HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio ka mater te volim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti;
ima granica na kojima se mora stati i
ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!
Franjo kard. Kuharić
Bog i Hrvati!


Prenosimo..., 16.5.2012.

Samo u Teznom pobijene su, nakon rata, dvije “Srebrenice” – i o tome se šuti

Očito da u RH pisanje, istraživanje i procesuiranje onemogućuju neki živi koji su naređivali i izvršavali zločine. Svi koji zataškavaju zločine i pogotovo opstruiraju istraživanje i iznošenje u javnost ovih zločina i sami su sudionici zločina.

U travnju je bilo dosta važnih događaja. Jedan od tih je Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Bilo je dosta biskupijskih svećenika kao i fratara. Dobri su ovi susreti već i time da se svećenici vide, sretnu iako nje moguće sa svima razgovarati, ali jest moguće barem pozdraviti. I to je važno. Uz druge teme, ipak, je najvažnija točka o sinodi Vrhbosanske nadbiksupije. Tajnik Sinode dr. Bernardić je iznio neke bitne kanonske i pastoralne odrednice. Zasad ide sve dobro, jer je početak. Ono što se svi pitaju jest kakvi će biti rezultati i plodovi sinode. Neki citiraju tajnika zagrebačke sinode koji je navodno rekao: puno truda, mala korist. Sve ovisi kako će se sinoda pripremiti i koliko će prije svega svećenici prihvati sinodu i angažirati se. Bog daje onoliko koliko se netko zauzima i koliko je spreman primiti.

Uz konkretne pastoralne zadatke, možda je sad još uvijek (naj)važnije, što u normalnoj zemlji ne bi ni trebala biti kao točka – stvoriti atmosferu među katolicima da je ovo njihova zemlja i povratiti pravo i normalno domoljublje. Mnogi još uvijek ne razlikuju zemlju od države i političkog uređenja. Ma kakvo uređenje bilo, mi nemamo druge zemlje. Teško je susresti nekoga da ne govori išta pozitivno o ovoj zemlji, a to je, po našem skromnom mišljenju, jer se nametnula politička prizma gledanja na većinju stvari. I nedavno netko reče i to kao prigovor pa nemojte više širiti optimizam! Vama bi trebalo zabraniti govoriti jer ste optimist (sic!)! Kako neki govore ispada da su katolici imali više vjerske slobode i prava u bivšoj ateističkoj državi i da su imali više nacioanlnih prava u bivšoj protuhrvatskoj državi. Neki dan na HTV bijaše anketa, kažu preko četiri tisuće poziva, i od toga se 83% izjasnilo da žali za socijalizmom. Naprosto nevjerojatno. Pa zar je moguće da toliko ljudi, nakon 100 milijuna pobijenih ljudi u ime socijalizma, ne zna ili se pravi da ne zna da je i u bivšoj državi u ime socijalizma „s ljudskim likom“, pobijeno preko 200.000 ljudi, nakon rata! Serija HTV-a o jugoslavenskim tajnim službama donosi samo mali dio istine o tom strašnom vremenu terora. I ovo je primjer moći propagande i Goebelsove maksime, da laž tri put ponovljena postaje istina. Strašno je slušati zaglupljuće i lažne tvrdnje da su ubojstva u komunizmu bili samo incidenti, inače, je on krasan i vrlo human sustav. I tako 100 milijuna incidenata, koliko nije ubio ni nacizam.

U Zagrebu je krajem travnja organiziran simpozij: „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“ u organizaciji Komisije Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH za hrvatski martirologij. Čudno je da se 67 godina moralo čekati na ovakav skup. Hrvati očito ne cijene posebno svoje žrtve. Nađe se samo u Teznom kod Maribora oko 15.000 kostura ljudi pobijenih bez suda, što su dvije Srebrenice, i to nitko ozbiljno ne zabilježi, a kamoli da se provode istrage, podignu optužnice i organiziraju procesi! Za Srebrenicu zna čitav svijet i već su mnogi osuđeni, a sudi se i za Srebrenicu Karadžiću i Mladiću. Očito da u RH pisanje, istraživanje i procesuiranje onemogućuju neki živi koji su naređivali i izvršavali zločine. Svi koji zataškavaju zločine i pogotovo opstruiraju istraživanje i iznošenje u javnost ovih zločina i sami su sudionici zločina. To su oni koji žale za socijalizmom.

Nakon što je prvo predstavljena u Zagrebu i u Sarajevu je promovirana knjiga Stanje katatoličkih župa u BiH 1991-2011 autora Franje Marića. Prema popisu 1991. Bilo je 760.000 Hrvata, a Crkva je računala da ima 835.000 katolika. Prema popisu kod božićnog blagoslova obitelji od 31. 12. 2010. na području BiH bilo je 441.432 katolika, tj. oko 55% u odnosu na 1991. godinu. Uz sve dosad napisano iznenađuje da su najveću tragediju doživjele župe na području sarajevske nadbiskupije. Podaci govore da je čak 63 posto katolika protjerano iz te nadbiskupije što je više negoli iz banjolučke biskupije (62%). To je prije svega jer su iz Posavine koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji Srbi protjerali preko 100.000 katolika. Zanimljivo je napomenti da je po toj statistici broj katolika u Mostarsko-duvanjskoj veći za 10 posto a u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji povećan za oko 40 posto.

Uz oko 6.500 poginulih Hrvata u BiH, porušeno je preko tisuću crkava i župskih kuća. Kad se mrtvi ne mogu oživjeti, moglo bi se pomoći barem preživjelima od koji su mnogi ranjeni fizički a i možda više duševno osakaćeni. Šta su sve pretrpjeli prognanici!? Ostati odjednom bez kuće, imanja, posla, novca, sigurnosti i stići negdje bez igdje ičega, pa to je strašno i to se proteglo na godine. Tko ima pravo na to se oglušiti? Crkva u BiH trebala bi tužiti one koji su porušili crkve, kuće, prognali vjernike. I one koji su onemogućavali i danas onemogućuju na različite načine povratak. Ukrade se auto pa se tjera lopova. I treba tražiti odštetu. Mala je korist prognanima od osude zločinaca, njima bi bilo logičnije i pravednije da im se namiri šteta. Islamska zajendica je poodavno tužila počinitelje i neke je sporove dobila. Nije također logično prositi pomoć na sve strane, a ne tražiti naknadu od onih koji su počinili ove zločine.

prof. dr Franjo Topić


Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport. 1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


IPAK DRUKČIJE

Govor o NDH danas ne razlikuje se od onoga što se o njoj govorilo odmah nakon II. svjetskog rata. Proglašena je zločinačkom državom, što joj se i danas pripisuje. S time se ne slažem. Jer, tuđi su zločini natovareni na nju, a Srbi, koji su čistili svoj zacrtani teritorij od drugih naroda, spretno su svoje zločine prebacili na drugoga. I na nju!

Davno mi je pričao Ilija Vidačković (Ilkan), koji je vojni rok služio na Kosmetu za vrijeme Stare Jugoslavije, rođen 1894. u Gornjoj Bijeloj blizu Konjica,.

Jednoga dana zovnuo me Nevesinjac Jovan Ućukalo i rekao mi: Dobar si čovjek! Želim te spasiti od sigurne smrti. Određeno je da iz albanskoga sela zapucaju naši vojnici na nas i ubiju, ne bilo koga nego samo one koje treba likvidirati. I ti si određen za živu metu. Kada ti određeni vojnici poginu, (u)slijedit će kazna zbog ubojstva ''nevinih vojnika.'' Zato ne ćeš ići na vježbu. Ostat ćeš u kasarni. Ostao sam u kasarni i doznao da su izvršitelji toga zločina zašli po albanskom selu i izreda ubijali, mučeći ljude na razne načine i za nagradu dobili odmor na Zlatiboru."

Blažene Drinske mučenice završile su svoj život, ali ne u bistroj, nego u krvavoj Drini, krvavoj i prije i nakon i poslije njihove smrti. Četnici su bez ikakva povoda ubijali katolike i muslimane radi stvaranja velike Srbije, što potvrđuje četnik koji je na preporuku plemenite Srpkinje, gospođe Ane Drašković, vodio maloga Antu Bakovića k majci i sestrama:

Četnici će očistiti Goražde, i daleko od Goražda, od svakoga Turčina i ustaše! Ovdje će da žive samo Srbi.

Kada sam se s fra Blagom Karačićem vraćao s Kosova kolovoza mjeseca 1977., prolazeći kroz Miliće, selo pokraj Višegrada, jedna je žena veselo viknula:

Velečasni, navratite, ja sam Vaše vjere!

Zahvalili smo na pozivu i produžili svojim putom. I, tako putujući, stali smo nekom autostoperu. Kazali smo mu da smo katolički svećenici. Nismo ga pitali ni za ime ni za prezime, niti smo mu postavljali bilo kakva pitanja. No on je, premda neupitan, počeo govoriti:

S lijeve strane rijeke Drine bilo je katolika. Možda je netko i ostao živ, ali su mnogi stradali, što ja osuđujem.

I mi smo izrazili svoju žaljenje i dodali da osuđujemo svaki oblik osvete, jer se to protivi nauku naše vjere. Neovisno o moralnim i pravnim kvalitetama NDH, četnici su. "27. jula" 1941., ničim izazvani, poubijali vjernike-kršćane-katolike, povratnike sa svete mise na čast svetoj Ani. Toga dana nisu dignuli "ustanak" ni protiv Talijana ni protiv Nijemaca. Jer, nije im smetala Italija, čiji su bili kolaboracionisti, ni Njemačka kojoj je Draža Mihajlović bio lažni neprijatelj, a Nedić joj lažni prijatelj, zbog očuvanja srpskoga biološkog potencijala. Bio sam ove godine u Boričevcu i pitao starije ljude:

- Jesu li četnici bili ičim izazvani na zločin, ovdje učinjen? - Ne! Ni jednoga ustaše nije bilo u Boričevcu, kada su nas napali bez ikakva razloga i povoda. Mirne su stanovnike ubijali, čim su ih stigli. A koje nisu stigli? Nastanili su se izvan Borićevca, bez mogućnosti povratka na vlastito svoje stanje i imanje, rekoše mi upitani.

Ista se praksa provodila i za vrijeme domovinskoga rata, pokazuje cirkusijada s dva Mlinara i Miloševićev savjet Jovanu Raškoviću:

Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj … potpuno uništavanje turizma u Hrvatskoj. … Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!
Rašković ga nije poslušao. A, što nije proveo on, proveli su Babić, Martić, Štrbac i drugi.

Zato se na nas može, s punim pravom, primijeniti izreka, koju ne mogu dokumentirati Svetim pismom, premda je upućena Izraelcima: Perditio tua ex te, Israel=propast tvoja od tebe, Izraele. Primijenjeno na nas: Propast tvoja od tebe, hrvatski narode. Jer, nismo vrednovali NDH. Izgleda mi, a dao Bog da se varam: Tu je državu jedan dio naših crkvenih čelnika anatemizirao, unatoč činjenici da ju je blaženi Alojzije Stepinac poštivao jer je Hrvat i kritizirao njezin aparat jer je zagrebački nadbiskup. I, budući da je ta država od mnogih današnjih crkvenih čelnika anatemizirana, ne čudimo se što je i obezvrijeđena od većinskoga čelnog civilnoga dijela Republike Hrvatske.

Stoga, bez uzmaka, pitam: Ili smo više šutjeli u korist NDH, ili smo više govorili u korist FNRJ i SFRJ? Naš je veliki, nemam metra da kažem koliki, grijeh, što smo svoje vojnike ustaše i domobrane proglasili zločincima, a partizane, ratne i poratne zločince, ubojice naših građana i (s)rušitelje naše, kakve-takve, ali naše, države, proglasili osloboditeljima, unatoč činjenici da su otvorili Goli Otok tek onda, kad su im zasmrdjeli leševi bivših hrvatskih vojnika i nezaštićenih civila, pobacanih i na jasenovačko područje. I, unatoč činjenici da su, osuđene Kavranove drugove skupa s njime poubijali tek petoga dana nakon objavljene presude, jer u njoj ne bi mogućnosti za žalbu.

I tako je postalo normalno da su se, ali ne bez naše zasluge, veliki jugoslavenski zločini u miru umanjivali i postali normalna pojava, s kojom smo se lako pomirili, a zločini, pripisani NDH, povećavani u nedogled, iako je ta država u ratu i nastala i nestala.

I, unatoč gore navedenim biserima, NDH je zločinačka država i, sedamdeset prve nakon svoje uspostave, a šezdeset sedme godine nakon svoje kapitulacije. To smo zastupali i, poput papiga, ponavljali tu dogmu koju smo morali skupo platiti proslavom Desetoga travnja ove godine, ali ne proslavom našom nego haaškom. Jer, tribunal je mogao presuditi našim generalima lani, ili dogodine, a on im je presudio ove, sedamdeset prve godine nakon proglašenja NDH. I, upravo ove godine, drakonskom osudom kaznio naše generale u travnju, ali ne 10. travnja da se Vlasi ne dosjete nego, ni 14. ni 16. već samo 15. travnja, kada je 1941., prije punih 70 godina, dr. Ante Pavelić došao u Zagreb. A, zašto? Zato što nam je tribunal htio kazati: NDH je zločinačka država što znaju reći i crkveni prelati i službene civilne vlasti. A kakva je država ona, takva je i ova. Moraju biti generali osuđeni zato što su nam - misli tribunal - pobrkali planove, obranivši Republiku Hrvatsku.

To smo, na žalost, potvrdili i mi, svojim odlaskom u Jasenovac, u istom mjesecu travnju. Budući da, u znak prosvjeda nismo odbili odlazak u Jasenovac, poručili smo tribunalu: Imaš pravo. Jer, zločinačka je i država ova, nastala na zločinačkom pothvatu, kao i država ona, uspostavljena uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Možemo li pobiti taj haaški nepoželjni nam zaključak? Teži slučaj, jer smo mu svojim lošim govorom o NDH dali premisu major, uz koju je on prislonio svoju premisu minor i izvukao poguban zaključak na račun našega dobra glasa, do kojega nismo držali. Jer, da smo do njega držali, drukčije bismo govorili i pisali o svojoj bliskoj prošlosti. Govoriti ono što će se svidjeti drugima, to smo ponavljali i, istodobno se čudili lošu glasu o nama, ne mogu to, doista, spojiti s pravilima ispravnoga i kritičnoga razmišljanja.

Možemo li pobiti nepovoljni zaključak haaškoga tribunala? Možda, ali ne jurišom na haašku premisu minor nego na provjeru naše premise major, što znači, drukčije moramo govoriti i pisati o NDH, negoli smo do sada i govorili i pisali.

Tko je, dakle, pročitao i moju knjigu "Između dva Lazara" i "Čitanku", lako će ustanoviti da sam ja, Hrvat desetotravanjske tradicije, gledao na naše prošle događaje bliske nam povijesti, okom 10. travnja 1941. i okom 15. svibnja 1945. Tko tim očima bude gledao, lako će me razumjeti, a još lakše kritizirati, pokazujući mi pogrješke od kojih ni jedno napisano djelo nije izuzeto, pa ni ovo moje jer je djelo ograničena i nesavršena čovjeka.

I na kraju moj krik bez uzmaka: Dokle ćemo sami sebi pripisivati četnička i partizanska (zlo)djela?! Dokle će i novovjeki četnici uživati partizanske povlastice u Republici Hrvatskoj?! Jer, nisu nagrađeni Srbi koji su rame uz rame sa svojom braćom Hrvatima ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, nego samo oni koji su bili ili protiv njezina nastanka ili oni što su s oružjem u ruci ustali protiv nje.

Boli me, ali ne toliko što drugi lažu na nas. Jer, moraju lagati ili svoj zločin priznati i plačući od nas oprost tražiti, nego što šutimo na laži o nama i što na se lažemo, kako bismo se svidjeli zlikovcima koji nam državu srušiše te njezinu razoružanu vojsku i nezaštićene civile "Od Vardara pa do Triglava" okrutno poubijaše i svoje zločine na nas natovariše. Kornjača nosi svoj oklop. A mi, jadni Hrvati? Nosimo tuđi. Do kada? I dokle?!?

fra Martin Planinić


Bleiburg, 12. svibnja 2012.

Govor Vladimira Šišljagića na Bleiburgu

Štovane Hrvatice i Hrvati, oče biskupe i svećenici, poštovani članovi počasnog Bleiburškog voda i svih nazočnih udruga, predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, štovani efendijo i predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, braćo i sestre, dragi hodočasnici, prijatelji i njegovatelji tužne uspomene na žrtve Bleiburga i Križnoga puta koji ste došli iz svih krajeva svijeta i drage nam Domovine.

„Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“

Misao je ovo iz Evanđelja kojom upućujem pozdrave svima vama koji ste danas ovdje, u Bleiburgu, na mjestu koje je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od zvjerskih komunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom 1945. godine.

Danas su ovdje, kao i svake godine, izabrani!
I svi koji su danas ovdje trebaju biti ponosni što su ovdje! I oni koji nas sada gledaju i suosjećaju sa nama.
A oni koji su mogli i trebali biti ovdje, a nisu jer su se toga odrekli i ne suosjećaju sa nama, i bolje da nisu ovdje.
Jer njima ovdje i nije mjesto!
I vi i ja znamo o kome govorim.

U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji.

Jedan od takvih dana za mene osobno jest i današnji dan.
Dan kada s ponosom upućujem pozdrave svima vama, ne samo u svoje osobno ime već i u ime Osječko-baranjske županije, pokrovitelja ovogodišnje komemoracije žrtvama jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda, žrtvama Bleiburške tragedije. Neizmjerno ponosan na tu činjenicu, u isto vrijeme sam i ogorčen spoznajom da je Predsjedništvo najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, nakon mnogo godina, ove godine donijelo, ne samo sramotnu, već i izdajničku odluku o odustajanju od pokroviteljstva nad obilježavanjem ovog „križnog puta“ kojim su na stotine tisuća nevinih pripadnika hrvatskog naroda hodili prije 67 godina. Hrvatski narod je u svojoj povijesti pretrpio mnoga teška iskušenja i podnio teške žrtve za svoju slobodu i nezavisnost.

Ne odlazeći u daleku povijest, i u našoj bližoj povijesti brojni su bili pokušaji hrvatskoga naroda za zbacivanje okupacijskoga jarma i postizanja nacionalne i osobne slobode i državne nezavisnosti.

Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća, preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika, Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka 1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja 1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

I danas ovdje, na ovom svetom tlu natopljenom nevinom hrvatskom krvlju, onima koji su donijeli izdajničku odluku kojom se ograđuju od ovog simbola stradanja vlastitog naroda treba s ponosom ponoviti povijesnu istinu izgovorenu kroz misao prvog hrvatskog predsjednika i povjesničara dr. Franje Tuđmana 24. veljače 1989. godine, da „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“

I nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu zamrle.

Naprotiv, nastavile su se, usprkos svim zločinima Titovog zločinačkog jugo-komunističkog režima i zvjerskim udbaškim obračunima sa svakom hrvatskom domoljubnom mišlju.

I pamti hrvatski narod sva nastojanja i aktivnosti iseljene Hrvatske na očuvanju i njegovanju hrvatske državotvorne misli u organizaciji hrvatske političke emigracije od 1945. godine diljem demokratskog slobodnog svijeta, sve do predvečerja ponovnog uskrsnuća hrvatske države 1990. godine.

Kroz ta desetljeća nebrojeni su hrvatski mučenici položili svoje živote na oltar Domovine, sve u želji ostvarenja i oživotvorenja tisućljetnog sna brojnih generacija Hrvata za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom.
I onda, 1991. godine, taj je tisućljetni san konačno postao i stvarnost!
Plaćen visokom cijenom života hrvatske mladosti, tisućljetni hrvatski san je konačan dosanjan!
No, onda kada smo pomislili da je san uistinu postao stvarnost, počeli smo se suočavati sa spoznajom da je komunističko zlo samo zamrlo, ali i ne zauvijek umrlo i zauvijek iskorjenjeno!
I ta prikivena ideološka neman u Hrvatskoj, ne samo da živi, nego danas, na žalost, Hrvatskom i vlada!

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora.

Godinama je drugi hrvatski predsjednik s pozicije hrvatskog suverena pravdao neobranjive krvave komunističke partizanske zločince i zločine koji su se događali pod simbolom Titove „crvene zvijezde petokrake“, još mjesecima nakon 8. svibnja 1945 godine. Njegovim prestankom mandata, po tko zna koji puta naivno smo vjerovali da se hrvatskom narodu više tako što ne može dogoditi i ponoviti.

Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22 godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome, uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67 godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima.

Suočeni sa nečistom savjesti i zločinačkom prošlosti svojih predaka, u strahu definitivnog skidanja polustoljetnog „vela tajni“ sa zločina skrivenih u mračnim jamama, grobištima i grobovima duž križnoga puta od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije do Makedonije, ti isti pojedinci koji danas spletom ponovnih nesretnih političkih okolnosti obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj, uzeli su si nepripadajuće pravo odbiti pokroviteljstvo nad ovom općenacionalnom komemoracijom najveće tragedije hrvatskog naroda u četrnaeststoljetnoj hrvatskoj povijesti. Potporu za ovakvu izdajničku politiku aktualni vlastodršci crpe i iz ponašanja današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, ne samo da i 67 godina nakon završetka drugog Svjetskog rata bolesno želi voditi „bitke protiv ustaške zmije“ u državi čiji je, na žalost, predsjednik, već se i ne rijetko neukusno hvali kako je „dijete Titovog partizana“, i to onog istog Tita kojeg istaknuti povjesničari svjetskog glasa svrstavaju u dokazanu skupinu od 10 najvećih zločinaca XX stoljeća.

To je, na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki bliski partijski drugovi se ponose.

Zaboravljaju da oni koji zatvaraju oči nad učinjenim zločinima svojih predaka, podpiruju i izazivaju nove podjele i ponovo bacaju klicu ponovnih razdora za koje smo mislili da su postignutim stupnjem zavidnog nacionalnog jedinstva 1990. godine zauvijek ostali iza nas.

Ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i više od stotinu tisuća Hrvata izraz je ne samo nepriznavanja grijeha i zločina svojih „otaca i djedova“, već i podmukli ponovni „pucanj u potiljak“, ovaj puta u potiljak potomaka žrtava.

Bez namjere za osporavanjem legitimiteta aktualne Vlade RH u vođenju zemlje u ovom teškom gospodarskom trenutku koji Hrvatska proživljava, sa ovoga mjesta kao povijesnog simbola svih hrvatskih stradanja i patnji poručujemo vlasti i ukazujemo hrvatskoj javnosti, da „niste dobili mandat hrvatskog naroda da vodite politiku kojom ćete pokušati prikriti i poništiti neoborive pokazatelje zločinačke komunističke politike nakon 15. svibnja 1945. godine“! Ne samo da nemate mandat prikrivati stravične razmjere tih zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona i privođenja još živučih komunističkih zločinaca licu pravde, bez obzira o kome se radi.

Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i prema nizu drugih posljedica – uvjerljivo najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom.

Vi, ideološki slijednici nekadašnje Komunističke partije, morati ćete priznati da su u divljačkom i ničim ograničenom jugokomunističkom revolucionarnom pohodu ljudi masovno ubijani, zatvarani u logore, proganjani i pljačkani, te na sve načine zlostavljani i mučeni. Morati ćete priznati da su uz masovne zločine nad ljudima, ti komunistički zločinci potpuno rastrojili sve hrvatske institucije, nacionalne vrijednosti, tradicijsku baštinu i simbole.

Vi, ideološki sljedbenici Titova jugoslavenskog zločinačkog komunističkog nauka, kad-tad ćete morati priznati činjenice o ogromnim razmjerima i sustavnosti učinjenih poratnih zločina nad Hrvatima i drugim narodima koji su boravili u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici, jer o tome najzornije svjedoči preko 1700 masovnih prikrivenih grobišta koja su do sada evidentirana na prostoru od Bleiburškog polja, preko cijelog prostora bivše Jugoslavije, do granice s Grčkom.

Oni koji su 1991. godine glasovali u Hrvatskom saboru protiv hrvatske neovisnosti, a danas vode tu njima neželjenu državu, neće moći zatajiti današnjim i budućim generacijama hrvatske mladosti, da su u jugoslavenskom komunističkom pohodu smrti njihovih predaka, najstrašnija bila sustavna masovna pogubljena bez ikakvog suđenja i bez vođenja ikakve evidencije. To je povijesna istina koja se mora prenositi s generacije na generaciju. I zato smo mi danas ovdje, na ovom satu nacionalne povijesti.

U protivnom, ovakva politika današnjeg vodstva Republike Hrvatske ponovno otvara nezarasle stare rane nacionalnih podjela.

A to ne samo da nije dobro, već to osim što vodi u neminovne daljnje nacionalne podjele, vodi i u moguće sukobe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa! I ovdje, na Bleiburškom polju, ne možemo i ne smijemo zaboraviti i ne sjetiti se svih žrtava iz Domovinskoga rata koje su položile svoje živote za uspostavu i oživotvorenje tisućljetnog sna nebrojenih generacija Hrvata, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.
Od Vukovara do Dubrovnika!

Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset godina poslije.

I zato je danas, na žalost, u Hrvatskoj postalo potpuno „normalno“ da hrvatski heroji Domovinskoga rata nevini leže u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, haaškim i inim kazamatima diljem Europe, a da u Hrvatskom saboru sjede, zbog abolicije nikad osuđeni pripadnici zločinačkih paravojnih srpskih oružanih skupina!

Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.

I završit ću svoj govor riječima poznatog hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića: „... jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora...!“

Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s porukom nama: „Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!“

To nam poručuju naši mrtvi preci. To su riječi neizrečene, ali struje u mislima našim. To su riječi koje se ne čuju, ali koje odjekuju u srcima našim. To je ono što daje mir dušama njihovim. I to je ono što nam oni, više nego itko drugi, imaju pravo za reći!

I stoga, odajući počast našoj mučki ubijenoj braći i sestrama, žrtvama zločinačkog Titovog jugo-komunističkog režima, ne zaboravimo zavjeta svih onih koji domovinu istinski vole: „Nikada se nemoj zamoriti u davanju domovini.“

Kao što se niti oni nisu zamorili u tom davanju domovini Hrvatskoj kada su joj poklonili svoje živote! Hvala na pozornosti !


Bleiburg, 12. svibnja 2012.

Propovijed biskupa Ante Ivasa na Bleiburgu: Zločinački komunistički sustav se opet javno brani i opravdava

Smilujte se meni, smilujte se meni, barem vi prijatelji moji… Zašto me progonite!?

Tko će učiniti da se napišu govori moji i zabilježi u knjige gvozdenom pisaljkom, i na ploču od olova ili dlijetom urežu u kremenu…?!” Tako je biblijski patnik Job, u svojoj zgaženosti, napuštenosti i osamljenosti, molio Boga i prijatelje. Čujemo li mi danas taj isti Jobovski krik, kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj “hudih jama” pobacanih!? “Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove, nema tko da ga utješi od svih milih njegovih. Spomeni se Gospode što nas zadesi, pogledaj i vidi sramotu našu…” Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka, plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih? “Pišem ti mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena. Moja lijepa, među zemljama najljepša. Kroz vjekove ubijana, u vjekovima neubijena. Pišem, vjeran vjernoj: nikad te zaboraviti neću! Zbog tebe su mnogi na obraz mi pljuvali, al ja se ponosim s tobom, o moja časna i ponosna, zemljo moja plemenita. Neka te čitav svijet niječe, je te nikad zanijekati neću… Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!”

Mi smo danas ovdje na mjestu, koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od “osloboditelja”, gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na “križnim putovima”, odavle do Dakse, do Gradiške, od Jasenovca do Golog Otoka i Grgura, do Vukovara i Haaga?

Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na “obalama rijeka babilonskih”, odavle do “Ognjene zemlje”, neutješno plakali i čeznuli za svojom izgubljenom domovinom.

Bleiburg – grad olova, zajedničko je ime za stotine tisuća izdanih, predanih, poniženih razmijenjenih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata. “Bleiburg i stotine Bleiburga! Gledam te u silnome plamenu do neba. U tisuću požara, na tisuće križeva, na tisuće vješala. Na tisuću stratišta. Na svima krvariš. Na svima uzdišeš. Na svima umireš! Pravo je čudo što nisi umrla, moja neumrla Hrvatska”, pisao je jedan iz kolone.

Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine. Mi smo ovdje zbog povijesne istine da je “narodna vlast” više od 65 godina nijekala da vi postojite, da ste vi ljudi, da zavrjeđujete bilo kakav spomen, osim mržnje i prezira. Ovdje smo, jer se prava istina o vama i zločinu nad vama nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti. Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina.

Htjeli smo vjerovati da će Istina pobijediti, jer smo vjerovali u Isusovu riječ da će nas “Istina osloboditi” i donijeti mir. “Justitia et pax” (Pravda i mir), tijela biskupskih konferencija Hrvatske, Slovenije i BiH, su 2008. g. upozorile na “Rezoluciju Vijeća Europe” iz 1996. koja “inzistira da sve žrtve imaju pravo na sućut, razumijevanje, počast i priznanje njihove patnje, pa tako i žrtve komunističkog terora”. Komisije su podsjetile da je i Hrvatski sabor 2006. godine donio “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom komunističkog poretka u Hrvatskoj” i upozorio na neosporne povijesne činjenice “da je komunistički režim provodio sustavne i masovne represije nad osobama koje su proizvoljno, bez suda ili obrane, označene tzv. “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima.”

Komunistička ideologija, temeljena na marksizmu i lenjinizmu, od samog početka je u svoj sustav ugradila “revolucionarni” teror, zločin i diktaturu…” Na svim razinama tijekom cijelog rata, Komunistička partija koja je preuzimala vlast dosljedno je zastupala pravo na obračun sa svima koji nisu bili u suglasju s “revolucionarnim planovima i tekovinama kominterne i NOB-a” i s idejom stvaranja nove socijalističke Jugoslavije, i to po uzoru na sovjetsku Rusiju, obračun sa svima onima koji su se usudili drugačije misliti, pogotovo s onima koji su htjeli samostalnu hrvatsku državu a ne novu “jugoslavensku tamnicu”. Milost, milosrđe i oprost su bili znak slabosti i kukavičluka, “reakcionarne” i zato nemilosrdno kažnjive pojave. Pobjeda se dozivala i nazivala kao konačni “čas odmazde!”

Povijesna je Istina da je ovdje počeo taj strašan, konačan “čas odmazde”. “U komunističkoj državi će naši neprijatelji svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame”, rekao je Tito ovih dana svibnja 1945.

Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je (i u istočnoj Europi), nakon 1945. “crni teror fašizma, zamijenio terorom komunističke “crvene zvijezde”. I to po uzoru na velikog “učitelja Lenjina i druga Staljina”, čije su knjige postala obvezatno “sveto štivo”, a djela uzor koji je trebalo slijepo slijediti: “Najbolji đubar koji je svijet dao je ljudska krv iz koje će procvjetati cvijeće novoga roda za pravedniji svijet”, reče Staljin. I poteče more nevine krvi do danas ne osušene, neoprane. Dok su mnogi narodi nakon završetka II. svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često puta kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih “neprijatelja naroda”. A to su među ostalima bili i popovi “klerofašisti”, kulaci “kapitalisti”, “trula inteligencija”, “buržuji” i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje.

Te Bleiburške godine Bakarić poručuje Fronti: “Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Budno pazite na svaki njihov korak i tražite intervenciju…” Osobno, kao dijete pamtim pjesmu skojevaca: “Nosim kapu sa tri roga ja se borim protiv Boga!” Komunizam kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Rezultat je bio strašan: 1800 do sada otkrivenih grobišta u bivšoj Jugoslaviji. 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji, 100 u BiH. Kočevski rog, Tezno, Macelj, Jazovka… Masovna grobišta. Mnoga od njih uništena, preorana, pretvorena u gradilišta ili smetlišta, do danas neotkrivena. Bez imena i spomena! I nitko za to do danas nije kriv, ni odgovoran. Kao da se radi o bajkama nekim ili dječjim igračkama!

Znamo da je strijeljano 385 svećenika, od toga su 355 ubili partizani. Na tisuće svećenika, redovnika i redovnica stjerano je u zatvore i logore, među njima i blaženi nadbiskup Stepinac. Mnogi su bili pod trajnom prismotrom i izvrgnuti javnom ruglu i linču, poput šibenskog biskupa Banića i drugih “nepodobnih i opasnih”. Prema ozbiljnim procjenama, broj žrtava komunizma u svijetu penje se na 100 milijuna ljudi, a komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili su oko milijun ljudi. Ali, još uvijek traje zavjera šutnje, falsificiranje istine i opasno neznanje, gotovo kod svih uzrasta, navlastito kod mlađih naraštaja. Eto, i zato smo ovdje danas. Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost.

Čuli smo nedavno izjavu da “u školskim udžbenicima još nije napisana puna istina o II. svjetskom ratu”. Da, ne samo da nije napisana, nego je u mnogima cjelovita istina falsificirana. Istina je da su se školski udžbenici punili samo jednostranom “komunističkom i istinom”. Ali, i sve drugo, i školske knjižnice i svjetske biblioteke. Školska djeca, pioniri i omladina i vojska su bili na “trajnom moralno-političkom vaspitanju”, na preodgajanju i “pranju mozgova!” bezočnim krivotvorenjem povijesti pokušavalo se prebrisati tisuću godina državnosti hrvatskog naroda… Njegova kultura, ime, jezik, njegova književnost, vjera, kršćanska tradicija, cijeli vrijednosni sustav i identitet. Povijest su nam pisali u Moskvi i Londonu, „po šumama i gorama”, u Beogradu, Oplencu i Karađorđevu. Htjeli bi danas i u Haagu. Druga strana istine se nije smjela ni spominjati, nego samo napadati i izrugivati. Ništa nije smjelo stajati na putu te jedine partijske (socijalističke) istine. Za to su postojali etiketiranja, progoni, zatvori, mučenja, tajne službe, doušnici, debeli udbaški i policijski dosjei OZNA, UDBA, javni i tajni planovi i “načrtanija” SANU.

Komunizam je svuda po svijetu uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao duh, dušu i srce, i hrvatskoga naroda, neograničenim količinama prezira i mržnje na sve vrijednosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Neograničenim moćima Partija je nametala i širila “revolucionarni moral i istinu” u sva područja života. Nitko nije tako prisiljavao ljude ubijati istinu o sebi i drugima, izdavati i gaziti svoju savjest i uvjerenja, lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi.

Sada nam se agresivno, gotovo kao temeljna teza, podmeće i nameću tvrdnje da su sva zla hrvatskoga naroda započela tek 1990. godine, kad je, kako neki javno kažu, neki misle, a sud u Haagu presuđuje da je ova Hrvatska stvorena s “opasnim namjerama i zločinačkom akcijom”. A velika većina hrvatskog naroda vjeruje da je ova Hrvatska država plod tisućljetne čežnje, ljubavi do mučeništva i nadasve molitava hrvatskog naroda za Božjim darom slobode u slobodnoj državi. Da je ona djelo hrvatskih branitelja, junaka, pobjednika. Ona nije produkt bilo kakvih ideologija, ponajmanje totalitarnih ni fašističkih, ni komunističkih. Smije li itko zanijekati Hrvatskom narodu da je imao pravo na svoju samostalnu državu kao i drugi narodi u Europi i svijetu. Da je to pravo imao i 39., i 40, i 45 i 90. i da ga ima i dana?! Ne po mjeri i diktatu nikakvih Unija ni moćnika, njihovih interesa i kapitala, nego po mjeri Božjoj i ljudskoj.

Ovdje smo zato jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe “pravo građanstva”. Namjerno prešućeni povijesni događaji su postali “crne rupe” hrvatske povijesti, upozorava Komisija “Justitia et pax” HBK 2009. godine: “Ponovno se javljaju glasovi nijekanje masovnih zločina i njihovih totalitarnih korijena. Zabrinjavaju nas pojave negacionizma, nijekanje komunističkih i inih zločina nad Hrvatima i u drugom svjetskom ratu i u poraću (što je i bio uzrok da se mnogi zločini ponove i u Domovinskom ratu). Totalitarni komunizam je usprkos obećanog “raja” i parola o “bratstvu i jedinstvu, o “slobodi i pravdi” bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali (mnoge) uvjerene anti-naciste i anti-komuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom.

Još nam mučnije danas pada sve vidljivija i glasnija činjenica da se zločini i zločinački komunistički sustav opet javno brani i opravdava. Da se pojavljuju apologije i apologeti zločina, unatoč istini da su to bili zločini političke mržnje i slijepe osvete. Treba priznati istinu da se ovdje dogodio zločin i onih koji su naredili povlačenje stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj predvidljivoj sudbini. Ovdje se dogodio i zločini onih “savezničkih, političkih i vojnih vođa”, koji su (ne poštujući nikakve konvencije) predali stotine tisuća izbjeglih vojnika i civila, iako su znali da će biti izloženi masovnim odmazdama i pogubljenjima. Gotovo je nemoguće povjerovati da smo nedavno mogli pročitati izjavu kako “partizani 1945. na križnim putovima nisu dovoljno poubijali, i da bi nam bilo puno bolje da jesu, jer je to smeće 90-ih samo isplivalo i uništilo sve što je valjalo u onoj državi” (Kat. tjednik, veljača 2012.).

Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek “namah”, kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi” (Milanović). Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek “namah”! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavrjeđuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz “povelje UN o ljudskim pravima”. Da ste bili na krivoj strani!

Nažalost, do danas nije mogla u Hrvatskoj zaživjeti ni “Državna komisija”, niti “Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina”. Onemogućuje se da djeluje slobodno, neovisno od bilo kakve kontrole vlasti i interesa. Ne vidimo uvjerljivog razumskog obrazloženja, osim da je “došlo naređenje iz štaba.” Kao nekad!?

Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Da se opet, za domaću ili vanjsku upotrebu šalju (falsificirane) slike o buđenju ekstremizma, guja. U isto pak vrijeme “neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i “trguju!”. U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, “po hitnom postupku”, bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet “u ime naroda” ali mimo naroda “odnarođeno”. Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: “Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!” Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!

Mi danas ne želimo Bleiburg kao zastavu mržnje prema bilo kome… Skidamo te zastave mržnje i razdora. Molimo Boga da ih svi možemo skinuti! Želimo razviti jedino onaj hrvatski barjak pod kojim su se, uz Božju pomoć i Gospin zagovor kroz dugu i slavnu povijest borili naši branitelji i mučenici, koji su vjerovali da “na vek on živi ki zgine pošteno, za krst časni i slobodu zlatnu”. Barjak pod kojim su uz podršku većine hrvatskog naroda, darom Božjim, ostvarili tisućljetni san: slobodnu hrvatsku državu. Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti. “Žalimo žrtve Jasenovca, ali se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti, poručio je predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić, otvarajući međunarodni znanstveni skup: “Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine”. Tom skupu naši tzv. slobodni mediji, ni tiskovni ni elektronski nisu posvetili gotovo ni malo prostora. Dakako, ne slučajno! Mi smo ovdje dolazili i dolazimo ne kao sumnjivi tipovi, niti kao provokatori nego kao iskreni tragači za istinom. “Istraživanje istine nije prevrtanje suhih kostiju, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naše obitelji, prijateljima i poznanicima. Ne dolazimo kao zarobljenici povijesti i prošlosti, nego kao zaljubljenici neiskrivljene povijesti našega naroda.” To je i naša kršćanska vjernička obveza.

Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedincatim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i život!” I danas smo ga slušali kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas.” Pilat se prestrašio Istine, nije se htio s njom suočiti. Prezreo je i osudio Isusa na smrt. Zašto toliki paničan strah i bijeg pred Istinom, pitamo i sebe i sve (zainteresirane) ljude? Ako se cjelovita istina o čovjeku, za koga Biblija veli da je stvoren “na sliku Božju”, zaniječe ili sruši, onda je svaki trud da se čovjek i ljudsko društvo učini slobodnim, puka iluzija. Jer, istina i sloboda su ili skupa povezani ili skupa nesretno propadaju”, napisao je papa Ivan Pavao II. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja i ropstvo.

Sve je više izvjesno da nijekanje istine i strah pred istinom, danas poprima oblike novog totalitarizma, kojim se udara u same temelje društva i morala, na dostojanstvo čovjeka (od začeća do smrti), na obitelj i brak, na odgoj i na slobodu savjesti. Istina postaje najveća žrtva današnjega svjetskog poretka na svim razinama. Sve više svijetom kruži sablast besmisla i beznađa, jer su pobrkani svi vrijednosni pojmovi istine, ljubavi i slobode. Sloboda bez istine i ljubavi postaje neostvariva i besmislena. Besmislena sloboda bez granica, na kraju postaje za čovjeka i društvo pakao i prokletstvo. Čovjeka postaje neuspjelo stvorenje i bitak bez smisla. Kao “kula Babilonska”.

“Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI. Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina. U strahu pred istinom, moguće je imati priviđenja nekih novih a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove “genetski modificirane budućnosti”. Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno.

Mi stoga i danas ovdje, molimo i zaklinjemo. Nemojte nas opet svađati, dijeliti i suprotstavljati starim etiketama tzv. “hrvatske krivnje i genocidnosti!” Otvorimo šanse i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet. Potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote, koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. Treba nam obnova naših obitelji i temeljiti obiteljski odgoj. Treba nam čvrsto zadanih riječi, vjernosti u braku, iskrenosti u razgovorima i postojanosti u dogovorima. Treba nam novih radnih mjesta, pravedne plaće i zasluženi nedjeljni odmor. (Država kojom se ne upravlja pravedno, pretvoriti će se na kraju u veliku lopovsku družinu”, rekao je sv. Augustin…). Ne sporimo se tko je najveći, najzaslužniji, najčasniji, nego poslušajmo Isusovu riječ: “Tko želi biti prvi, neka bude poslužitelj svima!” (Mk 9). Tko sije laž, razdor i mržnju žanje vjetar. Đavao, stoji u korijenu laži i razdora. A on je ubojica ljudi od početka”. Samo oprostiteljska ljubav Kristova može iščupati i liječiti laž i mržnju.

Treba nam Bog. Ne lažni bogovi-idoli (kakvi se danas nude), nego Bog koji je Ljubav i Istina. Ljubav ispunjena istinom, “caritas in veritate”. To nije naš proizvod, nego nam je to dar darovan odozgor, po Isusu Kristu, po njegovu križu, u daru njegova Duha. Kako napisa pjesnik, jedan od ovdje stradalih: “Ima Gospodine i kruha i ruha, al više od kruha nama Gospodine treba tvoga Duha!” Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince. Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili. Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati. Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole. Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti. Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća. Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova.

I danas dolazimo našoj Gospi, kao tisuće generacija hrvatskog naroda, kao naši branitelji. Dolazimo s križem naše majke nacije Croatije. Gospa, koju zovemo “Kraljica Hrvata” ponavlja nam: “regnum regni non praescribit leges!” Nikakvi moćnici, ni vlasti ni kraljevi zemaljski, ne mogu donositi zakone iznad (ili protiv) Zakona koje je Bog upisao duboko u svijet i srce svakog čovjeka. Zakona Ljubavi koga je Isus Spasitelj potpisao svojom krvlju da ga i mi ispisujemo svojim životom, da bi mogli živjeti “životom u izobilju”. Dok je takvog srca, bit će i Croatiae!” Tako će nam Domovina bit “lijepa naša”, blagoslovljena, poželjna i prepoznatljiva i našoj djeci, mladima, obiteljima i našim prijateljima, u Europi i svijetu.

Ponavljamo riječi svetoga Pavla: “Braćo jačajte se u Gospodinu i snazi njegovoj, da se možete oduprijeti lukavstvima đavolskim. Jer boriti nam se je protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, pripašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere. Njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. U svakoj se prigodi u Duhu molite.” Ujedinjujemo se ovdje s molitvama svih naših branitelja i mučenika, živih i pokojnih, te zajedno s njima molimo:

Maranata, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata:

na polja, more i gore,
raspelom tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
na zipke i grobove
isplakane suzama
naroda moga.
Maranatha, dođi Gospodine
u (ovu) zemlju Hrvata.
I skini sve lažne maske
s lica zemlje moje Hrvatske.
Neka zablista slobodom i ljepotom,
“života u izobilju!”
Maranatha, dođi Gospodine, brzo
i ostani zauvijek. Amen.


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID (I dio)

Piše: Thor Einar Leichhardt

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: ''Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda.''

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid ?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku''Sociobiologija Bleiburga'' kada spominje aristocid:

''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku ‘’Expendable‘‘ (Potrošeno, knjiga ‘’Cool Croatia’’ str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi , na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti , Tito je stvarao ‘’novu elitu’’ kojoj su zajedničke ‘’vrijednosti’’ bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku ‘’Sociobiologija Bleiburga’’:

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, ''lajbek milicionari'' ' i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA

''Lajbeki'' su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'',ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki ''oficir'', a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima , vođenu od organa '' narodne vlasti'' koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


11.5.2012.

OTVORENO PISMO HRVATSKOM SABORU

Cijenjeni Naslove!

Nakon saborske odluke "O ukidanju pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu", odlučili ste otići u Tezno. Treba, dakako, počastiti nevino stradale. No, recesija je, a Tezno je daleko! Blizu vam je drvored zasađen na Mirogoju iznad preoranih grobova hrvatskih vojnika. Neka vam ondje bude mjesto okupljanja! Nevine ćete počastiti, a manje potrošiti državnoga novca. Jednako vam je blizu i nekadašnji logor na Savi, a nisu vam daleko ni brojna grobišta i gubilišta ispod Medvednice i drugdje u okolici Zagreba. Uštedjet ćete novce poreznih obveznika i očitovat plemenitost vlastitih duša koje žale i za žrtvama partizanskoga "oslobođenja".

Ako ipak želite otići malo dalje od Zagreba, predlažem vam da odete u Jasenovac, u kojem je i križna postaja naše tragedije, gdje su i partizani, pomorivši mnogo zarobljenika, stvorili još jedan podpovršinski grad hrvatske mladosti.

Uz pozdrav!

Fra Martin Planinić

Ploče-Tepčići, 5. svibnja 2012.


Pomognimo hrvatskom branitelju Veljku Mariću

Jeste li čuli za slučaj hrvatskog branitelja Veljka Marića? Većini ljudi kojima smo postavili ovo pitanje odgovorili su da su uglavnom čuli, ali da ne znaju pojedinosti (a nisu baš ni iskazali neku veliku želju da se upoznaju s tragičnom problematikom još jednog od nas).

Pa, tko je Veljko Marić (rođen 18. lipnja 1951.)? Riječ je o bivšem hrvatskom branitelju-dragovoljcu koji je prije godinu dana uhićen kao vozač kamiona na bugarsko-srpskoj granici i kojeg je Specijalni sud za ratne zločine iz Beograda pravomoćno osudio na 12 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema sumnjivoj, teško ili bolje rečeno ničim dokazanoj optužnici, proglašen je krivim jer je 31. listopada 1991. kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz Grubišnog Polja u selu Rastovcu, prigodom ratnih operacija, navodno ubio civila Petra Slijepčevića i to u vrijeme kad je bio sa svojom suprugom, koja se kao glavni svjedok uopće nije pojavila na beogradskom sudu, već je svoj iskaz, u nekoliko verzija, dala istražiteljima u Bjelovaru, ali i to je bilo dovoljno da Marić bude osuđen na drastičnu kaznu.

Što je poduzela Hrvatska da spasi ovog istaknutog hrvatskog branitelja, za kojim čak nije bila raspisana ni tjeralica, niti ga je itko tražio ili pitao za slučaj za koji se tereti, sve dok se nije kobnoga dana našao na srpskom graničnom prijelazu, i kad je tamo neki službenik u nekoj bilježnici ugledao njegovo ime? Malo, ili bolje rečeno – ništa. Sjetimo se samo da je slično prošao i vukovarski branitelj Purda, ali tada je cijela Hrvatska, na čelu sa Vladom, bila "na nogama" i ovaj se čovjek iz BiH zrakoplovom hrvatske Vlade vratio kao heroj u Hrvatsku, te ga je posjetila i tadašnja predsjednica Jadranka Kosor, a bila mu je čak i kuma jednom dijetetu, te se samo o tom kumstvu pisalo sto puta više nego o sudbini Veljka Marića, koji je ostavio troje malodobne djece i suprugu, koji danas gotovo sa simboličnim prihodima žive u podstanarskom stanu. Supruga mu je tek nedavno zaposlena kao spremaćica u jednoj obrazovnoj ustanovi, nedaleko Grubišnog Polja gdje stanuju.

Zanimljivo je i naprosto neshvatljivo da je Marića osudio sud u Beogradu, dakle u Srbiji, državi u kojoj nikada nije ratovao, ali koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku. To bi bilo isto tako kao da je nakon II. svjetskog rata Njemačka osuđivala ruske ili američke vojnike što su navodno činili i zločine u vrijeme kad su se borili protiv fašizma. U presudi Veljku Mariću "u ime naroda" (od 23.rujna 2011.) među ostalim piše (čujte sad ovo!): "...da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom dijelu Republike Hrvatske između hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja u kojem su većinom bila lica srpske nacionalnosti sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i Jedinica Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), (baš tako sve sa početnim velikim slovima, op.a.), protivno članu 3 stav 1 tačka 1a IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba"!

U presudi se dalje navodi da je ovo nedjelo "učinio prilikom akcije "čišćenja" sela Rastovac, koje su sprovodile hrvatske oružane formacije, te da je uniformiran i naoružan ušao u kuću porodice Slijepčević, gdje je u prisustvu njegove supruge, lišio života Petra Slijepčevića, lice srpske nacionalnosti". Stoga ga je sud u Beogradu, prošle godine(!) osudio za "izvršeno krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ Socijalističke Republike Jugoslavije"!!!!

Dakle, drugim riječima, svi koji su se do 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska i međunarodno priznata, borili protiv agresora Srbije (Jugoslavije) mogli bi, ukoliko dođu u Srbiju proći kao Veljko Marić. To važi i za hrvatske branitelje iz Vukovara i Škabrnje, ali ne važi(!) za srpske zločince koji su do priznanja Hrvatske ubijali, klali, palili, otuđivali, rušili...Slučaj Marić to, i samo to, potvrđuje.

Ono što je u cijeloj priči još žalosnije je činjenica da je ovaj hrvatski branitelj – dragovoljac iz Grubišnog Polja ostao sam, bez ikakve potpore hrvatske države, bez novčanih sredstava, da mu je obitelj naprosto "na ulici", da im pomažu u granicama svojih mogućnosti tek neke gradske ustanove i nitko, nitko više. Od moralne potpore ne može se živjeti. A Marić je danas zatvoren u logoru Sremska Mitrovica, gdje ga jednom mjesečno posjećuje supruga i svaki puta neko od njegove djece. Dođu tamo i mogu s njim razgovarati "preko stakla" (telefonom jedan sat, a donedavno su mogli samo 30 minuta)!

I dok je Marić osuđen i ostavljen da u zatvoru bivšeg agresora "trune" 12 godina, sjetimo se da je na Nurnberškom procesu, suđenju njemačkim fašistima koje su organizirali saveznici nakon II. svjetskog rata, Karl Donitz, zamjenik Hitlera, dobio tek deset godina robije! Gdje je tu pravda?

Svi oni koji žele pomoći obitelji Marić mogu već danas uplatiti novčani prilog na ime njegove supruge Marijane Lončarević-Marić, I. N. Jemeršića 48, Grubišno Polje, na tekući račun u PBZ banci, broj računa: 2340009-3213562912.

Mladen Pavković


Otvoreno.ba, 9.5.2012.

Kad će odgovarati ubojice potput Ilije Stanića?

Ubojstva hrvatski emigranata u Europi bila su normalna pojava u doba komunističke Jugoslavije.

No padom te iste države, naručitelji tih ubojstava kao i glavni operativci Udbe postali su preko noći najveći Hrvati.

Nagrađeni od bivše komunističke vlasti te nekadašnji vladari života i smrti danas šetaju slobodno te kroje politiku Hrvatskog naroda.

Pitamo se tko i kad će odgovarati za sva ubojstva koja su počinili razbojnici potput Stanića. Pitamo se tko je treći čovjek, današnji građanin RH i građanin koji slobodno šeće Makarskom.

Tko toliko strahuje od samih ubojica, i njihovih svjedočenja? Odgovor se krije u vrhu političke scene kako u RH tako i u BiH.


Prenosimo...9.5.2012.

SUZE ZA MOJU HRVATSKU

Ako se osvrnemo i zagledamo malo bolje u našu povijest, vidjet ćemo kako nam se ona neprestano ponavlja. Uvijek iznova i iznova. Po onoj staroj kako se povijest uvijek ponavlja onima koji ju ne nauče, mi Hrvati izgleda nikada iz nje nismo naučili ama baš ništa.

Pošla bih od toga da nismo naučili ono najbitnije, a to je da nam tu povijest trebaju pisati HRVATI. Nikakvi 'hrvati' koji su to postali interesa radi, oni što su se devedesetih masovno krstili i postajali veći vjernici i od Boga. Ne preobučeni četnici i prikriveni jugoslaveni, ne komunističke ubojice zavijene u plašt lažnog 'antifašizma' koji nemaju ni vjeru ni naciju, nego samo i isključivo HRVATI.

Kada bi se dogodilo da nam tu našu povijest pišu Hrvati, možda bi ju konačno počeli učiti. I tako izbjegli sve pogreške u budućnosti, koje redovno, već desetljećima, radimo uvijek iznova, jedne te iste.

Svaka generacija HRVATA ugradila je dio sebe u san koji je zvao slobodna i neovisna Hrvatska. Ugradila ga je kroz dugogodišnje robije, kroz svoja mrtva tijela ili kroz krajnju neimaštinu i progone kojima je bila izložena skupa sa svojim obiteljima.

I niti jedna nije doživjela da bar njeni potomci osjete svu blagodat slobode za koju su se borili.
Uvijek su se tu na kraju, kada je pobjeda već bila osigurana i kada su mogli izgmaziti iz raznih rupa u koje su se sakrili, pronašli oni kojima je cilj bio posve suprotan od našeg, ali su ga znali dobro zamaskirati i pričekati povoljnu priliku da nam Hrvatsku ponovno bace u kaljužu ili svojih osobnih, ili jugoslavenskih interesa. I nikada ih nismo prepoznali na vrijeme.

Jednom je jedan 'antifašistički' novinarčić napisao kako je 'antifašistička' borba bila daleko čišća i pravednije od naše u Domovinskom ratu. I kako smo se trebali povesti za 'antifašistima'. Odgovorila sam mu kako je najveći moral hrvatska vojska pokazala baš u tome što se NIJE povela za 'antifašistima', jer da jeste, on sigurno danas ne da ne bi pisao, nego ga ne bi ni bilo.

Danas to više ne bih nazvala moralom, nego glupošću. Glupošću koja je proizašla iz toga što nikada nismo naučili svoju povijest.
Suze nam sada ne mogu pomoći.
Naučili smo, i to na teži način, kako suze nikada ne pomažu. Nisu pomogle kada su 'antifašisti' posijali hrvatske kosti po cijelom području ex Jugoslavije i izbrisale svaki trag njihovog postojanja. Nisu pomogle kada su komunisti ubijali i zatvarali sve što hrvatski diše. Nisu pomogle ni u Domovinskom ratu, dok su jugočetničke horde ubijale sve hrvatsko pred sobom. Neće pomoći ni danas, kada nam se polako ali sigurno vraća sve ono protiv čega smo se borili i što nas je tlačilo tolike godine.
Pomaže jedino čovjekova volja za istinom i pravdom, čovjekova hrabrost i ustrajnost te vjera u to da će, njima usprkos, Hrvatska opstati i jednoga dana biti za buduće generacije ono što je trebala biti za nas.
Ali ipak smo samo ljudi.
I zato, bar danas, bar taj jedan dan, suze.
Za ono što je Hrvatska trebala biti, a nije. Ne zato što nije bilo hrabrosti i snova, nego zato što je bilo izdajnika.
Za one koji su, sanjajući tu Hrvatsku, jurišali na tenkove i bili u prvim redovima, a danas nisu sa nama.
Za sve one generacije Hrvata koji ustajali, uvijek iznova i iznova, protiv svih koji su nas držali u ropstvu. Sutra je novi dan. I ponovno se treba boriti za sve one vrijednosti na kojima smo odgajani, za sve ono u što vjerujemo i u čega se zaklinjemo. Ne smijemo dopustiti da nam i to otmu.
Ali danas, samo danas, suze za našu Hrvatsku.

Diana Majhen


Zagreb, 7.5.2012.

Smišljena provokacija s Romima protiv tragično stradale Škabrnje

Od ožujka do svibnja 2012. godine, u Škabrnji je bespravno živjela romska obitelj Đanija, od 17 članova, na poljoprivrednom zemljištu od 4.500 m2, koje su navodno kupili, bez imovinsko-pravne osnove i tu živjeli u kamp kućici, bez ikakvih higijenskih i komunalnih uvjeta.

Zbog nereda i prljavštine koju su pravili i skupljali najgori otpad, pa i krali, kako kažu mještani, te vršili nuždu gdje su stigli, Škabrnjani su se spontano pobunili i željeli da ova obitelj ode zbog nereda kojeg je činila, a ne zbog toga što su Romi.

Ti konkretni ljudi i djeca, tj. ta romska obitelj, nisu tražili, a ni dobili dozvolu boravišta u toj općini, odnosno u mjestu Škabrnja.
Zaista ne znam što bi bilo normalnije, nego da je ta obitelj, prema važećim zakonskim propisima, zatražila dozvolu boravišta u mjestu gdje su naumili živjeti.
Drugo, ako su željeli biti turisti, i tada su se trebali prijaviti nadležnim općinskim službama i vidjeti ima li uvjeta za njihovo kampiranje. Valjda je svakome jasno, u svakoj turističkoj zemlji, da i kampovi moraju zadovoljiti određene higijenske i životne uvjete boravka ljudi, ako lokalna zajednica odluči osnovati turističko kamp-naselje.

U ovoj konkretnoj situaciji, niti su Škabrnjani odlučili osnovati kamp-naselje, niti su imali za to uvjeta, niti je ta konkretna obitelj, bez obzira koje rase i nacije bila, dobila dozvolu općinskih vlasti da na bespravno kupljenom zemljištu postavi svoju kamp kućicu, bez ikakvih higijenskih i komunalnih uvjeta.

Što je onda normalnije, nego da općina, uz pomoć policije zatraži uklanjanje toga nereda i ispraćaj tih uzurpatora u mjesto svoga stalnoga prebivališta, ako su građani Republike Hrvatske, ili, ako nisu, da ih se službeno vrati u državu iz koje su došli.

U konkretnom slučaju ove slučajno romske obitelji, izgleda da se ne smiju poštivati nikakvi pravni propisi, nego se ta obitelj, zato što je romska, može ponašati kako hoće i može raditi što hoće!

Na žalost, to privilegirano bespravno pravo daje se toj obitelji samo zato što je romska. Sve državne institucije u Republici Hrvatskoj i svi mediji, pa i ministar policije Ranko Ostojić, te posebno ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, dižu kuku i motiku, pa provode i linč tragično stradalih Škabrnjana, koji su se digli iz pepela, obnovili život i gospodarstvo u svome uništenom selu, te hoće imati svoj mir i red. Umjesto da se u tome pomogne ljudima, njih se uhićuje, čak i načelnika općine Škabrnja, Luku Škaru, te se zahtijevaju i kaznene prijave.

Vjerujem da je planski i namjerno netko manipulirao sa tom romskom obitelji, koja je došla negdje iz Slavonije, kako bi se opravdao četnički zločin susjeda Srba i takozvane JNA nad Škabrnjom 18. studenog 1991. godine, kada je iz čista mira masakrirano 57 civila i 25 branitelja, kao što je stradalo još 5 civila od mina i četvero djece teško ranjeno od mina 2002. godine.

Iako se točno zna tko je zapovijedao četničkim postrojbama i postrojbama JNA, nitko nije odgovarao za taj strašan zločin, nego, radi bacanja prašine u oči, jedna nebitna četnikuša, medicinska sestra Zorana Banić, osuđena na kratku kaznu, dok je zapovjednik tih četnika, Milenko Radak, na županijskom sudu u Zadru 2004. godine čak oslobođen, pa mu je vjerojatno plaćena i odšteta za dane provedene u zatvoru.

Dakle, i ovom farsom sa romskom obitelji hoće se reći da su Škabrnjani rasisti i fašisti, pa i da su zaslužili pokolj koji im se dogodio.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj


Zagreb, 5.5.2012.

Maja Runje: Trg zločinca Tita je civilizacijska sramota

Govor na 5. prosvjednom skupu građanske inicijative "Krug za trg"

Srdačno vas pozdravljam u ime Kruga za trg. Hvala vam da ste došli, da već godinama dolazite. Gradske vlasti odbile su do sada sve naše zahtjeve, što je, znamo svi, ujedno i poruka državnih vlasti. Mi ne možemo odustati. Uklanjanje komunističke simbolike smatramo važnim za dobro ljudi, smatramo da stoji u vezi s pitanjem hrvatskog dostojanstva.

Pripadamo obiteljima koje su na sebi osjetile jugoslavensko komunističko nasilje, svi mi ovdje. Za nas su stvarni ljudi – jer mi smo njihova djeca, braća, sestre, nećaci, rođaci ili prijatelji - mladići, učenici učiteljske škole, braća Ivica i Mirko Kovačević iz Osijeka, ili dvadesetgodišnji seljački sin Jozo Medvidović iz Glavine Gornje kraj Imotskog. Stvaran je i dvadesetgodišnji radnik Ivica Majer, tu, iz Zagreba, iz Maksimirske ulice. Stvaran je i dvadesetgodišnji Ivica Bićanić, student, iz mog Gospića. Sve njih Tito je metkom u potiljak gurnuo u zemlju, u jamu, negdje u šumama Slovenije.

Za nas je stvaran čovjek i Zvonko Panić iz Podturna kraj Čakovca, koji je imao 17 godina kada su ga u lepoglavskom zatvoru Titovi udbaši, pod zapovjedništvom Josipa Manolića, udarali šakama, čizmama i željeznom šipkom dok su supatnici, svjedoci, slušali jauke i njegov posljednji jecaj. Stvaran je i student Vjekoslav Balin, Šibenčanin, kojeg su u Staroj Gradiški udarali penderecima, do smrti. Ljude su u kaznionicama gušili, bacali polugole u ledene samice, izvodili na hinjene egzekucije, ozljeđivali ih, a onda su u knjige umrlih pisali da su umrli od greške na srcu.

Često se čuje da u Hrvatskoj ima važnijih pitanja negoli kopati po prošlosti. Da, Hrvatska ima ozbiljnih problema – mada ima i velikih postignuća - ali ovaj problem nije zapreka rješavanju drugih. Upravo obrnuto! A nama je ovo pitanje važno! Uostalom, očito je važno i drugoj strani. Da im Tito nije jako važan i jako drag, ne bi se toliko zalagali da ga čuvaju i održe, ovdje, na ovom trgu, ali i, propagandom, u glavama ljudi.

Dok kao aktivisti Kruga za trg stojimo na zagrebačkim ulicama i trgovima sa svojom porukom da je Trg maršala Tita civilizacijska sramota često čujemo da se Bleiburg uopće nije dogodio, da se pod Titom lijepo živjelo, da su u zatvorima bili samo kriminalci, da su Jugoslavija i komunizam bili jako dobri. --- Jasno vidimo da današnje vlasti takve stavove ohrabruju, potiho ili javno. A vidjeli smo da ni prošla vlast nije pokazivala osobitu principijelnost. Upravo suprotno, pokazivala je pomanjkanje hrabrosti. Dokaz je ime ovog trga, koje je bilo ovdje lani, kao što je i sada.

Zadaća hrvatske političke elite je da konačno pokuša uspostaviti jednu hrvatsku povijest u koju će moći vjerovati većina ljudi. Nažalost, danas postoje dvije povijesti, koje se, uz to, sve više udaljuju jedna od druge. To nije dobro. Dobro bi bilo nastojanje da se postigne zrelost. Dobra je demokracija. Dobra je istina. Dobro je suosjećanje. Dobro je uvažavanje ljudskog dostojanstva.

Krug za trg ne će prestati govoriti da je Tito zločinac i podsjećati da je komunizam prokazan kao zlo i da je Jugoslavija, u sramoti, propala. Naš će glas biti ovdje tako dugo dok ovaj Trg ne dobije ime koje će biti u skladu sa civilizacijskim vrijednostima.


Prenosimo...

Jasenovački turizam

Mladen Schwartz

[Još jedno izviješće naše pouzdane, sveznajuće agencije Ella Hess, ovoga puta sa zatvorenog sastanka predsjednika vlade Zorana Milanovića te njegovih ministara Željka Jovanovića (znanost, naobrazba, šport) i Veljka Ostojića (turizam). Nakon ovogodišnjega (2012) jasenovačkog orgijanja, premijer želi ministrima utuviti u glavu zaključke i smjernice.]

ZORAN MILANOVIĆ - ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena, jubilarna - 67-a - komemoracija jasenovačkog genocida je iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu, srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu: da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubiv?ni. To je kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo ni za pedalj! Bez zezanja!

ŽELJKO JOVANOVIĆ - JOVO: Dobro si bre kazao, premijeru. I Pupovac mi reče da je bilo izvan- redno! Nikada se više nije psovalo ustaše. Ne zna se, veli, a ne znam ni ja, ko je bio bolji, Ti, drug Predsjednik ili drug Predsjednik Sabora. Pa tek rabini, pa tek Cigani, pa srpske fosilke i fosili, pa razdragana mladost koja jedva čeka naše nove udžbenike istorije!

VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki, Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me zovete Sovo.

JOVO: Pa nije Ti to srpsko ime. Misliš valjda: Savo?!

SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje "a".

JOVO: Ali, Veljko, ja kao Srbin, pa još ministar nauke, obrazovanja, šporeta i pravopisanija, ipak imam pojma o srpskim imenima...

ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude Sovo.

JOVO: Ajd' dobro, kako Ti kažeš, gazda!

ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja tu mogu...

JOVO: Ali je on nenadmašni autoritet, srboljub, židoljub, cigoljub, sve bre po jasenovački, pa kad onako vojnički podvikne, čovjeku se sledi krv u krvnim sudovima, ima samo da sluša!

ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike. Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono zove, pedofilija.

JOVO: To ja sada smatram svojom najvažnijom zadaćom, naravno, uz uvođenje novosadskog pravopisa, srpsko-hrvatskog, kako je najavio Goldstein, Slavko mislim. Dakle, što prije na udžbenike! Istina, zakon nas koči još dvije godine, ali riješit ćemo mi to. Pa mi smo zakon, imamo većinu u Saboru, i on je ionako glasačka mašinerija i brbljaonica za zaluđivanje hrvatskog naroda. Što nama može nekakav zakon? Maknimo ga bez milosti!

ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!

JOVO: Pa zna se. Van kao prvo s takozvanim hrvatskim kraljevima, to nam je jasno stavio do znanja Goldstein, Ivo naime. Ne ćemo valjda u XXI vijeku još da vaspitamo male kadrove u duhu monarhizma i feudalizma!

ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.

JOVO: Pa naravno. To je šovinistička izmišljotina, ustašluk živi. Da li je te kraljeve ikad neko vido? Jesi li ih Ti, Sovo, vido?

SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.

JOVO: Vidi vidi, kako lepim pravopisom parla!

ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo nastavi s ekspozeom.

JOVO: Pa evo, dakle kraljeve brišemo. Onda ustaštvo: kao što je pokazao ovogodišnji Jasenovac, treba ih još višestruko ocrniti, kao zločince kakvih nema na kugli Zemaljskoj.

SOVO: Gori su od Hitlera.

JOVO: Itler, kakav Itler, pa on je duša od čoveka u upoređenju s krvnicima, s koljačima kao Pavelić, Luburić, Maček...! Ustaše dakle tako opisujemo. A partizani, to je ova naša narodno-oslobodilačka borba, tu nikakvih zločina nije bilo, a ni komunizma. Sve sâm goli antifašista. Oni su oslobodili Hrvatsku i omogućili da Srbi i Hrvati budu braća.

ZOKI: Tito...

JOVO: E, drug Tito, on je najveći sin naših naroda i narodnosti, on je demokratski izabran onim kuglicama još, pa plebiscitarno na stadionu uvek za 25 maj, i ima da naglasimo na stotinjak kucanih strana da je on stvorio hrvatsku državu. Kakav Pavelić, kakav Tuđman, kakva Jadranka Kosor, Polančec i Milinović, nego Tito.

ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao obnovu ustaške marionetske takozvane "NDH". Ali Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.

JOVO: Nema da brineš. Jasenovac obrađujemo takođe na stotinjak strana, i to se izučava u svakom razredu tokom osmoletke.

ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...

JOVO: Kako, druže Zoki, da zaboravim. To je najvažnije. To ćemo da prikažemo kao logički nastavak Jasenovca, najvećeg stratišta u... ovaj...

ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi, onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego Aušvic; to je tako i amen.

JOVO: Pa da, sigurno. Ima da napravimo, nema bre da nema. Za Holokaust nije dosta jedan ili deset udžbenika. Uvešćemo za sve škole i razrede poseban predmet Holokaust.

ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške propagande u školi. Traže odlučnu akciju.

JOVO: A dobro je naš Predsjednik rekao u Jasenovcu kada je pozvao okupljene preživjele antifašiste (koje su ustaške zvijeri progonile samo jer su druge rase i političkih uvjerenja), da oni moraju ispravljati naše školske udžbenike.

ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno, pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je... opširno.

JOVO: Razumije se, razumem!

ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?

SOVO: E ja, premijeru, ne govorim neprozvan. Ja samo kad me Ti pitaš, kad mi dadeš riječ, e onda ću ja govoriti.

ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?

SOVO: Hvala što ste mi dali riječ, gospodine premijeru. Dozvolte mali uvod. Naša partizanska Hrvatska, osim od zaduživanja i rasprodaje, najvećim dijelom živi od turizma. Zato moramo taj turizam voljeti i cijeniti, jer on je naš hranitelj. I moramo ga razvijati. Evo, imamo već razne vrste turizma. Tu je siromaški turizam, pa tajkunski, onda imamo porno-turizam, masovni turizam, bolesnički, kongresni, pravoslavni, gej-turizam, cionistički, pljačkaški, nasilnički i slične turizme. A sada naše ministarstvo, slušajući državno vodstvo, uvodi i genocidno-holokaustični turizam. Mi ga skraćeno zovemo jasenovački. Možete zamisliti koliko ćemo zaraditi na stalnim hodočašćima u Jasenovac. Dolazit će nam Srbi, Cigani, Židovi, svi antifašisti, homoseksualci, feministice, pa onda mase školske djece iz svih krajeva svijeta, da ponosno pokažemo što mi ovdje na ovim prostorima imamo. Zaradit će... evo tko će sve zaraditi: logorsko osoblje, sladoledari, policija na krivim parkiranjima i pijanim vozačima, zatim autobusni vozači, turističke agencije, javne kuće, obližnji hoteli, privatni smještaj, pa preko njih i država...

ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i prosvjećivanju.

SOVO: Tako je, premijeru. Da nam se ne desi da svi kapaciteti, cela infrastruktura, budu spremni, a onda da nam korisnici i platiše ne dođu.

ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.

SOVO: Budi bez brige.

JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo, obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca, zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih nacističkih logora smrti?

ZOKI: Ja to dobro znam. To je na ovim prostorima radio i onaj profesor Hajdarović u svojoj školi. To je izvrsna stvar, ne samo da djecu obrazuje i odgaja, nego ih i odmori tijekom desetak mjeseci, pa i više, od napornih školskih obveza. Jer najslađa je obveza Holokaust.

JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa, da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo. Počinjemo s dječjim obdaništima.

ZOKI: Vidim da je inicijativa Tvoja i nova, ništa nisam čuo još.

JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo, počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...

ZOKI: Bravo, Jovo, imaš moju suglasnost.

JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem, meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska profesorka istorije podijelila je đake na naciste i Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate. Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na kraju - oni tamo kažu mi - deca iz obe grupe naučila su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o sebi tvrde.

ZOKI: Eto, i to mi se sviđa. Čak mislim da bi ta vrsta očigledne nastave kod nas još bolje uspjela, jer Srbi su pomalo ratoborni, pa možda više uživaju u mlaćenju Židova negoli što bi s njima suosjećali. A naš je narod osjećajan, dobar...

SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...

JOVO: Da, Hrvat na sve šutke pristane. Neće da bidne problema. Doduše, kažu mi da je u Beogradu bilo par slučajeva otpora. Djeca dođu kući i tuže se roditeljima plačući: Mi bre, kao, Jevreji, oni fol nacisti pa nas tabaju, a mi ne smemo da se branimo. A roditelji trk u školu, pa oće da biju nastavnike, nećemo da nam deca budu Jevreji, mi smo Srbi, i slično.

ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas glumiti naciste?

JOVO: I na to sam mislio. Pristat će ako im obećamo da će poslije dvostruko biti Židovi. Naravno, to ih varamo. Bit će samo jedanput, kao i oni drugi.

SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s Bleiburga i Thompsonovih koncerata.

JOVO: I to što kažeš.

ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još niste rekli, a htjeli biste?

JOVO, SOVO (uglas): Ima, ima!

ZOKI: A što to?

JOVO, SOVO (deru se): Smrt fašizmu - sloboda narodu, šalooom!!!

ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak Brezovicaaa!!! Bez zezanja!


Podsjetnik...

Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH

Tada kad su srbofašistički i jugokomunistički ustanici dizali ustanke protiv NDH, Vlada NDH bila je prisiljena organizirati ratni sabirni radni logor u prikladnome području Jasenovcu, koji je počeo s radom početkom 1942. godine i postojao je nešto manje od tri godine. Prema zapisničkim podatcima kroz taj logor tijekom njegova postojanja prošlo je 18.600 (osamnaest tisuća i šest stotina) osoba. To je jasno prikazano i na Zagrebačkoj televiziji u vrijeme "Hrvatskog proljeća", a o čemu argumentirano istu brojku navodi i jedan od preživjelih čuvara Jasenovca Ilija Barbarić u svojoj knjizi "Nezavisna Država Hrvatska bilo je pravo ime", izdanoj u Splitu 2010. godine.

Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:

"U Jasenovcu logorsku 'upravu' držali su Židovi. Oni su bili 'unutarnja vlast'. Pri službenom antisemitizmu režim Pavelićev tu izgleda nevjerojatnim. I mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no takva je bila stvarnost. Ta činjenica već sama po sebi govori da Pavelić u svom držanju prema Židovima nije bio vođen rasnom mistikom, mističnim antisemitizmom kao Hitler, nego običnim političkim računima. A sa stanovišta stvarne političke snage Židovi su doista bili u Hrvatskoj njegov najmanje važan i opasan protivnik. Neprijateljem broj 1 smatrali su Pavelić i Ustaše - Srbe. Židova je bilo u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu raspoređeni od najvišeg do najnižeg mjesta, no uvijek važnog i korisnog za proizvodnju i hod poduzeća, od logornika do kravara. Oni su držali bez izuzetka sva najviša mjesta logorske uprave. Tek na srednjim i nižim položajima bio je po koji katolik i pravoslavac."

A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:

"Svi ovi, po meni imenovani, ministri prve hrvatske državne Vlade, položit će prisegu koja je od njih svih potpisana. Pod jedno će, kao i ja, potvrditi da će navesti svu svoju imovinu kao i svu imovinu svoje žene i djece, kao i način kako ju je stekao. Nadalje će se pozivom na položenu ustašku prisegu, to jest pod prijetnjom smrtne kazne, obvezati da se ne će baviti nikakvim privrednim poslom, niti će bilo kojim načinom stjecati kakvu imovinu dokle god budu vršili od države im povjerenu službu."

Mate Ćavar


Podsjetnik...

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)

Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.

Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..." Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!

Dom ne znači samo domovinu,nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

M.K.B


Hrvatski list, 25.4.2012.

Smrt „antifašizmu“, sloboda narodu!

"Neprijatelj nikad ne spava!"

Umjesto očekivanih „fašista", kojima je Vlada zabranila okupljanje bilo gdje, čak i u plaćenim privatnim hotelima, na središnjem zagrebačkom trgu pojavilo se stotinjak „antifašista" koji nisu ni prijavili niti imali dopuštenje za okupljanje, ali MUP Ranka Ostojića svejedno im je dopustio da tu održe militantni skup. Kako u ovoj državi zakoni na vrijede za sve jednako, MUP je uspješno demonstrirao selektivnu primjenu zakona po kriteriju ideološke bliskosti. Za one druge, koji su im ideološki mrski, vrijedi željezna metla, otprilike ista ona kojom su komunističke vlasti čistile ispred sebe „narodne neprijatelje".

Državni neprijatelji

I onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima države. HČSP nema ništa protiv da ga zovu desničarskom strankom, čak i ekstremno desničarskom, premda nitko u ovoj zemlji ne može reći što su to oni napravili, jesu li negdje postavili bombu, jesu li kidnapirali nekoga, ucjenjivali, jesu li pozivali na rat, na rušenje ustavnoga poretka, jesu li barem nekoga isprebijali i oklevetali na rasnoj osnovi i sl. da bi ih se uopće moglo nazvati ekstremistima. U Hrvatskoj danas zapravo i nema ozbiljne desnice. HDZ, ovakav kakav jest, nije ništa, ni ljevica ni desnica, ni centar, HDZ danas egzistira kao rasuta blijeda i tragikomična kopija SDP-a i HNS-a.

Radikalna desnica, sudeći po stavovima, svodi se možda na dvoje ljudi, na Mladena Schwartza i njegovu suprugu, a HČSP politička je stranka kakve postoje u svim demokratskim I onda i sadaI onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima državezemljama u svijetu gdje ne izazivaju nikakvo čuđenje. S HČSP-om građanin se može ili ne mora u cijelosti ili djelomično slagati, može ih ignorirati, držati redikulima ili, pak, možda i razmisliti o istinitosti nekih njihovih poruka. No zabraniti ih može jedino boljševički um koji se ne može ni u 21. stoljeću osloboditi navike da svima drugima propisuje što će i kako misliti. Za energični obračun s neistomišljenicima i ovaj put korištene su tipično komunističke metode. Čim su iz HČSP-a najavili održavanje Međunarodne nacionalističke konferencije, mediji u kojima stoluju bivši komunisti ili njihovi ideološki i mentalni potomci proglasili su ih fašistima, nacifašistima, nacistima i ostalim jezičnim kovanicama iz doba najmračnijeg komunizma te objavljivali fotografije koje s njima nemaju nikakve veze.

Po retorici militantnih ljevičarskih medija, koju su vrlo brzo prihvatili vlastodršci na Pantovčaku i u Banskim dvorima, ispalo je da toga vikenda u Zagreb dolazi stotinu okorjelih terorista čiji je cilj srušiti ustavni poredak i baciti državu na koljena. Mora da je jaka država koja se plaši stotinjak osobenjaka. Moguće je da je među pozvanim desničarima iz Mađarske i ostalih zemalja, članica EU, bilo i takvih koji zagovaraju teritorijalne pretenzije na račun Hrvatske i HČSP zaista takve nije smio pozvati. Ali njihovi su predstavnici to demantirali i dodali da su se njihove pristaše ili članovi, premda stranci, borili za Hrvatsku u Domovinskom ratu.

"Fašistička zemlja"

Dok je policija odvodila nekog „antifašista" s nezakonitog skupa, jer je očito prekoračio granice tolerantnog ponašanja, on je vrijeđao Hrvatsku govoreći da je ovo fašistička zemlja. Budući da nitko dobronamjeran ne će danas za Hrvatsku reći da je fašistička, čak se s mnogo argumentacije može tvrditi da je Hrvatska jedna od najtolerantnijih zemalja u Europi i svijetu, jasno je da se tu radi o klevetama koje se s koljena na koljeno prenose u jednom manjem dijelu stanovništva od 1945. godine do danas. U percepciji takvih, i ova i svaka Hrvatska bila je i bit će uvijek fašistička zato što jednostavno postoji. Današnji autori optužaba za fašizam čine to iz dvaju razloga: prvo da psihološkom metodom masovne projekcije, po kojoj ono što oni, frustrirani zbog raspada Jugoslavije, privatno misle trebaju i svi ostali misliti kao jedinu „istinu", nastoje skrenuti pozornost s neraščišćenih masovnih zločina njih i njihovih predaka iz doba komunističko-partizanskog razdoblja, i drugo, da kao nelustrirani kadrovi zadrže pozicije vlasti i moći u državi koju su drugi stvorili i protiv njihove volje, dakle da zadrže i raspolažu s ukradenom pobjedom. Vlastodršci i njihovi mediji su, dakle, već na lingvističkoj razini stvorili potpunu zbrku iz koje je trebalo spoznati da su general Željko Glasnović ili pukovnik Marko Skejo fašisti koji se nisu borili za Hrvatsku, nego su se za Hrvatsku borili Zoran Milanović, Ranko Ostojić i Ivo Josipović.

Prosvjednici su proglasili sebe, dakle, antifašistima, iako su prošloga vikenda oni jedini bili nasilni i kršili zakone, a fašistima one koji nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Međutim, za razrješenje te zbrke, dovoljno je reći da nitko od tih antifašista s Trga bana Josipa Jelačića nije branio Hrvatsku 90-ih, kao ni itko njihov, dok su manje-više svi njihovi protivnici tog vikenda, označeni „fašisti" iz HČSP-a, bili branitelji, a neki od njih vodili svoje postrojbe kroz pobjedonosne operacije slavnoga Domovinskoga rata. Nisam siguran, ali nekako vjerujem da „antifašisti" ni sutra, kad bi zatrebalo, ne bi pristali ni na kap vlastite krvi za Domovinu koju, uostalom, iz svega je to vidljivo, emocionalno i ne smatraju svojom. Jedan od rijetkih branitelja koji se pojavio na Trgu s druge strane „barikade" s pravom se zapitao zašto njega nazivaju fašistom, a u rovu je branio zemlju od srpske agresije. Pa ako su ti „antifašisti" na trgu istupali protiv branitelja s pokličem „Smrt fašizmu, sloboda narodu", onda bi s obzirom na potpuni lingvistički apsurd i zamaskiranu motivaciju njihova okupljanja, danas prihvatljiviji bio poklič „Smrt „antifašizmu", sloboda narodu!". Uostalom, i ime političara uz kojega oni vezuju svoj poklič o fašizmu i slobodi, ime je masovnog ubojice Hrvata, desetog na popisu mega ubojica u povijesti čovječanstva.

Ministar unutarnjih poslova nije zabranio samo okupljanje nacionalista, nego i prosvjedni mimohod za generale u povodu godišnjice sramotne haaške presude protiv njih. Tu su odluku pozdravili čak i neki „desni" politički lideri smatrajući da bi ona štetila samim generalima uoči skorašnje rasprave u žalbenom postupku i pravomoćne presude. Točno je jedino da od takva mimohoda generali Gotovina i Markač ne bi imali nikakve koristi, ali prvostupanjska drakonska presuda svjedoči kakvu su „korist" imali od „velike aktivnosti i zauzimanja" hrvatskih elita u tom postupku. Generali Gotovina i Markač izdani su, kao što su izdani i ideali Domovinskoga rata, a nisu ih izdali Miljkovi „fašisti", nego vlastodržačke elite koje danas u skladu s najgorom baštinom komunističkog totalitarizma budno, kako vidimo, stražare nad razmišljanjem Hrvata i preventivno guše svaki mogući oblik neslaganja, otpora i pobune jer, osim silom, drukčije i ne znaju stjecati autoritet u posve deprimiranom hrvatskom puku.

Za mjesec ili dva, kada se bude mahalo s barjacima tuđih država u Kumrovcu ili kada se budu slavile ubojice Hrvata u Srbu, ne će im pasti napamet zabranjivati bilo što, nego će se čak i pridružiti tom deliriju u kojemu će opet proklinjati samo njima vidljive „fašiste", a da bi ih i šira javnost vidjela, nije isključeno da će poslati svoje provokatore odjevene u crno na neki Thompsonov koncert ili čak na proslavu Oluje u Knin kako bi dobili razloge za nove zabrane i ponovili kako je ustaška zmija još živa. Jer za Ivu Josipovića, Zorana Milanović ili Ranka Ostojića nema boljih mjesta na svijetu nego što su Pantovčak ili Banski dvori. Ta činjenica je temelj njihova samozadovoljstva i platforma s koje mogu arbitrirati o svemu i etiketirati sve ostale, ta činjenica je zalog sofisticirane moći koja im daje za pravo da se ponašaju kao gospodari života i smrti. Biti danas iskreni patriot, „ne vjerovati u njihove bogove i kvariti mladež" znači suočiti se sa silom s kojom se nije lako nositi.

Ivica Marijačić


Pismo Ivi Josipoviću: Jasenovac je bio 'operativan' i nakon službenog završetka rata

Sredstva za javno priopćavanje objavila su bitni dio Vaše izjave koju ste, pod stražom paradnih vojnika izgovorili jučer (22,04,2012,) na nekadašnjem logorištu u Jasenovcu.

Uz stereotipe koje smo inače slušali na tom lokalitetu i uzvrate na njih po raznim glasilima, uočio sam Vašu najavu unošenja u školske knjige Vašeg mišljenja o broju žrtava i sudbini interniranih nesretnika u ratnim uvjetima.

Otac Vlade Gotovca, pričao mi je on sam, bio je, po završetku rata, uhapšen i interniran u Jasenovački logor koji je i dalje, dakle, bio 'operativan'. Naime, u Jasenovački logor dovođene su grupe ljudi izdvojene iz beskrajnih kolona Marša na Križnom putu. Zatim su tu internirani i seljaci koji su odbili ulazak u 'Seljačke radne zadruge'.

ZNATE LI ŠTO JE BILO S TIM LJUDIMA?

No - znanstveni istraživači na području povijesti, u koje se ubrajam i ja - znadu i istinu o onima koji su tu, za rata, dolazili, uvođeni u knjige, imali svoje ime i prezime i broj logoraša. Oni koji su tu dovođene vezani nakon završetka rata i u doba kolektivizacije (Jasenovac je bio operativan sve do 1951!) nisu imali ni tu sreću da budu upisani i da se uvedu u posebne kartone.

Savjetujem Vam da pročitate Referat Aleksandra Rankovića pred Skupštinom FNRJ koncem siječnja 1951 (objavljenog u 'Politici'), da vidite - to sam Ranković iznese - da je od svibnja 1945 do siječnja 1951 kroz Titove logore prošao skoro svaki četvrti stanovnik Jugoslavije, da je bilo 'likvidirano' preko pola milijuna 'neprijatelja naroda' i da mir vlada nad grobištima koja je bilo zabranjeno posjećivati

Nigdje na svijetu se školski udžbenici ne pišu po zapovijedi šefa države, pa ne će valjda ni u Hrvatskoj.

Visoki stručnjaci zemalja koje su bile zahvaćene kaosom Drugog svjketskog rata znadu vrlo podrobno tko je bio tko i šta je tko počinio. I u tisku nekih zemalja se te činjenica interpretiraju na razne načine, ali niti jedan od tamošnjih državnika ne iznosi u javnost podatke koje nije dobio od stručnjaka medjunarodnog ranga. Radi svoga ugleda!

Imajte u vidu da sam ja, na traženje međunarodnih faktora uoči Pregovora Istok - Zapad 1987 (Reagan - Gorbačov), izradio jedan vrlo kritički sažet elaborat koji je službeno predat šefu Komisije za vanjske poslove jednog od najznačajnijih parlamenata Zapada. Taj elaborat je istinski 'curriculum vitae' Hrvatske. Na temelju tog elaborata nadgrađuje se sadašnjost , a time i budućnost Hrvatske. Vi taj elaborat ne možete mijenjati niti u jednoj podrobnosti. I sve što činite protiv smisla tog elaborata ostat će - jalov posao.

Kako vjerojatno znate, nisam slučajno pozvan u članstvo Međunarodne akademije i promaknut u red Akademksih vitezova. Jer, moje knjige se nalaze po najznačajnijim bibliotekama svijeta: u US Congressional library nalaze se i na hrvatskom i na francuskoj moje uspomene s robije (pet godina tu kod Jasenovca u - kazamatzima Stare Gradiške, kao i Vlado Gotovac). Osam mojih knjiga nalazi se u Biblioteci Harvarda, najglasovitijeg sveučilišta u svijetu.

Ne znam da li ste pisali neku knjigu iz povijesti i da li vaše mišljenje u visokim znanstvenim i strateškim krugovima itko uzima u obzir.

U demokraciji se ljudi ne ponašaju kao, npr. Stjepan Mesić: nakon što je i on galamio u Jasenovcu, jučer je iz daleka gledao kako to Vi činite. Tako se ne ponašaju časti dostojni državnici. Jer, državnik javno ne iznosi svoje mišljenje, nego li službeno stajalište koje ostaje u povijesti u skladu s činjenicama na koje se odnose. Čemu inače služe savjetnici?

Vi, gospodine Josipoviću, ne možete mijenjati prošlost niti utjecati na povijesne istraživače. Valja se držati kriterija na snazi u Europskoj Uniji! A Vaš jučerašnji javni istup u Jasenovcu već je uzet u obzor - da ga povijest ne bi slučajno izostavila. Kao svojevrstan primjer nedemokratskog ponašanja

Akademik Mirko Vidović


Toronto,24.4.2012.

USTAŠTVO PROGONI ŠIZOFRENIČNE KOMUNISTE!

Ustaštvo se u Republici Hrvatskoj pojavljuje kao kršćanska mistika: vjerovanje u opstojnost skrivenih, nevidljivih, nadnaravnih sila. Opstojnost skrivene sile (ustaštvo!) ukazuje se svake godine oko 10. travnja i progoni šizofrenične komuniste u Hrvatskoj sve do poslije komemoracije hrvatskim žrtvama u Bleiburgu. Sabor je opozvao zakonski propis novim zakonski propisom - derogativno ukinuo pokroviteljstvo žrtvama hrvatskog holocaust-a.

Antifašisti su na vlasti u RH – u državi u kojoj nema fašizma, nema kapitalizma i nema demokracije. Dakle, komunisti i kriminalci zbunjeni su stjecajem okolnosti, odnosno neočekivanom izbornom pobjedom crvene koalicije, stoga stvaraju zablude, iznose neistinite predodžbe radi obmane javnosti, kako bi se među ''građanima'' učvrstio antifašizam, koji nema ni smisao ni karakter političkog značenja za budućnost. Antifašizam u Republici Hrvatskoj ima samo izobilje zločinačke prošlosti.

Profanirani antifašisti u RH još su u borbi protiv fašizma koji je poražen prije sedam desetljeća. Obezvrijeđeni hrvatski antifašisti kapitulirali su idejno i prodali se materijalno (jeftino!) Europskoj zajednici, ali se drže Titoizma - jer drugo ništa i ne znaju. No, ne slijede Tita u stopu, jer on je bio uzor među nesvrstanima, a oni se svrstavaju sa svakim. Politička vrhuška u RH nasadila se na antihrvatske tračnice prošlosti koje vode hrvatski narod u bespuće – bilo u EZ ili u - boljševizam .

Komunistička ideologija (i diktatura) dotučena je do temelja u svim državama u svijetu izuzev Sjeverne Koreje. Ni kineski komunizam, nakon smrti Mao Ce Tung, nije se mogao oduprijeti utjecaju demokracije, odnosno ''imperijalističke droge'' - Coca Cole. Jedino se još u Hrvatskoj i Sjevernoj Koreji bukvalno slave komunističke zasluge za zločine.

Jugo-komunisti u borbi s avetima

Komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je bila uspostavljena na kostima hrvatskih žrtava (Tito je rekao: ''Trebalo je pobiti Hrvate (u Bleiburgu i Kolonama smrti) da se utemelji Jugoslavija.''), nije u potpunosti ostvarila svoju strategiju. Naime, srbo-komunisti koji su u Hrvatskoj poubijali tri generacije hrvatskih domoljuba, strahuju i danas od aveti ustaštva, koje se pojavljuje kao ''zmija u njedrima'' i progoni - ne samo preživjele partizane, nego i njihovu djecu i unučad.

Dakle, sve one ljudske žrtve, koje su bile žrtvovane za ''bratstvo i jedinstvo'', bile su uzaludne, jer nije ostvareno ni bratstvo ni jedinstvo među narodima koji su bili uokvireni u velikosrpsku tvorevinu – Jugoslaviju. Dapače, proliveno je more krvi da se narodi oslobode ''bratskog'' zagrljaja. Opet se ponovo stvaraju preduvjeti za isto, samo malo drugačije, ujedinjenje balkanskih naroda! Iskustvo iz nedavne prošlosti, kao da nije ostavilo nikakve tragične posljedice! Mogli bismo reći, po razmišljanju nekih ''građana'' u RH:

''Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje gluposti!'' (Oscar Wilde)

Nije samo krivnja na jednoj strani (lijevoj) za hrvatske udese, nego treba zbog istine iznijeti i drugu stranu (desnu), pa i onu u sredini (oportunizam), koji se prema potrebi nađe na jednoj ili drugoj strani okosnice. Primjera radi, Stjepan Mesić je nova pojavnost u hrvatskoj politici - ima prošlost zbog koje bi, u bilo kojoj državi, bio osuđen na dugogodišnju robiju. Mesić je bio (u početku) osoba povjerenja predsjednika dr. Franje Tuđmana, kojeg je čak slao u središta hrvatske emigracije, u ''ustaške'' sredine, da manifestira pomirenje komunista i ustaša. ''Pomirljivi'' Mesić je na udarcima po Tuđmanu postao doživotni predsjednik RH!

Otvoreno rečena istina jača je od svih izmišljenih laži!

Tuđman je također imenovao tri jugo-komunistička zločinca za ratne premijere: Josipa Manolića (od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991.), Franju Gregorića (od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992.) i Hrvoju Šarinića ( od 12. kolovoza 1992. do 3. travnja 1993.) čijim su utjecajem najviše državne vlasti oslobodile kaznenog progona - aboliravši pripadnike zloglasne UDB-e, partizansko-četničke i jugoslavenske prvoborce.

Pomilovanje i pomirenje, u počecima oslobođenja Hrvatske, odnosno Domovinskog osloboditeljskog rata, nije ni do danas dovoljno objašnjeno. Naime, da li je tom činu bilo razlog stvaranje stvarne hrvatske pomirbe, ili je u pitanju bila bojazan od unutarnjeg neprijatelja, ili vanjskih sila?

Hrvatska je vojska nakon Bljeska i Oluje bila sposobna i spremna doći i do – ćuprije na Drini. Tuđmanova vlast oklijevala je u presudnim trenutcima, vjerojatno zbog nesposobnih i zlobnih savjetnika, koji su se kasnije udružili u rušenju obnovljene hrvatske države.

Tuđman je imao snagu i vlast, da strpa u zatvore sve ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i poraća, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uništi sva znakovlja komunizma i četništva u Hrvatskoj, posebice ''Trg maršala Tita'', ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uhapsi sve ratne profitere i oduzme opljačkanu državnu imovinu, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne izruči nijednog hrvatskog časnika u Haag, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne potpiše Daytonski ugovor i ne uništi Herceg-Bosnu i HVO, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da očisti ljudsko smeće iz HDZ-a, ali nije! Zašto predsjednik Tuđman nije…, nije…, nije…i nije!? Moramo tražiti odgovor od Boga.

Hrvatski je narod također imao prilike da izabere druge ljude za predsjednika RH, osim Mesića i Josipovića, ali nije! Hrvatski je narod vidio kuda ga vodi ''Europejac'' Sanader, koji je slao hrvatske časnike u Haag i doveo predstavnike srpskih četnika u Sabor, srušio spomenik generalu Juri Francetiću u Slunju, a obnovio četnički spomenik u Srbu, ustoličio Mesića u Pantovčaku i prodao Inu Mađarima, opljačkao državni budžet, uništio HDZ i opljačkao fondove – i opet ga narod bira za premijera!

Zaključna misao

Ovo što danas rade predsjednik Ivo Josipović i čelnici Kukuriku koalicije, premijer Zoran Milanović i njegovi ministri nije ništa drugo do li nastavak istog što su radili HDZ čelnici, premijer/premijerka i njihovi ministri u vladi. Jedina je razlika u tome, što ovi koji su danas na vlasti ne kriju svoje jugoslavenske, komunističke, partizanske i četničke naklonjenosti. Ibyci grues! (Sve dođe na vidjelo!):

Cijeli hrvatski državni vrh okupio se danas (22.04.2012.) u Jasenovcu kako bi obilježio 67. godišnjicu proboja zatočenika iz logora. Predsjednik RH Ivo Josipović na komemoraciji je rekao: O Drugom svjetskom ratu nije napisana cijela istina. U svom govoru dodao je da - prava partizana nisu onakva kakva bi trebala biti i to moramo promijeniti.

Predsjednik Vlade Zoran Milanovič rekao je nazočnima u Jasenovcu: Ubijalo se planski, a Srbi su bili najpogodniji. U nastavku dodao je da - mladi ljudi nemaju vremena za povijest. Zato je glavni zadatak ovog skupa da mlade ljude učimo što je se stvarno dogodilo i da im kažemo cijelu istinu.

U Republici Hrvatskoj oko 1.400 branitelja izvršilo je samoubojstvo u domovini za koju su se borili i koju su oslobodili!? Što nam poručuju ova stravična ubojstva? Hrvatska se država ozlojedila, a hrvatski se narod ozlovoljio; država je u gospodarskoj krizi (duguje 50 milijardi eura!), a nema više ništa unosnog za prodati – zračna luka u Zagrebu je bila posljednja tvrtka. Sad će doći na red rasprodaja otoka i luka.

Za svako samoubojstvo hrvatskih branitelja trebao bi biti odgovoran netko tko je na vlasti u gradskim, županijskim i državnim službama, jer ljudi se ubijaju iz očaja, a za taj čin netko je odgovoran. Žalosno je da ti ljudi, koji su sebi oduzeli život, nisu glasno ukazali na razlog/e, odnosno ljude koji su ih natjerali na beznadnost, s kojima se treba (zakonski) obračunati.

Nezaposlenost raste svakodnevno, koja najviše pogađa hrvatsku mladež i školovane ljude, što nije samo posljedica neproduktivnosti u RH, nego namjerno namještena kriza, kojoj je svrha iseliti što više Hrvata u svijet. RH će nakon ulaska u EZ imati velike površine plodnog zemljišta, koje nije bilo obrađivano iz političkih razloga, biti će na raspolaganje europskim veleposjednicima, koji će uvoziti jeftinu radnu snagu iz azijskih i afričkih zemalja - i prodavati njihove proizvode hrvatskom narodu uz visoke cijene.

Što hrvatski narod može učiniti u ovakvim teškim okolnostima? Prije svega ne smije pasti u očaj, u beznađe i pustiti se sudbini da ona određuje smjernice života. U RH i hrvatskoj dijaspori ima veliki broj sposobnih i visokoobrazovanih mlađi ljudi koji su spremni udariti čvrste temelje novoj hrvatskoj političkoj zbilji, koji se neće dati obeshrabriti u svojim nastojanjima. Zahvaljujući fenomenu modernih komunikacija moguće je uspostaviti kontakte s osobama ma bilo gdje i u svako doba, što će pomoći u oblikovanju političkog udruživanja i zajedničkih nastupa. Dakle, ''Treba poduprijet sve čemu se neprijatelj odupire i oduprijet se svemu što neprijatelj podupire!'' (mct)

Rudi Tomić


Jadna naša Hrvatska... Crni travanj, 2012.

Upozorenje Hrvatima!

Primjećeno je pojačano komunističko kretanje, komunistička zmija sikće uokolo punom parom, povijesna istina je u opasnosti i treba sačuvati mentalno zdravlje ne slušajući nikakve jugo-zmije, a mjesta koja su zarasla posuti sumporom!

Did Vidurina


Zagreb, 22. travnja 2012.

Govor Sotone u Jasenovcu

Laž je oružje Sotone, a ono što smo danas čuli u Jasenovcu na tobožnjoj komemoraciji, je strašno i nepojmljivo za normalan hrvatski um. Toliko bestijalnih laži izrečenih na jedan jezovit, okrutan i hladnokrvan način, ne, to nikako ne može biti djelo čovjeka, to progovara Sotona. Sotona koja udobno živi od Hrvata i od njihove krvi, a udobnost joj je zajamčena sve dok se ne raskrinka ta njezina strašna laž o Hrvatima kao zločincima.

Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.

Postavljamo tim izrodima nekoliko pitanja. Zašto su partizani Jasenovac zatvorili tek 1949., srušili sve objekte, i uništili arhiv? Zašto se na popisu žrtava Jasenovca nalaze žrtve koje su pogibale na drugim mjestima i to uglavnom od ruke Srba i partizana, a takvih je velika većina!? Zašto se prešućuje da je Jasenovac bio radni logor, da je imao bolnicu, uređeno groblje i škole za izučavanje raznih zanata? Židov dr. Milko Riffer je bio ravnatelj bolnice u Jasenovcu, liječio logoraše i davao im poštedu. Ako je to bio logor za egzekucije, zašto bi se liječilo logoraše i davala im se pošteda, pa ga se nakon toga strijeljalo, to nema nikakvoga smisla. Zašto njihov Maršal nikada nije bio u Jasenovcu? Čak ni on nije vjerovao u te bestijalne laži, zato nije bio.

U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.

Dolje komunističke Sotone, dolje Crvena zmija koja preglasno sikće. Njima Jasenovac ne služi za komemoraciju za mrtve, nego za pljuvanje po živima. Stoga mi izražavamo pijetet prema svim ubijenima Srbima, Židovima, Hrvatima i ostalima bez obzira gdje su stradali i od čije ruke, i molimo Boga neka oprosti ovoj Sotoni koja koristi mrtve duše za svoje prizemne ciljeve.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a


Hrvatski list

Bandit Tito je bio britanski agent

Započela je dugo najavljivana televizijska serija pod nazivom „Jugoslavenske tajne službe“ Miljenka Manjkasa i Andreja Rore. U prvoj epizodi iznesene su neke, širem gledateljstvu možda šokantne i nepoznate činjenice kao na primjer ona o kapilarno nadziranom društvu, o izuzetno velikom broju onih koji su bili umreženi u mehanizme nadzora ljudi i prostora što je de facto bila temeljna i jedina stvarna zadaća obavještajnog sustava te tvorevine.

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Brand, odnosno prepoznatljivost “jugoslavenskog puta u socija1izam', “jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizrna”, “jugoslavenskog socijalizma sa ljudskim licem”, “jugoslavenske nesvrstanosti' itd. nije stvaran iz ideoloških pobuda, već je naglasak uvijek bio na Jugoslaviji i jugoslavenskom teritoriju “od Triglava do Đerdapa°.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama 'ideologija` tzv. “socijalizma'! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao' te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Diktatorski, kasnije tzv. samoupravni (totalitarni) sustav bio je isključivo u funkciji održanja te nakaradne tvorevine tako da su s vremenom jugoslavenstvo i Jugoslavija postali jedinim vrijednosnim ideološko-političkim parametrom, sinonimom za “napredno', “lijevo°, “progresivno' i to je ostalo tako u medijsko - političko – znanstvenim društvene dominantnim krugovima Hrvatske sve do danas.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°! Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Ako je autorima serijala bila intencija Tita u prvoj emisiji prikazati velikim obavještajcem, Staljinovim agentom, onda u tomu nisu baš bili uvjerljivi. Da je bio nečiji igrač, to je svakako točno, međutim Staljinov sigurno nije bio. Baš kao što to nisu bili ni Josip Kopinič - Vazduh te ostali njegovi bliski suradnici s kojima je krenuo u rat za obnovu Jugoslavije koja, usput valja napomenuti, nije bila u programu niti jedne relevantne političke stranke tadašnjeg vremena pa čak niti značajnijeg broja samih komunista, posebice hrvatskih koji su zbog toga prije svega, ali i zbog činjenice što su doista bili uvjereni komunisti, bili fizički eliminirani od onih snaga koje su bile povezane s Titom.

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog' svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam'. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

Ponajprije, koliko je članova imala uopće KPJ pod vodstvom Tita u razdoblju od 1939. do travanjskog rata 1941. godine ?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Jedno je sigurno: u Hrvatskoj je partija bila najbrojnija, a o kojim se stvarnim brojkama radilo, možemo samo procjenjivati. Primjerice, u Splitu je u jesen 1940. godine bilo 35 članova, a taj se broj povećao do travnja 1941. na 57 članova KPJ. U Srbiji je, prema kazivanju Svetozara Vukmanovića Tempa, u njegovim Memoarima “Revolucija koja teče“ situacija bila takva da je u Kragujevcu, najjačem industrijskom središtu Srbije “s 10.000 radnika u Vojno - tehničkom zavodu“ postojala samo jedna ćelija s tri člana KP] i to dva intelektualca i jedan radnik. U Nišu isto tako samo tri člana, Valjevu dva itd.

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju 'čiščenja' moglo uopće ostati.

Imao sam sreću, za vrijeme svojeg školovanja u Rimu, živjeti kod dr. Ante Cilige, koji je zasiguro bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti radničkog pokreta ne samo u Hrvatskoj, već i na svjetskoj razini. Posredstvom njega došao sam u doticaj s osobom koja je radila u antikomunističkom odjelu zagrebačke policije za vrijeme Banovine Hrvatske, ali i prije. Taj mi je gospodin rekao kako je policija ubacivala svoje ljude u redove KPJ i da je, zapravo, u potpunosti nadzirala njihove redove. Prema njegovim riječima, titoistička je partija 1941. godine imala najviše 1. 500 do 2.000 ljudi i to zajedno s ubačenim konfidentima i pojedinim agentima režima. Mnogi od njih u zatvoru su započeli suradnju - tako su, primjerice, Ranković i njegov poslijeratni zamjenik Svetislav Stefanović - Ćeće postali policijski suradnici tijekom izdržavanja zatvorske kazne.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tito je za vrijeme služenja svoje zatvorske kazne u Lepoglavi bio tzv. slobodnjak, boravio je mnogo vremena izvan zatvora, neki autori poput Vladimira Dedijera pisali su kako je popravljao po kućama aparate (!?) i zabavljao usamljene žene. Kod jedne takve, lokalne krčmarice, bio je upravo u vrijeme kada je kroz Lepoglavu prolazio vlak s kraljem Aleksandrom na putu za Brdo kod Kranja pa da je zbog toga u zatvoru nastala prava panika među čuvarima koji ga nisu mogli pronaći. Spomenuti mi je policajac kazao da je Tito “slobodno' vrijeme provodio sa stručnjacima iz policije gdje je prošao obuku za svoje kasnije djelovanje. Govorio je kako je najveći uspjeh za neku obavještajnu službu kada preuzme kompletnu logistiku jedne organizacije tipa tadašnje KP] koja je prije Tita imala doista prevratničke, subverzivne ciljeve! A on je potkraj života bio uvjeren da su KPJ u cijelosti nadzirali ljudi iz antikomunističkog odjela u suradnji s Britancima. Dugo je vremena mislio kako Britanci, koji su konstantno imali svoje prste u igri oko komunista (i preko slobodnih zidara), u staroj Jugoslaviji žele samo ubaciti svoje ljude među njih i to na ključne pozicije kako bi što učinkovitije mogli nadzirati i parirati utjecaju SSSR-a izvan svojih granica (u španjolskom građanskom ratu uspjeli su u najvećoj mjeri ubaciti svoje agente u njihove redove).

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Da bi zaštitili svoje interese, prije svega naspram povijesnih rivala Rusa i potencijalno iznova Nijemaca, Britancima je na području jugoistočne Europe trebala upravo jedna čvrsta, cjelovita i stabilna “bačva“ pod njihovom nadzorom. A najlakše su ju mogli nadzirati ako je „obruč“ za tu “bačvu“ bio njihov originalni i doista, iz britanskog kuta gledano, kvalitetan, dobro osmišljen i dugoročno održiv proizvod! Naravno da to ne znači kako Britanci istodobno nisu igrali i na neke “druge karte”.

Poznato je' da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

Zanimljivo kako u emisiji nema niti riječi o činjenici da je Velika Britanija već sredinom rujna 1941. godine poslala visoko rangiranu vojno-obavještajnu delegaciju Titu podmornicom s Malte. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić te odveli Titu u njegov štab gdje su ovi do daljnjega ostali. Ne prethodi li takvim akcijama nekakva logistička priprema koja iziskuje određeno vrijeme i kontakt koji je netko morao uspostaviti i to zasigurno ne od danas na sutra? Otkuda uopće ideja da se nekom Titu, koji nije još ni započeo borbeno djelovanje širih razmjera, pošalju važni profesionalci kao logistička potpora?

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Hrvatski list svojedobno je pisao o “ustanku' u Srbu gdje se postrojilo 27. srpnja 1941. godine tisuću četnika koji su tog dana započeli tadašnju “balvan revoluciju` zaustavivši vlak iz Splita za Zagreb, a u isto doba partizani su tamo pod zapovjedništvom Đoke Jovanića imali samo nekoliko desetaka svojih boraca. No organizirali su sačekušu za člana CK KPH Marka Oreškovića koji je krenuo u Zagreb podnijeti izvješće 'o stanju na terenu' te ga likvidirali kako bi spriječili da se ondje dozna prava istina o tomu što se događa u Lici. To je primjer za stvarnu sliku na terenu ljeta 1941. godine, u vrijeme kada su se britanski obavještajci iz SOA-e spremali k Titu!

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

Kako je i zbog čega (koga) stradala Kerestinačka skupina s Cesarcem, Keršovanijem? Nije li Cesarec ispisao na zidinama ćelije „Živjela sovjetska Hrvatska!', a ne “Živjela sovjetska Jugoslavija!“? Nije li to, možda, bio razlog za njihovu izdaju od titoističke jugoslavenske linije u KPJ koja je tako preuzela kompletnu partiju? Kako to da su se tada već Titu pridružili Ivan Ribar, njegov sin Ivo Lola, Vladimir Velebit, anglofilski “ljevičari” iz HSS, Ribnikar (vlasnik 'Politike')...i niz drugih anglofila, masona? Kada je tek k njemu došla prva sovjetska vojna misija koja igra “glavnu ulogu' u Manjkasovu filmu? Kako je moguće da W. Churchill šalje svoga sina bojnika Randolpha, ,,opasnom agentu“ Staljina, Titu? Tko je omogućio Bleiburg, a čime je izravno pomogao i utjecao na preuzimanje i stabiliziranje Titove diktatorske vlasti?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima'? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Da zaključim: Tito je bio britanski agent koji je uz njihovu pomoć i za njihov interes temeljito 'očistio” organizaciju KPJ od pravih komunista prokazujući ih većinom kao “britanske agente' da bi onda s tom, od njega i njegovih ljudi preuzetom, organizacijom i “narodnom frontom' koju je okupio oko nje, mogao započeti borbu za novu Jugoslaviju u kojoj će neminovno morati vladati diktatorskim totalitarnim metodama kako bi ona uopće (u britanskom interesu) opstala! Diktaturu mu je omogućila (antifašistička) KPJ koju je zbog toga preuzeo i podredio jedinoj svojoj stvarnoj zadaći, a ona se sastojala isključivo u tomu da bude u funkciji održavanja teritorijalnog integriteta te tvorevine.

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama' moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Krajnje je vrijeme da se to ispravi, ne samo radi povijesne istine, već prije svega radi političkog sazrijevanja i budućnosti hrvatskog naroda.

Ninoslav Mogorović


Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.

Ante Čavka


hcsp.hr

U Zagrebu ODRŽANA Međunarodna nacionalistička konferencija

13. travnja 2011. u 18.00 sati u Zagrebu je održana prva Međunarodna nacionalistička konferencija u Hrvatskoj. Nakon vrlo burnog tjedna pokušaja pronalaženja dvorane za konferenciju, mjesto održavanja konferencije bilo je do zadnjeg trenutka neizvjesno. Šest dana prije konferencije, nakon što je podlegla pritisku Crvene akcije, Matica hrvatska HČSP-u otkazuje rezervirani termin dvorane. Tri dana prije konferencije, policija i predsjednik Josipović miniraju rezerviran i plaćen termin dvorane u Hotelu Palace. Tako je HČSP za 13. travnja bila prisiljena prijaviti javni skup na Trgu bana Jelačića, te najaviti održavanje konferencije na javnom prostoru. Unatoč tome, članovi HČSP-a krenuli su u tajnu potragu za najam dvorane u centru Zagreba. Dan prije konferencije premijer Milanović pravi kukavički potez – zabranu održavanja konferencije ali i subotnjeg mimohoda. No, unatoč tome HČSP je za 13. travnja imala čak tri dvorane u najmu. Sve do 17.00 sati dvorane su bile na raspolaganju za održavanje konferencije. No, nakon što su policija i tajne službe odradili svoje, vlasnici dvorana u panici otkazuju termine dvorana u zadnji trenutak. Tako su HČSP-ovci zajedno s gostima iz Europe bili prisiljeni održati konferenciju u HČSP-ovim stranačkim prostorijama u Tratinskoj 2.

Unatoč otežanim uvjetima, konferencija je održana pred 50-ak uzvanika u veličanstvenoj atmosferi europskog zajedništva. Sudionici konferencije u prepunim prostorijama HČSP-a su uživali u izlaganjima govornika. Konferenciju je otvorio predsjednik Mladeži HČSP-a Frano Čirko koji je izložio kratki uvod u temu konferencije “Važnost povezivanja nacionalista Europe”. Nakon Čirka, uzvanicima se obratio predsjednik HČSP-a Josip Miljak koji je svima nazočnima, a posebno gostima iz Europe, predočio čitavu situaciju stanja u Hrvatskoj koja je dovela do toga da se domoljubima zabrani sloboda govora i pravo kretanja.

Nakon Miljka, svoja izlaganja su iznijeli delegati srodnih europskih stranaka i organizacija:

Toroczkai László, predsjednik mađarskog Omladinskog pokreta „64 županije“ (HVIM)
Zagyva Gy. Gyula, dopredsjednik HVIM-a i Jobbik-ov zastupnik u mađarskom parlamentu
Angel Dzambaski, dopredsjednik bugarskog VMRO-a i gradski zastupnik Grada Sofije
Plamen Dimitrov, predstavnik i jedan od vođa Bugarskog nacionalnog saveza
Thibaut de Chassey, predsjednik francuske stranke Renouveau français (Francuska obnova)
Seth Van Passel, predstavnik i jedan od vođa flamanskog domoljubnog pokreta Voorpost

Na kraju konferencije uzvanicima se obratio i legendarni ratni pripadnik ATJ Lučko, bojnik Anto Jurendić koji je izrazio svoju podršku HČSP-u u vrlo teškoj situaciji zabrana i pritiska. Također, Jurendić je pozdravio europske goste te im svima od srca zahvalio na dolasku u Hrvatsku.

Nakon konferencije, uzvanici su otišli na večeru u jedan poznati zagrebački restoran gdje su u veseloj i opuštenoj atmosferi nastavili druženje.


HRVATI POZOR! - ČUVAJTE SE KOMUNISTIČKE ZMIJE!


Zagreb, 13.4.2012.

NOVA HRVATSKA DESNICA

Zabrana međunarodne desničarske konferencije

Priopćenje za općila

Posljednjih dana imali smo prigode pratiti čak i u novokomponiranoj minijugoslaviji lažnog imena "Hrvatska" još neviđeno orgijanje antifašističke histerije i ludovanje neopartizanskih paničara. Zagrebački marionetski liberal-demokratski režim odlučio se "obraniti" milu nam demokraciju od navale nepreglednih "fašističkih" hordi - fašistoidnom represijom, preventivnom zabranom međunarodnog desničarskog skupa u Zagrebu. Na taj način vladajući diletanti učinili su nam golemu uslugu, jer je za doduše neodržano vijećanje, te za postojanje Nacionalističke Internacionale (u nastanku) saznao cijeli hrvatski narod, ili, kako ga zovu vladajući, "građanke i građani Hrvatske".

Još veća zahvalnost pripada opskurnoj šačici anarhokomunista iz "Crvene akcije", koja je zaslužna za prvi poticaj: tek nakon njezinih međumrežnih ispada, naime, sjetili su se pravovjerni profesionalni antifašisti poput Josipovića i ministara, antifa-udruga, židova te anketiranih prolaznika-analfabeta (nazvanih "javnost" i "glas javnosti") da valja zazvoniti na uzbunu, eda bismo spasili dijelove hrvatskoga područja što su ih mladi desničari iz europskih zemalja kanili ponijeti sa sobom kao suvenir iz Hrvatske.

I time su nam danima probijali uši oni isti, koji su kompletno sveto tlo Hrvatske Nacije i Države, njezin identitet i njezin suverenitet i njezina nacionalna bogatstva, na pladnju u nepovrat servirali novim gazdama iz takozvane "europske unije". Ti isti svaki čas srdačno i bratski ugoste nekoga političara iz susjedne Srbije, iz koje nam i nadalje prijeti daleko najopasnija ugrozba hrvatskoga teritorijalnog integriteta. I još su nadodali da bi desni skup potpore našim generalima samo naštetio, ti isti koji su nas usrećili zločinačkim Haaškim tribunalom, koji su generale lovili i ulovili za račun inozemnog neprijatelja, i čak izrijekom dopustili legalni kazneni progon junačkih osloboditeljskih akcija Bljeska i Oluje. Oni generalima nisu štetili, oni su im donijeli neizmjernu korist!

Nova Hrvatska Desnica pozdravila je poticaj za okupljanje europskih desničara u Zagrebu, jer je od početka i sama djelatno zastupala potrebu uspostave Nacionalističke Internacionale, pa je svojedobno čak ponudila i gostoprimstvo predstavnicima euro-desnice kada im je zabranjen skup u Trstu. Pozdravljamo, paradoksalno, i ovakav ishod, jer je znatno doprinio ugledu hrvatskih nacionalista, a ubogu antifašističku kliku na vlasti - koja nije kadra držati se čak niti načela vlastite "demokracije", i o ničemu nije sposobna odlučivati, ali revno vježba strogoću kada joj kojekakve crvene akcije i europske unije zapovijede progon desnice - razgolitio je dokraja. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka (Zidić, Goldstein, Josipović, Milanović, Mesić, hijena, štakor, žohar...) pokaže svoj trag!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Mladen Schwartz, Predsjednik


malj.net

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Zgroženi smo diskriminacijom koju provodi ova nelegalna Vlada, kao i veleizdajnik Josipović prema političkim strankama i udrugama koje su uredno registrirane u Hrvatskoj, samo zato što imaju drugi svjetonazor. Takva politika današnjih vlastodržaca u Hrvatskoj nas vrača u najmračnija vremena najveće tiranije u povijesti Hrvatskoga naroda u vrijeme vladavine tzv. Josipa Broza Tita i zloglasne komunističke partije koja je 1945. godine izvršila genocid i kulturocid nad Hrvatskim narodom i provodila slijedećih 45 godina diktaturu jugoslavenskih ubojica! Danas njihovi pravni i ideološki sljednici na čelu s vladajučim SDP-om ponovo provode politiku progona, zabrana i represije nad Hrvatima koji ne prihvaćaju rušilački globalizam Europske Unije, koji je u osnovi jednak komunističkom internacionalizmu.

Službeno obrazloženje zabrane skupa i mimohoda 13. i 14. travnja koje je prijavila HČSP jest čista ideološka diskriminacija, jer je naveden razlog ¨uznemiravanja građana¨, a to znači da se svi drugi ljudi mogu uznemiravati s zadnjičarskim (pederskim) marševima tzv. pridevima i to uz aktivno sudjelovanje vlastodržaca koji pri tome nemilice troše naš novac na osiguranje i organizaciju bez naše suglasnosti! Treba isto tako spomenuti kako ti vlastodršci također ugošćuju dokazane teroriste protiv naše domovine, četnike, komuniste, fašiste i iredentiste, te im priređuju službene dočeke i priredbe koje vrijeđaju dostojanstvo Hrvatskih ljudi od razno raznih četničkih derneka, do talijansko fašističkih ¨domijenaka¨, a mi Hrvatski narod to sve debelo plaćamo!

Udruga Pravednik traži i zahtijeva da se svi zakoni za sve jednako provode i da smo svi pred njima jednaki, ali smo isto tako svjesni dok se ne provede lustracija od Titoista i kriminalaca koji drže sudstvo, vlast i sveučilište, da je to iluzorno za očekivati! Udruga Pravednik ne će nikada prihvatiti diskriminaciju u svojoj Hrvatskoj Državi i ne može niti jedna manjina terorizirati većinu po ni jednoj osnovi, pogotovo po osnovi ¨pozitivne diskriminacije¨ koju ova vlast, kao i ona prije nje uporno provodi protiv Hrvatskoga naroda!

Predsjednik udruge Pravednik,
Hrvatski Akademik u dijaspori Dr.Natko Kovačević


hcsp.hr,12. travnja 2012.

Jadna naša Hrvatska

Travanjska diktatura Zorana Milanovića

Pod teškim i ničim utemeljenim optužbama koje vlada Republike Hrvatske upućuje Hrvatskoj čistoj stranci prava i našim gostima iz Europske unije, zabranjena su naša dva javna skupa zakazana za 13. i 14. travnja. Iako smo našim gostima iz EU i prije tvrdili da je Hrvatska jedini bastion boljševizma i staljinizma u Europi, oni su smatrali da preuveličavamo stvarno stanje.

Nakon vijesti o zabrani i govora mržnje koji dolazi iz vlade, rekli su nam da smo uvelike umanjivali stvarno stanje. Naši gosti sutra svi dolaze, bez obzira na zabranu vlade, ali ipak skupove nećemo održati, ali ćemo poslušati i drugu zapovijed vlade, da su naši gosti dobrodošli kao turisti, pa ćemo ih povesti u obilazak grada i pokazati im oskrnavljenu zgradu vlade.

Mi smo već svu dokumentaciju dostavili našemu odvjetniku, koji će poduzeti potrebne pravne korake, a riječ je o izvrsnom poznavatelju međunarodnoga prava. Osim vlade, podnijeti ćemo tužbe i protiv svih medija koji su Hrvatsku čistu stranku prava označili kao nacističku i fašističku, a protiv anonimnih pokretača hajke na nas, podnijeti ćemo kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja. Naši prijatelji će ovomu skandalu bez presedana u hrvatskoj novijoj povijesti, izvijestiti svoje države i europske institucije, jer im je hrvatska vlast na vrlo grub način uskratila gostoprimstvo, i proglasila ih također kao i nas, nacistima i fašistima. Napominjemo da se radi o uredno registriranim strankama u zemljama EU-a, a najjača među njima je Jobbik, koja ima 47 zastupnika u mađarskom parlamentu, a imaju i zastupnike u EU parlamentu.

U kakvom jadnom i demokratski nezrelom društvu živimo, potvrđuje i izostanak reakcija koje bi se protivile zabranama naših skupova, ali ne možemo ne spomenuti jednu podršku zabrani skupova od strane Daniela Srba. Prema izvorima iz njegove kampanje, Srb je takvu Konferenciju planirao održati s Jobbikom i još nekima uoči proteklih parlamentarnih izbora, ali je glatko odbijen, jer se nije povjerovalo u njegovu masonsko-rotarijansku iskrenost, pa je sada ljut na HČSP.

O našim daljnjim koracima ćemo na vrijeme izvijestiti cjelokupnu hrvatsku javnost.

Josip Miljak, predsjednik


SRETAN DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!


Toronto, 10. travnja 2012.

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!

Rudi Tomić


Travanjska revolucija

Piše: Christophe Dolbeau

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.


Deseti Travnja

govor

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne "voljom naših saveznika", kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu "krajinu". NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području pod imenima nekakve "federalne", "narodne", "socijalističke" republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti - dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti "neslavnom obljetnicom". Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine "Hrvatska 1918 - 2008): "S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila." (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008. Europapressholding - Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani "krugovi". Gdje je u svemu tomu - hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? - mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!
Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!
Naprijed u boj!


Stina hrvatskih pradidova:

Hrvaticama i Hrvatima kršćanske vjere u Domovini Hrvatskoj i svijetu koji slave uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega

SRETAN USKRS!

Uskrs je nada za spas čovječanstva i svakog čovjeka na putu ka ostvarenju duhovnog mira, socijalne pravde, blagostanja i nacionalne sigurnosti hrvatskog naroda.
Zaista, Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, jučer, danas, i uvijek...

BOG I HRVATI!


Vaša čestitka...

Uzkrs i Deseti Travnja 2012.

Svim kameradima, suborcima i suradnicima;
znancima, prijateljima, simpatizerima i pristašama;
antipatizerima i neprijateljima,
u ovim svetim danima kada se slavi Uzkrsnuće Gospodinovo, te u očekivanju spasa i obnove hrvatske slobode,
neka je čestit jedan i jedinstveni nacionalni i državni blagdan dvostrukoga uzkrsnuća Države Hrvatske u XX stoljeću!
ŽIVIO DESETI TRAVNJA!

Svim hrvatskim kršćanima - katolicima, pravoslavnima i protestantima:
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN VAZAM!

Mladen Schwartz

Predsjednik
NOVE HRVATSKE DESNICE
Glavni i odgovorni urednik
NOVOG ULTIMATUMA


Prenosimo sa: www.tomislavjonjic.iz.hr

PREŠUĆIVANA STRANA HRVATSKE POVIJESTI

(Uz knjigu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića: Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Zagreb, 2007.)

Možda se nesloboda jednog naroda ni u čemu ne ogleda tako jasno, kao u činjenici da se važne knjige u njegovu krilu ne smiju napisati ni tiskati u vrijeme kad su najpotrebnije. Jedna od takvih, neobično važnih knjiga, nije se mogla pojaviti 1945./46., kad su jugoslavenski komunistički stručnjaci za vjerska pitanja desetkovali muslimane koji su se osjećali Hrvatima, uništavali zametak Hrvatske pravoslavne crkve i nakon pokolja stotina i stotina katoličkih svećenika pripremali konačni obračun s Katoličkom crkvom hrvatskog jezika. Nije se mogla pojaviti ni početkom šezdesetih, kad je jugoslavensko komunističko vodstvo odlučilo ozakoniti i promicati posebnu nacionalnu identifikaciju boanskohercegovačkih Muslimana. Nije bila moguća ni 1989., kad su se formulirali nacionalni programi i pripremala osnivanja političkih stranaka, a jedva je bila moguća i 1990./91., kad su se polagali temelji savezništava, suparništava i neprijateljstava.

Pojavila se tek prije nekoliko tjedana: riječ je o djelu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja (624 str.), koju su početkom ožujka 2007. u Zagrebu objavili Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ive Pilara. Kako se navodi u uvodnom pripomenku, knjiga je nešto izmijenjen i prilozima dopunjen magistarski rad, kojega je auktor 2005. pod naslovom Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945. obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nepoznate fotografije i prešućeni dokumenti

U tehničkom smislu, knjiga je uređena besprijekorno, skoro bez ijedne lektorske ili korektorske pogrješke, te s izvrsno snimljenim i prelomljenim fotografijama odnosno slikovnim prilozima i tablicama. A njih nije mali broj. Pisac je u knjigu uvrstio čak 285 fotografija i osam tablica, pri čemu je posebno važno napomenuti, da se poznate, ranije objavljivane fotografije, mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Sve ostalo je dosad neobjavljeno, te neobično zanimljivo i neobično dokumentarno, pa je već prelistavanje knjige i sasvim letimičan pregled fotografija iznimno uzbudljiva duhovna (i nacionalna) pustolovina.

U sadržajnom smislu, Hasanbegovićeva je knjiga vrlo uspjela sinteza povijesti zagrebačke muslimanske zajednice od 1878. do kraja Drugoga svjetskog rata, pa i nakon njega, kad je i ta zajednica bila zahvaćena valom brutalne komunističke represije. Knjiga je obogaćena velikim brojem priloga, koji su također dosad bili posve nepoznati. Među 42 priloga uvrštena su, primjerice, starojugoslavenska i hrvatska (NDH!) redarstvena izvješća o aktivnostima i političkom raspoloženju u muslimanskoj zajednici, znamenita Deklaracija akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta iz travnja 1939. protiv nakanjene podjele BiH između Mačeka i Dragiše Cvetkovića, brojni dokumenti o izgradnji zagrebačke džamije (od Meštrovićeva prosvjeda dr. Mili Budaku zbog prenamjene njegova Doma likovnih umjetnika, preko raznih govora prigodom otvorenja džamije 1944., do aktivnosti oko njezina rušenja 1945.-1948.), a posljednja su dva dokumenta popis muslimanskih pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih legionarskih postrojbi u sastavu njemačkih snaga, koji su pokopani na Mirogoju, te popis odbornika različitih muslimanskih ustanova i udruga u Zagrebu do 1945.

U uvodnim stranicama knjige pisac ukratko opisuje kako se islam, ne računajući povremene boravke pojedinaca i skupina, «na hrvatskom etničkom području pojavljuje u 15. stoljeću zajedno s osmanskom državom koja zaposjeda i glavninu hrvatskih zemalja». S obzirom na nacionalno-državne, te vjerske i tradicijske naslage, u hrvatskoj se kulturi i mentalitetu tako razvio snažan protuislamski i protuosmanski osjećaj. Predpreporodno i preporodno razdoblje obilježeno je narodnim pjesmama i umjetničkom književnošću, koja je također impregnirana izrazitim protumuslimanskim notama. Snažan udarac takvomu, pojednostavljenom i reduciranom shvaćanju hrvatske narodne ideje zadaje integracijska ideologija, koju je sredinom XIX. stoljeća formulirao dr. Ante Starčević na bazi ekskluzivnoga hrvatskog nacionalizma. Iako je Starčevićeva misao iz dana u dan stjecala sve više pristaša, opći je vojnopolitički razvitak kočio shvaćanje, da su i katolici i muslimani u hrvatskim zemljama istoga etničkog podrijetla.

Bosanskohercegovački je ustanak (1875.) iznova podjario protumuslimansko raspoloženje (i ujedno osjećaj južnoslavenske solidarnosti), a austrougarska okupacija BiH (1878.) nije, protivno očekivanjima većine hrvatske javnosti (uz iznimku pravaša!), bitno pripomogla širenju hrvatske nacionalne misli. Ako se išta u austrougarskoj politici od okupacije do aneksije (1908.), a i nakon toga, sve do 1918., može smatrati konstantom, onda je to nastojanje da se spriječi suradnja katolika i muslimana, koja bi omogućila muslimansko integriranje u modernu hrvatsku naciju i tako ojačala čimbenik kojega se vodeći monarhijski krugovi smatrali potencijalno vrlo subverzivnim. Tomu valja dodati jačanje južnoslavenske misli i očijukanje ne samo Srba u Trojednici i BiH, nego i nekih hrvatskih krugova s poletnom i ambicioznom Kraljevinom Srbijom. Takvim su se okolnostima i prilikama prilagođavale hrvatske vjerske, kulturne, a onda i političke elite i snage, a u takvim su okolnostima djelovali i muslimanski intelektualni, vjerski i politički krugovi.

Dodiri i zbližavanje na prijelazu stoljećâ

Nakon 1878., kad se BiH faktično, makar ne još i formalnopravno, našla u istome državnopravnom okviru s drugim hrvatskim zemljama, intenziviraju se dodiri. Važnu ulogu pritom ima Zagrebačko sveučilište, na koje se poslije 1892. upisuje veći broj muslimanskih studenata. Tu se susreću sa Starčevićem i njegovim sljedbenicima, koji su listom čvrsti katolici, ali skoro bez iznimke protuklerikalci. Starčevićanstvo je privlačno zbog svog frankofilstva i svog turkofilstva, ali najviše zbog svog oporbenjaštva i slobodarstva: ako itko u ovom dijelu Europe dosljedno zagovara blagostanje i slobodu pojedinca, skupinâ i narodâ, onda je to upravo Ante Starčević. Simpatije prema njemu i njegovim idejama nisu samo pitanje politike, nego i pitanje etike.

I doista, većina muslimanskih sveučilištaraca prigrlit će starčevićansku misao i hrvatsku nacionalnu ideju, ostajući i nakon raskola Stranke prava (1894.) vjerna Starčevićevu nasljedniku dr. Josipu Franku. Time su, usporedno, u zagrebačkoj sredini podkapali protumuslimanske predrasude i osjećaj nepovjerenja, a istodobno u vlastitom zavičaju širili osjećaj solidarnosti, bliskosti, pa i istosti s Hrvatima drugih vjeroispovijedi. Vrlo važnu ulogu u zbližavanju katolika i muslimana, a onda i u širenju hrvatske nacionalne misli u BiH, imala je Matica hrvatska, koje je već krajem XIX. stoljeća imala više od stotinu muslimanskih pretplatnika na svoja izdanja, što je za ono vrijeme iznimno veliki broj.

Početkom XX. stoljeća u Zagrebu se osnivaju prvi akademski klubovi koji okupljaju sveučilištarce iz BiH. Ipak, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost ženidbenoga i državljanskog prava, još postoje zapreke trajnom naseljavanju muslimana u Banskoj Hrvatskoj. Prijelomni događaj u tom smislu bio je Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, koji je u ožujku 1916. usvojen u Hrvatskome saboru, te krajem travnja nakon vladarove potvrde i proglašen. Zahvaljujući tomu, malo nakon svršetka Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je živjelo oko 200 muslimana. Još uvijek su to većinom učenici i sveučilištarci, te vojnici i obrtnici, a njihov se broj u prvim godinama jugoslavenske države osjetno povećava.

Razdoblje integracije

Prema popisu pučanstva 1921., na području Hrvatske i Slavonije živjelo je 2.537 muslimana, od čega 474 u Zagrebu. Deset godina kasnije, u Savskoj banovini ima 3.823 muslimana, od čega je u Zagrebu njih 1.239. Takav porast broja muslimana stvorio je i potrebu organiziranja vjerskoga i kulturnog života. U prosincu 1919. prvim privremenim građanskim imamom za područje Hrvatske i Slavonije sa sjedištem u Zagrebu imenovan je Ismet Muftić, koji je od 1916. bio vojni imam u karlovačkoj 96. lovačkoj pukovniji (kao drugi vojni imam u Hrvatskoj). Već 1922. imamski je ured podignut na razinu muftijstva, a imamu je dodijeljen naslov muftije.

Oko organizacije vjerskog života bilo je tijekom svih međuratnih godina okapanja, koja su protkana dijelom osobnim, a dijelom i kulturnim odnosno političkim razlozima, što pokazuje da ni muslimanska zagrebačka zajednica, posve razumljivo, nije bila kompaktna, niti je u društvenom životu djelovala kao cjelina. No, velika većina pripadnika zajednice u nacionalnom se pogledu osjećala Hrvatima, a tako se, u istupima u javnosti i u svome književno-publicističkom radu, deklarirao i Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice 1938.-1942. (ujedno brat Mehmeda Spahe i raniji urednik Pravde, glasila Jugoslavenske muslimanske organizacije).

Hasanbegović napominje, da je jedan od razloga takve nacionalne identifikacije zagrebačkih muslimana vjerojatno i «praktična socijalna korist bržeg suživljavanja s novom sredinom». No, nema nikakve sumnje da to ne može biti glavni razlog, jer do takve identifikacije dolazi u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji, pa i u doba šestosiječanjske diktature, kad bi identifikacija s jugoslavenstvom, pa i srpstvom, čak i u Zagrebu omogućavala stanovite društvene probitke. Unatoč tome, zagrebački muslimani u najvećem su broju izbjegavali režimske udruge i manifestacije, solidarizirajući se sa svojim katoličkim sunarodnjacima. U skladu s tim, zagrebačka je muslimanska zajednica postala sastavni, posve integrirani dio kulturnoga i vjerskog života glavnoga grada Hrvata.

Iako je svih tih godina bila procjepu između političkih ciljeva, planova i taktikâ Mačekove Hrvatske seljačke stranke i Spahina JMO-a, u drugoj polovici tridesetih godina u zagrebačkoj se muslimanskoj zajednici počinje osjećati naglašenije distanciranje od Mačekove politike. Radićev nasljednik nije imao previše sluha ni za islam i njegove odjeke na društvenome, vjerskom i kulturnom području, a ni za Bosnu i Hercegovinu. Njegova spremnost da u interesu učvršćenja Jugoslavije i osiguranja autonomnog položaja Hrvata, pristane na podjelu BiH s Beogradom, u zagrebačkim je muslimanskim redovima dovela do izrazitijeg priklanjanja sve snažnijemu ustaškom pokretu.

Protiv podjele BiH, za Nezavisnu Državu Hrvatsku

Time što su nakon doseljenja u Zagreb posve prihvatili hrvatsku nacionalnu misao, zagrebački muslimani nisu zaboravili (a nisu ni mogli zaboraviti) Bosnu i Hercegovinu, s kojom su trajno ostali vezani osobnim, obiteljskim, vjerskim i kulturno-tradicijskim vezama. Kao što starčevićanska ideologija nije isključivala islam (jer je «vjera stvar duševnosti» i «po vjeri se ne dieli nijedan narod»), tako je u njihovim percepcijama Hrvatska nužno uključivala BiH. Samo u takvoj Hrvatskoj muslimani mogu predstavljati značajan čimbenik i ne biti podvrgnuti stalnoj (iako najčešće slabo ili nikako potkrijepljenoj) bojazni od katoličkoga nadglasavanja, podcjenjivanja ili prozelitizma. I obrnuto, hrvatska politika koja se odriče BiH, neminovno dovodi do preispitivanja muslimanskih pozicija.

Strast kojom su mladi muslimanski intelektualci u različitim omladinskim publikacijama krajem tridesetih godina pisali o hrvatstvu BiH rječito govori o intenzitetu njihova straha da će BiH biti podijeljena između hrvatske i srpske političke elite, slijedom čega će muslimanska zajednica biti ne samo prepolovljena i rascijepljena, nego će se morati suočiti s pitanjem, je li njezino priklanjanje hrvatskoj integracijskoj ideologiji bilo opravdano. O tome dramatično svjedoči već spomenuta Deklaracija o BiH akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta upućena reis-ul-ulemi IVZ Fehimu Spahi, sastavljena 29. travnja 1939. (Prilog 7.) Deklaraciju su objavili «Hrvatski muslimani akademičari pitomci Narodne uzdanice», «KAD August Šenoa», «HKAD Domagoj», «Sveučilišni pododbor MH» i «Udruženje sveučilištarki u Zagrebu». Imena udruga-potpisnica (a Hasanbegović objavljuje faksimile potpisa njihovih predstavnika pri sastavljanju deklaracije) pokazuju posvemašnju slogu hrvatskih nacionalista muslimana (Jusuf Okić, Ćazim Tulić, Medžid Rešidagić) i katolika (Branko Rukavina, Ivo Korsky, Ilija Šaravanja, Janko Skrbin, Vjera Korsky, Stjepan Ferić, Nikola Jednaček, Miljenka Herceg), od kojih su neki uskoro dobili važna mjesta u upravnom aparatu NDH (Rukavina, Korsky, Okić) ili su nezaobilazna imena kasnije hrvatske političke emigracije (Korsky, Skrbin). Kako je dvije i pol godine kasnije, u božićnom broju «Hrvatskog naroda» (br. 309./III., Badnjak 1941., str. 21.) posvjedočio Tias Mortigjija, ta je deklaracija bila politički i nacionalni događaj prvog reda, a predana je Mili Budaku, nadbiskupu zagrebačkom dr. Alojziju Stepincu, reis ul-ulemi Fehimu Spahi, nadbiskupu sarajevskom Ivanu Ev. Šariću, te njemačkomu, talijanskom, madžarskom, engleskom i francuskom konzulu u Zagrebu. Dostavljena je i upravi Matice hrvatske te glavnim odborima Napretka i Narodne uzdanice u Sarajevu. Umnožena je i kao letak, a vijest o njoj objavio je buenosaireški Hrvatski domobran od 4. svibnja 1939. te pitsburška Nezavisna hrvatska država od 3. lipnja 1939.

Zagrebački su muslimani proglašenje NDH u travnju 1941. dočekali s olakšanjem i odobravanjem, baš kao i većina muslimana u BiH (u isto se vrijeme sandžački muslimani nastoje pripojiti Bosni i Hercegovini, a preko nje Hrvatskoj). Pritom je moglo biti razlika u motivima, ali je uvijek važno imati na umu, da nekakvoga organiziranog muslimanskog otpora protiv NDH nije bilo, pa čak i poznate muslimanske rezolucije – koje se često pokušava krivotvoriti i iskrivljeno tumačiti – nikada ni jednom riječju ne dovode u pitanje državni okvir i hrvatsku nacionalnu orijentaciju, nego se tek konfrontiraju s pogrješkama režima te zločinima i zlouporabama u ime vlasti. Karakterističan je u tom kontekstu odgovor posljednjega hrvatskog ministra vanjskih poslova, dr. Mehmeda Alajbegovića, na pitanje jugoslavenskih istražitelja o razlozima njegova pristupanja ustaškom pokretu. Iako je svjestan, da mu je oko vrata već nataknuta omča, Alajbegović ne kalkulira niti traži opravdanje: «Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pritom rukovodili.»

Naravno, osobne razmirice i unutarnji prijepori nisu prestali proglašenjem nove države, pa će i među zagrebačkim muslimanima tijekom četiri ratne godine biti manjih razmirica i razilaženja, a svaka od strana u sporu pokušavat će naći zagovornike i arbitre u ljudima iz vlasti, budući da je niz istaknutih hrvatskih nacionalista muslimanske vjeroispovijedi ili dužnosnika bivše JMO dobio istaknuta mjesta u državnoj upravi (Hakija Hadžić, dr. Osman Kulenović, dr. Džafer Kulenović, Hilmija Bešlagić, Salih Baljić i dr.) . No, karakteristično je, da su najviša tijela državne vlasti, a osobito državni poglavar dr. A. Pavelić, uporno odbijali miješati se u te razmirice i unutarnja vjersko-organizacijska pitanja Islamske vjerske zajednice u NDH. Iako su budno pratile javlja li se među zagrebačkim muslimanima kakav protudržavni pokret (bilo jugoslavensko-komunistički, bilo bosansko-autonomistički), vlasti su otklanjale i pačanje u uvijek osjetljivo pitanje konverzija muslimana na kršćanstvo i obrnuto. Nasuprot tome, Pavelić je i na vanjski, simbolički način htio pokazati da su muslimani u NDH ravnopravni, te se ni po čemu ne razlikuju od inovjernih Hrvata. Najjasniji znak u tom smjeru bio je odustanak od predratnoga plana izgradnje džamije na onodobnoj zagrebačkoj periferiji (Zelengaj) i njezina smještanja u srcu grada, preuređenjem Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika na tadašnjemu trgu «N».

Hasanbegovićeva knjiga donosi opširan i bogato ilustriran prikaz izgradnje prve zagrebačke džamije, kao i niz dokumenata o njezinu rušenju. I zagrebačku je muslimansku zajednicu teško pogodio val represije. Muftija Ismet ef. Muftić osuđen je na smrt krajem lipnja 1945., a teške su kazne pogodile i niz drugih istaknutih pripadnika zajednice. Već u lipnju 1945. počinju se javljati glasovi za rušenje džamije, a oni dolaze iz redova komunističke nomenklature muslimanskog podrijetla. Prvaci IVZ pokušavaju spriječiti to zlodjelo, ali su u proljeće 1948. morali priznati poraz: predsjednik Gradskoga narodnog odbora, drug Mika Špiljak, u svome je velebnome humanističkom i anifašističkom nadahnuću 9. travnja 1945. donio odluku o rušenju minareta «koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima». Idućih su dana i tjedana minareti srušeni, a kamen kojim su bili zidani stučen te su njime posute ulice na periferiji.

Rušenje džamije simbolički je predstavljalo uvod u novu fazu povijesnog razvitka, u kojoj se agresivnije i dosljednije nego ikad ranije pokušalo, a uvelike i uspjelo, onemogućiti hrvatsku nacionalnu identifikaciju muslimana. Mr. Zlatko Hasanbegović je, radi toga, nažalost u pravu kad na koncu (doduše, u predgovoru, ali znamo da se predgovori pišu na kraju, a ne na početku!) priznaje kako ga suvremena situacija podsjeća na autobiografski Jučerašnji svijet Stefana Zweiga, u kojemu taj austrijski pisac židovskog podrijetla piše i sanja o svijetu u kojem je «stasao i oblikovao se, a koji je bespovratno nestao u provali nasilja»...


Podsjetnik...
Nezavisna Država Hrvatska - Video


Podsjetnik...

KUDA IDE HRVATSKA POLITIKA IVE SANADERA?

Piše: Ante Matić

Čitajući članak, u zadnjem broju Hrvatskog Slova, g. Domagoja Ante Petrića: "U EU ispunjavanjem nacionalnih preduvjeta", ostadoh, kao stalni čitatelj HS, nemalo iznenađen. Naime, i dosada smo, u zadnjim brojevima HS, mogli pročitati: "Račanova oporba i tzv. hrvatska desnica imaju jedan politički cilj i program: rušenje Sanaderove vlade pod svaku cijenu"(D.Margetić), te "Iluzorno je zanositi se neutralnošću…I tu se sve više pretvoriti u ničiju zemlju…Hrvatska treba zaštitu NATO-a i EU…"(S.Šulek).

I, evo, sada nam D.A.Petrić, začuđeno, otkriva "da u društvu postoji nepovjerenje prema Europskoj Uniji". Ali, ne lezi vraže, ni to nije dovoljno, već sada "ultranacionaliste" vode, nitko drugi, do li njihovi najveći neprijatelji "Balkanci brijunske linije", jer čitamo: "Balkanci brijunske linije, preko tzv. ultranacionalista, nastoje to nepovjerenje pretvoriti u otpor prema EU, kako bi tek prekriveno, zapravo ojačali svoj balkanski projekt". Zaista, svašta. Pa zar upravo europski birokrati ne koriste i nameću pojam "Zapadni balkan", a po ovome bi da su u sukobu s "Balkancima brijunske linije".

Ali vratimo se na početak priče i upitajmo se otkud sad to najednom. Zar opet, ti "nazadni" Hrvati, nacionalisti, "ultranacionalisti" čaak; opet, dakle, oni remete planove naših "europejaca", kojima, dok nas vode u svijetlu budućnost Europe (koja nas ništi na sve načine, a balkanci, svih linija, plješću), oblaci magluštine, sastavljeni od ne brige za nacionalno dostojanstvo i stvarni nacionalni interes, ne daju da osluhnu bilo hrvatskog naroda koji ih je izabrao da dokinu komunjarsku ne brigu i upropaštavanje svega hrvatskog. Nu, ipak, ja bih volio znati, na koga D.A.Petrić misli pod pojmom "ultranacionalisti".

Jesu li to oni koji zastupaju, jasno i nedvosmisleno, hrvatske nacionalne interese bez obzira na one koji bi najradije da Hrvatske i hrvatskog naroda nema, kao što su to neki europljani otvoreno i rekli biskupu Franji Komarici za Hrvate u BiH. Jesu li "ultranacionalisti" oni koji su s puškom, dakle, riječju i djelom dokazali svoju spremnost da brane sve hrvatsko i koji nisu šutjeli onda kad je "grmilo i sivalo", pa to neće ni sada, jer su uvidjeli da su opet izigrani za volju svjetskih moćnika čije zahtjeve nova vlast nekritički i bezpogovorno provodi. A, izgleda, trebali bi šutjeti, jer to, kao, remeti planove za "napredak" Hrvatske, pa zato i pokušaji "prokazivanja" i ušutkavanja pod krinkom "ultranacionalisti", " tzv. hrvatska desnica"itd. Dakle, ako su to hrvatski "ultranacionalisti", onda g. Petriću mogu reći: neće ići, zapravo "uzaludan vam trud svirači", jer ima nas, još Hrvata!

Zaista, nisam mogao vjerovati da će se na stranicama HS, na ovakav način, zapravo braniti ona politika koja je do jučer htjela uništi svako hrvatsko dostojanstvo (državnost, Tuđman, Bobetko, generali…pa i HS), a samo zato jer se sada s Mesićem i svjetskim moćnicima sve usuglašava ili je usuglašeno. Ta, do jučer smo svi napadali takvu antihrvatsku politiku i zato je na izborima i srušili, a sada su, gle čuda, opet neprijatelji "ultranacionalisti", jer su, kao, upregnuti "prekriveno" u "Balkanski projekt". Zaista, prozirno. Prije će biti da gorljivim braniteljima svakog "europskog" Sanaderovog poteza smeta što se "ultranacionalisti" ne daju upregnuti pod parolu koja se izrodila iz one: "Pokrenimo Hrvatsku" u zapravo: "Pokrenimo Haag i Beograd". Zaista, sve se više može reći: "car je gol". Dalje, upitajmo se kada se to hrvatski narod, jasno i glasno, izjasnio, odnosno gdje je stavio taj bjanko potpis, za neizostavni ulazak u ovakvu EU i ovakav NATO. Upitajmo se kada je to hrvatskom narodu predstavljen i objašnjen taj projekt, iz svih kutova prednosti i mana, od strane kompetentnih stručnjaka.

Pa, zar nismo na stranicama HS čitali da se ni jedan stručnjak, kojem je Hrvatska na srcu, nije neizostavno nekritički izjasnio za Europsku Uniju, za razliku od nekih političara kojima su puna usta EU i za koje je "jasno" da će, čim bez kičme, pameti i dostojanstva uđemo u EU, za nas teći med i mlijeko. Baš kao i "onomad" u bivšim Jugoslavijama. Zar nije baš HS na svojim stranicama promoviralo kritičko promišljanje neutralnosti Hrvatske od svih saveza i blokova, pa tako i od EU, da bi to sada bilo proglašavano pukim tlapnjama.

Isto tako, upitajmo se onda, je li po tome, možda, i g. Zvonimir Šeparović "ultranacionalist", koji baš na stranicama HS kaže: " Strijele koje upućuje Haaška tužiteljica sramotne su za uljuđeni svijet. Hrvatsku se mora energičnije braniti. Ne brani se istina samo pred sudom, već ovdje, u Hrvatskom Saboru i Vladi". Uostalom, kako to da "balkancima brijunske linije" odgovara Sanaderova politika koju, po njima, koče oni HDZ-ovci koji se još nisu reformirali. Bit će da im se sviđa zbog toga što bi ta politika i Tuđmana da je živ otpravila u Haag da tamo na miru objašnjava svoje "zločinačke pothvate", sa svim svojim generalima, prema napaćenom i mirnom srpskom narodu u "RSK" i "RS". Zapravo, čim i Sanader malo više zagrabi u istinu o komunjarama, doživi napad da se nije reformirao i eto nam opet hrabrog uzmaka. Dakle, problem su "ultranacionalisti", jer bi mogli narodu, konačno, otvoriti oči da vide da, zapravo, "infranacionalisti" opravdavaju politiku za koju smo vjerovali da je srušena 23. studenog 2003. godine. Podsjetimo se i na Splitsku rivu i pitanja izručenja naših osloboditelja, naših branitelja, naših generala. Što se to dogodi da po onoj "šaptom Bosna pade" i sada "šaptom generali padoše" pred Haaškim kazamatima.

Sjetimo se i "gospodarskog pojasa" i zahtjeva za referendum, a sada se odustaje i od primjene one "muljaže" od "ribolovno-ekološke zone" dok ne budemo punopravni članovi EU. Gdje nestadoše one "krokodilske suze" za svakim pedljom hrvatskog suvereniteta. Jesu li sada i naši ribari, koji prosvjeduju, zapravo ispružena ruka "balkanaca brijunske linije".

U vrijeme ponovne Račanove komunjarske ekspanzije, čini mi se da sam i ja na stranicama HS izjavio da je HS rijetka luč hrvatske misli koja se zalaže za istinski hrvatski probitak, a sada se te stranice koriste za izmišljanje neprijatelja i među onima kojima je Hrvatska na prvom mjestu. Zar nije jadno da mi danas nemamo nijedne dnevne novine koje dišu jasnim hrvatskim duhom i interesom za hrvatski napredak. Nemamo ni takvu televiziju. Od tjednika evo pade i Fokus i ostade opet samo HS, ali evo niče Hrvatska smotra. Zar nije jadno da mi u RH još uvijek nismo slobodni i ne možemo voditi svoju hrvatsku politiku. Zločinci i svjetski hohštapleri nam još uvijek kroje povijest, kočopere se nazivima trgova i ulica po našim gradovima, dreče iz novina i tv ekrana, dok oni koji su bez suda i sudišta pobijeni na najgroznije načine, od djeteta u utrobi majke do najstarijih i nemoćnih, nemaju još svoj mir u dostojno obilježenom svom grobištu. Stotine tisuća pobijenih vapi za istinom i slobodom koju bi mi trebali uživati, jer su i oni pali za nju, ali ne, nama se još uvijek cementira najgnusnija laž kao povijesna istina. Najcrnji komunistički fašizam se i dan danas prodaje pod antifašizam, a jasni hrvatski nacionalizam, kojem je i komunizam i fašizam radio o glavi, se blati kao fašizam; karikatura Hrvatske se prodaje kao "Velika Hrvatska"; sa "RS" se njeguju dobrosusjedski odnosi kao između od davnina susjedskih zemalja, a ne vidi se da je to zločinačka tvorevina na tkivu Hrvatske Domovine. Liju se suze na laži Jasenovca i Šakić je drakonski osuđen, a partizanski zločinci uživaju visoke mirovine i dobivaju državna odličja bez da ih tko upita koliko su Hrvata poklali, koliko su Hrvatsku unazadili po svakoj osnovi. Čak njihovi sljedbenici plešu vampirski ples i traže uklanjanje svakog spomena na naše junake koje su svih ovih desetljeća zločinački ubijali u našem pamćenju. Vidimo što se događa sa zahtjevima za uklanjanje spomenika vitezu Juri Francetiću, koji nije dao da zaslužena kazna stigne i uhvaćene zločince od strane preživjele žrtve, a kamoli da ima nešto drugo na duši. Mi smo dužni Juri Francetiću, uzor Hrvatu, podignuti pravi spomenik, a ne "kamen" pored puta, jer je s iznimnom hrabrošću, požrtvovnošću, žarom i sposobnošću žrtvovao svoj život sa slobodu hrvatskog naroda i države. I, ne samo njemu! A, uostalom, zašto se to sve ne bi događalo, kada se i današnji hrvatski branitelji ozloglašavaju ka zločinci, a stvarni zločinci ulaze u Hrvatski sabor i u Vladu.

Dalje, dopušta se da nestane hrvatski narod u BiH i spomen na hrvatsku povijest tog prostora. Zaboravlja se da je hrvatsko pitanje kroz povijest neriješeno i zbog otrgnuća Bosne i Hercegovine iz nacionalnog tkiva.

Isto tako, po nekima, ne treba nam naša hrvatska vojska, ne treba nam naše zrakoplovstvo, ne treba nam mornarica. Ta, što će nam, pa imamo EU, imamo NATO da nas brani. Od koga?! Nije valjda od naših "prijatelja" preko Drine. Ili, možda, od onih kojima, velikodušno ih primajući natrag, obnavljamo domove i vraćamo stanarska prava, primamo u vojsku i policiju, da sve to "dokusure" kad već nisu uspjeli u ratu. A tko će nas obraniti od učinkovitosti NATO-a koju smo iskusili na svojoj koži, kad nam je zaštita bila najpotrebnija, kad se radilo o našem opstanku.

Ali, vratimo se još jednom u nizu "bisera" g.D.A. Petrića: "Hrvatska može postati nepovjerljiva i skeptična, tek ne bude li sama svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti, ne kako bi se dublje poklonila nadnacionalnim strukturama, nego kako bi u velikoj Zajednici europskih demokratskih nacija zauzela ono mjesto koje će joj omogućiti ostvarenje nacionalnih prava i interesa". Pa g. Petriću ja ću opet, jasno i glasno, reći da Hrvatska mora "postati nepovjerljiva i skeptična" upravo zato, jer vidi da se "svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti" otklizava u ponor beskičmenjačkog poklonstva "nadnacionalnim strukturama" u kojem će " ostvarenje nacionalnih prava i interesa" biti moguće kao i u staroj ili novoj Jugoslaviji. Tu će se moći "ostvariti" ne nacionalna prava jednog Oca domovine dr. Ante Starčevića, već "nacionalna prava" jednog Mačeka ili Bakarića, odnosno Prodija.

Zaista, ne srljajmo, opet, kao guske u maglu, jer hrvatsko nacionalno pitanje neće biti riješeno dok se ne riješi pitanje Bosne Hercegovine. Tu je ključ svega i ono se neće riješiti koliko god naši "europejski" nojevi budu zabijali glave u pijesak od tog problema. Zato, gospodo "europejci" okrenite glave od Bruxellesa ne ka Zapadnom balkanu, već ka braći u Bosni i Hercegovini, baš kao što smo se ono svi bili gledali u obrani svoje jedine i jedne hrvatske domovine, u vrijeme srpske agresije, koja se tada, u našim srcima, nije prostirala na području Titine kifle, pa zašto bi to prihvaćali danas. Gospodo tu je ključ hrvatskog prava, hrvatskog interesa i hrvatskog napretka. Sve ostalo je "europejska" magluština koja će krvavo završiti kad to svjetskim moćnicima bude odgovaralo.

Da pojasnim, rat u BiH je zaustavljen nepravednim Daytonskim diktatom i sigurno je da će diktatom, vidljivim ili nevidljivim, ponovno i otpočeti čim to svjetskim moćnicima bude odgovaralo u nakani da ostvare svoje naume. Uostalom, nepravedni mir je gori od rata (u kojem smo se oslobađali i imali povijesnu šansu da se potpuno oslobodimo i ujedinimo u svojoj domovini)!

Konačno, ono "blejanje" koje "ide prema Europskoj Uniji" neće nadjačati "jauk" vapijućih koji se upinju "da očuvaju suverenost u savezništvu" svih hrvatskih rodoljuba i domoljuba, jer su ti "jauci" znak da smo ispravno prepoznali naše "povelje koje jamče ljudska, nacionalna i građanska prava" hrvatskog naroda u njegovoj domovini, dakle, u RH i BiH. Taj "jauk" pokazuje da su riječi poput: "velika većina Hrvata želi što brži ulazak u EU", samo puste tlapnje onih koji bi da "jauci" Hrvata u BiH što prije nestanu, jer su im ti Hrvati samo teški uteg oko nogu njihovih "europskih" sanjarija. Uostalom, kao i Domovinski rat, branitelji, generali, gospodarski pojas, nacionalni interesi, jer za to se treba boriti i izboriti, ali onda nema gospodskog "europejskog" uživanja po europskim predvorjima i pred europskim blicevima, nema "dvanaest sastanaka i četiri intervjua" našeg ministra vanjskih poslova u jednom danu sa europskim birokratima koji nas vole koliko i crno ispod nokta.

Da, kako to da mi prihvaćamo sva ta ponižavanja europskih birokrata kad, valjda znamo, da su nam i do jučer radili o glavi stojeći iza srpske agresije i onemogućavanja naše obrane prilikom oslobađanja od srbokomunističkog jarma. I sada, kada smo se donekle oslobodili, neki objeručke prihvaćaju zakukuljene zamke, za koje samo slijepci ne vide da su postavljene u cilju našeg podjarmljivanja - naroda i domovine.

Zašto. Zato što goje, valjda nam je jasno s kojim ciljem i za koga, našu najveću boljku, a to je, kako reče neumrli Otac domovine: " Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja".
Zato, braćo Hrvati, držimo se kako valja! HS vrati se korijenima.

U Livnu 3.6.2004.

(Objavljeno: Hrvatsko Slovo, Hrvatska Smotra)


O sedamdesetšestoj obljetnici mučeničke smrti Stipe Javora

27. ožujka 1936. / 27. ožujka 2012.

Piše: Ivan GABELICA

Sanguis martyrum, semen christianorum

Krv mučenika, sjeme kršćana. Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata ( 1918. – op.I.G. ) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3). Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4). Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež. Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6). Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Macedonci, Albanci i Mađari ) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10). Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.

Pripreme za oružanu borbu

Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12). Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena. Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi ( velikosrpske vlasti – op.I.G. ), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15). Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera. To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom. O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu. Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17). No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina. To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku ( Oreb, Begović, Pospišil ). Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti. U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku. Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane. Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu. Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).

Javorova smrt

Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod. I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici. Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast. Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 –godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske. Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Bilješke:

1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.


Prenosimo...hrsvijet.net

Mogu li Hrvati išta naučiti od srpske rehabilitacije Draže Mihailovića?

Vijest o tome da će Srbija službeno rehabilitirati četničkoga vođu Dražu Mahailovića, a time i njegovo četništvo proizvela je nešto komešanja u njezinu susjedstvu. Tu i tamo u hrvatskome medijskome prostoru ponetko proziva hrvatske političare i službene narodne predstavnike zbog odsutnosti odgovora na srpsku provakaciju. Novinar hrvatske javne televizije, očito nesposoban voditi ozbiljne teme a kamo li usmjeravati raspravu o tako kompleksnome pitanju, uspio je samo iritirati hrvatske građane nuđenjem medija koji plaćaju jednom šarlatanu da ih vrijeđa.

No novinar je očito želio postići suglasnost o osudi postupka Višega suda Srbije oko rehabilitacije četničkoga vođe. Na njegovo veliko iznenađenje, Srbi koje je pozvao u emisiju nisu razumjeli zašto Hrvati postavljaju pitanje o tome što oni u Srbiji rade. Uvjeren sam, međutim, da hrvatski novinari uopće ne razumiju pravi smisao onoga što susjedi Srbi žele reći službenom rehabilitacijom Mihailovića.

O čemu je zapravo riječ? Viši sud Srbije, očito pod pritiskom političke i kulturne javnosti da joj je dosta komunističke interpretacije srpske povijesti, preispituje odluke komunističkoga suda koji je osudio D. Mihailovića kao narodnoga neprijatelja, ratnoga zločinca i izdajicu. Generacije su tijekom 60 godina morale potvrđivati pravednost toga čina i usvajati druge postavke dirigirane interpretacije srpske i jugoslavenske povijesti. Srpska javnost ili barem onaj dio koji je dobio mogućnost da progovori očito nije vjerovao pravorjeku toga komunističkoga suda niti je prihvaćao dirigiranu povijest i nakon 60 dugih godina rekla je "dosta"! Ako se dobro razumije smisao onoga što se u Srbiji događa, snebivanja bi trebalo biti manje.

Znam da će mnogi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zavapiti kako su četnici pobili velik broj Hrvata i još više Muslimana/Bošnjaka. To je točno i zbog toga Hrvati i Bošnjaci neće i ne bi trebali rehabilitirati Mihailovića i četnike starije ili novije generacije. No Hrvati previđaju bitnu sitnicu, a ta je da komunisti nisu osudili D. Mihailovića i četnike zato što su ubijali Hrvate i Muslimane, nego zato što su ga oni smatrali svojim "narodnim neprijateljem" te su svima nametnuli da isto misle. Na isti način kako su smatrali desetke i stotine tisuća Hrvata "narodnim neprijateljima" i zbog toga ih potamanili, najviše neposredno nakon rata ali i tijekom njihova polustoljetnoga vladanja – dakle u miru!

Uvjeren sam da nisu svi Srbi suglasni niti s ovakvom rehabilitacijom četničkoga vođe. No to treba prepustiti njima da se o tome ne slažu i da o tome raspravljaju. U halabuci oko rehabilitacije četničkoga vođe Hrvatima i Bošnjacima bi bilo korisnije pitati mogu li i kad će se pobuniti protiv interpretacije svoje povijesti koju je nametnula i dalje podržava domaća komunistička i zapadna filokomunistička intelektualna elita. Mogu li Hrvati i Bošnjaci smoći hrabrosti da, primjerice, NDH gledaju iz pespektive koju ne nameće komunistička paradigma? Čini se da još ne mogu.

Hrvatske reakcije na srpsku rehabilitaciju D. Mihailovića ilustrira još jednu nedosljednost i nezrelost hrvatske političke i intelektualne elite, a ta je da se stalno gledaju, preispituju i osuđuju uspoređujući se sa Srbima i pokušavajući od njih tražiti potvrdu svoje egzistencije i identiteta. Nadao sam se da će Hrvati stjecanjem samostalnosti i izlaskom iz državne zajednice sa Srbima konačno reći sebi i Srbima da ih više ne zanima previše što Srbi misle o njima. To, dakako, znači da ih ne zanima previše ni što Srbi rade u svojoj državi. Mogu li Hrvati prihvatiti svoju državu i svoju neovisnost i mogu li konačno prekinuti pupčanu vrpcu sa Srbijom, tj. Jugoslavijom?

Previše je pokazatelja da oni nisu napravili taj odlučan korak. Da su ga napravili ne bi se hrvatski državni predstavnici skanjivali prosvjedovati protiv prisvajanja srpskoga predsjednika hrvatskih teritorija i kulturne baštine proglašavanjem Ruđera Boškovića Srbinom katolikom i dijelom srpske kulture. Ne bi se događalo ni to da novinar javne televizije ne reagira na tvrdnju srpskoga sugovornika da Hrvati govore srpskim jezikom ili da je Vukovar srpski grad tako što ga odmah isključi iz etera umjesto da ga pušta nastaviti s vrijeđanjem. Ima još mnogo takvih primjera koji pokazuju da pazimo kako se ne bismo zamjerili Srbima, čak i onda kad nas brutalno vrijeđaju. Tvrdim da takvih pojava ne bi bilo da je hrvatska intelektualna i politička elita sposobna cijeniti sebe i da je sigurna u svoj identitet te da i dalje ne razmišlja iz nametnute komunističke paradigme 'bratstva i jedinstva'.

Jure Krišto


Zagreb, 21.3.2012.

Utemeljena Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti "Kralj Tomislav"

Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti „Kralj Tomislav“, utemeljena je u Zagrebu, te je izabran predsjednik i Predsjedništvo Akademije.

"Statutom Akademije utvrđeni su njeni ciljevi, svrha i način njihova ostvarenja. Akademija ima šest razreda među kojima su i poseban Razred za dijasporu i Razred za poduzetništvo što Akademiju čini suvremenom znanstvenom institucijom. Jer, iako će se i cijela Akademija baviti pitanjima Hrvata izvan Republike Hrvatske, u Statutu smo predvidjeli i poseban razred koji će se produbljeno baviti tim pitanjem i objedinjavati sve poslove u svezi s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, ali i njihovo okupljanje i institucionalno povezivanje s domovinom..", priopćeno je iz Akademije. "Isto tako, Akademiju smo nastojali osuvremeniti pa smo predvidjeli poseban Razred za poduzetništvo. Jer, osim klasičnim pitanjima znanosti, umjetnosti i književnosti, Akademija će se baviti i egzistencijalnim pitanjima kako Hrvata u Republici Hrvatskoj, tako i onih izvan Republike Hrvatske", kaže se u priopćenju koje potpisuje predsjednik dr. sc. Petar Vučić

Akademija želi stvoriti ne samo jedinstvo Hrvata u RH i onih izvan RH, nego i nadvladati otuđenost znanstvenih, umjetničkih i drugih hrvatskih elita od naroda, stvoriti stanje stvaralačkog dijaloga i sinergije između znanosti i umjetnosti i cjelokupnog naroda.

"Osim toga, na simboličnoj razini, izrazili smo Akademiju kao znanstvenu nazvavši jedno njezino vijeće po svjetski priznatom hrvatskom znanstveniku – Vijeće za znanost Ruđer Bošković, a Vijeće za umjetnost i književnost po tvorcu hrvatske moderne književnosti Marku Maruliću. Ta tri imena – kralj Tomislav, Ruđer Bošković i Marko Marulić simboli su naše državne suverenosti i nacionalne samobitnosti, što oni na najbolji način izražavaju; oni su naša hrvatska povijesna, državotvorna, znanstvena, umjetnička i književna vertikala", stoji također u priopćenju.

Akademija ima poseban cilj da u njenim redovima se nađu najuglednija imena znanosti, kulture i umjetnosti iz cijeloga svijeta, prvenstveno iz redova Hrvata bez obzira u kojoj zemlji svijeta žive i kojim jezikom govore. Akademija je zamišljena kao središnje mjesto umreženja hrvatske nacionalne inteligencije iz domovine i Hrvata koji žive izvan domovine.

"Na koncu, Akademija poziva sve rodoljubne hrvatske intelektualce u Republici Hrvatskoj i one izvan Republike Hrvatske, da nam se u ovoj mukotrpnoj, ali domoljubno i nacionalno iznad svega važnoj i korisnoj zadaći pridruže", stoji na kraju priopćenja koje potpisuje dr. sc. Petar Vučić, predsjednik Akademije.

Prvi predsjednik novoosnovane udruge je doktor prava Petar Vučić, a uz njega osnivači su: prof. dr. Ivan Biondić, Vladimir Biondić, mr. prav. ,prof. dr. sc. Vinko Buj, mag.dr. Emil Čić, Nikola Debelić, prof. msc.dr.dr.h.c., Marko Francisković, dipl.oec, dr.med.vet. Natko Kovačević, Nada Landeka, pjesnikinja i spisateljica, Dušan Musulin, dipl.oec, Mile Pešorda, književnik, Mile Prpa, dipl.prav.,Zoran Vernaza dipl.oec., mr. st. Dijana Vukoja, Cvjetko Lež, mr.sc., Srećko Sladoljev, dr. sc., mr. Ranko Šikić, Ivo Matanović, pisac, Ljubin Čedomir, dr.med. i pisac stručne literature, i sc. Dragutin Pavličević.


O B A V I J E S T

Obavještavamo sve hrvatske nacionaliste i simpatizere da je Stranka hrvatskog prava, poslije održanog Izvanrednog Sabora 19.2.2012. godine, prestala sa radom dana 19.3.2012. godine.
Kako su ove stranice za mnoge bile prava riznica hrvatstva i pravaške misli nastojat ćemo ih održati pod nazivom: Stina hrvatskih pradidova.
Molimo sve istinske Hrvate da nam u tomu pomognu!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!



Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova