SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!

Upišite svoje dojmove!

Neojugoslavenski model demonkršćanstva Onoga časa kada je, po zapoviedi masonskih velmoža u Briselu, ratni dezerter Andrej Plenković na nedemokratski način preuzeo kormilo HDZ-a, na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se oštra debata o temeljima na kojima je ta stranka utemeljena i kojih principa bi se ona trebala pridržavati. Glavno je pitanje u toj debati bilo je li ona uistinu demokršćanska stranka, kako to opetovano izjavljuje Plenković i njegovi kućni mezimci. Prije svega, ovdje je potrebno malo razjasniti pojam europskog demokršanstva. Više

27. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 27. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

Ante Bruno Bušić ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Više

Tako je govorio Otac Domovine

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Vukovar, 13.10.2018. PROSVJED U VUKOVARU: UPAMTITE OVO NIJE JUGOSLAVIJA NEGO REPUBLIKA HRVATSKA! Vrijeme je da ljudi shvate da ovo nije Jugoslavija, već Republika Hrvatska. DORH i pravosuđe više štite one koji su napali Hrvatsku, nego žrtve rata. Tko ste vi? Kako vas nije sramota raditi u državnim institucijama i ne poštivati Ustav i zakone RH? Zašto prijave stoje u vašim ladicama?... Više

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

EVO ZAŠTO IDEM(O) NA PROSVJED U VUKOVAR! Kako se bliži prosvjed u Vukovaru, stalno se nešto trabunja o političkoj instrumentalizaciji, o korištenju žrtava Vukovara u političke svrhe. Plenković, njegovi ministri i svi koji stalno proturaju te teze zapravo podmuklo vrijeđaju sve nas koji ćemo u ime svojih najbližih, kojih više nema, a ubijeni su, a zločinci već gotovo tri desetljeća nisu procesuirani, ići na prosvjed... Više

Još jedno svjedočanstvo o komunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeću i obuću te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio špalir partizana i slovenskih građana s noževima, samokresima i običnim štapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali. Stotine i stotine naših supatnika nisu taj most prešle, jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu... Više

Tužna obljetnica smrti hrvatskog revolucionara, 11.10.2018. Revolucionar Eugen Kvaternik Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja... Više

Radosna obljetnica, 9.10.2018. ATENTAT NA KRALJA ZLOTVORA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA 9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče: ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška"... Više

˝...što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.

Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.

Bosna je hrvatska i nikada je ne ćemo dati˝

Tužna obljetnica, 2.10.2018. ZABORAVLJENI HEROJI: IGOR I PETAR KAČIĆ Branitelji Vukovara i danas su u žalosti za hrvatskim herojem Petrom Kačićem velikim zapovjednikom obrane Sajmišta, dijela Vukovara koji je bio najizloženiji učestalim žestokim pješačkim napadima srpske paravojske i JNA koji je 2. listopada 1991. dao život za obranu tog grada i ljubljene Hrvatske... Više

O PRAVIMA HRVATSKIH PRAVOSLAVACA Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 180 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u RH“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC)... Više

KAKO SU NAS UBIJALI... Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu... Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih... Više

21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub Ante Paradžik TAKO JE GOVORIO ANTE PARADŽIK ZADNJI GOVOR ANTE PARAŽIKA HRVATIMA PRIJE MUČKOG UBOJSTVA OD STRANE ANTIHRVATSKIH IZRODA PO NAREDBI VRHA TADAŠNJE VLASTI RH Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju(kao HDZ)! Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru! Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda... Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj! Ja ne nrzim Franju Tuđmana, ja sam njegov prijatelj. Mi smo imali stotine sastanaka, tajnih, ali to je komunizam, ne može se on odreći jednog boljševizma, komunističkog, generalskog... Hrvatski narod nije komunistički, hrvatski narod je katolički i muslimanski... Pobijedio je stari i novi komunizam... Hrvatsku pravaši grade na Drini kako su govorili HDZ-ovci... Naš program je Drina... Više

Hrvati moraju pokrenuti narodni ustanak! Zašto Hrvati skrivaju sramotnu činjenicu da su u krvavom poslu iz 1945. sudjelovali "prvi hrvatski predsjednik" i neki prvi predsjednici Vlade RH? Hrvati su dopustili da nad njima desetljećima vlada najveći zločinac u povijesti ljudskog roda. Hrvatsko dostojanstvo tako je ugušeno, iskorijenjeno. Tog dana kada je krepo Maršal, polovica Hrvata su plakali. U RH ga naslijedio general iz JNA, zajedno sa smećem koje je odvezlo blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, zajedno s zlotvorom koji je u republičkom "parlamentu" napao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zajedno s šefom republičke udbe... Više

Ovo je naša, ciganska država! Demokracija u državi udbaša, mafijaša, četnika i čergaša Nađite mi jednoga ministra koji nije bio udbaš, KOS-ovac ili komunist! Zar nema ni jednoga časnoga antikomunista da dobije ministarsku fotelju? Pobjedio je stari i novi komunizam. Toga nema u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Tko god je tamo bio komunist ne može biti ministar. A u nas? Tko god je bio veći zločinac, komunist, KOS-ovac dobio je veće ministarsko mjesto... Više

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović odmah počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

slobodnadalmacija.hr Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93. Nedavno je hrvatska vladajuća nomenklatura u BiH organizirala proslavu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nije bilo baš onako veličanstveno kao što su Srbi običavali slaviti poraz na Kosovu polju, ali okupila se na svečanosti u susjednoj državi reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika da bi obilježili jedan od najbesmislenijih poteza i najvećih promašaja hrvatske politike... Više

Razgovor sa Romanom Leljakom MIT O JASENOVCU Više je nego jasno da je u samom logoru Jasenovac 3C na različite načine (prirodne smrti, bolesti ili likvidacije i presude zbog kršenja propisa koji su tada važili i koji su doneseni u samo logoru Jasenovac) ukupno umrlo 1360 žrtava, a što je sukladno sondiranjima koja su rađena 1964. pod vodstvom Sveučilišta za biologiju u Ljubljani, dr. Vide Brodar i drugih doktora iz Sarajeva i Beograda koji su dali procjenu da je u samom logoru Jasenovac bilo oko 1300 žrtava, što je sukladno popisu koji sam pronašao, a u kojemu stoji da ima 1360 žrtava... Više

Strane sile i 10. Travnja 1941. I, zaista, nikome od naše ruke nije ni vlas s glave pala. Sve vojničke, oružničke i redarstvene jedinice kao i druge ustanove, bile su razoružane i zaposjednute jednim divnim naletom bez kapi krvi. Jedinstven slučaj u poviesti svieta. I baš zato Deseti Travanj 1941. ne može biti obtužba za Hrvate. Taj dan je hrvatski narod dokazao nadmoćnost svoje kulture i civilizacije nad mnogima koji se tim epitetom kite. Od Zagreba do Drine prošli smo i pronieli hrvatske zastave neokaljane... Više

ZVONKO BUŠIĆ: MOJ IZVJEŠTAJ HRVATIMA Hrvatskoj je javnosti poznato, da sam u noći između 16. i 17. travnja pobjegao iz tamnice i da sam nakon trideset sati bio ponovno uhićen. Dva tjedna nakon uhićenja nije mi bilo moguće stupiti u dodir s vanjskim svijetom. Kad sam prvih dana svibnja brzoglasom nazvao u nekoliko američkih metropola i razgovarao s mojim prijateljima, čuo sam da se glede mog bjegstva i ponovnog uhićenja pričaju kojekakve fantastične priče... Više

Monstruozni zločini: pedofilije, silovanja djece, ucjena i ubojstava u vrhu Srbske pravoslavne crkve! Bojan Jovanović je u svom svjedočenju prije godinu dana iznio kako je u Kačavendinom dvoru vidio užas. Kako su igumani podvodili mladiće. Kako je vidio prebijanje onih koji su pričali da je vladika pedofil i homoseksualac. Niko se nije šokirao nad tvrdnjama Jovanovića kako su u vladičanski dvor dolazili i razni biznismeni, kako su pravljene terevenke i pijanke.... Više

Moja ideologija i politička preferencija: Hrvatska država u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni i etnički prostori očišćeni od jugoboljševičke gamadi! Moja jedina ideologija i politička preferencija je bezkompromisna borba za: Hrvatsku državu u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni etnički prostori. Hrvatsku očišćenu od "antifašista" i svega drugog jugoboljševičkog smeća. Hrvatsku kojom će upravljati jedino Bog i hrvatski narod! Više

August Harambašić

PONOSNA HRVATSKA!

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

˝...što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.

Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.

Bosna je hrvatska i nikada je ne ćemo dati˝

Sinovi dida Jure - Guce Jedan od roda tih Frkovića, ministar šuma i ruda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ing. Ivica vitez Frković desetljećima je u Argentini prikupljao svaku tiskanu rieč o radu i životu svojih predaka. Te informacije, koje je ing. Frković pomno prikupljao i slagao, svjedoče o rađanju jednoga novog hrvatskog plemstva - plemstva žuljeva. Kada se u obzir uzmu sve tragedije, muke i nevolje koje je ovaj hrvatski vitez proživio u skoro 35 godina izbjegličkoga života, čovjek se mora upitati odkuda njemu tolika ljubav prema Domovini? Više

PONOSNA HRVATSKA!

Prateći sav program dočeka i oduševljenog mnoštva, uočio sam da se sav narod vama ponosi, i da ljudi iz raznih krajeva traže, je li netko od igrača ili trenera s njima povezan životom, rođenjem ili korijenima. Želim vam prenijeti da sam i ja osobno kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ponosan što su izbornik i nekolicina reprezentativaca rodom ili korijenom iz ove zemlje. Dok proživljavamo depresivno javno mnijenje, vratili ste narodu volju za životom pa je ponovo izazvan emocijama i oduševljenjem. Ne znam čemu bih se više divio: Vama igračima s izbornikom na čelu ili narodu koji vas je tako oduševljeno dočekao. Hvala Bogu da ste svojom igrom, skromnošću, zajedništvom i upornošću mom narodu vratili radost.

Želim svima vama obilje Božjeg blagoslova u životu i radu, posebno u izgradnji zajedništva i stvaranju ozračja nesebične suradnje u našem narodu. Poseban Božji blagoslov neka vas prati u vašim obiteljima i zajednicama gdje živite.

PONOSNA HRVATSKA!

VELIČANSTVENI DOČEK VATRENIH NISU USPJELI UMANJITI NI SLUŽBENI (JUGOKOMUNISTIČKI) ORGANIZATORI

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2018. POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

U problematičnim nogometnim okolnostima naša reprezentacija je izgubila podršku koju su ovi momci tako željeli. I sad kad su je napokon osjetili ne možemo ih prepoznati, šamaraju tkogod im dođe nasuprot, trijumfiraju, prijete da uzmu naslov svjetskog prvaka.

Priznajemo, a sram nas je sad, u prvome dijelu izgledalo je to nespretno i slabo, no drugo poluvrijeme protiv Engleske najboljih je 45 minuta hrvatske reprezentacije u povijesti! Ni manje, ni više, nego najboljih!

Veličanstvena partija Hrvata toliko je dirljiva da moramo reći sljedeće. Naime, u sportu nema tragedije, tragedija je kad avion padne na dječji vrtić, a ne kad bolja momčad doživi poraz. No, simbioza s navijačima, narodom koju su ovi momci predvođeni sa skromnim Zlatkom Dalićem uspjeli sa svojim pukom, ma sve to nas tjera na stav da bi poraz u ovoj utakmici bio shvaćen kao tragedija.

Njima je to nedostajalo, kada su dobili podršku postali su najbolji. Nitko nije otok, nitko ne može sam. Mi smo bili s njima, oni s nama. To je bilo tako lijepo da ćemo iznova ponoviti, ma nema ovako lijepih snova.

Lijeva srbokomunistička RH... MILJENICI VRHOVNOG SUDA DANAŠNJE SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE! U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina? Više

NAPRID HRVATSKA!

Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj -

MOJOJ LIJEPOJ ZEMLJI HRVATSKOJ!

Da se ne zaboravi mučenička smrt hrvatskih vitezova... ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI U nedilju 25. lipnja 2004. godine održana je Spomen Akademija Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci. Više

22. lipnja 1941. nije se dogodio nikakav ustanak Danas je popularan “preventivni antifašizam”, koji se cijepi prekomjerno upravo zato da izazove fašizam i tako opravda ugodan život lažnih antifašista na našoj grbači. Reći da su 22. lipnja 1941. komunisti digli ustanak, isti dan kada je Hitler napao Staljina, isto je kao da kažete da je Austrougarska napala Srbiju na dan Sarajevskog atentata na Ferdinanda, u samu zoru. Više

MI SMO HRVATI!

NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA

NAŠIM MUČENICIMA

KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

Mučenicima Jazovke

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

Da se ne zaboravi mučenička smrt... JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI! Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore. Više

Zahvalivši na prijamu, izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca upoznalo je Predsjednicu Republike s radom SABA RH, izrazivši očekivanje za većom potporom državnih institucija. Ujedno je izrazilo svoje nezadovoljstvo revizionističkim tendencijama u hrvatskom društvu vezanim za antifašističku borbu. Smatraju da je uzrok tomu, uz ostalo, u činjenici što su mladi naraštaji premalo upoznati s povijesnim karakterom i značenjem antifašističke borbe, izrazivši očekivanje da će u predstojećoj obrazovnoj reformi u udžbenicima biti više sadržaja o tom razdoblju hrvatske povijesti.

Pismo dida Vidurine suprotiva bandi u Brezovici KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM JE ĐAVLIJA KAPELICA UZ CRIKVU HRVATSKU! Najgrozomornija podla sotonska laž kojom su nam učenici crvene sotone silovali zdrav razum dok smo klani, proganjani, zatvarani i mučeni zbog riči 'rvatske, e šugo jedna pokvarena! Više

Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj... PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE! Hrvatska je utemeljena na "antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog "antifašizma" i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice! Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Više

Bezočne laži srbokomunističkog uma: 'Ustaški stroj za drobljenje kostiju'

Specijalni stroj za drobljenje ljudskih kostiju bio je dovezen iz Njemačke, a od praha ljudskih kostiju nastala je žuta zemlja koje ima mnogo u Jasenovcu! Dakle ljudske kosti nakon što se samelju postaju žute! Za to bi zlatnokamenčić trebao dobiti Nobelovu nagradu i to za kemiju. Ali što će ustašama "specijalni stroj" kad ljudske kosti može zdrobiti svaka drobilica kamena. Ali da bi ljudske kosti bile "podobne za drobljenje", dakle suhe, treba proći barem pet godina, a toliko vremena ustaše nisu imali. A morali su imati stroj za guljenje kože i mesa s tih kostiju, jer inače bi im koža i "suho meso" zapinjala. Inače u mom vrtu ima obilje "žute zemlje". Sigurno su ustaše i u Samoboru imali jedan takav stroj.

Dakle glupost do gluposti. Zlatnokamenćić je zapravo napravio ono što je najmanje htio. Priznao je da je istina probila barijeru i da su zato svi moderni "krojači" novog svjetskog poretka u panici pa nesposobnim agentićima kao što je ovaj daju u ruke slamčice kojima se te izmišljotine ne mogu spasiti, nego se proboju istine dodaje još i doza crnog humora. Potomci zlikovaca sada postaju još i bijedni "humoristi".

A budući da je uhvaćen u laži da su ustaše njegovog djeda bacili u jamu "Jadovno" zapravo Šaranovu jamu na Velebitu u kojoj nema nikakvih kostiju, vrijedi druga poslovica: "Koga se jednom uhvati u laži, ne vjeruje mu se ni kad istinu govori". No možda ovaj lik govori istinu. Možda su ustaše na Velebitu imali specijalan njemački stroj za pretvaranje ljudskih kostiju u kamenje i granje, jer kamenja i granja ima mnogo na dnu Šaranove jame.

No zapravo Slavko nije bio ni u partizanima, nego kod nekog seljaka koji ga je skrivao cijeli rat u svojoj štali. Nakon rata postao je otac ovog mračnjaka koji sada izmišlja "ustaške strojeve". A djed Ivo je zaglavio u partizanima. Jesu li ga ubili četnici ili sami partizani vjerojatno netko zna, ali nije za javnost. Za javnost, ustaše su ga na Velebitu specijalnim strojem pretvorili u kamen i zatim bacili u Šaranovu jamu.

MNOGI SE PRAVE SLIJEPI KOD OTVORENIH OČIJU I NE ĆE DA PRIZNAJU ISTINU GDJE SU KORIJENI OVE DANAŠNJE VLASTODRŽAČKE ANTIHRVATSKE ŠUME TITOISTA

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...

POZIV NA USTANAK PROTIV OVRŠNE MAFIJE! ”Zašto hrvatski narod dolazi u poziciju dužničkog ropstva? Hobotnica koja živi na ljudima i siše im krv, odnosno novac, jest sistemski proizvedena i zato moramo raskinuti taj lanac. Pravosuđe bi to moglo riješiti za par dana, samo da postoji politička volja. Svi problemu u Hrvatskoj dolaze iz političke sfere. U ovaj problem treba mačem i sabljom udariti’‘, istaknuo je profesor Ivan Lovrinović... Više

LIPANJSKA POVELJA

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

Da se ne zaboravi! U SPOMEN HRVATSKOM RATNIKU IRCU THOMASU CROWLEYU! "Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj"... Više

Pismo dida Vidurine suprotiva akademiku Kusiću U AKADEMIKA KUSONJE KAPA SA TRI ROGA NA SRAMOTU NARODA HRVATSKOGA! - "Komunistički simboli koji se odnose na antifašističku borbu i Drugi svjetski rat nisu sporni, tako je u dokumentu postavljeno…“ - A šta li to taj Kusonja trkelja đava li ga lipi ne odni', razbudi se baba k'o iz noćne more, a taman je bila malo zakunjala na kauču posli' ručka. Više

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Dimitrija Demeter

Unatoč najnovijoj UDBA-škoj ujdurmi hrvatskih izroda, kojom su nas onemogućili već više od mjesec dana u pristupanju i održavanju ovog hrvatskog portala, mi nastavljamo dalje držeći visoko ovu luč hrvatske istine!

TKO SU BILI CROATAN INDIJANCI?! Iako je svima bilo jasno da korieni ovih "Indijanaca" moraju biti u Europi, a ne u Aziji kako se to smatra za sve druge Indijance, uzprkos mnogim iztraživanjima nitko od njih još nije uspio (ili nije želio) odgonetnuti pravo podrietlo ovih "Indijanaca", jer ne daj Bože da bi se neki Englez ili Španjolac usudio i pomisliti da bi neki hrvatski (Croatian) moreplovci mogli biti prvi Europejci koji su preplovili Atlantik i tako, kojih par stotina godina prije njih, odkrili "Novi sviet". Više

Da se ne zaboravi... HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?! - Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju. - Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu. Više

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Da se ne zaboravi... ISTINA O BLEIBURGU! Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske... Više

SPOMENDAN ROĐENJA OCA DOMOVINE

Hrvatice i Hrvati!

Otac mu je bio Jakov Starčević, a majka Milica, iz hrvatske obitelji grčko-istočne vjere, koja je primila katoličku vjeru prije svoje prve udaje u obitelj Čorak, a kao udovica udala se u obitelj Starčević.

Najveća slava i hvala Ocu Domovine, dr. Anti Starčeviću i nikada više ne smijemo biti taoci naših izroda i neprijatelja, nego svi kao jedan potpišimo inicijativu za referendum "Narod odlučuje", do nedjelje 27. svibnja 2018. godine, i molimo zagovor Oca Domovine kod našega Nebeskog Oca i Isusa, koji je uvijek s nama, u sve dana do svršetka svijeta, da naša plemenita inicijativa za spas Domovine bude uspješna i od Boga blagoslovljena!

10. travnja 2018. HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI! "Nestat može kruglje zemne, Sunašce se može maći, Ali nas će uvijek spremne Na braniku roda naći!" A. Harambašić... Više

10. travnja 2018. PROSLAVIMO DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI! Prije 77 godina, na 10. travnja 1941., pukovnik Slavko Kvaternik je u ime ustaškog po-glavnika dra Ante Pavelića proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim poviestnim etničkim prostorima... Više

Podsjetmik uz 10. travnja... Pismo dida Vidurine ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVNJA SAV! - E dide štaću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante... Više

Bio sam agent KOS-a, a otkrit ću istinu o Jasenovcu... U Mariboru je najveći grob Hrvata u povijesti Hrvatske! Sada radim na knjizi i filmu – Mit o Jasenovcu. Gradivo za taj projekt dobivam istražujući po arhivama u Beogradu. Siguran sam, da će film otvoriti mnogima oči u sagledavanju prave istine. Postoje popisi po danima, popisi ljudi koji su dobivali pakete od rodbine, knjige bolesnih, popisi umrlih, popisi kažnjenih i mnogo vrijednih dokumenata koji daju pravu sliku Jasenovca... Više

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU I CILOM SVITU!

USKRS! Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom. Više

GROZDA Uz rođendan Grozde Budak, kćeri dr. Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara, mučenika za hrvatsku državnu nezavisnost. Grozda je izmrcvarena od strane partizana na najgori način ljudskoga izuma, 1945. godine. Vječna joj slava! Više

Prihvaćanjem Istambulske konvencije Vlada je katolicima pljunula u lice! Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istambulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju.... Više

Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi zakasnio je barem 10 godina! Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj... Više

Ako se upitamo od koga bi to tobože bile zaštićene žene i obitelji, onda vrlo brzo otkrivamo, prema toj konvenciji, da su ti nasilnici unaprijed zapravo svi muškarci, bez kojih, kao očeva, bračnih partnera, sinova, braće i prijatelja, žene ne bi uopće mogle postojati ni egzistirati kao razumska, emocionalno ispunjena i cjelovita ljudska bića.

Kad uzmemo u obzir da u prirodi vladaju prirodni zakoni koji u svemiru čine mir i red, a ne kaos, pa tako i u ljudskoj prirodi, na temelju genoma i prirodnih hormona, stupnjevano, uz povoljne društvene prilike, formira se cjelovit i sređen spolni identitet svake ljudske osobe, za ravnopravno ljudsko zajedništvo i miran suživot svih prirodnih vrsta i svemirskih sustava, onda je razumljivo kakve štete za ljudsko društvo može učiniti usvajanje ovakvoga nemira i nereda, kakav može donijeti ovaj nametnuti sadržaj, koji se kani postaviti iznad svih drugih prirodnih i državnih zakona.

Zašto to onda neki moćnici nameću u globalnom smislu, teško je odmah dokučiti.

Stoga, osvijestimo se, drage Hrvatice i Hrvati, te najodlučnije prosvjedujmo protiv ratifikacije toga velikoga zla - Istanbulske konvencije, u Hrvatskome (državnome) saboru.

Zloporaba školskog sustava! S čime to pokušavaju cijepiti našu djecu?! Jučer mi je dijete, koje ide u osmi razred osnovne škole, došlo kući vrlo zabrinuto, tužno i potreseno. Kaže da su im neki studenti medicine održali besramno predavanje. Učili su ih kako da bludno griješe, kako da upotrebljavaju grješna sredstva i pokazivali im sramotne slike. Već su "obrađivali" i druge škole, a s tim planiraju ići i dalje. Doveo ih je jedan profesor iz Zagreba."... Više

"Antifašistička" intelektualna nedonoščad Prema tim besmislenim zaključcima, zvijezda petokraka je ustavna, jer se u preambuli Ustava Republike Hrvatske, između svih nabrajanja osnova hrvatske državnosti, navodi i antifašizam, a zvijezda petokraka je, prema njima, simbol antifašizma, dok to nije, prema Ustavu, NDH, Ustaški pokret, pa ni tradicionalni hrvatski pozdrav "Za Dom - Spremni!"... Više

UVRJEDLJIVI, PROVOKATIVNI I OPASNI ZAKLJUČCI TAKOZVANOG VIJEĆA ZA PROŠLOST Prije nego prieđemo na absurde koje smo čuli od te stare komunjare Kusića i njegova omladinaca Plenkovića u ovom njihovom zadnjem jurišu na hrvatske pozdrave i simbole, potrebno je onim neupućenim još jednom naglasiti da Ustaški Pokret nije sliedio niti jednu, niti bilo čiju ideologiju... Više

PREOBRAŽENJE YUGOSLAVA ANEMIKUSA Ono što je posebno važno u ovom dokumentu jest to da se vrlo jasno osuđuju totalitarizmi, bez ikakvih dilema i bez ikakvih ograda. Sve ono što se odnosi na razdoblje 1941.-1945., nacizma, fašizma, ustaštva, četništva, je vrlo precizno ponovljeno da je u suprotnosti s Ustavom... Više

Anatomija izdaje Na svim izborima u Hrvatskoj poslie 2000-te godine glasači kažu da su svaki put imali samo jedan izbor - glasati za ono "manje zlo" - iako su, barem oni malo bstriji, vrlo dobro znali da su skoro svi kandidati, barem za one najviše pozicije u državnoj upravi, uvijek su bili (i jesu) predstavnici jednoga te istoga zla, samo u malo drukčijim bojama. Više

Novi "sultan" želi uzpostaviti novo Otomansko carstvo Turski predsjednik, Reçep Tayyip Erdogan je i u najmirnijim danima vrlo ljut i arogantan Turčin, ali u zadnje vrieme nadmašio je u tom pogledu i samoga sebe pa poručuje Amerikancima: "Ovo je što mi imamo reći svim našim saveznicima: Ne postavljajte se između nas i terorističkih organizacija, ili mi nećemo biti odgovorni za nepoželjne posliedice." Više

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Više

Tako je govorio Otac Domovine

Podsjetnik na jugoslovene... ZAŠTO VLADKO MAČEK NIJE I NE MOŽE BITI HRVATSKI VELIKAN!? Vladko Maček je bio marioneta u rukama beogradske velikosrbijanske kamarile. Nije on bio od nikoga zaveden ili prevaren, jer sve što je radio radio je podpuno sviestno. Sva svoja politička djelovanja temeljio je na tezi - Hrvatska unutar Jugoslavije, odnosno Velike Srbije, koja je po veličini bila dobrano premašila i onu iz Garašaninova "Načertanija". Više

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

GOVOR NADBISKUPA ZAGREBAČKOG

DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVARANJA

HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Poglavniče!

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

Tako je govorio Poglavnik

Talent dra Šufflaya nije bilo teško zapaziti njegovom profesoru Tadiji Smičiklasu, koji ga, dok je još bio student, uzeo za pomagača kao urednik zbornika »Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«, Na tom poslu Šufflay dolazi u priliku da se detaljno upozna s opsežnom arhivskom građom Dalmacije, u kojoj su se stoljećima ukrštali razni kulturni utjecaji. Više nego domaća povijest njega zanimaju sile, koje su u prošlosti djelovale na Balkanskom Poluotoku, odnosno na Jadranskoj Obali i u njenom dubljem zaleđu. Tako je on unaprijed bio opredijeljen da zahvati u složen i težak problem albanske prošlosti, jer je taj problem stajao u vezi sa svim povijesnim problemima zapadnog Balkana, odnosno u njemu su mogla naći objašnjenje razna pitanja iz povijesti susjednih naroda. On na ovom području, koje je prije njega bilo posve ne istraženo, nije mogao ostati samo povjesničar u strogom smislu; morao se baviti i drugim, pomoćnim znanostima: sociologijom, etnologijom, etnopsihologijom, filologijom i arheologijom, u kojim granama je govorio isto sa takvom sigurnošću kao i na području povijesti. Ponekad je morao u svojim mnogobrojnim člancima i ogledima po dnevnim listovima i književnim revijama kao publicist pripravljati teren za svoje znanstvene radove. Otud su njegovi publicistički radovi osobito interesantni, te predstavljaju nešto izuzetno u hrvatskoj publicistici. Kao publicist nije mogao u teškim danima hrvatskog narodnog života izbjeći tretiranje političkih pitanja, te su mnogi njegovi članci još uvijek živo vrelo dragocjenih političkih misli, ideja i poticaja.

U Šufflayevu prikazu mi gledamo, kao da se danas dogadja to pucanje hrvatskog limesa, vidimo njegovo komadanje i potiskivanje njegovih djelova prema zemlji matici. Istovremeno puca i živi lanac katoličkih biskupija, te kroz njihov istanjeni nasip na jadransku obalu izbijaju pod vojničkim šljemom klinovi islama i istočnog pravoslavlja. Prikazu toga značajnog procesa i terena Šufflay je posvetio glavni dio svoje učenjačke pažnje i po tome je osamljen medju hrvatskim povjesničarima.

Najveće i najupotpunjenije Šufflayevo djelo s područja albanologije jeste »Srbi i Arbanasi«. U predgovoru toj knjizi kaže prof. St. Stanojević: »Pisac ove knjige uspio je da pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osjećanjem prošlosti i odilčnim metodom, prikaže istoriski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gdje se ona vezuje sa životom i prošlošću našega naroda«. Ovo Šufflayevo remek-djelo nije nastalo iznenadno kao cjelina, nego mu je prethodio cijeli niz važnih i za nauku od najvećeg značenja rasprava, članaka i ogleda. U prvom redu, on već 1913. u Beču počinje izdavati kao mlad čovjek »Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia« u zajednici s tada najvećim živim povjesničarima Balkana i jugoistočne Evrope, Thalloczyem i Jirečekom. Ove edicije izašle su svega tri knjige, koje danas predstavljaju najbolji zbornik gradje za povijest Albanije i njoj susjednih naroda. Suradjivao je na sličnom zborniku što ga je pod naslovom »Illyrisch-albanische Forschungen« u dva djela izdao sam Thalloczy. Kad bi se glavne njegove rasprave pobrojile to bi zahvatilo previše prostora, te ćemo spomenuti samo neke, koje su u najužoj vezi s albanologijom. Na prvom mjestu tu dolazi »Die dalmatinische Privaturkunde«, Beč 1904., zatim »Die Kirshenzustande im vorturkischen Albanien«, Zagreb, 1915, »Politische Schicksale des Themas Dyrrhachion«, Zagreb 1915, »Zu den alte- sten kroatisch-ungarischen Beziehungen«, Budapest »Biologie des albanischen Volksstammes«, Budapest 1916., »Stadte und Burgen Albaniens haupt- sachlich wahrend des Mittelalters«, Beč 1924., i »Povijest Sjevernih Arbanasa«, Beograd 1924., Ovdje treba pribrojiti i izvrsno djelo »Hrvati u sredovječnom svjetskom viru« izašlo 1930. u Zagrebu. Tu je veoma zbijeno, ali sasvim instruktivno i jasno izložena u malo prostora i s velikim znanstvenim aparatom povijest Hrvata od prvog spomena njihova imena, pa sve do dolaska Turaka i to u vezi s poviješću susjednih naroda istoga doba. Ova radnja sadrži još i skoro potpunu bibliografiju povijesnih djela i vrela za to doba hrvatske povijesti, a uz to i kritičke opaske na pojedina djela, te će moći služiti trajno kao sjajan vodič kroz sredovječnu hrvatsku povijest. U ovo područje spada i Šufflayev historijski roman »Konstantin Balšić«, u kojem su u književnom obliku prikazani dogadjaji i prilike sredovječne Albanije i Crne Gore. Osim toga veliki broj manjih i većih članaka rasutih po novinama i revijama, do kojih je sada teže doći, jer ne postoji točnog popisa njegovih djela, Neke od tih članaka izdao je on 1928, u knjizi »Hrvatska u svijetlu svjetske politike«.

Da bi se samo donekle naglasila važnost Šufflayeva interesa za jugoistočne krajeve do kojih je dopiralo hrvatsko ime, potrebno je spomenuti, da su na zapadu, sjeveru i sjeveroistoku etnografske granice hrvatskog naroda manje više točno i jasno odredjene, ali prema jugozapadu one su otvorene i tek rekonstrukcijom dalje prošlosti i slijedom dogodjaja kroz stoljeća može se odrediti kako se tamo granica pomicala i od pritiskom kakovih sila. Za sudbinu su hrvatskog naroda u budućnosti od neizmjerno velikog značenja iskustva s onim granicama njegova narodnog organizma, koji je na ovom balkanskom odsjeku bio poplavljen i vjerski i nacionalno od stranog elementa, pa je dr. Šufflay osvježenju toga iskustva poklonio najveću pažnju. Iz njegova ispitivanja proizlazi jasno, da su vrata nacionalnoj ekspanziji Hrvata otvorena samo u velikoj mjeri na ovu stranu, pravcem kojim su se kretali i njihovi daleki predji, i to je veoma značajna pouka, koja se ne bi smjela nikada zaboraviti i zapostaviti.

Time je dr. Šufflay označio važnost zemljišta, koje su zaposjeli Hrvati, ali ne samo to, nego i medjunarodno značenje njihova poslanja što ga u raznim razdobljima tu izvršiše odredjujući i za budućnost put kojim se imade poći. On ne nastoji da utanači činjenice koliko da im odredi smisao i orijentaciju njihovih pokretača, pa po tome postaje nešto više od povjesničara — on je hrvatski historiozof.

Veliko njegovo znanje povijesti i filozofije omogućilo mu je da s veće visine promatra političke težnje i dogodjaje, te da prema njima zauzima stav kakav bi morao zauzeti svaki svijestan Hrvat.

Najbolje je služio interesima svoga naroda onaj tko je najviše doprinosio osvježenju narodnog pamćenja i povezivanju nevidljivih a živih niti njegove prošlosti. U toj službi je dr. Šufflay nadmašio ostale, jer on je umjetničkom riječju otkrio i ovjekovječio bit narodne misli od njenog izniknuća tamo negdje u zakavkaskim stepama, pa do prvih pozitivnih s opće ljudskoga stanovišta njenih ostvarenja na obali Jadrana, te do naših dana. To najviše duhovno etičko blago hrvatskog naroda, iz kojeg on dobiva svu svoju životnost i stvaralački polet preuzela je bila na čuvanje i na rasadjivanje u sve narodne ćelije Starčevićeva Hrvatska Stranka Prava. Učenjak i vidovnjak Milan Šufflay našao je u njoj najmoćnijeg graditelja hrvatske državnosti kad je kazao, da ona misli na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje zadrte susjede, koji crpe snagu lih samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost.

Silvije Strahimir Kranjčević

PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!

Autohtona – Hrvatska stranka prava i osobno kao predsjednik progonjen sam i zatvaran od strane SDP-a i HDZ–a samo zato što sam ZA DOM SPREMAN, samo zato što sam ZA DOMOVINU SPREMAN DATI SVOJ ŽIVOT, samo zato što smatram da je politika HDZ-a i SDP-a ista politika i koja vodi u propast Hrvatski narod.

Svojom izjavom pokušavate opravdati Kolindu Grabar Kitarović koja nije mogla suzdržati svoje emocije kod posjete prijatelja, četnika Aleksandra Vučića, koji je svojim poticanjem ubio mnoge branitelje i civile u agresiji na Hrvatsku, jer vašoj dragoj Kolindici nije sjela moja poruka tom gadu MARŠ VAN IZ HRVATSKE.

Svojom izjavom Kolinda Grabar Kitarović uvrijedila je sve civilne i vojne žrtve rata, branitelje, domoljube i udovice Domovinskog rata.

Marginalac i predsjednik marginalne Autohtone – Hrvatske stranke prava, gosp. Culeju, jasno vidi da Kolindina, HDZ-ova i SDP-ova politika vodi genocidan rat protiv Hrvata i Hrvatica, da vodite politiku na štetu Hrvatske.

Kao dragovoljac Domovinskog rata, kao marginalac imam pravo na svoje političke stavove, imam pravo iznositi te stavove pa makar Vas to smetalo i pogađalo.

S obzirom da mi se u srpskim medijima izmišlja i podmeće da sam spremao ubojstvo Šešelja i Vučića spreman sam i na likvidaciju kao što je vaša stranka likvidirala Antu Paradžika, Blaža Kraljevića ili Miru Barešića.

Da je predsjednik Srbije Vojislav Šešelj i Šešelja bi zvala u Hrvatsku vaša Kolindica! Jesam li u pravu? Naravno da sam u pravu.

marginalna Autohtona – Hrvatska stranka prava

marginalni predsjednik, Dražen Keleminec

Poštovana gospođo predsjednice Republike Hrvatske, iznenađeni smo i duboko povrijeđeni Vašom izjavom prilikom obraćanja javnosti u kojemu ste govorili o “pojedincima s rubova političkog spektra ili s rubova bilo kakvog razmišljanja“.

O Vašem gostu, gospodinu Aleksandru Vučiću, iznijeli smo samo neprijeporne i čvrste činjenice. Naše je pravo i dužnost ukazivati na te činjenice, kako zbog onih čiji je glas Vučićeva politika zauvijek ugasila, tako i zbog onih kojima ovu zemlju ostavljamo u nasljeđe. Mi smo u puno navrata naglašavali da smo za mir i dijalog, ali kako razgovarati s nepokajanim zločincem koji se nije ni malo odmaknuo od ideja koje su nam uzrokovale toliko zla?

Potpuno nam je nejasno, zašto ste nedopustivo i sramotno govorili o ljudima s ruba političkog spektra? Nama koji ne pripadamo ni jednom dijelu političkog spektra? Mi se ne borimo za vlast, jer što se politike tiče – naša jedina stranka je Hrvatska.

Gospođo predsjednice, povijest ljudskog roda ne pamti državnog poglavara koji se odrekao svoje vojske. Ovako se nisu ponizili čak ni oni koji su gubili ratove. Vi ste predsjednica države koja je pobijedila u ratu, a pognuli ste glavu pred onim čija je država izgubila rat. Svojim istupom duboko ste nas povrijedili i produbili naše ionako nezacjeljive rane.

Za Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH

Grada Zagreba i Zagrebačke županije

Rozalija Bartolić. predsjednica

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu" uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. >Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi.Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske. "Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni logor Jasenovac.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom ne ću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, što je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i Karitas. Ali velim ovdje: taj je Karitas učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Naše katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je točka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zaprešiću. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi ne ćemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Evo, da razumijete, zašto smo se borili: još jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."

Kako se obilježava 73. obljetnica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca?

Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na Nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama... Isto tako sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve na temu naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige... Grad Široki Brijeg i Zapadno-hercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi... Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu na Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.

Za Široki Brijeg i Hercegovinu veljača je mjesec bola i sjećanja na franjevce i pobijeni hrvatski puk na kraju Drugog svjetskog rata. Zašto se ti zločini čak sedamdeset godina poslije nastoje negirati i prikrivati u dijelu hrvatske i bh. javnosti?

Nedavno je u jednome intervju bošnjački član Predsjedništva govoreći o žrtvama rata rekao gotovo da su pobijeni u Križančevu Selu vojnici HVO-a te da su kolateralna žrtva, a slično su nas 50 godina i komunisti učili da je bilo opravdano ubiti franjevce i Hrvate jer su bili 'sljedbenici ustaša'. Kako to tumačite?

Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primjenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.

Jeste li zadovoljni onim što je učinila Vicepostulatura i kada se očekuje njezin završetak rada?

Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?!

Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnog dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Iako je prošlo toliko vremena, mislite li da bi danas imalo smisla provesti lustraciju i koliko ona koči razvoj i napredak društva, naročito njezinog demokratiziranja?

Što je zapravo Vicepostulatura? Kada je započela radom i čime se uopće bavi?

Svake godine početkom veljače franjevci i puk u Širokom Brijegu, a i diljem domovine, prisjećaju se strašnog ubojstva i paljenja hercegovačkih franjevaca u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Prošle su 73. godine, no rane još nisu zacijelile?!

Tko je odgovoran za ovaj zločin?

Jeste li se kao vicepostulator i svećenik tijekom svoga rada susreli s nekim od članova tih jedinica koje su sudjelovali u napadu na crkvu i samostan te u ubojstvu vaše braće franjevaca? Koji su razlozi i motivi tih zločina bili?

Prema svim dosadašnjim istraživanjima pobili su ih iz mržnje prema vjeri, ali i iz ideoloških razloga. Posebno im je Široki Brijeg, kao simbol vjere, obrazovanja i kulturne baštine, bio trn u oku. Zaključivali su da će im predstavljati nepremostivu branu da njihove ideje prodru u narod pa su ga jednostavno »ubili«. No, korak po korak vraćamo mu stari sjaj.

Koliko je Vicepostulatura dosad pronašla posmrtnih ostataka franjevaca i za koliko se još traga? Što biste naglasili kao bitno u svome radu?

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – BILA JE, JEST I BIT ĆE

Svi vidimo dokle smo došli u gospodarskom, socijalnom, demografskom, dužničkom i svakom drugome smislu. Gotovo svi naši susjedi iživljavaju se nad nama uzurpirajući naš preostali, od 1918. godine upola smanjeni teritorij i zlostavljaju nas, a naša vlast se ničemu takvome ne suprotstavlja, nego, na žalost, i pomaže u svemu tome.

Naši na vlasti diplomatski ništa ne čine i tobože notom prosvjeduju veleposlanstvu Srbije u Zagrebu, a u stvarnosti putem svojih državnih institucija Javne ustanove Spomen područja Jasenovac službeno propagiraju gotovo potpuno iste laži o Jasenovcu i pored mnogih znanstvenih argumenata protivnih takvim lažima.

PETAR BERISLAVIĆ

(HRVATSKI BAN, BISKUP I KARDINAL)

1475 - 20 svibanj 1520

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.

Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.

Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.

Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.

U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.

Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.

Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.

Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.

„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.

* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.

O naravi ustaštva

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

Prije 1. svj. rata na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Nakon Versailleske odluke 1918. - 1920. o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, naglo se promienio položaj pravoslavnih crkava u hrvatskim zemljama. Ne vodeći računa o pravima tih crkava, srbijanski je episkopat bez pitanja tamošnjeg pravoslavnog svećenstva i pučanstva donio odluku o njihovom priključenju Srbskoj pravoslavnoj crkvi i o stvaranju nove srbske patrijarhije u Beogradu s titularnim sjedištem u Peći i Sriemskim Karlovcima. Što je dalje bilo svi znamo.

Kakav će biti položaj Hrvatske pravoslavne crkve opisao je Poglavnik dr. Ante Pavelić u svom govoru u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje između ostaloga rekao i ovo:

Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine, redale su se gotovo svakog dana na Trgu sv. Marka deputecije koje je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu njegove potrebe, želje i pritužbe.

Iznenađen takvom odlukom, dr. Pavelić im je između ostalog rekao i ovo:

Dr. Pavelić nije još ni dovršio što je namjerao reći, kad pred njega iz one grupe izstupi jedan starac, postavi se pred njega, malo se nakloni i poče govoriti:

To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku.

Za Dom Spremni!

‘‘NEK SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’.

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević