ako te put "nanese" prema Zagrebu, javi mi se. Rado bih sa tobom popio - ili bocu vina, ili neku "žuju", ili veliku džezvu ka(h)ve! :))

Da se pamtimo. Da se ne zaboravljamo. Da se lakše i brže povežemo, ako ponovno ustreba! A moguće je da ćemo Domovini ponovno ustrebati. Zato - ostanimo "U" vezi i budimo - Spremni!

Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

Lijep pozdav i ostalim članovima tvoje obitelji!

Sa štovanjem - Alija Šiljak, Zagreb

S mislima na stare dane nastavljam:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!
Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92. kada su mi "naši" radili o glavi...

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

ZDS!

Ante Matić

1.2.2013 u 02:51 sati Alija raščlanjuje moju poruku:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!

Lijepa je ovo riječ: deržanstvo! Naša stara riječ. Riječ koja obvezuje. Riječ starčevićanska!

Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Moramo! I hoćemo! Kako? Ostati vjeran ideji i ne popustiti! Bez predaje, bez prodaje!
Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I neće. Dok god žive istinski pravaši, istinski starčevićanci...!
Sve će ovo proći. Doći će neka druga vremena i nova "djeljenja karata"... Bit će to nova prigoda za pravaše, za istinske domoljube.

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92 kada su mi "naši" radili o glavi...

Iz HOS-a sam prešao u HV... Odmah nakon što sam nekim "našim" ljudima zasmetao u Stranci.
Ovo je malo duža priča. Možda ćemo jednom i o tome, ali usmeno, uz ka(h)vu! :))

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

Da! Nije lako ostati normalan. A poglavito ako je čovjek okružen brojnim farizejima i licemjerima, sa kojma si - čini se - i ti imao problema. A što se tiče jugoslavenstva, neka te to ne brine. Sa tim je završeno - na vijeke vijekova! :))

ZDS!

Ovaj naš prelijepi pozdrav je najbolji i najslikovitiji odgovor, na brojna pitanja koja muče domoljube: TREBA OSTATI - ZA DOM SPREMNI!!!
I to je to: Voljeti Domovinu, ne odstupati od ideala, učiti na pogreškama i biti - SPREMNI!

I sam dr. Ante Starčević - kaže:

"Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli. On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene."
("Sloboda", IV, str. 67; Sušak, 23. 3. 1881)

Bratski pozdrav tebi, tvojoj obitelji i svima onma koje voliš!

Alija Šiljak, ZG. ZDS!

I ja odmah nastavljam:

Moj Alija, slažem se!

Samo triba, kako sam uvijek govorio, djelovati organizirano...
Moramo za našu ideju okupljati istomišljenike i poduzimati radnje za širenje i okrupnjivanje redova - dakle, djelovati kao svjetionik koji će izgubljenima pokazivati pravac spasa...

Zato sam i bio osnovao stranku da netko širi ideju istinskog pravaštva, širi ideju čiji je cilj sreća i blagostanje cijelog hrvatskog naroda u cjelovitoj Hrvatskoj državi, državi na području Hrvatske Domovine, jer mi danas takve stranke nemamo, nemamo pokreta koji se jasno za to zalaže i bori - i onda će pri "novom dijeljenju karata" za stol uskočiti "prevrtači" na štetu isinski boraca i općeg dobra...

Puno pozdrava! ZDS!
ZDS!
Ante Matić

Isti dan Alija odmah odgovara:

Ja se ne predajem, a vidim da si i ti - unatoč svemu što se dogadjalo i unatoč svim razočaranjima - ostao na jedinom ispravnom putu!
Ima nas još, Bogu hvala! :)
A što se tiče "prevrtača" i onih koji bi htjeli ponovno "jamiti" sa ledja našega čovjeka, koji je toliko puta izvaran, sljedeći put ćemo (ako Bog dadne i sreća junačka) mi biti "prevrtači" i prevrnuti njih, prije nego li krenemo u bilo kakvu drugu borbu, jer se reda mora imati, prije svega, u vlastitome dvorištu.
Učinimo li tako i očistimo svoju "avliju", uvjeren sam da nam više ni vanjski neprijatelj neće moći nauditi.

Uostalom, ni Zvonimirova kletva neće trajati vječno! Jedina smo nada. Valja nam se nadati i raditi. Koliko se može!

Poznaješ li ovoga našega dragovoljca? Livnjak je. Medju prvima je stao u dragovoljačke redove HOS-a. Ne znam ni je li živ. Nadam se da jest! (Ako se ne varam, ime mu je Mate, Matan ili sl.) http://www.youtube.com/watch?v=r7tPwXTH9rE

Alija, ZDS!

Ja opet podcrtavam:

Moramo djelovati organizirano...

Čini mi se da je riječ o Mati Šukanu... umro je... ne bih se dalje osvrtao, jer mi budi neke neugodne uspomene na jade koje sam doživio s našim judama...

ZDS!

Dalje 29.3.2013 stiže od Alije čestitka:

Sretan Uskrs!

Na što odgovaram:

Hvala prijatelju!

Puno pozdrava iz Livna!

Bog i Hrvati!
ZDS!

Te potom i ja šaljem čestitku:

Stari prijatelju sretan ti 10. travanj, Dan Hrvatske Državnosti!

ZDS!

Alija odgovara:

Imamo je! Sad je na nama da je očuvamo, izgradjujemo i jačamo.
Neće biti lako, ali borit ćemo se, pa - što Bog dadne i sreća junačka!
ZDS!

Šaljem zatim Aliji jedno kakrakteristično Pismo dida Vidurine 28.5. 2013.: Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?! kojim sam svojedobno reagirao na nebuloze admirala Loše

Alija odgovara:

Dobro !
Kao što si mogao i predpostaviti, ja sam na strani dida Vidurine! :))
(Što je više kleveta i laži, Antun mi je miliji i draži!)
Neka nam je zdrav i živ dida, zajedno sa svojim unucima i neka unuci ne uče našu povijest od bivših oficira JNA-e nego - isključivo - od pravaša!

Bog i Hrvati! ZDS!

Tvoj Alija

Eto, kao ovaj posljednji pozdrav, želio sam iz ovih par isječaka komunikacije s Alijom pokazati svima tko je i kakav je čovjek bio Alija Šiljak: pravaš i Hrvat s Drine!
Za Dom spremni!

Zbogom Alija, stari prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

ing. Ante Matić od Livna


Godišnjica smrti ...

4. prosinac 2015. godine umro je pravaš Alija Šiljak – Hrvat s Drine

Umro je Alija Šiljak. Član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava. Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.

Alija Šiljak (Goražde, 1947. – Zagreb, 2015.)

Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jedan intervju koji je dao Alija.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun
(Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti)

Srpski zločin na Jelačić placu

(Sjećanje na 5. prosinca 1918.)

Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.

Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!

Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!

Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!

Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...

Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.

Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...

Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!

Mate Ćavar

Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.

U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi, ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“

Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921.:

Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

G. Simonović je kazao: Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata.

Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.


Podsjetnik ...

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Ivan Gabelica


Podsjetnik na kardinalnu Tuđmanovu pogrješku pred pritiskom svjetskih hohštaplera...

Trebali smo pustiti Hrvatskoj vojsci da zauzme Banja Luku

Bosna i Hercegovina bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Washington je Richardu Holbrookeu, posebnom izaslaniku predsjednika Clintona za Bosnu, dao nalog da Hrvatima kaže da zaustave napad. Holbrooke je 16. rujna odletio u hrvatski glavni grad, dan prije susreta s autoritarnim hrvatskom predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je sumnjao u mudrost naloga, a i ja sam. Poraz Srba kod Banje Luke sigurno bi bio kraj predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovoga krvožednog vojnog zapovjednika Ratka Mladića, tvoraca prvog europskog genocida nakon nacista. Nije bilo teško postaviti analogiju s drugim svjetskim ratom, gdje je demokratska Njemačka nastala tek nakon potpunog poraza nacista. Ne bi li bilo bolje da je Banja Luka pala?

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

Te rujanske večeri Holbrooke i ja smo za večerom raspravljali o tome što bi on sljedećega dana mogao reći Tuđmanu. Holbrooke je dobio upute, ali osjećao je da mu stanje na terenu u Bosni koje se brzo mijenjalo daje dovoljno prostora za kretanje u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti – i smatrali pravednim da Srbi izgube Banju Luku. No Holbrooke je imao u vidu i praktičnu stranu. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici zagovarali su mirovni plan temeljen na podjeli teritorija između federacije muslimana i Hrvata i Srba u omjeru 51- 49.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Holbrooke je mislio kako nema smisla da hrvatske i bosanske snage zauzimaju teritorij koji će mirovnim sporazumom morati vratiti. Nadao se i da bi Banja Luka, koja je tvorila jedino značajno srpsko urbano područje u Bosni, mogla dati umjerenije vodstvo koje bi na kraju moglo zaustaviti ekstremne nacionaliste. Znao sam da Franjo Tuđman dugo želi da Banja Luka bude dio njegovog projekta velike Hrvatske i strahovao da ga, ako je se domogne, ne ćemo moći nagovoriti da je vrati budućoj bosanskoj vladi.

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Kad je konačno odlučio što će kazati, Holbrooke je morao uvjeriti Tuđmana. Hrvatski predsjednik bio je nepopustljiva ličnost koja je sebe (i svoju zemlju) smatrala daleko nadmoćnijom „nezapadnim“ Srbima i Bosancima. Holbrooke je shvatio Tuđmanovu naglašenu želju da se s njim postupa kao s osobom od povjerenja i saveznikom Sjedinjenih Država. Na sastanku je Holbrooke postigao da se hrvatski vođa osjeća kao netko tko suodlučuje i bez ijedne prijetnje dobio što je želio.

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Richard Holbrooke dobro je znao da će poruka Tuđmanu o Banjoj Luci odlučiti o sudbini Bosne - i regije – godinama unaprijed. Shvatio je da se radi o životu i smrti i prednost dao očuvanju što većeg broja života. O tome što bi bilo da se dogodilo drukčije – da su Hrvati zauzeli Banju Luku – možemo samo nagađati, ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni za postizanje Daytonskog mirovnog sporazuma. On je daleko od savršenstva, ali je zaustavio rat. Tisuće, možda stotine tisuća, ljudi danas živi zahvaljujući Richardu Holbrookeu.

Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u RH, Guardian, London, 2010.


Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?

Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.

Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.

Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.

Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.

Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.

1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.

Bio sam 72 dana u zemunici

U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j... strah

Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

Uredio Franjo J. Ćehić

(hrperoistine.wordpress.com)

ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (Hrvatska vila, 1883.)


K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto


Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro

HOS-ova "štafeta smrti"

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra.

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je:
– Čađo, (mene su zvali Čađo) daj mi vode, jako sam žedan.
- Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom.
Ali on je uporno govorio: – Čađo, daj mi vode, žedan sam.
– Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:

– Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje.
Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.

Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama.

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.

Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao – Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više ne probudim! - U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, dakle, prema logorima.

Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.

Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!

Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve. Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku.

Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao.

Ivica Jurčan


Tin Ujević

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik i esejist. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije živio u Parizu, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Od 1940. do smrti živi u Zagrebu. Boemski način života te bogati i raznoliki pjesnički i esejistički opus već za života od Ujevića su stvorili legendarnu osobnost hrvatskoga književnog života. Ujević se je vrlo uspješno bavio i prevoditeljskim radom. Iako za života nije bio miljenik povjerenstava koja su dodjeljivala književne nagrade, danas ga se smatra jednim od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Baš kao i njegov uzor u mladosti Antun Gustav Matoš, i Ujević je u hrvatsku književnost uvodio suvremena estetička mjerila tadašnje Europe.

Uz uhićenja hrvatskih branitelja HVO-a u Orašju...

Zašto se čudimo?

Sve ovo što se događa hrvatskome narodu u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od 2000. godine na dalje, kada je otpočela smišljena i planirana strategija detuđmanizacije, tj. dekroatizacije, odnosno destrukcije hrvatske države Republike Hrvatske, te postupno poništenje konstitutivnosti i ravnopravnosti temeljnoga i najstarijeg naroda, hrvatskog, u Bosni i Hercegovini, s obzirom na takva zbivanja nije ništa neobično.

Ta strategija provodi se uz pomoć nametnutih neprijateljskih ili bijednih poslušničkih takozvanih političkih elita u vodstvu hrvatskoga naroda i hrvatske države Republike Hrvatske.

Još prije 3000 godina u Starom Zavjetu je rečeno: "Gdje čestitog vodstva nema, narod propada, a spasenje je i u dobrim savjetnicima" (Izr 11:14).

Kakvo je bilo naše vodstvo i predsjednici Stjepan Mesić, Ivo Josipović, te njihovi savjetnici, dobro znamo, ali, na žalost, ni u današnje vrijeme nije puno bolje, kad vidimo kakvu imamo, u svakom pogledu, karikaturu od države, bez ikakvoga dostojanstva, a i savjetnike predsjednice tipa Mate Granića i njemu sličnih.

Znamo i vidimo kako se, od 2000. godine na dalje, progone hrvatski branitelji, vojnici, časnici i generali Hrvatske vojske u Republici Hrvatskoj. Sudi im se i po zapovjednoj i osobnoj odgovornosti, na montiranim procesima za izmišljene ratne zločine i uz veliko uvažavanje svjedoka, pa i notornih zločinaca sa agresorske strane.

Zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom uglavnom se ne procesuiraju, jer se na zločince nezakonito primjenjuje Zakon o oprostu. Priznaje se beogradska presuda hrvatskom branitelju Veljku Mariću na 12 godina robije, na temelju srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji. To službeno potvrđuje hrvatski sud, a ne priznaje se važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona, pa se čak ne dozvoljava Veljku Mariću da u Hrvatskoj pokrene novi sudski postupak kako bi dokazao da nema veze sa ubojstvom toga čovjeka zbog kojeg je osuđen. Drži ga se bolesnog u hrvatskom zatvoru, umjesto da je po dovođenju u Hrvatsku odmah bio pušten na slobodu.

Počevši od 2006. godine, stalno takozvane hrvatske vlasti, odnosno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, potpisuju regionalne sporazume o suradnji sa tužiteljstvima najprije Srbije i Crne Gore, te Bosne i Hercegovine, 2013. godine, o procesuiranju ratnih zločina. Pri tome se od strane Hrvatske priznaju prava svima da čitavi timovi neometano vršljaju po vojnim arhivima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane i kopiraju vojne dokumente za pripremanje optužnica protiv hrvatskih branitelja i zapovjednika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Pri tome nema ni govora o tome, a niti bi te druge države dopustile hrvatskim pravosudnim istražiteljima da preturaju njihove vojne dokumente. To sa hrvatske strane nije ni pokušano, iako su Hrvati baš žrtve agresije tih zemalja.

Na kraju žele postići, i sudski, da su Hrvati iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine jedini agresori i da mi stvarnim agresorima plaćamo ratnu odštetu, što se već događa na razne druge načine. Sve je to dogovoreno sa svim takozvanim hrvatskim vlastima od 2000. godine na dalje. Ipak, mi znamo onu narodnu: "Sedam cara svu noć vijeće vilo, a ujutro po Božjemu bilo!".

Pred blagdan Svih svetih 2016. godine u BiH drastično uhićuju desetoricu časnika Hrvatskoga vijeća obrane, generala Đuru Matazovića, zapovjednika obrane Orašja, i njegove suborce suzapovjednike, zbog navodnih zločina nad Srbima. To je neviđeni apsurd, jer Srbi, kao agresori, mnoge Hrvate, većinsko stanovništvo Posavine, protjeraše i pobiše, te sve razoriše. Posavinu osvojiše i zadržaše, kao dio takozvane republike srpske, uz blagoslov takozvane međunarodne zajednice.

Hrvati uspješe obraniti samo Orašje, i gle čuda, sad su oni, nakon 20-ak godina, iz čista mira, krivi pred sudovima BiH, a nisu krivi oni koji su na njih izvršili agresiju i zadržali opustošenu hrvatsku Bosansku Posavinu!

Vlasti u Republici Hrvatskoj se licemjerno iščuđavaju i kao iznenađeni su, iako je sigurno sve bilo pripremljeno sa njihovim znanjem i odobrenjem. Oni će kao pomoći, a bit će isto tako kao što pomažu i šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu, tako da generalu Praljku naplaćuju i PDV na knjige u kojima iznosi dokaze u obranu Republike Hrvatske i Hrvata u BiH. Ti Hrvati su u Haagu već 12 godina, a od drastično osuđujuće prvostupanjske presude, 29. svibnja 2013. godine, već 3 i pol godine čekaju drugostupanjsku presudu, za koju se ne zna kada će biti izrečena, a svi znamo kakva bi to bila katastrofa za Republiku Hrvatsku i za Hrvate u BiH, ako bi, ne daj Bože, bila osuđujuća. Vlasti Republike Hrvatske o tim Hrvatima ne vode nikakvu brigu.

No, kako su istina, pravednost, te ljubav i sloboda jedini temelji mira, ovakva događanja vode samo nemirima, sukobima i, ne daj Bože, novim ratovima na ovim prostorima, što očito neki moćnici žele.

Stoga, uhićeni Hrvati iz Orašja, sa obiteljima, svojim subraniteljima i svojim narodom, uzdajte se jedino u Boga i njegovu pravednost. Sa nama svima započnite u svojim župama i svojim obiteljima sa molitvama svete krunice i smišljajte, uz prave prijatelje i Božju pomoć, što vam je najbolje poduzeti!

dr. Ružica Ćavar


Pismo dida Vidurine opet suprotiva suncokretu Dujmoviću...

TKO O ČEMU TIHOMIR DUJMOVIĆ O "KOMUNISTIČKIM STAVOVIMA"!

I sad evo čitam u Slobodnoj Dalmaciji od 7. listopada pod naslovom  „Sve žrtve nisu iste“ što raspreda onaj drugi suncokret, Tihomir Dujmović, koji nam je već jednom bia na nišanu, kad si mu ono poruči' da ne kapa g... u med s obzirom na njegove znane potvore o NDH i Jasenovcu iz jugo repertoara, žesti se mala Marica. Više

Podsjetnik...

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.

Nova Oluja

Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.

Mladen Rojnica


Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu

O zemlji i kraljevstvu hrvatskom

Zemlja bez naroda je pustinja,
Narod bez zemlje je lutalica
.

Sljedećeg jutra, na molbu naroda, prvaci izabraše izaslanstvo i uputiše ga Prorokovođi. Prorokovođa ih lijepo primi u svojoj kolibi te ih upita zašto su došli. Jedan od njih se ohrabri pa mu odvrati da ih je narod izabrao i zamolio da prenesu njihovu molbu da im progovori o njihovoj zemlji. Naime, da su mnogo svađe i ratova sa susjedima imali jer svaki od njih hoće dio naše zemlje, govori narod. I zaista, bijaše mnogo neznanja i pomutnje oko međa sa susjedima. Kad to ču, Prorokovođa im reče da će im rado udovoljiti molbi, da se vrate i okupe narod. Izaslanstvo se vrati te s ostalim prvacima okupi narod. Kad se narod okupio i primirio, Prorokovođa progovori:

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

U ono vrijeme drugih naroda okolo nije ni bilo, pa si ti dugo ovu zemlju mirno uživao. A veliku ti zemlju ja dade. Od rijeke zapadne do rijeke istočne, od jezera Blatnoga na sjeveru, do mora tvoga, Kravatanskoga mora, bijaše sva tvoja zemlja.

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

I na svojoj zemlji vaši pretci kraljevstvo osnovaše. Vi ga s nebrige izgubiste, ali ga nikad sasvim ne zaboraviste. O tome, o svakoj zgodi podrobno vam sad govoriti neću. Gubili ste ga i obnavljali na razne načine. Kako, to možete i sami dokučiti, jer, evo, i sami živite u doba propadanja kraljevstva vašega. Na vama je da ga obnovite, i to u stanju u kakvom ga obnoviše oni koji prvi ustaše. Jer ono kraljevstvo što ga oživješe oni koji prvi ustaše nije bilo nikakav državotvorni improvizorij, nego ono izraste iz temelja tvoga bića, iz duha, iz najjače tvoje volje. Zato je ono veliko i sveto u srcu tvome. I dok njega pred svijetom ne opravdaš, znaj da ti svijet ni ovo propadajuće opravdati neće. Na vama je da ga opravdate, na vama je da na to natjerate vaše neprijatelje. I da svoje more ponovo svojim kravatanskim imenom nazovete.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Razišao si se po svem svijetu, jer je to poslanje tvoje. Poslanje tvoje da budeš sol i začin narodima. A jesi li izgubio svoju domovinu? Mnogi su za domovinu izgubljeni, u zaborav su pali. Ali većina zabrinuti pogled skreću na domovinu. Iz ljubavi, iz čežnje za njom. Ali u samoj Kravataniji imaju neprijatelje. Stara i nova šizma im osporava domovinu. Zato uništi šizmu...

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali imaj na umu da ona istočna, što se po rijeci i po vjeri zove, da je ona tvoja crna rupa. Da je ona grobnica kravatanskoga duha, da je ona zemlja prokletstva koja ne živi od sebe, nego od drugoga. Ona vazda i samo od tuđe volje postoji, tebi za prkos i za dobro neprijatelja tvojih i svojih. U sebi snage za samoodređenje nema, zato je na tebi da je oblikuješ, da joj kulturu, jezik i vjeru daruješ. Da je za sebe preodgojiš. Ili da je podijeliš, jer u njoj živi viteški dio tvoga naroda.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

Ne zaboravite da ste se vjenčali sa svojom domovinom. I da ste joj obećali vječno potomstvo. Bez ispunjenja obećanja ni vi na nju nemate pravo. Bez ispunjenja obećanja vi je udovicom pravite. A znate li da udovica ništa tako kao svoje udovištvo ne mrzi. Da njezino srce za novim draganom hlepi, da novoga zaručnika očekuje s nestrpljivom žudnjom. Preudat će se, zavoljet će drugoga, ako svoju domovinu napravite udovicom. Zato istjeraj, istrijebi zlokobne hvalitelje smrti iz svoga kraljevstva. Ako to ne učiniš, ostat ćeš udovac bez nove nevjeste, jer sve se one već poudaše i sinove i kćeri izrodiše i njima svoju zemlju napučiše. Ako taj sveti zavjet sa svojom zemljom raskinete, postat ćete nevoljno i prezreno svjetsko potucalo. Sa svojih pragova tjerat će vas svi narodi, za vama će se kao za nevjernom bludnicom bacati kamenjem. Zar ste zaboravili opomenu što vam je vaš pjesnik, jedan od onih koji prvi ustaše, izreče: “Jer zemlja bez čovjeka je pustinja, a čovjek bez zemlje je skitnica” (Vinko Nikolić). Ja sam vam tu poruku ponovio, ali kao otvorenu poruku vašem kolektivnom Ja, vama kao narodu umjesto da se taj kolektivni Ja skriva posredovan individualističkim pojedincem. Zaista zar želite biti lutalice? Zar želite živjeti u pustinji? Istina, u svojoj himni svoju Domovinu ste opisali i opjevali kao rajski pejzaž vašom maštom i ljubavlju zagrljen, kao dio vašega identiteta. U njoj je ispričana i vaša povijest kao neprestano ratište u borbi za identitet. Na ratištu su padali vaši vrli sinovi, padali su ko junaci, ko Hrvati, ali su svaki put izvojevali pobjedu jer “dušman leži” mrtav na bojištu. Leži poražen, jer vaš nacionalni identitet je junački, ratnički. Opjevana je i opričana hvalom i brigom za hrvatski cjelokupni topos, ali i etnos. Ona se pita što se zbiva s Hrvatima iza Une: “Magla, što li, magla skriva / Nije li to naših jauk turobni? / Tko li moleć smrt zaziva? / Il slobodni, il su robovi?”

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato, množite se. Jer od malobrojnosti dolaze mnoge vaše nevolje. Malobrojnom narodu, pa i najkvalitetnijem, malena je i snaga. Vi slavu među narodima po svojim velikanima stekoste, ali kao malobrojni za velika povijesna postignuća nemate dovoljno snage. Ne dajte se zavarati regionalističkom parolom “malo je lijepo” (small is beautiful), jer ona ima isključivo estetsku vrijednost. Da, malo je lijepo, ali nemoćno. Ali još ljepše je moćno i veliko, jer ono i stvara lijepo.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Zar ne vidite da ste najvrsniji narod na svijetu? Usporedite vaše uspjehe, vaše dosege u kulturi, u sportu itd. s uspjesima i dosezima velikih, mnogoljudnih naroda koji su desetke pa i stotine puta brojniji od vas. Vidjet ćete koliko ste vrsniji od njih. Koji to još tako malobrojan narod ima tri nobelovca? A još neki vaši zaslužiše tu nagradu, ali zavist i politička intriga gospodara svijeta to ne dopusti i tako vam nepravdu napravi. Zato množite se, rađajte se. Zatvorite vrata grobovima. Palite vatre na svim vašim gorskim i planinskim visovima svaki put kada se rodi novo kravatansko dijete. I s iskrenim poštovanjem uznosite i veličajte majke i majčinstvo. Blagoslivajte ga i nagrađujte.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Za vas je primjeren drugi tip demokracije. Vama je “u genima” suglasnička (konsenzualna) demokracija kao za vas najsavršeniji tip demokracije u kojoj možete postići spomenute društvene i državne ciljeve. U genima vam je, a nastala je kombinacijom vašeg nacionalnog mentaliteta i vaše političke povijesti. S jedne strane narod ste vrlo budne, ponekad i rigorozne savjesti, s osjećajem za pravednost i socijalnu solidarnost, a s druge, kao stoljećima obespravljeni narod, težili ste političkoj i socijalnoj pravdi i demokraciji jer su vam samo one mogle osigurati legitimaciju povijesnog naroda, neovisnog i samostalnog političkoga subjekta. Vi ste tako u nasljedstvo stekli demokratsku političku kulturu.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Da bi se osiguralo da manjina ne bude majorizirana i marginalizirana te da što više ljudi sudjeluje u odlučivanju, trebate težiti takvoj koalicijskoj vladi u kojoj će biti zastupljene sve veće parlamentarne stranke, bez obzira što takva demokracija može biti skuplja, jer je skopčana s češćim padom vlada. Demokracija nikad nije skupa ako je njezino financiranje racionalno uređeno. Isto tako, određivanje numerus claususa za organiziranje građana u političke stranke je antidemokratsko. Zdravlje demokracije ovisi o političkoj slobodi građana za organiziranje, o slobodnoj građanskoj inicijativi na svim područjima djelatnosti. Izborni sustav uredite tako da se što više poklapa broj glasova koje dobije neka stranka s brojem mandata u Saboru. To je najdemokratskije i najpravednije. U vašoj je državno-političkoj tradiciji da imate pisani ustav. On je jamstvo i zaštita slobode protiv raznih samovolja koje bi mogle štetiti tvome kraljevstvu, bilo od Sabora, bilo od predsjednika države. Takvo jako povjerenje u parlament i vladu u upravljanju državom bez pisanoga ustava mogu imati samo nacionalno i državotvorno najsvjesniji narodi. Kod njih su nacionalna svijest i državna ideja te svijest o vlastitoj snazi i odabranosti tako jaki da nikad neće pogriješiti na vlastitu štetu. Kod većine naroda, pa i u vas to nije slučaj, pa zato morate imati pisani ustav. Po ustavu ste najprije imali polupredsjednički sustav, da bi ga izmjenama pretvorili u parlamentarni. To je velika pogreška koju ste počinili na nagovor i utjecaj stranaca koji su vas htjeli oslabiti, oslabiti središnji autoritet koji je imao predsjednik u polupredsjedničkom sustavu. Ta je promjena ustvari bila prikriveni državni udar i dio je političkih promjena koje su se dogodile 2000. izborom novoga predsjednika države i promjenom političke stranke na vlasti. Novom promjenom ustava trebate ponovo uvesti polupredsjednički sustav (ali ne za vrijeme aktualnog predsjednika jer on i u granicama sadašnjih ovlasti pravi štetu državi, a s 123 povećanim ovlastima pravio bi još veću). Tim promjenama, također, trebate izvršiti izmjene u Izvorišnim osnovama te kao izraženu volju kravatanskoga naroda za uspostavom temelja državne suverenosti priznati volju izraženu u osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, a brisanje pozivanja na odluke ZAVNOH-a, jer su njegove odluke upravo negacija te volje. Jer, ako je pozivanje na odluke ZAVNOH-a i bilo nužno 1990. radi antifašističke legitimacije i priznanja od međunarodne zajednice, sad je to kao neistinito štetno, jer NDH nije bila fašistička i jer je ona bila supstancijalni državotvorni zahtjev Kravatana tijekom cijele povijesti, a ostvariše ga oni koji prvi ustaše, najvrsniji i najvjerniji sinovi vaši.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Kod uređivanja države morate stalno imati na umu razliku između nacije, društva i države. Kao nacija ste braća, a kao društvo građani. Prvenstveno građanski, a ne bratski duh neka vas vodi kod uređenja države jer se uređuju interesi, a ne ljubav. Ali, dakako, uvijek tako da respektira, da nikad ne smije dovesti u pitanje niti povrijediti bratski duh organske solidarnosti i homogenosti što proizlazi iz nacije i što je ono supstancijalno po čemu ste jedno. Istina, država vam je nastala iz ljubavi i iz ljubavi se brani, ali ju unutar treba urediti građanskim razborom koji također sudjeluje, podredno, i kod uspostave i obrane države. Nacija je, naime, moralna zajednica, a društvo interesna udruga, dok država kao vlast, sila, štiti naciju i praktičnom mudrošću uređuje odnose medu različitim, pa i suprotnim političkim, gospodarskim, kulturnim i drugim interesima političkih stranaka i skupina, klasa, slojeva i pojedinaca, raznih udruga itd., i njihov odnos prema državi. Za dobro državno uređenje nije, naime, dovoljna spekulativna, nego je potrebna i praktična mudrost. Takvi praktični mudraci bili su oduvijek, sve tamo od Klistena i Solona i vašega kralja Tomislava, potrebni za dobro uređivanje države i dobrog života u njoj.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

Ako tako budete postupali slijedit ćete Ispravni put, a vlast koja slijedi Ispravni put ne inspirira protiv sebe pobune, ustanke i revolucije koji su inače naravno pravo potlačenih, majoriziranih i marginaliziranih. No, vi sad živite u neodgovornoj demokraciji i pod neodgovornom vlašću. Ono što je prigovarano Drugom da je uspostavio autokratsku vlast, to je u vašem sustavu većinske demokracije, u parlamentarnom sustavu, pervertiralo u diktaturu većine, autokraciju vođa parlamentarne većine. To vam je ujedno dobar primjer da se unutar stranačke borbe vode, isto kao i one na međunarodnom planu, za moć, za vlast i osobnu i stranačku korist, a ne za pravdu i istinu, niti za opće dobro, dobro svih. Takva demokracija kriminalizira cijelo društvo i daje opravdanje raznim vrstama despotizma i diktatura. Zato državnu moć raspodijelite na nekoliko subjekta tako da jedna moć nadzire i ograničava drugu. To je jedina garancija protiv kriminalizacije društva i protiv uspostave neodgovorne demokracije tlačenja.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

No, u ratu mora dominirati volja jednoga. Ne jedina vladati, nego dominirati. I u vojsci i u državi, ali po završetku rata to treba prestati, da bi se mogla ubrzano ustrojiti prema suvremenim obrascima odgovorne demokracije i civilizirati se. Jer, svaka država nastala u ratu iz rata izađe donekle sirova, pa je izgradnjom uljudbenih i civilizatorskih institucija treba civilizirati i kultivirati. Međutim, u slučaju Kravatanije to iz mnogo razloga ide sporo i u pogrješnom smjeru, jer joj je kapitalistička, nova ljevica kao uljudbene obrasce nametnula ne samo dekadentne, nego i degenerirajuće obrasce. U njoj sad vlada moralna anarhija, anarhija svih vrijednosti. Između vlasti i naroda ne postoji nikakva moralna, pače ni interesna veza.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Tako bi i prođe i tridest peti dan učenja Ispravnoga puta.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.


www.katolici.org

Svi sveti, 1. studenoga

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
U emisijI "Klopka": Marko I. Francišković, general Željko Glasnović, Ante Prkačin i prof.dr.sc. Tom Sunić, 25. listopad 2016.

MARKO FRANCIŠKOVIĆ: TUĐMAN I KAPTOL SU GLAVNI KRIVCI ZA NE PROVEDBU LUSTRACIJE U HRVATSKOJ

KNIN SMO OSLOBODILI, ALI ZAGREB JOŠ NISMO!


U kakvoj državi živimo?

U petak, 25. listopada, bila sam nazočna na tribini u Zagrebu, Preradovićeva 18, koju je organiziralo Srpsko društvo "Privrednik" i Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Tema je bila, kako su najavili, "Jasenovac, negiranje genocida i uloga Katoličke Crkve u novom valu revizionizma", te, kako nazvaše, "Kaptolsko društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac", kojem je na čelu Stjepan Razum, i "O manipulacijama brojem žrtva, vrijeđanju patrijarha Vartolomeja (Bartolomeja), dječjim logorima, novim napadima iz redova Katoličke Crkve koji idu prema negiranju teze genocida i proturanju teze o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru".

Na tribini su nastupili Drago Pilsel, kako ga nazivaju "teolog i novinar", i takozvani povjesničar Dragan Markovina, a moderator je bio Saša Kosanović.

Iako je u isto vrijeme bila najavljena premijera dokumentarnog filma "Huda jama - strogo čuvana tajna" slovenskoga autora Romana Ljeljka, a što je izazvalo izvanredno velik i neviđen interes publike, tako da se film iste večeri prikazivao dva puta, uz dupkom ispunjenu dvodijelnu dvoranu "Vijenac" na Kaptolu, gdje stane oko 1.000 ljudi, ja sam se odlučila za tribinu o Jasenovcu, jer me godinama pogađaju te mitomanske laži koje se pretvaraju u dogmu, a i zato što bih emocionalno teško podnijela gledanje toga filma o strašnom, u povijesti nezabilježenom, zločinu nad nedužnim zarobljenim vojnicima, ženama i djecom hrvatskoga naroda.

Nevelika dvorana Srpskog društva "Privrednik" bila je ispunjena sa stotinjak ljudi, a bio je prisutan i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić, kao i predsjednik toga društva, svećenik i povjesničar dr. Stjepan Razum, a i drugi članovi.

Izlaganje takozvanog povjesničara Dragana Markovine odnosilo se na uobičajene osude NDH kao zločinačke države i genocidnog ustaškog režima te tvrdnje o holokaustu nad Srbima, Židovima i Romima, ali ipak da se ne radi baš o stotinama tisuća žrtava, ali svakako o 80-ak tisuća žrtava jasenovačkoga logora. Nadalje, kako je i najavljeno, govorilo se o ulozi Katoličke Crkve, o pogubnom hrvatskom nacionalizmu i 90-ih godina, pa i u današnje vrijeme, o zločinima nad Srbima nakon akcije Oluja, a sve to uz velike hvalospjeve, na gotovo provokativan način, bivšem jugoslavenskom sustavu te veliko zgražanje nad pojavom Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac i pitalo se kako nekome uopće pada na pamet dovoditi u pitanje genocid i holokaust izvršen od strane NDH i ustaša, a to preispitivanje bi po njihovom mišljenju svakako trebalo biti kažnjivo.

Izlaganje Drage Pilsela bilo je jasno u istome tome i patetičnim glasom, o njegovom osobnom moralu i humanizmu nakon "preobraćenja" od ustaštva iz Argentine i prosvjetljenja do osude svakog hrvatskog nacionalizma i potrebi kajanja, a ne da mi sada branimo logor Jasenovac i negiramo istinu o tim strašnim zločinima koje su počinili naši sunarodnjaci.

Dragana Markovinu sam nazvala takozvanim povjesničarom, jer držim da pravi znanstvenik treba biti čvrstoga morala i ljubitelj istine, a ne ideološki pristran, pa i ako se radi o mladome čovjeku, rođenom 1981. godine, doktoru povijesnih znanosti i profesoru na Filozofskom fakultetu u Splitu.

Rođen je u Mostaru, a za vrijeme rata boravio je sa obitelji u izbjeglištvu na Korčuli, odakle mu potječe djed Hrvat, koji je živio i radio u Hercegovini. Prema kazivanju Dragana Markovine u raznim drugim prigodama, on ima multietničko podrijetlo, jer su mu i majka i baka Srpkinje. Bakina majka bila mu je muslimanka, a meni se čini, po njegovu izgledu, da ima i romskih gena, te bi bilo logično da voli sve ljude podjednako. Znanstveni novak je bio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz mentora prof. Dragu Roksandića. Ne govori kako je nacionalno opredijeljen, ali najviše hvali jugoslavenstvo, a, kako se vidi, patološki mrzi Hrvate. Govori otvoreno da je bio šokiran kada je čuo za oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču i da mu je bilo neshvatljivo veselje naroda koje se tada pokazalo. Ne može smisliti hrvatsku državu ni hrvatsku himnu, ide u Srb držati govore drugovima i drugaricama, slavi četničke pokolje nad hrvatskim civilnim stanovništvom, organizirao je potpisivanje peticije u Splitu protiv podizanja spomenika dr. Franji Tuđmanu i križa na Marjanu i uz to sve mu je normalno da bude profesor na hrvatskom sveučilištu i u državi koju ne može smisliti. Padne li mu ikada na pamet kako bi prošao u svojoj voljenoj Jugoslaviji da je se ponašao protiv toga režima i stoti dio od onoga kako se sada ponaša u Hrvatskoj?

Na dotičnoj tribini, kada se javio Igor Vukić da argumentirano objasni djelovanje društva i utvrđene činjenice o krivotvorinama službenoga popisa tobožnjih jasenovačkih žrtava i kada su se javili još neki slušatelji, pitajući za dokaze o žrtvama i gdje su kosti tih žrtava sa popisa jer nisu nađene na području o kojem se govori, nastale su ljutnje sa strane izlagatelja i voditelja, u smislu kako mi uopće smijemo dovoditi u pitanje tu jasnu istinu, a mene je uhvatila zebnja sjećanja na sav teror komunističkoga jednoumlja i uspoređujući ga s ovim što vidim, pitala sam se u kakvoj to mi državi i sada živimo?

dr. Ružica Ćavar


25. listopad 2016.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.

Životopis

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere". Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

(Prema originalu u časopisu "Hervatska", god. 1871.)

Nezavisna Država Hrvatska


Podsjetnik na atentat u Marseilleu ...

9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Nakon što ga je jedan makedonski revolucionar pogodio mecima s praga njegovog vozila, kralj, koji je došao brodom Dubrovnik u službenu posjet Francuskoj, podliježe ranama u 17 sati u prostorijama prefekture.

Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).

Istraga koja slijedi odmah donosi na svjetlo dana urotu koju je organizirao hrvatski nacionalistički pokret "Ustaše" i makedonska organizacija VMRO - dvije grupe izrazito neprijateljski raspoložene prema Jugoslaviji .

Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine " La Belle Jardini?re ", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.

Izvedeni pred sud u Aix-en-Provenceu, trojica ustaša, koji su bili samo suradnici u atentatu, osuđeni su na doživotnu robiju, i to nakon vrlo burnih rasprava, a koje dovode i do smrtne kazne " in abstentia" za navodne organizatore atentata : Antu Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića.

Mnogo nepravilnosti

Osumnjičeni pojedinci , nakon što ih je neobuzdano novinarstvo divljački počelo napadati, a koji su sami bili hendikepirani neznanjem francuskog jezika, te stoga unaprijed već osuđeni, nisu imali priliku dati svoje iskaze. Pored brojnih pravnih neispravnosti kojima su bili žrtve, navedimo također i sudjelovanje u ispitivanju dvaju tajnih jugoslavenskih agenata, Živojina Simonovića i Vladete Miličevića, korištenje srpskog prevoditelja, kao i uklanjanje 19. studenog za vrijeme rasprave njihovog odvjetnika Georges Desbonsa.

Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.

Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marsejske policije. Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja je glasila ovako:

" Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena. "(1)

Kad je već riječ o balistici, napomenimo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave. Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa , policajca Célestina Galya, gospodu Armelina, Dupréa, Durbeca i Farisa (2). Opreznost koja je u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije...

Aleksandar, nemilosrdni tiranin

Sudski proces nije omogućio da se više sazna o motivima i povodima akcije osuđenika. Činjenica je da sud, sav zanesen " francusko-srpskim prijateljstvom ", ne bi nimalo tolerirao da mu se pričalo o ekscesima kralja, koji je, da se pokazao kao vrijedan saveznik Francuske, nije zato bio ništa manje krvoločan tiranin svoga naroda. U svakom slučaju, "raison d'etat" nije dopuštao da se gubi vrijeme na metode vladanja kralja koji je naredio pljačku Hrvatske, zatvaranja, mlaćenja, pa čak i ubojstva protivnika, time što se oslanjao na žandarmeriju, koju povjesničar François Broche opisuje kao " vulgarnu bandu " (3).

U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu (28. rujna 1934).

Idealisti, a ne banditi

Ove činjenice ne opravdavaju osuđenike naspram zakona, no one su mogle pomoći poroti i publici da stvore bolju sliku o revoltu hrvatskih patriota. Svjesni svega toga, pravnici su između ostalog pokušali s mnogo takta izmiijeniti lošu sliku koju je tisak stvorio o njihovim strankama:

" Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal " rekao je branitelj Bonelli.

" Ustaše nisu ljudi za prodaju "nastavio je pravnik Saint-Auban." Oni su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih. Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci. Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari… To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine" (4).

A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška" (5).

Najčešće prikazini kao ubojice žedni krvi, trojica optuženika ostavili su drukčiji dojam na osobe koji su im mogle prići. Tako ih svećenik Louis Pons, župnik zatvora u Aixeu, opisuje kao respektabilne i pristojne prema Sudu, a pritom je rekao za jednog od njih (Kralja) da izgleda kao "dobar dečko sa našeg sela".

Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka " žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal" (6).

Zakon i moral

Presuda je donesena 12. veljače u 19.30 sati. Ustaše su sačuvale glavu (koju je glavni tužitelj Rol tražio), ali su zato osuđeni na doživotne kazne. Na vijest o presudi došlo je do manjih demonstracija u Zagrebu, kada su stakla na konzulatu Francuske bila polupana. S jugoslavenske strane žalilo se što je giljotina izbjegnuta, no svejedno je preneseno zadovoljstvo. "Dva tjedna nakon presude trojici ustaša", piše komesar Georges Paulet, "po običaju, podijeljena su odlikovanja visokom osobama koje su pratile cijeli slučaj, kao i upornim ispitivačima koji su sudjelovali u istrazi, ali i svjedocima. Komesari su, između ostalih, bili imenovani vitezovima "Bijelog Orla Srbije".
Dakle, nije se moglo iz Beograda baciti veću ljagu na neovisnost francuskog pravosuđa!

Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.

Ali ono što je bilo puno zabrinjavajuće jest da se ta tragedija iskoristila za trajno sotoniziranje hrvatskih nacionalista kao i same hrvatske neovisnosti. Konačno, troje ljudi samo su platili istim novcem uzurpatoru o čijim je zločinima i nepodopštinama francuska vlada dobro znala ( u jesen 1928. godine, Aristide Briand i Gaston Doumergue dali su zeleno svjetlo za uspostavu diktature). Počevši od Judite, koja je ubila Holoferna, pa do Stauffenberga, pa sve od Chaerea (Kaerea), ubojice Kaligule , brojni su ubojice tiranina prema kojima povijest pokazuje stanovitu simpatiju. Krivi i bez dvojbe za osudu glede zakona, nisu oni zato za osudu u moralnom smislu. A to su dobro shvatili Ciceron, sv. Toma, i sv. Augustin. I to jako davno ...

Christophe Dolbeau

(1) Taj je izvještaj objavljen je 1974. od Jacques de Launay (Les grandes controverses de l'histoire contemporaine 1914-1945, Gen?ve, Edito-Service).
(2) G. Durbec et g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
(3) Alexandre Ier - Louis Barthou, Paris, Balland, 1977.
(4) cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d'Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq, 1949, pp.139-141-143.
(5) cf. Géo London, Les grands proc?s de l'année 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66.
(6) cf. Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, N°1-1955, p.13, 17.
(7) G. Paulet, op.cit., p.153.
Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Više

Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine!

Prorokovođa

25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.


Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Togonalu...

CRN TI OBRAZ MISLAVE TOGONALE ZAJEDNO SA MARKOVINOM I JAKOVINOM

E jada Bože moj, Bože moj, gužva did kapu.
E, šta si ovo pripušća na nas Bože mili, šta si nas ovako kazni' sa ovom bagrom antihrvatskom, mizerijama prokletim koje nam i dan danas po kostima svetim pljuju i kozaračko kolo igraju, neutješan je did. Više

Zagreb, 11. listopada 2016.

Spomendan na pogibiju Eugena Kvaternika 1871. godine

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Željela bih vas podsjetiti da je 11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika.

Rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u intelektualnoj obitelji.
Otac mu je bio profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, a majka mu je bila učiteljica. Završio je studij prava, bio pisac i govorio je desetak stranih jezika.
Najbolji prijatelj cijeloga života, još iz gimnazijskih dana, bio mu je Otac Domovine dr. Ante Starčević.
Zajedno su osnovali, 1861. godine, Hrvatsku stranku prava.

Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

Dr. Eugen Kvaternik je bio nestrpljiviji i u svoje vrijeme je teško podnosio dominaciju Austrije i Mađarske nad hrvatskim narodom. Djelovao je već tada i u međunarodnom revolucionarnom pokretu, te je se i na međunarodnom planu najprije pokušavao izboriti za oslobođenje Kraljevine Hrvatske, kako se tada govorilo "od švapsko-mađarskog gospodstva".

Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870. godine).

Eugen Kvaternik je znao da je veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda, osobito nakon Hrvatsko-mađarske nagodbe 1868. godine i mislio je to nezadovoljstvo, kako u narodu, tako i u redovima hrvatske krajiške vojske, iskoristiti za opći narodni ustanak. Imao je svoje suradnike i potporu nekoliko stotina krajiških vojnika, a mislio je da će se ustanak brzo proširiti i na ostale.

Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade.

Krenuli su ustanici sa hrvatskim zastavama 8. listopada 1871. godine iz mjesta Broćanac blizu Rakovice. Međutim, brzo je reagirala austrijska vojska i opkolila cijelo područje. Ustanici su se nastojali probiti prema Bosni i pri tom su, u mjestu Klanac, poginuli vođe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, te mnogi pobunjeni vojnici.

Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.

Djelovanje Hrvatske stranke prava bilo je zabranjeno sve do 1878. godine, a njihovo glasilo "Hrvatska" obustavljeno.

Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto.

Za vrijeme Domovinskog rata četnici su okupirali Rakovicu, sve hrvatsko stanovništvo protjerali, a kuće spalili. Spomenik Eugenu Kvaterniku su devastirali, odbacili i na njemu vježbali gađanje.

Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune.

Godine 1921. u organizaciji Braće hrvatskoga zmaja, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha svečano su prenešene u Zagrebačku katedralu, u grobnicu iza oltara, s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i knezom Franom Krstom Frankopanom, osuđenim i ubijenim u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, u vrijeme austrijskog cara Leopolda I, iz razloga što su se zauzimali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kosti su im, u organizaciji iste udruge, prenešene u Zagrebačku katedralu 1919. godine.

Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda.

Stoga, u znak zahvalnosti i sjećanja na svoje stradale velikane, budimo, uz molitvu, promišljeni i oprezni i ne dopustimo nikome da dovede u pitanje našu slobodu i samostalnu i slobodnu demokratsku hrvatsku državu Republiku Hrvatsku, krvlju stečenu!

S ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik..., 8. listopad 2016.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

DORH i molitva za život

Uz 25. obljetnicu proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 2016. godine, možemo reći da se ta suverenost i neovisnost naglo, od 2000. godine na dalje i sve više postupno umanjuje, kao kad se kuha žaba u mlakoj i sve toplijoj vodi, te je već toliko omamljena i malo joj je preostalo od života.

Narod, u velikome dijelu također omamljen, izmanipuliran i ispranih mozgova, više i ne reagira ne te velike dane i ne zna što bi zapravo slavio, pa ništa i ne slavi.

Sve se odvija prema strategiji antihrvatskih moćnika svijeta, vanjskih i unutarnjih neprijatelja i domaćih izroda i izdajnika, slugu moćnika i poslušnika tih slugu, makar se na vlasti izmjenjivali sa još gorima od sebe. Sve namještaju uz pomoć narodnoga novca i svojih glavnih medija, a služe se i svim prijevarama kako bi onemogućili ikoga od čestitih ljudi i stranaka da dođu i blizu vlasti.
Nakon posljednjih izmanipuliranih parlamentarnih izbora, 11. rujna 2016. godine, doveli su u Hrvatski (državni) sabor i na vlast sve gore od gorih slugu i poslušnika, kao i raznu bagru, kao što bi narod rekao, od zla oca i gore matere.

Slučajno im je promaknuo samo jedan hrabar, pošten i sposoban čovjek, neovisni kandidat, general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović i još nekoliko kvalitetnih osoba, ali ipak ovisnih.

Svi takozvani analitičari bilo koje provenijencije govore kao roboti, jezikom nekakve političke korektnosti, da se oni ipak nadaju boljemu, uz sadašnju garnituru na vlasti. Zaboravljaju ili neće reći da je ta garnitura dovedena i nametnuta po volji moćnika, a da ti moćnici sigurno nisu prijatelji slobode i napretka ni jednoga naroda koji želi biti suveren i neovisan, a najmanje hrvatskoga naroda. Dokle smo već sada došli, vidimo po tome da nam žele zabraniti i javnu molitvu za spas života nerođene djece, najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića.

Zaprepastio me naslov u Večernjem listu od 7. listopada 2016. godine: "DORH istražuje jesu li podaci o pacijentici iscurili iz bolnice" i nadnaslov: "Molitva protiv abortusa". Uznemirili su se svi zli duhovi što se međunarodna inicijativa "40 dana molitve i posta za život" ove jeseni, od 28. rujna do 6. studenog u Republici Hrvatskoj proširila već na 24 grada, pa i na grad Vukovar.

Mediji digli hajku protiv molitve i spašavanja života, iako grupe molitelja sa natpisima samo mole na javnim mjestima ispred bolnica, ne spominjući ničija imena i nikome se osobno ne obraćaju, a ne smeta im što se nemoćni i nedužni ubijaju, po nevažećemu, prema Deklaraciji o neovisnosti Republike Hrvatske, Zakonu za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, i što to rade liječnici, koji su kod primanja diplome dali prisegu da će apsolutno poštivati ljudski život od samog začeća, te da ni pod prijetnjom neće dopustiti da se njihovo znanje iskoristi protivno zakonima humanosti.

U današnje vrijeme ratoborni zagovaratelji smrti, pa čak i nedužnih i nemoćnih, ne bi dopustili liječnicima ni da se pozovu na svoju prisegu i prigovor svoje savjesti, nego bi ih prisilili da to zlo čine.

DORH izgleda nema drugoga posla, kao primjerice istraživanje ratnih zločina od strane agresora ni tko je u Vukovaru nasilno i nezakonito postavljao ćirilične ploče, ni istraživanje tolikog kriminala i korupcije, nego će evo sada istraživati i kažnjavati molitelje za život kao valjda u Kini ili u Sjevernoj Koreji!

dr. Ružica Ćavar


Blagdan svetog Franje Asiškog, 4. listopad 2016.

SVETI FRANJO ASIŠKI (1182.-1226.)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:

1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?" Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!"
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

PJESMA STVOROVA

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

sv. Franjo Asiški


Huda Jama, 3. listopad 2016.

PRIJENOS POSMRTNIH OSTATAKA HRVATSKIH ŽRTAVA IZ HUDE JAME BEZ PREDSTAVNIKA ŽALOSNE NAM RH

Kod Hude je jame održan dostojanstven ispraćaj te prijenos posmrtnih ostataka žrtava u kosturnicu, odnosno spomen-park Dobrova nedaleko od Maribora. Događaj je organizirala Udruga Huda jama na čelu s predsjednikom Romanom Leljakom, a među okupljenima se našlo i slovensko izaslanstvo na čelu s predsjednikom Borutom Pahorom.

Iskop i uklanjanje posmrtnih ostataka iz ratnog groblja Barbarin rov počelo je prije nekoliko tjedana.

“Uspjeli smo učiniti ono što je pošteno i dostojanstveno za žrtve. Iako se čini da je to prošlost, zapravo je vrlo važno za našu budućnost, bolju budućnost”, rekao je uoči početka pokopa slovneski predsjednik Borut Pahor.

U Maribor će se prevesti nešto manje od 800 tijela žrtava koje su godinama u rudniku nedostojno pokopane.

fra Danijel Maljur: Križarski ratovi


Iz knjige: HOS: 1941.-1945. / Miron Krešimir Begić

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

Mi i naše pokoljenje postigli smo najveće i najviše dobro, za kojim je Hrvatski Narod tolika stoljeća težio... Postigli smo Hrvatsku, postigli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je izraz svega onog, što jedan narod za svoju sreću i za svoju budućnost i za svoju sigurnost i za svoj život može samo željeti.

Poglavnik Dr. Ante PAVELIĆ

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Glavna partizanska snaga na Kozari sastojala se iz tzv. "Drugog krajiškog narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda" (II. KNOP) koji se sastojao od 3 200 boraca, većinom Vlaha. Dne 10. lipnja 1942. započela je hrvatska ofenziva na Kozaru u kojoj su sudjelovali l., 2. i 3. gorski sdrug, pod

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

"Vrhovni štab" partizana, na čelu s Titom, odlučio je polovicom 1942. krenuti s hrvatsko-crnogorske granice, sa svojih pet srbijanskih i crnogorskih "proleterskih udarnih brigada", u pomoć obkoljenim partizanima u zapadnoj Bosni. Od prvog dana hrvatske ofenzive na Kozaru, dne 10. lipnja 1942., komandant "Operativnog štaba narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije" za Bosansku Krajinu, Kosta Nađ, upotriebio je sve razpoložive snage za pomoć Drugom KNOP-u.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Najvažniji zadatak ofenzive bio je uništiti Drugi KNOP odred i njegovih više od tri tisuće boraca. U žilavim borbama, koje su trajale petdesetak dana, provedeno je prema osnovi dobro pripremljeno čišćenje područja Kozare. Nu snage partizanskog odreda nisu se pasivno branile, već su prešle u djelatnu obranu, uz pomoć snaga "Prve krajiške udarne brigade" i "Prvog partizanskog odreda". Iako je područje Kozare bilo očišćeno od partizanskih snaga, nije se uspjelo zahvatiti njihovu glavninu te ju posvema uništiti. S druge strane, partizani nisu uspjeli probiti čvrsti obruč. Tek je jedan "bataljun" od nekih 600 boraca uspio kod samog nastupa za obkoljavanje iznenadnim noćnim napadajem otvoriti si put - i nestati u južnom smjeru, prema Grmeč Planini. Oni partizani, koji su ostali u Kozari, bili su uglavnom uništeni, ukoliko se nisu posakrivali u dobro pripravljenim i dubokim podzemnim skloništima i bunkerima iz kojih su izašli tek nakon svršetka podhvata. Sami partizanski izvori priznaju da je samo taj "krajiški odred" imao 800 poginulih i 350 ranjenih.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

U završnom dielu bitke posjetio je Kozaru i okolne krajeve i sam Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je upravljao jednim odieljenjem težkih strojnica. Borba je vođena po vrlo težkom području, a često i po kišnom vremenu. Cieni se da je u čitavoj akciji uništeno oko četiri tisuće partizana, od njihove ukupne snage od kojih desetak tisuća. Slične gubitke imale su i hrvatske podhvatne snage što dokazuje ogorčenost borbi.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

Poglavnik je nakon toga, dne 5. i 6. kolovoza 1942., posjetio Kostajnicu, Bosanski Novi i spaljeni Dobrljin gdje je bio burno pozdravljen od stanovničtva. U selu Ravici pregledao je 2. gorski sdrug, pod zapovjedničtvom pukovnika Zorna, te odlikovao brojne hrvatske junake. Zapovjednika 3. gorskog sdruga, zrakoplovnog pukovnika Dragu Rupčića, osobno je odlikovao Velikom zlatnom kolajnom za hrabrost, s naslovom viteza. U oslobođenom Priedoru narod mu je priredio manifestacije.


BOSNI

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće -
Čisto i presjajno - kao sunce što je -
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti,
Bez muke i znoja - znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću - mog života eto.

Musa Ćazim Ćatić


Da se ne zaboravi...

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

Tad su ubijeni:

1. Ivan Kovačić (1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Marko Barbarić


Jadna naša Hrvatska...

ORDEN USRANI OPANAK ĐENERALA DRAŽE DRUGOG STEPENA ZA MARKOVINU

U skladu s onom tko o čemu kurva o poštenju Dragan Markovina proziva generala Glasnovića "da ne podnosi Hrvatsku" kada govori istinu o crvenim kmerima sa Filozofskog fakulteta!
Stoga je za svu poštenu inteligenciju RH upravo nepojmljivo da za ne tako davnu i iskrenu ispovjest Documenti:

"Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga... Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska ništa ne predstavlja...",

Draganče Markovina još ni do dan danas nije dobio Orden Usrani opanak đenerala Draže drugog stepena za svoje orjunaško protuhrvatsko pregalaštvo u žalosnoj nam RH!

Orjuna u i oko vlasti, a pogotovu na tzv. HTV-u je na potezu da ispravi nepravdu prema zaostalom titinom trudbeniku!

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.

Što bi Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović mogli reći o zločinima na Kočevskom rogu?

U zadnjih nekoliko godina u raznim člancima cirkulira ime nekadašnjeg pripadnika 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerka Nobila. Uglavnom se navodi netočan podatak da je riječ o ocu zloglasnog komunističkog tužitelja Ante Nobila, jednog od glasnogovornika poznate propale teze haaškog tužiteljstva o tkz. zločinačkom pothvatu kojim je haaško tužiteljstvo pokušalo suvremenoj Republici Hrvatskoj namaknuti omču oko vrata.

Još nije točno utvrđeno što je Jerko Nobilo po rodbinskoj liniji Anti Nobilu, ali otac Ante Nobila zvao se Ivo Nobilo. Bio je jedan od službenika karlovačke UDBE, osnivač tekvando kluba u Karlovcu i bliski suradnik Josipa Boljkovca, optuženog za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom na karlovačkom (dugoreškom) području. Prema riječima Josipa Boljkovca danas pokojni Ivo Nobilo je jedan od petorice Dalmatinaca koji su u prvim tjednima poraća po partijskom zadatku upućeni na karlovačko područje u doba najintenzivnijih masovnih likvidacija nad hrvatskim narodom (proljeće-ljeto 1945. godine).

Istodobno u obližnjoj Sloveniji formirala se egzekucijska četa 11. dalmatinske brigade, koja je uz mnoge zločine brojčano manjeg opsega izvršila i dva najmasovnija: dvodnevni kod Ljubljane i šestodnevni na Kočevskom Rogu. Uz nekolicinu poznatih, imena pripadnika egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade do danas su obavijena velom tajne.

Usporedba knjige „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ sa knjigom „Ministar i pokolji“ Nikolaja Tolstoja te svjedočanstvima Ivana Gugića i Ivana Marinovića otkriva da su pripadnici egzekucijske čete bili birani iz sva četiri bataljona 11. dalmatinske brigade. Ipak, iz usporedbi navedenih povijesnih dokumenata nameće se zaključak da su u preuzimanjima zarobljenika i logistici egzekucijske čete (3. četa 3. bataljona je bila pomoćna četa egzekucijskoj četi) i među pripadnicama egzekucijske čete najveću ulogu imali vojnici 3. bataljona 11. dalmatinske brigade.

Posebnu grupu vojnika 3. bataljona odredio je visoki oficir jugoslavenske armije, pukovnik Boško Šiljegović, neposredno nadređen majoru Simi Dubajiću. Nepoznato je da li se među tim posebno odabranim vojnicima 3. bataljona nalazio i vodni delegat, mitraljezac i otprije odlikovani (nakon bitke na Korčuli i Mljetu) pripadnik 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerko Nobilo. Vjerojatno je spomenuta posebna grupa vojnika 3. bataljona temelj za egzekucijsku četu 11. dalmatinske brigade koja je formirana (ili dodatno brojčano proširena par dana kasnije, istovremeno s govorom Josipa Broza Tita u Ljubljani).

Iz usporedbe priloženih dokumenata osnovano se može posumnjati da je Jerko Nobilo možda bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade? Naravno, to se ne može tvrditi kategorički, ali bi institucije Republike Hrvatske i Republike Slovenije trebale zatražiti uvid u originalne operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade koji se nalaze u Vojno – istorijskom arhivu, kutija 1101, u Beogradu. Tada bi se zasigurno donekle, a možda i potpuno razrješila enigma: je li Jerko Nobilo bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade???

Jerko Nobilo kasnije je živio u Zagrebu (ulica Gjure Szaba pokraj Ilice), a danas u Jagnić Dolu kraj Samobora. Dakle; nekad kao i danas na elitnim lokacijama. Poznato je da su pripadnici egzekucijske čete 11. dalmatinske bili debelo nagrađeni. Ima sina Antuna, iako ipak nije riječ o poznatijem odvjetniku Anti Nobilu. Nema nikakve sumnje, u slučaju da DORH optuži Jerka Nobila (slučaj Kočevski Rog) branio bi ga nekadašnji zloglasni jugokomunistički tužitelj Anto Nobilo.

S obzirom na to da ćemo zahvaljujući EU progoniti zločine svih totalitarizama, luksuzna vila Jerka Nobila u Jagnić Dolu mogla bi uskoro postati top medijska destinacija (medijima na znanje). Vrlo slična pitanja mogu se postaviti i Slavku Družijaniću („Uz jednu fotografiju drugarice Milke...“), suatoru knjige „11. dalmatinska brigada“. Indicije također vode prema istom pitanju: je li Slavko Družijnić bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade?? Jedna dodatna dokumentaristička zanimljivost je da je Družijanićev susjed Hrvoje Magazinović, živući četnik (ljotićevac) iz Drugog svjetskog rata, autor knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, književna zvijezda u Srbiji, u Hrvatskoj prešućen (odnosno ostavljen na miru kao i spomenuta dvojica – Nobilo i Družijanić). Bez obzira na to što je u 11. dalmatinskoj brigadi bio prisutan značajan orjunaško – četnički element (Bogdan Pecotić, Markan Turić, braća Ciganović, Danijel Vilović, nećak Đure Vilovića), Kočevski Rog je jedna od rijetkih lokacija na kojoj su partizani masovnije ubijali četnike (i to baš ljotićevce, pripadnike SDK kojima je pripadao i Magazinović). Zanimljivo bi bilo njihovo usporedno svjedočenje. Magazinović je transport prema stratištima nekako izbjegao.

Dakle, novinari i dokumentaristi, što čekate? Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović, svjedoci najtežih zločina 20. stoljeća su tu...

Berislav Kraljić


Dokumenti o partizanskim zločinima

Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba vojnim dušobrižnicima Hrvatskih oružanih snaga NDH

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA
Sudb. Br. 347/1945
9. VII.1945.

U IME NARODA JUGOSLAVIJE

Vojni sud Komande grada Zagreba sastavljen od poručnika Kovačević Žarka kao predsjedatelja vijeća, kapetana Valjan Vladimira i redova Pierbon Viktora kao članova vijeća, sekretara Radan dr. Ota kao zapisničara, u prisustvu istražitelja Lončar Ivana kao zastupnika optužbe u krivičnom predmetu protiv okriv. BOCAK VALENTINA i družine radi služenja okupatoru, nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu okrivljenih donio je dana 9. VII. 1045. slijedeću

PRESUDU

Okrivljeni:

1. BOCAK VALENTIN Stjepanov i Barbare rodj. Celovec rodj. 4. II. 1913 u Prikraju, kotar Križevci, zavičajan i stalno boravi u Križevcima, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan.
2. ŠABALJA IVAN, pok. Ivana i Jelene. Rodj. Milčetić, rod. 22. V. 1915. u Podratu, kotar Krk, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
3. VRANČIĆ ANTUN, Pavlov i Anastazije rodj. Trislić rod. 13. X. 1913. u Tovarniku, kotar Šid, zavičajan u Tovarniku, stalno nastanjen u Sremskim Karlovcima, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
4. ŽIVKOVIĆ ILIJA pok. Lovre pok. Marije r. Dabić, rod. 4. IX. 1910. u Štitaru, kotar Županja, zavičajan u Štitaru, nastanjen u Đakovu, profesor bogoslovije, neoženjen, rkt. Hrvat, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
5. MEDIĆ HERBERT Egona i Marije rodj. Gerstner, rod. 10. XI. 1913. u Čepinu, kotar Osijek, zavičajan u Čepinu, zadnje stalno boravište u Podvinju, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan

krivi su

što su kao vojnici svećenici i viši časnici aktivno sudjelovali u neprijateljskoj vojsci te iskorišćujući položaj i ugled svećeničkog staleža putem propovijedi širili propagandu za krvoloka Pavelića i NDH, te podstrekivali mržnju prema narodima Jugoslavije, dakle počinili krivično djelo pripadništva neprijateljskim oružanim formacijama, širenja neprijateljske propagande i pomaganja neprijatelju pa su time počinili djela narodnog neprijatelja opisanog u čl. 14 Uredbe o vojnim sudovima;

napose krivi su:

Onaj ad 1./ Bocak Valentin što je vršio dužnost pobočnika logornika u Križevcima u ono vrijeme kada je logornikom bio Fištrović, organizator i izvršitelj masovnog hapšenja, paleža i ubijanja u Križevcima i okolici, dakle počinio krivično djelo učestvovanja hapšenja, paleža i ubijanja mirnog stanovništva, pa je time počinio djela ratnog zločinstva opisanog u čl. 13 Uredbe o v. s. Ona ad 2./ Šabalja Ivan Što je [od] konca 1943. pa do sloma tzv. NDH bio ustaški bojnik, dakle počinio krivično djelo aktivnog ustaštva. Stoga se okrivljeni Bocak Valentin, Šabalja Ivan, Živković dr. Ilija i Medić Herbert na osnovu čl. 16 i 17 Uredbe o vojnim sudovima

PRESUDJUJU

na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.
Ova presuda postaje izvršna nakon odobrenja od strane Vojnog suda II. Armije J.A.

O b r a z l o ž e nj e

Okrivljeni priznaju da su bili u neprijateljskoj vojsci na visokim časničkim položajima, ali se brane da su izvršavali samo svoju duhovničku dužnost.
Takovu obranu sud je odbacio kao neosnovanu, jer je njima kao svećenicima bila dužnost da ukažu na sve strahote koji su ustaški i švapski zločinci počinili po našoj zemlji i da pozivaju narod da stupi u borbu protiv okupatora. Protivno od toga oni svojim govorima podižu moral neprijateljskim vojnicima i potiču ih na daljnju borbu protiv vlastitog naroda. Tim svojim propovijedima, koji su u stvari obična agitacija za ustaški režim oni su samo produbivali teški i krvavi rat i njegove strašne posljedice u našoj zemlji. Oni su svojim ugledom i svećeničkim položajem služili ustaškim i nacističkim banditima i tako zlo upotrebili svoj položaj. Neki od njih pošli su tako daleko da su obavljali razne ustaške funkcije, tako je n. pr. okrivljeni Bocak bio pobočnik logornika u ono doba kad su u Križevcima vršena masovna hapšenja i ubojstva.
Svojim radom okrivljeni su se teško ogrešili o interese naroda, oni su to prećutno priznali svojim bijegom pred narodnom vojskom. Oni koji tvrde da su radili po svojoj savjesti i dužnosti nalaze se skupa u društvu sa zločinacima i banditima u bijegu pred vlastitim narodom.
Krivnja je njihova dokazana a posljedica djela teške, pa je sud donio presudu kao u dispozitivu, koja se temelji na propisima Uredbe o vojnim sudovima.

Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Zapisničar:
Pretsjedavatelj vijeća :
Dr. Radan [v.r.]
M.P.
Kovačević Žarko [v.r.]
Izvornik, strojopis
HDA, Zagreb, 306, Vojni sud Komande grada Zagreba, 347/1945.

Podsjetnik...

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000.

Hrvatskog dirigenta, sveučilišnog profesora i diplomata prof. dr. Nikolu Debelića poznajemo po njegovu opsežnom glazbenom opusu, a posebno kao autora i dirigenta dviju najvećih orkestralnih turneja u hrvatskoj glazbenoj povijesti, s Dubrovačkim simfoničarima u SAD-u, koje su dale vrijedan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Kao prvi hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj primio je niz priznanja, a nedavni njegov nastup u jednoj televizijskoj emisiji otkrio je i njegov interes za nacionalnu povijest i položaj hrvatskog naroda, što je bio neposredni povod za ovaj razgovor.

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

- Upravo tako. Smijemo li zanemariti da se od popisa do popisa broj Hrvata smanjuje za 170.000, u pet posljednjih godina iz Hrvatske iselilo je 150 tisuća uglavnom mladih ljudi, Hrvati u BiH brojčano su prepolovljeni u odnosu na 1991., u Vojvodini su izloženi sustavnom zatiranju, iseljeništvo se zanemaruje, a sve to zajedno uz nepojmljivu ravnodušnost hrvatskih vlasti. Akademik Davorin Rudolf kaže: “Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti”, a dr. Slavko Kulić: “Do 2070. Hrvati će nestati, kao Iliri”.

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

- Na žalost to je točno. Skoro 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanja Hrvata kao lovine, što je vrhunac doseglo genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas naročito od 2000. Bez temeljne zakonitosti zločin – kazna, dolazi do svojevrsne legalizacije nasilja. Karađorđevićev jugo-teror učinio je bleiburški genocid 1945. lakšim, bez tog genocida ne bi ni 1971. bila tako okrutna, niti bi tako lako došlo do novog genocida 1991. Sve je u uzročno-posljedičnoj međuovisnosti.

• Objasnite nam tu međuovisnost?

- Teror nad Hrvatima počeo je u Odesi 1916., kad se hrvatske vojnike-dobrovoljce tjeralo da se izjasne kao Srbi. Miroslav Krleža piše: “ Počelo je u krvavoj Odesi, gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. ...tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Ubojstvo demonstranata na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., za koje se Grga Anđelinović pohvalio 'svojim krvavim rukama', predstavljalo je zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat...“ Državni je teror nastavljen ubojstvima Stjepana Radića i drugova, Milana Šufflaya i td. o čemu piše Krleža : „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata...onda se to zove 'Naša rasna Svečovečanstvenost“. Zanimljivo, je li to velikosrpski rasizam?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

- Točno. Prosvjeduju Albert Einstein, Heinrich Mann i mnogi drugi kao na pr. budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide... Naglasimo, da su za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

- Svakako, jer su državni teror i sramotna šutnja službene Europe izazvali samoorganiziranje kao jedini način narodnog opstanka. Pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i 'frankovci', osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu” ('Proleter' 1932.). Dr. Georges Desbons piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.“

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

- Britanski konzul Thomas Rapp kazao je Ivanu Meštroviću u Splitu 12. travnja 1941. „Hrvatska država je tu i narod je za nju“. Slično je izjavio i konzul SAD. Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju 1946. izjavljuje: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Akademik Dušan Bilandžić bilježi: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda“. A Stjepan Mesić, kasniji Predsjednik kaže: 'Mi smo pobijedili dvaputa...prvi put 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale državu...'.

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „...do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540 (samo u Sloveniji do 2008., op. N.D.). Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca... golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“. Podsjetimo na činjenicu da za likvidaciju nekoliko stotina tisuća civila i zarobljenika nitko nije kažnjen niti stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta. Naprotiv, postali su nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama, TV kućama...

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

- Nažalost ne ili bar ne dovoljno. U progonu hrvatstva aktivnu su ulogu odigrali i igraju nazovihrvati uglavnom oni jugokomunističkog svjetonazora. Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara...u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Vrhuška KP Hrvatske u velikoj je mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. I današnja vlast ne štiti dovoljno nacionalne interese pa time sebe deklarira ne samo nenarodnom nego i protuhrvatskom. Pravo reče Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

- To je obrambeni mehanizam vlasti bivše države jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.). Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu primitivnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja svijetom.

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

- To bi trebali odgovoriti današnji slavitelji partizanske kape. Jesu li to zarobljenici koji su britanskom prijevarom izručeni ubojicama o kojima govori Jože Dežman ili su to možda oni „obični seljaci koje smo mi sve poubijali“ (Milovan Đilas) ili su to srednjoškolci zrakoplovne škole u Zagrebu iskopani u plitkoj grobnici u Gračanima ili onih 70 djevojaka iz Doma u Preradovićevoj ulici ubijenih kod Kravarskog ili možda bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica ili...? Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno.

• Do čega to pak dovodi?

- Desetljeća nasilja i pranja mozga uzrokuju strah od izjašnjavanja, kapitulanstvo i poznatu hrvatsku šutnju posebno intelektualaca na što je upozorio i kardinal Bozanić. Ako se desetljećima narodu uz riječ Hrvat automatski vezuju pogrdni pojmovi (zločinački, genocidni, neprijateljski, šovinistički itd.) onda to duhovno ubijanje ostavlja, jednako kao i bleiburški genocid, dugotrajne tragove na dušu hrvatskog čovjeka. Ono uništava i izokreće nacionalnu svijest, iz čega često nastaju najgori progonitelji vlastitog naroda, primjera ima i previše. Dodajmo, da je kadgod promašena naša ljutnja na velikosrpsku agresivnost i bahatost, jer velikosrbi rade upravo ono što im mi dozvoljavamo. Josipović tvrdi u Sarajevu: 'Za rat 1991. odgovorne su pogrešne politike'. Po tome sve su politike jednake i Tuđmanova i Miloševićeva, nema srpske agresije ni genocida '91?!

• Spominjete demonizaciju NDH?

- Dr. Slobodan Lang kaže: “Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom”. Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas.

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

- Demokratsko je pravo svakoga da iskaže svoje mišljenje o raznim političkim i drugim pitanjima pod uvjetom prihvatljive argumentacije. Začuđuje da Predsjednik rabeći teške riječi za svoje svjetonazorske protivnike istovremeno ne pokazuje ni najmanji interes za istraživanje spomenutoga bleiburškog genocida i za sudbine tisuća svojih zemljaka, žrtava jugokomunizma. S druge strane, velik dio optužaba koje se imputiraju NDH i ustašama za postupanja u ratnom vremenu, čega je simbol Jasenovac, do sada nije vjerodostojno argumentiran, a još manje dokazan.

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

- Što je otkrilo višestruko snimanje iz zraka područja Jasenovca? Je su li razmotreni deseci/stotine radova koji preispituju dosadašnja službena stajališta koja su i sama često kontradiktorna (na pr. broj i imena žrtava...), a istovremeno se pojavljuje niz podataka nepovoljnih za komunističku vlast (Jasenovac iza 1945.?...). Već je rečeno da je osnovni cilj hrvatskog revolucionarnog pokreta - Ustaša bio oslobođenje hrvatskog naroda od tiranije i ustroj vlastite države, što su temeljna ljudska prava. Mnogi Hrvati ostali su vjerni svojoj državi, dugo iščekivanoj stare slave djedovini, tada NDH. Stoga je za vjerovati da mnogi od njih kao i njihovih potomaka, poštovatelja i mnogih drugih Hrvata prozivanje ustašom ili neko povezivanje s NDH ne smatraju pogrdom ili uvrjedom jer su se borili, mnogi i pali, za svoje domoljubne ideale i za svoju hrvatsku državu. Zato bi, umjesto neutemeljenoga i već potrošenoga demoniziranja, bilo svrsishodnije, pogotovo na planu nacionalnog okupljanja i obnove pobjedničkog duha, osloniti se na činjenično utemeljene povijesne istine. Oživljavanje junačke stoljetne, a po genetičkm spoznajama i tisućljetne, borbe za opstojnost svog doma i naroda brzo će obnoviti hrvatski nacionalni duh, samosvijest i identitet.

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

- To je bilo samorazumljivo nakon pada totalitarnog režima, a danas je to moguće tek nakon dolaska na vlast političke opcije koja će brinuti prvenstveno o državnim nacionalnim interesima.

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

- Politika je briga za opće dobro. Nakon međunarodnog priznanja RH predsjednik Tuđman je prve veleposlanike potražio i u redovima onih koji su na svom polju stekli međunarodni ugled i iskustvo, poznavali strane jezike itd., pa je tako izbor pao i na mene. Pri interesu za politiku ima nešto i genetike, tri generacije mojih predaka bili su doktori prava i političari, a pradjed je uz to bio rektor Zagrebačkog sveučilišta i akademik. Njihovo poimanje politike bilo je zapravo istoznačnica za domoljublje i borbu za hrvatstvo. Ja sam, kao već mladi dirigent Sarajevske opere, upisao pravo iz hobija i, usput rečeno, uzrokovao nešto nalik anegdoti. Na ispitu iz Teorije države i prava tražio sam od dr. Ljube Tadića, oca Borisa Tadića, inače straha i trepeta Pravnog fakulteta, da me uzme ex abrupto, bez pripreme, što je bilo malo svetogrđe. Naravno da sam prešutio da žurim na pokus u Operu. Namršten zbog te drskosti i nakon podužeg rešetanja, prof. Tadić je ustao i dao mi ruku rječima čestitam kolega, dobili ste deset. Ali glavno - stigao sam na pokus u Operu!

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

- Točno. Imao sam sreću da sam na početku mandata, 1993., bio pozvan dirigirati svečani koncert za Dan UN-a čemu je nazočio cijeli državni vrh i diplomatski kor, što je bila najbolja moguća inauguracija prvog veleposlanika nevelike zemlje koja je još uz to u ratu. Kao jedinom veleposlaniku tog sastava diplomatskog kora uručena su mi dva počasna doktorata te Kristalni globus za razvijanje gospodarske suradnje. Kao zanimljiv podatak, u samo tri godine sklopljeno je s Rumunjskom 14 bilateralnih sporazuma i ugovora, a znatno je povećana i gospodarska razmjena. Zar nije sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva ogledalo i gospodarske diplomacije?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

- Vanjska politika RH trenutačno je najvećim dijelom određena stajalištem užeg državnog političkog vrha, čiji su protagonisti i njihovi temeljni politički nazori okvirno poznati i javnosti.

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

- Stav o novijoj hrvatskoj povijest ovisi o točki gledišta. Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze istina je, o čemu govori cijeli meritum ovog uratka.

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

-Moguće, ako dođe do promjene. Nismo li ranije naveli kako se nasiljem i pranjem mozga narodu generacijama mijenjala i zombirala svijest? Sadašnji Predsjednik, predsjednik vlade i, vjerojatno, velika većina sadašnjih političkih, medijskih i gospodarskih moćnika djeca su komunizma, svi su glavni mediji pod njihovom kontrolom, a oni sami su mudro raspoređeni po svim glavnim strankama. Zašto ni jedna od vladajućih stranaka nije skinula ili odlučno tražila skidanje imena krvoloka (po riječima dr. Andrije Hebranga) s Kazališnog trga? Sjećamo li se zamuckivanja o tom pitanju jednog europarlamentarca u emisiji Nedjeljom u 2?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

-Iskreno se nadam da će glas našeg naroda progovoriti u pravi čas za vječnu i jedinu Hrvatsku. Neka i to bude dar adventa!

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

- Vrijeme će pokazati. Održavanje i funkcioniranje te zgrade zahtijevati će i sukladno financiranje. Umjesto mase betona, čelika, stakla...možda je moglo nešto toplo i primjereno Trgu, nešto javne namjene za građane i goste s pogledom na Trg? Ili možda ništa, šarmantni zeleni kutak, klupe, poprsja, odmorište...? Zagreb je imao dosta prostora za Muzičku Akademiju kao što ima i za Vladu koju je trebalo odavno preseliti s Markova trga. Gornji Grad, taj dragocjeni mini srednjevjekovni prostor treba urediti i prepustiti građanima, kulturi i turistima. Treba li i na dubrovačkom Stradunu podići nešto tako ogromno? No, svakako, mladim kolegama glazbenicima želim puno zadovoljstva i uspjeha u vječnoj i neusporedivoj čaroliji glazbe.

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

- Životni i politički put dr. Franje Tuđmana unekoliko je odraz onih povijesnih datosti koje smo ranije opisali i kojih je on bio suvremenik. Kao dio jugoslavenskih vladajućih struktura mogao je samo napredovati i uživati blagodati tog sustava, da se u njemu nije probudilo hrvatstvo. Nastavak je poznat. Vjerovao je u svoj narod, a hrvatski su branitelji pod njegovim vodstvom ostvarili, u vrlo teškim okolnostima, državnu samostalnost, međunarodno priznanje i oslobođenje cijelog državnog teritorija. Ostaje pitanje zašto se dopustilo, još za njegova života, da vlast ponovno preuzmu stare komunističke strukture koje su i danas na vlasti, a vidi se da nisu iskreno željele nezavisnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku. Najkraće, Franjo Tuđman je velik državnik koji je ispisao kapitalan dio hrvatske povijesti. (Hrvatski tjednik)

Marko Curać


71. obljetnica
1945. - 2016.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se

u subotu, 24. rujna 2016. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji

Da se ne zaboravi...

Kako su nas ubijali...

Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović,
2. Đuro Grujić,
3. Tomislav Sertić,
4. Ivan Markulj,
5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber,
7. Zvonimir Stimaković,
8. Mirko Gregorić,
9. Bogdan Majetić,
10. Franjo Dolački,
11. Muhamed Kromić,
12. Antun Nardelli,
13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc,
15. Vladimir Metikoš,
16. Rudolf Lukanec,
17. Miroslav Schlacher,
18. Ivan Severović,
19. Romuald Manola,
20. Ivan Kurelac,
21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz,
23. Mićo Mičić,
24. Zvonimir Jakšić,
25. Vladimir Majer,
26. Petar Sabljak,
27. Anđelko Grabić,
28. Ivan Poić,
29. Nikola Mikec,
30. Zlatko Šintić,
31. Franjo Džal,
32. Antun Schuh,
33. Hinko Hubl,
34. Julio Niderlender,
35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Tako je govorio Ante Paradžik

„Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!

* * *

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet!

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

* * *

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!


21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Ubili su ga, kao psa, 21. rujna 1991., kad se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca u Zagreb. Još se ni dan danas ne zna tko stoji iza njegovog podmuklog ubojstva. Ne, nisu ga ubili Srbi, ubili su ga Hrvati.

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

U osobnom automobili Paradžik je na mjestu ubijen, dok je njegov vozač Branko Perković teško ranjen, a Ivica Oršanić, koji se također vozio u istom automobilu, ali na zadnjem sjedalu prošao je bez ozljeda. Nakon toga (što će drugo) vratio se u Kanadu, gdje je, razočaran, umro.

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Osim u Lepoglavi, ovaj je domoljub (r. 10. veljače 1943. u Ljubuškom) kao jedan od organizatora Hrvatskog proljeća 1971. robijao i bio mučen i u Brozovim logorima i u Ljubuškom, Zagrebu i Mostaru. Zanimljivo je da su ga razni perkovići i slični neprestano progonili.
1976., da ti pamet stane, osudili su ga na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde!

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Kako to da ni nakon toliko godina od Paradžikova ubojstva nitko ne zna i ne želi reći istinu -tko je naredio i zašto ubojstvo ovog istinskog borca za slobodu, samo zato što je bio - Hrvat?

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


21. rujna 2016.

Izjava Zvonimira R. Došena o ubojstvu Paradžika

Da, drugovi u Večernjem listu opisuju kako je jedan od ubojica Ante Paradžika kada je otvorio vrata automobila u kojem je prije nekoliko sekunda Paradžik ubijen rekao - ubili smo svoje, ili svojega, i time pokušavaju dokazati da je taj zločin bio neka vrsta pogrješke.
Nitko ne navodi da je u autu s Paradžikom tada sjedio moj prijatelj i dugogodišnji suborac sada pokojni Ivica Oršanić - Hrvat iz Toronta.
Dugo sam s njime o tome razgovarao poslie njegovog povratka u Kanadu.
O tome ću jednom kasnije obširnije,a za sada ću navesti samo jedno što je pok. Ivica rekao:

"Zaustavili su nas na barikadi pogledali u auto i kroz otvoren prozor upitali da im damo papire.
Ja sam izvadio kanadsku putovnicu i dok je jedan u nju gledao drugi je s druge strane prišao i pucao u Paradžika.
Mene nisu ubili možda za to što sam bio strani državljanin pa su se bojali reperkusija."


Obljetnica pogibije brigadira Ludviga Pavlovića-Lutka

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Ludvig Pavlović "Lutko" (10. travnja 1951. - 18. rujna 1991.), hrvatski iseljenički aktivist, pripadnik Bugojanske skupine i časnik Hrvatske vojske. Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima na današnji dan prije točno 23. godine. (sipovaca-portal.blogspot.ba)

Potop na izborima nisu doživjeli pravaši, nego pravna država i demokracija!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Prošlo je tjedan dana od održanih prijevremenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, 11. rujna 2016. godine.

Ishod znamo, jer se izbori nigdje neće ponavljati, iako, zbog zakonske procedure, još nisu proglašeni službeni rezultati.
Dakle, HDZ ima osvojen 61 mandat, takozvana Narodna koalicija, na čelu sa SDP-om ima 54, Most 13, Živi zid sa partnerima 8, IDS/PGS 3, Koalicija Milana Bandića 2, HDSSB 1, Nezavisna lista Željka Glasnovića 1, te nacionalne manjine 8 mandata.
O tim izborima u glavnim medijima je bilo puno komentara, pa i u drugima, više-manje nezavisnim, različite provenijencije.

Interesantno, nisam zapazila da bilo tko govori o bitnim problemima tih izbora, nego samo, nekim čudnim meta jezikom političke korektnosti, o rezultatima takvih izbora kao o nečem normalnom i legitimnom.

Pitam, prvo, je li to zaista tako i drugo, zašto svi ti komentatori i analitičari govore na takav način? Nedostaje li tim ljudima nešto u mentalnom sklopu ili u inteligenciji?

Nekada sam davno slušala predavanje jednoga profesora, dr. sc. psihologije, koji je govorio da smo mi, većina ljudi tadašnjega vremena, prema psihološkim mjerenjima kvocijenta inteligencije uglavnom prosječne inteligencije, dok je jedan manji dio ljudi iznad prosjeka, a također drugi manji dio ispod prosjeka. Ujedno je rekao da bi mi, tadašnja većina sa prosječnom inteligencijom, kad bi se slučajno ili sticajem okolnosti dogodilo da većina ljudi postane iznadprosječno inteligentna, bili ispodprosječni.

No, ja vjerujem da se ništa glede toga stanja nije promijenilo. Tako je uvijek bilo i bit će, nadam se. No, pitam se zašto mi ljudi, takvi kakvi jesmo, iako normalne inteligencije ili čak neki i natprosječne, nismo razboriti, dobronamjerni, solidarni, blagi, pravedni, dobrostivi, vjerodostojni i savjesni i zašto nismo ispunjeni ljubavlju, odnosno zašto tu klicu ljubavi, koju smo dobili kao popudbinu na ovaj svijet, svojim začećem i rođenjem, to najveće blago, nismo u sebi razvili u najbogatije plodno i razgranato stablo? Sve smo to mogli, jer imamo razum i slobodnu volju. Bez toga nam je u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, sve ovako kako jest i kako vidimo.
Sama inteligencija ni sve znanje koje smo obrazovanjem stekli nije ni približno dovoljno za sretan, miran i kvalitetan život.
Što se tiče inteligencije i znanja, ona može biti element za neko najbolje, ali i za najužasnije djelovanje. No, u svemu je najvažnija mudrost, koja dolazi odozgo i ne ide, kako kaže poslovica, u visine oholosti, nego u dubine poniznosti.

Što je prava mudrost, svojim životom i naukom najbolje nam je pokazao Isus Krist u svome pravilu: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci." (Mt 22:37-40), ili, kako je već bilo rečeno u Starom Zavjetu: "Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo." (Pnz 30:19-20).

Također, i prije Krista, i ljudi iz drugih naroda su razmišljali i osjećali slično u sebi, te, kad su jednom prilikom pitali grčkog filozofa Protagoru i rekli da je on mudar čovjek, odgovorio je: "Bog je jedini mudar, a ja sam samo ljubitelj mudrosti (philo-sophos)".

Takvi bismo, naravno, svi trebali biti, ako kažemo da smo pametni i onda se ne bismo ničega trebali bojati.

Ipak, to nisu oni koji ne govore istinu i koji nisu pravedni, koji se ne bore za svetost ljudskog života u cjelokupnom njegovu trajanju, koji se ne bore za dostojanstvo svakoga čovjeka, svakoga naroda i njegova prava na državu u svojoj domovini, kako bi sam, na pravedan način, tj. stvarno demokratski, birao svoju vlast, koja će djelovati u dobru interesu naroda kojega predstavlja, a i u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama. Dakle, vlast koja neće slušati tuđinske nepravedne moćnike i pljačkati svoj narod za tuđe i svoje osobne umišljene interese.
Sve vlasti od 2000. godina na dalje u Republici Hrvatskoj nisu djelovale za narod niti su izabrane pravedno, u interesu naroda.
Tako nije ni ova od 11. rujna 2016. godine, jer nije pravedno ni demokratski zabrana.

Primjerice, bila je uobičajena totalna medijska diskriminacija nepoželjnih političkih stranaka i koalicija, neprekidna sotonizacija i hajka na sve nacionalne i domoljubne vrijednosti i materijalna neravnopravnost sudionika u natjecanju, jer su neke stranke i koalicije, unaprijed određene za pobjednike, trošile milijune kuna, a druge nisu imale ništa.

Također, pravna država, kao što vidimo, uopće ne funkcionira. U biračkim spiskovima su stotine tisuća fiktivnih birača. Glasovalo se bez potpisivanja birača, uz totalnu neravnopravnost i diskriminaciju gleda glasovanja hrvatskih državljana sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te skrivanje i davanje lažnih informacija, i to uz nepravedan izborni zakon i puno drugih nepravilnosti.
Pri svemu tome, normalno se, nakon takvih izbora, govori o potopu pravaša.

Ne govori se da je samo koalicija POMAK, Hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava, braniteljska stranka Akcija za bolju Hrvatsku i Obiteljska stranka, pored svih ignoriranja, dobila u cijeloj Hrvatskoj 13.180 glasova, koalicija HSP-a "Dr. Ante Starčević" 11.166 glasova, Autohtona hrvatska stranka prava A-HSP Dražena Keleminca 6.276 glasova, te još neke braniteljske i pravaške stranke oko 3.000 glasova. Ukupno 34.196 pravaških, braniteljskih i obiteljskih glasova ostalo je bez svoga predstavnika u Hrvatskom (državnom) saboru. Kakav je to izborni zakon koji to dopušta?

Tih 34.196 osoba moralo je se probijati kroz sve medijske manipulacije, balvane i barikade, da bi otkrili one kandidate i kandidatkinje za koje žele da ih predstavljaju. Ti glasači su zaista oni pravi borci i domoljubi, koji se nisu dali izmanipulirati ni zastrašiti, te po svaku cijenu misle svojom glavom i oni su naš veliki kapital i lavovi za našu budućnost. Oni sigurno mogu daleko više učiniti nego milijun zastrašenih i izmanipuliranih zabludjelih glasača, koji biraju manje zlo i ne vide da vukovi vrebaju iza plota. Stoga, zaista nisu pravaši doživjeli potop, nego trijumf, jer su sačuvali svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, a čuvat će ga i dalje, uz Božju pomoć, kroz svoje veće zajedništvo!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Veljača 1942. godine: U Jasenovcu je 1500 zatočenika, a čuva ih 300 ustaša

Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu, hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Više

Subverzivni posjet patrijarha Bartolomeja u režiji petokolonaša Milorada Pupovca

Da je Hrvatska moderno uređena država koja drži do vlastitog dostojanstva i dostojanstva svojeg naroda a osobito branitelja koji su je krvlju izborili nikako se ne bi moglo dogoditi da u jeku i završnici izborne kampanje u Republici Hrvatskoj u posjet Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj dođe carigradski patrijarh Bartolomej.

Ono što je patrijarh Bartolomej izrekao u Jasenovcu i dan prije u Zagrebu na konferenciji pod nazivom “Novomučenici: perspektiva II” nikako ne spada u tzv. ekumenski karakter njegovog posjeta kako se gostujući na HTV-u izrazio komentator „Večernjeg lista“ Darko Pavičić i kakve su poruke poslali s ovog događaji ne samo gostujući patrijarh nego i visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejom.

Prije svega treba podsjetiti da je sam patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u više navrata osporio uopće postojanje Republike Hrvatske kao države koju kao takvu ne priznaje, po čemu bi trebao od hrvatskih vlasti biti proglašen za „persona non grata“.

Međutim kako vladajuće stranke, a to se jednako odnosi i na SDP i HDZ, vode sustavno popustljivu politiku prema svemu što dolazi iz Srpske pravoslavne crkve, kako iz Beograda tako i iz Zagreba, ali i prema njezinom političkom predstavniku Srpskog narodnog vijeća na čelu sa Miloradom Pupovcem ničemu se ne treba čuditi.

Tako u jeku velikosrpske kampanje koja se posljednjih mjeseci vodi iz Beograda Hrvatska ugošćuje carigradskog patrijarha koji po savjetu Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu ponovo ponavlja, tobože pokrivajući se iz ekumenizma, bezočne laži o navodno „stotinama tisuća pravoslavne braće“ koji su stradali u Jasenovcu.

Sasvim je jasno da je posjet carigradskog patrijarha Hrvatskoj upriličen u okviru bjesomučne nacifašističke kampanje iz Beograda s ciljem da se u međunarodnoj javnosti Republika Hrvatska predstavi kao sljednica Nezavisne Države Hrvatske, kako bi ju se diskreditiralo na međunarodnom planu. U taj okvir savršeno se uklapa koncentracijski logor Jasenovac kojega je velikosrpska propaganda služeći se lažima, ali i Srpska pravoslavna crkva prisvojila kao glavni argument u etiketiranju hrvatskoga naroda kao genocidnog. Zato su u Zagreb ovom prilikom pozvani svi vodeći protagonisti takve politike na čelu s već notornim Efraimom Zuroffom iz Izraela koji je u posljednje doba postao poznat po osporavanju genocida koji su bosanski Srbi počinili u Srebrenici.

Ako je tome već tako treba postaviti pitanje kako se u svemu tome trebaju ponašati najviše institucije hrvatske države. U tom pogledu potpuno je neprimjereno i čak protivno poštivanju državnog suvereniteta i integriteta u ovoj prilici davati službenu važnost posjetu carigardskog patrijarha, kao što je to učnila primajući ga u posjet predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Znači li to da predsjednica države kao i drugi visoki dužnosnici Vlade prihvaćaju laži koje je u Hrvatskoj izgovorio carigradski patrijarh, da se ne spominju laži drugih pravoslavnih velikodostojnika. To pitanje treba postaviti jer takvi postupci najviših predstavnika hrvatske države dovode u ozbiljnu sumnju njihovu sposobnost i spremnost da čuvaju integritet i dostojanstvo Republike Hrvatske.

Ovom prilikom treba postaviti i vrlo važno pitanje: dokle hrvatske vlasti misle i namjeravaju sustavno ignorirati zahtjeve Hrvatske pravoslavne crkve za njezinu registraciju. Na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj kao hrvatski pravoslavci izjasnilo se 17.000 hrvatskih državljana. Oni svakako ne spadaju u velikosrpsku petu kolonu koju vodi srbijanski političar na privremenom radu u Hrvatskoj Milorad Pupovac koji čak, iako je zastupnik u Hrvatskome saboru, ne priznaje da je njegov glavni grad Zagreb, nego Beograd, gdje svako malo hodočasti.

Znakovito je da ni jedan od vodećih hrvatskih medija nije zabilježio priopćenje što ga je u povodu boravka carigradskog patrijarha Hrvatskoj objavila Hrvatska pravoslavna crkva kojoj je na čelu arhiepiskop Aleksandar. U tom priopćenju pored toga što se raskinkava prava svrha posjeta Bartolomeja Hrvatskoj ističe sa da HPC sa 17.000 vjernika predstavlja najveću vjersku zajednicu u državi, nakon Islamske vjerske zajednice, ali je unatoč tome vlasti odbijaju registrirati.

Vrijeme je da se ta nepravda prema hrvatskim pravoslavcima ispravi i da hrvatsko pravoslavlje zastupaju istinski vjernici, a ne tobožnji vjernici okupljeni oko velikosrpske Srpske pravoslavne crkve.

Vjekoslav Krsnik


Zagreb, 9.9.2016.

HRVATI, DOBRO PROMISLITE!

Nevjerojatno je kako najutjecajniji tiskovni i elektronski mediji podcjenjuju zdrav razum ljudi i kako nam u ovo predizborno vrijeme svojom zaglušujućom bukom najprije neprekidnim ponavljanjem nameću neke pojedince i političke opcije, pa nakon toga, u tobožnjim anketama, pitaju ljude za koga će glasovati od onih nametnutih, a onda ljudi, kao prepariranog mozga, potvrde te nametnute, a zatim ponovno ti isti mediji vrište kako je narod te odabrao, pa ih onda ponovno prezentiraju i tako jedne te iste u nedogled vrte do opijenosti birača.

Ti, koje mediji nameću, su miljenici i poslušnici zakulisnih moćnika, čijim će interesima služiti. Dakle, oni ne bi ni trebali ići na izbore, jer su svakako već sigurni pobjednici. To su debelokošci iz SDP-a sa svojim satelitima, te sadašnji HDZ, koji nema nikakve veze sa onim slavnim HDZ-om prije 2000. godine, Most sa Božom Petrovom, Živi zid sa Ivanom Viliborom Sinčićem i Milan Bandić, koji se pretvorio u svoju stranku, i to još u premijera.

Da svi ti, koji su narod i državu od 2000. na dalje u svim područjima doveli u ovo katastrofalno stanje, imaju imalo obraza, sakrili bi se u mišje rupe da ih nikada više nitko ne vidi i ne čuje.

No, oni, naravno, nemaju obraza i obični su prevaranti, koji varaju izmanipulirani dio naroda. Primjerice, kažu da su protiv srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji nad hrvatskim braniteljima, a svi su taj zakon priznali i sudski potvrdili, što se vidi na primjeru hrvatskoga branitelja Veljka Marića, kojega su, nedužnog, po tome zakonu u Beogradu osudili na 12 godina robije, a Hrvatska ga i dalje bolesnog drži u svome zatvoru, pa mu čak ne daju ni da pokrene postupak za dokazivanje svoje nedužnosti. Svi ti, koji žele na vlast i koji su već do sada bili, čak tim činom priznanja srbijanskog zakona gaze svoj važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona.

Nadalje, svi kažu da su za demografsku obnovu i obećavaju svim radnicima povišenje neto plaće tako što će im umanjiti poreze na bruto plaću i to na način da će ukinuti porezne olakšice za djelatnike koji imaju uzdržavane članove obitelji, tj. djecu i nezaposlene supruge, a što izravno ne kažu, tako da će oni sa djecom imati puno manja neto primanja nego što imaju sada sa poreznim olakšicama.

Treće, poslušajmo što kažu svi ti prevaranti koji su tobože za demografsku obnovu, o zaštiti nerođene djece i privilegijama za homoseksualce u registriranom partnerstvu.

Andrej Plenković smatra zakonsku regulativu koja se odnosi na nerođenu djecu, tj. Zakon o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978, pozitivnom, a također smatra da žena ima osobno pravo izbora.

Zoran Milanović je za apsolutno pravo izbora žene prema nerođenom djetetu i naravno za takav zakon.

Božo Petrov iz Mosta je također za pravo izbora, a čak bi i vjeronauk poslao samo u župe.

Živi zid sa Viliborom Sinčićem također je za pravo izbora, a i za prava homoseksualnih zajednica.

Milan Bandić, "veliki vjernik", je također za pravo izbora žene i za potpuno izjednačavanje istospolnih zajednica sa brakom.

Biskupi su rekli u svome priopćenju za izbore, kao što znamo, da mi kršćani, a ja kažem i svi moralni ljudi, bez obzira na vjeru, ne smijemo glasovati za one koji su za pravo izbora nad nerođenom djecom i za izjednačavanje homoseksualnih zajednica sa brakom između muškarca i žene, samo što oni ne rekoše koji su to, ali eto, kažem vam ja, pa nemojte reći da niste znali.

Sada, dragi birači, dobro promislite hoćete li glasovati za SDP, sadašnji i ovakav HDZ, Most, Živi zid ili Milana Bandića. Ako tako glasujete i ako ste kršćani, budite svjesni da činite smrtni grijeh i da ste automatski izopćeni iz Katoličke Crkve, prema kanonu 1398. Zakonika kanonskog prava Katoličke Crkve.

Zato se spašavajte od te strahote grijeha i posljedica, te, slobodno i svjesno, glasujte za one čestite i sposobne ljude koji se zalažu za prave nacionalne, kršćanske i moralne vrijednost, a to su, u svim izbornim jedinicama, kandidati koalicije POMAK, pod brojem 3 na glasačkom listu. Koaliciju POMAK čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, braniteljska stranka) i Obiteljska stranka (OS). Tu su kandidati i kandidatkinje koji će se u Hrvatskom (državnom) saboru zauzimati za ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i bolju Hrvatsku, te štititi svetost ljudskoga života u cjelokupnom njegovu trajanju i tražiti donošenje zakona o zaštiti i dobrobiti svih ljudskih bića od začeća do prirodne smrti.

dr. Ružica Ćavar


Grabovica, 9. rujan 2016.

GRABOVICA: ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO

Danas se ne će oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni portali i silne udruge koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu. Danas se ne će oglasiti ni sijači mržnje Oliver Frljić sa predstavom niti Drago Pilsel sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika "viteške i slavne " Armije BiH. Više

ČETNIČKI SPOMENIK U SRBU ĆE PASTI

Dana 06. rujna 2016. godine izaslanstvo Autohtone - Hrvatske stranke prava na čelu sa predsjednikom Draženom Kelemincem posjetilo je Gornji Srb i ispred četničkog spomenika održali tiskovnu konferenciju.

Uvidom u dokumentaciju, ustanovili smo da četnički spomenik u Donjem Srbu, koji je sagrađen 2010. godine nema niti jednu dozvolu za njegovu izgradnju.

Temeljem toga, tražimo da se četnički spomenik ukloni u najkraćem mogućem vremenu kao što su uklonjeni i drugi objekti koji su sagrađeni bez odobrenja i dozvola.

Autohtona - Hrvatska stranka prava podnjela je zahtjev na Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja u Zagrebu radi uklanjanje bespravno sagrađenog četničkog spomenika.

Zahtjev za uklanjanje četničkog spomenika jučer smo pokušali podnjeti u Policijskoj postaji u Donjem Srbu ali smo na žalost brutalno odbijeni od strane načelnika Tomislava Ivandića koji je rekao da on taj zahtjev neće primiti, a na nama je da ga prijavimo. Normalno da znamo i razloge ovakvog ponašanja.

Autohtona - Hrvatska stranka prava


Podsjetnik...

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Mala Gospa, 8. rujna 2016.

Mala Gospa, početak boljega svijeta

Na crkvi u Gospinu svetištu Trški vrh nalazi se krasan latinski natpis:
Melioris mundi origo – Izvor ili početak boljega svijeta.
Pod tim je motom 1971. g. u Mariji Bistrici održan međunarodni mariološko-marijanski kongres. Govor o izvoru i početku boljega svijeta lijepo pristaje blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije ali i trenutku života Crkve i naroda.

Nada i zora spasenja

Sve ono po čemu i zbog čega častimo i štujemo Blaženu Djevicu proizlazi iz činjenice da je ona u promislu Božjem bila predviđena i postala Bogorodica. Zbog toga na početku današnjeg misnog bogoslužja zanosno kličemo: Puni radosti svetkujmo rođenje Djevice Marije. Iz nje je isteklo Sunce pravde. Ta radost odzvanja čitavim današnjim bogoslužjem, a to je obilježje u rimskom obredu od službenog uvođenja ovoga blagdana u kalendar polovicom 7. stoljeća.

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Među mnogim starozavjetnim proroštvima kršćani su pronašli i prepoznali najavu Marijine uloge u ostvarivanju povijesti spasenja. Za današnji blagdan veoma lijepo pristaje proroštvo o hramu u kojemu će Bog prebivati. Ako je starozavjetni kovčeg bio slika Božje prisutnosti među svojim narodom, onda je Marija daleko uzvišeniji kovčeg Božji jer će Bog u njoj stvarno prebivati.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učvršćeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

Skromna Marija iz Nazareta nama je zanimljiva zbog njezina Sina. Ali ono što pouzdano znamo o Mariji, znademo po njezinu porodu, njezinu Jedinorođencu. Vanjski izgled, ali i genetske sklonosti djeca primaju od roditelja. Oni uvelike uvjetuju način izražavanja osjećaja, karakterne osobine i općenit način življenja. O životu i djelovanju, kao i o specifičnom načinu reagiranja, Isusa iz Nazareta imamo relativno dosta podataka u evanđeljima i živoj kršćanskoj predaji. O njegovoj majci Mariji, relativno malo. Ono što zasigurno možemo o tome saznati treba tražiti na njezinu sinu Isusu.

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Sve navedene starozavjetne žene u Isusovu rodoslovlju očituju Evino prokletstvo. Nasuprot njima stoji Marija. S njome završava Isusovo rodoslovlje, rađa se Isus koji grešno prokletstvo, simbolizirano grešnicama iz svoga rodoslovlja, pretvara u blagoslov. Time počinje era novoga pokoljenja, novoga čovječanstva kojemu je Marija zora vječnoga sunca.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

O kućo zlatna, o Zvijezdo morska,
O kulo bjelokosti.
Ostani burnim nad morem našim
Ti majko od milosti!
franjevci-split.hr

Podsjetnik, 7. rujan 2016.

VELEBITSKI USTANAK

Kao prvi pokušaj oslobođenja
Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima,
Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,
bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može
razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji. Više

NASTANAK KULTURNOG MARKSIZMA ILI KAKO JE FRANKFURTSKA ŠKOLA PROMIJENILA AMERIKU (I SVIJET)

Koliko puta ste slušali o tome koliko se svijet promijenio od dobrih starih vremena? Sjećate se vremena prije računala kada se svijet ravnao približno predvidivim principima. A onda smo se probudili u jednom svijetu u kojemu je svaka utvrda normalnosti došla na udar. Institucije koje su 100 godina bile neprikosnovene, kao brak na primjer, počele su se gledati kao zastarjele. Čak i ideja o naravi nacionalnosti došla je u pitanje, a u uspješnim društvima Zapada i dodatno, čak rasistička. Više

Zagreb, 6.9.2016.

REFERENDUM ZA NDH

Tvrtko Dolić: Pozivam sve Hrvate na političko poštenje. Tko drži za sebe da je ustaša, neka korektno glasuje za onu stranku koju već stotinu godina napadaju kao ustašku. Izbori se usmjeravaju što dalje od ekonomije, pa su na svoj način referendum o NDH. Više

Ludbreg, 4.9.2016.

PROPOVIJED BISKUPA KOŠIĆA U LUDBREGU

Više desetaka tisuća vjernika iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva okupilo se u nedjelju u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, gdje je u 11 sati središnje misno slavlje predvodio sisački biskup Vlado Košić. Više

Zagreb, 3.9.2016.

Iziđimo svi na izbore 11. rujna 2016. godine!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu!

Moja načela su: Bogoljublje; čovjekoljublje; domoljublje: istina i pravda: čvrsta kršćanska i općemoralna načela: brak između muškarca i žene, obitelj i djeca i svetost ljudskog života u cjelokupnom njegovu trajanju; lustracija i stabilan pravni sustav na temeljima moralnih zakona; socijalna i gospodarska sigurnost.

Molim vas, dobro razmislite, posebno pred ove predstojeće parlamentarne izbore za narodne zastupnike u Hrvatskome (državnome) saboru, i shvatite ozbiljno i odgovorno dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod i samostalna slobodna demokratska država Republika Hrvatska, krvlju stečena, kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, svojoj domovini, a i Hrvati u Srijemu, Bačkoj i Boki Kotorskoj, gdje su također u svojoj iskonskoj hrvatskoj domovini, kao autohtona nacionalna manjina u okviru susjednih država.

U ovakvo stanje dovele su nas, planski i namjerno, po volji moćnika svijeta, sve takozvane političke elite na vlasti od 2000. godine na dalje, jednako one neprijateljske, na čelu sa SDP-om, koje nikada nisu prihvatile ni željele nikakvu samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, kao naizmjenično i one poslušničke izdajničke na čelu sa "novim" HDZ-om. I jedni i drugi su za svoje vlastite interese i Judine škude totalno pogazili naše ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, za koju smo položili tolike žrtve naših najboljih sinova i kćeri, kao i nas svih.

Svi vlastodršci od 2000. godine na dalje upropastili su i bud zašto rasprodali sve što se uništiti moglo. Napravili su karikaturu od hrvatske države. Doveli su nas, planski i nepotrebno, u dužničko ropstvo sa blizu 100 milijardi dolara duga sa kamatama, kako bi nas antihrvatski moćnici svijeta mogli držati u kliještima. Doveli su nas u katastrofalnu demografsku poziciju, oborivši nas niz provaliju.

No, nije sve izgubljeno. Još se mi, uz Božju pomoć, možemo oporaviti i uzdići. Sve ovisi od nas ljudi, koji možemo, svojom slobodnom voljom, biti rušitelji, ako nas vodi mržnja, vlastiti interesi ili ravnodušnost, a možemo biti i graditelji, ako nas vodi ljubav i vatra zanosa na plamenu ljubavi.

Stoga, kao slobodna ljudska bića, odlučimo se za istinu, pravdu i svako dobro. Uzmimo svoju sudbinu i sudbinu svoje države u svoje ruke. Ne nasjedajmo lažnim obećanjima i prevarama onih koji su nas u ovo stanje doveli i koji su miljenici medijskih manipulatora i unaprijed sugerirani pobjednici, kao SDP, sadašnji HDZ, Most, Živi zid i slični.

Oni koji su nas doveli do ruba provalije ne mogu započeti nešto drukčije, nego nas samo dublje gurnuti u provaliju. Glavni mediji u promidžbi provode, na žalost, otvorenu nepravdu i diskriminaciju, te nas, koji želimo dobro svome narodu i državi, gotovo potpuno ignoriraju, bojeći se poraza onih za koje navijaju.

Mi, kao pravi ljudi i kršćani, ne smijemo birati ni veće ni manje zlo, nego slušati Božji glas u sebi i birati ono što znamo i vidimo da je dobro. Ne trebamo se brinuti za konačne rezultate, već vjerovati Bogu i znati da Bog sve konce povijesti drži u svojim rukama.
Mi svi, pošteni Hrvatice i Hrvati, kakvi smo većina u hrvatskome narodu, ne dajmo se prevariti od političke mafije i takvih medija. Ne dozvolimo da bude i ostane po onoj narodnoj izreci: "Sve države imaju mafiju, ali hrvatska mafija ima državu!".

Krajnje je vrijeme da se pomaknemo i odlučimo za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskoga života u njegovom cjelokupnom trajanju i za sve kršćanske i obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, čiji je osnivač slavni general Hrvatske vojske Željko Sačić, u Domovinskom ratu zamjenik legendarnog hrvatskog generala Mladena Markača), te Obiteljska stranka (OS), kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na svim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju i imena kandidata. Iako sam cijeloga života bila zainteresirana za politiku, kao humani rad za opće dobro i pravaškog sam političkog uvjerenja, nikada formalno nisam pripadala političkim strankama (iako me je i sam predsjednik Tuđman još 1990. godine u osobnom razgovoru pozivao u HDZ), jer ne podnosim stranačke okvire, nego sam djelovala na humanitarnom području.

Vidjevši da nam od 2000. godine na dalje sve propada za što smo se svim srcem cijeloga života zauzimali i da nam je došla voda zla do grla, odlučila sam se, kao odgovorna žena i majka četvero djece, a trojice sinova hrvatskih branitelja, hvala Bogu živih, i kao liječnica, vrlo promišljeno i politički angažirati, te, ako bude dobra volja vas birača, uz još druge čestite ljude, doći na pravo mjesto, u Hrvatski (državni) sabor, i kao prava narodna zastupnica zastupati i poticati donošenje pravih odluka i pravednih zakona za prave vrijednosti i prave nacionalne interese, te i za dobronamjernu suradnju sa susjednim i svim drugim narodima i državama svijeta.
Osobno sam, kao nezavisna kandidatkinja, na listi POMAK-a u I izbornoj jedinici na 5. poziciji.
Za Hrvate sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, tj. u Bosni i Hercegovini, ostalim dijelovima hrvatske domovine ili bilo gdje u svijetu, koji glasuju u XI izbornoj jedinici, preporučam Nezavisnu listu proslavljenog generala Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, legendu Domovinskog rata Željka Glasnovića.

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj dragocjeni glas za hrvatski spas!".

Pomolimo se i prema svojoj pročišćenoj savjesti i uz molitvu ne propustimo izbore 11. rujna 2016. godine.
Sretno nam bilo i neka nas sve prati Božji blagoslov, po zagovoru Sveta Majke, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, svih hrvatskih svetih mučenika i našega dragog sveca mučenika kardinala Alojzija Stepinca!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


U BOJ, ZA DOM! SPREMNI ‘MRITI!

(U spomen četiristo pedesete obljetnice Sigetske bitke)
Silna horda i najezda Sigetskom se kraju valja…
Na barjaku mjesec, zvijezda, znak su kojeg cara, kralja?
Europa zašto strepi, svetost križa koga vrijeđa?
Kakav li duh hordu krijepi, kakva li joj vjera pređa?
Sultanova vojska to je, velikoga Sulejmana!
Sto tisuća čete broje, kras - ljepota Otomana.
Svijeta pol' u turskoj vlasti, želja cara - tvrde riječi:
Slavni Beč će šaptom pasti, ali Siget želju priječi.
Oj ti dušo prokletnice, Sulejmane, star si! Dosta!
Pohlepa te prignu nice, žića pustog dan, dva, osta.
Više imaš, više tražiš, u grob legneš praznih ruku,
Crv i mravak pojedu ti, bijedne kosti u sanduku.
Sto tisuća naspram šake, Bože, spasi jato malo,
Hrvatine, sve junake, srce što no obećalo
Da do smrti zadnjeg trena uz Dom, uz rod, gordo stoji,
Da ostaje Hrvat vjeran crven bijeloj plavoj boji.
Pod čadorom tri’es’t noći Sulejmana duša boli,
Zar Turčina silnoj moći jedan Šubić da odoli?
Nije l’ care sveto sjeme, otomanske loze svita?
Zar je zalud krv i pleme dičnog djeda Bajazita?
Tri’es’t dana ljutog bijesa, prokletstvu se prkos smije.
Ode care put nebesa – k drevnom Beču stig’o nije.
Još mu savjest u čas smrti smjehom vražjim mira krati:
- Ti ne uspje Siget strti - slava kaznu donijela ti!
Ljetna noćca nad Sigetom razastrla halju crnu,
Smrti grozne eto s četom - Osmanlije k tvrđi grnu.
Za oblake mjesec bjegnu, zvona cvile, bit će rata;
De, pogledaj, čovjek stegnu k hrabrom srcu mač od zlata.
Domoljublje okom sijeva – zrcali se u njem slika
Onih, kojim’ pjesma pjeva da su sjeme pravednika.
Od mladosti ratnik velik, Ferdinandu oslon, nada,
Ruka, sablja, živi čelik, kog udari taj i pada.
Mnogu bitku s Turcim’ bio, mnogi lovor vijenac prim’o,
S poniznošću srasto cio, u Raspelu utjeh im’o.
Ban, Nikola, ponos roda, slavne Šubić - Zrinske klice,
Spomen ubav svog naroda, sinak majke Hrvatice
Ko da čarke mrtvog cara šalju banu kobni znamen –
Vatra topa grad razara, zastenjao temelj kamen.
Bolno ječi Siget stari, žalobno se zvono glasa:
- Bane Niko, roda diko, bitka kraju - nema spasa.
Sin za sinom gine, pada, ruka jošte sablju steže,
Dokle tinja zadnja nada zakletva ga Bogu veže.
I ban Šubić pade s njima, zjape, bole, ljute rane.
Urlik vrisnu međ Turcima: ‘‘Mrije Šubić, Sulejmane!
Lav do zadnjeg grizo daha, al’ ko janje, gle, izdiše,
Blagoslov nam od Alaha - kaurina nema više.’’
Vrli Šubić k Nebu glednu, pokajanje Bog mu prima:
- Bože, uzmi dušu bijednu, srce dajem Hrvatima.
Bodri momke odabrane – dv’je tisuće petsto broji,
Hrvatskoga hrašća, grane, ‘Madžarona’ jedva koji.
Desnica mu mača diže, ruknu bane zvonkim glasom,
Na Raspelo gle prisiže neumrle duše spasom:
‘‘Ja, ban Niko, Zrinske krvi, moćnom Bogu obećajem:
Na braniku stojim prvi, na dar kralju život dajem.
Bitku neću napustiti ni Turčinu grad predati,
Hajd’mo braćo bojak biti, štit nam sveci, Božja Mati.
Zakun’mo se stijegu, Kr’stu, makar da nas ima šaka,
Uz borbenost, volju čvrstu, čuvat ćemo čast predaka.’’
‘‘U boj za Dom!’’ - Spremni umrit’’ - Odjeknu po zidinama.
Društvo Bogu prisegnulo, zakletva im svetost sama.
Sokolović Mehmed paša handžar trže, s konja skoči;
‘‘Alah! Alah, srećo naša, varaju l’ nas zdrave oči?’’
Siječe banu rusu glavu, e, da ne bi oživio,
Pa izusti ko u slavu: ‘‘Dok si bio, baš si bio!
Za kukavca sablja nije nit se vijenci šuši daju.
Da se za rod časno mrije tek hrvatski sinci znaju.
Sto glava moj handžar sjek’o, tvoja tovar blaga vrijedna!
Car Sulejman davno rek’o - Glava Zrinskog ko nijedna.
Tri’es’t tisuć’ naših ljudi smače tvoja četa mala,
Da j’ Turaka takvih ćudi, Europa bi šaptom pala.’’
Mrli Šubić i Sulejman, car zbog vlasti, ban zbog časti,
Na Sigetu bilo tako, istina se ne da krasti.
‘‘U boj, za dom!’’ srce plamti… ‘‘U boj, za dom!’’ nosi jeka…
‘‘U boj, za dom!’’ nek se pamti Siget-bitka u vijek vijeka.
Hati njište, krvca lije, sablja zveči, leti koplje,
Ori jauk Turadije, zemlju prekri mrtvih, snoplje.
Ah taj Siget, šaka praha! Hura! Naprijed Osmanlije!
Car Sulejman ne zna straha kad se bitka za vlast bije.
Sokol ptići, ne sustajte, što je Siget za Turčina?
Spalite ga, osvajajte, kolji, davi, kaurina…
Al’ prkose kamen zidi, al’ prkose Hrvatine
Postojani kano hridi, smjeli divi Domovine.
Tri’est dana, tri’est zora, odoljev’o Siget stari,
U hrvatskog duši stvora upisani spomenari
Zemlja tutnji, Turčin grnu istim putem kojim stig’o,
Mađar, Hrvat, A’strijanac - križ i barjak k Nebu digo.
Minu era Sulejmana, Beč veliča Zrinskog stvora,
Spasila ga hrabrost bana turske sablje i pomora.
Bitka prošla, život krenu u budućnost ko i prije,
Hrvat ljubi uspomenu - velikane Kroacije.
Siget, Blajburg il’ Vukovar, volja Božja - priča ista:
Od stoljeća sedmog do sad, plemenitost roda blista.
Čuj: Japanac, Niku bana hvalospjevom harnim kiti!
Stručkom cvijeta Šubićevog zakiti se brate i ti.
Zrinko, Zrinka, darak mio - neka mladost ime nosi,
Što nam bane ostavio, unuk nek se tim ponosi.
Na bitku kad vjernost sudi, kad prokletstvo snagu gubi,
Kad hrvatski smjeli ljudi ko i djedi domoljubi
Predati se sili neće nit će milost tursku molit;
Riječi zarad hrabro mrije’ će, krvlju toplom Siget polit.
Tri’es’t dana Turci bijesne, sikću, pište ljute zmije,
Vražja mržnja licem bljesne na sinove Kroacije:
‘‘Pamtit ćete pasji sini Sulejmana preslavnoga,
Klanjat mu se ko i ini, oj tako nam Alah–Boga.’’
Tisuć’ kugla k tvrđi stiže – topova, gle, tristo puca,
Niko Šubić krstaš diže, bilo djeda jače kuca.
Ak’ pogine, jednom gine, poštenjem će obraz sjati,
Sinci njeg’ve Domovine ime će mu veličati.
''U boj, spremni!'' rode, grmi, kad zlikovac na Dom kreće,
Do slobode puti strmi, bez nje Hrvat nema sreće.
Slava banu čestitome, vođi koji riječ ne gazi,
Vjeran kralju, Bogu svome, dok po žića iš’o stazi.
Stoljeća su četir i po otkad Zrinskog blješti zvjezda
I razgoni smrče oblak hrvatskoga iznad gnijezda.
Sjaj o zvijedo, draga, mila, svjetlom ovi grudu svetu,
Nek zapjeva naša vila uz čet’risto pedesetu!
K srcu neka ruka hrli, domoljublju otpre vrata,
Um i duša nek prigrli dičnu povijest u Hrvata.
Pa kad zjena oka zgasne, tješit će te zadnja mis’o:
Sin si bio Zemlje krasne, ko i Zrinski za nju dis’o.

Marija Dubravac Brisbane


Uz 83. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.) pronađen je u Zagrebu 3. rujna 1933. godine mrtav u svojoj kući na Tuškancu. Prema službenoj verziji iztaknuti je hrvatski intelektualac počinio samoubojstvo revolverom. S obzirom na činjenicu da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima,u Zagrebu se brzo pročuo glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uzpostavu Hrvatske države na cjelokupnom Hrvatskom Narodnom teritoriju, te je razkrinkavao pogubnost velikosrbske osvajačke politike.

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya, 3.9.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Važno je spomenuti da je dr. Ivo Pilar bio član kluba Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava, osnovanog 1909. godine u Sarajevu, a proglas o njegovom osnutku objavilo je Hrvatsko pravo, Glasilo Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava čime su dr. Josip Frank i vodstvo stranke dali legitimitet zastupanja pravaškog programa u BiH. Politički tekstovi dr. Ive Pilara objavljivani su u Frankovačko-pravaškom glasilu "Kroatische Rundschau". Bio je blizki suradnik sluge božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je također bio u političkom pogledu pravaški orijentiran.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

"ZAHTJEVAMO SJEDINJENJE ONIH ZEMALJA NA KOJE SE HRVATSKO DRŽAVNO PRAVO PROTEŽE, naime, HRVATSKE, SLAVONIJE, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE TE HRVATSKE ISTRE U JEDNO POLITIČKO I FINANCIJSKI AUTONOMNO, SA HABSBURŠKOM MONARHIJOM KAO CJELINOM NERAZDRUŽIVO SPOJENO DRŽAVNO TIJELO".

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Najvažnija djela:

- JUŽNOSLAVENSKO PITANJE 1918. godine na njemačkom jeziku, 1943. godine, prijevod na hrvatski jezik: FERDO PUCEK, 1990. godine pretisak.
- POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA - 1918. godine, pretisak 1995. godine.
- UVIJEK IZNOVA SRBIJA - 1933. godine na njemačkom jeziku, pretisak 1994.godine.
- USUD HRVATSKIH ZEMALJA - 1997. godine.

HUSINA JAMA NA KAMEŠNICI - MISA ZADUŠNICA ZA SVE ŽRTVE JUGOKOMUNIZMA

Misa zadušnica za sve nevine (i mnogobrojne) žrtve jugo-komunizma, likvidirane i ubačene u ovu zloglasnu jamu tijekom II. svjetskog rata i poraća, bit će služena u subotu 3. rujna s početkom u 11.00 sati, kraj Husine jame na Kamešnici, doznajemo iz Župnog ureda Hrvatskog nacionalnog svetišta ‘Čudotvorne Gospe Sinjske’ u Sinju.

Sveto misno slavlje predslavit će dr. don Ante Mateljan, ugledni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, inače redoviti profesor dogmatskog bogoslovlja na KBF-u u Splitu.

Husina Jama se nalazi na predjelu zvanom Vaganj – na planini Kamešnici, uz samu staru cestu između Sinja i Livna.

Kao i prijašnjih godina, i ove godine, sv. misno slavlje kraj Husine jame ima poruku i želju da se više nikada i nigdje – ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu, ne opetuju tako grozni,tj. zvjerski i bezumni zločini.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju prof. dr. fra Bože Norca – Kljaje, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Valja zapisati kako se skoro 50 godina uopće i nije se smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako je nekoć bilo napisano na ploči upozorenja “bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje”…

Hodočašće je najuzvišeniji Bogoljubni, čovjekoljubni, domoljubni i rodoljubni, tj. ljudski, moralni i kršćanski čin, jer svaki čovjek ima pravo na vlastiti život i obranu istog te na dostojan pokop nakon smrti – poruka je koja se svake godine odašilje s ovoga mjesta hrvatske patnje i boli.


Tužna obljetnica, 1. rujna 2016.

ŽIVOT ZA HRVATSKU!

Hrvatski junak i mučenik Zvonko Bušić

(Gorica, 23.siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.)

„Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku"

- ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić);

- ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Pročitajte intervjuu koji je dao novinaru VL Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Neću da se ijednom čovjeku u RH koji u meni vidi terorista oduzme i kuna preko poreza.

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U "novom životu" nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nisam navikao. Zapadao sam u depresiju, a bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo – priča Zvonko Bušić, hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine zbog otmice američkog zrakoplova i smrti policajca, svoje dojmove o životu na slobodi otkako se vratio u Hrvatsku u srpnju 2008. godine.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena... Posljednjih nekoliko mjeseci koračam čvrstim koracima – kaže Zvonko Bušić, kojeg je jučer u Slavonskom Brodu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, predstavila kao novog člana te stranke.

Bio sam na dnu pakla

– Dok sam izdržavao kaznu doživotnog zatvora, smisao svojeg života usredotočio sam na to kada ću izići na slobodu. Smisao života moje supruge Julienne bio je da me što prije iščupa iz zatvora. Dakle, to je bio smisao i punina naših života. Kada sam ja izišao, nestalo je toga života i za mene i za nju. Trebali smo se naviknuti na nove okolnosti. Ja, koji sam u zatvoru filozofiju kao hobi studirao cijeli život, računao sam da me ništa ne može dezorijentirati i zbuniti, posebice nakon što sam u zatvoru padao na dno života, na dno pakla, u deveti krug... U toj svojoj nevolji, patnji i stradanju uspio sam se ponovno dići na noge. U tom sam procesu svladao sve svoje slabosti, svoje mane, svoje nedostatke i sve svoje strahove. Kada sam se nakon toga krvavog pada u zatvoru ponovno osovio na noge, postao sam puno jači i od tada sam koračao čvršćim koracima nego ikada prije u životu. U zatvoru sam živio težak, patnički život, vrlo opasan, ali čovjek se s vremenom navikne. Međutim, sada kada je toga nestalo, ja sam se u ovom svijetu osjećao šašavo. Nedostajao mi je taj život na koji sam se navikao, a našao sam se u novom, koji me zbunjivao. Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime.

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se... Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

Nakon povratka u Hrvatsku i nezaboravnog dočeka njegovih sumještana u rodnoj mu Gorici, u Hercegovini, i Imotskom, u kojem je išao u školu, Zvonko i njegova Julienne su se skrasili u maloj obiteljskoj kući u Rovanjskoj. U prvoj godini života na slobodi obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, zavirio je u svaki njezin kutak, da razgovara s ljudima koji žive u tim krajevima, da razgovara s braniteljima. Nije posjetio samo Dubrovnik, a i to će uskoro. Najdojmljivije mu je bilo u Vukovaru, gradu heroju. Uspomene iz djetinjstva i mladosti, koju je proživio u Hercegovini i Imotskoj krajini, nastojao je oživiti susretom s prijateljima i rodbinom. On i njegova braća okupili su četrdesetak prijatelja i rođaka, s kojima je tri dana proveo na Blidinju, najpoznatijem hercegovačkom izletištu.

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

Naime, kada se odlučio aktivnije baviti politikom, znao je da u Zagrebu mora boraviti češće i više nego prije, pa je kupio mali stan, od 35 četvornih metara. Sam će reći da mu je dovoljan, jer je malo veći od ćelije u kojoj je proveo polovinu života. U politiku se odlučio uključiti nakon dugog razmišljanja. Neki su mislili da će to učiniti puno prije, a neki su ga savjetovali da osnuje svoju stranku. Sastao se lani nekoliko puta s ljudima svojeg svjetonazora. Razgovarali su o stanju u Hrvatskoj i tome što treba učiniti da život u Hrvatskoj bude bolji. Mnogi su mislili da je to uvod u osnivanje stranke kojoj će on biti na čelu. Međutim, on je htio čuti razmišljanja ljudi i njihove reakcije na njegova politička i životna stajališta.

Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta. Ta spoznaja me rastužila i natjerala da se politički angažiram, a na to su me često u razgovorima nagovarali i hrvatski branitelji. Uostalom i na meni je odgovornost da sam počnem sudjelovati u političkom životu – kaže Zvonko Bušić, koji je mislio postati član HSP-a. Međutim, kako se u HSP nisu htjeli učlaniti intelektualci u koje Zvonko ima povjerenje, nakon razgovora s Ružom Tomašić priključio se HSP-u dr. Ante Starčević. Predsjednica te stranke nudila mu je potpredsjedničko mjesto, ali on je to odbio jer, kaže, prvo se želi dokazati kao običan član stranke. Vjerojatno će biti nositelj liste u IX. izbornoj jedinici.

– Želim pripomoći da se u Hrvatskoj formira politički faktor oko ljudi koji su čisti, nekorumpirani, nepotrošeni, koji znaju misliti svojom glavom i koji nisu ničije lutke na koncu. Samo takvi ljudi mogu ovu državu izvući iz blata u koji je zapala. Obični ljudi, iz opravdanih razloga, izgubili su povjerenje u političare, u političke strukture, jer ih je svatko izdao, prevario, napustio i zagorčio im život. Dakle, meni ljudi ne mogu reći da sam u politici da bih se okoristio jer meni ne treba ništa. Ja sam se, dapače, zahvalio na naknadi 740.000 kuna na koju sam imao pravo, jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje – dodaje Bušić, koji je uvjeren da će njegova stranka na sljedećim parlamentarnim izborima postići odličan rezultat.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave...

Potvrda o poštenju

– Ja imam dovoljno prijatelja koji prepoznaju moju žrtvu, moj rad i moje sposobnosti i uvijek se nude za pomoć. Organizirani su brojni banketi po svijetu i tako su mi novčano pomogli. Što se tiče financijskih stvari, meni ništa ne treba, a da i treba, ljudi me zbog toga ne bi optužili za zloporabu. Ne samo da sam se odrekao naknade 740.000 kuna na koju sam imao pravo, nego nisam htio ni mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici. Neki su mi govorili što nisam uzeo taj novac i dao ga u dobrotvorne svrhe. Pitao sam ih: Imam li ja pravo primiti taj novac? Rekli su: Da, imaš. Svatko ga je iskoristio. Upitao sam ih: Imam li ja to pravo neiskoristiti. Pa kažu: Imaš. Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić.

Međunarodni dan nestalih osoba

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Tridesetog kolovoza u svijetu se obilježava Međunarodni dan nestalih osoba. Ovaj toliko značajan dan u današnjoj Hrvatskoj, u glavnim hrvatskim javnim medijima se ne spominje. Koliko nam je poznato, još uvijek se u Hrvatskoj traži oko 950 osoba, hrvatskih branitelja i civila. (Imam podatak da su se 2011. godine tražile 933 osobe.) Možemo samo zamisliti koliko je težak križ obiteljima, majkama i očevima, koji još traže svoje najmilije i nemaju gdje bar upaliti svijeću i pomoliti se. Mnoge majke i očevi otišli su i u vječnost sa tom najvećom tugom.

Svi smo odgovorni i dužni s ljubavlju djelovati da se otkrije istina i da se zadovolji i ljudska pravda, iako Božja sigurno neće izostati.

Nastojmo i na ovim predstojećim parlamentarnim izborima, usprkos "mainstream" medijima, dovesti u Hrvatski (državni) sabor što veći broj čestitih ljudi, koji će se na pravome mjestu zauzimati za prave vrijednosti i spašavati hrvatski narod i državu Republiku Hrvatsku, krvlju stečenu.

"Ne opravdavaj sebe ponašanjem drugih. Ne sakrivaj se iza njihovih postupaka. U svome radu kloni se ovakvih isprika: 'Kad drugome do toga nije stalo, zašto bi meni?', 'Kad to smiju drugi, zašto ne bih i ja?'. Svaki će od nas biti osobno odgovoran i suđen, jer smo sve i primili prema osobnoj mjeri. I ako se iskreno odmjeriš, onda si ti upravo onaj koji je više primio. Ne uspoređuj se nikad s drugim ljudima. Ti ne znaš koliko su oni primili i kakve su njihove mogućnosti. Poznato ti je samo koliko si sam dobio, i za to snosiš odgovornost."
(Mieczyslaw Malinski)

"Nije dostojanstvo kršćanina u imenu. Kršćaninu ne vrijedi ništa da se kršćaninom naziva ako to i svojim djelima ne svjedoči. Čovjeka se ne smije prosuđivati prema onome što znade, nego prema onome što ljubi. Samo ga ljubav čini onim što jest. Gospodine, daj mi snage da činim sve što ti zahtijevaš. Tada zahtijevaj od mene što god hoćeš. Moramo ljubiti svoga bližnjega, ili zato što je dobar, ili da postane dobar."
(Sv. Augustin)

"Na vratima stojim i kucam. Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom."
(Otk 3:20)

Uz srdačan pozdrav, s ljubavlju u Kristu i Božji blagoslov i pomoć, uz nadu da će se pronaći svi naši dragi i mili koji se traže!

dr. Ružica Ćavar


Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;
da se po vjeri ne dijelil nijedan narod;
da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;
da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,
i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

Dr. Ante Starčević


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


Ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćelovini:

Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti

Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: "Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala" i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine..... Više

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju ratne siročadi u NDH

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.... Više

KUKAVNI HRVATSKI VLASTODRŠCI

Nakon njemačke presude udbašima i zločinačkoj komunističkoj ideologiji za državni terorizam, bilo je za očekivati isprike za zločine i pokretanje postupka odgovornosti prema slijednicima komunističke partije. Umjesto lustracije u tijeku je novi natifašistički ustanak svih hrvatskih neprijatelja. Unutarnje neprijatelje vodi i organizira SDP a, vanjske kordinira i potiče, četnička politika iz Beograda. Dva antifašistička oka u istoj glavi, komunistički i četnički, funkcioniraju uigrano i djeluju složno kada treba rušiti Hrvatsku.Legendarnu hrvatsku šutnju nije uspjela prekinuti ni povijesna presuda komunizmu i Jugoslaviji.

Srpska politika se oduvijek pa i danas bazira na lažima, mitovima, nasilju i prevarama. Iste principe njeguju i komunisti, pa i onda kada se lažno predstavljaju kao socijaldemokrati ili još lažnije kao antifašisti. Jedni i drugi, sustavno i bezočno lažu, kradu, ubijaju, progone, a pri tome svetački propovijedaju bratstvo, jedinstvo, slobodu i demokraciju. Lažni komunističko-četnički antifašisti i kada čine, potiču ili brane najveće zločine i zločince, prijetvorno glume vitezove slobode, mira i demokracije, a naivni Hrvati to ne shvaćaju. Srbi nakon svih zločina u Domovinskom ratu, opet uhićuju Hrvate, umjesto da Hrvati privedu pravdi sve zločince, četnike koji su klali i pljačkali u agresiji na Hrvatsku. Srbi opet oskrvnjuju spomenike hrvatskim braniteljima, umjesto da Hrvati sruše spomenike četnicima. Ništa čudno u ovoj zemlji čudesa u kojoj četnici rade u policiji, sudstvu, odvjetništvu, a branitelji pune zatvore, bolnice i groblja.

Zamaskirani članovi tzv. antifa, zapravo SDP-ov podmladak, svojom, crvenom bojom oštećuju spomenike hrvatskim braniteljima, vrijeđaju biskupe,napadaju crkvu… zapravo rade isto što i Srbi. SDP prema politici koju vodi i kadrovima koje promovira, nije hrvatska već srpska partija. SDP očito provodi istu politiku kordiniranu s drugovima iz Beograda, koja ima za cilj diskreditaciju Domovinkog rata, branitelja i Hrvatske. Milanović i Vučić isto manipuliraju činjenicama, isto krivotvore povijest, isto vrijeđaju, jer zapravo i pripadaju istom antifašističkom, komunističko- udbaškom miljeu s pojačanim jakim četničkim začinom.

Ovih dana, 23. kolovoza se obilježava dan sijećanja na žrtve totalitarnih režima, zapravo je to dan antikomunizma. Tko antikomunizam u Hrvatskoj uopće obilježava? Osjeća li se u javnom životu i službenoj politici da je na vlasti HDZ? Je li SDP i kada sišao s vlasti? Osim vijenca, koje će prijetvorno položiti rijetki dužnosnici, jer smo usred izborne kampanje, što će još vlast učiniti vladajući manekeni, u odnosu na osudu komunizma i na nabujali povampireni četnički antifašizam? Organizatori, zaštitnici, nalogodavci i financijeri udbinih ubojica su na svim funkcijama. Truju nas, lažu i vrijeđaju, svakodnevno sa naslovnica vodećih medija i sa svih televizija, a posebno javne kuće zvane HTV. U krvlju stvorenoj Hrvatskoj udbaški arhiv i dalje čuva SDP, stranka sljednica zločinačke komunističke partije, ta zločinačka organizacija kojoj bi u svakoj demokratskoj zemlji bilo zabranjeno djelovanje jer je provodila državni terorizam i ubijala domoljube. Umjesto pokretanja postupka odgovornosti za državni terorizam, komunisti su favoriti i ovih izbora. Posebno radi pravila po kojima se odigravaju izbori i sudaca koji određuju pobjednika. Sportski rečeno izbori bi trebali biti trka na 100 metara. U okupiranoj Hrvatskoj trči se na način da SDP-ovi udbaši na izborima startaju sa 70 metara, medijski favorizirani Most sa 60, a opet prihvatljivi, umiveni i uškopljeni HDZ sa 50 metara.

Domoljubi, pravaši, Hrvati i ovaj put u poštenu utrku startaju s nule, uz to još i zavezanih ruku, nogu i usta. Preventivno, treba ih zavezati, jer nikada se ne zna sa ustašama, oni skaču 50 metara s mjesta, a 100 metara istrčavaju za 5 skundi, pa bi mogli učiniti čudo i pobjediti, ukoliko ih se nesputane pusti u bitku. Zato su za četiri godine djelovanja, dobili čak pet minuta prostora u negledljivom terminu i na negledljivom programu glavne medijske javne kuće. Ne smije Hrvat na HTV, što da dođe baci koplje i pobjedi? Zar nisu dovoljno upozorenje hrvatski sportaši, koji pobjeđuju bez podrške države. Ako su pobjede sportaša promakle vladajućim elitama, e ne će to ponoviti sa rodoljubima, braniteljima i pravašima na izborima. Tamo se već zna pobjednik, za razliku od Olimpijade.

Drsko je osvojiti deset olimpijskih medalja i to većinom bez potpore države Što oni misle da su u Oluji. Sport jedina hrvatska svjetla točka, jer je rezultat sportaša mjerljiv, a suci su stranci. Zato sportaše prati ista sudbina kao branitelje, dive im se moćnici, samo dok se treba slikati s njima, a onda im ni nagradu ne isplate kada se kamere ugase. Sportaši imaju osobnost, snagu i vjeru u ono što rade. Kukavni hrvatski vlastodršci, bez znanja, karaktera i vjere, provode naloge moćnika, zapravo svojih gospodara. Tako im Srbi s četnikom predsjednikom i četnikom premijerom zapovijedaju i određuju što smiju a što ne, u jugoslavenskoj republici Hrvatskoj. Kada bi naši vlastodršci imali i malo znanja, sposobnosti i vjere hrvatskih olimpijaca, već danas bi prekinuli sve diplomatske odnose sa Srbijom, uveli bi vizni režim Srbiji, pokrenuli bi kazneni postupak, raspisali međunarodnu tjeralicu i tražili izručenje četnika Nikolića i Vučića ili bi ih sami uhitili ako dođu u Hrvatsku, za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Kazneno bi gonili Pupovca, Stanimiroviča, Mesića i slične na koje se ne primjenjuju hrvatski zakoni. Smijenili bi napokon četnike u policiji, pravosuđu i medijima, a promovirali bi i na funkcije postavljali Srbe branitelje, a ne Srbe četnike. Amerika i Izrael idu u rat za spas jednog svoga državljanina, a bijedni i nesposobni hrvatski političari, kada im agresori uhićuju branitelje, kukavički šute i sramote državu i branitelje. Zašto se ne očituju predsjednica ni premijer, zašto šuti Orepić, gdje je Šprlje? Što će nam izbori ako ćemo opet potvrditi ove iste marionete koje su sada na vlasti, ili ne daj Bože, još gore, ako će mo opet izabrati Milanovićeve antifašiste?

Hrvatska za sada ima samo hrabre branitelje i vrhunske sportaše, spremne za promjene, hoće li dobiti i takve birače odlučiti će hrvatska olimpijada 11. rujna 2016. godine.

Luka Podrug, dipl. iur., prvi na listi POMAK-a u X. izbornoj jedinici


ZAŠTO SRBE HVATA BESNILO U KOLOVOZU?!

Srbi letuju u Hrvatskoj

Srbija je mala i geopolitički nevažna zemlja izgubljena u balkanskim gudurama Karla Maya i Draže Mihailovića, zemlja bez jasnih granica, koja živi u košmaru svojih fantazija!

U Srbiji su samo mitovi i halucinacije jedina stvarnost i zato ta zemlja budi čuđenje svih koji u nju zalutaju na ovakvom ili onakvom safariju, na putu iz Europe za Atenu, Istambul ili dalje prema istoku.

Josip Broz Tito, taj lažljivi komunistički revolucionar, nasmijani diktator i ljubitelj svih kapitalističkih poroka, Srbima je podario iluziju globalne važnosti dajući im komunističku Jugoslaviju kao iluziju ostvarenja Velike Srbije.

Srbi su tako, zahvaljujući polupismenom lažnom bravaru, moskovskom cinkarošu, Staljinovom likvidatoru iz španjolskog "građanskog rata" i "najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti", utjecali na svjetsku politiku preko Pokreta nesvrstanih koji je službeno zaživio u Beogradu 1961. godine.

U jednoj poluprimitivnoj Jugoslaviji koja je prijatelje tražila među dikatorima-urođenicima s raznih kontinenata, te ljudožderima i svežderima, naglo je nabujao ponos zbog navodne superiornosti među globalnim svijetom. Tako je Srbija postala ponosna osmatračnica na vrhu kule od karata, koju su mnogi nazivali "pokretom nesvrstanih".

Raspadom Jugoslavije Srbija je, kao i uvijek, izgubila sve ratove, no nije stekla skromnost, poniznost i odmjerenost svojih političkih stavova, već je "besnilo" postalo osnov uvijek iste velikosrpske tlapnje o "Srbiji od Berlina do Tokija"... I upravo tu dolazimo do retoričkog pitanja iz naslova, naime: zašto Srbe "hvata besnilo" u kolovozu?

Odgovor je: zato što niti u jednom mjesecu u godini nikog toliko nije briga za Srbiju, kao tada. Naime, tada ustaju "ustaše" iz cijelog svijeta i – za inat Srbiji! – svi idu u "ustašku" Hrvatsku kako bi se ustajali na "ustaškom" moru i gledali izlaske i zalaske sunca s milijunima drugih "ustaša", tzv. turista, koji otvoreno zanemaruju "najlepšu zemlju na svetu" – samo kako bi živcirali Srbe.

Nikad kao u kolovozu politička Srbija nije jadna, sumorna i jadna kojom prolaze samo Turci na putu u Njemačku... ili iz Njemačke. Ostavljeni i zaboravljeni Srbi moraju vrištati u svoj "prelepoj državi tamo preko", no nitko ih ne čuje i nikog nije briga... osim Srba i Jugoslavena iz Hrvatske i BiH.

Zoran Milanović, koji se Titu najviše približio u njegove dvije osnovne krakteristike, naime, podjednako je slabašan Hrvat i podjednako je lažljivi komunist kao "Sotona iz Cvećare" (kako ravnogorski četnici od milja zovu Diktatora sahranjenog u "Kući cveća" u Beogradu). Cjelokupna politika Zorana Milnovića svodi se na dilemu: Takenoko ili Tač?! Taj čovjek bez svojstava našao je savršen odraz u Srbiji, zemlji bez svojstava! Isti se istom veseli...

Srbija je poput Andrićgrada muslimana-pravoslavca Emira Nemanje Kusturice, zabavnog parka ni za koga u koji nitko ni ne želi doći! Srbi nešto buncaju o Oluji, o Stepincu, o Jasenovcu, o Hrvatima .... no sve su to nesuvisle priče o stvarima o kojima Srbi ne žele saznati istinu. Jer političkom vodstvu Srba Istina je ono što oni žele da je Istina! I zato ih nerviraju "ustaše" poput Hegela ili Schellinga... "Nemac je Nemac!"

Današnja Hrvatska i Srbija imaju samo jednu dodirnu točku: u obje je jugoslavensko četništvo prvi problem. No, za Srbiju, unatoć tom četništvu, nikog nije briga...

F. Perić


Zagreb, 24.8.2016.

Vratimo na političku scenu pogaženo dostojanstvo hrvatskoga naroda i hrvatske države!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Vjerojatno odmah razmišljate, pitate i odgovarate zajedno sa mnom, tko je pogazio hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo hrvatske države, Republike Hrvatske, krvlju stečene? Sigurno vam je jasno, kao i meni, da su to sve takozvane političke elite, koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine na dalje. Vidite gdje se nalazimo u svakom pogledu i da smo dovedeni na rub provalije.

Od naše divne zemlje napravili su najgoru gospodarsku, duhovnu, kulturnu, demografsku, političku i pravnu ruševinu. Napravili su nam apsurdistan i ruglo od države i to sve smišljeno i planski, uz pomoć stranih antihrvatskih moćnika, domaćih unutarnjih neprijatelja i poslušničkih narodnih izroda i izdajnika radi osobnih sinekura i svoga lopovluka.
Najgore je u svemu tome što su još toliko drski debelokošci koji nevjerojatno podcjenjuju narod i zdrav ljudski razum, pa se uz pomoć beskrupuloznih medija besramno nameću svojim ponovnim luđačkim obećanjima kako bi ponovno došli na vlast, te dalje upropaštavali što se još upropastiti dade.
Zar im nije dosta što su nas bez potrebe kao alkoholičari zadužili od 2000. godine, kada smo, prošavši teški agresorski rat i zbrinjavanje 800.000 prognanika i izbjeglica, bili dužni 5 milijardi dolara, uključujući i dug iz bivše Jugoslavije, a doveli su nas, s kamatama, do blizu 100 milijardi dolara. To je ekstremno najveće zaduženje od svih susjednih zemalja i zemalja iz regije.

Primjerice Srbija, koja je sve ratove izazvala i tolike zločine i ratnu štetu počinila, koju ne plaća, dužna je svega 29 milijardi dolara, a Bosna i Hercegovina, koja je također teško stradala od Srbije, ipak se oporavila i obnovila koliko je bilo neophodno sa zaduženjem u istom razdoblju od samo 4 milijarde dolara.

Normalnom čovjeku dođe da svisne od jada kad vidi koga trpimo i što nam se dogodilo. Prave nas budalama i zadužuju da bi debljali parazite poput Pupovaca, Stanimirovića i drugih ratnih zločinaca, te Teršelički, BaBa, GONG-ovaca, takozvanih kulturnjaka, Pusića i sličnih.
Tim svim takozvanim elitama ne pada na pamet da se zauzmu za lustraciju, jer bi tada morali lustrirati sami sebe, niti ih je briga za pravdu i istinu.

Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 23. kolovoza, Hrvatsko kulturno vijeće je organiziralo znanstveni simpozij o temi "Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941. - 1945. - Istina i monstruozne laži", koji se počeo održavati upravo na taj dan sjećanja, u Povijesnom institutu, Opatička 10, u Zagrebu, sa nastavkom u četvrtak, 25. kolovoza u 19:30 u Dvorani "Vijenac", Kaptol 29a u Zagrebu, a u petak, 26. kolovoza, uz autobusni prijevoz iz Zagreba, s programom u Jastrebarskom i sv. misom u tamošnjoj župnoj crkvi, u koncelebraciji biskupa i svećenika iz Hrvatske, Slovenije i BiH.

Na otvaranje simpozija pozvani su svi mediji i obaviješteni dužnosnici i političke stranke.
Nitko od TV medija, osim skromne početničke Laudato televizije, nije došao, a također nitko od dužnosnika i takozvanih političkih velikana.
Njih naravno ne zanima istina o spašavanju djece i humanitarnim velikim djelima našega sveca kardinala Stepinca i vlasti NDH u ta strašna vremena.
Oni koji bi ponovno na vlast, jer su od vlasti i vlastite umišljenosti opijeni, znaju svoju komunističku i poslušničku "istinu" kako su je naučili i oni i njihovi očevi kroz 45 godina monstruozne zločinačke države, a nažalost to uče i kasnije.

Četnici na vlasti u agresorskoj Srbiji provode i dalje sve vrste agresije osim zasad one oružane. Njihove mitomanske i zločinačke laži protiv hrvatskoga naroda, koje ponovno šire u cijeli svijet, nitko značajan na vlasti u Republici Hrvatskoj ne pobija. Čak ni onu o Šaranovoj jami kod Jadovna, za koju šire mit o 40.000 Srba ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu, s takvim podacima na ploči još iz 1961. godine, a znanstveno je dokazano i snimljeno 1999. godine da u toj jami nema ni jednog kostura. No, to u Hrvatskoj od visokih političara nitko ne smije reći!

Ti takozvani visoki političari na vlasti, i ljevičari i takozvana desna opcija, praktično priznaju i provode u Republici Hrvatskoj taj famozni srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, nad hrvatskim braniteljima, što se vidi na primjeru hrvatskog branitelja Veljka Marića, otetog na granici između Srbije i Bugarske kao vozača kamiona i osuđenog u Beogradu bez ikakvih dokaza na zatvorsku kaznu od 12 godina, koju su mu potvrdili u Hrvatskoj, ne priznajući hrvatski Zakon o ništetnosti tog srbijanskog zakona. Drže nevinog i teško bolesnog čovjeka, oca troje djece, u zatvoru, u njegovoj i našoj Hrvatskoj, pa čak mu ne daju, što nigdje u svijetu nema, da pokrene novi sudski postupak u Hrvatskoj kako bi dokazao da nema nikakve veze sa tim zločinom za koji je osuđen.

Zoran Milanović, u čije vrijeme je Veljko Marić vraćen u Hrvatsku, koji je potvrdio taj srbijanski zakon, ali također i kratkotrajna desna vlast, ništa ne čine za spas nedužnog čovjeka, hrvatskoga branitelja, nego jedni i drugi, kao i takozvani Most, Živi zid i slični, i dalje nastavljaju sa svojim manipulacijama i varanjima naroda. Milanović, koji je omalovažavao i progonio branitelje pod šatorom i na Markovu trgu u crkvi, pred predstojeće izbore pozva predstavnike braniteljskih udruga i obećava, što bi narod rekao "Markove konake". Neki od njih se na žalost odazivaju, idući njemu na noge na zloglasni Iblerov trg u Zagrebu. Primjerice general Đuro Dečak, predsjednik Koordinacije udruga branitelja iz Domovinskog rata "Dr. Franjo Tuđman", sramoti dr. Tuđmana i većinu poštenih hrvatskih branitelja, podržavajući Zorana Milanovića. On između ostalog kaže: "Pa što ako Plenković i Milanović nisu bili branitelji?". Zar to nije isto kao kad bi rekao: "Pa što ako ste bili hrvatski branitelji? Pa što ako ste dali svoje dijelove tijela?", ili majkama: "Pa što ako su vaši sinovi i kćeri dali svoje živote?", ili djeci: "Pa što ako su vaši očevi dali svoje živote?". Više nego strašno. U svakoj normalnoj zemlji na svijetu takav general, koji je vjerojatno generalski čin dobio na prijevaru, iz debele hladovine i dobre zavjetrine, bi zaslužio i vojnu i pravnu najtežu osudu.

Četnici iz Srbije, takozvani premijer Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, takozvani ministar vanjskih poslova, dolaze 25. i 26. kolovoza u Dubrovnik na već, kao se kaže tradicionalni, "Dubrovnik forum", iako bi u duhu hrvatskoga jezika trebalo reći "Dubrovački forum", susret premijera Europske unije. Dolazi ih samo nekoliko, a ovi srbijanski četnici niti se ne prijave na vrijeme, nego kao primitivni nasilnici dolaze kad hoće i ako im se hoće, kao da je Hrvatska njihova privatna prćija, na poziv Tihomira Oreškovića. Tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač, iako je sve prihvatio formalno i pravno glede srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, odjednom se prijeti Vučiću i izigrava pred izbore "velikog Džeka", te kaže Vučiću da ako će biti u Dubrovniku mora ponijeti sve informacije o tjeralicama za hrvatskim braniteljima. Pada mi na pamet ona anegdota ili šala o "velikom Džeku", kad ga upita onaj kojemu je prijetio: "A što ako to ne učinim?", a Džek mu mrtav hladan odgovori: "Onda ništa!".

Stoga, Hrvatice i Hrvati, pamet u glavu i uzmite sudbinu u svoje ruke. Ne dajte se prevariti od političke mafije i takvih medija. Pomaknite se i odlučite za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskog života i za sve obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava - HSP, Hrvatska čista stranka prava - HČSP, Akcija za bolju Hrvatsku - ABH i Obiteljska stranka - OS, kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na tim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju. Osobnu ću biti, kao nezavisna kandidatkinja, na listi POMAK-a u I izbornoj jedinici, na 5. poziciji.

Glavni mediji u promidžbi provode, nažalost, nepravdu i diskriminaciju, te nas gotovo potpuno ignoriraju, bojeći se poraza onih za koje navijaju.

Za Hrvate sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, tj. u Bosni i Hercegovini, ostalim dijelovima hrvatske domovine ili bilo gdje u svijetu, koji glasuju u XI izbornoj jedinici, preporučam Nezavisnu listu proslavljenog generala Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, legendu Domovinskog rata Željka Glasnovića.

Na kraju, imam jednu zamolbu. Budući da nemamo gotovo nikakvih sredstava za troškove promidžbe, molila bih naše drage Hrvatice i Hrvate u domovini i svijetu da ako ikako mogu uplate makar minimalne priloge na račun Obiteljske stranke, na čemu unaprijed zahvaljujemo.

Vlasnik računa: Obiteljska stranka, Martićeva 67, Zagreb
IBAN: HR2723400091110381732
SWIFT: PBZGHR2X
Naziv i adresa banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb
Model: 00
Poziv na broj: Vaš OIB
Svrha plaćanja: donacija

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj glas za hrvatski spas!"! Sretno nam bilo na parlamentarnim izborima 11. rujna 2016. godine i neka nas sve prati Božji blagoslov, po zagovoru Sveta Majke, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, svih hrvatskih svetih mučenika i našega sveca kardinala Alojzija Stepinca!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


ĐAPIĆ I ČUDNOVATI KLJUNAŠI-PRAVAŠI

Ovo relativno relaksirajuće vrijeme konačnog pada Perkovića i Mustača ukazalo je na zaboravljeni temeljni razlog za lustraciju. Uklanjanje jugoslavenskih nametnika iz vitalnih funkcija nacije postalo je presudno za ekonomski opravak zemlje. Sve postkomunističke zemlje koje su podigle svoju ekonomiju, učinile su to nakon što su se riješile komunističkog kukolja, uključujući doušničke mreže. Izmišljena “fašizacija Hrvatske”, udbaški i partijski proizvedena poplava “ljutih pravaša” i “ljutih branitelja”, sve to treba stvoriti privid prihvatljive kohabitacije ustaša i partizana, pa je onda lustracija nepotrebna. A ono, ustaša nema. Pobijeni su davne 1945. I bez potrebe za ekonomskim ozdravljenjem, pletenice hrvatskih djevojčica usmrćenih u Hudoj jami traže svoje civilizacijsko poravnanje. Korumpirani izborni sustav, koji dopušta prijeizborno koaliranje, stalno proizvodi nove stranke i dijeli postojeće. Brojne koalicije razmrvljuju alternativu za HDZ i SDP.

Neuništivi razjedinitelji

U svakom slučaju, svjesno ili nesvjesno, Ante Đapić, Branimir Glavaš i Ruža Tomašić, kao i mnogi drugi proizvedeni “desničari”, pripadaju projektu gušenja Hrvatske stranke prava, kao i snažnije ponude na hrvatskoj desnici. Ante Đapić oteo je 1993. na prevaru čelnu poziciju HSP-a, na “saboru” pravaša u Kutini. Nakon što su HSP i HOS krvarili, doslovce fizički ranjeni od svojih, od strane “hrvatske” države. Prethodno je udbaška SRH/RH dala smaknuti niz HOS-ovaca i pravaša, poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, a prije njih smaknula je i Mira Barešića i Ludviga Pavlovića. Ruža Tomašić došla je kao ujedinitelj pravaša, da bi ubrzo provela podjelu HSP-a na dvije stranke, da bi na kraju formirala nekakvu treću. “Plameni” Branimir Glavaš uvijek je ulazio u HSP-ovo biračko tijelo, pa kada je HDZ-u postao smetnja, formirao je regionalni HDSSB i potisnuo HSP u Osijeku i u cijeloj Slavoniji, gdje je HSP bio jak. Tko je sve to financirao? Prije svakih izbora Glavaš naglo postaje pravosudno rasterećen, da tako obodren razmrvi desnicu. Kada se konačno formira relativno stabilna vlada, Glavaš će ponovno doći pod udar “zakona”, sve u sklopu reketa za njegovu novu ulogu na nekim sljedećim izborima. Daniel Srb svjestan je antipravaškog dizajna i pokušava vratiti utjecaj pravaša u Zagreb, ali je upravo zbog toga HSP posve protjeran iz zagrebačkog parlamenta. Pravaši su regionalizirani, a “savezne” stranke ostale su HDZ i SDP. Vidimo kako danas “naša” država prepušta Glavašu, Ruži i Ćoriću da baš oni prozovu vrh Srbije za četničko mahnitanje, da se tako pojavi što više onih “sve sam im sasuo u bebu”, sve uz dužnu pažnju “objektivnih” medija prema samoproglašenom proroku. Dok britkog, bespoštednog i uvijek zanimljivog Božidara Alića najedanput nitko više ne čuje – jer je visoko na listi koalicije Pomak u 1. izbornoj jedinici. Može sa skupinom pravaša vojno napasti Srbiju, nitko to neće spomenuti. Mogao je s Draženom Kelemincem zauzeti Srb, medijima bi to promaklo.

Posebno je zanimljiva obustava takozvane “fašizacije i ustašizacije Hrvatske”, baš prije početka predizborne kampanje. A baš sam doma polomio sve križeve u kukaste, idealne za ovo kukanje u besparici i dugovima. Najedanput fašističke i ustaške hrvatske stranke ne postoje, a “srbojedi” Tešpeš i Ćorić doimaju se kao ugostitelji brze hrane. “Ustaški performer” Dražen Keleminac otišao je baš ovih predizbornih dana u Srb, na megdan Srbima u dane tradicionalnih četničkih “ustanaka” na Đurđevdan i Vidovdan. Niti on nije shvatio da ovaj put treba doći pod zastavu HSP-a, da nije tu da svojim nastupima pomiče HDZ prema sredini. Politički inženjering jako je moćan – i Keleminac i sve pravaške stranke ostale su ispod utjecaja Zlatka Hasanbegovića, koji se javno ogradio od NDH. Pri tome manipulatori namiguju naciji, u smislu da to mora tako biti, da je to politički mudro. Prema pravorijeku haaškog Tribunala, Velika Srbija posve je legitiman politički cilj, a mala Herceg-Bosna je anticivilizacijska tvorevina. Proizvedeni “fašisti” i “ustaše” HDZ-a trebaju privući desno izborno tijelo da glasuje za HDZ. Svatko će vam danas reći da Hasanbegović donosi više glasova pravaša i simpatizera pravaša među biračima nego što će ih osvojiti sve pravaške stranke zajedno.

Glede ujedinjenja pravaša, i Daniel Srb i Ivan Pandža shvatili su kako HSP i HČSP nisu njihova privatna svojina, koju mogu ugasiti kada se sjete, nego su te stranke povijest koja je neizmjenjiva. “Podjela” na HSP i HČSP dogodila se u 19. stoljeću i to možete ispraviti samo ako načinite vremeplov, otputujete u listopad 1895. i nekako pomognete ostarjelom Anti Starčeviću da ovaj svijet napusti godinu dana ranije. U tome smislu napisao sam tekst blasfemičnog naslova: “Kako ubiti Antu Starčevića?” Ne treba osnivati novi HSP svaki put kada HSP ili HČSP ode ukrivo, jer su padovi pravaša neizbježni. Oni su programirani – “hrvatska” država već 25 godina namjerno rastura pravaše. Time je definiran 1. pravaški aksiom za pravašku znanstvenu diciplinu: HSP i HČSP ne mogu se ujediniti, nego samo koalirati, što se na ovim izborima dogodilo. Ako se jednog dana poboljša izborni zakon u smislu da onemogući prijeizborno koaliranje, svi pravaši mogu se dogovorno pojavljivati na jednoj listi, za jedne izbore na listi HSP-a, a za sljedeće na listi HČSP-a. A možda će to biti nepotrebno, ako značajno smanjimo izborni prag.

Kako ujediniti autonomne osobe?

Mnoge je zaprepastila inteligentna i na svoj način revolucionarna tvrdnja Daniela Srba da je ujedinjenje pravaša besmisleno. Isto tako, znakovito je da Ivan Pandža bira zajedništvo dvije povijesno legitimne pravaške opcije, a ne njihovo ujedinjenje. Obojica su desetljećima pokušavali objediniti pravaše i branitelje, ali nije išlo. Svaka inicijativa za objedinjavanjem pravaša rodila je novu pravašku stranku, a svaki poziv za političkim i interesnim objedinjavanjem branitelja završavao je formiranjem nove braniteljske udruge. Kada hrvatske branitelje nije razbijala udbaška agentura, uskakao je bolestan ego, a događa se i nova psihološka pojava: domoljubna ljubomora, o kojoj je progovorio Daniel Srb. Hrvatska Javnost prikraćena je za informaciju da je Hrast osnovan prije 5 godina od strane HSP-a, kao okvir za političko objedinjavanje pravaša i demokršćana, a danas Hrast zasebno izlazi na izbore, kao nekakva privatna stranka Ladislava Ilčića. I već imamo dva Hrasta. Pandža je realan – kada neko “biračko” tijelo broji pola milijuna odraslih muškaraca, nakupi se svega. I svakakvih problema, od pojedinačnih tragedija i razočaranja do pucanja pojedinaca zbog ismijavanja obrambenog Domovinskog rata. Osnovno pitanje glasi: zašto je pobjednička populacija Domovinskog rata, ona koja je obranila zemlju, svedena na biračko tijelo?

Problem su pravaške opcije bez povijesnog legitimiteta, kao i male demokršćanske stranke. Sve takve trebale su se za ove izbore suzdržati ili se pojaviti na koalicijskim listama HSP-a i HČSP-a, što je ponuđeno svim autonomnim osobama na našoj političkoj sceni, pa je u tome smislu poslana prihvatljiva ponuda i Dobroslavu Paragi i Željku Glasnoviću. Izuzimajući HSP i HČSP, ostalo pravaštvo je kupus, proizvodnja nereda, odnosno razbijanje pravaštva. Ante Đapić navodno je stigao u HSP unutar zadaće proizvodnje nereda. Došao je iz okruženja koje su kontrolirali Josip Manolić i Josip Perković. Ruža Tomašić je te 1991. radila u osiguranju Stipe Mesića, gdje je u rujnu čula zapovijed za smaknuće Ante Paradžika, zapovjednika HOS-a, koji se suprotstavio nastojanju vrha RH da se Vukovar što prije preda. Ruža je najavila da će razotkriti hulju koja je zapovjedila ubojstvo Ante, na tome je obećanju izgradila uspješnu “pravašku” i sveukupnu političku karijeru, ali je završilo po onoj narodnoj: obećanje ludom radovanje. Noćas nisam oka sklopio od same pomisli da je ubojstvo Ante Paradžika zapovjedio Branimir Glavaš. Nemoguće? Kog vraga zajedno peku ovih dana? O Stipi Mesiću i njegovim petljanijama Ruža profesionalno šuti. Koja je to profesija? Ubojstva i zloporabe zakonski smo obvezni prijaviti.

Prisjetimo se da je Dobroslav Paraga pukim slučajem izbjegao atentat na Antu Paradžika, pa je dvije godine kasnije “smaknut” od strane Ante Đapića, na “saboru” stranke u Kutini, kada su hrvatske tajne službe sklonile na stranu čelnike HSP-a koji su bili skloniji Paragi nego Đapiću. Neki događaji bili su uvod u pad Vukovara, a drugi u veleizdajnički sporazum Z4, koji se pravda kao naš obavještajni uspjeh, a tada niti “pročitani” Slobodan Milošević nije znao što će drugi dan napraviti. Vrag uvijek ostavi svoju vizitku: da je Paraga zaista smaknut, pravaška scena bila bi siromašnija za njegov HSP 1861. Paraga može reći da je nacija kriva što nije shvatila ideju HSP 1861. Već 25 godina čekamo da nacija neke odnose pročita, ali je to promašeno – Hrvati su politički nepismena i naivna nacija. Ne smijemo previdjeti da je Ante Đapić učinio sve da se što prije pomirimo sa svirepim ubojstvom Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH.

Poplava Vođa

U ovoj stranačkoj i koalicijskoj kakafoniji pomalo smiješno zvuči Jedina opcija, koja zapravo još uvijek nije jasno specificirana, jer svaki novi partner dodaje svoje. Da je JO imala dovoljno pameti da uključi i HSP, tada bi se profesor Ivan Lovrinović i promjenaši našli u sredini, i ozbiljno pozabavili središnjim problemima Hrvatske. Lovrinović nije smio dopustiti dominaciju Ivana Sinčića, i to je razlog zašto je trebao uključiti HSP i njegovu skupinu. Daniel Srb i Ivan Pandža uporno su tražili široku koaliciju svih onih koji su iskazali autonomiju u odnosu na HDZ i SDP, ali nisu shvaćeni. Izborni inženjering u rukama dvije slične partije nameće da se posebno okupe pravaši, posebno demokršćani, posebno ostale desne opcije, svaka u zasebnu koaliciju, pa onda HDZ i SDP mogu biti sigurni da će do kraja svijeta dijeliti izborni kolač. Prisjetimo se pokojnog Saveza za Hrvatsku. Svaka alternativna koalicija kreirana od HDZ-a ili SDP-a ima svoja zadana slaba mjesta. Kao što je Božo Petrov glatko marginalizirao profesora Lovrinovića i prigrabio svu vlast unutar Mosta, isto će učiniti Ivan Sinčić unutar JO. Zidarima će najviše glasova donijeti frankeri, a glavni u JO nije Goran Aleksić nego Ivan Sinčić, i tu mogu nastati brojni problemi. Sinčić se u pravilu postizborno pasivizira. Nije se iskazao u trgovini foteljama, što se čini principijelno, a zapravo je zbog toga izgubio kontrolu nad svojom strankom. I oni zidari koji ne uđu u Sabor tražit će pozicije. Zidari i frankeri rekli su Ne Miriam Kervatin i Blokiranima, koje HDZ ovaj put nije prigrlio, da ne izazove reakciju ovršiteljske mafije. Šteta je da Kervatin nije razumjela inicijativu HSP-a za okupljanjem nasuprot HDZ-u i HSP-u, pa s političkim kapitalom Blokiranih već besramno maše Most, koji je ovih dana dokazao da stranka može preživjeti svoje razotkrivene laži ako ponudi neke nove. Za potrebe rasterećenja SDP-a, “zidari” su pomjereni udesno, uglavnom kroz redizajn stranke Promijenimo Hrvatsku, u istom smjeru. Dovoljno je da u JO netko zapjeva “Juru i Bobana“ i HDZ gubi izbore.

Izvjesni Željko Glasnović, visok naočit čovjek, relativno obrazovan i načitan legionar, navodno branitelj i “ljuti branitelj”, glumi veliko nezadovoljstvo u odnosu na takozvani HSP HDZ, a u praksi je povukao snažan potez u interesu tih lažnih pravaša, koji su zapravo doušnička mreža i ubojice Udbe i Kosa. Naime, 5 do 12 Glasnović je prijavio znakovitu 911. “nezavisnu” listu. Osobno sam za to da nekim braniteljima dopustimo da ograde to što su oslobodili. Kako lustrirati branitelje i Lijepu našu od svih tih generala? Kako lustrirati pravaše i demokršćane od udbaške agenture? Za ne vjerovati, 5 do 12 Željka Markić zaključila je U ime obitelji i pripadne stranke Projekt Domovina da ne pripada nikuda. Pokušala je provesti referendum protiv prijeizbornog koaliranja, da bi na kraju svojom dosljednošću išla na ruku HDZ-u i SDP-u. Zar nije bilo prirodno da se U ime obitelji prikloni onoj koaliciji u kojoj je Obiteljska stranka? Da mi je nekako saznati koga će Željka stvarno zaokružiti? Ako pokret U ime obitelji i pripadna stranka Projekt Domovina nisu prepoznali opciju kojoj se mogu prikloniti, kako će aktivisti i članovi prepoznati opciju koju trebaju podržati?

Kuda otputovati ako se dokopate vremeplova? U 1941. ili u 1945. godinu? U 1895. ili stoljeće kasnije? Imamo neobičnu situaciju da ovih dana desnicu razbija predsjednik stranke koja se nazvala “Desno”. Vrijeme je da Ante Đapić osnuje stranku “Lijevo”. Gajili smo nadu da se Ante Đapić promijenio nabolje, ali je to onaj isti “copy-paste” destruktivac iz 90-ih, koji je za sebe izjavio da je toliko pokvaren da se sam sebi gadi. (dnevno.hr)

Tvrtko Dolić


Zagreb, 26.7.2016.

Plači Majko Hrvatska Domovino!

Nevjerojatno, a istinito, u tvojoj slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, za koju su Tvoji najbolji i najčasniji sinovi i kćeri položili tolike živote, veleizdajničke vlasti dopuštaju, 27. srpnja u Srbu, zločinačko slavljenje terora i zločina nad Tvojom nedužnom i nemoćnom djecom, što se dogodilo na taj datum 1941. godine.
Četničkim i partizanskim zločincima u slobodnoj hrvatskoj državi obnavljaju se spomenici, kao u hrvatskome mjestu Srbu, na hrvatskoj zemlji, a sljedbenici i glorifikatori zločinaca priređuju orgije i slave zločince i zločine, dok žrtve, još uvijek pogažene časti i dostojanstva, leže u kraškim jamama.
Hrvatsku policiju takozvane hrvatske vlasti prisiljavaju da štiti i osigurava slavlje zločina, dok mirne i ogorčene hrvatske prosvjednike progoni i zlostavlja.

Žalosno je i pretragično da u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi ni jedna parlamentarna stranka, pa niti najmoćnije stranke takozvane Domoljubne koalicije, ne prosvjeduje bar priopćenjem i ne osuđuje takvu užasnu monstruoznost, takvo nevjerojatno obezvrjeđivanje žrtava i provociranje, vrijeđanje i ponižavanje općih moralnih i civilizacijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i mukotrpno obnovljene, obranjene od agresije i oslobođene demokratske hrvatske države Republike Hrvatske.

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, pitam se kako takvo stanje može tolerirati i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kojoj je ustavna dužnost štititi moralni i pravni poredak u državi koju predstavlja?

Nije moguće da ona ne zna ili da ne vjeruje što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo. Divljačke četničke horde tada su presrele 2 vlaka sa hodočasnicima, najviše ženama i djecom, te starijim osobama, koji su se jednim vlakom, bez vojničke pratnje, vraćali u Drvar sa proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kod Knina, a drugim vlakom vozili na svetu misu u mjesto Oštrelj. Ukupno je pobijeno i bačeno u jame oko 600 hodočasnika, i to sa župnikom iz Drvara, svećenikom Banjalučke biskupije Valdemarom Maksimilijanom Nestorom, te je nastavljen genocid nad Hrvatima Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. Smrtno je stradalo tih dana oko 2.500 civila, Hrvata katolika i muslimana, uz najgore pljačke i palež domova.

Dogodila se i najužasnija, nezamisliva strahota i tragedija, da su mladoga župnika Bosanskoga Grahova, Jurja Gospodnetića, rodom iz Postira na Braču, užasno mučili i još živog proboli kolcem i pekli na ražnju u nazočnosti njegove prežalosne i jadne majke. Tom prigodom je stradala i obitelj Ivezić iz mjesta Brotnja sa 17 članova, među kojima su bila i djeca, a ukupno je pobijeno 32 članova šire obitelji toga prezimena.

Zar predsjednica i njezini savjetnici sve to ne znaju ili neće reagirati? Zar ne znaju da po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, članak 1 i 5, te Kaznenome zakonu, članci 156, 158 i 375, takvo uznemiravanje javnosti slavljenjem zločinaca mogu i da bi ga morali zabraniti?

Ujedno kako se vlast takvoga ponašanja u Republici Hrvatskoj ne boji i osude europske i svjetske javnosti, koja gotovo svakodnevno, u današnje vrijeme, doživljava sotonske terorističke zločine i neprekidno živi u strahu?

Ovaj tekst pišam na blagdan sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja, koji su živjeli čestitim životom, te dugo čekali i strpljivo molili da im Bog podari dijete. Svoju djevojčicu Mariju su dobili u starijim godinama i tako su, kao omalovažavani i prezreni, jer su dugo bili bez poroda, obdareni najvećom Božjom milošću, kćeri koju je Bog odabrao za Majku svoga Sina, Spasitelja svih ljudi, ako dragovoljno prihvate njegovu otkupiteljsku žrtvu i, uz pomoć Duha Svetoga, ostvaruju njegov nauk u svome životu.

Stoga, misleći na sve naše mučenike i žrtve, kroz cijelu povijest, a osobito u Drugom svjetskom ratu, poraću i prošlom Domovinskom ratu, i moleći njihov zagovor, znajmo da i za nas ima nade ako, uz Božju pomoć, udružimo sve čestite domoljubne stranke pravaške, kršćanske, obiteljske i braniteljske orijentacije, te istaknute domoljubne intelektualce, da kao koalicija za spas hrvatskoga naroda i države Republike Hrvatske izađu na predstojeće parlamentarne izbore. Vjerujemo da tada rezultati neće izostati.

Molimo i zagovor sv. Ane:

"O, sretna i blažena sveta Ano, mati Majke Isusove Marije, koja si molitvom, suzama i postom od Boga isprosila kćerku Mariju, nju pojmljivo odgajala i pazila i napokon je u hramu prikazala! Molimo te ponizno da nas svojoj kćeri preporučiš, neka nam ona u svakoj potrebi bude u pomoći. Ako ti za nas od nje štogod zaprosiš ufamo se, da ćemo to i zadobiti, jer je ona na ovom svijetu tebi bila poslušna, i sada će na nebu uslišiti molitvu tvoju za naš hrvatski narod i domovinu. Amen."

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


SIMBOLI NACIJE – PONOS KROACIJE

Oj Hrvati, jeste l’ vijesti čuli?
Rušit će se Crkva Sv. Marka!
Radi čega? Zbog povijesnog grba,
Domoljublja i hrvatstva žarka.

Bijelo polje stoljećima bilo
Prva boja naše šahovnice.
Gledati ga oku se mililo -
Krasna slika dične trobojnice.

Iz ljubavi sinak očuvao
Hrabrog oca drevnu tradiciju.
Za Dom! Spremni! – ginuo, klicao,
Veličajuć Majku Kroaciju.

Za Dom! Spremni! - vrijedilo i Zrinskom,
Dom očuvat i mravak je spreman.
Dom je ponos čovjeku tuđinskom,
A Hrvatskoj bijesna prijeti neman.

Slijepci štuju nauku Brozovu,
Pljuju, gaze, domoljubne znake.
Radije bi na Markovom krovu
Vid’li ruglo zvijezde petokrake.

Kad prolaze pored Kuće svete,
Jugo-đavo zaurla u duši.
Bijelo polje ustaša ih sjeti
Stog požele nek se crkva sruši.

Vrli Kinez, Brazilac, Japanac,
‘‘Za Dom spremni’’ kliče od vjekova.
Samo bijedni jugozatupanac
Ne poznaje povijest pradjedova.

Oj vi truli pogani izrodi,
Što gazite svetinje djedova.
Izdajstvo vas na vješala vodi,
Podli Juda ruglo je vjekova.

Crkvo mila, ne strahuj od zvijeri,
Simbol si nam nacije i Krista.
Dok je Hrvat odan grbu, vjeri,
Šahovnica resit će te ista.

Pjevaj Marko, ušutkat se ne daj,
Hrvati su narod stare slave.
Domovini hvalospjeve redaj,
Neka živi ‘himna’ ČAVOGLAVE!

I ti Stanko, iz ravnice sine,
Grlom, žicom, Hrvatsku ukrasi.
Pozdrav časni nek se k Nebu vine,
Nek se spomen ‘Za Dom’ ne ugasi!

Marija Dubravac Brisbane


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.
Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)

RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


ZABRANITE VELIKOSRPSKA SLAVLJA NA HRVATSKIM GROBIŠTIMA!

MINISTRU UNUTRAŠNJIH POSLOVA VLAHI OREPIĆU

Vaše Rješenje o zabrani javnog okupljanja Autohtonoj – Hrvatskoj stranci prava pod nazivom "Predavanje o Domovinskom ratu" u Srbu od prvog do zadnjeg slova nije istinito. Više


Nema predaje!

OREPINA S MILICIJOM NA PRAVAŠE

Specijalna policija, potpomognuta velikim brojem pripadnika temeljne policije, započela je u 7 sati i 25 minuta postupak "oslobađanja javne površine uz antifašistički spomenik u Donjem Srbu od osoba i stvari", a izjavu o provedenoj akciji novinari će dobiti naknadno, rekao je Hini na mjestu događaja glasnogovornik Policijske uprave zadarske Elis Žodan.
Dražen Keleminec kažnjen šestomjesečnom zabranom dolaska u Srb i novčanom kaznom... Više

Zagreb, 17.7.2016.

Tko nam pravi ruglo od hrvatske države?

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

U nedjelju, 17. srpnja, nakon vijesti o nasilnoj akciji hrvatske policije nad grupom aktivista AHSP-a, članova i prijatelja, uglavnom hrvatskih branitelja, koji su imali policijsku dozvolu za svoj šator i boravak na hrvatskoj državnoj zemlji u Srbu u Lici i koji su pružali pasivni otpor, te ih je policija odnijela u kombi vozila i uklonila šator, razmišljam cijeli dan s ogorčenjem i tugom. Pušteni su isti dan, a protiv organizatora Dražena Keleminca bit će podnesena prekršajna prijava.

Budući da je poznato da se u mjestu Srbu već nekoliko godina, otkad je obnovljen spomenik četničkim ustanicima protiv ondašnje hrvatske države, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca i takozvanih antifašista Hrvatske, na dan 27. srpnja održavaju četnička okupljanja iz cijele bivše države i slave događaji vezani za taj datum 1941. godine.

Kako akterima tih okupljanja nije nepoznato da su toga dana učinjeni najstrašniji četnički zločini nad nedužnim hrvatskim civilima, najprije nad hodočasnicima iz vlaka koji ih je vraćao u Drvar sa proslave blagdana Sv. Ane u Kosovu kod Knina, kao i nad hodočasnicima iz drugoga vlaka, koji ih je vozio u mjesto Oštrlj, gdje je također bila kapelica Sv. Ane. Ukupno je, u obadva vlaka, bilo oko 600 hodočasnika, uglavnom žena i djece koji su bili poklani i bačeni u jame. Dalje je nastavljen masakr Hrvata katolika i muslimana u više mjesta istočne Like i jugozapadne Bosne, u Srbu, Krnjeuši, Boričevcu, Bosanskome Grahovu, Drvaru, Gornjem Vakufu, Donjem Lapcu i drugim obližnjim mjestima. Poklano je oko 2.500 ljudi a sela su im opljačkana i spaljena. Neke su žive bacali u vatru njihovih domova. Uz hodočasnike, ubijen je i župnik Vladimir Maksimilijan Nestor, a mladog Jurja Gospodnetića, župnika Bosanskoga Grahova, rodom iz Postira na Braču, su nakon užasnih mučenja još živog proboli i pekli na ražnju pred očima njegove jadne majke. Tom prilikom u selu Brotnju kod Boričevca stradalo je i 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce, koje su tjerali do jame u koju su ih i žive bacali.

Taj dan najvećih zločina protiv čovječnosti, provokativno i radi zastrašivanja, za vrijeme bivše zločinačke tvorevine Jugoslavije, slavio se kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dakle, Milorad Pupovac obnavlja posljednjih godina u Republici Hrvatskoj, na svoju ruku, taj dan, iako Republika Hrvatska ima državni praznik Dan antifašističke borbe, 22. lipnja.

Znači, Pupovac dobro zna što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo, pa i predstavnici hrvatskih vlasti, iako su se ti zločini od naroda skrivali. O tim zločinima pisao je i pripadnik partizanskoga pokreta Stevo Babić kao o nečem pretjeranom.

Hrvatski narod svoje žrtve ne zaboravlja i zato smo ogorčeni na provokacije, vrijeđanja i ponovno ubijanje žrtava, te ponižavanje hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Hrvatske vlasti, da imalo drže do morala, dostojanstva svoga i narodnog, te do pravne države koju predstavljaju, ne bi dopustile takva skandalozna okupljanja i orgijanja. To bi lako mogli zabraniti na temelju Članka 1 i Članka 5 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao i Kaznenoga zakona, Članka 156, 158 i 375.

No, hrvatske vlasti se boje jednoga bijednog i zlog Milorada Pupovca i prave ruglo od hrvatske države, pa uhićuju one koji mirno prosvjeduju protiv slavljenja zločina, a ne sprječavaju one koji provociraju, vrijeđaju, uznemiruju javnost i slave zločine i genocid.

Stoga, Hrvatice i Hrvati, radi dostojanstva žrtava, te svoga osobnog i hrvatskog narodnog dostojanstva, tko god može neka pođe sa hrvatskim zastavama i natpisima u Srb 27. srpnja osobnim kolima ili autobusima koje će dogovoriti Autohtona hrvatska stranka prava iz gradova diljem Hrvatske i koja će zatražiti od nadležnih dozvolu za mirno okupljanje.

Neka vide da nas ne mogu slomiti i da smo uvijek Za dom spremni!

dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Jadni Zagrebe, 14.7.2016.

KOMUNJARSKA POGRDA BLJUJE OTRCANE SRBOKOMUNISTIČKE LAŽI

bandititic.jpg (15,5kb)

“Ovdje je stradao cvijet hrvatske intelektualne mladosti. Ovdje su povampirene ustaše, nakon proboja logoraša, pohvatale te ljude i pobile ih kao pse. To treba jasno reći”
“NDH je bila sve samo ne slobodna, demokratska i hrvatska tvorevina. Ona je bila zločinačka, izdajnička i kvislinška. To treba reći za sva vremena!”
“Moj prvi projekt nakon parlamentarnih izbora biti će obnavljanje svih antifašističkih spomenika”

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2016.

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Pjesma Hrvata

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg' da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Dimitrija Demeter


Nema predaje! Novo

AUTOHTONA - HRVATSKA STRANKA PRAVA ZAUZELA SRB

Pozivamo pravaše, branitelje, dragovoljce Domovinskog rata, Hrvatice i Hrvate, da nam se pridruže u iznošenju istine o Domovinskom ratu i četničkim zločinima u Srbu i drugim dijelovima Lijepe naše Domovine.
Četnicima, jugofilima, crvenim boljševicima, komunistima, pupovcima, stanimirovićima, mesićima, pusićima, teršelićima, josipovićima, milanovićima i svim drugim mrziteljima Hrvatske države je zabranjen dolazak. Više

PRAVAŠI UJEDINITE SE!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi.
dr. Ante Starčević

Hrvatskome miroljubivome državotvornom narodu, koji je položio velike žrtve za suvremenu svoju samostalnu i demokratsku državu Republiku Hrvatsku i slobodu pripadajućeg joj dijela svoje domovine, a što želi sačuvati od propasti, definitivno je dosta ovakvoga HDZ-a i njegovog bijednog licemjernog poslušničkog vodstva, bez ikakvog dostojanstva, kako se pokazalo od 2000. godine na dalje.
Mi zaista nemamo za koga glasovati na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima u rujnu 2016. godine.

Apsolutno nam je potrebna alternativa.
Nju vidim jedino u pravaškoj opciji, gdje bi ipak trebalo biti najviše pravih i sposobnih domoljuba.
Koliko god vrijeme bilo kratko, mislim da se, uz Božju pomoć i ljudsku dobru volju, još uvijek puno može učiniti.

Mislim da bi se trebali dogovoriti čelnici i vodstva svih pravaških stranaka, te organizirati jedan svepravaški sabor, te osnovati, ako treba, i jednu novu hrvatsku pravašku stranku, koja bi se mogla nazvati primjerice "Hrvatski pravaši Oca Domovine".
Za predsjednika te nove stranke, ako bi se osnovala, trebali bi se kandidirati, ako hoće, svi predsjednici dosadašnjih pravaških stranaka i drugi domoljubi koji bi željeli preuzeti odgovornost.
Trebali bi udružiti sve članove svih pravaških stranaka, te za predsjednika glasovati po načelu jedan čovjek - jedan glas.

Ujedno bi bilo dobro da se bira i predsjedništvo te stranke, ali da u to predsjedništvo uđu i svi kandidati za predsjednika koji ne budu izabrani. Onaj kandidat koji bi bio drugi po broju glasova neka bude zamjenik predsjednika.
Dosadašnje predsjednike i vodstva pravaških stranaka, koji se ne bi htjeli pridružiti svepravaškom saboru i zajedništvu, treba obznaniti u javnosti, a njihovo članstvo pozvati da se pridruže općoj pravaškoj opciji nove pravaške stranke.
U tu novu pravašku stranku trebalo bi pozvati sve istaknute i čestite domoljube iz HDZ-a, kao Zlatana Hasanbegovića, generala Glasnovića, Stiva Culeja i druge istaknute hrvatske branitelje, te ostale hrvatske intelektualce, humaniste i domoljube, poput Davora Pavune, Tomislava Sunića i ostalih, kao i sve domoljubne čestite i sposobne novinare, a i domoljubne vjerodostojne hrvatske povjesničare. Također dogovoriti i koaliciju svih drugih domoljubnih stranaka na političkoj sceni, poput Obiteljske stranke Mate Knezovića, HRAST-a Ladislava Ilčića, Konzervativne stranke Ruže Tomašić, stranke "Projekt Domovina" Krešimira Planinića i Željke Markić, Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara Tomislava Josića, koji bi se isto, sa svojim članovima, trebali uključiti u taj projekt za spas domovine.

Treba se izboriti za ravnopravnost glasovanja na parlamentarnim izborima Hrvata, hrvatskih državljana, sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te sa kvalitetnim listama izaći na predstojeće parlamentarne izbore u svim izbornim jedinicama, te svakako osigurati dobru kontrolu prebrojavanja glasova.

Vjerujem da bi to bila prava i jedina alternativa poltronskom HDZ-u, kakvog su, nasuprot Tuđmanovom HDZ-u, nametnuli antihrvatski moćnici svijeta i njihova peta kolona u Hrvatskoj.
Na čelu inicijativnog tima ovoga projekta predlažem vrsnoga pravaša Luku Podruga.

Bože, rasvijetli pamet i srce onim hrvatskim vođama koji kažu da su domoljubi i spasi Hrvatsku!

Hrvatski narod svakako razumski i instinktivno zna što je dobro za njega, samo mu treba pružiti mogućnost izbora na demokratski način i bez manipulacija.

S vjerom i ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića...

HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!

 A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Istina ili laž!?

Tajni računi hrvatske "elite" kod RBA Grupe - datum dokumenta 5. srpnja 2011.

Dokumentacija Raiffeisen-Landesbank Steiermark AG iz koje se vidi koliko su poznate osobe imale novaca na računima u toj banci. 2011. godine je do sada objavljena na slijedećim portalima: seebiz.eu, hop-portal.com, maxportal.hr, dnevno.hr, itd.
Ovdje, ograđujući se od možebitnog lažnog dokumenta, prenosimo tablični popis koji je objavljen na... Više

U emisiji Markov trg razgovor s Kazimirom Kovačićem...

NDH JE STVORENA PLEBISCITARNOM VOLJOM HRVATSKOG NARODA BEZ OBZIRA NA HITLERA I MUSOLINIJA

U emisiji Markov trg emitirani su dijelovi razgovora s Kazimirom Kovačićem, hrvatskim emigrantom koji živi u Argentini.
Kovačić ima 102 godine, rođen je 1914. godine i izvrsno se sijeća mnogih važnijih povijesnih događaja, kako iz razdoblja kraljevine Jugoslavije i djelomice čak iz Austro-Ugarske, tako i iz vremena Nezavisne Države Hrvatske gdje je bio na službi kao časnik boreći se na brojnim frontovima, u Hrvatskoj, ali i na tzv. istočnom frontu, odnosno Rusiji i Ukrajini.
Kazimir Kovačić ima poseban dar govora kojim slušatelja uvede u ta davna vremena pa su ova njegova prisjećanja, svjedočanstva, izuzetno vrijedna, budući da ostavljaju neusporedivo snažniji dojam tih vremena od bilo kakvog dokumentarnog filma ili kakvog bezličnog povijesnog interpretatora.


Sa suđenja udbaškim zlotvorima...

STJEPANA ĐUREKOVIĆA SU UBILI UDBAŠI BRANKO BIJELIĆ I LUKA SEKULA

Nakon kratkog prekida, u nastavku svjedočenja pred Zemaljskim sudom u Munchenu, Vinko Sindičić je uz optužbe na Perkovićev račun naveo i imena plaćenih ubojica za koje tvrdi da su po izravnom nalogu Centara SDS-a u Rijeci i Splitu likvidirali Stjepana Đurekovića.

Tvrdi da je Josip Perković nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića proslijedio u Split i Rijeku, nakon čega su angažirani egzekutori. Josip Perković nije izabrao ubojice nego osobe koje su izabrale ubojice. Samo ubojstvo su izvršili Branko Bijelić i Luka Sekula", rekao je Sindičić, a na pitanje tko su ti ljudi koji su izabrali ubojice svjedok je odgovorio da su to bili Blagoje Zelić u Splitu i Salkan Merdžadić u Rijeci.

"U ubojstvu su posredno sudjelovala još dvojica koji su Branka Bijelića dovezli u Njemačku. To su bili Josipović Petar i Marin Modrić iz Rijeke. U Münchenu je bila i jedna žena koja je organizirala logistiku", rekao je Sindičić. Logistika, a to znači prijevoz oružja je išla preko tvrtke Jadroagent, dodao je. Branko Bijelić je pod nerazjašnjenim okolnostima preminuo 2004. a Luka Sekula još živi u Švedskoj.

Na upit suca jesu li bili sami sami u Wolfratshausenu, odgovorio je niječno.

-Split je imao Sekulu u Švedskoj, govorio je jezike, drugi je bio analfabet, nije znao ni slova. 1974. nije sam mogao putovati, zato ih je bilo više, dvojica iz Münchena su ga pratila, morali ste ga dovesti da izvrši ubojstvo - rekao je svjedok.

Izjavio je tko je bio pratnja egzekutorima i kako je tekla logistička priprema.

- Pratnja su ubojicama bili Josipović Petar i Marin Modrić. Ivan Cetinić, voditelj odjela iz Rijeke, ga je podupirao. Oružja su u Bavarsku došla odvojeno. Tajna organizacija je postojala koja se bavila samo logistikom, imali su tvrtke. Imali su agente posvuda, kapetane na brodovima. Problem nije govoriti o ljudima iz SDS-a, nego o političarima iz partije - rekao je svjedok.

Naveo je Josipovićev opis putovanja kamionom i osobnim vozilima.

-Tri-četiri dana bili su u Münchenu, sve im je bilo pripremljeno, ključ, oružje - rekao je Sindičić. Ustvrdio je da otmica nije bila opcija, nego čista kikvidacija.

-Perković je ključ garaže dobio ne dugo prije ubojstva od informanta Pratesa. S informantima su se uvijek sastajali u trećim zemljama. Uvijek su ubojice išle u paru. Udarac u glavu bila je specijalnost Luke Sekule - rekao je sucima svjedok Sindićić, dodajući da opcija nije bila otmica, nego ubojstvo.

Na pitanje suca Daustera zašto je osporio svoje svjedočenje tijekom procesa Krunoslavu Pratesu koje je 2008. okončano doživotnom kaznom za Pratesa zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu i koje također tereti optužene Perkovića i Mustača, Sindičić je objasnio kako je to učinio kako bi se zaštitio. "Perković me nazvao i rekao da kod državnog odvjetnika u Berlinu poništim svoju izjavu pred sudom u Münchenu. Za povlačenje svjedočenja Perković mi je dao 13.000 eura", rekao je Sindičić i dodao kako je Perković financirao i obranu Pratesa.

Suca je zanimalo je li politika reagirala na izvješće Centralnom komitetu.

-Pokušali su pokazati ubojstvo kao obračun emigranata - odgovorio je Sindičić pokazujući fotografije pištolja iz svežnja dokumenata koji je donio. Naredbe su dolazile iz Centralnog komiteta, dva mjeseca je trajala istraga, kaže Sindičić.

Centralni komitet je velik, rekao je sudac Dauster.

Dva su bila šefa službe - jedan operative i jedan politički postavljen, to su ova dvojica - Mustač je bio politički šef. Nije znao mnoge stvari, nije bilo hijerarhije, rekao je Sindičić i dodao kako ga progoni partija - kriptokomunisti, SDP, SPD. Optužio je Račana. Ja sam navodno Udbin ubojica, a Račan je demokrat, rekao je sucima svjedok.

Suca su zanimali i detalji o sastancima s Perkovićem u Zagrebu, a Sindičić je odgovorio kako su se sastali stotine puta.

-Perković je jednom pobjegao da ga samnom ne vidi Sanader. Perković je davao novac za obranu Pratesa, onaj tko je nosio novac prevario ga je za 10000 - upozorio je.

Rekao je da ga je Josip Perković osobno poslao u Škotsku da puca u Nikolu Štedula.

-Na sastancima u hotelu Laguna dogovorili smo sastajati se, tražio sam da priču oko Škotske riješimo. Poslao me da pucam na Stedula, koji je došao u Zagreb i s njim suradjuje. Slučajno sam izmakao jednom od 3 atentata koje su pokusali zbog ovoga u Münchenu, Bijelić mi je došao s pištoljem... Perkoviću nisam prijetio u Laguni. Perković je izgubio nadzor, ruku zavukao u naprtnjaču, i ja sam imao oružje - kaže Sindičić.

Novinari koji su danas bili u sudnici u Munchenu javljaju da je u stanci suđenja Sindičić rekao kako je svjestan da se svjedočenjem izlaže mnogim napadima koji više neće biti, kako je rekao, ispod žita.


O Pismu dida Vidurine u slavu heroja Slavka Ećimovića...

TKO PREŠUĆUJE PRIJEDORSKE MUČENIKE, TKO ŠUTI O PLJAČKI HRVATSKE OD STRANE UDBAŠKOG OKOTA!?

Samo, sada mi je jasnije zašto s nama i dan danas vlada UDBA, zašto smo u rukama dice komunističkog ološa, zašto smo se izborili samo za kiflu od Hrvatske, zašto smo mi izvisili ovdi u Bosni i Hercegovini, zašto su otpisani Hrvati u Vojvodini, Zemunu i Lipoj Boki, zašto nemamo ni jednih desnih novina u našoj Hrvatskoj, zašto se blati sve što pokazuje veličinu hrvatskog naroda, zašto se blati naša slavna povist, zašto se pljuje po našim svetim žrtvama, zašto zatvaramo svoje osloboditelje, zašto se veliča krvolok tito, zašto se demonizira NDH, zašto se pljuje po svetom pozdravu Za dom spremni, zašto je razoreno pravaštvo, zašto su pobijeni hrvatski vitezovi, Pavlović, Barešić, Paradžik, Kraljević, zašto se ubi' Zvonko poslin tolikih godina robije za Hrvatsku, zašto nas vode komunistički probisvjeti i ubojice, prodane duše svake vrste, koritar do koritara, zašto smo pred ponorom – pa zato što nas je neprijatelj zlotvorni od početka okružio i premrežio domaćim izdajnicima kao kugom sridnjovikovnom, prodanim dušama koji sa tim krvavim škudama parazitiraju na narodnom tkivu i sišući nam narodnu krv drže nas paralizirane u svim sferama života, kaza dragovoljac Jure u navedenom pismu

Nizu bismo mogli dodati da sada znamo u čijim su rukama i brojni portali koji rone krokodilske suze nad hrvatskom budućnošću!

Kolika je premreženost udbaškom maglom, antihrvatskim zadahom, brojnih internet portala koji se kite imenom hrvatskim, pokazuje činjenica da su na poslato im Pismo dida Vidurine u slavu heroja Slavka Ećimovića, objavom, kao malim znakom sućuti nad kletom sudbom naših mučenika i protesta protiv pljačkom ponižene i porobljene Hrvatske, odgovorili samo njih nekoliko:

glasbrotnja.net
dragovoljac.com
braniteljski-portal.hr
bpz.ba
tjedno.hr

U ime opljačkane Hrvatske i u ime poklanog naroda, heroja hrvatskih, hvala im što ne zatvaraju oči pred krikom vapijućim nad pogaženom slobodom i istinom hrvatskom!

Stina hrvatskih pradidova


Bos. Petrovac, 29. lipnja 2016.

BISKUP KOMARICA SLAVIO PRVU SVETU MISU U BOSANSKOM PETROVCU NAKON 75 GODINA

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2016. banjolučki biskup mons. Franjo Komarica slavio je svečanu svetu misu na novoograđenom katoličkom groblju u Bos. Petrovcu. To je ujedno bila prva sveta misa služena u tom gradu nakon punih 75 godina, točnije nakon 1941. kada u nedaćama 2. svjetskog rata biva ubijen drvarsko-petrovački župnik don Waldemar Maximilian Nestor, a katolika i Katoličke Crkve iskorjenjivanjem nestaje iz Bos. Petrovca i okolice.

Povod ovom misnom slavlju bila je 110. obljetnica osnutka župe Bos. Petrovac-Drvar (1906.-2106.), 105. obljetnica osnutka katoličkog groblja u Bos. Petrovcu (1911.-2016.), te 75. obljetnica stradanja katolika ovih krajeva (1941.-2016.).

Uz biskupa Komaricu misu je suslavio domaći drvarsko-petrovački župnik don Davor Klečina, a za tu prigodu okupilo se 100-tinjak katoličkih vjrnika iz Bihaća, Drvara, Banje Luke, Bos. Grahova, Livna, te iz dalekog Hannovera. Na misi su sudjelovali i politički predstavnici hrvatskog naroda iz Unsko-sanske županije: čelnici HDZ BIH i HDZ 1990 Franjo Jurić i Mladen Šantić, a izaslanstvo Hercegbosanske županije predvodio je Draško Brnić, direktor ŠGD „Hercegbosanske šume“ Kupres.

U ime odsutnoga načelnika općine Bos. Petrovac Zlatka Hujića bilo je nazočno četveročlano izaslanstvo., došlo je i nekoliko sugrađana pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti.

Na početku misnog slavlja župnik Klečina dao je povijesni prikaz prisutnosti Katoličke Crkve na području Bos. Petrovca od najranijih kršćanskih vremena do danas, s posebnim osvrtom na srednjovjekovno razdoblje iz kojeg postoje vidljivi ostatci crkve sv. Jurja u Koluniću koji nosi ime po hrvatskom plemenu Kolunića.

Istaknuo je da je zidana župna crkva sv. Petra, po kojem Petrovac i nosi ime, sagrađena 1897. u samom središtu grada preko puta današnje zgrade općine, te da je srušena 1949., četiri godine nakon svršetka 2. svjetskog rata, po nalogu tadašnjih republičkih komunističkih vlasti.

Biskup Komarica je u propovijedi istaknuo da je dužnost kršćana čuvati čistim spomen na svoju prošlost, bez poticanja na mržnju i osvetu, nego promičući praštanje, mir i suživot. Pozvao je sve vjernike na nasljedovanje Kristova puta, te na izgradnju civilizacije ljubavi i života.

Biskup je zahvalio i svim sugrađanima Bos. Petrovca nekatolicima na njihovim poticajima da se nakon toliko godina uredi i ogradi katoličko groblje u tome gradu, i zamolio je općinske predstvnike da načelniku Hujiću prenesu zahvalu i želju da se katolicima Bos. Petrovca omogući izgradnja manje crkve u kojoj bi obavljali vjerske obrede.

Potom je biskup izmolio molitvu odriješenja za sve pokojnike koji počivaju na tom groblju, ali i na obližnjem tzv. Šeledskom groblju gdje su se katolici u početku pokapali zajedno s pravoslavnima.

Nakon misnog slavlja nastavljeno je zajedničko bratsko druženje svih nazočnih pod obližnjim šatorom, a objedom je častio načelnik Hujić.

Podsjećamo, katoličko groblje u Bos. Petrovcu je destljećima bilo devastirano i zapušteno, a većina nadgrobnih spomenika porušena. Uz svesrdnu pomoć načelnika općine groblje je lani temeljito uređeno i očišćeno, a ovih dana i ograđeno. U bliskoj budućnosti planirano je i podizanje spomen-križa na mjestu gdje je nekad stajao križ, srušen u zadnjem ratu.

Planirana je i restauracija nekih starih oštećenih spomenika, kao npr. spomenik uglednomu petrovačkom ljekarniku Nikoli Turiću, koji je živio od 1808. do 1921., punih 113 godina.

Na području Bos. Petrovca do početka 2. svjetskog rata živjelo je oko 1500 katolika, a danas ih tamo živi samo desetak.

Župa Drvar/TABB


UZ ROĐENDAN SLAVNOGA SKLADATELJA CRKVENIH PJESAMA, ISUSOVCA PETRA PERICE, ŽRTVE JUGOKOMUNISTIČKOGA REŽIMA

27.6.1881 - 24.10.1944
Pok. svećeniku Petru Perici Žrtvi komunističkoga režima

KRASNE PJESME, KRASNOM RODU

‘Do nebesa nek se ori,
Zdravo Djevo, zoro zlata’
Svetom Krstu, Zlatnoj Zori
Kliče grlo u Hrvata
Pjeva duša, srce, um,
Rodno polje, mora šum,
Pjeva Daksa, Kotišina,
S kraja na kraj Domovina.

Krasne pjesme krasnom rodu -
Tko iznjedri tu milinu?
Tko li sroči dičnu ODU
Božjoj Majci, Božjem Sinu?
Kojeg god je stvora trud,
Tome vječna slava bud.
A tko drugi da bi bio
Već svog mora galeb mio?

Oštroumni Dalmatinac
Perica mu Petar ime
Pradjedova hrabri sinac
Dijete krša, bure, plime,
Koga zače žal i kam,
Kog hrvatstva grio plam.
Koj’ svom Kristu život dao,
U božanskoj bašči cvao.

Ruka sina čestitoga
Ostavila divne spome
U čast Boga trojednoga
Darak rodu hrvatskome;
Kad odjekne pjesme jek
Ti se brate sjećaj vijek
Svećenika domoljuba
Kog sudbina stiže gruba.

Komunizma grešna sila
Trla Crkvu, vjeru svetu
Nogom vraga pogazila
Kroatiju razapetu
U suzama plivo rod
Suza rodi krvav plod.
Bilo jada i nemira
Plače stado bez pastira.

Pedeset tri pravednika,
Na otoku Daksi mole
Ori pjesma mučenika
Digli k Nebu ruke gole:
‘’Svet, svet, svet je Gospod Bog
Kralj preslavni puka svog.’’
Sred vukova janjci poju
Umiru za vjeru svoju.

Gle, Perica Petar stoji
Dušmani mu svukli halju,
Kaznu krutu vrag mu kroji
Ko nedužnom Kristu kralju.
I smije se vražji zbor,
Gol ko rođen, trpi stvor,
Al’ mu usna tiho moli,
Praštaj Bože Suznoj doli.

Puče puška, život gasnu
Na dno jame tijelo pade,
Bog uzeo dušu krasnu
Zapis rodu sveđ ostade:
Umro svetac, Kristov brat
Pjesma će ga vijekom znat -
Rajska Djevo, zoro zlata,
Do Nebesa – klik Hrvata!

Marija Dubravac Brisbane


Zagreb, 18.6.2016.
Opaska na priopćenje iz Ministarstva branitelja Republike Hrvatske

Hrvatska Domovina i hrvatska Država nije isti pojam!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Imam jednu opasku na dio izričaja u priopćenju Ministarstva branitelja (nije mi jasno je li "hrvatskih" ili svih koji se nazivaju braniteljima nečega, prema slobodnom izboru), objavljenom u medijima 17. lipnja 2016. godine, primjerice u Večernjem listu, a vezano za pad Vlade Tihomira Oreškovića i tako produbljenje političke krize u Republici Hrvatskoj.

Naime, ovim priopćenjem želi se umiriti, kako se kaže, veterane Domovinskog rata, riječima: "Poštovani hrvatski branitelji, sačuvajmo vjeru i strpljenje", jer da se nastavljaju svi započeti projekti glede rješavanja njihovih problema i problema stradalnika Domovinskog rata.

Objektivno gledajući, moglo bi se reći da će ovaj sastav u takozvanom Ministarstvu branitelja, pod vodstvom ministra, umirovljenog generala HV-a Tome Medveda, nastaviti s započetim radom, ali je pitanje do kada i tko može točno prognozirati ishod gotovo sigurnih prijevremenih parlamentarnih izbora i tko može znati da opet na čelo toga ministarstva, još uvijek samo "branitelja", neće doći ponovno zloglasni Predrag Matić - Fred, ili netko drugi njemu sličan.

Po mome mišljenju, bolje bi bilo da je rečeno: "Svi mi, hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kao i većina hrvatskoga naroda i svih poštenih građana Republike Hrvatske, učinimo sve što je moguće, na demokratski način, da na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima ne dođe do promjene domoljubne vlasti, kako bismo mogli nastaviti započete projekte za rješenje problema hrvatskih branitelja i njihovih obitelji, kao i za bolji život svih građana Republike Hrvatske.".

No, moja opaska, zbog koje ovo i pišem, odnosi se na izričaj u kojem se kaže: "Ne dopuštajući da nas ova situacija pokoleba u formiranju jedinstvene skrbi *za naše branitelje, zaslužne za stvaranje jedine nam domovine Hrvatske*.

Iako je to rečeno sa dobrim nakanama, zapravo nije točno, jer hrvatski narod ima svoju hrvatsku domovinu već 14 stoljeća i za njezino stvaranje možemo zahvaliti Bogu i našim slavnim precima, koji su je ostvarili i kroz cijelu mukotrpnu povijest, uz velike žrtve branili.

Ta hrvatska Domovina obuhvaća teritorij današnje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Boke Kotorske i Vojvodine, posebno Srijema i Bačke.

Hrvatski branitelji u obrambenom Domovinskom ratu zaslužni su za obranu i oslobođenje današnje Republike Hrvatske od velikosrpske agresije i jednoga dijela Bosne i Hercegovine, te za obnovu samostalne nacionalne države hrvatskoga naroda i ostvarenje suvremene demokratske nacionalne međunarodno priznate države Republike Hrvatske.

Hrvatski branitelji su zaslužni i za suvremeno ostvarenje i države Bosne i Hercegovine, kao države tri ravnopravna konstitutivna naroda. Dakle, ona je i hrvatska država, u kojoj je hrvatski narod nositelj trećine nacionalnog suvereniteta u toj državi.

U Boki Kotorskoj, gdje, kako se kaže, svaki kamen govori hrvatski, do 1918. godine je bilo 70% Hrvata, a danas ih je oko 2%. U Bosni i Hercegovini, zajedno sa muslimanima, bilo nas je također oko 70%, u Vojvodini je do 1918. godine također bilo oko 50% Hrvata.

U današnje vrijeme, kao što znamo, situacija je puno drukčija, na štetu hrvatskoga naroda, a kao posljedica otvorenih i prikrivenih neprijateljskih namjera i namjera moćnika svijeta, kao što u zadnje vrijeme vidimo i u Bosni i Hercegovini. To sve ne znači da se mi Hrvati sami trebamo odreći svoje cjelovite Domovine, kao što nikada i nećemo, nego ćemo je uvijek nositi u svome srcu i nadati se, uz Božju pomoć, boljim vremenima!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik...

Mostar, 29.10.2015.

Čudnovati pravaši!

...Dužnosnici HSP AS Pero Ćorić i Ivan Tepeš prof. zahvalili su na njihovoj potpori podsjećajući kako Statut i program HSP AS govore kako su Hrvati jedan narod koji živi u dvije Domovine, te na tom tragu neće izostati potpora buduće Vlade RH u kojoj će svoje mjesto zauzeti i HSP AS, navodi se u priopćenju.

Stoga čudnovatim pravašima predlažemo da pomno pročitaju pismo Dida Vidurine i da tako nešto i nauče pa da se ubuduće više ne blamiraju sramoteći okolo pravaštvo:

Pismo dida Vidurine

MI SMO HRVATI I IMAMO JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

- O Marice oko didovo jesi l´ mi bila u Crikvi, jel šta svićenik naredija.

- Ma jesam dide, priko volje će Marica.
Ma, Bože mi prosti, bolje bi bilo da... (vidi Marica da će je did prikorit pa promini umisto bolje bi bilo da nisam išla u bolje bi bilo da) sam išla u Novu.
Dide bila sam na Gorici i zaboravila sam ti reć jutros, nigdi si bija izaša, da je ovu misu prinosila hrvatska televizija, jer je ovu nedilju misnim slavljem obilježen Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini.
Misu ti je predvodia predsjednik Hrvatskog Caritasa varaždinski biskup Josip Mrzljak. A bija je i naš biskup Franjo Komarica.

- Ma gleda sam zlato moje, gleda sam ja, di neću misu na televiziji gledat kad nisam moga sam ići, znaš da me liđa muče, ukočilo me ćerce moja. A i baba je odma zvala, do kosovića se čulo. A šta te naljutilo, srićo didova.

- E dide, imamo li mi Hrvati svoju domovinu!?

- Gleda did, okrećući se prema Marici jel dobro čuje, ma naravno da imamo oko moje!

- Ja, i je li ta naša domovina ima svoje ime, umiljato će Marica. Je li ta naša domovina ima svoje ime Hrvatska!?

- Naravno, zlato moje! Sveto ime Hrvatska, evo već 14 stotina lita, veselo će did. A zašto me to pitaš, kad znaš i sama da je tako?

- E pa dide, pa gleda si i sluša misu i jesi čuja šta naši biskupi govore: te Bosna te susjedna Hrvatska, te naša domovina Bosna i Hercegovina, te da se solidariziraju s nama Hrvatima ovdje u ovoj zemlji BiH naša braća iz Hrvatske i tako dalje i tako dalje k´o da smo mi tamo niko pleme u Abesiniji i šalju nam tamo nika braća iz Hrvatske milodare da nas ljudožderi ne pojidu daleko od naše rodne grude, naše daleke domovine Hrvatske, ljutito će Marica.

- A to je, zato si se ti najidila srce moje, poskakuje did i malog Luku sida na krilo.

Je u pravu si, kako da se čovik ne najidi kad naši pastiri tako govoridu i kako ćemo unda naprid, kako da domovina napriduje kad oni koji su prvi tako falidiju.
A to je vrlo važno pitanje, dico moja, šta bi niki rekli krucijalno pitanje i na njemu se vidi ´koje gori a ´ko doli, ´ko je Rvat Oca Domovine, a ´ko Rvat priučeni!

Da se razumimo nema nitko ništa protiv milodara, da se braća miđusobno ispomažu u nevolji, ta zar i mi tako ovdi ne kupimo i šaljemo potrebitima.
Ma samo su trebali naglasiti naše jedinstvo, da smo jedan narod istog imena hrvatskog i da tako imamo istu domovinu što su nan je preci naši namrli i dali joj sveto ime Hrvatska i da je domovina jedna ko što je i jedna majka i da ćemo biti jedno i da će biti naše Kroacije dok nam bije naše srce junačko.
Eto tako su tribali govorit, tako su tribali s oltara divanit i svit prosvićivati, evanđelje navišćujući, vrteći kapom će did.

- Treba istinu reć, biskup Mrzljak je i reka da smo jedan narod, dopuni baba tresući didovu kapu šta mu je na pod pala. Na i čuvaj je, ne plisni je, vidiš li da je misna, galami baba i stavlja didu kapu na glavu.

- Tako je dide, prikljući se dragovoljac Jure, tako je, nije to nevažno pitanje, nego je to temelj na kojem se kuća gradi.
A sićaš li se dide kad sam ono govorija na početku, kad smo kupili prvi kalašnjikov i za njega dali, jel ´no, tisuću i tristo maraka, a već su ga bili platili naši emigranti u Nimačkoj i poslali nam za obranu, da je to prvi znak da ne bude dobro izišlo kao ni to što naš Vranjo ne inzistira ne na nikakvoj konfederaciji nego na nezavisnosti i ujedinjenju naše Rvacke ka šta se ujedinila Istočna i Zapadna Njemačka.
E da smo na tome istrajali i ka takvoj nezavisnosti išli lustraciju provodeć sigurno da danas ne bi ovako završili i ovim temeljnim pitanjima raspravljali i toplu vodu otkrivali zarad dice komunizma i raznih naših mlakonja.
Ta da smo i do dan danas ratovali sigurno bi nas manje poginulo i znali bismo da ginemo za jednu i jedinstvenu i cjelovitu Hrvatsku! I kad li tad li bismo se izborili za svoje na svome za vike vikova!
A ovako vidimo što je nama naša borba dala da imamo kiflu od države Hrvatske i da smo mi ovdi u BiH ostali vanka kuće i da nas se u miru đavlijem ubilo preko tri tisuće branitelja i ne vidimo izlaz iz ove kalvarije nego je svaki dan sve gore i gore, sve je banda rasprodala i zadužila nas do sedmog kolina, sve će uzrujanije dragovoljac Jure.

- De, de, smiruje did Juru, znaš da ti uvik govorim da se nastojiš ne jidit, škodi ti zdravlju, a ništa nećeš prominit.

- Ma nek škodi, ma neću bandi šutit, nisam ni kad je grmilo i sivalo!

- A Jure kome govoriš, al´ te ja ne svaćam, pa kažem u pravu si, opet smiruje did, ma ne daj đavlima da te ljute, naša borba triba rabre i strpljive, požrtvovne i postojane koji ne će razum gubit i ugrozit naš sveti cilj za domovinu našu dajući se isprovocirat.

- E strikane moj, zagrli i mali netijak Ivan Juru, i doda kako je sve to zabrinjavajuće kako naši vođe olako shvaćaju to pitanje domovine. Eno zar i naša prisidnica nije u nikom govoru rekla da imamo dvi domovine ka šta je i Karamarko na onim predizbornim skupovima ovdi kod nas govorija da smo jedan narod sa dvije domovine, a što sad i neki naši biskupi govore.

- Ma to je Komarica i prije govorija, znaš da je i prije istica naš zavičaj, našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, uskoči Marica.

- Da zar je niko zaboravuja da je on primija i onu limariju od zločinačke srbske tvorevine ča je zovu Ripublika iz ruku Milorada Dodika, dal ka zahvalu što su bile mirne i pokorne ovce za klanje i protjerivanje, ljutito se nadoveza dragovoljac Jure.

- To mi ne spominji, jer ću poludit ka šta i ti znaš, prisiče uznemireno did.

- Je, ma sve znam, neda se smesti Ivo, al da se vratim na domovinu, upravo je neshvatljivo da tako olako mogu oni na vrhu navoditi vodu na miln neprijatelja naših i naše domovine. Zapravo možda je bolje reći da je shvatljivo kad se zna di su se i kako neki razvijali i koliko im je Hrvatska značila.
Baš zato, zbog toga što je zbog svih dosadašnjih pripuznih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo i hrvatstvo, triba jasno i glasno reći i Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska!
Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.
Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!
Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!
Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda možemo reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!
Dakle triba jasno i glasno svima reći, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatstvo, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim, svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom!
Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštititi sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući. Jer narod bez države je u ropstvu, u okupaciji i opasnoj ovisnosti o drugim državama.

- O srce didovo održa si nam pravi govor, dođi ´vamo da te did ljubi, e di je naš Antiša da te čuje, da vidi da još ima kremen Rvata šta se ne boje reć šta je pravo pa kom drago kom krivo.
Ma dite moje triba tebe za profešura rvatstva dat ovim našim predvodnicima da se nauče ča to znači Rvat biti i za svoj rod se borit, da znaju da rod bo svoj štuje onaj ko na prošlosti budućnost si snuje, da znaju kukavice jedne da navik živi onaj ki zgine pošteno!
O di su Zrinski Frankopani di su ona Lava dva, govori did i unuke svoje ljubi, a oči mu suze u daljinu gledeć.

- Da, bravo Ivane, zagrli ga i njegov braco Luka, možemo reći, ka šta nam je govorija fra Berislav, da je domovina isto što i narod, živi narod sa svim svojim vrijednostima, uspomenama, postignućima gospodarstva, umjetnosti, znanosti i kulture, narodnim običajima, patnjama i nadama. Zapravo domovina je naša svijest, naše narodno sjećanje, povijest i stremljenje, domovina je živi narod koji zna za sebe. Ka šta pisnik poji: Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono dublje u riječi s Hrvatskom me veže i ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i di god krenem sa mnom je Hrvatska!
Narod hrvatski je, dakle, jedan i tako ima i jednu domovinu koja se zove narodnim imenom hrvatskim i tko to može zamisliti narod izvan svoje domovine!?
Tko to može reći Duvanjskom polju koje je vidilo krunidbu Kralja Tomislava da ono nije više u domovini Hrvatskoj!?
Tko to i zarad čijih interesa dijelove naše napaćene didovine proglašava posebnim domovinama dok nam je majka Hrvatska živa i za život se bori!?
Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.
To mu je i uspjelo, u najvećoj mjeri, 10. travnja 1941., jer je bio svjestan svoje jedine domovine Hrvatske. Zar tada onaj Hrvat iz Trebinja, Senja, Sarajeva, Zagreba, Banja Luke, Bjelovara… nije sa najvećom radošću dočekao ostvarenje višestoljetnog sna - uskrsnuće svoje nezavisne države na najvećem dijelu svoje Domovine.
Bi li to uspio da su mu neprijatelji nametnuli razdijeljenost i nejedinstvo s domovinama: Bosnom, Hercegovinom, Slavonijom, Dalmacijom…
Hrvatska Domovina je Hrvatska Majka i ako su nam majci otrgnuli ruku nećemo, valjda, tu otrgnutu ruku uzeti za Domovinu, pa onda dalje, kako je dušmani budu kidali, prst, nokat, što li!?
Ta i Njemačka je bila nasilno razdijeljena na dvije države i jesu li onda istočni i zapadni Nijemci živjeli u različitim domovinama ili u različitim državama?!
I u naše obrambenom Domovinskom ratu pred velikosrpskom agresijom je Hrvat iz Livna kao i iz Viteza stao u obranu svoje domovine hrvatske, jednako kao i Hrvat iz Splita i Varaždina, jer je bio svjestan da je on koji živi u državi BiH jednako u domovini Hrvatskoj, kao i Hrvat koji živi u RH.
Bio je svjestan da može živjeti u slobodi i uživati plodove svoga rada samo u svojoj cjelovitoj državi i u zajedništvu svog naroda u svojoj domovini.
Za to smo se borili, ali voljom svjetskih moćnika i domaćih beskičmenjaka i poslušnika to nismo uspjeli ostvariti, propustili smo povijesnu priliku, i danas imamo državu RH i državu BiH, i vidimo da nismo slobodni. Niti ćemo biti s obzirom kako govore o domovini niki koji nas vode kako u crikvi tako i u politici.

- O bravo, bravo ime didovo, zlato didovo i ti si moj profešur ka i Ivo, razdragano će did gledajući u ozarenog Juru. Zaista, Luka, lulo didova, dobro zboriš i to šta si reka velim dilom na dušu ide našem Vranji ka šta je dobro to Jure odmah na početku rata reka, a ti evo posli skoro dvajstipet lita to još bolje obrazložia.

Eto Marice opet si ti nas uplela u još jednu hrvacku raspru, veselo će did tapšući dragovoljca Juru dajući mu do znanja da je ima onda pravo kad se i did nije sa svime slaga, jer da smo goloruki, a oni imaju sve, i ne možeš kad je svit na njiovoj strani i tako dalje đava im sriću odnija!

- Da dide, kako se može objasniti što naši biskupi zbore pa ipak oni nama dobro žele. Pa znano je da naše crikve nije bilo davno bi nas neprijatelji rastrgli i raspršili po bilom svitu bez nade u naš opstanak. Ne virujem da ikoji imaju zlu namjeru i da svisno služe neprijateljima našim, pa ipak imam gorak okus u ustima od ovakvih njihovih propusta da uvaže našu povist, ovo o čem govorimo. Pa nije valjda dide da samo mi kao niko čuđenje svitu ovako mislimo zajedno s onih pola milijuna pobijenih i poklanih kremen Hrvata što ih crna zemlja krije po svojim jamama i vrtačama bez križa i znamena.

- E srce didovo duboko oreš. A šta ću ti reć, kad i sama znaš da nas ima svakakvih i nije svak rabar, nima svak rabro srce, nima svak čistu dušu, nije svak od riči kad nas ima i potkupljivih, zasukanih, prodanih i zadrtih, kukavnih, koji zarad svoje koristi su spremni služit svemu šta im daje važnost u svitu, šta im puni korito i tako ih čini robom tila i đavla udaljujućih i od Boga i od svoje braće, svoga naroda i riči istinite.
Mnogi su se odnarodili, mnogi su zabludjeli i postali mlakonje, nemajući rabrosti reći istinu jer su mnoge ove ideje oblaćene i ozloglašene kao i oni koji su ih nekad oživotvorili tako da oni nastoje ići putem manjeg otpora ne bi li izokola došli do ovoga o čem mi pričamo.
Ali to je jalov posa, izgubljena bitka, jer kako nema kršćanstva po sniženoj cini tako i nema slobode bez žrtve! A upravo smo mi kršćani dužni širiti istinu, i mi smo dužni biti novi proroci, jer prorok je onaj koji govori istinu, podignu kažiprst did visoko!
A to što su niki dobronamirni, ne znači da ne mogu time gadno pogrišit, jer uz očenaše i puška nas je obranila. Ne znači da je pamitan onaj dobronamirnik koji se samo u očenaše uzda da će ga branit od četničkog noža, jer ne kaže se džaba pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći.
A ima i ona, srce didovo, put u paka je popločan dobrim namirama!
Oću reć, ne povodit se prema nikim nego se uzdat use, u prosudbu, savist i ono ča su nas naučili naši neumrli mučenici, oci naši koji krvcu liše zarad imena rvatskog.

- O Bože moj, sklopljenih će ruku susida Zora, ko bi reka da jedna kriva rič može na taku stranputicu odvest. To znači da ne valja reći da je Republika Hrvatska naša domovina il da je Bosna i Hercegovina naša domovina?

Pa ja sam mislila kad je ovo država Bosna i Hercegovina da je to onda naša domovina, a oni tamo ka i moj dica u Hrvatskoj imaju svoju domovinu. Dobro da ste mi pamet prosvitlili.
E Bože, Bože moj i umrla bi a tako nisam čula da niko govori, priteže šudar susida Zora. Vala vam dico didova. Ma znaju današnja dica više nek neki naši novoviki pismoznanci.

- Ali dobro si shvatila, Republika Hrvatska je naša država, zapravo naše dice koja žive doli u Trogiru, ka šta je i naša država ova i ovakva Bosna i Hercegovina iako smo se borili za Državu Hrvatsku, ali domovina nam je svima Rvatska!
Nu, Zore, Zore da si mene unda slušala, a ne virovala prokletim komunistima davno bi znala što je država, a što je domovina i ne bi dala Janku da ono uzme crvenu knjižicu u prokletoj šugoslaviji, u partiju uđe i sve one jade nam svima priredi zbog špijanja poštenih Rvata i nako se s ljudima u selu zavadit.

- Znam dide, ne moraš me podsićat, pokunjeno će susida Zora primičuć štokrlu do gumna da bolje čuje. A šta sam ja bidna znala, virovala sam crvenim pasima koji su mom Janku posa nudili dok drugi nisu imali šta jist i u Nimačku morali ići. Pogrišila sam i šta mogu, tila sam svoga Jozu iznenadit, koji je Minken mašklinom prikopa uzduž i popriko, s kruvom što ga je Janko kući donija za svoju plaću. E ženska pameti, luda glavo, ko da se posipa pepelom susida Zora.

- Dobro, dobro, bolje ikad pameti doć nego nikada. Ja volim reć, Rvat je mio koje vjere bio, na šalu će did!
Nego, eto kud se dođe kad se ne misli svojom glavom i ne sluša narodna mudrost i pamćenje. Eto recimo ti imaš njivu preko granice i sad ti je sestra, ćemo reć u Domovini Rvatskoj, a ti ko biva u domovini Bosni i Hercegovini, a iz iste kuće ste izišli i iste njive orali dok niko nije sve crnom granicom pripolovija. Kako ti to nije čudno, kod otvorenih očiju ti viruješ što ti drugi pripovida, neprijatelj koji je gazija sve nama sveto. Zar mi nisi i unda plačuć išla dojavit žalosnu vist da je umra Tito, a ja ti radosno reka da je krepa pas krvoločni!
Znači niki su naši zemlju podilili i mi prihvaćamo to nasilje prihvaćajući njihove riči za naš razdiljeni dom.
Ženska glavo, ovo može biti naša država ako nam nije nasiljem nametnuta i ako štiti naše pravice, ali ne može biti naša domovina jer naša je domovina Rvatska.
Domovina se ne dili ka šta se ni narod ne dili.
Ka šta Ivo i Luka rekoše mi možemo imati i nemati državu il ih imati više, ali nikad ne možemo ostati bez domovine! Domovina je ka majka jedna i ne može se nikim drugim imenom zvati venga Rvatskim!
Domovina nije određena državnim granicama i srića je od Boga i sritan je narod koji uspije tako napravit državu da zaokruži državnom međom svoju domovinu . Ka šta su i Hrvati bili sretni za Kralja Tomislava il za našega Ante kad smo pod okrilje svoje države okupili najveći dio svoga naroda, svoje domovine!
I zato griše i neki naši branitelji koji kažu mi smo obranom od srpskog agresora stvorili domovinu Hrvatsku! Ispravno je reći, mi smo srušili prokletu jugovinu i ponovno stvorili državu, Republiku Hrvatsku.
Zato treba paziti što se govori. I po sto puti triba ponovit, imamo kao jedan hrvatski narod svoju jedinu domovinu Hrvatsku i imamo državu Republiku Hrvatsku i imamo i državu Bosnu Hercegovinu koja je naša država i nju ne zovemo domovinom niti govorimo da nam je država RH domovina. Domovina nam je Rvatska! Ako se čije misto našlo nesrićom vanka naše državne granice to ne znači da je vanka domovine Rvatske! Svaki narod teži tomu da ima svoju državu na tlu svoje domovine okupljajući rasuto stado, dico moja!
Samo mi lutamo i ne znamo što hoćemo i strane tutore slušamo, a o glavi nam rade.

- Neki ne znaju dide, neki ne znaju! Mi znamo, ustajući će dragovoljac Jure.

- Znam Jure, znam. Nego dajder donesi domijanu iz jatića pa nam nali u bukaru, a dici i babi i Zori donesi po malo soka od kadulje. Zaslužili smo kad smo vako proljudikali. Zore ponesi štokrlu vamo i sidi s nama za stol kad nas vako sunce lipo grije na starom gumnu
I baba kad će ručak, ti nas slušaš, a dica gladna, zadovoljno će did gladeći malog Luku po glavi.

- Ništa ti ne brini, slušala sam ja i ručak spremila. Zar ne vidiš da će svaki čas peka biti gotova. Stavila sam telećih rebara i kumpira ima uru ipo, bit će dobro. Još malo, nego da niki ne bi pomislili da si zaboravija naše Rvate u Boki, Srijemu, Bačkoj.

- Evala ti bilo babo moja, čuvarice naša, uzdarje moje, vidija sam ja dim kad si vatru ložila. I nisam zaboravija druge naše Rvate, ne diraj mi staru ranu, a tko je pamitan znat će da se sve ća rekosmo i na nji odnosi. Samo evo da zasad malo odmorimo, nastavit ćemo niki drugi put.

- Znači ovu smo temu iscrpili dide, možemo se ići igrati dok baba ne digne sač, trčeći će Marica za loptom s Lukom i Ivanom niz okrajak.

- Ma jesmo zlato moje. Čak smo se i više puta ponovili, viče did za unučadi. Brzo se vratite i čuvajte se pasa dida Matiše, znate da su odvezani, zabrinuto će did vrteći glavom.
Jure, de rođeni, de dolij dok baba ode, vidiš da bukara žeđa.

Did Vidurina

Sa Starog gumna 8. ožujka 2015.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Podsjetnik...

G.KARAMARKO HRVATI IMAJU JEDNU DOMOVINU: HRVATSKU!

S obzirom da g.Karamarko kao predsjednik HDZ-a već neko vrijeme na skupovima HDZ BiH ponavlja: "Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine" onda je očito da nismo daleko stigli u borbi za slobodu i sreću hrvatskog naroda na tlu svoje Domovine!

Zaista, što reći s stanovišta hrvatske nacionalne borbe kada jedan čelnik hrvatske stranke, čelnik oporbe današnjoj aktualnoj antihrvatskoj vlasti, izjavljuje tako, blago rečeno, proizvoljne i zbunjujuće poruke. Imajući u vidu da je g.Karamarko proveo dosta vremena u strukturama vlasti pod vodstvom Mesića i Sanadera onda bi takve izjave mogle biti donekle i razumljive, jer u društvu takvih likova hrvatstvo se razvodni i raspline od velike doze jugoslavenstva i osobnih izopačenih interesa.

Ali danas kada se HDZ predstavlja kao stranka koja se oslobodila svih negativnosti koje su je snašle za vrijeme Sanadera i Jace, te da pod vodstvom Karamarka ide ka novom osvajanju vlasti u RH pozivajući se na Franju Tuđmana i aktivnije se zalažući, barem deklarativno, za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH onda su ovakve izjave hladan tuš za svakog hrvatskog rodoljuba!

Naime, g. Karamarko kaže mi smo jedan narod i to je točno i neshvatljivo je kako poslije toga može reći da kao takav jedan narod imamo dvije domovine!?

To su vrlo opasne teze (izrečene s namjerom ili zbog neznanja!) i navode vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda i domovine!

Zbog svega toga, i zbog toga što je zbog svih dosadašnjih hadezeovih politika u velikoj mjeri "uškopljeno" današnje pravaštvo, moram reći g. Karamarku i onima koji dijele takve njegove stavove da je svakom svjesnom Hrvatu jasno da je hrvatski narod jedan narod kako danas tako i prije četrnaest stoljeća kada je nastanio svoju današnju postojbinu i učinio je svojom domovinom dajući joj svoje izvorno i naravno ime Hrvatska! Ta zemlja se prostirala i prostire na više pokrajina koje su imale svoja zasebna imena i prije dolaska Hrvata, a neka su nastala poslije. Neke pokrajine su formirane za vrijeme vrhovničke vlasti hrvatskog naroda, a neke su osvajačkim nasrtajima razno-raznih agresora bile okupirane s pokušajem privremenog ili trajnog njihovog izuzimanja iz sastava hrvatske domovine priključivanjem drugim okupacijskim tvorevinama uz protjerivanje, odnarođivanje i genocid hrvatskog naroda na tim područjima.

Hrvatski narod je uvijek bio svjestan tih zločinačkih nasrtaja i uz velike žrtve se borio da obrani sve svoje zemlje kao jedan jedinstveni dom, kao jednu svoju domovinu: Hrvatsku!

Nikada hrvatski narod nije prihvatio kao konačno rješenje gubitak neke svoje pokrajine pod naletom trenutno jačeg osvajača i zlokobnih svjetskih tokova, nego se uvijek borio za njihovo oslobođenje ispod tuđinskog jarma i vraćanje pod krilo svoje hrvatske majke, hrvatske domovine kao jedinog sigurnog utočišta za sve Hrvate, za cjelokupni hrvatski narod!

Imajući u vidu sve to i današnje stanje kada su hrvatske povijesne zemlje Bosna i Hercegovina formirane kao dio države BiH onda bismo, g. Karamarko, mogli reći (na trenutak zaboravljajući Hrvate na hrvatskoj zemlji u Vojvodini i Crnoj Gori!): Mi smo jedan narod s jednom domovinom (Hrvatskom!), a živimo u dvije države!

Dakle hoću jasno i glasno, usprkos današnjoj žabokrečini u kojoj se nalazi pokoreno hrvatsvo, reći, odnosno ponoviti, da je Hrvatski narod prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojim svojim kraljevstvom, svojom Domovinom, svojom državom!

Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini.

Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu.

Je li u tome razlog što vi g. Karamarko dajete izjave koje su u suprotnosti s ovim temeljnim istinama i težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom na svojim prostorima u svojoj domovini Hrvatskoj!?

Da ne spominjemo da je uočljivo da se ni jednom riječju ne osvrćete o biti stvari u BiH i uzroku današnje obespravljenosti hrvatskog naroda u BiH, o tomu da je neodrživo i duboko nepravedno nasilno održavanje Daytonskog mirovnog sporazuma koji je nemoralan i pravno ništavan, jer je ozakonio genocid i nepravdu, na štetu hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda, a kada biste to uočili i ustvrdili onda biste jasno vidjeli koja je bila uloga vladajuće "hrvatske politike" na tom putu hrvatske obespravljenosti i ne biste činili ovakve kardinalne pogrješke barem na vrebalnom planu u borbi za prava jednog hrvatskog naroda na tlu više njegovih (barem na papiru) država!
Toliko!

Livno, 15.9.2014.

ing. Ante Matić


Uz 22. lipnja, Dan "sjećanja" na "žrtve" u Šaranovoj jami kod Jadovna...

Samo istina će nas osloboditi!

Držeći da cjelokupni ovaj kaos na svim područjima ljudskoga življenja, u nas i u svijetu, proistječe samo iz razloga što moćnici svjesno čine zlo, zbog profita, a mnogi ljudi zbog medijske buke i manipulacije postaju sve više zaslijepljeni i ne drže se temeljnih općemoralnih principa u svome osobnom i društvenome životu, a koji su upisani u njihovu savjest, željela bih ovom prilikom podsjetiti na 22. lipnja, u nas državni praznik, dan takozvane antifašističke borbe, a kojeg hrvatski domoljubi obilježavaju kao dan sjećanja na žrtve jame Jazovke na Žumberku, a Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće, u suradnji sa Eparhijom Gornjekarlovačkom Srpske pravoslavne crkve, Koordinacijom židovskih općina u Republici Hrvatskoj i Savezom takozvanih antifašističkih boraca i "antifašista", kao Dan sjećanja na žrtve u Šaranovoj jami kod Jadovna, gdje, na žalost, polažu vijence i izaslanici Hrvatskoga sabora, predsjednice države Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske.

S obzirom na znanstveno utvrđenu činjenicu, još 1999. godine, da je Šaranova jama potpuno prazna od ljudskih kostiju, a što je vrlo lako i provjeriti, upitajmo što zapravo priređuje Milorad Pupovac i svi uz njega nad Šaranovom jamom, hoće li to biti i ove godine, te, ako bude, jesu li oni totalno poremećenog razuma zbog svoje mržnje i zločestoće ili hoće reći svima nama, kao i državnim dužnosnicima Republike Hrvatske da smo totalno ludi i nerazumni?

Stoga, drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, ponavljam ovo otvoreno pitanje koje je bilo upućeno i prošle 2015. godine:

Otvoreno pitanje

Smiju li značajniji hrvatski političari i dužnosnici u Republici Hrvatskoj, pa i crkveni dostojanstvenici, zastupati i braniti istinu?

Svaki čovjek je stvoren i rođen sa svojim neotuđivim i nepovredivim prirodnim ljudskim pravima i ljudskim dostojanstvom. Svjesno i podsvjesno, instinktivno teži za slobodom, pravednošću, istinom, ljubavlju i srećom.

Ne može živjeti ni biti sam i zato se rađa od majke i oca, u obitelji. Druži se i surađuje sa drugim ljudima i obiteljima, te ima svoj narod i domovinu. Kao što obitelj želi imati svoj stan ili kuću, te u njemu svoj mir, tako i narod, u svojoj domovini, želi imati svoju državu, kako bi se organizirano vodila briga o općem dobru cijeloga naroda i svih građana te države, naravno u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama. Nije pravedno da se to pravo na državu osporava bilo kojem narodu, koji ima svoj teritorij, svoj jezik i kulturni i duhovni identitet, pa tako ni nama Hrvatima, koji imamo svoju državno-pravnu tradiciju na ovim prostorima svoje domovine već blizu 14 stoljeća. Posebno nam se to pravo osporava od 1918. godine, kada nam je od strane moćnika svijeta, prvi put u povijesti, nametnuto državno zajedništvo sa susjednim srpskim narodom i njegovom državom Srbijom. Znamo kakav smo velikosrpski teror, uz najgore diplomatske i promidžbene krivotvorine i blaćenje u cijelome svijetu, proživljavali prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i posebno nakon rata, sve do 1990. godine.

U nesretnim okolnostima 1941. godine obnovili smo svoju samostalnu državu nakon 839 godina. I pored najhrabrije vojske, nismo ju uspjeli obraniti od brojnih neprijatelja, koji su na nas nasrnuli kao bijesne hijene.

Znamo kakav je genocid doživio hrvatski narod u tome ratu, a posebno nakon rata, od strane velikosrpskog jugokomunističkog režima. Znamo kakve su se strašne laži i mitovi od strane velikosrba širili o ratnoj hrvatskoj državi, a mi nismo smjeli ni govoriti o svojim prevelikim žrtvama. Dočekali smo 90-e godine 20. stoljeća i željeli demokratskim putem obnoviti svoju samostalnu i suverenu državu. No, opet smo imali strašnu velikosrpsku agresiju i nezamislive zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom. No, uspjeli smo, velikim srcem i hrabrošću naših junaka, hrvatskih branitelja, a najviše uz Božju pomoć, uz velike žrtve, osloboditi okupirana područja, pobijediti velikosrpskog neprijatelja i sačuvati svoju međunarodno priznatu suverenu obnovljenu državu Republiku Hrvatsku. No, nakon smrti prvoga predsjednika, od 2000. godine dolazi ponovno neokomunistička vlast, uz pomoć antihrvatskih moćnika svijeta i svih značajnijih medija, koje su preuzeli, te nam se na sve načine uništava država, a četnički velikosrbi ponovno nesmetano vršljaju po Hrvatskoj i šire svoje laži, koje naši vlastodršci podržavaju i prihvaćaju.

Rodoljubni znanstvenici su svojim marljivim i mukotrpnim radom, bez državne potpore, dokazali kakve se fantastične laži šire o ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, kako se očigledno i masovno krivotvore podaci i izmišljaju žrtve, ali ta istina ne nalazi mjesta u utjecajnim medijima. Vlasti u Republici Srbiji rehabilitiraju četnike i njihova vođu Dražu Mihailovića, kao antifašiste, iako je Draža Mihailović službeno objavljivao svoje genocidne planove i službena naređenja najstrašnijih zločina, a njegovi zapovjednici mu službeno šalju brojna izvješća o izvršenim zločinima nad stotinama i tisućama zaklanih civila, žena, djece i staraca, te o pljačkama i spaljenim selima. Nikada nitko nije vidio takva naređenja niti izvješća od strane vlasti NDH, niti od ustaških zapovjednika, nego su izvršitelji pojedinih nekontroliranih zločina bili presuđivani na smrtne kazne.

Znamo da je do sada otkriveno blizu 2.000 mnoštvenih grobišta hrvatskih na prevaru zarobljenih vojnika i naroda, duž hrvatskih križnih puteva, sa stotinama tisuća ubijenih nedužnih žrtava, a da samo 0,13% otkrivenih grobišta potječe od NDH i ustaša, kao što je u svojoj knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", opisao dr. sc. Josip Jurčević.

Ipak, bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa, Željko Jovanović, ponižava Republiku Hrvatsku i šalje hrvatske udžbenike na kontrolu četničkoj vlasti u Srbiji, dok u Vojvodini, posebno u Srijemu, od ono nešto preostalih Hrvata, svako malo poneki mirni hrvatski čovjek ili žena na selu budu brutalno ubijeni, bez otkrivenih počinitelja. Od 2004. godine na dalje ubijeno je 11 osoba, od kojih 9 muškaraca i 2 žene. O tim zločinima hrvatski mediji ne pišu niti govore, a hrvatska vlast i dužnosnici šute, pa, na žalost, šuti i Katolička Crkva. Da se radi o ubijanju pasa ili mačaka, sigurno bi se više govorilo. Ujedno, u Srbiji, odnosno Vojvodini, vlastodršci dijele preostali hrvatski korpus na Hrvate i Bunjevce, te u udžbenicima za hrvatsku djecu, koje plaća Republika Hrvatska prezentiraju zločinačke laži o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, te da Srbija ima 2 antifašistička pokreta, četnički i partizanski, a o hrvatskim zastupnicima u srbijanskom parlamentu nema ni pomisli. I na to sve vlasti u Republici Hrvatskoj šute i razvijaju dobrosusjedske odnose, iako su Hrvati u Vojvodini u svojoj izvornoj domovini, koja do 1918. godine nikada nije bila u sastavu Srbije, nego u hrvatskoj državnoj zajednici, kao i Bosna i Hercegovina i Boka Kotorska.

Dakle, u pobjedničkoj Hrvatskoj, predstavnici nacionalnih manjina, posebno srpske, na čelu sa Miloradom Pupovcem, su se uzoholili, ne znaju što će od novaca iz hrvatskog državnog proračuna i postignutih privilegija, pa uz predstavnike svih drugih vrsta manjina vladaju nad šutljivom hrvatskom većinom. Udaraju nas svim mogućim sredstvima, kao Deklaracijom o nesnošljivosti i etnocentričnosti u Hrvatskoj, donesenoj u Puli 14. svibnja 2015. godine, osnivanjem, nešto prije, Antifašističke lige, tjeranjem nas većine, umjesto sebe, na suočavanje sa prošlošću, crtanjem nacističkih znakova, organizirano i bez posljedica upadanjem u stanove istaknutijih hrvatskih domoljubnih osoba i udaranjem, pa i ubijanjem bez da budu otkriveni i kažnjeni, jer ih državne institucije štite i podržavaju, kao i većina medija. Poštenim pripadnicima nacionalnih manjina, kakvih je najviše, to je neugodno, pa ne izlaze ni na izbore za nametnute svoje predstavnike, i žao im je zbog takvog odnosa prema hrvatskoj većini, zbog narušavanja međunacionalnog suživota.

Sramotno prešućivanje skandalozne laži o Šaranovoj jami

Svake godine, čak i po nekoliko puta, velikosrbi, na čelu sa Miloradom Pupovcem, Srpskom pravoslavnom crkvom i Ognjenom Krausom, predstavnikom Židovske općine u Zagrebu, prave lakrdije od komemoracije tobože za 40.000 Srba i Židova ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu. Tu su obično i predstavnici Republike Hrvatske.

Godine 2015, 22. lipnja, bio je i velikosrbin četnik Aleksandar Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, a kao predstavnike Vlade Republike Hrvatske bio je ministar kulture Berislav Šipuš, koji je i sam govorio kako svi oni tu stoje nad desecima tisuća ubijenih nedužnih žrtava od strane ustaša i kako im i on odaje počast u ime Republike Hrvatske. Aleksandar Vulin, koji je i ranije, u više navrata, provocirao i vrijeđao hrvatski narod, pa čak i hrvatske branitelje u samoj Republici Hrvatskoj, u svezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovom prigodom je srcedrapateljno zazivao nebesa i vrijeđao hrvatskoga kardinala mučenika jugokomunističkog režima, najhumanijega čovjeka i sveca, Alojzija Stepinca, pitajući se kako će on u nebo sa 14.000 "ubijene srpske dece". Čudo da nije, kao na jasenovačkom popisu, spominjao izmišljenih 20.000 ubijene djece.

Interesantno, na te sve laži i uvrjede donekle su blago reagirali i ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, a slično i Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović.

Reagirao je, svojim priopćenjem od 23. lipnja 2015. godine, objavljenim u Glasu Koncila od 28. lipnja, i Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije. Oni u priopćenju osuđuju vrijeđanje našega blaženika, ponižavanje Hrvata i gaženje istine, te zamjeraju vlastima Republike Hrvatske što to dopuštaju. No, karakteristično je da nitko do onih koji su reagirali ne spominje glavni argumenti protiv svih laži, a taj je da je baš ta jama stručno i forenzički, uz nazočnost policije, istražena, po zahtjevu Saborske komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, još prije 2000. godine, te da je ustanovljeno da u toj jami nema ni jedne ljudske kosti. O tome je prije par godina, opširno, u par navrata, pisao Hrvatski tjednik, a snimljen je i svima dostupan filma o tom istraživanju.

I osobno sam o tome razgovarala sa najpoznatijim hrvatskim speleologom i hidrologom dr. sc. Srećkom Božičevićem. Boravio je u mirovnom domu "Maksimir", a umro je prije oko godinu dana. On mi je osobno rekao da se u tu jamu, duboku oko 40 metara, spuštao dva puta, te da u toj jami zaista nema ljudskih kostiju. Ujedno mi je rekao da na tome području ima još 17 neistraženih zatrpanih jama, te da nije bilo dozvoljeno istraživanje tih jama u bivšoj Jugoslaviji, a ni kasnije, te da mu je poznato, budući da je rodom iz Like, da su 1945. godine prema Jadovnu odvoženi brojni kamioni sa hrvatskim zarobljenicima sa križnih puteva, a da su se kamioni vraćali prazni.

Pravo je Božje čudo i znak da su velikosrpski tvorničari laži baš slučajno odabrali tu Šaranovu jamu za centar svojih laži, te još 1961. godine na nju postavili natpis, koji tamo stoji i danas, o desecima tisuća tu ubijenih Srba od strane ustaša.

Tako nam je Bog baš dao argument, kao na dlanu, da na temelju te laži pobijemo i sve ostale laži protiv našeg naroda i naše ratne hrvatski države. Na žalost, naši političari, pa i predstavnici Crkve, baš to neće reći, iako im je poznato, a što svakako nije teško ni provjeriti.

Stoga je jedini zaključak da hrvatski vodeći političari i dužnosnici, pa i dostojanstvenici Katoličke Crkve, to ne smiju govoriti, kako ne bi ispalo da brane ustaše.

Žalosno je da se tako ponašaju i značajni rodoljubni publicisti sa svojim člancima u medijima, osuđujući Vulina i velikosrpsku politiku prema Hrvatskoj, a ne spominjući glavni argument, da je ta jama nad kojom oni tobože žale žrtve svoga naroda, zapravo potpuno prazna. Pogotovo utjecajni mediji u Republici Hrvatskoj apsolutno ne govore i ne pišu o toj praznoj jami.

Tako svi skupa bijedno gaze očiglednu istinu, a to nikako ne može na dobro izaći, kako u nas, a tako i u cijelome svijetu.

dr. Ružica Ćavar,
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Kakanj, 13.6.2016.

ANICI JURIĆ NA KUĆNOM PRAGU UBILI TRI SINA I SUPRUGA

I 23 godine poslije neopisiva tuga i suze u očima Anice Jurić, majke kojoj su na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1993., u kakanjskom selu Grmače, na kućnom pragu, pripadnici Armije BiH ubili trojicu sinova i supruga.

U samo jednom danu ostala je bez sinova Dragana (20), Ljubomira (21) i Stjepana (25) te supruga Jure.

“Bol koju osjećam sve ove godine samo raste. Posebno teško je na godišnjicu stradanja, znajući da za ubojstvo mojih trojice sinova, supruga i svih naših žrtava još uvijek nitko nije odgovarao”, kazala je Anica Jurić.

Anica, koja je i sama bila zatočena, uspjela je preživjeti strijeljanje te, noseći je u naručju, spasiti kćer Lidiju koja je ratne 1993. godina imala samo nekoliko mjeseci. Zbog žrtve koju je podnijela, Anicu Jurić kakanjski Hrvati s pravom zovu najhrabrijom majkom i suprugom. No, i najhrabriji vape za pravdom i istinom.

“A istina je, da je ovdje u proteklom ratu počinjen strašan zločin i za njim ne treba tragati, vidimo ga golim okom i na svakom koraku, a gotovo da ga nitko više i ne spominje. Bez dokumentiranja povijesti i zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, naša će povijest ostati krnja. Ovdje u Kraljevoj Sutjesci i Kaknju nalazi se dio naše zajedničke povijesti. Ne smijemo zaboraviti da je odavde protjerano više od 11 tisuća Hrvata, a 22 hrvatska sela do temelja su spaljena”, kazao je Pavo Šljivić, prvi zapovjednik HVO-a u Kaknju.

Postrojba je to, koja je, naglasio je Šljivić, dala ogroman doprinos u Domovinskom ratu. Čak 102 pripadnika Brigade HVO-a “Kotromanić” poginula su, a 135 ih je ranjeno.

“Svi su poginuli na svome, braneći svoj dom i obitelj, svoju povijest, jezik, kulturu, svoj narod”, kazao je fra Zoran Jaković, gvardijan Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, predvodeći u sutješkoj crkvi misno slavlje za poginule u Domovinskom ratu. (VL)


Blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipanj 2016.

SVETI ANTE PADOVANSKI

"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

fra Franjo Mabić


Katolici.org

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.


Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan


Da se ne zaboravi...

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neupitnog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije ru2 zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA


U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica


Kršćani

Treba govoriti istinu.
Tko govori Istinu on je Prorok!
Kršćani su na to pozvani.
Isus se nije dodvoravao puku. On mu je govorio Istinu.
Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.
Propovjednik


Glas naroda

Valja ići od kuće do kuće, od sela do sela, slušajući i pridobivajući narod novim zamislima i umješnim i čestitim političarima, ustrajući na važnosti njihova glasa.
Mladen Rojnica


Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g „Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.

4.

Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa


ŽIVILI SMO I BORILI SE ZA HRVATSKU

LATKOVIĆ, Radovan (1917 - 2003)

HRVATSKI NACIONALISTI I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Mnogi hrvatski nacionalisti, srednjoškolci i sveučilištarci, i neki članovi pododbora MH, pripadali su i katoličkim organizacijama, napose Hrvatskom križarskom bratstvu i društvu Domagoj.

Ova okolnost doprinjela je, da se nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne omladine razvilo u duhu kršćanskih načela i zasada Katoličke Crkve. Sjećam se sastanaka koje smo održavali u križarskom ogranku u župi Svetoga Petra u Vlaškoj ulici, slično kao i u našem Pododboru, pod duhovnim vodstvom župnika, dra. Josipa Lončarića. Volili smo ga i cijenili, premda nismo tada znali, da je bio odigrao važnu ulogu u izboru svećeničkoga zvanja mladog Alojzija Stepinca, budućeg zagrebačkoga nadbiskupa.

Okolnosti, da su u Srednjoškolskom i Sveučilišnomu pododboru, uz članove katolike, bila i dva muslimana (Halid Čaušević, sin Reis-Ul-Uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića, i Muhamed Hadžijahić), nije vodila podijeljenosti među nama. Svi smo se osjećali Hrvatima i svijest pripadnosti istom narodu bila je temelj naše povezanosti. Sjećam se prijateljstva koje me je povezivalo s Halidom i Muhamedom u zajedničkomu nacionalnom osjećanju i djelovanju.

SURADNJA HRVATSKIH NACIONALISTA S USTAŠKIM POKRETOM

Približavanje i suradnja hrvatskih nacionalista i Ustaškog pokreta prirodno se razvila tijekom vremena, proizašla iz zajedničkoga hrvatskoga državotvornoga stanovišta i borbe za uspostavu hrvatske nezavisnosti. Nakon šestosiječanjske diktature, Ustaški pokret bio je najjača organizirana politička snaga, koja je bezkompromisno zastupala "pravo hrvatskoga naroda na svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj i na cijelom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, tj. svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu opet uspostaviti". "Tu uzpostavu", naglašavaju ustaška Načela, "ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja". "Hrvatski narod ne vežu", ističu ustaška Načela, "nikakve međunarodne ni državo-pravne obveze iz sadašnjosti ni iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima, niti će se na takve u svojoj nezvisnoj državi Hrvatskoj obazirati." Ovim stanovištem jasno je naglašena ograda od bilo kojeg utjecaja stranih političkih ili ideoloških doktrina na djelovanje Ustaškog pokreta.

Ustaštvo je bilo za nas sinonim beskompromisne borbe za ostvarenje nezavisne suverene hrvatske države, a nepokolebivo uvjerenje o poviestnoj nuždi ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je središnja vodeća ideja našega političkoga djelovanja. Zato smo u ustaškoj emigraciji naslućivali prvi korak na putu toga ostvarenja.

Sjećam se još uvijek oduševljenja kojim sam krenuo s dva prijatelja, jedan je bio, mislim, Franjo Perše, u potragu za izdanjima ustaške emigracije, koja smo se nadali pronaći u okolici Zadra. Stigli smo do Školjića, maloga otočića na domak Zadra, odakle nas je jedan fratar neprimjetno prebacio malom brodicom do Zadra.

Bila je to moja prva "emigracija", koja je trajala samo sat-dva. Htjeli smo doći do knjige "Lijepa plavojka", ali je nismo uspjeli pronaći. lpak, došli smo do novina "Nezavisne države Hrvatske", koje su izlazile u Buenos Airesu. Makar to nisu bile novine ustaške emigracije, već sama okolnost da mogu izlaziti novine koje nose naslov "Nezavisna Država Hrvatska" ispunjavala nas je oduševljenjem. Sakrili smo ih ispod košulje, o struku, i krenuli, ponosni, pješice prema Gospiću, da nastavimo, vlakom u Zagreb. Prelazeći Velebit, zastali smo u Brušanima i upali u kuću obitelji Abramović, čiji su članovi sudjelovali u ustaškoj pobuni 1932. Još se uvijek sjećam kozjega mlijeka i kuruznoga kruha kojim su nas počastili i uzbuđenja, da se nalazimo u kući neslomivih boraca za hrvatsku Nezavisnost. Naš romanticizam poprimio je ipak realne okvire, kad smo se ponovno uključivali u naše djelovanje na Hrvatskom Sveučilištu.

Suradnja hrvatskih nacionalista sveučilištaraca s Ustaškim pokretom oživjela je, naročito, povratkom iz emigracije dr. Mile Budaka i dr. Mladena Lorkovića.

Tijekom jednoga sastanka dr. Lorkovića u Zagrebu (Ilica 8) sa skupinom sveučilištaraca, kojemu sam bio nazočan, zaključeno je, da se na Sveučilištu organizira štrajk. Održavali smo ga vrlo strogo. Nije nas slomio. Naprotiv, poticao je u nama razmišljanja i videnja hrvatske državne nezavisnosti. Hranu je nadomjestila mašta. Zabavljali smo se iznoseći međusobne poglede o izgledu budućega glavnoga grada hrvatske države, Banja Luke. Gradili smo u mašti glavne zgrade, Palaču Hrvatskoga sabora, sjedišta pojedinih ministarstava, stanbeni i trgovački dio grada, diplomatska predstavništva i t.d., i t.d. ...

Naš štrajk prekinula je zapovijed, da se ukrcamo u policijsko vozilo. Nismo znali kamo nas misle odvesti. Izgladnjeli i oslabljeni, teško smo podnosili vožnju i trešnju staroga vozila.
Nakon duljega vremena primjetili smo, da smo stigli u Lepoglavu.

LOGOR ZA POLITIČKE KAŽNJENIKE - LEPOGLAVA

Odmah po dolasku, Uprava logora "počastila" nas je, izgladnjele i izmorene, bez predhodnoga liječničkoga pregleda, zdjelicom kaše od - graha koju nismo mogli ni okusiti.

Ipak, osjećali smo se kao u svom domu, kad smo primijetili da nas očekuje, kao "kućedomaćin", već odprije zatočena skupina gospićkih građana i omladinaca na čelu s Juricom Frkovićem. Osim njih, dali su nam dobrodošlicu odprije zatočeni prof. Ivan Oršanić, dr. Mile Starčević, dr. Šime Cvitanović, Ivo Balentović, Ico Kirin...

Prije nas stigla je jedna skupina sveučilištaraca, među njima braća Crnko (Milivoj i Josip) i, koliko se sjećam, Ante Jakaša, Mile Musa, Mate Jeličić, Božo Ivanuš, Grga Ereš, Jerko Skračić, Frane Sulić.

Tako je počeo naš logorski život, koji je, treba priznati, bio u ono doba daleko do onoga što je bila, kasnije, srbokomunistička zloglasna Lepoglava, u kojoj je i naš junački nadbiskup Stepinac doživio svoje mučeništvo.

Kojiput nam se pričinjalo, da se nalazimo u jednom pododboru Matice Hrvatske ogradenom logorskim zidinama i policijskom stražom. Svakog dana, oko pet sati poslije podne, nakon improvizirane večere od paketa koje su nam slali rodbina i prijatelji, održavali smo redovito "društveno sijelo". Naši stari, ugledni hrvatski intelektualci, poveli bi razgovor o političkim pitanjima onoga vremena, izlagali svoje poglede i svoja predviđanja o temeljnim pitanjima hrvatske narodne zajednice i buduće hrvatske države. Razgovor bi se uvijek produžio kroz nekoliko sati, uvijek raznolik i poticajan. Bilo je prigoda i za šalu i zabavu. Optimizam nas mladih i po godinama starijih, obilježavao je naše dane. Razumljivo je, da smo ipak željeli stupiti na slobodu, tim više što smo težili ostvariti stvarnu slobodu rušenjem zida jugoslavenske tamnice naroda.

Među raznim šalama koje su pojedinci izmišljali bila je i originalna šala Jože Crnka, jedna "aprilska šala"! On je smislio proširiti vijest, da ćemo 1. travnja biti oslođodeni. Šala je postala zbiljom. Makar je većina logoraša već bila prebačena u drugi logor - Kruščicu - "Studentska grupa", zahvaljujući anonimnoj intervenciji jedne utjecajne osobe "pri vlasti", bila je 1. travnja 1941. odpuštena iz logora.

Oni, koji su putovali u Zagreb, bili su u vlaku iznenadeni porukom, da ćemo u Zagrebu biti ponovno uhićeni. Zato ne smijemo odsjesti u našem stalnom zagrebačkom boravištu, nego u jednom drugom, koje nam je u istoj poruci bilo povjerljivo saopćeno. Bili smo smješteni u stanu jednoga prijatelja gdje smo se pripravljali za dogadaje, koji su trebali doskora nastupiti: slom Jugoslavije i ulazak njemačke vojske u Zagreb. Raspravljali smo koje ćemo dužnost morati preuzeti u tim časovima mi, hrvatski sveučilištarci - nacionalisti. Jednoga od tih dana primio sam ceduljicu s porukom, rukom pisanom: "Ustaša Radovan Latković imenuje se povjerenikom radio-stanice Zagreb. - Mirko Jerec."

PROGLAŠENJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Sjedio sam s prijateljima u slastičami Kostinčer na Preradovićevu trgu, kada sam, oko tri sata poslije podne, na sam dan 10. travnja 1941., saznao za ulazak njemačke vojske u Zagreb i neminovni slom Jugoslavenske armije.

Nisam bio dobio nikakve upute u svezi mojega imenovanja, no smatrao sam, da u nastalim okolnostima moram što prije doći u radio stanicu. Ali kako? Ulice Zagreba bile su već prepune vojnih jedinica i naroda, koji je oduševljeno klicao svitanju hrvatske slobode.

U tim okolnostima, stići redovitim prometnim sredstvima do Vlaške ulice, gdje je bila smještena radio stanica, bilo je nemoguće. Odlučio sam stoga nazvati zagrebačko redarstvo i zatražiti razgovor s ravnateljem dr. Vragovićem. Predstavio sam se kao imenovani povjerenik radio stanice Zagreb i zatražio, da mi odmah pošalje prometno sredstvo koje će me prebaciti na mjesto moje udjelbe. Dr. Vragović, koji me je još prije nekoliko mjeseci dao uhititi, odazvao se vrlo ljubazno i bez oklijevanja poslao mi motorkotač s prikolicom i redarstvenika, da me prebaci u Vlašku 116. S nepovjerenjem sjeo sam uz redarstvenika, u podsvijesti još uvijek organa koji obavlja uhićenja, a sada, nevjerojatno, poslana meni na uslugu!

Teško smo se probijali zakrčenim ulicama, dok nismo, napokon, stigli do radio stanice. Bila je već zauzeta po jednoj skupini omladinaca iz društva "Hrvatska uzdanica" koja je, pod vodstvom Viktora Makara, smjelim podhvatom razoružala jugoslavensku vojničku posadu već 9. travnja 1941. nakon što su u jutarnjim satima primili obavijest o pobuni Hrvata 106. pješačke pukovnije u Bjelovaru. Sve se to odigralo još istoga dana poslije podne, pripovijeda mi Makar, gotovo neprimjetno, bez ljudskih žrtava i bez ijednog incidenta.

Slijedećeg dana izvedbe su proslijedile redovitim rasporedom sve do časa proglašenja hrvatske državne nezavisnosti.

Kad sam ušao u zgradu radio stanice, Slavko Kvaternik već je bio pročitao proglas, koji je odjeknuo cijelom Hrvatskom:

"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna stoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika, dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u domovini i inozemstu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska."

Oduševljenje kojim je hrvatski narod jednodušno prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske bilo je pomućeno vijestima o učestalim ekscesima pojedinaca i neumjesnim mjerama vlade donesenim pod pritiskom "saveznika", Njemačke i Italije, u protimbi s Ustaškim načelima i povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Sve je to izazvalo negodovanje i u redovima hrvatskih nacionalista. Jedan uži krug hrvatskih sveučilištaraca nacionalista, kojemu sam pripadao, zatražio je primanje kod Poglavnika, da mu izloži svoje poglede na nastale događaje. Primanje je bilo ostvareno posredovanjem našega kolege Wernera (Busa), sina gradonačelnikova, koji je radio u Poglavnikovu uredu. Poglavnik nije dao posebno značenje dogadajima koje smo mu izložili. Rekao nam je, da se nalazimo u revoluciji i da su to redovite pojave svake revolucije, koje će s vremenom nestati.

Radio stanica Zagreb nastavila je 1941. normalno svojim emisijama, prema odprije ustaljenom rasporedu. Nije bilo smetnji ni od koga. Svi su zdušno izvršavali svoje dužnosti. U tim okolnostima stekao sam uvjerenje da nema potrebe postaviti nekoga "povjerenika" za nadzor rada zagrebačke radiostanice. Zato sam zatražio, da me se oslobodi te dužnosti. No državni tajnik za promičbu prof. Ivan Oršanić i ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković htjeh su, da još neko vrijeme ostanem na radio stanici. Već 27. travnja 1941. bio sam imenovan ravnateljem.

Jednoga dana posjetio je radio stanicu Poglavnik. Ušao je u moj ured, držeći u ruci, kao neki kompromitirajući plijen, daščicu koja je visila na unutarnjim ulaznim vratima s nadpisom Radiostanica Zagreb. Pružio mi ju je prijekornim pogledom, kao da pita: "A što je to?" Njegov pogled izražavao je prigovor mojoj nebrizi, da još nisam bio promijenio naziv "radio" u "krugoval".

Ovaj neugodni susret završio je, srećom, bez posljedica. Sve je bilo riješeno izmjenom naziva radiostanice.

* * *


Da se ne zaboravi...

DA SE NE ZABORAVI - 4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4.000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Kako navodi "Demokracija", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4.000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti, kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

"Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me ne će pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći."

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

"Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali. Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo (u skloništu, op. a.) pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je rov bio sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u rov s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u rovu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u rovu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece", nastavlja Bolčić.

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila. Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granice zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz te kolone odvedeno i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostatci iz toga masovnog pokolja "pohoda smrti" mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj skupini.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.


NOVO ZLO IZ TRILATERALNE KUHINJE I DOMAĆE JUDE

Poštovani Hrvati i Hrvatice,

Potražite na RTV slušaonici od 2. lipnja, mislim u 8 sati ujutro, emisiju Visa koja se bavi unutrašnjom i vanjskom politikom i pažljivo poslušajte. U prvom dijelu emisije možete čuti i razgovor o TTIP, Transatlanskom sporazumu o investicijama i partnerstvu u kojoj se moglo čuti i Gordana Jandrokovića.
Možete li zamisliti ovo: Gordan Jandroković upitan o TTIP odgovara da je saborski odbor, nisam dobro čula je li za gospodarstvo ili neki drugi, uglavnom u kojem je on, raspravljao o sporazumu i da je nama, Hrvatima sporazum prihvatljiv.
Znate li, između ostalog, zbog čega. Hrvatski izvoz u SAD povečat će se sa 0.01 na 0.2%.
O takvo važnom pitanju nije bilo javne rasprave, nije bilo ni saborske rasprave nego je pitanje samo raspravljano u saborskom odboru.

Ovo vam pišem da znate da ćemo zbog povećanja izvoza od u SAD 0.01 na 0.2% izgubiti državu. O oprezu, o sumnjama, o opasnostima ni riječi. TTIP je povoljan za Hrvatsku. Naš narod ima poslovicu: Budali je more do koljena. Ovo što sam dole napisala prije desetak dana treba ponoviti jer se nadvila crna opasnost nad Hrvatskom. Ruše se institucije, privatiziraju resursi, ukida pravni sustav, zdravstvo, školstvo, kultura, sve ide pod stranim profitom, a naši sabornici pijani od vlastite "pameti" stavljaju državu na bubanj.

Jedino što mogu ovdje dodati, to je uvod kritičkog teksta o TTIP dr. Paul Craig Robertsa, bivšeg zamjenika ministra financija SAD u Reaganovoj vladi, autora reganomike, i urednika Wall Street Journala koji je prešao u obranu prava čovječanstva od korporacija i potkupljenih, pokvarenih i glupih vlastodržaca. Jednako kao što su se pregovori Evropske komisije obavljali u tajnosti tako je i saborski odbor Hrvatskog Sabora o najvažnijoj stvari za hrvatsku budućnost raspravljao u tajnosti. N
e dajte im Hrvatsku! Oni nisu dostojni svoje dužnosti, svoga naroda i krvi koja je prolivena za ovu domovinu.
To nam čini koalicija koja se naziva domoljubnom, ali bi isto učinila i ona druga strana, u to ne sumnjam.

TTIP JE ZNAK ZA AMERIČKI EKONOMSKI IMPERIJALIZAM

Autor: Paul Craig Roberts

Greenpeace je učinio veliku uslugu onom dijelu svijeta čiji su predstavnici pokvareni, korumpirani i glupi i imaju namjeru potpisati TRANS-PACIFIC I TRANS ATLANTIC partnerstvo kao veliko djelo. Greenpeace je osigurao i otkrio tajne TTIP dokumenta koji Washington i globalne korporacije guraju prema Evropi. Službeni dokumenti dokazuju da je moj opis toga „partnerstva“ bio točan čim su se dokumenti pojavili u tisku.

Ti tzv. „ugovori o slobodnoj trgovini“ nisu uopće trgovinski ugovori. Svrha tog „partnerstva“ koje su sastavile globalne korporacije je da se korporacije učine imunim na zakone suverenih država u kojima posluju. Svaki zakon suverene države bilo socijalni, zakon o zaštiti okoliša, o sigurnosti hrane, zaštite na radu, svaki zakon ili regulacija koja umanjuje profit korporacije smatra se „preprekom u poslovanju“. „Partnerstvo“ dopušta korporacijama da podignu tužbu koja obara zakon ili regulaciju i još obeštećuje korporaciju i plaća joj naknadu za štetu iz sredstava platiša poreza države u kojoj posluje. Pri tom korporacija je i sudac i porota i tužitelj.

Drugim riječima „partnerstvo“ daje globalnim korporacijama moć da sruše sve demokratske tečevine. Evropa se sastoji od demokracija. Demokracije zakonima štite okoliš, sigurnost hrane i rada, ali ovi demokratski zakoni ograničavaju profit. Sve što je iznad tvornice koja eksploatira radnike, plaća od kojih se jedva može preživjeti, što se tiče zaštite okoliša, zakonodavstva koje štiti hranu ili rad može biti odbaćeno i bit će svedeno od strane globalnih korporacija pod naziv „partnerstvo“.

Jedino izdajica, i to dobro plaćena izdajica, može potpisati takav ugovor. Po mom mišljenju i oporezivanje korporacija može biti odbaćeno jer umanjuje profit.

Trans-Atlansko i Trans-Pacififičkčo „partnerstvo“ se provodi u tajnosti. Razlog je očit. Ako bi ljudi znali kako su prodani nastala bi pobuna i protesti. Korporacije skrivaju i njihovi propagandisti u financijskim medijima. Oni mogu poricati moja otkrića ali ja nemam službenog dokumenta da se na njega pozovem. „Partnerski“ sporazumi su pregovorni. Prema Ustavu SAD-a ugovori /pregovori/ spadaju u nadležnost Kongresa a ne u nadležnost izvršnog tijela doznačenog Trgovačkom predstavništu koje ne predstavlja američki narod nego korporacije koje traže prednosti. Da bi izbjegli Ustavu SAD-a sporazumi su definirani kao Ne- Ugovori. Tako možete vidjeti kako su stvoreni temelji za korupciju.

Način na koji se to radi je da se odredi Trgovačke predstavnike SAD-a da pregovaraju s određenim predstavnicima drugih zemalja. Svaki otpor sudjelovanju se rješava s mitom i prijetnjama. A svi pregovori se odvijaju u tajnosti. Ono što trgovački predstavnici potpišu tokom sudjelovanja u pregovorima podnosi se zakonodavstvu država. Zakonodavcima se kaže da moraju potvrditi ugovor i ne ugrožavati sav teški rad koji je iziskivao toliko napora i koji je u interesu sviju, a to potvrđuju svi podmićeni predstavnici i uznemiravani predstavnici pod stalnim pritiskom.

Izabrala i prevela s engl.: prof. Kornelija Pejčinović
4. svibanj 2016.

Poštovani čitatelju,

Slušajući i gledajući zbivanja u Hrvatskoj izgleda da Hrvati nemaju pojma o tome da uskoro Omogu izgubiti državu i sva moguća prava bez rata. Slušajući ono što govori naša vlada, naši ministri, sabornici, mediji, izgleda da nitko nema pojma o najvažnijoj stvari koja uzbunjuje Europsku uniju i svijet. Oni žive na nekom drugom planetu. Isto tako i njihovi savjetnici za nacionalnu sigurnosti i oni drugi svake vrste.

Prošlog tjedna, 12. ili 13. svibnja, I program Radio Zagreba je u jednim vijestima objavio da je Ministarstvo vanjskih poslova na svojim stranicama objavilo Transatlanski Sporazum o Trgovini o Investicijama, Partnerstvu – TTIP .

Spikerica je to tako jednostavno objavila i čulo se samo u jednim jutarnjim vijestima, uz komentar, da se radi o stvaranju ogromnog zajedničkog tržišta bez ikakvih drugih komentara.

Dok se vlada bavi sobom, sabornici ne dolaze na posao, predsjednik Orešković najavljuje rasprodaju Hrvatske u svom neoliberalnom zanosu, sporazum TTIP koji se u najvećoj tajnosti kuje već tri godine je provaljen.

Provala, objavljivanje 248 stranica tajno ispregovaranog teksta tokom tri godine je šokirala javnost diljem Europe. Izazvala je proteste, revolt, peticije, demostracije. U današnjoj emisiji o zaštiti potrošača evropska parlamentarka iz Osijeka govori o nekim opasnim sastojcima u kozmetici bez ideje da je Sporazum kraj suverene države i Europske unije i svake pojedinačne države članice.

Bilderberg grupa je na svom sastanku u Shantilly, pokraj Washingtona, 2008 godine, nakon dugog analiziranja psihološkog profila odlučila investirati u predizbornu kampanju Baracka Obame uvjerivši je da je elastičan i bez kralježnice i da će provesti sve što se od njega traži. Tako je preko Wall Street-a u njegovu predizbornu kampanju uložila 740 milijuna dolara, dva puta više nego u drugi mandat George-a Busha.

Sada, na kraju mandata, pije napuštanja ureda predsjednika, Barack Obama je, pritisnut prihvaćenom obvezom prije izbora, odlučio ispuniti svoje obečanje: Sklopiti Ugovor o trgovinskom partnerstvu i investicijama mega korporacija s Europskom Unijom. Taj Ugovor se pregovarao u najvećoj tajnosti.

Europska Komisija koja je mistično neizabrano, nikome odgovorno tijelo, je odabrala pregovarače koji su u najvećoj tajnosti, u sigurnosnim sobama kao bunkerima, pod nadzorom stražara, ostavivši torbe, mobitele, laptope, kapute i sve moguće čuvarima. Pod stražarskom paskom tajno izabrani pregovarači su čitali predložene dokumente koje su napisali odvjetnici američkih korporacija. Onima koji su čitali dokumente bila je zabranjena pratnja eksperata, bilo im je zabranjen međusobni razgovor, čak im je bilo zabranjen i nakon odlaska pričati s drugima o tekstu i kometirati ga. Europska komisija se obvezala da tajnost tako ispregovaranog ugovora ne će otkriti 30 godina.

Svaki normalan čovjek bi se upitao o valjanosti jednog takvog dokumenta čitanog u najvećoj tajnosti a koji se tiče sudbine 508 milijuna evropskih građana. Slušajući u radio emisijama naše europarlamentarce nismo čuli ništa što bi narod diglo na noge, na uzbunu, a radi se o uništenju države, nacije, zdravstva, školstva, poljoprivrede, nacionalnog pravosuđa. Ulaze američke mega korporacije na europski teren i ne priznaju europsko i druga nacionalna pravosuđa nego samo profit. Ako država čuvanjem okoliša traži od korporacije da plati zaštitu korporacija će tužiti državu američkoj privatnoj arbitraži od tri suca, i ako korporacija izgubi spor, država će joj morati platiti odštetu koliko je izgubila od profita. Neograničeno dolazi Monsanto s najstrašnijim otrovom glyphosate-om koji prelazi u pitku vodu, bilje, životinje, koji se nalazi u mokraći i u kruhu. Nema zaštite. Dolazi meso sa steroidima, hormonima. To je kraj pravosuđa, kraj civilizacije, kraj svijeta kakav smo poznavali. Ono što nam se sprema, dok naši parlamentarci i ministri žive na nekom drugoma planetu i sanjaju da će ih rasprodaja i strane investicije spasiti, ,je nejverojatno. Pa ti ljudi niti čitaju niti se interesiraju za stvarna zbivanja izvan medija koji omamljuju narod i ispiru mozgove.

Da ne bih ja alarmirala javnost svojim riječima prevela sam niz tekstova iz pera najpoznatijih svjetskih stručnjaka, neovisnih novinara istražitelja i geopolitičara koji su šokantnim analizama alarmirali svjetsku javnost o onome što nam se sprema. Mada oni svi pišu o istom njihovo pisanje se u mnogome razlikuje i daje čitav niz dragocjenih informacija koje su pratile ovaj sramotni međunarodni skandal.

A SPREMA NAM SE TRGOVINSKI NUKLEARNI RAT. TAJ BI SE UGOVOR TREBAO POTPISATI USKORO, U SVAKOM SLUČAJU PRIJE KRAJA MANDATA BARACKA OBAME. TREBAO SE POTPISATI U NEW YORKU 6. SVIBNJA OVE GODINE, ALI SU HRABRI LJUDI IZ GREENPEACE-a NIZOZEMSKE OBJAVILI ISTOG DANA 248 STRANICA TEKSTA KAD JE OBAMA TREBAO OGLASITI UGOVORE KOJI NAJAVLJUJU KORPORATIVNO ROPSTVO CIJELOM ČOVJEČANSTVU OSIM RUSIJI I KINI. TOM OBJAVOM DVIJE TREČINE ISPREGOVARANOG TEKSTA JE IZAZVAN MEĐUNARODNI POTRES.
VEĆ NEGDJE LJUDI RADE U PELENAMA JER IM KORPORACIJE NE DOPUŠTAJU ODLAZAK NA WC ZA VRIJEME RADNOG VREMENA.
SA SINDIKATIMA, RADNIM PRAVOM, ZAŠTITOM NA RADU, JE GOTOVO AKO SE UGOVORI POTPIŠU. OGRANIČAVA SE PRISTUP KULTURI, OBRAZOVANJU I ZNANOSTI. TAKVA VAM JE BUDUĆNOST AKO NE DIGNETE GLAS. S OVAKVIM NARODOM I VLAŠĆU ODE HRVATSKA NA BUBANJ. S OBZIROM NA STANJE SVIJESTI NAŠ ĆE PARLAMENT I BEZ PRITISKA JEDNOGLASNO RATIFICIRATI SPORAZUME.
HOĆE AKO NE PODIGNETE SVOJ GLAS.

Katherine Frisk najbolje sažima što će TTIP značiti za Europu:

Međunarodni ugovor o „slobodnoj trgovini“ TTIP i TPP će pogaziti Nacionalni Suverenitet svake države koja ga potpiše, pogazit će Ustav svake države, njihove Ustavne sudove i svaki zakon bilo koje države koji se tiču zdravstvenog osiguranja, reguliranja minimalne plače ili zahtjeva za očuvanje okoliša. To je daleko od kapitalizma koji traži i uravnotežujue monopole restrikcijom. Ovdje se radi o korporacijskom fašizmu hegemonijskom kolonijalizmu i IZGRADNJI KORPORATIVNOG CARSTVA ukidanjem svake konkurencije u korist monopola.

prof. Kornelija Pejčinović


Zagreb, 7.6.2016.

Programirani kaos u Republici Hrvatskoj i domaći izdajnici

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Cjelokupni ovaj medijski i politički kaos, koji se događa sa vlašću u Republici Hrvatskoj, svodi se na aksiom da u Republici Hrvatskoj, od 2000. godine na dalje, prema planu i programu moćnika svijeta, razrađenom u najmoćnijim psihološkim, sociološkim i političkim globalnim stožerima, ne smiju na vlasti biti hrvatske domoljubne stranke ni pojedinci koji bi djelovali u nacionalnom i državotvornom interesu hrvatskoga naroda. To je predviđeno provoditi uz pomoć domaće dobro plaćene neprijateljske pete kolone.

Vidjeli smo kako su se antihrvatski moćnici svijeta odnosili prema prvome hrvatskome predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, i njegovim najbližim domoljubnim suradnicima.

Kada su procijenili da ih ne mogu moralno slomiti, najvjerojatnije su ih smrtno ozračili, a neke druge monstruoznim optužnicama psihički i fizički slomili i u smrt poslali.

Vidjeli smo što su, nakon smrti predsjednika Tuđmana, uz ranije pripreme, sve poduzimali da manipulacijama i raznim prijevarama, te 2000. godine, dovedu na vlast Račanovu ekipu, za koju su znali da je uvijek bila i da će uvijek biti protiv svake samostalne i slobodne demokratske hrvatske države. Sjetimo se što je tada rekao tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Robin Cook (umro 2005. godine), kako mu je promjena vlasti u (jednoj maloj zemlji - moja opaska) Republici Hrvatskoj najbolja vijest u svijetu za 21. stoljeće.

Što je sve ta vlast započela i uradila na destrukciji, rasprodaji, pljački i enormnom nepotrebnom zaduživanju Hrvatske, poznato nam je.

Kako se sve nastavilo sa Sanaderovom i Kosoričinom vlašću, te produljilo sa Milanovićevom Kukuriku koalicijom, također nam je poznato.
Drukčije se, prema predviđenom sotonskom planu, nije smjelo dogoditi.
Nakon Mesićeve desetogodišnje katastrofe, na izborima za predsjednika države 2010. godine, Andrija Hebrang, koji je imao najviše izgleda za pobjedu, nipošto nije smio doći u obzir. Stoga su mu podmetnuli kandidate iz iste stranke, ljigavce, tobože poštenog znanstvenika Dragana Primorca i tobože velikoga gospodarstvenika Nadana Vidoševića, sve kako bi se otvorio prostor za pobjedu poželjnoga Ive Josipovića.

Budući da je Sanaderova ucijenjena bijedna vlast sve radila na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, kao i oktroirana vlast Jadranke Kosor, logično je bilo da, uz ostale medijske i ine prijevare, 2011. godine na red dođe Milanovićeva još gora vladavina.

Kako su oni, u svome zlu upropaštavanja Hrvatske, sve nadmašili, postojala je, za pokvarene antihrvatske moćnike svijeta, velika opasnost da bi hrvatske nacionalne političke snage mogle doći na vlast na parlamentarnim izborima krajem 2015. godine. Pokušali su učiniti sve da se to ne dogodi, a nadali su se da će predsjednik Josipović svakako ponovno pobijediti.

Na Domoljubnu koaliciju, prije izbora, primijenjen je, kao u slučaju Hebranga, prokušani recept podmetanja neke malo drukčije, a slične opcije, novosmišljenoga Mosta, uz neviđenu potporu medija jednoj tobože spasonosnoj i poštenoj novoj političkoj opciji.

No, kako nisu u potpunosti uspjele nikakve makinacije ni manipulacije, Domoljubna koalicija je za malu nijansu uspjela je biti relativni pobjednik.

Kako se to nije smjelo dogoditi, nastala je među neprijateljima i svjetskim moćnicima konsternacija. Nova, teško dogovorena vlast u Republici Hrvatskoj, nipošto nije smjela profunkcionirati.

Tajne službe u Republici Hrvatskoj izgleda ništa drugo ni ne rade, već samo navlače i love političke funkcionare, posebno desne opcije, na razne sumnjive stvarne ili izmišljene afere, kako bi ih mogli ucjenjivati u određenom političkom trenutku. Oni, takvi ucijenjeni, bježe od spasonosne istine kao od žive vatre i ne drže se nikakvih načela, a što bi jedino mogao biti spas i za njih i za hrvatski narod.

Otkada se formirala nova vlast, gotovo nikoga nisu smijenili i ništa nisu promijenili na bolje. Stalno su u defenzivi, a protivnici, unutarnji i vanjski, uz pomoć zaglušujuće medijske histerije i hajke, su u neviđenoj divljačkoj ofenzivi.

Ovi na vlasti se potpuno gube i zaslijepljeni od udaraca ne vide nikakvu orijentaciju, pa se u kaosu sve više udaraju i međusobno. Na djelu je pravi prljavi državni udar, bez vojske i oružja.

Gdje su sada naši stratezi, stožeri i prijatelji za demokratsku obranu od nasilja? Vjerujem da ćemo, uz Božju pomoć, naći izlaz.

Moćnicima svijeta ne smeta krvoločni, genocidni i agresivni nacionalizam iz Beograda i Srbije i s njihovih nogometnih stadiona. Takvi, koji su kod njih na vlasti, izabrani su i sa preko 50% glasova, a i najekstremniji četnici, poput Šešelja, dolaze im u parlament sa 10-ak posto glasova.

Moćnicima svijeta smeta hrvatski obrambeni patriotizam i humani pozdrav "Za dom spremni!". Smeta im miroljubivi hrvatski narod, koji većinom politički pripada umjerenom desnom centru, dok malo desnije političke stranke, koje i ne zagovaraju nikakav ekstremizam, zbog medijske blokade gotovo uopće ne mogu doći u Hrvatski (državni) sabor.

Laž, nepravda, teror, rat za profit i siromaštvo svuda su u svijetu u ofenzivi, kao i borba protiv Boga, prirode i čovjeka. U toj gigantskoj borbi nitko ne smije biti pasivan. Svi smo odgovorni i moramo se konačno opredijeliti jesmo li za dobro ili zlo. Bog nam je dao razum, osjećaj ljubavi i slobodu odlučivanja. Budimo sretni ako smo do Boga odabrani da više naginjemo na dobru stranu, te se svojom slobodnom voljom i dobrim nakanama, uz Božju pomoć, opredijelimo hoćemo li do kraja biti na Božjoj strani ili ćemo nasjesti na mamac sotone, koji sve nudi i puno obećava, a zapravo sve što je bitno za čovjeka oduzima i vodi ga u propast.

Znamo za onu latinsku izreku: "Per aspera ad astra" ("Preko trnja do zvijezda"), ili, još važnije, onu biblijsku: "Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta." (Otk 3:15-16), ili, kako Isus reče: "Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Iv 8:31-32).

dr. Ružica Ćavar


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


Fran Živičnjak: U vječni spomen

PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA

Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se miru, ali eto užasa!

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom, naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja".

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca. S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155 svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'
Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?
Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno kritički moći progovoriti.

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Dr. Stjepan Kožul


IVAN GABELICA: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.)

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

Tako je to bilo

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati"

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka

Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

Ivan Gabelica


O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

1.

Cijela 50 godišnja komunistička historiografija je laž. Komunizam najtotalitarniji od svih totalitarizama XX stoljeća potpuno je podčinio ne samo tijelo nego i duh. Znanost i umjetnost su postale sredstva komunističke diktature i trebale su dokazivati njegovu isptravnost. U umjetnosti je proglašen socijalistički realizam prema kojem je zadaća umjetnosti bila politička propaganda, slaviti vlast, dokazivati kako su komunisti jedini dobri a svi ostali zločinci. Istu zadaću imala je i znanost, i ona je bila ideološka transmisija partije. Najgoru ulogu imala je historiografija. Ona je postala doslovce sluškinja partije. Osnovni kriterij sveukupnog djelovanja znanosti i umjetnosti bila je partijnost, propagirati interese partije, a ti su bili komunizam, diktatura i očuvanje državne vlasti, konkretno Jugoslavije. U tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva. Svi oblici laži, falsifikati klevete, podvale. Dijalektika je postala vještina dokazivanja partijskih tvrdnji. Dijalektika je istisnula logiku. Partijnost je bila najvulgarniji oblik makijavelizma.

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Rezultat takvoga rada bila je „istoriografija“ koja se sastojala iz niza mitova.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

2.

Međutim kada se ti mitovi kao i cijela „istoriografija“ pokušajui kritički ispitati, logičkom analizom, unutrašnje kontradikcije pokazuju ne samo njihovu lažnost već i njihovu glupost.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

I ostali mitovi i tvrdnje u svijetlu logike i činjenica pretvaraju se u laži: da spomenemo samo neke.Tvrdnja da su komunisti bili u «prvim redovima « obrane Jugoslavije» je laž. U travanjskom ratu 1941 svi komunisti bili su dezerteri, jer je kominterna, proglasila «revolucionarni defetizam» i zabranila sudjelovati u imperijalističkom ratu. Tek nakon napada na SSSR, nakon naloga Kominterne počeli su diverzije ali ne za obranu Jugoslavije nego po nalogu kominterne da bi branili «domovina proletarijata» i »štedili dragocjenu krv sovjetskih naroda». Da su komunisti u Sisku 22. VI prvi u Evropi počeli borbu protiv Njemačke je također laž. Već 1940, dok su još komunisti u bratskom zagrljaju sa fašistima, počinje otpor u okupiranoj Evropi, u Poljskoj se stvara Armija Krajova a de Gaule organizira otpor u inozemstvu i u zemlji. Osim toga još prije komunista djelovale su četničke grupe, a 22.VI u istočnoj Hercegovini izbila je buna Srba.

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Isto tako o antifašizmu i AVNOJ-u. Tek nakon što su 1942 poraženi i istjerani iz Srbije i Crne Gore komunisti su po nalogu Kominterne proglasili antifašizam.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

A slično je i sa frazom o «NOB» jer, kako se može «oslobodilačkom borbom« nazvati borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju, nikakva. Jugoslavija ne može biti oslobođšenje za Hrvate, a komunizam ne može biti oslobvođenje niti za koga.

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

3.

Međutim, ako se, osim kritičko logičke analize komunističke „istoriografije“, promijene i kriteriji, tj. kriterij: komunizam, diktatura i Jugoslavija zamijeni sa kriterijem:: humanost, demokracija i Hrvatske onda te laži postaju zločin, ocjena se mijenja, i pretvara u svoju dijalektičku suprotnost.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Pobjeda antifašizma postaje najveći pokolj u poslijeratnoj Evropi. Jugoslavenski komunizam najkrvaviji komunizam u Evropi, komunizam u Hrvatskoj najkrvaviji u Jugoslaviji,
50 godišnja komunistička vlast najteža diktatura i njaveća ekonomska pljačka u povijesti Hrvatske
Historija je presudila i pokazala koji je kriterij istinit.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

4.

Međutim u Hrvatskoj, nakon toga i usprkos «historijskog ne komunizmu», komunistički brodolomci nastoje reciklirati komunizam. Zahvaljujući politici «opraosta i zaborava», komunistički brodolomci, da bi zadržali vlast, rehabilitiraju komunizam pod imenom antifašizam. I tu antifašističku rehabilitaciju vrše istom primitivnom dijalektikom kojom su stvarali komunističke mitove. Nekoliko primjera.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Vranicki bivši rektor i vodeći marksista, javno tvrdi da su komunisti spasili Hrvate od četničkog pokolja na kraju rata, što je glupost jer su četnici u NDH egzistirali jedino uz zaštitu Talijana. Ali zar Svibanjski pokolj, 1945 naziva zaštitom, zar bi i četniki mogli pobiti više nego što su komunisti.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Za vlade Račana i koalicije politika antifašističke rehabilitacije komunizma dotjerana do apsurda.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

Kasnije je Sabor donio i Deklaaraciju o komunizmu kojom je osudio komunizam. I tako je službeno za historiju utvrđeno da su istovremeno i zajedno postojali zločesti komunizam i dobri antifašizam, koji nisu imali veze. To je klasičan primjer komunističke dijalektike.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

I nitko u Hrvatskoj nije protestirao niti kritizirao. U Hrvatskoj je ponovno zavladala šutnja, . Račan je i 2000. kao i 1972. ušutkao Hrvatsku. Nad Hrvatskom se ponovno spustila crvena magla u kojoj je lutala stara sablast komunizma pod imenom antifašizma.

5.

Sve to je dokaz jedne duboke intelektualne i moralne krize, 50 godišnja diktatura je uništila sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja. Koliko je ta kriza duboka svjedoči i to što je Račan, taj tvorac hrvatske šutnje, koji je 1990 izjavio da je nezavisna Hrvatska «opasna namjera», koji je 1991 odbio glasovati za nezavisnost Hrvatske, koji je potpisao Piranski sporazum – odlikovan ,najvišim državnim odlikovanjem za zasluge.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Vladimir Mrkoci


Zagreb, 1.6.2016.

Zaštitimo svoju djecu i unučad!

Dragi hrvatski roditelji, djedovi i bake!

Prvi lipnja je Međunarodni dan roditelja, ustanovljen od strane Glavne skupštine Ujedinjenih naroda 17. rujna 2012. godine. U toj rezoluciji se navodi da obitelj ima primarnu odgovornost za odgoj i zaštitu djece i da ona trebaju rasti u obiteljskom okruženju i u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja, s ciljem potpunog i sveobuhvatnog razvitka osobe. Kaže se također da roditelji imaju ključnu ulogu, kao staratelji i učitelji svoje djece, u njihovoj pripremi za sretan, produktivan i ispunjen život.

Dakle, roditelji imaju temeljno i naravno moralno pravo, a do sada, hvala Bogu, i prema svim relevantnim međunarodnim dokumentima, kao i ustavima i obiteljskim zakonima pojedinih država, pa i naše države, Republike Hrvatske, da vode brigu o odgoju i dobrobiti svoje djece.

U tome im naravno treba pomoći obrazovni sustav, vjerske zajednice i svi ostali društveni čimbenici, na temeljima stabilnog i pravednog pravnog sustava.

Ne smijemo i nećemo dopustiti da se, radi materijalnih interesa i profita pojedinih moćnih država, pojedinaca i grupa ili raznih svjetskih perverznih ideologija, dovodi u pitanje opstanak čovjeka.
Ne smijemo dopustiti "zmaju sa sedam glava i deset rogova" zapadnoga dekadentnog globalizma da proguta našu djecu i našu budućnost. Zmaj koji se bori protiv Boga, protiv cjelokupne prirode oko čovjeka i u samome čovjeku, protiv prirodnoga braka i svih obiteljskih i općeljudskih moralnih vrijednosti, sigurno ne može pobijediti, ali može ozbiljno urušiti sve te vrijednosti.

To se na Zapadu u velikoj mjeri već događa, a pokušava se ovom SDP-ovskom kurikularnom reformom Borisa Jokića prenijeti i na našu zemlju i našu djecu. Reforma školstva koja isključuje najveća klasična imena hrvatske književnosti i kulture, a predlaže nepismene, prostačke, perverzne i pedofilske instant-književnike ili umanjuje i prešućuje najznačajnije povijesne osobe i događaje, te ignorira vrijednosti poput bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja i koja ne potiče kod djece i mladih formiranje osobnoga moralnog i odgovornog, pa i biološkog spolnog identiteta, nego sve to relativizira, nije dobra reforma za našu niti za bilo koju djecu.

Reforma koja se na zdravstvenom, odnosno spolnom području temelji na seksualnoj pedofilskoj revoluciji Alfreda Kinsleya o djeci kao seksualnim bićima od rođenja, a što je tobože znanstveno dokazano u praksi spolnim zlostavljanjem djece, tj. kaznenim djelima, ne može biti dobra reforma.

Tim kriminalnim zaključcima djeci se tolerira prakticiranje spolnosti čim za to osjete nagon i takvo ponašanje se drži normalnim. Znači, njih se, umjesto da ih se uči kako trebaju biti odgovorna ljudska biće i svoj spolni nagon držati pod kontrolom, prepušta štetnoj praksi i uvjerenju da su na takav način napredna i moderna.
Budući da prirodno posjeduju zaštitni mehanizam stida, to im se otvorenim govorom o tim osjetljivim temama ubija, a i sami taj osjećaj uklanjaju alkoholom i drogama, sa svim poznatim štetnim posljedicama.
Obrazovna reforma koja podilazi djeci i mladima obećanjima o učenju bez poteškoća, posebno u predmetima prirodnih znanosti, ne može doprinijeti formiranju pravih i vrijednih stručnjaka i znanstvenika koji će nositi budući gospodarski razvitak zemlje i države kakvu želimo ostvariti.

Davno je u narodu rečeno: "Boj se laganoga!" i "Ništa se veliko bez velikoga truda ne može ostvariti!".

Znači, reformu obrazovanja treba svesti na razinu stručnjaka različitih profila i na tome nivou raspravljati, a ne je svesti na politikantstvo, što se dogodilo na skupovima 1. lipnja 2016. godine, kada je se medijskim manipulacijama okupio i prilično veliki broj ljudi, posebno u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića.
No, i to je znak da su ljudi stvarno zainteresirani za tu problematiku, ali i da su u velikoj mjeri neinformirani o čemu se zapravo radi.

Kad govorimo o reformi obrazovanja, pored prelijepe i prirodno bogate naše zemlje, ne bismo smjeli zaboraviti ni na riječi Karla Wagnera: "Tko god ljubi svoju Domovinu, želi joj da bude sretna, snažna i napredna. Izvor snage i napretka nije ni u veličini prostora, ni u broju vojnika, ni u plodovima zemlje, ni u bogatstvu klime. Izvor svakoga krepkog i plodnog narodnog života jest u vrlinama ljudi. Pravo narodno blago leži u narodnoj svijesti i javnoj savjesti, a to je plod organiziranog odgoja karaktera, na temeljima zdrave narodne prošlosti".

dr. Ružica Ćavar


Iz knjige: U Odžaku se branila hrvatska država

Na ljutu ranu ljuta trava

Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.

Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda ­nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna. Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, ­dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno. Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Mato MARČINKO


Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


Hrvatska: komunistički zločinci postali antifašisti

Mogli bi pisati o tisućama takvih svjedočanstva, o statističkim podacima koje neumoljivo govore da je u Titovoj Jugoslaviji od 1945. god. svakog dana u prosjeku ubijeno po 30 Hrvata, a i o trideset tisuća političkih procesa. Što to vrijedi kada je Hrvatska još uvijek gluha na osudu najvećeg zločinačkog režima u povijesti čovječanstva.

I vladari svijeta odrekli su svoga čeda komunizma, tako da je i Europski parlament 2006. godine donio Rezoluciju br. 1481 o komunizmu i osudio komunizam kao zločinačku ideologiju. Europski parlament je zatražio istragu i osudu svih komunističkih zločina što su prihvatile gotovo sve bivše komunističke zemlje, a danas članice EU (Poljska, Rumunjska, Bugarska, itd.). Prihvatila je istragu komunističkih zločina i Rusija osnovavši Komisiju za utvrđivanje Staljinovih zločina.

Što se u Hrvatskoj događa? Ništa, osim što su komunistički zločinci postali antifašisti. Paradoks je taj što su upravo ti novostvoreni antifašisti zbog „alergije“ na hrvatsku državu, a osobito na pridjev hrvatski, postali najveći zagovornici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a u njoj će morati položiti račune za svu svoju zločinačku prošlost prema državi koja im je sada toliko mrska.

O genocidu i masakru na Bleiburgu i koloni uplašenih nesretnika dugoj pedeset kilometara u slobodnoj Hrvatskoj se dosta pisalo, ali još uvijek istraživački nedovoljno. Kako su na taj zločin gledali njegovi sudionici, britanski časnici, govore dva primjera.

Brigadir Scott je u svoj dnevnik 15. svibnja 1945. godine zapisao: „U Bleiburg sam stigao u 12.30 i provozao se okolicom. Činilo se da se nepovezani zvukovi puščane paljbe razliježu u različitim smjerovima, ali mislim da se radilo samo o junačenju tako dragom Jugoslavenima i, na sreću, po pravilu, sasvim bezazlenom.“

Teško je povjerovati koliko je mržnje i ironije u tom britanskom časniku jer je u službenom dokumentu zapisao kako su Jugoslaveni samo bezazleno pucali i nisu ubijali Hrvate.

Scottov kolega, zapovjednik velških gardista, pukovnik Robin Rose-Price, ipak je napisao nešto drugačije u svoj ratni dnevnik: „Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primljena zapovjed zloslutne dvoličnosti, tj. izručiti Hrvate njihovim neprijateljima, odnosno Titu u Jugoslaviju, pri čemu ih ostaviti u uvjerenju da idu u Italiju.“[1]

S druge strane je ugledni austrijski tjednik Die Furche zabilježio kako se dr.Vladimir Bakarić, tada predsjednik Narodne Republike Hrvatske, hvalio kako je engleskom časniku poklonio jedan Packard u znak zahvalnosti što je izručio hrvatsku vojsku komunistima.

Istraživati pokolje u Bleiburgu za vrijeme Titove Jugoslavije značilo je „gledati smrti u lice“ jer je zloglasna UDBA likvidirala diljem Svijeta svakog istražitelja do kojega je uspjela doprijeti. Svi preživjeli svjedoci živjeli su u strahu, iako su uredno vođeni samo pod brojem, u pismohrani hrvatske emigracije. Hrvatski povjesničar dr. Krunoslav Draganović napravio je više od stotinjak takvih svjedočanstava i najzaslužniji što su prva istraživanja objavljena u Buenos Airesu pod nazivljem La Tragediade Bleiburg, za koja je ugledni hrvatski publicist Ivo Bogdan napisao opširni predgovor. No kako je dr. Draganović odjednom tajanstveno nestao iz emigracije, tako je Ivo Bogdan na najzvjerskiji način ubijen od strane UDBE 18. kolovoza 1971. godine. U daljnjim istraživanjima sudjelovali su Ivo Rojnica, Franjo Nevestić i dr., a osobio Vinko Nikolić.

Dio svjedočanstva svjedoka br. 26 kojega su spasili bugarski vojnici kaže:

„U onom času čuo sam pucnjavu strojnica i automatskih revolvera, jauk i poziv u pomoć. Kad sam se malo pribrao od trešnje u kamionu, čuo sam viku: 'Neka sađu prva trojca i ostali neka čekaju'. Čim su prvi iskočili, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali su ih po glavi, po licu i u želudac tako okrutno, da nisam više mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene lubanje. Među krvnicima bilo je malodobnika od 12 i 15 godina, žena i naoružanih civila. Usupnut ovim strašnim prizorom, nisam odmah ni primjetio jedan jarak od 3 metra duljine i 4 širine, a da mu se nije moglo vidjeti kraj ni s lijeve ni s desne strane. Bio je zatrpan do polovice leševima po trojce svezanih, jednih preko drugih, isprevrtanih, izobličenih, a nekima je manjkala polovica glave, goli.
Neki su ležali u dnu jarka, zatrpani s 5 ili 6 redova ubijenih, i jaukali: 'Ubijte me, jer sam još živ.'
Krvnici su se cinički rugali: 'Mi nikoga ne ubijamo, mi želimo da svi žive'.
Bio sam zaprepašten.
Prva trojica, koju sam pratio u kamionu, bili su napola mrtvi. Donijeli su ih na rub jarka. Zatim drugu trojicu, i tako redom.
Neki, još uvijek pri svijesti, klicali su: 'Živjela Nezavisna Država Hrvatska'.
Neki su molili: 'Bože moj, Isuse i Marijo, pomozite mi'.
Među krvnicima došaptavanja, ruganje i smijeh.
Ozada su ih turali na rub jarka. Tamo su čekali krvnici, naslonjene noge na leševe. Jedan daje nalog: 'Pucaj'. Krvnici pucaju u zatiljak i u isto vrijeme guraju u jarak na druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom...

Morao sam, s drugom trojicom napuniti pištolj zapovjednika bataljona, Božidara Minića. Punili smo pištolje za njega. On je brojio metke, i navečer je izjavio, da je bio ubio 2040 ljudi. Vidjevši to, politički komesar, Petar Milenković, pohvalio se je da je on bio ubio oko 400 osoba, a njegov zamjenik Petar Kundak je nadodao: 'Moj zapovjedniče, ja ni manje ni više nego dvaput toliko.'“[2]

Bilješke:

[1] Ivan Bekavac: Izdaja na Pantovčaku, Tiva, Varaždin, 2001., str. 147. i 173.
[2] Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović, Zagreb, 1995., str. 174. i 175.

Mladen Lojkić


Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")

***

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

***

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

***

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)

***

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)

***

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

***

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)


KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.


Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

a.starcevic.jpg (24,1kb)

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj.
Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.
Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".
Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.
Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.
Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

…I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne.
Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.
Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.
A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.
Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti.
Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.
Marcus Tullius Ciceron


HDZ-ov ČUDNOVATI KLJUNAŠ (NIKAKAV PRAVAŠ) OPET BLATI PRAVAŠTVO

"Prošla su vremena kad su pravaši imali dva zuba u glavima i dva razreda osnovne škole, nož u zubima, jeli janjetinu, mladi luk i slušali Thompsona, a nisu imali pojma o ničemu. Danas okupljamo mlade, stručne i sposobne. Ono što se tiče janjetine, mladog luka i Thompsona, to i dalje stoji"

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Pravaši poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića su pod zemljom, ubijeni od izdajničke ruke, a ovakve mizerije se izdaju za pravaše...


SLJEDBENICI KRVOLOKA TITE ORGIJALI PO KUMROVCU I ZAGREBU

Kad se, pred državnim vrhom, na zagrebačkom stadionu u Kranjčevićevoj ulici (subota, 28. svibnja 2016.) održavalo svečano postrojavanje branitelja Domovinskog rata i pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno kad se obilježavala središnja svečanost 25. obljetnice ustrojavanja hrvatskih ratnika koji su, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, stvorili slobodnu, samostanu i neovisnu hrvatsku državu, u Kumrovcu i na Trgu maršala Tita u Zagrebu uzdizala se propala Jugoslavija, dozivao se Josip Broz Tito, protestiralo se protiv promjena naziva ulica i trgova koji još nose ime komunističkog zločinca, vijorilo se s jugoslavenskim zastavama, nosile su se uniforme bivše zločinačke JNA, pjevale su se partizansko-komunističke pjesme, plesala srpska i ina kola i pljuvalo se po svemu što hrvatski diše!

Mediji pišu da se ove godine u rodnom selu Josipa Broza u Kumrovcu na manifestaciji s nazivom Dan mladosti-dan radosti okupilo na tisuće pobornika Jugoslavije i Broza, a da je glavnu riječ vodio bivši žalosni predsjednik Republike Hrvatske – Stjepan Mesić, inače i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca (SABA) Hrvatske.

U svom nadahnutom govoru, kao „pas koji je pušten s lanca“, Mesić se ponovno prisjetio „klanja i ubijanja ustaškog režima“, a osudio je i one koji kleveću heroje II. svjetskog rata na čelu s Titom. No, među ostalim rekao je da je i u vrijeme Tita bilo zločina, tj. na strani pobjednika, ali da „tih zločina ne bi bilo, ili bi ih bilo manje, da nisu počinjeni ustaški zločini diljem zemlje, koji su izazvali osvetu, kako u Jugoslaviji, tako i u drugim europskim zemljama koje su iskusile nacifašistički teror“.

Bljuzgao je i dalje sve u istom tonu, popraćen zvucima harmonike, ali nismo čuli da se dotaknuo onih koji su stvorili hrvatsku državu, jer mu oni, baš kao i Hrvatska, očito više ništa ne znače, poglavito ako u njoj ne vidi ono što je vidio (i osjetio) ranijih godina, tj. da mu hrvatska država jedino služi kao „kasica-prasica“.

Na „opančarskom“ okupljanju u Kumrovcu sudjelovao je i tko drugi nego Srbin po zanimanju – Milorad Pupovac, ali i predsjednik Saveza društva Josip Broz Tito Jovan Vejnović.

Protivnici svega što hrvatski diše, mogli su kupiti suvenire vezane uz zločinački lik Tita, komunističku partiju i bivšu Jugoslaviju. U ponudi su bile majice, kape partizanke, crvena zvijezda petokraka, uniforme JNA, bedževi, jugoslavenske zastave i drugo.

Skup u Zagrebu otvorio je jugoslavenski glumac Vilim Matula, a bivšim partizanima obratio se i „najmlađi poznati sudionik NOB-a“ Daniel Ivin te Nansi Tireli.

Za njih kao da hrvatska država ne postoji. To je za te i takve tek donekle i razumljivo, ali…gdje je sada reakcija policije, Državnog odvjetništva, Uskoka…? Zar nitko od njih ništa nije vidio ni čuo, zar je normalno da se po Hrvatskoj ljudi šeću u uniformama zločinačke JNA, da nose zvijezde petokrake i mašu jugoslavenskim zastavama, i ono što je najgore – pljuju po hrvatskim braniteljima i stradalnicima te hrvatskoj državi?

Većina sudionika tih sramnih skupova iznimno dobro žive šireći klevete, laži i mržnju te „cupkajući“ za propalom Jugoslavijom, Titom i obavljajući male i velike nužde po državi koja se zove – Hrvatska!

Sramotno je da 25 godina nakon početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku i usred Zagreba kolo vode bivši Udbaši, komunjare, izdajice, dezerteri i slični.

A da organi gonjenja – šute!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković


Priopćenje za javnost

Hrvatsko nacionalno etičko sudište

Povodom i ovogodišnjih divljanja antifa u Kumrovcu gdje uz pjesmu po šumama i gorama pjevaju svojem idolu Josipu Brozu Titu, Hrvatsko nacionalno etičko sudište održalo je u prepunoj velikoj dvorani Muzeja Mimara u Zagrebu etičku tribinu pod naslovom: „Osuđujemo JB Tita i jugokomunizam“. Govorili su : Z.Tomac, N.Debelić, N.Nekić, J.Pečarić i Z.Šeparović. Doneseni su zaključci:

1. Da se promijeni ime Trga maršala Tita u Zagrebu,
2. Da se zakonom zabrani promicanje komunizma u Hrvatskoj, vodeći se primjerom Poljske koja je ovh dana donijela takav zakon
3. Da se podupre inicijativu Hrvata Brazila da se ukloni ime Avenida mareshalo Tito u Sao Paolu i
4. Da se Vladi i Hrvatskom Saboru uputi zahtjev za donošenje Zakona o lustraciji.

Takve su zakone donijele sve postkomunističke zemlje osim Hrvatske i Slovenije. Zdravko Tomac je izjavo da je ovlašten govoriti u ime predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da će HDZ od jeseni pokrenuti inicijativu za promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu i imena svih trgova, ulica i obala koje nose Titovo ime, a nalaze se u mjestima i gradovima u kojima HDZ ima većinu.

Zahtjevi su aklamacijom prihvaćeni. U raspravi je podržana akcija HNES-a da se Vesni Pusić onemogući kandidaturu za mjesto glavne tajnice UN.

Iznijet je i prijedlog Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da skine ime Josipa Broza sa liste počasnih članova Akademije.

Na tribini je predstavljena nova knjiga Zvonimira Šeparovića: „Lustracija, rasvjetljavanje naslijeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima.“

HNES


Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije


Vukovar, 24.5.2016.

Od Tomice, do Tomislava i Tome – Quo Vadis Hrvatsko pravosuđe!?

Quo Vadis Hrvatska državo?

Koliko su u Republici Hrvatskoj pravosudna tijela, i djelatnici pravosudnih institucija neovisni od politike? Koliko su hrvatski suci sposobni provoditi svoju stručnost i braniti svoje zvanje na dužnostima na koja su imenovani i za koje su se školovali?
Ima li u hrvatskoj državi Pravo ikakve veze sa Pravdom?

Poštuju li se u hrvatskoj državi hrvatski zakoni i duh tih zakona u odnosu na sve procesuirane?

Donose li suci hrvatskih sudova presude po svom nahođenju, političkoj diktaturi ili Zakonima u skladu s duhom Zakona?

Na osnovu svih činjenica i donešenih presuda u posljednje vrijeme, poglavito protiv hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata razvidno je koliko je hrvatsko pravosuđe ovisno o diktaturi političkih snaga u državi. Nedavne presude jednom od zapovjednika obrane Vukovara i organizatoru obrane Vukovara Tomislavu Merčepu, heroju Domovinskog rata, kao i Tomislavu Duiću, hrvatskom branitelju, koji je dio rata proveo na dužnosti u Lori, ukazuju na svu apsurdnost hrvatskog pravosuđa i nastavak bjesomučne hajke na hrvatske branitelje.

Diktirane političkim odlukama i naređenjima unakažavaju lice hrvatskog pravosuđa. S pravom se pitamo jesu li DORH i hrvatski sudovi postali instrument provođenja političkih ili još gore kontraobavještajnih odluka stranih država? Jesu li izgubili svrhu postojanja? Jesu li uopće pravosudna vlast i institucije ili su prerasli u produžene ruke političke i izvršne vlasti? Kako je moguće da se jednom heroju Domovinskog rata donosi presuda i kažnjava na višegodišnji zatvor na osnovu odluke da je isti mogao spriječiti zločin, ni manje ni više, već svojim autoritetom, a protiv njega ne postoji niti jedan činjenični dokaz po kojem bi bio osuđen?
Nije li njegov „autoritet“ upravo bio okidač za donošenje presude?
Kome smeta Tomislav Merčep?
Kome smeta Tomislav Duić?

Kome smeta Tomislav Josić?

Apsurd nad apsurdima, slučaj do slučaja. Pravosudnih i DORH-ovih proceduralnih grešaka dokazanih u obranama nekoliko u svakom sporu. Dok se s jedne strane donose oslobađajuće presude ratnim zločincima, koji su također po autoritetu mogli spriječiti ubojstvo 39 hrvatska državljanina nakon okupacije Istočne Slavonije (Alavanja), dok ratni zarobljenici iz Lore primaju ratne odštete od hrvatske države protiv koje su se borili, dok tužbe ratnih stradalnika i hrvatskih branitelja, silovanih žena, leže u ladicama DORH-a i po 20 godina, hrvatske pravosudne institucije se trude na sve moguće načine provoditi točke Memoranduma SANU 2! Izjednačiti žrtvu i agresora!

Može li i jedan hrvatski građanin ili institucija, ako bude po bilo kojoj osnovi sudski proganjan u hrvatskoj državi, od strane hrvatskih pravosudnih tijela, očekivati pošteni sudski proces? Po dosadašnjim presudama, očigledno ne! Zašto?

Političari i vi koji vodite i dalje rat protiv hrvatske države, korumpirani, kupljeni ili prodani, hrvatsko pravosuđe po Ustavu Republike Hrvatske je neovisno tijelo i takvo treba biti. Prestanite svu snagu trošiti na preslagivanju svojih redova i popunjavanju fotelja po ministarstvima i institucijama. Saborski zastupnici izabrani i neizabrani voljom naroda, vi koji još spavate, zasjednite već jednom u svoje udobne fotelje u Hrvatskom Saboru, i počnite savjesno obavljati svoje dužnosti. Radnici koji vas hrane nemaju ih ni u svojim kućama a ne na radnom mjestu gdje poštenu zarađuju svoju plaću koju mnogi ni ne vide.
Prestanite od hrvatske države praviti državu apsurda i slučaja.
Narod je izglasao vlast, na vama je da to povjerenje i opravdate.
Uvedite red u državu, prvo u hrvatsko pravosuđe, odmaknite se od političkog utjecaja na časne pravosudne djelatnike. Korumpiranima neka se sudi po hrvatskim zakonima.
Imate li snage za to? Imate li uopće volje za to, ili i vama odgovara ovakav nered?

Hrvatski građani imaju pravo na demokraciju, a ne na totalitarizam.

Kuda vodite našu državu Hrvatsku?
Rekla bi jedna, možda čak i buduća ustavna sutkinja, gospođa Pipl Mast Tras As: „go long jirs“.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutarnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen


Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Pismo dida Vidurine suprotiva akademiku...

AKADEMIČE REINER, SAMO PRIPUZI I MIZERIJE ANTIHRVATSKE NE ŽALE ZA NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM!

-  A moj dide šta si mi se sad ti zamisli', gurka mala Marica dida svoga.

- A dite moje, smiši se did, šta ću ti kazat, jad i nevolja šta je 'Rvatsku našu snašla sa ovakvom pripuzničkom vlasti mi nikako ne izlazi iz glave. 'Ko je moga' mislit' '91. da ćemo na ovo spasti dvijetisuće i neke u svojoj državi, da nam udbaši i udbaška dica, nama Hrvatima, život i dan danas kroje, e Bože dragi, pa zar smo za ovo krv lili, upire did pogled u nebo. Više


STARČEVIĆ

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)

Filip LUKAS


MAJKA

Svjedočanstvo su riječi tvoje,
žalobno i gorko protisnute. Bora na čelu
pečalno utisnuta; otajstvo žalosti, pod pletom crnim,
ucviljena do groba... bez radosti.

Od četrdeset i druge, kad su ti zaklali ćaću,
do devedeset i treće, kad si izgubila sina,
pokopala svoju si braću;
Hrvatska sudbina, određena stradanjem i jadom.

Prolazila si cestom, ponižena, kradom,
da ne vidiš one, koji su ukrali tvoje djetinstvo i radost.
Mjesto, koje se nazivalo gradom,
upiralo je zlurado prstom, u tvoju, u crno zavijenu mladost.

Uz mater bi, do dugo u noć sjedila pri svjeći
i slušala pjesme iz stare pjesmarice. *
Svu ljepotu, snagu, satkanu od riječi,
upijalo žedno, ojađeno srce.

Zaboravljala bi kopanje po tuđim njivama, za grumen pure,
traveše i šotane nove, što nosile su neke druge cure...
Nekad su to bile vaše oranice i tvoj je otac na njima sadio...
Nekada davno, bila si najljepša, kad bi te sa sobom na dernek vodio!

Onomad kad ti je mati umirala, bilo je veče.
Zvali su te da joj dođeš. Bila je sama u sobi,
s krunicom u ruci. Na slici, kraj upaljene svijeće,
tvoj brat Tomislav, ubijen od strane UDBE, u Nici.

Ležala je tiha, u novoj misnoj robi.
Radovala se što odlazi svome mužu i svojoj djeci,
a tebe je htjela samo još jednom da vidi, da ti reče,
Da im moraš prostit i za oca i za braću...
Ne mogu mama, protiskla si gorko... Ni Bog im oprostiti ne će...

* Pjesmarica Fra Andrija Kačić-Miošić.

Zdenka Bilobrk


Zagreb, 22.5.2016.

Za život, obitelj i Hrvatsku

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Kao što smo vidjeli, a mnogi od nas i sudjelovali, u subotu, 21. svibnja, u Zagrebu je održana vrlo uspješna manifestacija, prvi hrvatski nacionalni "Hod za život", kao dio međunarodne inicijative koja se održava u više gradova zapadnoga svijeta.

Želja je ukazati na ugroženost najdragocjenije vrijednosti, koja nema cijene, a to je život najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića, nerođene djece, i na vrijednost obitelji, kao temeljne jedinice ljudskoga društva, koja jedino može osigurati zdravu budućnost svakoga naroda i cijeloga čovječanstva. Hrvatski "Hod za život" bio je pod geslom "Za život, obitelj i Hrvatsku", a organizirale su ga proživotne udruge.

Na Trgu kralja Tomislava okupilo se razdraganih oko 15.000 ljudi. Bilo je najviše mladih i obitelji sa djecom, sa puno balona i zastavica. Hodalo se mirno i dostojanstveno, s pjesmama životne radosti, do Trga bana Josipa Jelačića, gdje bio upriličen glazbeni program.

No, kao što je bilo i za očekivati, uz put, na Strossmayerovu trgu, okupili su se i kontraprosvjednici. Njih je bilo oko 300, uz potporu pojedinaca iz bivše vladajuće, a sada oporbene Kukuriku koalicije. Došli su im i istomišljenici iz drugih zemalja, primjerice, nažalost, Poljske. Omjer snaga je znakovit, a to se uvijek tako događa, ali oni imaju potporu medija i moćnika svijeta, pa nasiljem pokazuju svoja "ljudska prava".

Tako je i ovoga puta njih nekoliko prepriječilo nama put, pa je i policija imala posla.

Mediji, po običaju, ako njima ne mogu posvetiti svu pažnju i davati im veliko značenje, bar ih izjednačuju sa stotinjak puta brojnijom većinom.

Oni ističu svoja prava na izbor, kao da je normalno da netko može izabrati napraviti najveće zlo drugome, ili pravo da raspolažu svojim tijelom, kao da im to netko brani, da svoje tijelo ne dovode u situaciju da nastane tuđe tijelo ako to ne žele.

Stoga, radi daljnjeg zajedničkog razmišljanja, dostavljam vam svoj tekst "Pravo na život od začeća - temeljno ljudsko pravo" i pjesmu moga pokojnoga supruga Mate Ćavar "Hrvatice, budi mati!".


PRAVO NA ŽIVOT OD ZAČEĆA - TEMELJNO LJUDSKO PRAVO

U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece. Pisali smo i požurnice Ustavnome sudu, obraćali se za pomoć i pučkom pravobranitelju, ali je sve bilo uzaludno. Ustavni sud Republike Hrvatske odnosi se potpuno ignorantski prema našim inicijativama. To sve znači da populacija nerođene djece u današnjem svijetu ni u Hrvatskoj nema nikakve stvarne društvene i zakonske zaštite.

Takvo ponašanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske, najvišeg tijela pravosuđa, trebalo bi biti nezamislivo u bilo kojoj državi, članici Ujedinjenih naroda, a kamoli u europskoj zemlji, članici Europske unije. Još je skandaloznije da se radi, pravno, o potpuno nevažećemu zakonu, nastalom u totalitarnom komunističkom sustavu bivše države Jugoslavije, još iz 1978. godine, agresorske države na Republiku Hrvatsku. S tom bivšom državom je Republika Hrvatska, 8. listopada 1991. godine, prekinula sve ustavno-pravne veze i proglasila da u Republici Hrvatskoj nadalje vrijede samo novodonešeni zakoni. Nikada nisam čula da je dotični zakon konvalidiran.

Moralni zakoni

Najvažnije je da u svakom humanom i civiliziranom društvu trebaju biti zakoni zasnovani na univerzalnim moralnim načelima, prema kojima bi trebalo štititi i braniti najnemoćnija i najnedužnija ljudska bića, a ne ih, na najveću civilizacijsku sramotu, ubijati.

No, na tome planu situacija je sve gora i u svijetu i u nas. U mnogim zemljama uvode se u legalnu uporabu, a i kod nas se mogu nabaviti pilule za pobačaj RU486, što, pored svih ostalih ubojstvenih sredstava, predstavlja pravi holokaust protiv začete djece ili pesticid, kao da se radi o gamadi, sa nesagledivim posljedicama za psihičko i fizičko zdravlje žene, a posredno i muškarca, kao i cijelog ljudskog društva, a pogotovo zapadnih zemalja, naše Hrvatske i cijele Europe, s obzirom na katastrofalnu demografsku situaciju.

Sve više se u današnjem svijetu propagira i strašno nasilje prema teško bolesnim i nemoćnim starijim osobama, uvođenjem legalne eutanazije, to jest usmrćivanja takvih osoba. Da strahota bude veća, uvodi se i legalna eutanazija teško bolesne djece, tobože na njihov zahtjev. Nažalost, doći će brzo vrijeme da će bolesnim i nemoćnim ljudima biti neugodno što su uopće živi i da će se bojati otpremanja u bolnicu.

S druge strane, radi komercijalnih interesa, među mladima se propagiraju sve vrste nemoralnosti na seksualnom području, legalizacija droge i sve drugo što im uništava budućnost.

Zbog takvog nemoralnog stanja u svijetu i u nas, ni mi, borci za pravdu i ljudska prava, ne možemo privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990. godine, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom velikosrpske agresije u vrijeme Domovinskog rata.

Također vidimo da bi u naše vrijeme neki ljudi, pa i vrlo utjecajni, htjeli na te zločine čak prisiljavati i liječnike, koji su prisegli da će apsolutno štititi ljudski život, od samoga začeća, te bi im ukinuli i pravo na priziv savjesti, kao i medicinskom osoblju, koje bi, valjda protiv svoje savjesti, moralo u tim zlim činima sudjelovati.

Umjesto da se donese zakon o zaštiti i dobrobiti ljudskoga života od samoga začeća, tj. od početka do kraja, te da sa djecu i mlade, kao i sve ljude, odgaja za odgovorno ponašanje u spolnom životu, kao i na svim drugim područjima življenja, jer je svako razumno ljudsko biće za to sposobno, a prakticiranje spolnosti nije hrana, voda ili zrak, da se bez toga ne može živjeti.

Ako se začeće, makar i slučajno, dogodi, jer ljudi su ipak i slaba bića, onda svakako takvim osobama treba pomoći da se začeti život sačuva, a ne da ga se uništi. Osobito treba pomoći ljudima u braku, gdje je jedino normalno i prirodno mjesto za rađanje i odgoj djece, ako su, zbog bilo kojih razloga, obitelji u nevolji.

Zabrana, kako se najčešće govori i piše, pobačaja nema nikakvog smisla, jer se ne može zabraniti nešto što se tajno događa na intimnom području, jer to nije za kontroliranje, niti može biti kontrolirano. Ako netko to želi i hoće činiti tajno i na svoju ruku, neka njemu bude na osobnu savjest, kao i onima koji mu u tome pomažu. Na žalost ili na sreću i tajni takvi zahvati su u stručnim rukama.

Moralno je nedopustivo da se zlo odobrava putem zakona, a što ide na savjest svih nas u takvoj državi. Žalosno je da se putem medija i na sve druge načine stvara atmosfera da je normalno civilizacijsko dostignuće da se putem zakona mora omogućiti nasilje protiv života svima kojima to padne na pamet.

Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava. U Zagrebu, uz Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2015.

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Hrvatice, budi mati!

Tako vrijedna, tako draga,
Tako čedno odgojena...
U tebi je čudna snaga,
Hrvatice bezimena.
Sve bi bilo pusto, tužno,
Bez rađanja novih ljudi,
Na Zemlji bi bilo ružno,
Bez cvjetova i peludi.
Iz tvog srca ljubav grije,
Iz očiju plamen zrači,
U utrobi život vrije,
Na svijetu, od sveg jači.
Sam je čovjek Božja želja,
Misaonog duha smjela,
Što spoznaje Stvoritelja,
I njegova divna djela.
Plemenito tvoje biće,
Što oduvijek budi čari,
I privlači sve mladiće,
Da postanu neimari.
Hrvatice budi mati!
Rađaj djecu svu začetu,
Majkom će te ona zvati,
Najčasnija riječ na svijetu.
Što te vjerno ljube, vole,
Da potomstva rađaš nova,
Stvoritelju što se mole,
Za rod kćeri i sinova.
Potomke nam rađaj nove,
Budi vječno divna, mlada,
Domovina tebe zove,
Sada više, no ikada.
Nova djeca, novi ljudi,
To je ponos, to je snaga,
Hrvatice majka budi,
Vječno mlada, vječno draga.
Nema zemlje na svijetu,
Gdje potomstva nije tvoga,
Kao pčele po svijetu,
Našeg roda hrvatskoga...
Nek ti djeca krase skute,
Nek te mladost pjesmom prati,
Kroz životne tvoje pute,
Djeca će ti snagu dati!
Rodilja si nama bila,
Vječno će te poštivati,
Narod kom si tako mila,
Hrvatice budi mati!!!

Mate Ćavar


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo:

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima.

Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Srazmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njom crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer tako lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama.
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ (posavski-vremeplov.com)


PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.


Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


BOG I HRVATI

Nevoljko širila okna, strahom prožete oči,
i posmrtne, treptave svijeće, za crne, Bleiburgške noći...
Naprasno zatomljen jecaj i posljednje, šaptavo Zbogom,
žalobno spuštalo zastor, nad turobnim hrvatskim zbjegom.
Za klecavim stopama, jeka, zlokobnim zveckala zvukom,
prokazanu, putanju do polja, okruženog, jezivim, zagrobnim mukom...

Pod nestvarnom modrinom, tuđega neba, livade ležale cvjetne
i zemlja mirisom teškim, ozebla grijala srca...
Mahnitava čežnja nadimala grudi, buneći misli sjetne
i prošaptani snovi, meko doticali djevojačka lica...
Odsanjani šapat, raskriljeno dočikala, majčica draga,
zaogrnuta utjehom, s blagoslovljenog kućnog praga...
Položen u brazde, od truda i rime, ozaren od pjeva vrijednih žetelica,
uvezan u snope, od zlata i srme, u međaše starih, hrvatskih granica...

Ono malo života, proživljenog u Nezavisnoj Hrvatskoj Državi,
u zadnjim je utvrđeno riječima; da se ne zaboravi!
Ispod imena Božjeg, ostavljam ime Hrvat, ucrtano u kamenu.
Bilo je vrijeme nade, kada sam dan, dovršavao u zahvalnosti,
s pogledom punim žara, na razasuto zrnje,umnažano u pobožnosti;
podastirući prijegor i čast, navezan na Hrvatsku kraljevsku prošlost.

Uzidan u put, okrunjen partizanskom porugom,
po kojoj je zbjeg prokazan, hodeći za dugom.
Svojih pradjedova, neoplakane kosti, prepuštene krhkom znamenu...
Na kraju kružnoga puta, kraj grotla zagrobne jame,
ostavljam Kolajnu častnu, nek ona svjedoči za me!

Zdenka Bilobrk


UZ NEPRAVEDNU OSUDU TOMISLAVU MERČEPU, HRVATSKOME BRANITELJU

ONI HUDI

Tukli su me, oni hudi,
Sjekli, boli, kastrirali,
Nokte, zube, počupali,
Oni hudi, grubi ljudi,
U muci mi uživali.

Rekoše mi: ''Nitkov ti si,
Na čelu ti ropstva znaci.
Stijeg, krunicu u prah baci,
Vrijedniji od mrava nisi.
Nad glavom ti 'crna' visi.''

''Oj neljudi, krute ćudi''
Vrnuh usred ljute muke -
''Čupajte mi srce, gušu,
Al' hrvatsku moju dušu
Bog u svoje prima ruke.''

U mom domu oni hudi
Dragu su mi silovali,
Ponizili, popljuvali,
Oni divlji grozni ljudi
Hrvatsku su moju klali.

U snovima krv još teče
Spomen bolan ratnih dana:
Dvije štake, teška rana;
Laž ko živi oganj peče.
Gdje je pravda obećana?

I danas me oni hudi
Vukovarom mojim pljuju,
I prkosa riječi bljuju
Oni ljudi grešne ćudi,
O glavi mi plane kuju.

Pravdu tražim, pravde nema,
Ubiše ju moji ljudi.
Gle, dušman me tuži, sudi
I mrzi me sve to jače,
A Hrvatska moja plače.

Zemljo moja, sirotice,
U svom krilu groba daj mi,
Kada umrem, opraštaj mi
Što ne mogoh trpjet više
Onog, tko mi povijest briše.

Marija Dubravac Brisbane


Jedna druga propovijed...

Bleiburg, 14.05.2005.

Propovijed kardinala Vinka Puljića na Bleiburškom polju

„Draga braćo misnici!
Draga braćo i sestre!

Došli smo na ovo polje kao hodočasnici. Ne kao suci i osvetnici nego kao vjernici koji žele svojim hodom i dolaskom dati čast Bogu i odati počast onima kojima ljudi ispunjeni mržnjom oduzeše život. Naše srca i duše su usmjerene prema Bogu u molitvi za naše pokojne. U mnogima su osjećaji uzburkani radi bolnih sjećanja na počinjenu nepravdu prema tolikim ljudima pa želimo da nas molitva ispuni mirom. Nije lako naći ispravan i dobar način da se odgovori na brojna pitanja čak i onda kada čovjek puno toga zna. Zato bih želio da vjera u srcu i riječi molitve na usnama budu blagi dodir i melem na teške rane kako bi, izliječene Božjom milošću, prestale krvariti, a duša osjetila utjehu koju samo Bog darovati može na ovom mjestu koje je na osobit način postalo sintagmom stradanja.

Živimo u vremenu kada se proglašavaju ljudska načela i toliko govori o ljudskim i građanskim pravima, o jednakopravnosti i čovjekovu dostojanstvu. Većina od nas okupljenih živjela je u vremenima kada je bio brzo zatomljen gotovo svaki snažniji glas koji bi govorio o stradanjima tolikih ljudi. Zato je veo tajne prekrio mnoge znane i neznane grobove, u zaborav gurnute brojne torture i mučenja, prešućena pobjeda prava jačega koji je određivao što je istina. Iako su mnogi znali stvarnu istinu, bili su primorani govoriti o njoj samo osobama od najvećeg povjerenja te čekati da dođe vrijeme kada će svoju bol moći reći javno i tražiti da se nepravda nanesena tolikima napokon ispravi.

Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivicu koju nisu počinili.

1. Skinuti veo tajne

Pred vama stoji čovjek koji je rođen upravo te 1945-te godine koja je spomen ovih žrtava. Kao dijete nisam ni slutio što se sve dogodilo u godini mog rođenja. U školi nam nisu govorili o ovom stradanju nego su nabrajali brojne druge strahote nerijetko uveličavajući brojke s nakanom da u nas posiju strah te stvore kompleks o vlastitom identitetu.

Kako kao dijete nisam razumio starije dok su prepričavali muke i strahote kojima su bili svjedoci, u srednjoj školi htjedoh nešto više saznati o tome. Shvatio sam da su stariji, pričajući međusobno prigušenim glasom, liječili svoje boli i rane bojeći se da mi djeca ne kažemo tamo gdje ne bi trebalo ono što ne smijemo te ne nastradamo i mi i oni. Nisu ni slutili koliku su znatiželju probudili u nama.

Tada sam počeo polako pitati o tim stradanjima pojedine ljude koje sam smatrao mudrima i dostojnima povjerenja. Najprije bi me gledali s čuđenjem iznenađeni onim što sam već saznao te se sumnjičavo pitali je li riječ o provokaciji i jesam li nagovoren da se zanimam za takve strogo zabranjene tajne.

Nisam bio sam jer je cijeli naraštaj bio odgajan u jednoumlju. Kako su stjecali povjerenje u mene, tako bi mi pojedini od starijih s velikim strahom potvrdili što sam djetinjom pameću zapamtio ali nisam razumio.

Kao student kriomice čitah o počinjenim strahotama. Dok sam prolazio raznim našim krajevima, sjećah se tolikih koji su, iz straha od onih koji Boga ne priznaju, bježali prema zapadu u nadi da će u tom dijelu Europe naći zaštitu i sigurnost. Među njima je bilo i mnogo onih koji su rođeni i rasli na istoj grudi kao i ja. Na ovom polju engleska vojska zaustavlja mnoštvo koje nitko nije izbrojio po se njihov broj može samo naslutiti. Bili su tu vojnici, ali i mnogi civili među kojima starci, žene i djeca. Umjesto zaštite i sigurnosti, engleski generali zahtijevaju od hrvatskog vrhovništva da se svi predaju. Komu se moraju predati? Jedni ih zovu antifašistima, drugi partizanima, treći komunistima itd. Sebe nazivaju osloboditeljima.

Ako su osloboditelji, zašto ih se narod boji i pred njima bježi? Uskoro će se pokazati da su ti osloboditelji mnoge „oslobodili“ odnosno lišili života te da su nemali broj njih teško mučili. Oni koji su ostali na životu započeli su svoj «križni put».

2. Svjedočenja

Dok sam kao mladi svećenik bio na jednoj župi banjolučke biskupije, u kasno doba noći pokuca netko na vrata. Pomislio sam da je riječ o bolesniku te da me zovu da podijelim svete sakramente. Otvorim i vidim svog župljanin koji me zamoli za razgovor. Bilo mi je čudno da dolazi na razgovor u ovo doba noći. Sjednemo.

Nakon što ga malo upitah za zdravlje, on započne priču. U početku malo zamuckuje i počesto duboko uzdahne kao da ne zna odakle bi počeo i je li mudro odlučio kad je došao sa svojim svećenikom podijeliti ono što godinama nosi u sebi kao teško breme ne znajući s kim ga smije podijeliti. S vremenom priča postaje tečna, a u riječi se pretače sva muka i patnja godinama skrivana i potiskivana u dubinu duše.

Moje uši su bile poput suhog tla koje je upijalo svaku njegovu riječ. Brzo sam shvatio da preda mnom sjedi čovjek koji je upravo s ovog polja pješačio preko brda i dolina. Stigli su u koloni do Stare Gradiške, kod sv. Roka prešli Savu te stigli u G. Podgradce na Kozari. Stražari su putem ubijaju svakog tko bi pao i ne bi mogao dalje. Ne zna broj ubijenih, ali je vidio na stotine onih koje su ubili i njihova tijela gurnuli u Savu. Stiže na mjesto pogibije i tu ih po dvojicu vežu žicom i zovu one koji će ih ne strijeljati nego dotući.

Pao je u jamu, ali nije bio mrtav nego ošamućen. Kad se probudio, odvezao je žicu, izvukao se iz jame gol i skrio se u šumi. Uhitili su ga i osudili na 12 godina zatvora. Došao mi je ispričati sve te jade jer ih ni s kim nije smio podijeliti, a više ih nije mogao nositi.Pred zoru smo se rastali, ali više nisam zaspao.

Nakon nekoliko godina u drugoj župi doživim slično. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradcima premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko pet tisuća ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mőra mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje. Nakon svega došao je u župnu kuću noću da svom župniku ispriča ono što ga toliko muči. Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima i nezakopanih kostiju.

Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekima do njih su izgradili lovačke domove i igrališta dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje.

3. Molitva i poštovanje prema žrtvama mržnje

Danas obilježavamo 60-tu godišnjicu stradanja velikog broja katolika i drugih vjernika, sinova i kćeri hrvatskog, ali i drugih naroda. S Vama sam tu da izvršimo molitveni zavjet prema nevinim žrtvama.

- Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja ma gdje bila i kad god se dogodila. U želji da izgrađujemo civilizaciju ljubavi, na što nas je veliki papa Ivan Pavao II. toliko puta pozivao, nastojimo se suočiti s istinom, čistiti pamćenje i snagom vjere prihvatiti stvarnost te graditi život utemeljen na istinskim vrijednostima. Ujedinjeni vjerom u uskrslog Gospodina, molit ćemo za naše pokojne. Njima želimo svjetlost vječnu, a nama utjehu vjere i snažnu nadu u uskrsnuće mrtvih. Oni koji preživješe „križni put“, neka svjedoče o stradanjima i ne dopuste da se zasjeni stvarnost koju su preživjeli. Mi ostali želimo znati o tima stradanjima i poštivati žrtve i muke koje su ugrađene u naše korijene.

- Na ovom polju želimo da se čuje krik za ljudskošću i pravdom: zaustavite manipuliranje sa žrtvama. Nije moguće graditi povijest manipulirajući brojem žrtava jednih i nastojeći prikriti zločine učinjene drugima.

- Na ovom polju pozivamo da se prestane s dvostrukim mjerilima u poštivanju mrtvih. Neke žrtve bile su i ostale vrijedne poštovanja samo zato što su iza sebe imale političke moćnike i kreatore javnog mnijenja, dok su druge prešućivane ili im je o vrat prošlosti obješena krivica koju nisu počinili. Nepošteno je, nepravedno i za zajednički život vrlo štetno s jedne strane prozivati druge uveličavajući broj žrtava, a nijekati žrtve drugih. To je protiv savjesti, protiv Boga i protiv čovjeka i tako se ne gradi sretna budućnost.

- Na ovom polju tražimo da spomen na žrtve bude obilježen na svim mjestima gdje su stradale od nasilja i mržnje kako bi postali mjesta molitve i opomena novim naraštajima da nikad ne krenu zlim putem. Iskrivljivanje povijesti, manipuliranje žrtvama, dvostruka mjerila i nijekanje Božjeg zakona izazvali su novo zlo kojeg smo većina bili svjedoci.

4. Što nam je činiti?

Nastojeći izgraditi što bolje društvo i donositi što pravednije zakone prema kojima će se članovi društva ravnati, potrebno je u njegove temelje ugraditi istinske vrednote i poštivati svetinje. Jao čovjeku kojem ništa nije sveto! Jao društvu u kojem ni život ljudski nije svetinja! To je sunovrat društva.

a) Čovjek mora biti vrijednost kojemu svi zakoni služe i to čovjek koji je nužno upućen na druge u skladu s Božjom stvaralačkom zamisli.

b) Čovjek je od Boga stvoren da surađuje s Bogom. Zato njegov odnos s Bogom treba biti s skladu s Božjim zakonima, vlastitom savješću i u zajedništvu s drugim ljudima. Mi kršćani smo pozvani u središte svog života staviti uskrslog Krista koji je kamen temeljac i „kamen zaglavni» zdanja koje se zove Crkva.

c) Trebamo kao narod hrvatski upoznati svoje svetinje i poštivati ih i na njima se nadahnjivati. Svaki narod ima pravo na svoju kulturu, jezik, povijest i vlastiti identitet. U tom povijesnom hodu velik je broj zaslužnih ljudi koji su nam ostavili u baštinu tolike vrednote. Ne želimo stvarati ni ideologiju ni mitologiju. Međutim, imamo pravo kao i svi drugi narodi na poštivanje svojih pokojnika, velikana duha, heroja vjere i obranu svoga opstanka. Ne možemo očekivati od drugih da ih poštuju dok sami ne budemo istinski znali vrednovati svoju prošlost i svoju povijest, kršćanske korijene i veliku kulturnu i duhovnu baštinu.

d) Potrebno je da se u našem narodu napokon pristupiti analizi i prikupljanju podatak o svim žrtvama drugog svjetskog rata, a posebno poraća. Potrebno je pokupiti podatke o svim žrtvama i u nedavnom ratu i to ne samo unutar granica jedne države. Treba poštivati državne nadležnosti, ali bi bilo neophodno osnovati Institut koji bi prikupio i objelodanio sve podatke u hrvatskom narodu. Također je potrebno temeljito prikupiti podatke o svim žrtvama i iz drugih naroda kako se ni s jedne strane ne bi manipuliralo brojem žrtava.

e) Potrebno je da kao narod i kao osobe gajimo vlastito dostojanstvo te na svim razinama stvaramo ozračje da svoje upoznamo i zavolimo, a tuđe poštujemo.

f) Kao pripadnici jednog hrvatskog naroda trebamo imati srca jedni za druge, bilo da živimo u državi Hrvatskoj bilo u državi Bosni i Hercegovini gdje smo također na grudi svojih otaca, bilo da su rasuti diljem svijeta našli novu domovinu. Previše lako se odnarodimo i zaboravimo svoje korijene te vlastiti egoizam zaodjenemo u trobojku ili grb skrivajući sebične ciljeve iza svog nacionalnog identiteta. Onaj koji istinski voli svoju grudu, koji ljubi svoj narod i svoje svetinje živi, taj je spreman za to se i žrtvovati. Očistimo se od svih ideologija i «izama», kako bi kao obitelj živjeli dostojanstveno u svom identitetu.

5. Jednakopravnost svakog čovjeka i naroda

Ne možemo šutjeti na današnji stil proklamiranja ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Zašto se u skladu s tim ne uvažavaju jednaka načela u ostvarenju jednakopravnosti? Zašto je uvijek u pravu onaj koji je jači, koji je bogatiji, koji ima veću silu i medije? Kako ne dići glas protiv takve pravde prema kojoj se jednima dijele nagrade i priznanja iako mnogi svjedoče o njihovim zlodjelima, a druge se bez suda i dokaza proglašava zločincima? Dokle će sudovi imati dvostruka mjerila? Dokle će demokracija biti u svojim načelima jedna za velike, a druga za male? Dokle će biti kriv onaj drugi samo zato što je iz tog naroda i dokle će neki biti u pravu samo zato što spadaju u saveznički klan? To nisu načela za izgradnju mira, nego načela prema kojima jedni pripadaju nebeskom narodu, a na druge se prebacuje sva krivnja i kompleks manje vrijednosti.

6. Zavjet naš

Na ovom polju molimo da ne postanemo narod koji neće upasti u napast samosažaljenja nego narod koji će težiti da pobijedi istina u Božjem duhu kako bi svaki čovjek bio vrednovan. Želimo upoznati i zavoljeti svoje korijene i s Bogom graditi svoju budućnost u slozi i suradnji baštineći vjeru otaca koju zasvjedočiše svojom krvlju. Tu vjeru i ljubav želimo pretočiti u svoju budućnost. Molimo Boga, darovatelja života i dostojanstva svakoga čovjeka, da budemo spremni na žrtvu za svoju vjeru i svoje svetinje. Narod koji nije spreman istinski na žrtvu, nije sposoban budućnost graditi.

Križ kao znak treba postati i naš sadržaj u osobnom življenju i ostvarenju. Križ treba biti znak za obnovu obitelji koja je temelj društva i naroda. Vjera otaca je baština naša koju smo dužni živjeti, svjedočiti i na pokoljenja prenijeti.

Amen.


NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA
NAŠIM MUČENICIMA
KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!


Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj...

PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Did Vidurina

Na Bunariću, 9. svibnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


KOSTI PRAVEDNIKA

Ove su kosti nekad bile ljudi,
Ratnici hrabri, mučenička braća,
U prahu njinom vječna čežnja žudi -
Milo za drago nek Bog vječni vraća
Onim što grešnom pobiše ih rukom
Kiteći čela crven slavolukom.

Ove su kosti ljutu bitku bile
Četrdeset prve u danima rata,
Ljubeći skute Domovine mile
Braniše staru među Harahuata.
Nisu željele tuđe zemlje truna
Duša im bila blagoslova puna.

Ove su kosti smrskali neljudi
Maršala Tita bezbožnoga klika,
Na obrazu im biljeg osto hudi
Upisan krvlju hrvatskih vojnika.
Taj biljeg sramni ni u času smrti
Čarobni doktor ne može otrti.

Ove će kosti oživjeti ope’
Blizu je zora željnog uskrsnuća.
Unuci, sinci, slijedit će im stope
I kliknut snažno nasred krstopuća:
Živjele kosti hrvatskih vojnika
Živjelo ime svetih pravednika!

Ove će kosti opet u boj krenut
Za stijeg i boju crven bijelu plavu,
Hrvatski narod iz sna će se prenut
I vratit Domu izgubljenu slavu.
Klonut će krvlju okaljana ruka
Svenuti vijenac crven slavoluka.

Cvjetat će mirom Zemlja Harahuata
Ko nekad davno dok je pravde bilo
Dok blistala je kruna joj od zlata
Dok svak ljubio majčinsko joj krilo.
Zasjat će sunce potlačenom robu,
Hrvat će sretan snivati u grobu.

Marija Dubravac Brisbane


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


Da se ne zaboravi...

RAZGOVOR S BOSANSKIM FRANJEVCEM FRA JOSIPOM ZVONIMIROM BOŠNJAKOVIĆEM

"Ne može biti pravna i demokratska država koja nije utemeljena na istini"

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a nastavio se za vrijeme apsolutizma januarske diktature za vrijeme kralja Aleksandra koji je vršio veliku represiju na hrvatski narod. Ubrzo nakon toga dogodilo se ubojstvo Stjepana Radića i njegovih suradnika, i to je bio vrhunac u toj srpskoj apsolutističkoj kraljevini. Kroz Drugi svjetski rat hrvatski narod je prošao svoj križni put, a nakon njega doživio je pravu kalvariju. Krajem II. svjetskog rata veliko stradanje nevinih Hrvata dogodilo se na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, diljem sjeverne Hrvatske, pa i u glavnom gradu Zagrebu u kojem je u drugoj polovici svibnja 1945. ubijeno više od šezdeset pet tisuća nevinih Hrvata. Prisjetimo se koje je torture zbog lažnih optužaba proživljavao bl. Alojzije Stepinac. Ja sam u Tuzli dočekao kraj Drugoga svjetskog rata. Tuzla kao i čitava Bosna i Hrvatska bile su pod dominacijom jugokomunističkog sustava. Time je nastavljen križni put hrvatskoga naroda koji još uvijek traje. Hrvatski narod se i dalje optužuje da je zločinački. Nameću mu se astronomski brojevi zločina. Tako su nedavno o Jasenovcu na simpoziju u Banjoj Luci izjavili da je tamo pobijeno više od 700 tisuća osoba. Takve se izjave koriste kako bi se prikrili zločini učinjeni na Bleiburgu i drugim stratištima nad Hrvatima na križnom putu po Sloveniji i Hrvatskoj. To je bilo veliko stradanje, a kasnije su brojni Hrvati, samo zato što su Hrvati, završili na robijama i proživljavali svoje progone u Staroj Gradiški, Zenici, Požegi. Poslije toga dolazi Domovinski rat kad je 1991. srpski agresor napao Hrvatsku da ostvari Veliku Srbiju. Sve je to križni put hrvatskoga naroda koji se nije nikad prekidao u ovih šezdeset godina. Zar nisu i današnje optužbe hrvatskih branitelja od strane međunarodnih institucija na neki način nastavak toga križnog puta. Dakle, hrvatski narod proživljava svoj križni put u kontinuitetu. Nekad je taj križ lakši, a ponekad teži, pod kojim smo padali i dizali se.

GK: Je li ikad itko odgovarao za križni put i ubijene nevine Hrvate? Što je s ubijenim svećenicima kojih je stradalo više stotina? Je li njima dokazana ikakva krivnja?

O. Bošnjaković: Meni nije poznato da je vođen bilo koji proces za one koji su odgovorni za ubijene nevine žrtve. Svjedok sam osude tuzlanskih svećenika koji su pogubljeni u Tuzli u montiranom političkom procesu. Neki su svećenici završili u Jazovki, ubijeni u Maclju, na Širokom Brijegu i na drugim stratištima. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata nitko nije od povjesničara naknadno tražio da se povede istraživanje i da dođe na vidjelo istina o tim ljudima. Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.

Zašto Hrvatska ne istražuje niti procesuira komunističke zločince?

GK: Zašto današnje vlasti to zabašuruju, ako se znade da ratni zločini ne zastarijevaju?

O. Bošnjaković: Činjenica je da su se komunistički i partizanski pisci hvalili svojim zločinima, i tu ne treba puno istraživanja, samo je važna politička volja. Žalosno je što stvarnu vlast imaju još jugokomunisti, a ove su političke garniture kao šlag. Dobivam dojam da se izbjegava procesuiranje zbog velike nazočnosti tih jugokomunističkih relikata kojih ima puno i danas u našoj Hrvatskoj. Izbjegava se istina kako se ne bi nekoga povrijedilo, pa da ne bi došlo do svađa. Ne smije se zaboraviti da velik utjecaj ima međunarodna politika na Hrvatsku i njezinu prošlost. U Hrvatskoj, u vladi, na vrhu, ne žele uopće ozbiljno rješavati taj problem i radi međunarodne javnosti da se tobože ne bi povrijedio neki drugi narod. Nema pomaka naprijed dok se ne kaže otvoreno da su jugokomunisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Postavlja se pitanje zašto u ministarstvu pravosuđa ne postoji odjel koji bi se bavio time. Da bi se došlo do istine, mora se svaki zločin istražiti, povijesno i pravno klasificirati. Tako doći do istine i do toga zašto je hrvatski narod u svojoj povijesti uvijek morao patiti. Zašto su drugi narodi izvršili nad Hrvatima genocid?

U Hrvatskoj je bio komunistički fašizam

GK: Pri spominjanu nemilih stradanja nevinih Hrvata često pojedinci u javnosti etiketiraju Hrvate kao fašističke pripadnike, a sebe kao antifašističke, štoviše neki cijeli hrvatski narod tako kvalificiraju?

O. Bošnjaković: Takvo etiketiranje Hrvata pa često i cijeloga vodstva Crkve u vrijeme komunističkog fašizma provlači se, nažalost, i danas. To su ostaci komunističke ideologije, a zastupaju ih osobe bez imalo kritičnosti ili im je interes skriti se za neke svoje propuste i odgovornosti. Činjenica je da je hrvatski narod uvijek bio antifašistički, u prvom redu zato što nikad nikog nije napao nego se samo branio. Oni koji su ga napadali, ne mogu biti antifašisti. Mogu biti samo fašisti. Nadalje, na ovim područjima provodio se komunistički fašizam jer se progonio i zatirao jedan narod. Mi danas rehabilitiramo osobe koje su progonile hrvatski narod s težnjom iskorjenjivanja. Preko svega se prelazi kao da se ništa nije dogodilo. Kad se radi o Njemačkoj, Italiji, Hitleru, Mussoliniju, koji su htjeli da budu mjerila za sve što je dobro a što je zlo, svi koji su se njima oduprli bili su antifašisti. Ali jugokomunistička armija i komunistička diktatura koja je pobila više od 500.000 Hrvata te koja je odgovorna za druga stradanja i progone u Domovinskom ratu ne mogu sebe svrstavati na antifašističku stranu. Ta armija može biti samo fašistička, a ne antifašistička.

GK: Na križnom putu ratovi i poraća bili su ipak najteži za hrvatski narod, a Vi pamtite Drugi svjetski rat i svjedok ste Domovinskoga rata, mogu li se oni uspoređivati?

O. Bošnjaković: Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti. Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poraće, poginulo je više od 500.000 Hrvata. Tu se ne smije zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. K tome progoni nakon rata koji su se događali kontinuirano pola stoljeća još su više otežavali oporavak. Zapravo, vodili su k istrjebljenju i potpunom uništavanju hrvatskoga nacionalnog bića. Ovaj obrambeni Domovinski rat naizgled je bio teži po tome što Hrvati za nj nisu bili spremni. Tada je na Hrvatsku napala peta sila u Europi. JNA je imala avione, bila je naoružana, a Hrvati su bili golih ruku. I sama poraća su različita, jer poslije Drugoga svjetskog rata nije se imalo što jesti pa je uz ostale velike posljedice i glad prisiljavala hrvatski narod na proživljavanje križnog puta. Sve je to bilo smišljeno pa su brojni morali otići izvan Hrvatske i tamo su radili poput roblja. Nije čudo da danas ima širom svijeta Hrvata. Poslije ovoga obrambenog Domovinskog rata nije bila takva situacija. Ipak je zavladala sloboda. Preživljavanje je bilo na zavidnoj razini i nije se gladovalo.

Tito je odgovoran za zločine na Kočevskom Rogu

GK: Što je sa stradanjima na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Mariboru? Tko je za to odgovoran? Koliko je Tito imao odgovornosti?

O. Bošnjaković: U Beliburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski križni put. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete. Što se tiče odgovornosti Josipa Broza Tita, o tome svjedoči jedan od tadašnjih zapovjednika Simo Dubajić koji je u srpnju 1990. izjavio za beogradski "Svet": "Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc."

GK: Žrtva ste komunističkih progona. Je li tko zato odgovarao?

O. Bošnjaković: Kao ministrant pohađao sam tuzlansku gimnaziju. U to vrijeme sudili su četvorici svećenika u Tuzlanskom sudu. Osuđeni su na smrt strijeljanjem. Ja sam bio nazočan suđenju. Uvijek bi zauzeo položaj u kutu da sam bliže njih kad bi oni prolazili iz sudnice. Svi smo znali da su nevini. Kad bi pored mene prošli, meni bi se nasmijali. Kad su oni ubijeni, u meni se javio prkos da postanem svećenik. Kasnije sam to tumačio Tertulijanovim riječima: "Krv mučenika sjeme je novih kršćana." I sâm kao svećenik osjetio sam komunistički fašizam koji me proganjao kroz svoje udbaške institucije, jer im nije odgovaralo da ja gradim crkve. A gradio sam ih baš u to vrijeme. Radio sam crkve, ceste. Saslušavali su me, prijetili. Vršili su pritisak kako bih to prestao raditi, jer za njih je vjera bila opijum za narod. Oni su sve dekristijanizirali, škole i sve ustanove. Pratili su ljude koji idu u crkvu. Mene su uklonili nakon što su vidjeli da gradim crkve, pa sam 1972. započeo temelj u Šikari u nazočnosti nekoliko tisuća vjernika. Zatvorili su me i osudili na tri godine zatvora. Rekao sam na suđenju: "Bacili ste na me čitave Alpe, ali postoji Bog. Ja ću se ponovno vratiti u Tuzlu, živjeti i nastaviti raditi i širiti Kristovo evanđelje." Poslije izlaska iz zatvora sagradio sam novi samostan, novu crkvu i oratorij. Za moje zatvaranje kao i za brojna druga nikad nitko nije odgovarao.

Bivši progonitelji i dalje vladaju

GK: Ti koji su vas progonili, jesu li se oni promijenili?

O. Bošnjaković: Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod. Otud često ružno mišljenje o politici. I to je još jedna potvrda da su u vlasti ljudi iz komunističkog sustava. Ljudi pomalo zaboravljaju to jer se bore za svoj život, u teškim situacijama bore se za golu egzistenciju.

GK: Kako napraviti pomirbu među Hrvatima?

O. Bošnjaković: Treba žaliti sve žrtve i svaka žrtva je vrijedna poštovanja i istine. Žrtava je bilo uvijek i bit će ih uvijek. Prva žrtva bila je u Starom zavjetu Abel. Uvijek je bilo ratova, nasilja, jer je ljudsko biće ranjeno istočnim grijehom pa su ljudi više skloni prema zlu nego prema dobro. Kroz povijest su se pojavljivali vođe koji su namjerno kršile Božje zakone i Božje zapovijedi te sebe postavljali kao društvenu normu dobra. Počevši od rimskih careva, zatim Napoleona, Francuske revolucije, Lenjina, Hitlera, Staljina... do Tita. Izvorište svih tih zala je istočni grijeh. Mnoge su žrtve izmanipulirane i slučajno dospjele u komunističke ruke. Zato mi se sviđala ideja dr. Franje Tuđmana o pomirbi svih Hrvata. A da bi do nje došlo, treba biti zadovoljena istina i pravda. Razjedinjenost Hrvata može generirati nove podjele.

Zaboravljaju i omalovažavaju se zasluge branitelja

GK: Poslije Drugoga svjetskog rata nevine ljude ubijali su partizani i komunisti, a sada nakon Domovinskoga rata ubijaju se branitelji sami. U čemu je problem?

O. Bošnjaković: Pobjednik je pisao povijest nakon Drugoga svjetskog rata, a to je bila Komunistička partija. Danas tu povijest, čini se, revidiraju i pišu nam je neki drugi. Nije dobro i dovoljno vrednovan Domovinski rat. Moramo činiti tako da neprestano polazimo od svoga Domovinskog rata. Teško je kad su ostali i dalje jugonostalgičari koji su bili formirani u jugokomunističkom sustavu. Njih je još velik broj. Ne smiju se zaboraviti ni dodvorice. Sve to utječe na branitelje Domovinskoga rata. Ne smije se zaboraviti da su ih dovele i gospodarske i političke prilike u kojima danas žive branitelji. Osjeća se stanovita obezglavljenost. Sada plaćamo ceh ratu koji se dogodio. U svim segmentima to se osjeća. Branitelji su najugroženiji. Nitko ne gleda što su oni napravili, i to se zaboravlja kao da ne postoji to što su oni činili, nego se bezglavo čitavim svojim bićem srlja za ulaskom u Europu. Zapostavljeni su i omalovažavani. Ne vrednuje se njihova žrtva života i njihova ljubav prema ovim prostorima i ovoj domovini. Da nam se povijest ne bi ponavljala, moramo uspostaviti ljestvicu vrednota i neprestano je promicati. (Glas Koncila, 15.5.2005.)

Razgovarao: Vlado Čutura


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


Zagreb je 1945. "oslobođen" od hrvatstva!

I ja sam volio Titu dok nisam saznao da je zločinac. Ovo je samo jedan od transparenata koji su svojim porukama obilježili sjećanje na dane, kada je 1945. godine Zagreb oslobođen od Zagreba, od hrvatstva u njemu, od ljudi i od imovine, a Hrvatska u cjelini zemljopisno i ljudski prepolovljena.

Ne zločinac, nego megazločinac i špic genocidaš Drugoga svjetskog rata, koji je u zločinačkoj reprezentaciji zauzeo špic 9. mjesto po odgovornosti za 1.172.000 žrtava. Bio sam prisutan na dva takva tužna skupa. Na prostoru ispred HNK, i nekoliko stotina metara ili cigar duvana dalje, na Trgu bana Jelačića, u prostorijama Zbora udruga Hrvatski ratni veterani. Ispred HNK se već tradicionalno rasklimavaju i pripremaju za skidanje, za Zagreb i za Hrvatsku, sramne metalne zločinačke ploče, u narodu već opjevane. Maršalova ploča rasklimana, potrgo je vjetar sa Sljemena.

Baba djedu dva poljupca dala,
skido ploče zloglasnog maršala.
Pita tata di si do sad mala,
skidam ploče šumskoga maršala.
Sa pločama rukujte oprezno,
nosimo ih na Macelj i Tezno.
Titov Macelj i Titovo Tezno,
te gradove gradio podzemno.

Optužene su političke elite, da ovu zemlju drže u raljama prošlosti, s Titom kao najvećim ubojicom i simbolom najvećeg genocida i gubitka u narodnoj povijesti. Kosti pobijenih ne poznaju strah, nego samo čuđenje prema potomcima koji drže ovaj sramni Trg maršala Tite. Rijetko doživljeni takav govor, popraćen dugačkim pljeskom, održan je, sat vremena kasnije, u samom središtu Zagreba, koje središte su još 1965. godine s visokog nebodera zasuli letci, kojima su današnji govornik i njegovi nacionalno svijesni i hrabri prijatelji obavještavali narod, da Zagreb 8. svibnja nije oslobođen nego da je pao. Uslijedila je robija na kojoj se još više upoznao sa svom hrvatskom tragičnošću, hrvatskim mučenicima i stotinama hrvatskih Mandela.

Hrvatski ratnjaci, vojnici NDH, koji su prošli kroz rupice bleiburškog sita i rešeta mučenički su izdržavali, ne 20.godišnju, nego 26-godišnju kaznu, jer bi papire od prvih 6 godina uništili, pa onda ponovno od nule, 20 godina.

" Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja" (Aleksandar Ranković, Politika, 1951.). Od toga je 95 posto bilo Hrvata; bilo branitelja, bilo pristaša, bilo uspješnika u raznim područjima života. Hrvatska pomirba da. Ali nema pomirbe bez iznošenja potpune istine i isprike. Narode, oprosti! Bili smo prevareni ideologijom... Nismo za skidanje glava. Ali lustracijom se moraju ukloniti sa svih javnih funkcija nositelji jugokomunističkog totalitarnog sustava. Savez domoljubnih stranaka i udruga da. Ali da te domoljubne družbe vode čiste i prave hrvatske snage, a ne bivši jugopartijaši i milicajci, koji su klicali tito-partija, i od staljinista postali turbokapitalisti.

Obvezna rehabilitacija NDH i Ustaškog pokreta. Nikakve usporedbe s četnicima. Četnici su osvajali tuđe. Bili su imperijalisti. A Ustaše su branili svoje. Povijesna pogreška je bila odvlačenje nepobijeđene hrvatske vojske prema zapadu. Naše vodstvo nije ništa znalo o geopolitici i odnosu snaga. Da četnici, 90-ih godina, ne propadnu, prijatelji Englezi su isforsirali sukob između katolika i muslimana. Potpisivanje Daytonskog sporazuma je poraz i izdaja. Bit će sljedećih ratova, i tada će se to riješiti. U velikim sukobima neka se veliki mlate, a mi moramo mudro voditi narod u svjetskim olujama, da narod opstane.

Žarko Marić


POVIJESNA ULOGA DR. FRANJE TUĐMANA

I NJEGOVA USPOREDBA S DR. ANTOM PAVELIĆEM

Samo se na istini može temeljiti zdrav državni i narodni život i graditi snošljiv i pošten međuljudski odnos unutar jednoga naroda i države i unutar cijeloga čovječanstva. Što je pojedincu vlastito pamćenje i iskustvo, to je narodu njegova povijest. U njoj su sadržane svijetle i tamne strane narodnoga života, dani uspjeha i slave, ali i tragedije i poraza. Da bi povijest bila učiteljica života, ona mora biti objektivno, istinito pisana. Ništa se u njoj ne smije prešućivati, ali ni tvrditi ono što nije bilo. Na takvo je ponašanje pogotovo obvezan svaki hrvatski rodoljub, jer se samo na istini može postići pomirba unutar hrvatskoga naroda, o čemu se puno govori zadnjih petnaestak godina. Nažalost, mnogi se tako ne ponašaju, pa je hrvatski narod jednako duhovno podijeljen, kao što je bio i prije Domovinskoga rata. Ne iznenađuje me nimalo, što se razne pogrešne povijesne tvrdnje šire iz pera i usta fanatičnih sljedbenika ove ili one političke struje. Ali boli, kada tako nešto izlazi iz usta ili pera povjesničara i k tomu svećenika.

Naime, dr. fra Karlo Jurišić, franjevac Provincije Presvetoga Odkupitelja, sa sjedištem u Splitu, u razgovoru s Anom Dragičević, objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. travnja 2001., pretiskanom godine 2004. u listu “Zmijavci", glasilu istoimene župe kod Imotskoga, nazivajući Tuđmana hrvatskim Mojsijem, tvrdi, da je dr. Franjo Tuđman "najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću", da je "utemeljio nakon 888 godina hrvatsku državu", pošavši "srednjim putem, najboljim, što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku, stvoritelju Banovine" Hrvatske. Da ovo nije trenutačni izljev Jurišićeva oduševljenja Tuđmanom, pokazuje njegov govor održan 4. studenoga 2001. u Kozici, kod Vrgorca, na komemoraciji žrtvama partizanskoga zločina, također pretiskan u listu "Zmijavci". U tom govoru on tvrdi, da je "nakon tisuću godina stvorena slobodna demokratska država Republika Hrvatska, pod vodstvom njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana". Ove tvrdnje ne odgovaraju istini.

Ako je dr. Franjo Tuđman utemeljio hrvatsku državu nakon 888, odnosno nakon tisuću godina, onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Ovdje ostavljam po strani činjenicu, da je Hrvatska sve do godine 1918., po jednoglasnomu sudu pravnih povjesničara, bila država, ali s ograničenim suverenitetom. No, Nezavisna Država Hrvatska je bila međunarodno priznata potpuno suverena država i članica nekih međunarodnih organizacija. Ovu činjenicu nijedan objektivan čovjek, a pogotovo povjesničar, pa prema tomu ni dr. fra Karlo Jurišić, ne bi smio zanijekati. Dakle, dr. Anti Paveliću i Ustaškomu pokretu pripada zasluga, da su nakon 839 godina uspostavili potpuno suverenu hrvatsku državu. Dr. Franjo Tuđman je to ponovno učinio tek nakon 46 godina otkako su strani imperijalisti u svezi s domaćim kvislinzima 1945. srušili hrvatsku državu i suprotno plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda nametnuli mu boljševičku Jugoslaviju. Prešućivati zasluge dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta u cjelini ničim se opravdati ne da. I mrtvi Pavelić i ustaše imaju pravo na istinu o sebi. Nitko im to pravo ne smije oduzeti. Nažalost, to im se pravo oduzima, pa čak i od onih od kojih bi se to najmanje očekivalo.

Kojim mjerilima valja mjeriti političare?

Tvrdeći, da je Tuđmanu uspjelo ono, "što nije uspjelo Starčeviću, velikom ideologu Radiću, velikom državniku i političaru Mačeku", dr. fra Karlo Jurišić, prešućujući notorne činjenice, promatra ove političare izvan vremena i prostora, U ovomu nizu on ne spominje dr. Antu Pavelića ni kao istaknutoga političara, koji se je borio za hrvatsku državnu nezavisnost, imajući u tomu mnoštvo sljedbenika. Za Jurišića Pavelić uopće ne postoji. On se prema njemu odnosi gore nego jugokomunisti. Ovi su ga barem spominjali kao svoga neprijatelja i protagonista jedne, njima neprihvatljive ideje. Fra Jurišić ni to. Ne znam po čemu je to za njega dr. Vladko Maček veliki državnik i političar. Zalažući se samo za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, on nikada nije bio za nezavisnu hrvatsku državu, pa je nije ni mogao ostvariti. Je li možda u tome njegova veličina? Sporan je i Radićev odnos prema tomu cilju. Ali najviše iznenađuje, što fra Karlo Jurišić potpuno zanemaruje uzročno - posljedične odnose u vrednovanju povijesnih događaja, pa minorizira Starčevićevu ulogu u stvaranju hrvatske države. Filozofi su davno utvrdili, da je sadašnjost kći prošlosti, a majka budućnosti. Suprotstavljajući se odlučno i energično jugoslavenstvu i državnoj zajednici s Austrijom i Ugarskom ili s bilo kim drugim, dr. Ante Starčević je razvio nauk, po komu je potpuno suverena hrvatska država conditio sine qua non opstanka hrvatskoga naroda i politički cilj ispred bilo kojega drugoga. Time je, zajedno s dr. Eugenom Kvaternikom, postavio idejne temelje borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. Od tada su se svi borci za slobodu i nezavisnost hrvatskoga naroda, od kojih su mnogi svoj život žrtvovali za ostvarenje toga cilja, pozivali na Starčevića i Kvaternika, a nakon Drugoga svjetskoga rata još i na dr. Antu Pavelića. Bez Starčevića i Kvaternika ne bi bilo Pavelića, a bez Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske, Tuđmana i Republike Hrvatske. Stoga Starčevićeva uloga u stvaranju sadašnje nezavisne Republike Hrvatske sigurno nije ništa manja, ako nije puno veća, od Tuđmanove.

Fra Jurišićeva nekritičnost dolazi naročito do izražaja u tvrdnji, da je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisućljeću. Pri tomu naglašava, da on to kaže odgovorno "kao povjesničar i 40 godina profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji". No, za tako laskavu ocjenu Tuđmana, koji je po njemu veći državnik i od kralja Petra Krešimira IV. i od kralja Dmitra Zvonimira, on ne nudi nikakve dokaze, pa je o takvoj tvrdnji gotovo nemoguće raspravljati. Za valjanu usporedbu bilo bi potrebno poznavati i uzeti u obzir mnoštvo činjenica te ih staviti u odgovarajuće vrijeme i prostor. To je tim teže, što se radi o vremenskoj razlici od preko 900 godina, Ipak, već nekoliko dobro poznatih nam činjenica dovodi u pitanje ozbiljnost fra Jurišićeve tvrdnje. U povelji samostanu svetoga Grizogona, izdanoj u Ninu godine 1069. u nazočnosti više banova, knezova i župana, Petar Krešimir IV. kaže, da je Bog rasprostranio njegovo kraljevstvo na kopnu i moru. Dakle, on je uvećao svoju državu, pripojivši joj do tada bizantsku Dalmaciju i Bosnu do Drine. Tuđmanu je tek uspjelo obraniti okljaštrene granice Hrvatske, koje joj je godine 1945. nametnula jugoslavenska komunistička vlast, oduzimajući joj srednji i istočni Srijem i Boku Kotorsku, s kojima je 1918. ušla u sastav jugoslavenske države. Oduzet joj je i bivši kotar Šid, koji je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. bio pripao Banovini Hrvatskoj, I ne samo to. Daytonskim sporazumom 1995. Tuđman je pristao, da Bosanska Posavina pripadne Srbima, iako je to područje više od tisuću godina većinski naseljeno Hrvatima.

Prema "Hrvatskoj kronici", Hrvatska je za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira bila država blagostanja, reda, pravne sigurnosti i socijalne pravde. Ona, naime, "biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravedno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše, tako u Zagorje, kako u Primorje, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje" itd. Nažalost, Hrvatska u Tuđmanovo i sadašnje vrijeme pruža posve sumornu sliku. Zemlja, poduzeća, banke, hoteli i sl. rasprodani su tuđincima ili domaćim nesavjesnim špekulantima, sela su opustjela, u gradovima je visoka nezaposlenost, mnogi zaposleni radnici i umirovljenici teško preživljavaju, najvitalniji dio mladoga naraštaja odlazi u tuđinu, odakle se mnogi nikada ne će vratiti u Domovinu. Ove činjenice ne daju pravo na zaključak, da su Hrvatskom upravljali ili da danas upravljaju veliki državnici. Dakle, dr. Franjo Tuđman kao državnik daleko zaostaje za kraljevima Petrom Krešimirom IV. i Dmitrom Zvonimirom.

I dok je teško i nezahvalno praviti usporedbu dr. Franje Tuđmana s hrvatskim kraljevima iz 11. stoljeća, daleko ga je lakše uspoređivati a dr. Antom Pavelićem, jer je vremenska razlika među njima svega 30 do 40 godina. Ali okolnosti, u kojima su djelovala ta dva hrvatska državnika, bitno su različite, što se mora uzeti u obzir pri konačnoj ocjeni njihova djelovanja. Oni imaju nekih sličnosti, ali daleko više razlika. Zajedničko im je, da su obojica obnovitelji hrvatske državne nezavisnosti: Pavelić nakon 839, a Tuđman nakon 46 godina. Zbog toga su jedan i drugi na meti raznih domaćih i inozemnih protuhrvatskih snaga, koje se nikada nisu mogle miriti ili se ne mire s propašću Jugoslavije, pa su o njima širile i još uvijek šire, o Paveliću više nego o Tuđmanu, svakovrsne laži, kako bi time kompromitirale samu ideju hrvatske državne nezavisnosti. Zadaća je hrvatske povijesne znanosti utvrditi istinu i o Paveliću i o Tuđmanu, kako bi se stalo na kraj toj nedostojnoj kampanji -protiv hrvatskoga naroda.

Političke razlike između ovih dvaju hrvatskih državnika mogle bi se svesti na sljedeće:

1. Dr. Ante Pavelić je uvijek stajao na hrvatskome državotvornom stajalištu, boreći se u prvim borbenim redovima za hrvatsku državnu nezavisnost. Nema ni jednoga dana, pa ni sata, u njegovu životu, u kojemu je odstupio od toga cilja. Kod dr. Franje Tuđmana je političko djelovanje bilo bitno drukčije. On je tek u zadnjemu desetljeću svoga života prihvatio hrvatske državotvorne težnje. U Drugome svjetskomu ratu oružjem u ruci borio se je protiv hrvatske državne nezavisnosti, težeći za uspostavom boljševičke Jugoslavije. Zahvaljujući tomu, postigao je generalski čin u Jugoslaviji. Kasnije se je suprotstavljao velikosrpskim tvrdnjama o genocidnosti hrvatskoga naroda, iznoseći povremeno kritike jugoslavenskoga režima, ali Jugoslaviju kao državu sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća nije dovodio u pitanje. Tek 1991. javno nastupa s idejom hrvatske državne nezavisnosti.

2. Prije proglašenja šestosiječanjske diktature Pavelić se bori u Domovini legalnim sredstvima za uspostavu hrvatske državne nezavisnosti, pripremajući ujedno ilegalno sa svojim mladim istomišljenicima oružanu borbu za ostvarenje toga cilja. Kada je 1929. uvedena šestosiječanjska diktatura i onemogućen svaki oblik nacionalnoga političkog djelovanja, on odlazi u emigraciju, odakle kao poglavnik Ustaškoga pokreta svim sredstvima, dakle usmenom i pisanom riječju, atentatima, pa čak i jednim ustankom lokalnoga značaja, otvoreno vodi borbu protiv Kraljevine Jugoslavije za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pri tome uspostavlja sveze i sklapa saveze s predstavnicima drugih potlačenih naroda u Jugoslaviji (Makedonci, Albanci, Mađari) radi rušenja te velikosrpske tamnice naroda i stvaranja nacionalnih država na njezinim ruševinama. Istodobno se suprotstavlja onim snagama unutar hrvatskoga naroda, kao što je, na primjer, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, koje su za autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije. Time idejno priprema hrvatski narod za uspostavu državne nezavisnosti. Zbog ove djelatnosti dva puta je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio osuđen na smrt, ali je ostao na životu, jer ga se egzekutori nisu uspjeli dočepati. Stalno su mu bile za petama plaćene ubojice. Umro je od posljedica atentata. No, sve te prijetnje i stradanja nisu ga mogle zastrašiti i natjerati da odustane od borbe za hrvatsku državnu nezavisnost. U toj borbi pale su mnoge njegove ustaše, završivši život na vješalima. Ali te žrtve nisu bile uzalud. Zahvaljujući njima, stvorena je nakon 839 godina Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je sigurno najveći hrvatski nacionalni revolucionar u povijesti.

U borbi za hrvatsko nacionalno oslobođenje Tuđmanova je uloga daleko skromnija. Za cijelo vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti nikada se nije izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Ograničivši se samo na kritiku režima, dva puta je u komunističkoj Jugoslaviji bio uhićen i osuđen ukupno na četiri godine zatvora, od čega je izdržao svega nešto vise od dvije godine. Ni nakon demokratskih promjena, kada je bilo slobodno javno nastupati i otvoreno iznositi političke ciljeve, on ničim nije promicao misao hrvatske državne nezavisnosti. To je činila najprije Hrvatska stranka prava, a zatim i Hrvatska demokratska stranka. Tuđman je najprije kao svoj politički cilj isticao pravedno uređenu federativnu, a zatim konfederativnu Jugoslaviju. Kako je na ovo, umjesto pozitivnoga odgovora sa srpske strane, uslijedila njihova agresija na Hrvatsku, Hrvatski je državni sabor na temelju prethodno provedenoga referenduma 25. lipnja 1991. proglasio Republiku Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Pod pritiskom inozemnih političkih čimbenika primjena ove odluke bila je odgođena na tri mjeseca, pa je Sabor 8. listopada 1991. odlučio, da Republika Hrvatska od toga dana "raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ". Obje ove odluke sigurno su donesene na temelju Tuđmanovih smjernica, jer ih je predložila Hrvatska demokratska zajednica, koja je u Hrvatskomu državnom saboru imala apsolutnu većinu, a u toj stranci ništa se bitno nije moglo odlučiti bez Tuđmana, kao predsjednika.

Hrvatski narod s oduševljenjem je prihvatio ponovno uskrsnuće, nakon 46 godina, potpuno suverene hrvatske države, iako za nju prethodno s Tuđmanove strane nije vođena nikakva politička promidžba. Ta pojava može se objasniti sljedećim čimbenicima: Nezavisna Država Hrvatska ostavila je duboke tragove u duši hrvatskoga naroda. Nitko nije kao ona unio u najšire slojeve hrvatskoga naroda svijest o potrebi državne nezavisnosti. Godine 1945. moglo se je silom uništiti državu, ali ne i ideju o njoj. Ideja je stalno bila živa i pozivala na otpor Jugoslaviji i komunizmu. Na toj ideji razvio se je u svim hrvatskim pokrajinama gerilski križarski pokret, koji je djelovao otprilike sve do 1952. U ime te ideje nicale su na cijelomu hrvatskomu području neprekidno ilegalne organizacije, koje su u svom programu imale za cilj obnovu hrvatske državne nezavisnosti. Tu ideju držala je i neprekidno, raznim svojim pothvatima, oživljavala hrvatska politička emigracija, koja se je stalno pomlađivala novim snagama iz Domovine. Sve je to pak duhovna baština dr. Ante Pavelića i Ustaškoga pokreta. Naravno, svemu ovomu je pogodovala velikosrpska hegemonija nad hrvatskim narodom.

3. Republika Hrvatska ima kopnenu površinu 56.6l0 km2 Nakon Rimskih ugovora kopnena površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 102.725 km2. Raskidom Rimskih ugovora ta se je površina povećala za koju tisuću četvornih kilometara. Tako je Nezavisna Država Hrvatska nakon 10. rujna 1943. bila gotovo dvostruko veća nego sadašnja Republika Hrvatska. To je površinom bila najveća hrvatska država u povijesti. Za razliku od Republike Hrvatske, u kojoj su vrlo nepovoljne, Nezavisna Država Hrvatska imala je idealne strateške granice. U visokoj mjeri poklapala se je s hrvatskim povijesnim granicama. U jednoj državi našao se je jedinstven geopolitički prostor. Ne uzimajući u obzir demografske promjene nastale u ratu 1991. - 1995. prisilnim protjerivanjem hrvatskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta, izvan Nezavisne Države Hrvatske ostao je daleko manji postotak Hrvata nego izvan Republike Hrvatske.

4. Država nije samoj sebi svrha. Zadaća joj je unapređivati materijalni i duhovni boljitak naroda. Pod tim se svakako misli i na učvršćivanje narodne samosvijesti i na utvrđivanje istine o dotičnomu narodu. Kuća se ne gradi na pijesku niti hrvatska država na jugoslavenstvu. Josip Broz je masovni ubojica i metafora borbe za Jugoslaviju. Unatoč tomu njegov kult ostao je netaknut i nakon 1991. godine. Ulice i trgovi u Republici Hrvatskoj i dalje se nazivaju njegovim imenom. Groteskno je zadržavati takav odnos prema njemu, s jedne strane, a održavati komemoracije bleiburškim žrtvama, s druge strane. Partizanski i Titov kult, unatoč njihovim strašnim zločinima, podržavao je, nažalost, i dr. Franjo Tuđman. U interviewu "Startu" 13. travnja 1991., analizirajući ulogu Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke u Drugomu svjetskom ratu, rekao je, da je tada "zaista jedinu pozitivnu ulogu na hrvatskom tlu odigrao partizanski pokret pod vodstvom Tita, uopćeno govoreći, zatim Hebranga". A taj partizanski pokret, kojega on toliko hvali, ne zaboravimo, borio se je za boljševičku Jugoslaviju protiv Ustaškoga pokreta, koji je stvorio i branio hrvatsku državu! Usput budi rečeno, on istodobno o Ustaškomu pokretu iznosi najgore neistine, koje je mogla izmisliti velikosrpska mašta, vrijeđajući time hrvatski narod. On, naime, kaže: "Planovi ustaša za rješenje srpskog pitanja u NDH svodili su se na to da trećinu Srba treba iseliti, trećinu likvidirati, a trećinu prevesti na katoličanstvo". Ovim svojim neistinama nije mimoišao ni bl. Alojzija Stepinca, o kojemu tvrdi, da "je bio protiv fašizma, protiv ustaške NDH, ali i protiv komunizma, a bio je za hrvatsku državu". Da, Stepinac je zaista bio protiv fašizma i bio je za hrvatsku državu. Ali on nije bio samo protiv komunizma, nego je bio protiv ciljeva, metoda i djelatnosti partizanskoga pokreta u cjelini. Međutim, ne samo da je oduševljeno pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, radio na njezinu učvršćenju i branio njezin opstanak, nego je pozivao i ostalo svećenstvo, da ga u tomu slijedi.

Ta Tuđmanova indoktriniranost Titom i partizanstvom dobila je i konstitutivni značaj u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u kojima se kao temelj hrvatske državnosti navode odluke ZAVNOH-a, te razni Ustavi Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, iako su ti akti, kao i tijela stvorena tim aktima, samo karike u organiziranju boljševičke Jugoslavije, u kojoj Hrvatska nije sačuvala ni najnužnije elemente državnosti. Na takvim vrijednostima počiva cijeli naš javni duhovni život. Takvim su nam duhom prožeti školski udžbenici, novine, radio, televizija i sl. Godine 1991. nije bilo dovoljno samo stvoriti državu. Trebalo je i odlučno obračunati s jugoslavenstvom i komunizmom i sa svim njihovim lažima. Kratko rečeno, trebalo je provesti detitoizaciju. Tuđman, izgleda, nije imao snage za to, jer bi se morao obračunati s vlastitom prošlošću. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je posve drukčije stanje. Hrvatska nacionalna misao nikada nije bila tako afirmirana kao u njoj. Ta se je osjećalo na svakomu koraku. Izdavala su se visokokvalitetna znanstvena, kulturna i umjetnička djela. Osim što su bili na visokoj stručnoj odnosno profesionalnoj razini, školski udžbenici, novine i radio bili su prožeti hrvatskim duhom. Bio je to pravi preporod hrvatske misli. Izdavačka djelatnost onoga vremena može nam i danas biti na ponos.

Iako je bila priznata, ni Slovačka nije opstala

5. No, Nezavisna Država Hrvatska trajala je kratko vrijeme, propala je nakon četiri godine i mjesec dana. Republika pak Hrvatska živi već sedamnaestu godinu i nema nikakva razloga posumnjati u njezinu trajnost. Ne govori li to o političkoj kratkovidnosti dr. Ante Pavelića i o političkoj dalekovidnosti dr. Franje Tuđmana?

Takav zaključak bio bi pogrešan. Nezavisna Država Hrvatska nastala je u najstrašnijemu ratu u povijesti čovječanstva, u blokovski podijeljenomu svijetu. Budući pobjednici u tomu ratu, iako su se zaklinjali na demokraciju i na pravo naroda na samoodređenje, u praksi su sve to zanijekali hrvatskomu narodu i kao jedan od svojih ratnih ciljeva proglasili su obnovu Jugoslavije. U skladu s tim su se i ponašali za cijelo vrijeme rata. Bombardirali su hrvatska sela i gradove, a oružjem, strjeljivom, hranom i odjećom pomagali su četnike i partizane, koji su iznutra rušili hrvatsku državu. Među ovim unutarnjim neprijateljima bilo je i jugoslavenski orijentiranih Hrvata, među četnicima puno manje nego među partizanima. Ali u odnosu na cijeli hrvatski narod oni su bili manjina. Partizani su pobijedili samo zato, što su Amerikanci, Englezi i Rusi pobijedili na svjetskim bojištima. Da nije toga bilo, hrvatska bi država bila obranjena. Ti pobjednici u Drugomu svjetskom ratu nisu priznali ni jednu državnopravnu promjenu u Europi, koja je nastala u svezi sa silama Osovine. Likvidirali su baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu), pa čak i Slovačku Republiku, s kojom su prije rata te zapadne velesile održavale diplomatske odnose, dakle priznavale su je kao nezavisnu državu.

U ovim činjenicama nalazi se ujedno i odgovor na prigovor, da bi se Nezavisna Država Hrvatska spasila, da je dr. Ante Pavelić raskinuo savezništvo s Njemačkom i prešao na stranu zapadnih saveznika ili da je predao vlast Hrvatskoj seljačkoj stranci. Isključeno je jedno i drugo. Pobjednici u ratu zahtijevali su potpuno vraćanje na versailleski poredak, stvoren nakon Prvoga svjetskog rata, a u tomu poretku nije bilo mjesta za nezavisnu hrvatsku državnu, iako se je, po Stepinčevim riječima, hrvatski narod za nju plebiscitarno izjasnio. Predaja vlasti Hrvatskoj seljačkoj stranci značila bi mirnu likvidaciju države, jer je ta stranka čvrsto stajala na jugoslavenskomu državotvornomu stajalištu. Hrvatska država mogla se je spasiti samo u slučaju, da se je vodstvo Hrvatske seljačke stranke, predvođeno dr. Jurjem Krnjevićem, i hrvatski komunisti, predvođeni Andrijom Hebrangom, borili za nju. Međutim, oni su se jedni i drugi borili nepokolebljivo za Jugoslaviju protiv svoje države i svoga naroda. Razlika je među njima bila samo u obliku vladavine, za kojim su težili. Krnjević je kao potpredsjednik kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i ministarski kolega Draže Mihailovića htio monarhističku Jugoslaviju pod dinastijom Karađorđevića. Andrija Hebrang i ostali hrvatski komunisti, među kojima je bio i Franjo Tuđman, borili su se za boljševičku Jugoslaviju. Zbog toga je slom Nezavisne Države Hrvatske bio neminovan.

U potpuno povoljnijim okolnostima nastala je Republika Hrvatska, iako su i njoj svjetske sile u početku bile nesklone. Ona je stvorena nakon propasti svjetskoga komunističkog poretka i raspada mnogih višenacionalnih država, kada je nestalo i blokovske podijeljenosti u svijetu. Iako su se vodili lokalni ratovi, u svjetskim razmjerima vladao je mir. Komunizam i jugoslavenstvo su se toliko bili istrošili i kompromitirali, da nitko od domaćih jugonostalgičara nije bio spreman oružjem se suprotstaviti hrvatskoj državi i braniti Jugoslaviju pogotovo u okolnostima Miloševićeve otvorene agresije, u kojoj su i njihovi životi bili ugroženi. Stoga su zauzeli stajalište lojalne oporbe, a neki su sudjelovali i u Domovinskomu ratu. Zbog svega toga nigdje nije bilo radikalnoga nijekanja opstanka hrvatske države. Štoviše, svjetski moćnici su se ubrzo pomirili s njezinim postojanjem i diplomatski su je priznali. U tomu je posebno pozitivnu ulogu odigrala Njemačka, a naročito karizmatski papa Ivan Pavao II. Prema tomu, kratkotrajnost Nezavisne Države Hrvatske ne znači Pavelićevu kratkovidnost, niti trajnost Republike Hrvatske svjedoči o Tuđmanovoj dalekovidnosti.

6. Dakle, besmisleno je govoriti o Tuđmanu kao najvećemu hrvatskom državniku d