HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

AMO KOM JE ŽIVOT HRVATICA DALA!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Pismo dida Vidurine suprotiva bandi u Brezovici

KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM JE ĐAVLIJA KAPELICA UZ CRIKVU HRVATSKU!

Najgrozomornija podla sotonska laž kojom su nam učenici crvene sotone silovali zdrav razum dok smo klani, proganjani, zatvarani i mučeni zbog riči 'rvatske, e šugo jedna pokvarena! Više

MNOGI SE PRAVE SLIJEPI KOD OTVORENIH OČIJU I NE ĆE DA PRIZNAJU ISTINU GDJE SU KORIJENI OVE DANAŠNJE VLASTODRŽAČKE ANTIHRVATSKE ŠUME TITOISTA

KAKO POSIJEŠ TAKO ĆEŠ I POŽNJETI!

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...


Obljetnica pogibije brigadira Ludviga Pavlovića

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Ludvig Pavlović (10. travnja 1951. - 18. rujna 1991.), hrvatski iseljenički aktivist, pripadnik Bugojanske skupine i časnik Hrvatske vojske. Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima na današnji dan prije točno 26. godina.

DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu. ”

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti. Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”


Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Uz 84. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.) pronađen je u Zagrebu 3. rujna 1933. godine mrtav u svojoj kući na Tuškancu. Prema službenoj verziji iztaknuti je hrvatski intelektualac počinio samoubojstvo revolverom. S obzirom na činjenicu da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima,u Zagrebu se brzo pročuo glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uzpostavu Hrvatske države na cjelokupnom Hrvatskom Narodnom teritoriju, te je razkrinkavao pogubnost velikosrbske osvajačke politike.

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya, 3.9.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Važno je spomenuti da je dr. Ivo Pilar bio član kluba Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava, osnovanog 1909. godine u Sarajevu, a proglas o njegovom osnutku objavilo je Hrvatsko pravo, Glasilo Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava čime su dr. Josip Frank i vodstvo stranke dali legitimitet zastupanja pravaškog programa u BiH. Politički tekstovi dr. Ive Pilara objavljivani su u Frankovačko-pravaškom glasilu "Kroatische Rundschau". Bio je blizki suradnik sluge božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je također bio u političkom pogledu pravaški orijentiran.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

"ZAHTJEVAMO SJEDINJENJE ONIH ZEMALJA NA KOJE SE HRVATSKO DRŽAVNO PRAVO PROTEŽE, naime, HRVATSKE, SLAVONIJE, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE TE HRVATSKE ISTRE U JEDNO POLITIČKO I FINANCIJSKI AUTONOMNO, SA HABSBURŠKOM MONARHIJOM KAO CJELINOM NERAZDRUŽIVO SPOJENO DRŽAVNO TIJELO".

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Najvažnija djela:

- JUŽNOSLAVENSKO PITANJE 1918. godine na njemačkom jeziku, 1943. godine, prijevod na hrvatski jezik: FERDO PUCEK, 1990. godine pretisak.
- POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA - 1918. godine, pretisak 1995. godine.
- UVIJEK IZNOVA SRBIJA - 1933. godine na njemačkom jeziku, pretisak 1994.godine.
- USUD HRVATSKIH ZEMALJA - 1997. godine.

RAZLOG NASTANKA USTAŠKOG POKRETA

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Poglavnik dr. Ante Pavelić


Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;
da se po vjeri ne dijelil nijedan narod;
da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;
da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,
i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

Dr. Ante Starčević


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


KOMU SE TO BRANITELJI TREBAJU ISPRIČAVATI DA NISU USTAŠE!?

Predci naši bijahu lavovi, kakvi otci takvi i sinovi! Srca smjela a junačke šake, branili su Dom od sile svake! Neka gusle mome rodu poje kakvi jesu sinci zemlje moje!

Na engleskom jeziku, biti branitelj znači - uključiti se ili biti spreman uključiti se u borbu da se sprieči da (pučanstvo ili prostor, na primjer) bude okupirano od strane neprijatelja.
(To engage in or be prepared to engage in battle to prevent (a population or area, for example) from being occupied by an enemy.)

Ako potražite prievod za ustanik ili ustaša, jedina rieč koju ćete naći je ‘insurgent’, a u definiciji te rieči se kaže da je insurgent ‘osoba koja se ustane u nasilnu opoziciju zakonitim vlastima, poglavito osoba koja ustane u oružani odpor vlastima ili vršenju njihovih zakona’. Ta definicija nikako ne opisuje smisao rieči ustaša.
Ta ‘engleska’ rieč nije ništa drugo nego izopačena kopija latinske rieči ‘insurgens’ koja prevedena na hrvatski znači - ustaša - onaj tko se ustao i uključio u borbu protiv neprijatelja svoga naroda.
Zato, dragi moji branitelji, onoga časa kada ste ustali u obranu svoje domovine vi ste postali ustaše, isto kao i oni Eugena Kvaternika 1871., oni bega Filipovića 1878., oni Ante Pavelića1941. i svi drugi prije njih i svi oni koji će se poslie vas morati ustajati braniti svoju domovinu bilo od vanjskih ili unutarnjih neprijatelja hrvatskoga naroda.

Dok ste vodili bitke protiv okupatora nitko, pa ni oni najliberalniji, nije se bunio što su vas sve, ne samo Hosovce, zvali ustašama. A sada kad su vas oni koje ste u boju do nogu potukli i njihovi komunistički ortaci u Hrvatskoj na fini način razoružali, proganjaju vas i zatvaraju, vi se pred njima branite da niste bili ono što ste bili. Zar još ne vidite da ta ista bagra koja već više od 70 godina ocrnjuje one branitelje prije vas, istim žarom i za isti razlog ocrnjuje i vas?

Kako se četnički i jugokomunistički juriš na spomen ploču poginulim mladim hrvatskim braniteljima u Jasenovcu sve više zahuktava njima u pomoć, makar i nesviesno, priskaču i oni koji bi ih najviše trebali mrziti. Većina njih to čini, kako kažu, radi želje za nekakvim samo njma pojmljivim pomirenjem s onima koji su glavni krivci za smrt ovih maldih hrvatskih heroja i koji na sve moguće načine pokušavaju njihovu žrtvu prikazati kao zločin.

Neki od njih, kao napr. sestra jednoga od ovih heroja prof. Marina Petrin Horvatić u interviewu u Večernjem listu govori istinu o svome mladom bratu i njegovim suborcima, kada kaže da su goloruki ustali braniti svoju domovinu, pa između ostaloga kaže:

“Naravno, mi smo za to da sve bude po zakonu. Ali moj je brat pokopan uz najviše vojne počasti, odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a sada odjednom to netko dovodi u pitanje”. Ali, kako to čine mnogi, pa i neki od onih koji su se u postrojbama HOS-a i drugih jedinica Hrvatske vojske kroz četiri godine rata častno borili, i gospođa Petrin Horvatić se odmah brani: “Mi nismo ustaše, kako nas neki sada nazivaju i blate naše mrtve, ali stojimo uz HOS-ov pozdrav “za dom spremni” uz koji je moj brat poginuo i bili bismo duboko povrijeđeni da ga netko skine s ploče, ali ako zakonska ili politička odluka bude drukčija, mi nemamo što više dodati”.

Znači da uza sve štovanje žrtve svoga paloga brata i njegovih suboraca, ova obrazovana gospođa nije sviesna da ovakvim dvoličnim izjavama potvrđuje ono što neprijatelji svega što je hrvatsko, isti oni neprijatelji koji su joj ubili brata, u posliednje vrieme tako neumorno propagiraju. Njoj njezina brata i one koji su se kao i on ustali u obranu svoje domovine, za nju se borili se i za nju pali, blati pridjev ustaša.

Povrh toga, ona kaže da će poštivati zakone koje propisuju dezerteri, tuđinski sluge, zajedno s onima koji su joj brata ubili i koji obečašćuju njegovu žrtvu i skrnave njegov grob.

Njoj vjerojatno nije poznata ova izreka Martina Luthera Kinga:

“One who breaks an unjust law that conscience tells him is unjust, and who willingly accepts the penalty of imprisonment in order to arouse the conscience of the community over its injustice, is in reality expressing the highest respect for law”.
(Onaj tko prekrši nepravedan zakon za koji mu savjest kaže da je nepravedan i tko spremno prihvati kaznu utamničenja kako bi pobudio svijest društva o njegovoj nepravdi, ustvari izražava najviše poštovanje zakona.).

Prije nego se upusti u blaćenje častnih hrvatskih branitelja, koji su se borili i umirali za iste ideale kao i njezin brat, profesorica Petrin Horvatić bi trebala pročitati barem ovaj mali dio poviesti Ustaškog pokreta, pa će, uvjeren sam, vidjeti da je i poslie svih srbijanskih zločina nad hrvatskim narodom, pa čak i zločina u srbijanskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je onda (kao i dr. Franjo Tuđman 60 godina kasnije) pokušavao naći mirno riešenje hrvatskoga pitanja.

On je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda predao zamolbu ovoga sadržaja:

"Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica.
Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima. Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.
Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi. Pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je zato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama.
To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini je jedini dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarizma, učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom, kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak.
Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti ni pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi. Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvavim nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cielim svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno i nepromjenljivo zahtievanje da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira .
Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše takodjer zastupa interese obćega mira”.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza Naroda kao i svi oni prijašnji, njegovi i Stjepana Radića .

Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici podpune jednakosti, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu u kojemu se ustanovljuje podpuna vjerska i politička jednakost izmedju “triju ogranaka jugoslavenske rase".

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava diktatoru iz "opančarske dinastije" Karavlaha Karadjordjevića.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen


ODE KRVOLOK S TRGA, A KAD ĆE S VLASTI I IZ MEDIJA, GLAVA, STANOVA, ULICA ...


Uz četničku proslavu u Srbu 27. srpnja

PLAČI MAJKO HRVATSKA DOMOVINO!

Nevjerojatno, a istinito, u tvojoj slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, za koju su Tvoji najbolji i najčasniji sinovi i kćeri položili tolike živote, veleizdajničke vlasti dopuštaju, 27. srpnja u Srbu, zločinačko slavljenje terora i zločina nad Tvojom nedužnom i nemoćnom djecom, što se dogodilo na taj datum 1941. godine.

Četničkim i partizanskim zločincima u slobodnoj hrvatskoj državi obnavljaju se spomenici, kao u hrvatskome mjestu Srbu, na hrvatskoj zemlji, a sljedbenici i glorifikatori zločinaca priređuju orgije i slave zločince i zločine, dok žrtve, još uvijek pogažene časti i dostojanstva, leže u kraškim jamama.

Hrvatsku policiju takozvane hrvatske vlasti prisiljavaju da štiti i osigurava slavlje zločina, dok mirne i ogorčene hrvatske prosvjednike progoni i zlostavlja.

Žalosno je i pretragično da u samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi ni jedna parlamentarna stranka, pa niti najmoćnije stranke ne prosvjeduje bar priopćenjem i ne osuđuje takvu užasnu monstruoznost, takvo nevjerojatno obezvrjeđivanje žrtava i provociranje, vrijeđanje i ponižavanje općih moralnih i civilizacijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i mukotrpno obnovljene, obranjene od agresije i oslobođene demokratske hrvatske države Republike Hrvatske.

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, pitam se kako takvo stanje može tolerirati i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kojoj je ustavna dužnost štititi moralni i pravni poredak u državi koju predstavlja?

Nije moguće da ona ne zna ili da ne vjeruje što se toga dana, 27. srpnja 1941. godine, dogodilo. Divljačke četničke horde tada su presrele 2 vlaka sa hodočasnicima, najviše ženama i djecom, te starijim osobama, koji su se jednim vlakom, bez vojničke pratnje, vraćali u Drvar sa proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kod Knina, a drugim vlakom vozili na svetu misu u mjesto Oštrelj. Ukupno je pobijeno i bačeno u jame oko 600 hodočasnika, i to sa župnikom iz Drvara, svećenikom Banjalučke biskupije Valdemarom Maksimilijanom Nestorom, te je nastavljen genocid nad Hrvatima Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. Smrtno je stradalo tih dana oko 2.500 civila, Hrvata katolika i muslimana, uz najgore pljačke i palež domova.

Dogodila se i najužasnija, nezamisliva strahota i tragedija, da su mladoga župnika Bosanskoga Grahova, Jurja Gospodnetića, rodom iz Postira na Braču, užasno mučili i još živog proboli kolcem i pekli na ražnju u nazočnosti njegove prežalosne i jadne majke. Tom prigodom je stradala i obitelj Ivezić iz mjesta Brotnja sa 17 članova, među kojima su bila i djeca, a ukupno je pobijeno 32 članova šire obitelji toga prezimena.

Zar predsjednica i njezini savjetnici sve to ne znaju ili neće reagirati? Zar ne znaju da po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, članak 1 i 5, te Kaznenome zakonu, članci 156, 158 i 375, takvo uznemiravanje javnosti slavljenjem zločinaca mogu i da bi ga morali zabraniti?

Ujedno kako se vlast takvoga ponašanja u Republici Hrvatskoj ne boji i osude europske i svjetske javnosti, koja gotovo svakodnevno, u današnje vrijeme, doživljava sotonske terorističke zločine i neprekidno živi u strahu?

Ovaj tekst pišem na blagdan sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja, koji su živjeli čestitim životom, te dugo čekali i strpljivo molili da im Bog podari dijete. Svoju djevojčicu Mariju su dobili u starijim godinama i tako su, kao omalovažavani i prezreni, jer su dugo bili bez poroda, obdareni najvećom Božjom milošću, kćeri koju je Bog odabrao za Majku svoga Sina, Spasitelja svih ljudi, ako dragovoljno prihvate njegovu otkupiteljsku žrtvu i, uz pomoć Duha Svetoga, ostvaruju njegov nauk u svome životu.

Stoga, misleći na sve naše mučenike i žrtve, kroz cijelu povijest, a osobito u Drugom svjetskom ratu, poraću i prošlom Domovinskom ratu, i moleći njihov zagovor, znajmo da i za nas ima nade ako, uz Božju pomoć, udružimo sve čestite domoljube pravaške, kršćanske i obiteljske orijentacije, branitelje, te istaknute domoljubne intelektualce u radu za spas hrvatskoga naroda i države Republike Hrvatske. Vjerujemo da tada rezultati neće izostati.

Molimo i zagovor sv. Ane:

"O, sretna i blažena sveta Ano, mati Majke Isusove Marije, koja si molitvom, suzama i postom od Boga isprosila kćerku Mariju, nju pojmljivo odgajala i pazila i napokon je u hramu prikazala! Molimo te ponizno da nas svojoj kćeri preporučiš, neka nam ona u svakoj potrebi bude u pomoći. Ako ti za nas od nje štogod zaprosiš ufamo se, da ćemo to i zadobiti, jer je ona na ovom svijetu tebi bila poslušna, i sada će na nebu uslišiti molitvu tvoju za naš hrvatski narod i Domovinu. Amen."

dr. Ružica Ćavar

počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića...

HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!

 A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. - Zagreb, 24. lipnja 1872.)

Pjesma Hrvata

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg' da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Dimitrija Demeter


Da se ne zaboravi...

Zaboravljena tragedija Hrvata iz Briševa

Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.

Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo?

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.


Spomen na žrtve četničkog zločina u Briševu 24. i 25.7.1992.

Priča o baki Ani Ivandić, ženi VELIKOG srca

baka Ana Ivandić

Ana Ivandić je rođena 1928 god. u Dževaru, kao mlada djevojka iz skromne i siromašne obitelji udala se za Ivu Ivandića sa Briševa. Kao i drugi mnogobrojni ljudi koji su kroz ta teška vremena radili i živjeli na selu i mučili se za život i za svoju djecu tako je i Ana donijela na život petoro djece ,četiri sina i kćer: Pejo,Stipo,Milan,Drago i Anđa. Djeca su joj se školovala rasla i počeli su raditi i skrbiti za obitelj i stvarati i osnivati svoje obitelji. Dva starija sina joj se oženiše i kćer joj se u međuvremenu udala. Sin Pejo joj se oženio i doveo snahu u kuću Luciju rođ. Zekić iz Tomašice, koja je rodila četiri kćeri i podarila baki radost u kući. Baka je uživala gledajući kako joj unuke rastu iz dana u dan.

Kada su unuke porasle od četiri pa do dvanaest godina dođoše ti crni i teški dani za ovu obitelj kao i za mnoge druge na Briševu. Kako u selu nije uopće bilo vojske niti bilo kakvih vojnih punktova i objekata, stanovnike Briševa je iznenadila ničim izazvana artiljerijska vatra i granatiranje sela iz minobacača od strane tzv. JNA vojske i drugih paravojnih naoružanih srpskih postrojbi čiji su pripadnici bili većinom iz okolnih srpskih sela oko Prijedora.

Od jedne granate koja je pala u neposrednoj blizini njihove kuće pogiba snaha Lucija i time postaje prva žrtva na Briševu. Panika i strah vlada u ovoj obitelji, tuga i plač dok su beživotno tijelo pokojne Lucije sklanjali sa mjesta pogibije i pokrivali je i prali od krvi, dok su to sve njene četiri malodobne unuke gledale što im se dogodilo sa majkom, a u međuvremenu selom vlada opći kaos, ljudi se razbježali i posakrivali se po podrumima nebi li se zaštitili od granata. Nakon prestanka granatiranja, u selo dolaze naoružani srpski vojnici i počinju svoj prljavi pohod i krvavi posao nad nevinim stanovništvom sela Briševa.

Cijele obitelji su tjerali iz svojih kuća da se grupiraju u druge kuće, pa tako i obitelj bake Ane bijaše smještena u jedan podrum skupa sa njene četiri unuke i tri sina: Pejo,Milan i Stipo.

Prvog su izveli Stipu, kojeg više nitko nije ni vidio živog, zatim su došli po najmlađeg sina Milana kojeg su u neposrednoj blizini podruma mučili, mlatili, udarali dok ga na kraju nisu i ubili, a tog najmlađeg sina su joj prethodno prije 2 mjeseca već bili jednom odveli na tzv. „ispitivanje“ te su ga tukli i izboli oštrim predmetima da je jedva preživio od ozljeda.

Zatim su došli i po zadnjeg sina Peju oca njenih unuka i njega su na istom mjestu također mučili i ubili, a baka je Ana je sve to slušala iz podruma njihove krikove, jauke i zapomaganje svojih sinova dok je čvrsto grlila svoje četiri unuke u podrumu i dok joj molitva bila na usnama da ne dođu i po njih, što se hvala dragom Bogu nije dogodilo, jer dok je jedan od vojnika također htio i njih izvesti jedan je duboki glas progovorio od strane tzv. zapovjednika postrojbe: „Njih ne diraj! Dosta je zla danas učinjeno!“

Koliko li je srce bake Ane koja je u jednom danu za par sati izgubila 3 sina i snahu, i ostala sama sa svoje četiri nejake unuke, bez igdje ičega, sinovi joj poubijani, kuća srušena i zapaljena od granatiranja, oko nje samo pustoš i mrtva tijela njenih najbližih susjeda i rodbine?

Kako je baka Ana uspjela preživjeti slušajući samrtne jauke svojih sinova dok su u teškim mukama umirali, sa nejakom ženskoj dječicom stisnuti uza sebe?

Pitanje je na koje se jednostavno ne može odgovoriti a ni ona sama ne zna otkud joj snaga za život. Bio je to taj dan 24.07.1992, koje je mnoge obitelji u Briševu zavio u crno i gurnuo preživjele u neizvjesnost daljnjeg opstanka. Nakon neprospavane noći, sljedećeg jutra baka Ana je uzela pod ruke svoje četiri unučice i uputila se prema Ljubiji, jer takva naredba bila od strane ovih bahatih vođa koji su joj pobili obitelj i ostale Briševljane, točnije njih 67.

U Ljubiji su dobili nekakav smještaj,mizeran, jedva dostatan za preživljavanje.

Baka Ana sada samo svoju pažnju usredotočuje na svoje unuke, ove nejake curice, koje su u jednom danu izgubile roditelje i stričeve i ostala im je samo njihova baka, čije srce krvari za izgubljenom djecom, jer joj je i snaha bila kao vlastito dijete.

Brinući se o unukama baka Ana se nakon kratkog vremena teško razboli od tuge i pretrpjelog straha, toliko da je završila u Prijedoru u bolnici, A za to vrijeme brigu o njenim unukama su preuzele neke druge žene koje su joj bile u susjedstvu.

Kad se baka Ana malo oporavila napušta bolnicu, i vraća se da se skrbi o svojim unukama u Ljubiju.

Nedugo iza bakinog povratka iz bolnice, morali su se preseliti u Prijedor, opet u nekakav smještaj, jedva da su se se privikli, došla je naredba da idu u Hrvatsku, o čemu je baka Ana danima sanjala jer ima još jednog sina i kćer u Zagrebu, ali nije smjela reći kako nebi ugrozila svoj i život svojih unuka. Došli su kamioni i autobusi koji su trebali prevesti velik broj stradalnika Hrvata i Muslimana u Hrvatsku. Kada je ta kolona vozila krenula, baki Ani je bilo jasno da se ne kreću prema Hrvatskoj već u nekom drugom suprotnom smjeru, nakon dugog putovanja, punog zastoja i razdvajanja pojedinih obitelji napokon su stigli u Travnik, kojeg su tada držale snage HVO-a BiH. Kada je baka Ana vidjela da su u Travniku, tada je malo odahnula, jer je bila uvjerena da će iz Travnika nekako lakše naći put prema Hrvatskoj.

Njezin sin ,sada jedinac, uspijeva se nekako probiti iz Zagreba preko okupiranih područja u Lici prema u Splitu i napokon u Travnik, riskirajući time svoj život jer je i sam bio pripadnik Hrvatske vojske. Našao je svoju majku Anu i svoje četiri nećakinje, shrvan sa boli jer je saznao što mu se dogodilo sa njegovom braćom, uspijeva nekako dovesti baku i njene unuke u Zagreb. U početku baka Ana sa svojim unukama bijaše smještena kod jedne obitelji nedaleko od Samobora, uz pomoć svog jedinog preostalog sina i ponajviše njene kćeri Anđe i zeta, baka Ana uspijeva unuke upisati u školu, te se truditi da skupi snage da im bude sada i majka i otac i baka i da im omogući pristojan život. Jednog dana do bake dođe jedna novinarka i sa njom obavi poduži razgovor, te je njenu tešku životnu priču objavila u novinama i na televiziji.

Kad je šira javnost saznala za ovu tešku tragediju u ovoj obitelji, čuo je i gospodin Slavko Deogiricija koji je bio visoki dužnosnik u Hrvatskoj vladi i osobno je posjetio baku Anu i obećao joj je smještaj u SOS dječjem selu Lekenik koje je u to vrijeme bilo u fazi izgradnje, kao i adekvatno obrazovanje i skrb o njenim unukama.

Prošlo je duže vremena dok se SOS selo nije u potpunosti izgradilo i dok se baka Ana nije uselila u svoju kućicu sa svojim unukama. Nažalost baku Anu je dočekalo razočaranje jer je umjesto da ona bude majka odgajateljica za svoje četiri unuke, pomalo neshvatljiva pravila SOS dječjeg sela u Lekeniku su dodijelili odgajateljicu, koja je bila plaćena za to, ali je između ostalog bila mlada, nije se nikad udavala i nije imala potrebnog znanja o odgoju djece.

Baka je Ana i sa njom imala težak put kroz to razdoblje dok su o njenim unukama drugi skrbili a ona je to sa strane i iz prikrajka nadgledala i često dolazila u sukobe sa upravom SOS sela zbog tih odgajateljica i teških razmirica i neslaganja oko odgoja njene dječice.

Teško je bilo i to razdoblje za nju i za njene unuke gledajući kako se nestručni kadar brine o nemoćnoj djeci i provode strogoću nad djecom bez roditelja,napuštenom djecom i sl.

Vrijeme čini svoje, unuke joj rastu, pa tako već moraju i u srednje škole , a to znači da već moraju pomalo napuštati SOS dječje selo.

Baka Ana postaje sve nezadovoljnija svojim položajem i dolazi do manjih nesporazuma između nje i uprave SOS dječjeg sela i odgajateljica, te su osmislili plan da babu proglase ludom i strpaju u Psihijatrijsku ustanovu Vrapče u Zagrebu. To su i pokušali, odvezli je u Vrapče u psihijatrijsku bolnicu, gdje je obavila razgovor sa doktorom, pri čemu je doktor ustanovio da je sa bakom sve u redu, a da je sve to podli plan uprave SOS-a da baku uklone iz sela. Doktor je dozvolio baki da se vrati odmah u SOS selo i pritom je pomrsio sve njihove podle planove da je se riješe.

Prođe još mnogo godina muke sa svojim unukama i sa podlim zlikovcima koji gledaju samo svoje koristoljublje u SOS dječjem selu Lekenik.

Godine 1998 baku Anu pozvaše iz Prijedora na prepoznavanje i ekshumaciju na Briševu, gdje je opet morala proživjeti teške trenutke dok je prepoznavala odjeću i kosti svojih sinova i davanje DNK za utvrđivanje srodnosti.

Slike događaja 24.07.1992 su joj se ponovno vratile, zvukovi i jauci i ta teška bol na srcu kao da nikad nije ni nestala dok je dostojno pokapala svoje sinove na groblju na Raljašu gdje danas počivaju.

I dalje su joj samo u mislima njene unuke da barem one imaju svoj daljni skladan život kakav zaslužuju.

Godine su prošle , rane ostaju ne zacjeljuju, baka Ana je sve starija i slabija. Samo joj jedna radost u njenim mislima a to su njezine unuke.

Sve joj unuke odrastoše, završiše školu i poudaše se. Najstarija unuka joj danas ima sina koji već ide u školu. Druga joj unuka također se udala ima 2 prekrasne djece a treće joj na putu.Treća unuka joj se također udala. Najmlađa isto i ima sina od 4 godine.

A baka Ana... je dočekala svoje praunuke od svojih unuka, i raduje se svakom njihovom posjetu u njenoj kućici u SOS dječjem selu Lekenik gdje i danas živi.

Iako je zdravlje baš ne služi, baka Ana ima danas 83 godine, uživa gledajući i praunuke kako rastu i raduje svakom posjetu. Voljela bi da je posjećuju i drugi ljudi iz njenog kraja, sa njenog Briševa.

Nekad se zapitam koliko srce čovjek mora imati da bi sve ovo proživio što je proživila baka Ana Ivandić a da ne umre od patnje i tuge, i da toliku tragediju nosi u svojim mislima i u srcu.

Nisam je nikad upitao kako se kroz život nosi sa tim i kako je preživjela noseći taj teret. Ali mi je sama jednom rekla, nebih znao citirati svaku riječ ali znam da je rekla nešto poput:

„Ja se svaki dan molim Blaženoj Djevici Mariji, jer ona zna kako je meni jer je i sama to proživjela dok je gledala kako joj njezinog sina jedinca muče, tuku, ponižavaju i razapinju na križ i na kraju umire na njenim rukama...ona mi snagu za životom daje“

Od bake Ane sam čuo puno mudrih izreka, šaljivih događaja, smiješnih riječi i uvijek me uspije nasmijati. Na njenom licu je uvijek osmijeh i radost, zrači velikim entuzijazmom,

I uvijek voljna razgovarati, jer od ove bake uvijek imate nešto čuti što vas stavlja na razmišljanje.

...jer takva je baka Ana Ivandić, žena VELIKOG srca.

(tekst napisao: Siniša G. http://brisevo-portal.webs.com)


Ubojstvo svećenika Matije Žigrovića izljev sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko

Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod!

Pl. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo. Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića i, treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju. Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda. To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano slijedeće:

Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti - zbog njegove grozote - cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić - šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija... Unatoč svoje tjelesne jakosti, - a i duševno nije mnogo zaostajao - bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše - narodni "pop", obljubljen među narodom gdje je i službovao. ii

Zatim Katolički list iii 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega - ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko... Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami...

Glasilo Hrvatski narod iv 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.

Puno godina kasnije, Glas Koncila v 1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku "Kako je ubijen svećenik Žigrović" navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje - zločinačko dijelo partizana - ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću - što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka vi, koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.

Posmrtni ostaci svećenika Matije pl. Žigrovića nakon partizanskih iživljavanja. Gvardijan Rathel tvrdi da je njegovo tijelo raščerečeno vezanih nogu za repove dvaju konja.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojni župnik Antun Pen vii, koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo:

Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Također župnik Pen viii je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo".

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije ix stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod." Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen x pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu xi 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika "reakcionara" iz Pregrade "sredili", što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade. Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u viječnost. Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. xii pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama xiii. Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem "Walter" 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj "Walter" se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja xiv, koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao. Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv - sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Kratko vrijeme poslije objave knjige svjedočanstva U vječni spomen Fran Živičnjak je nađen mrtav pod čudnim okolnostima u svom stanu.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA xv iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

U Jutranjem listu xvi 2008. bivši partizanski komandant Stjepan Hršak, s kojim su novinari razgovarali u njegovoj vili na zagrebačkom Tuškancu, odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Čudno je kako Hršak u naslovu i tekstu spominje 25 svećenika, jer je na Maclju, do sada utvrđeno ubijen točno 21 svećenik. Uz vjerojatnost da je Hršak znao što govori, jer je izjavu za Jutarnji list dao na svoj osobni zahtjev, ostaje pitanje o koja je još četiri ubijena svećenika riječ?

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić 17. srpnja 2009. posjetio je Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se "iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom" u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskoga domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred njegove kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH-a te "mnogih građana", najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Stjepan Hršak umro je u Zagrebu 26. siječnja 2013. u 94. godini života i pokopan je u Gaju urni na Krematoriju u Zagrebu, bez ikakve medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

Koliko god je Hrvatsko Zagorje bilo poprište strašnih boljševičko-partizanskih zločina, Hrvatsko Zagorje je i kraj bogobojaznih i poštenih ljudi, uzornih katolika, vjernika i domoljuba. Zagorje je kraj koji je dalo ponizne i trpeće Kristove učenike, svećenike koji su hrabro i nesebično promicali vjeru u Krista i čovjeka, diljem Hrvatske. Poput Janka Vedrine, rođenog 25. rujna 1904. u Mariji Bistrici koji je postao preteča svih svećeničkih žrtva u Drugom svjetskom ratu, ubijen od srpskih žandara 9. kolovoza 1935. u selu Bučici na Banovini, ili poput Antuna Grahovara, rođenog 4. listopada 1951. u Humu na Sutli, koji je mučki ubijen u noći 9./10. listopada 1990. u Sisku, kao prva svećenička žrtva Domovinskog obrambenog rata.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

- Prije svega katolička i domoljubna nam dužnost nalaže župniku Matiji pl. Žigroviću, prvoj svećeničkoj žrtvi u Hrvatskom Zagorju iz vremena opakog boljševizma u Drugom svjetskom ratu, ovdje u Gornjem Jesenju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za kaoličku Crkvu i Domovinu. Prije svega to su pozvani učiniti župljani ove župe.

- Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: "Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod."

- Vjernicima i župljanima mjesta i okolice Veliko Trgovišće dužnost nalaže istražiti i pronaći mjesto ubojstva dubrovačkog biskupa dr. Josipa Carevića te u Vižovlju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za Krista.

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Damir Borovčak

i Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 745 i 746
ii Kana, br. 7/8, 1990, str. 15, Damir Zorić, Krvave gore glas,
iii Katolički list, br. 30, 1943., str. 336, "Matija pl. Žigrović"
iv Hrvatski narod, 3.9.1943. str. 2
v Glas Koncila, 23.3.1990., br.38, str. 6, "Kako je ubijen svećenik Žigrović"
vi Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
vii Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
viii Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1992.), str. 141
ix Isto
x Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 15
xi Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
xii Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
xiii Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 31
xiv Isto
xv http://www.lupus-istina.com/forum/viewtopic.php?t=704
xvi Jutarnji list, 9.2.2008., Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji 25 svećenika u Macelju

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2017.

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

Nekadašnji istaknuti pravaši

August Harambašić

Pravaški bard August Harambašić rodio se je u Donjemu Miholjcu 14. srpnja 1861., a umro je u Zagrebu 16. srpnja 1911.
Pravo je doktorirao u Zagrebu 1892. Po zanimanju je bio odvjetnik.
Zbog svoga pravaškoga uvjerenja 13 puta bio je zatvaran.
Bio je poznat kao izvrstan govornik. Uživao je za života veliku popularnost zbog svojih rodoljubnih pjesama. Još dok je bio živ izišle su mu zbirke pjesama "Ružmarinke"(l882), "Slobodarke" (1883), "Sitne pjesme"(1884), "Tugomilke"(l887), "Nevenke"(l892), "Izabrane pjesme"(1895) i t.d.
Njegova pjesma "Starčevićeva himna" uglazbljena je kao pravaška himna.

Artukovićev sudac: I mi Amerikanci imali smo slične logore, u njih smo smještali Japance

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je uobičajena praksa interniranja ljudi za koje se i malo sumnjalo da su protivnici vlade ili države. I naša, američka vlada, smatrala je opravdanim internirati u logor sve Japance na zapadnoj obali, i muškarce i žene i djecu, odmah nakon Pearl Harbora.

Riječi su to američkog suca Theodora Hockea, iz presude kojom je odbio izručenje Andrije Artukovića jugoslavenskim vlastima (1). Presuda je donesena u Los Angelesu 15. siječnja 1959., nakon prvog procesa za izručenje bivšeg ministra unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo kasnije, 1986. godine, Artuković je ipak izručen, pod dvojbenim okolnostima.

Prvi proces za izručenje Artukovića započeo je 1951. godine. Među svjedocima obrane bio je i dr. Stjepan Lacković, u vrijeme rata tajnik nadbiskupa Alojzija Stepinca. Uz njega svjedočili su i bivši članovi vlade Vjekoslav Vrančić i Janko Tortić, bivši tajnik Eugena Kvaternika Rene Herman, zatim Dragutin Kamber i drugi (2).

INSPEKCIJA U LOGORU

Dr. Lacković je bio član povjerenstva koje je logor Jasenovac posjetilo 6. veljače 1942. godine pa je mogao iz prve ruke ispričati što je ondje saznao i vidio. Saznanja o logoru imao je i iz drugih izvora. Lacković i Herman razjasnili su sudu ulogu Ravnateljstva za javni red i sigurnost te zakonske osnove za interniranje u logore. Sudac Hocke u presudi je spomenuo zakonsku odredbu o upućivanju nepoćudnih u sabirne i radne logore (iz studenog 1941.) te je konstatirao da je Ravnateljstvo, a kasnije Ustaška nadzorna služba, bila ovlaštena uspostavljati radne i sabirne logore i odlučivati tko će u njima biti zatočen.

Sudac Hocke u presudi je uz ostalo iznio i pregled zbivanja u 1941. godini: „Dne 10. travnja 1941. hrvatski su vođe proglasili nezavisnost i počeli uspostavu vlastite vlade. Tome su se protivili Srbi i drugi te su se rasplamsale građanske borbe.“

POLITIČKE OPTUŽBE

„Dokazno gradivo pokazuje da su neka sela, kojima nova vlada nije bila u stanju pružiti zaštitu, postrojila vlastitu miliciju radi samoobrane. Neka su sela mijenjala vlast po više puta na dan. Ove naoružane skupine nisu bile redovite vojničke postrojbe, nego se u mnogim slučajevima radilo o običnim građanima. Mnogi su životi izgubljeni. Četničke i partizanske organizacije činile su sve što su mogle da ometu nastojanje nove vlade“, stoji u presudi.

Na kraju presude Hocke je konstatirao da tužitelj nije uvjerljivo dokazao kako postoji opravdan i vjerojatan razlog za vjerovanje da je Artuković kriv radi bilo kojeg zločina za koji ga se teretilo. Optužba je imala samo političku narav, a takva, zaključio je Hocke, ne može biti temelj za izručenje.

UKINUTI RASNI ZAKONI

Stjepan Lacković posvjedočio je i da su Andrija Artuković i nadbiskup Stepinac dobro surađivali pa je Artuković sa svoje ministarske pozicije često nastojao izaći u susret Stepinčevim intervencijama za neke pritvorene osobe.

Osim vođenja resora unutarnjih poslova, Andrija Artuković je bio i ministar pravosuđa te državni prabilježnik-čuvar državnog pečata. U tom je svojstvu zajedno s poglavnikom Antom Pavelićem supotpisao zakon kojim s 3. svibnja 1945. izjednačavaju u pravima svi građani NDH, odnosno kojim se ukidaju tzv. rasni zakoni.

1 Vrančić Vjekoslav: Dr. Andrija Artuković pred sjevernoameričkim sudom, Buenos Aires, 1959., presuda na engleskom i na hrvatskom jeziku., str. 67-105.
2 Hrvatska misao, br. 36, Buenos Aires 1966., izjave svjedoka str. 45-53.

Igor Vukić


Zapitajmo se

Zašto se Židov Marx tako temeljito i ogorčeno okomio na katoličku, a ne židovsku vjeru, ako mu je svaka vjera bila strana?
Zašto su on i Engels rušili nacije, države, vjere, ćudoređa i druge obrambene mehanizme malih naroda u doba kada su baš velike nacije najviše osvajale? Kome su Marx i Engels služili?

Komunisti se nikada nisu odrekli priče o demokraciji, slobodi vjere i slično. Je li Marxu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu stvarno bilo do tih kategorija, kada su o parlamentu govorili da je "parlamentarni kretenizam", a svoju demokraciju definirali kao "diktaturu"?

Kako se moglo dogoditi da ljudi, u ovome slučaju titoisti, potpuno protupravno pobiju najmanje pola milijuna lojalnih i nenaoružanih državljana Nezavisne Države Hrvatske?
Ako je Simo Dubajić pobio njih 25.000 (ili 35.000), a žao mu je što nije mnogo više, ako je luđak i pijanac, tko mu je dopustio ubijati?

Ako su u partizanima bili mnogi dojučerašnji četnici, nisu li oni nosili petokrake i slušali zapovijesti Vrhovnoga štaba/Generalštaba titoističke vojske? Razmotrimo makar malo logično ono čemu su nas u školi učili!

Je li normalno hvaliti se sudbinom Boška Buhe, maloga Srbina, kojega "junački" partizani ovjesiše bombama i, s kakvih 12-13 godina, gurnuše ubijati i učiniše ubijenim?
Je li prirodno hvaliti se time što su titoističke žene ubijale ljude? Je li prihvatljivo to što je Većeslav Holjevac klao hrvatske ranjenike u karlovačkoj bolnici?

Je li pošten i u skladu s pričama o "bitci za ranjenike", postupak kojim su ih partizani ostavili kao borbenu zaštitnicu, pa čak i poludjele tifusare naveli u juriše, a nisu ih ostavili pobjednicima Neretve (koji su zarobljene ranjenike i bolesnike stvarno liječili, a kasnije razmjenjivali)?

Ima li logike hvaliti se time što su partizani upali u dječji dom u Jastrebarskom i ispod skrbi časnih sestara i šestorice liječnika, koji svi bijahu Srbi ili Židovi, 900 mališana odvukli sa sobom u šumu? A nisu rekli koliko je te djece poslije preživjelo!

Tko normalan može vjerovati to da su Hrvati ležerno i iz užitka pili ljudsku krv i jeli ljudske organe? Tko od organizatora može u oči pogledati obiteljima zatočenika Sabirnoga i radnog logora Jasenovac koje su pobunjenici 22. travnja 1945. godine natjerali da se ili ubiju ili upuste u luđački napadaj na stražu?

Ako je logika svakoga normalna čovjeka da je bolje da ostavljeno dijete bude prepušteno skrbi časnih sestara i liječnika, nego li da luta šumama, onda se nenormalna antifašistička logika mogla braniti jedino pričom da su časne sestre ubijale djecu o kojoj su skrbile.
Gdje je jasno da vlasti Nezavisne Države Hrvatske nisu htjele pobiti zatočenike Sabirnoga i radnog logora Jasenovac 22. travnja 1945., jer je Rat već bio izgubljen, a uskoro je hrvatskim vojnicima prijetio zarobljenički logor, komunisti su imali potrebu dokazati da su Hrvati, svi Hrvati, odnosno suština hrvatskoga nacionalnog bića, ubojice koji ubijaju iz užitka i protivno svakoj logici.
Jesu li strašna zlodjela na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nastala slučajno?
Gdje su bili "demokrati", Ujedinjene nacije i druge tobože dobrohotne sile, da ih spriječe?
Zašto su pomagale zločincima, a ne žrtvama?

Zna li Zapad, dok sudi Hrvatima, da su jugoslavenski zakoni zapovijedali svakome pucati u leđa ratnim protivnicima i predviđali smrtnu kaznu za svaku gospodarsku suradnju s njima? Zna li "demokratski" Zapad kako je stradala Katolička crkva u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i poslije njega?

Ova knjiga postavlja i mnoga druga pitanja i - daje odgovore na njih.
Pri tome se služi skoro isključivo titoističkom literaturom, u kojoj se oni hvale svojim zločinima i uzajamno potiču na nove.
Materijala je bilo nekoliko tisuća puta više, nego li smo iznijeli. Bitnih dokaza za protivnu tezu nema.

Zašto su vodeća mjesta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zauzeli nehrvati, pače protuhrvati, i provjereni komunisti? Zašto se zabranjuje revizija povjesnice?

Zato da bi se skrilo da su titoisti na protupravan način poubijali najmanje desetak puta ljudi više, nego li vlasti Nezavisne Države Hrvatske i njihovi, često neželjeni i neiskreni, vojni saveznici!
Zato da bi se prikrilo da se radilo o međunarodnome planu dekapitacije hrvatskoga naroda.

Učini li Vam se da je ova knjiga pisana radikalistički ili ekstremistički, zapamtite da istina ne može biti nikakva, nego li istinita. Istina je ekstremna! Čudimo li joj se ili je se bojimo; to je samo dokaz koliko smo mi zavedeni i uplašeni. Istina ne može biti kriva! Mi možemo biti krivi, ne znamo li je i ne potrudimo li je se shvatiti. Istina je obveza. Šutnja je grijeh!

Ako se ikome učini da su moji stavovi preradikalni, neka zna da su Hrvati, lojalni državljani Nezavisne Države Hrvatske (katoličke, pravoslavne, muslimanske, evangeličke pa i židovske vjere) najveće žrtve Drugoga svjetskog rata i to u svojoj državi.

Ako Vam se, štovani čitatelju, učini da sam zagrizao preveliku jabuku, vratite se na početnu koljačku pjesmu Ivana Gorana Kovačića ili na koljački poziv ruskoga Židova Ilje Erenburga.

Takvih su priloga antifašisti spjevali i objavili na tisuće. I sjetite se da se u današnjoj Republici Hrvatskoj te ljude još uvijek čak i službeno slavi. Kao osloboditelje i antifašiste!

Mladen Ivezić: Titova umjetnost mržnje


Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Edmund Burke

Mučenicima Jazovke

Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jozovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.

Čujemo vaše krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame...

Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putevima križnim poslije rata...

Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko...

Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju Hrvatska je naša.

Genocid strašni narodu Hrvata,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata
Dok kosti vaše ostadoše svuda...

Zločinaca mnoštvo Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata...

Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.

Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.

A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.

Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za Hrvatsku što ste živote dali,
Uspomene na vas vječno će živjeti,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.

Mučenicima u spomen Mate Ćavar


Da se ne zaboravi...

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.

Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva

Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:

"Navik on živi - ki zgine pošteno"

Josip Jozo SUTON


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije

Da se ne zaboravi...

Na obljetnicu partizanskog zločina u Paklinama

Spomen na partizanski zločin nad šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke, u planini Ljubuši (Pakline), u lipnju 1944. godine.
Žrtve su, inače, bile stare između trinaest i šezdeset godina.

Pobijeni i način njihove mučeničke smrti:

Ivan Miškić zv. Milan r. 1886. Pronađen potpuno izmasakriran i satrven, kostiju potpuno izlomljenih, tako da su mu tijelo morali donijeti u vreći.

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Josip Gudelj r. 1891. Također odveden podalje i strijeljan zajedno s Ilijom Miškićem. Ni na njemu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jakov Bokanović r. 1889. Po svjedočenju očevidaca iznakažen do te mjere da ga se od straha nije moglo gledati.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ante Bokanović Antuka r. 1903. Pronađen nešto podalje od ostalih, ispod jedne litice gdje je bačen u šumu. Po ozljedama na tijelu se vidjelo da je bio teško mučen i polomljen.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Iva Šteko r. 1892. Pronađena iznakažena s očenašima u ruci. Grudi su joj bile probodene i tijelo iznakaženo, a glava probijena. Pretpostavlja se da je umrla u teškim mukama sklopljenih ruku.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić Boko r. 1907. Pronađeno tijelo bilo je zvjerski unakaženo. Noge su mu oderali sve do nokata.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Jozo Papić zv. Jozuka r. 1922. Također krvnički unakažen, oderane kože s nagorjelim tijelom što bi moglo značiti da je stavljan na vatru kako bi krvnici udovoljili različitim metodama mučenja.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Blaž Bilić r. 1926. Njegovo tijelo je pronađeno potpuno golo. Umoren na vrlo čudan način, bez vidljivih izvanjskih ozljeda. Tijelo je bilo neuobičajeno dugačko i tanko što upućuje na to da su ga krvnici mučili rastezanjem. Pretpostavlja se da je umro u strašnim mukama.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

Miško Ljubičić r. 1924. Pronađeno tijelo s mnogim ozljedama od bodeža, a nogu oguljenih do nokata.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Podsjetnik na hrvatske mučenike...

ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

U nedilju 25. lipnja 2004. godine održana je Spomen Akademija Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci.

IZLAGANJE RUŽICE ANDRIĆ

Štovani skupe, dragi prijatelji Bugojanaca, štovani počasni gosti. Najprije dozvolite mi da vam svima zaželim dobrodošlicu na Spomen Akademiju Bugojanske grupe 2004. Prije 32 godine Bugojaska grupa sa dobrim i plemenitim namjerama pokušala je dignuti hrvatski narod na ustanak. Oni su vjerovali da nisu bili sami. Oni su vjerovali svojim vodjama. Oni su vjerovali da će sve ići po planu njihovih vodja. To je što su Bugojanci i ja vjerovali, ali stvarnost je bila drugačija. Bugojanci kao i ja bili su članovi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva. Mi svi smo se učlanili u Bratstvo jer smo bili navedeni da vjerujemo da je Bratstvo hrvatska organizacija, i da će ta organizacija uspjeti stvoriti i neovisnu državu Hrvatsku. Kada su vodje Bratsva vrbovali Hrvate, na nišanu su im bili mladi ljudi koji se potekli iz obitelji koje je komunistički režim bivše Jugoslavije proganjao i zatvarao. Iz takvih obitelji potekli su Bugojanci kao i ja sama. Članovima HRB-a rečeno je da Bratstvo mora biti vojnički spremno da podrži hrvatsku borbu, kada dodje za to vrijeme. Prema tome članovi Bratsva bili su obavezni sudjelovati u redovnim vojničkim vježbama, organizirane po vodjama Bratsva. Takodje članovi Bratstva bili su obavezni prisustvovati redovnom političkom izgradjivanju, kako su to zvale vodje Bratstva. Danas sam ja potpuno svijesna da to nije bilo političko izgradjivanje, u stvarnosti to je bilo indoktriranje nas mladih Hrvata.

ČLANOVI HRB-a

Takodjer članovi Bratstva bili su obavezni studirati revolucije drugih naroda. Tako su Bugojanci bili indoktrirani i istrenirani vojničkom i gerilskom ratovanju. Sudbonosni tajni sastanak dogodio se godine 1968. kada su trojica vodja Bratsva doputovali u Melbourne. Jure Marić, Ivica (Ivan) Butković i Turk. Oni su zakazali tajni sastanak s mojim pokojnim suprugom Ambrozom Andrićem i ostalim članovima koji su bili izabrani da budu u Bugojanskoj grupi. Na tom sastanku prisustvovala sam i ja, kaze Ružica Andrić. Taj sastanak održan je oko dva sata ujutro na adresi: 17 Fenwick St.u Clifton Hillu, gdje smo ja i moj pok. suprug živili. Na sastanku glavnu riječ je vodio Jure Marić. "Chief" tako smo ga mi članovi zvali, što na hrvatskom znači vodja. Marić nas je obavijestio da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, da je hrvatski narod spreman na ustanak. Na tom sastanku Marić nam je izložio plan Vodstva Bratsva, na koji ce način srušiti Jugoslaviju i stvoriti slobodnu i neovisnu Državu Hrvatsku. Po istom planu Bugojanskoj grupi dat je zadatak da grupa prva udje u Jugoslaviju i da započnu sa gerilskim ratovanjem u okolici Bugojna. Marić nam je rekao da će Bugojansku grupu predvoditi Peričić, Mudronja i on. Marić nam je takodjer rekao da će se vodje iz australskih i evropskih ogranaka Bratsva, sa stotinama svojih članova pridružiti Bugojancima, čim Bugojanci započnu sa gerilskim ratovanjem. Na tom sastanku Marić nas je informirao da je organizirano u Hrvatskoj koordiniranje ustanka i da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja. Na tom istom sastanku Marić je dao zapovjed Bugojancima da jedan po jedan odu u Europu, da rade i žive u Europi i čekaju na daljne zapovjedi. Meni je dao zadatak da prva odem u Europu, da ponesem sa sobom neke dokumente Bratsva i da u Francuskoj nadjem stan i čekam na dolazak ostalih članova Bugojanske grupe iz australskog ogranka Bratsva. Lipnja mjeseca 1969 godine ja sam otputovala u Europu i učinila što mi je rečeno. Ostali članovi grupe doputovali su pojedinačno u Europu izmedju kolovoza mjeseca 1969 do kraja svibnja mjeseca 1972.

TAJNI SASTANAK

Na tom tajnom sastanku 1968. Marić nas je takodjer obavjestio da će se nekoliko članova vratiti u Jugoslaviju kao povratnici i da će se oni pridružiti Bugojanskoj grupi čim Bugojanci stignu na odredjeni cilj. U ovoj grupi bio je i Marko Mijić. On se sa sobom odnio u Jugoslaviju kilu najotrovnijeg otrova, cijankalija. Na račun toga otrova jugoslovenski režim optužio je Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati beogradski rezervoar vode. Marko Mijić ostao je u Jugoslavji živiti komforno. Od sviju članova koji su se vratili u jugoslaviju kao povratnici, koliko je meni poznato uhićena su samo dvojica: Ante Miličević i Nikola Raspudić. Poznato mi je da je Miličević bio mučen i ubijen. Za Raspudića znam da su mu u zatvoru živo meso kidali s njega. On je umro pod mučenjima. Stjepan Ševo i Josip Senić takodjer su trebali biti u Bugojanskoj grupi. Medjutim Senić je pronašao da su mu vodje australskog ogranka Bratsva iz Sydney-a slagale o Gezi Pasti. Senić je postao sumnjičav da negdje nešto nije u redu. Senić i Ševo uzeli su na sebe da udju u vodstvo njemačkog ogranka Bratsva i da tako raščiste sumnje. Senić je ubijen u Njemačkoj tri mjeseca prije Bugojanske akcije. Pri kraju Bugojanske akcije, ubijeni su u Italiji Stjepan Ševo, njegova žena Tatjana i njezina devetgodišnja kćer Rosemary. (Ružica Andrić je pokazala sliku na kojoj se nalazi umoreni Ševo)

LIPNJA MJESECA 1972.

Početkom lipnja mjeseca 1972 godine, u roku od pet dana, Bugojanci su u malim grupama prebačeni u kamp, pripremljen za njih blizu austrijsko-jugoslovenske granice. Oružje za Bugojance bilo je takodjer prebačeno u kamp. Bugojanci su ostali tjedan dana u kampu, gdje su im date zadnje upute i zadnje vojničke vježbe, po vodjama iz australskog i evropskog ogranka Bratsva. Trojica vodja Bratsva koji su po planu vodstva Bratsva trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju, dezertirali su grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Frane Peričić sa izgovorom da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je bolestan a treći vodja Jure Marić nikada nije ni došao. Vjerujući slijepo svojim vodjama, Bugojanci su povjerovali Peričiću i Mudronji. Peričić im je zapovjedio da izaberu vodje grupe. Putem glasanja Bugojanci su sami izmedju se izabrali za vodje grupe, Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića.

U to vrijeme štrajkovi hrvatskih studenata, politička previranja u Hrvatskoj, bilo je za Bugojance uvjerljiv dokaz da je hrvatski narod spreman za ustanak i da je sve bilo istina što su im njihove vodje rekle. Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni da ce sve ići po planu vodstva Bratsva. Medjutim stvarnost je bila drukčija.

Hrvatski narod nije bio spreman za ustanak, vodje Bratstva nisu imali namjeru pridružiti se Bugojancima. Bugojanci su ostali sami, njih 19 protiv 30 tisuća vojnika. Puna dva mjeseca Bugojanci su se lavovski borili, jedan po jedan bio je ubijen ili uhvaćen.

BUGOJANSKA GRUPA ZAVEDENA U ZAMKU

Vodjama Bratstva pomogli su neki moćni ljudi da zavedu i uvedu Bugojansku grupu u zamku. Mnogo godina prije Bugojanske akcije, Jure Marić predstavio je te ljude nekolici Bugojanaca i meni. Oni su nam predstavljeni kao anti-komunisti, kao prijatelji Hrvata koji pomažu Hrvatski narod u njihovoj borbi za državnu samostalnost. I u to vrijeme sve što su ti moćnici činili, izgledalo je da stvarno pomažu Hrvatima. Oni su obećali, da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja čim započne ustanak Hrvatskog naroda. Medjutim vrijeme je pokazalo, da su ti moćni ljudi bili anti-hrvati, i da nisu bili ono sto je nama rečeno. Jedan od vodja Bratstva, i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. Ja ponavljam, kaze Ružica Andrić, jedan od vodja Bratsva i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. O njihovom boravku u Jugoslaviji u to vrijeme, potvrdjeno je u jugoslovenskom filmu "Brisani prostor" U tom filmu su spomenuti ti moćni ljudi, u tom filmu prikazan je vodja Bratsva u društvu sa jugoslovenskim policajcima, kada je jedan član Bugojanske grupe bio uhvaćen. Što su internacionalne snage kojima je služilo vodstvo Bratsva htjele postići sa Bugojanskom akcijom. Njihov cilj je bio, da sa Bugojanskom akcijom prouzrokuju proganjanje Hrvata širom svijeta. Taj njihov cilj bio je ostvaren. Hrvati su bili proganjani širom svijeta a najgore i najbrutalnije proganjanje dogodilo se u Jugoslaviji. Nadalje njihov cilj bio je poniziti Hrvate, slomiti im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u Hrvatsku Državu. Medjutim dogodilo se obratno. Bugojanska grupa boreći se dva mjeseca protiv 30 tisuća jugoslovenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslovenske vojske i stabilnosti Jugoslavije. Hrabri Bugojanci uzdrmali su temelje Jugoslavije do te mjere da se više nikada nisu stabilizirale, i 19 godina poslije likvidacije Bugojanske grupe Jugoslavija se raspala i Republika Hrvatska bila je stvorena. Širom svijeta i u Republici Hrvatskoj, rašireno je uvjerenje da je Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo bilo formirano u Australiji 1960 godine, i da je to bila hrvatska organizacija. Medjutim to je daleko od istine. Tajni arhivi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva koji su došli u moje ruke, kaze Ružica Andrić, otkrili su da je Bratsvo bilo formirano u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina prošloga vijeka.

PRVI OGRANAK HRB-a

Brojni ljudi iz tog Bratstva, kao emigranti, emigrirali su u Australiju u drugoj polovici pedesetih godina prošloga vijeka. Oni su formirali prvi ogranak HRB van Jugoslavije, ovdje u Sydney-u 1960 godine. Kratko iz toga ogranci Bratsva bili su formirani u svim zemljama gdje su postojale zajednice hrvatskih eigranata i hrvatskih iseljenika. Prema javnom priopćenju Glavnog stana HRB-a 1996 godine, Bugojanska akcija bila je razradjena pod tajnim kodom "P. L." po postrojbi koja je nosila ime "Planinska Lisica". Drzeci na umu ime Planinska Lisica, onda je jasno zasto je jugoslovenski pisac dao ime njegovoj knjizi "Tragom plave lisice" što je napisao o Bugojanskoj grupi. Na račun svega što sam pročitala u Tajnim arhivima Bratsva, kaze Ružica Andrić, ja čvrsto vjerujem da su postrojba "Planinska Lisica" operativni dio i Glavni stan Bratsva, bili smješteni negdje u Bosni. Za umorstvo Bugojanske grupe, za masovna ubojstva, proganjanja, ucjenjivanja i teroriziranja običnih hrvatskig ljudi, žena, djece i staraca, nisu krivi svi "jugosloveni" niti svi jugoslovenski komunsti. Jedini krivci su izabrana elita takozvanih jugoslovenskih komunsita i njihovih agenata, koji su bili specijalno izabrani i istrenirani za ove zločine. Svi su oni bili sluge i plaćenici podzemnih internacionalnih sila.

LIKVIDACIJA

Od likvidacije Bugojanske grupe do danas, hrvatski izdajnici što su služili beogradskoj politici i svi oni drugi što su za novac prodali svoju naciju, svoje ljudsko poštovanje i dostojanstvo, sa izdajničkom rabotom za razne znane i neznane "Službe" po čitavom svijetu raširili su i još uvijek šire bezbrojne i često brutalne laži o Bugojancima i meni, kaže Ružica Andrić. Od svih tih lažnih propagandi mene najviše uznemirava laž, da su Bugojanci otišli u akciju znajući da će biti ubijeni i da su sami krivi za svoju smrt. Sa ovim lažima vodje Bratsva i svi drugi hrvatski izdajnici, pokušavaju uvjeriti hrvatsku javnost da su Bugojanci bili idioti, koji su otišli poginuti besciljno. Bugojanci su bili svjesni da idu u rat. Oni su očekivali da neki od njih neće preživiti, ali nikada, nikada nisu niti sumnjali niti očekivali da će svi biti poubijani.

SUDBINA ČETVORICE ČLANOVA HRB-a

Četvorica članova Bugojanske grupe bili su uhvaćeni i sudjeni u Sarajevu. Mnogo puta, javno je rečeno da su jugoslovenske vlasti snimili sudjenje Bugojancima, ali da nitko nema taj film. To nije istina. Kopija toga filma data je vodjama Bratstva. Za par minuta vidit će te dio toga filma. Iz mog životnog iskustva ja znam da će vodje Bratstva i drugi hrvatski Izdajnici ubacivati sumnju u Vas sa pitanjem odakle Ružici Andrić taj flm. Zbog toga, ja osjećam, da je potrebno da Vam dam razjašnjenje. Ja nemogu imenovati osobu koja mi je dala ovaj film, ali što Vam mogu za sigurno reći jest, dio filma koji će te danas vidjeti i sve što je u filmu presnimljeno je iz filma što ga posjeduje vodstvo Bratstva. Prije nego vidite film ja vam želim skrenuti pozornost na neke iskaze što su ih Bugojanci dali na sudu. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da Mirko Vlasnović u njegovim iskazima kaže: O odlasku u Evropu mi je rečeno početkom ove godine u kući moga brata. Marko Mudronja i Frane Peričić rekao je, da sam odredjen da idem u Evropu. Ja sa mu rekao da imam porodicu i da ne mogu. Ja sam odredjen da idem u Evropu izmedju 20-25, ja nisam otišao toga datuma. Frane Peričić je došao u moju kuću i rekao, zašto nisam otišao. Ja sam mu rekao vidit ću, no Peričić je rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem, i upozorio me ako imam što sa ženom, kuću ili nešto na svom imenu, da napravim punomoć. Sa ovim rječima Mirko Vlasnović je potvrdio što ja godinama govorim o Peričiću i Mudronji. Vejsil Keškić rekao je na sudu: Bratstvo je moralo da pripremi narod u zemlji, ubacivati svoje članove u zemlju i dizati revoluciju. Nastavljajući iskaze sudu Keškić je rekao: Rečeno je da će se Jugoslavija raspasti za 2-4 mjeseca i da će biti uspostavljena Nezavsna Država Hrvatska. I Keškić je potvrdio moje rječi. Ja sam javno izjavljivala: Bugojanci su otišli u akciju uvjereni po vodstvu Bratstva da će Bugojanska akcija biti uspješna i da će te 1972. godine biti stvorena slobodna i suverena Hrvatska država. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da je Djuro Horvat u njegovom završnom iskazu sudu rekao: Stidim se hrvatske političke emigracije, svih njezinih poznatih i nepoznatih vodja koji su vodili. Vrlo mi je žao što sam sudjelovao u akciji, pošto nisam imao svojega ja. Ja sam bio oružje u tudjim rukama koji su išli za svojim ciljem i koji su za to dobili i bili plaćeni i od toga živili, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu. I Djuro Horvat potvrdio je moje rječi o takozvanim vodjama hrvatske emigracije. Ostala trojica Bugojanca kojima je sudjeno u Sarajevu zažalili su što su sudjelovali u akciji. Djuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović, osudjeni su na smrt. Strijeljani su u Sarajevu 10 travnja 1973 godine. Dvadesetogodišnji Ludvik Pavlović, osudjen je na 20 godina zatvora. On je izdržao skoro punu zatvorsku kaznu. Par mjeseci poslije što je izašao na slobodu, Pavlović je ubijen. Propagandna mašina uvjerila je mase da je Pavlović poginuo u okršajima sa jugoslovenskom vojskom. Sa ubojstvom Pavlovića, vodstvo Bratstva rjesilo se vrlo važnog svjedoka, njihovih političko motiviranih zločina koje su počinili ne u vrijeme rata, već u vrijeme mira.

CILJ BUGOJANACA

Bugojanska grupa bila je formirana po članovima australskog i europskog ogranaka Bratstva. Kada su Bugojanci stigli na zapad, oni su svi imali samo jedan cilj. Njihov cilj je bio da sa poštenim radom osiguraju sebi bolju budućnost i da novčano pomognu svoje roditelje. Oni su bili dobri brižni mladići. Njihove rodoljubne, ljudske i sve druge plemenite osjećaje, iskoristili su zli teroristi, vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Prosječna starost Bugojanaca bila je izedju 18 i 33 godine, kada su uvedeni u zamku da budu poubijani. Jedini Mirko Vlasnović imao je 40 godina. Kazali su mi, nastavlja Ružica Andrić, da sam mogla postati nekrunjena kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je ponudjeno bogatstvo i velika reputacija ako budem, šutila o zločinima vodstva Bratstva i ako budem podupirala laži što su širene o Bugojanskoj grupi. Ja sam odbila podupirati laži, ja sam odbila da šutim o zločinima vodstva Bratstva. Bugojanci su bili dobri i časni ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mučenici. Podhvat mladih Bugojanaca, njihova ljubav za njihovu domovinu i njihova hrabrost, vrijedno je divljenja. Bugojanci su dali svoje mlade živote za Hrvatsku. Za grobove njihove ne zna se. Vlasti Republike Hrvatske odbijaju dati podatke gdje su posmrtni ostatci Bugojanaca, gdje su njihovi grobovi.

BUGOJANCI LEŽE U LJUBLJENOJ HRVATSKOJ

Bugojanci leže u njihovoj voljenoj Hrvatskoj. Nitko ne može reći koliko će dugo uspomene na njih živjeti. Ovo je, kako jest! Svijet u kojem nema mjesta za dobre i plemenite ljude, svijet u kojem nema mjesta za istinske heroje, takav svijet pretvorit će se u prah. Neka je slava hrvatskim mučenicima, Stjepanu, Tatjani, Rosemary Ševo, Anti Miličeviću, Nikoli Raspudiću, neka je slava Bugojancima i svim znanim i neznanim žrtvama Bugojanske akcije.

Sa ovim rječima završila je Ružica Andrić svoje izlaganje o Bugojancima, o onim junacima u čijim redovima se i ona nalazila. Sada je se pustio film, a u dvorani nastala je grobna tišina. Na kraju filma Ružica Andrić se svima zahvalila koji su joj bili na pomoći. Nakon filma ostalo se još dugo vremena u razgovoru, prepričavajući utiske koji su danas ostavljeni kod svih onih koji su nazočili Spomen Akadeiji Bugojanske grupe 2004.


Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g „Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.

4.

Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa


Sisak, 13. lipnja 2017.

OTVORENO PISMO BISKUPA KOŠIĆA

Gospodin Andrej Plenković
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske
10.000 Zagreb, Trg sv. Marka 2

Poštovani Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,
gospodine Andreju Plenkoviću,

Ovo Vam pismo pišem – ovaj puta javno jer ću pismo staviti i na svoj fb – da bih Vam iznio ozbiljne probleme u koje ste se doveli, a svojim ste postupanjem doveli i čitavu Hrvatsku u velike teškoće.

Ovim koaliranjem s dojučerašnjim neprijateljem – da biste spasili svoju Vladu – Vi ste pokazali potpunu neosjetljivost za osjećaje i za vrijednosti koje gaji većina hrvatskoga naroda. Ovim potezom dobit ćete kratkoročno produljenje života ove Vlade, ali ćete dugoročno izgubiti upravo ono što je bio motto Vaše kampanje: vjerodostojnost! Ja to zovem političkom prostitucijom.

Vi ste se lišili gosp. Hasanbegovića i gđe Brune Esih, ljudi visoke moralnosti i zavidnog domoljublja, a uzeli ste u svoj klub one koji su zagovornici optužbi na račun hrvatskoga naroda, koji su protiv života, koji nemaju nacionalnog osjećaja.

To jest Vaša kompetencija – da odlučujete o strateškoj i personalnoj politici svoje stranke i Vlade kojoj ste na čelu – ali je i pravo nas, običnih građana i birača, koji Vas promatramo i imamo pravo prosuđivati, reći Vam što o tome mislimo.

Molim Vas stoga da više ne ističete da je Vaša stranka demokršćanska – jer od sada, ili barem dok ju Vi vodite, to više nije. Zar je demokršćanski da ste uveli za svoga potpredsjednika čovjeka koji sudjeluje u gay paradi, a riješili ste se čovjeka koji je sudjelovao u hodu za život?

U tom kontekstu vidim i katastrofalno zanemarivanje grada Siska, u kojem se prije izbora vodio rat između dviju frakcija Vaše stranke, a što je debelo iskoristila ponovno izabrana drugarica gradonačelnica.

Vama nije stalo do naroda, koji je 86% katolički, i to me brine jer smatram da ste pošli krivim putem te sam imao potrebu to Vam reći, premda se ne nadam da ćete o tome razmisliti i promijeniti stavove, što bih volio. Molim se za Vas, ali me Bog s obzirom na Vas više ne uslišuje.

S poštovanjem!

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


Da se ne zaboravi...

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neupitnog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije na zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA

Blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipanj 2017.

SVETI ANTE PADOVANSKI

"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

fra Franjo Mabić


Katolici.org

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan

U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Da se ne zaboravi...

IVAN GABELICA: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.)

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

Tako je to bilo

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati"

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka

Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

Ivan Gabelica


Da se ne zaboravi...

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Od kada sam početkom rujna godine 1945. sreo fra Vendelina Vasilja i profesora Krunoslava Draganovića, upoznat sam bio s okolicom Maribora kao s najvećim ubijalištem Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Vasilj je jedan od mnogo krunskih svjedoka Mariborskih pokolja (vidi "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust", Dok. LI). Draganović slovi kao sustavni sakupljač iskaza o čitavoj Bleiburškoj tragediji. Na toj njegovoj pismohrani, izgradjivanoj od 1945. do 1967. temelji se tek spomenuta knjiga.

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

U zadnja četiri tjedna dva puta sam se na temelju te dokumentacije oglasio svojim pismima uredništvu Večernjeg lista jer sam u njemu preko interneta naišao ne samo na minimiziranje broja Mariborskih mučenika nego takodjer i na veliko umanjivanje dužine protutenkovskih rovova u Teznom kod Maribora. U članku VL-a o sondiranju tih rovova govori se o 15 tisuća tu pobijenih žrtava i o dužini tih rovova samo od jednog kilometra. Na temelju živo, svježe i detaljno opisanih iskaza, od kojih su neki pisani godine 1945., broj žrtava sam povećao sa 15 na 30, 40 te čak i na 70-80 tisuća, kako to pojedini očevidci u svojim doživljajima iznose. Dužinu rovova, na temelju Dok. XXIII. svoje knjige, povećao sam na 4 i pol kilometra. Koliko je meni poznato, VL se nije uopće osvrnuo na moja pisma, iako je čitav moj dugi život obilježen iskustvom, istraživanjem i pisanjem o Bleiburškoj tragediji.

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Godine 1999., na izgradnji autoceste u Teznom na 70 metara duzine zloglasnih rovova iskopano je 1179 kostura hrvatskih mučenika. Ovu brojku ja sam pomnožio sa 4 tisuće metara i dobio rezultat od nešto vise od 70 tisuća kostura, što se doslovno slaže sa procjenom svjedoka Zvonimira Skoka u Dok. XXII mojega djela. Skok je u vrijeme preužasnog proljeća godine 1945. svojim očima gledao strahote Mariborskih pokolja a dvije godine kasnije je kao izvidjač provjerio dužinu toga NAJVEĆEGA stratišta hrvatskih ratnih zarobljenika, gdje je bilo i mnogo nemoćnih ranjenika. Tu je takodjer,nakon silovanja, pobijeno mnogo nevinih djevojaka i žena. Medju žrtvama bilo je i djece!!

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Moja akademska biografija čitateljima govori, da se ja nigdje ne služim "alfabetom" akademskih titula, ali ona isto tako govori da sam EX PROFESSO uz strane jezike dugo, dugo studirao i povijest i metodologiju povijesnih istraživanja. Kao povjesničar pristupam povijesnoj činjenici da je NDH četiri godine postojala, da je medjunarodno bila priznata od petnaestak država, da su nju poštivali Alojzije V. Stepinac i drugi hrvatski biskupi, da je nju poštivalo golemo mnoštvo hrvatskih svećenika, od kojih je upravo zato ŠEST STOTINA od jugo-partizana pobijeno, da je nju hrvatski narod u travnju 1941. s oduševljenjem pozdravio i da je iz toga vjernoga naroda nikla Hrvatska Vojska, najslavnije poglavlje četirigodišnjega postojanja mlade Države Hrvatske.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

U ovoj NAJVEĆOJ hrvatskoj tragediji svih vremena glavne krivce vidim u Maršalu Titu, u Aleksandru Rankoviću kao u šefu OZNE/UDBE te i u drugim političkim i vojnim predvodnicima komunističke Jugoslavije. Krivcima Bleiburške tragedije smatram takodjer političke i vojne predvodnike Velike Britanije jer oni su 15. svibnja 1945. u Bleiburgu himbeno razoružali Hrvatsku Vojsku i još himbenije nju na klaonicu Jugoslaviji iz Austrije predavali. Naravno, ne slažem se s dr. Matom Meštrovićem i s njegovim sumišljenicima koji izmedju krivaca Engleza i partizana na DRUGO mjesto stavljaju dr. Antu Pavelića.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

U tome istome razdoblju i grof Nikolaj Tolstoj na javnome skupu na John Carroll University ovdje u Clevelandu tako se je pohvalno izrazio o toj knjizi da je naglasio da ga je ona nadahnula na istraživanje dokumenata u Londonu i drugdje za pisanje knjige "Ministar i pokolji". U potvrdu stručne vrijednosti knjige "Operation Slaughterhouse" dr. Josip Bombelles, ondašnji profesor ekonomije na John Carroll University, nekoliko puta je rekao meni i drugima da se ta knjiga uvijek nalazi na "Yugoslav desku" Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Sam Richard Holbrooke devedesetih godina meni je osobno pisao da on i drugo osoblje US State Departmenta visoke cijene to moje životno djelo.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U svijetlu tek navedenih pohvala te i na temelju sadržaja mojega životnog djela u dva izdanja na engleskom i tri na hrvatskom, jasno se vidi da sam pred svijet iznio, da se poslužim izrazima hrvatskih i američkih velikih umova, MONUMENTALNO, DEFINITIVNO I KAPITALNO djelo o Bleiburškoj tragediji. Medjutim, hrvatski revizionisti-povjesničari i "antifašistički" demagozi-političari ta moja postignuća guraju unatrag, prešućujući ili iskrivljujući moje doprinose za široko upoznavanje te NAJVEĆE hrvatske tragedije svih vremena.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Sa mnom se takodjer razilaze u pogledu poštivanja Hrvatske Vojske kao najslavnijega poglavlja povijesti NDH-a. Dosljedno tome, ne slažu se ni s mojim proživljenim iskustvima ni s mojim znanstveno obradjenim analizama o povlačenju, razoružanju, izručivanju i ubijanju hrvatskih vojnika na mnogim, nekim čak dugotrajnim, "marševima smrti".

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Upravo zato, pozivam sve zainteresirane Hrvate i Hrvatice da si naruče barem na hrvatskom (engleska izdanja su potpuno rasprodana) moju knjigu HRVATSKI HOLOKAUST. Nju se u Hrvatskoj može po cijeni od 200 Kn naručiti na adresi: Ivan Prcela Matin, 21240 Košute-Trilj. Izvan Hrvatske nju se može po cijeni od 30 US dolara, plus poštarina, nabaviti na niže naznačenoj adresi.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

Na blagdan Velike Gospe 2007.

John Ivan Prcela

4037 Monticello Blvd.
Cleveland, Ohio 44121 - U.S.A.


O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

1.

Cijela 50 godišnja komunistička historiografija je laž. Komunizam najtotalitarniji od svih totalitarizama XX stoljeća potpuno je podčinio ne samo tijelo nego i duh. Znanost i umjetnost su postale sredstva komunističke diktature i trebale su dokazivati njegovu isptravnost. U umjetnosti je proglašen socijalistički realizam prema kojem je zadaća umjetnosti bila politička propaganda, slaviti vlast, dokazivati kako su komunisti jedini dobri a svi ostali zločinci. Istu zadaću imala je i znanost, i ona je bila ideološka transmisija partije. Najgoru ulogu imala je historiografija. Ona je postala doslovce sluškinja partije. Osnovni kriterij sveukupnog djelovanja znanosti i umjetnosti bila je partijnost, propagirati interese partije, a ti su bili komunizam, diktatura i očuvanje državne vlasti, konkretno Jugoslavije. U tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva. Svi oblici laži, falsifikati klevete, podvale. Dijalektika je postala vještina dokazivanja partijskih tvrdnji. Dijalektika je istisnula logiku. Partijnost je bila najvulgarniji oblik makijavelizma.

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Rezultat takvoga rada bila je „istoriografija“ koja se sastojala iz niza mitova.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

2.

Međutim kada se ti mitovi kao i cijela „istoriografija“ pokušajui kritički ispitati, logičkom analizom, unutrašnje kontradikcije pokazuju ne samo njihovu lažnost već i njihovu glupost.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

I ostali mitovi i tvrdnje u svijetlu logike i činjenica pretvaraju se u laži: da spomenemo samo neke.Tvrdnja da su komunisti bili u «prvim redovima « obrane Jugoslavije» je laž. U travanjskom ratu 1941 svi komunisti bili su dezerteri, jer je kominterna, proglasila «revolucionarni defetizam» i zabranila sudjelovati u imperijalističkom ratu. Tek nakon napada na SSSR, nakon naloga Kominterne počeli su diverzije ali ne za obranu Jugoslavije nego po nalogu kominterne da bi branili «domovina proletarijata» i »štedili dragocjenu krv sovjetskih naroda». Da su komunisti u Sisku 22. VI prvi u Evropi počeli borbu protiv Njemačke je također laž. Već 1940, dok su još komunisti u bratskom zagrljaju sa fašistima, počinje otpor u okupiranoj Evropi, u Poljskoj se stvara Armija Krajova a de Gaule organizira otpor u inozemstvu i u zemlji. Osim toga još prije komunista djelovale su četničke grupe, a 22.VI u istočnoj Hercegovini izbila je buna Srba.

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Isto tako o antifašizmu i AVNOJ-u. Tek nakon što su 1942 poraženi i istjerani iz Srbije i Crne Gore komunisti su po nalogu Kominterne proglasili antifašizam.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

A slično je i sa frazom o «NOB» jer, kako se može «oslobodilačkom borbom« nazvati borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju, nikakva. Jugoslavija ne može biti oslobođšenje za Hrvate, a komunizam ne može biti oslobvođenje niti za koga.

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

3.

Međutim, ako se, osim kritičko logičke analize komunističke „istoriografije“, promijene i kriteriji, tj. kriterij: komunizam, diktatura i Jugoslavija zamijeni sa kriterijem:: humanost, demokracija i Hrvatske onda te laži postaju zločin, ocjena se mijenja, i pretvara u svoju dijalektičku suprotnost.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Pobjeda antifašizma postaje najveći pokolj u poslijeratnoj Evropi. Jugoslavenski komunizam najkrvaviji komunizam u Evropi, komunizam u Hrvatskoj najkrvaviji u Jugoslaviji,
50 godišnja komunistička vlast najteža diktatura i njaveća ekonomska pljačka u povijesti Hrvatske
Historija je presudila i pokazala koji je kriterij istinit.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

4.

Međutim u Hrvatskoj, nakon toga i usprkos «historijskog ne komunizmu», komunistički brodolomci nastoje reciklirati komunizam. Zahvaljujući politici «opraosta i zaborava», komunistički brodolomci, da bi zadržali vlast, rehabilitiraju komunizam pod imenom antifašizam. I tu antifašističku rehabilitaciju vrše istom primitivnom dijalektikom kojom su stvarali komunističke mitove. Nekoliko primjera.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Vranicki bivši rektor i vodeći marksista, javno tvrdi da su komunisti spasili Hrvate od četničkog pokolja na kraju rata, što je glupost jer su četnici u NDH egzistirali jedino uz zaštitu Talijana. Ali zar Svibanjski pokolj, 1945 naziva zaštitom, zar bi i četniki mogli pobiti više nego što su komunisti.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Za vlade Račana i koalicije politika antifašističke rehabilitacije komunizma dotjerana do apsurda.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

Kasnije je Sabor donio i Deklaaraciju o komunizmu kojom je osudio komunizam. I tako je službeno za historiju utvrđeno da su istovremeno i zajedno postojali zločesti komunizam i dobri antifašizam, koji nisu imali veze. To je klasičan primjer komunističke dijalektike.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

I nitko u Hrvatskoj nije protestirao niti kritizirao. U Hrvatskoj je ponovno zavladala šutnja, . Račan je i 2000. kao i 1972. ušutkao Hrvatsku. Nad Hrvatskom se ponovno spustila crvena magla u kojoj je lutala stara sablast komunizma pod imenom antifašizma.

5.

Sve to je dokaz jedne duboke intelektualne i moralne krize, 50 godišnja diktatura je uništila sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja. Koliko je ta kriza duboka svjedoči i to što je Račan, taj tvorac hrvatske šutnje, koji je 1990 izjavio da je nezavisna Hrvatska «opasna namjera», koji je 1991 odbio glasovati za nezavisnost Hrvatske, koji je potpisao Piranski sporazum – odlikovan ,najvišim državnim odlikovanjem za zasluge.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Vladimir Mrkoci


Da se ne zaboravi...

4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4.000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Kako navodi "Demokracija", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4.000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti, kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

"Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me ne će pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći."

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

"Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali. Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo (u skloništu, op. a.) pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je rov bio sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u rov s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u rovu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u rovu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece", nastavlja Bolčić.

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila. Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granice zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz te kolone odvedeno i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostatci iz toga masovnog pokolja "pohoda smrti" mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj skupini.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.
Podsjetnik...

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!


Podsjetnik...

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...


Banja Luka, 6. lipanj 2017.

Franjo Komarica: Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin!

Zajedno sa svojim dugogodišnjem prijateljem, predsjednikom Nacionalne federacije američkih Hrvata Steveom Rukavinom, koji je od početka Domovinskog rata u velikoj mjeri pomagao Ratnom sanitetskom stožeru, od 22. do 26. svibnja boravio sam u Banjoj Luci i Sarajevu. Zbog velike ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Nacionalna federacija američkih Hrvata pokrenula je dobro planiranu političku i humanitarnu inicijativu za spas Hrvata u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sve je snažnija spoznaja o tomu da, ako se nastavi današnja bošnjačka i srpska politika istiskavanja i zabrane povratka Hrvatima na njihova stoljetna područja i u njihove davnašnje domove, već za dvadesetak godina – prvi put u povijesti hrvatskog naroda – u Bosni i Hercegovini više neće biti Hrvata. Banjolučki biskup mons. Franjo Komarica od završetka rata 1995. godine najglasnije upozorava na nepravdu i tragediju koja se događa Hrvatima, i to ne samo u Republici Srpskoj, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. O stanju u Bosni i Hercegovini, a posebno u Republici Srpskoj, s biskupom Komaricom razgovarao sam tijekom dva dana boravka u njegovoj rezidenciji u Banjoj Luci. O cjelokupnom boravku u Banjoj Luci i Sarajevu, gdje je Steve Rukavina, u čijoj sam pratnji bio cijelo vrijeme, vodio razgovore s najvišim političkim i crkvenim predstavnicima Hrvata u Bosni i Hercegovini te s najvišim međunarodnim diplomatskim predstavnicima u toj zemlji, napisat ću poseban komentar. Zasad želim istaknuti kako se u Bosni i Hercegovini događaju politički procesi, koji će ne samo dovesti do potpunog nestanka Hrvata u toj zemlji, nego će u konačnici ozbiljno ugroziti i opstanak današnje samostalne hrvatske države. Kao i toliko puta u našoj povijesti, Hrvatska se brani u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta već su otpisali Hrvate u Bosni i Hercegovini. Smatram da prihvaćanjem nestanka Hrvata u Bosni i Hercegovini prihvaćamo i svoj vlastiti nestanak kao pripadnika hrvatskog naroda.

* Možete li nam konkretno reći kako se osjećate u Banjoj Luci te je li bilo trenutaka kad ste bili u životnoj opasnosti?

Za očekivati je da se svaki čovjek u svom rodnom mjestu osjeća najugodnije i najsretnije. Iz različitih razloga to nažalost nije uvijek tako. Svjedoče to brojni slučajevi onih ljudi kojima su njihovi sumještani, sugrađani toliko zadali jada te su bili prisiljeni iseliti se i postati tuđinci kamo god su došli.

I u mome slučaju je bilo dramatičnih dana i vremena kada me se htjelo silom istjerati iz mog rodnog grada, kada mi se svakodnevno prijetilo, fizički maltretiralo i kućnim višemjesečnim pritvorom psihički pritiskalo da se iselim iz svoga rodnog mjesta. Nisam pristajao na trijumf zla i nepravde niti ću ikada pristati. To i tako me zadužuje i Božja objavljena istina o Bogu i o čovjeku. Mi, kršćani, tvrdimo da vjerujemo u Trojedinog Boga i da nemamo pravo klanjati se i pokoravati nikojemu stvorenju, pa ni onom čovjeku, koji je, zahvaćen Zloduhom, sebe učinio gospodarom tuđih života i sudbina.

Ostajući ovdje, gdje me je Božja Providnost postavila, ne pristajem biti ničiji rob, nego snagom Božjeg Duha trudim se činiti što više u korist istine, pravde, praštanja, milosrđa i dobra.

Nastoje me pred javnošću oblatiti i diskreditirati

* Kako se građani pravoslavne vjere u entitetu Republika Srpska odnose prema Vama osobno i kakav je odnos službene politike u tom entitetu prema biskupu Katoličke Crkve?

Kao kršćanin na sve ljude bez razlike gledam kao na Božja ljubljena stvorenja i trudim se tako prema njima postupati. Tako sam se vladao i vladam i prema našim pravoslavnim (i drugim) susjedima i sugrađanima. Mnogi od njih su me takvog doživjeli i u mojim riječima i u mojim djelima. Bezbroj lijepih i ugodnih susreta, pa i zajedničkih plemenitih akcija imao sam s našim susjedima pravoslavcima, koji su prema meni pokazali veliko, iskreno poštovanje i zahvalnost. Ne isključujem nikako da ima i drugačijih, ali ja nemam s njima kontakata. Takvi mene osobno redovito ne poznaju ili su pak zavedeni od strane onih, koji su isključivi prema drugima, osobito pripadnicima druge nacionalne ili vjerske skupine. Istinski pravoslavci, vjerujem, nisu takvi, jer se i oni poučavaju od istog Evanđelja Isusa Krista da vole i poštuju sve ljude, pa tako i katoličkog biskupa u Banjoj Luci.

Predstavnici službene entitetske politike su me, kao Katoličkog biskupa, respektirali i javno izjavljivali kako su i biskup i Katolička Crkva na ovom području radili u korist općeg dobra. A kada sam od njih tražio da uvažavaju i temeljna ljudska i građanska prava i ovdašnjih obespravljenih katolika, što je inače njihova obveza, onda im nisam bio po volji – i nastojali su me i nastoje pred javnošću oblatiti i diskreditirati.

* S druge strane, zanima me i kakav je odnos većinskog naroda u entitetu Republike Srpske prema Hrvatima?

Koliko je meni poznato, među običnim ljudima, osobito ovdašnjim starosjediocima odnosi su normalni, prijateljski. Ima i slučajeva netrpeljivosti, osobito između pridošlica i domaćih. To je inače problem tzv. socijalizacije, uključivanja pojedinaca ili skupina u društveni život jedne sredine i njihovo prilagođavanje novima načinima življenja. Također ima ne mali broj slučajeva antagonističkog, tj. suprotstavljenog odbojnog ponašanja – osobito među dužnosnicima raznih razina i profila – kad je u pitanju uvažavanje identiteta i legitimnih temeljnih ljudskih prava i sloboda domaće hrvatske populacije, kako one malobrojne koja je , unatoč svim šikaniranjima i zlostavljanjima tijekom rata i poraća uspijeva ovdje ostati tako i one još malobrojnije, koja je uspjela – unatoč svim barijerama i opstrukcijama – vratiti se u ovdašnji svoj rodni kraj.

* Kako tumačite mišljenja nekih komentatora da ste Vi zapravo neugodan svjedok za međunarodnu zajednicu, Republiku Hrvatsku i hrvatske političare u Bosni i Hercegovini?

Više od trideset godina sam kao katolički biskup u ovoj zemlji – samim svojim boravkom i djelovanjem u svojoj službi svjedok burnih i dramatičnih, nehumanih i tragičnih događanja, prouzročenih od strane onih mojih suvremenika i sugrađana, koji su u datom povijesnom trenutku pokazali svoje duboko nehumano lice i dramatično urušenu ljudskost u sebi. Nema nikakve sumnje da su glavni akteri ovdašnje tragedije bili predstavnici međunarodne zajednice, međusobno različiti pa i protivni, koji su – za ostvarivanje svojih, sebičnih interesa izabrali ovo područje – kao svojevrsni poligon za odmjeravanje snage svojih „mišića“. Našli su domaće „izvođače radova“ u političkim predstavnicima ovdašnjih naroda koji su bezočno primijenili u praksi staro pravilo: „Zavadi pa vladaj“. Oni su instrumentalizirani od stranih utjecajnih sila, te već godinama ciljano i dozvoljeno zaglupljuju ovdašnju populaciju. Tužan sam zbog fatalnog oportunizma od strane naše hrvatske i druge inteligencije tijekom cijelog ovog nesretnog ratnog i poratnog vremena, te zbog zabrinjavajuće slomljenosti kralježnice ovdašnjeg našeg nacionalnog bića uslijed ciljane ideološke i partitokratske torture svih ovdašnjih dosadašnjih „demokratskih“ vlasti i vlada.

Krunski svjedok besprimjerne drame

* Možete li Hrvate u Australiji upoznati s činjenicom zašto se na Vas tako gleda i to ne samo u svjetovnim, nego, kako neki kažu i u crkvenim krugovima?

Vjerujem da je većini onih svjetovnih i crkvenih krugova, koji se zanimaju za našu – u europskim razmjerima – uistinu besprimjernu dramu, poznato da sam ja – i ne htijući – svih ovih skoro trideset godina neposredni „krunski svjedok“ brojnih ovdašnjih javnih događanja, kao i onih, koji su se odvijali iza zastora javnosti, u raznim centrima sudbinskog odlučivanja o iskorjenjivanju Katoličke Crkve i s njom domicilnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, najprije etničkim čišćenjem, a onda raznim drugim metodama i projektima. Svi oni pokazuju kakvo im je lice.

* Imate li još uvijek potporu Svete Stolice i njezina poglavara pape Franje?

U to ni najmanje ne sumnjam. I papa Franjo i njegovi najbliži suradnici dobro su upoznati s doista dramatičnom situacijom katoličke populacije u BiH, osobito u entitetu RS i daju podršku našim naporima da ustrajemo u našem dosljednom opredjeljenju provođenja u djelo duha Evanđelja, službenog nauka Crkve i naputka trojice zadnjih papa. I nedavni višednevni pohod kardinala Petera Turksona, prefekta papinskog Dikasterija za cjelovit ljudski razvoj – te njegovo sudjelovanje na zajedničkoj radnoj sjednici Komisije „Pravda i mir“ naše Biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije i Slovenske biskupske konferencije – to nedvojbeno potvrđuje.

* Hrvate u Australiji će sigurno zanimati egzaktna statistika o broju vjernika katolika u entitetu RS danas i primjerice prije raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine.

Prema podacima koji su mi momentalno dostupni, na području entiteta RS danas u 32 župe moje, Banjolučke biskupije ima oko 4.000 katolika; u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji – u 34 župe također oko 4.000, a u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji u 4 župe oko 900 katolika. Pred rat 1991. godine, bilo je u tim župama oko 60.000, odnosno oko 100.000, odnosno oko 2.000 župljana. Tim brojevima svakako treba pribrojiti najmanje još oko 1 vjernika – katolika, koji, zbog tadašnjeg komunističkog ozračja, nisu smjeli imati službene kontakte sa župnicima, ali su se tijekom rata a i u poraću pojavili kao katolici. U brojnim župama upravo su ti, nekadašnji „anonimni“ katolici danas glavni župljani.

Hrvatima – katolicima 3% međunarodne materijalne pomoći

* Je li prisutna pojava povratka katolika u njihova rodna mjesta i sela?

Već prve godine nakon rata brojni su se prognani katolici svakako željeli vratiti u svoj rodni kraj. To mi dobro znamo, jer se samo kod nas – tj. u mome biskupijskom Caritasu prijavilo više od 12.000! prognanih i izbjeglih obitelji, budući da ih nikakav ni općinski ni entitetski, ni državni, ni stranački ni međunarodni ured nije htio ni primiti, a kamo li popisati i onda im omogućiti održivi povratak. Nažalost, domaći ali i drugi političari i brojni, oni, koji su bili službeno zaduženi da ispunjavaju famozni Anex 7 Daytonskog mirovnog sporazuma – omogućavanje održivog povratka također i prognanih katolika, odlučno i kontinuirano su godinama na razne načine sprječavali njihov povratak nepružanjem bilo kakve i političke i pravne i materijalne pomoći tim obespravljenim ljudima. Caritas moje biskupije je uz pomoć svojih partnera – Caritasa iz nekih zemalja – obnovio oko 2.400 stambenih jedinica, ali u brojnim od tih sela, općinske vlasti nisu htjele obnoviti ni put, ni električnu mrežu ni vodovod, a kamo li trgovinu, ambulantu, školu ili crkvu, jer su imale zadatak učvrstiti rezultate neprihvatljivog entičkog čišćenja. Od službene međunarodne materijalne pomoći Hrvatima – katolicima je dodijeljeno tek oko 3%!

To sve govori i o tim donatorima, ali i o službenim političkim predstavnicima našeg hrvatskog naroda, koji se ni izdaleka nisu onoliko trudili oko pomoći svome narodu kako su to činili ovdašnji Srbi i Bošnjaci.

Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

* U kojoj je mjeri Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za masovni nestanak Hrvata s područja entiteta RS?

Daytonski sporazum je zaustavio daljnje krvoproliće u BiH i ujedno predvidio sigurni i održivi povratak svih prognanih – također i Hrvata. Nažalost, taj sporazum je u praksi zacementirao nepravdu i zločin, nagradio brojne ratne i poratne zločince a kaznio dodatno žrtve rata. A tu praksu su provodili više-manje svi politički djelatnici zaduženi direktno ili indirektno za uspostavljanje pravne države i učinkovito liječenje ratnih rana. Među njima su bili nažalost i predstavnici hrvatskog naroda iz BiH i RH. Mi, biskupi smo na tu tešku nepravdu mnogo puta upozoravali i tražili da se ona ispravi. Nažalost, uzalud.

* Zašto po Vašem mišljenju do sada nije došlo do revizije Daytonskog sporazuma?

Još u proljeće 1996. godine rekao mi je jedan od supotpisnika Daytonskog sporazuma, tadašnji njemački savezni kancelar Helmut Kohl, da se uskoro planira Dayton broj 2 i onda i Dayton broj 3.

Nažalost do toga nije došlo, nego se umjesto izgradnje istinski pravne države na cijelom području BiH, pristupilo projektu „kontroliranog kaosa“. Najutjecajnijim velesilama odgovara ovakvo stanje u našoj zemlji. Sramota za njih, a velika šteta na ovdašnje pučanstvo, osobito za katoličko, tj. hrvatsko, jer se njega ciljano smanjuje od konstitutivnog naroda na beznačajnu nacionalnu manjinu. A nigdje u Europi, katolici se ne nalaze u takvom položaju svoga fizičkog nestajanja kao u BiH. Mnogi nas pitaju – čak i nekatolici: zašto nemate Vi više pomoći od svojih hrvatskih i drugih katolika?!

Sudbina nas Hrvata i katolika ostaje u Božjoj ruci

* Budući da je BiH doista neuspješna država koju na životu održavaju jedino svjetske velesile, kako vidite sudbinu preostalih Hrvata katolika u entitetu Republika Srpska u slučaju raspada države?

Službeni politički predstavnici hrvatskog naroda – moraju se daleko više nego do sada založiti za ovdašnju svoju nacionalnu populaciju, koja je na ovom području daleko najstarija populacija. Toj se populaciji moraju ponovno vratiti i zagarantirano učvrstiti njihova temeljna ljudska i građanska prava i slobode – i kolektivna i pojedinačna. To, uostalom garantira i međunarodno pravo svakom narodu i svakom čovjeku. Bez obzira kako se ubuduće zvao ovaj dio europskog kontinenta, on će biti uvijek jednako udaljen od Slavonije, Like, Dalmacije, Zagreba. Brojni i antihrvatski i antikatolički imperiji i sistemi su se mijenjali tijekom dugih stoljeća naše dramatične povijesti, a uvijek je ostao barem onaj zlatni, blagoslovljeni ostatak našeg ovdašnjeg hrvatskog, katoličkog naroda. A on je u biblijskom smislu – bio za Božju Providnost uvijek garancija novog obnavljanja oštećenog stabla – i narodnog i crkvenog.

Sudbina nas Hrvata i katolika je bila i ostaje u Božjoj ruci – što se Boga tiče. A i mi sami se trebamo trajno truditi da ostanemo u Božjoj ruci.

A ako nam je Bog, Gospodar svih naroda i sve povijesti prijatelj i pomoćnik, onda će se On pobrinuti da nam i među pripadnicima raznih naroda – blizu i daleko od nas – nađe prijatelje.

Osobno vjerujem da će takvih naših istinskih prijatelja biti i među Vama, našim dragim sunarodnjacima u dalekoj Australiji, u kojoj Vi nastojite izgrađivati svoju novu domovinu, ali se trudite da Vam Domovina Vaših korijena, Vaših roditelja i predaka – Bosna i Hercegovina i(li) Hrvatska ne postanu tuđina!

* Prateći medijska izvješća vidio sam da su Komisije „Justitia et pax“ biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prije nekoliko dana objavile zajedničku Izjavu „u kojoj su upozorile na najugroženiji dio Katoličke Crkve na cijelom europskom kontinentu“. Može li se uopće što još učiniti da se dramatično promijeni to katastrofalno stanje? Tko tu može i mora uložiti najviše truda?

Najprije bih Vas podsjetio na naše riječi iz službenog „Obraćanja javnosti članova Biskupske konferencije BiH“, od 21. ožujka 2017., dakle od prije dva i pol mjeseca:

„Ponavljamo ono što smo zajedno s biskupima Republike Hrvatske poručili u svojoj Izjavi od 15. listopada 1993.:'Ne možemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovine članova i imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije na području Europe (…) Apeliramo na međunarodnu zajednicu, poglavito na Europsku Uniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju da aktivno, kao jamci Daytonskog mirovnog sporazuma na temelju kojega je do sada bila društveno-politički uređena Bosna i Hercegovina, pomognu u stvaranju dugotrajnog rješenja aktualnih bremenitih političkih pitanja radi trajnog i pravednog mira u našoj zemlji. (…) Potičemo sve ljude u vlasti da teže takvom unutarnjem uređenju naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom njezinom dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda. (…) Potičemo i ovaj put ponajprije hrvatske legitimne predstavnike vlasti na svakoj od njezinih razina da ne zaborave svoju obvezu i poslanje predstavljati sve članove svoga naroda u svakom dijelu ove zemlje, posebno one najslabije, koji žive kao brojčana manjina u svom rodnom kraju, u opravdanom nastojanju za jednakopravnošću s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. (…) Ističemo kako naša krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini – pod time ovdje mislimo na njezin ministerijalni dio – crkveno vodstvo – i sada – kao i do sada – čvrsto stoji uz povjereni joj narod. Ističemo potrebu jedinstvenosti i odlučnosti u zajedničkoj nakani sve (u)činiti kako bismo kao Katolička Crkva ostali i opstali na ovim prostorima na što nas obvezuje Kristov nalog, a i brojni poticaji Svete Stolice.“

Također vas želim upoznati s činjenicama, da sam s obzirom na opće poznatu potpuno ambivalentnu politiku svih dosadašnjih Vlada RH prema Hrvatima u BiH, a time ujedno i prema ovdašnjim katolicima i njihovom sve katastrofalnijem stanju – tražio više puta, također i zajedno s predstavnicima brojnih udruga prognanih Hrvata s područja entiteta RS – od sadašnje Vlade RH (a da o ranijim ni ne govorim) da konačno hitno donese strategiju, koja će imati za cilj opstanak i revitalizaciju Hrvata u BiH, posebno u entitetu RS.

Glavninu te strategije trebaju sadržavati vitalna pitanja spašavanja ljudskih, kulturnih, duhovnih i materijalnih resursa hrvatske nazočnosti u BiH. Tražili smo da se temeljem Ustava RH, što prije u Hrvatskom Saboru provede rasprava o hrvatskom pitanju u BiH, napose u entitetu RS. Kako obnova porušenih i devastiranih domova i imanja prognanih Hrvata uopće nije provedena, a kamo li završena, neprihvatljivo je održivi povratak prognanih Hrvata proglasiti završenim, što se zadnjih godina čini na razne načine. Zato tražimo od Vlasti RH da se službeno deklarira protiv takve – za nas fatalne – prakse i da od nadležnih državnih i entitetskih vlasti u BiH, kao i predstavnika međunarodne zajednice, odlučnije i upornije nego do sada zahtijeva veću političku, pravnu i materijalnu potporu u ostvarivanju održivog povratka svim onim Hrvatima, koji još uvijek to žele.

Vrijeme prolazi – fatalno za nas

Još uvijek čekamo da Vlada RH poduzme učinkovitije korake. A vrijeme prolazi – fatalno za nas! Molio sam i predstavnike Vatikana i Njemačke da potaknu i pomognu Vladi RH u što skorijem izvršavanju te njihove obveze.

* Uzimajući u obzir činjenicu da u Australiji živi izrazito velik broj Hrvata katolika iz cijele BiH, pa time i iz entiteta RS, molim Vas da im uputite poruku o stanju u njihovoj domovini i o tomu što bi trebali učiniti da malo olakšaju silno teško stanje onih malobrojnih katolika u RS, koji su ostali braniti svoju očevinu i djedovinu?

Iznijet ću najprije neka dobronamjerna pitanja i primjedbe nekih naših prijatelja i poznanika, koji nisu Hrvati, a neki ni katolici. Oni se ovako čude:

toliko ima vas Hrvata u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Zašto oni ne poduzimaju nikakve mirne demonstracije pred tamošnjim parlamentima tražeći zaštitu i pomoć najugroženijem narodu u jednoj od europskih država – Hrvatima u BiH? Imamo dojam da ste vi Hrvati i katolici u Bosni ostavljeni od svojih i Hrvata i katolika. Mi, muslimani bismo vam željeli pomoći, jer vas godinama gledamo kako živite u agoniji i pred nestajanjem, a nitko od „vaših“ da učinkovito reagira na Vaše brojne vapaje!

Sva dosadašnja pristigla pomoć od dobrih i plemenitih ljudi iz raznih dijelova svijeta bila je za nas dragocjena pomoć, ali samo za naše preživljavanje i lagano izumiranje, na što su nas osudili neki od moćnika ovog svijeta – pred očima drugih naših sunarodnjaka – Hrvata i tolikih drugih katoličkih naroda.

Vi, dragi naši sunarodnjaci, vjerujem da dobro znate koliko ste preko svojih župnih zajednica ili udruga do sada pružili pomoći našoj, dvije i pol decenije dugoj, agoniji. Koliko ste puta organizirali javne mirne proteste tu pred vašim parlamentom – u korist poboljšanja naše situacije? Koliko ste često u svojim informativnim glasilima pisali i obavještavali australsku – hrvatsku i drugu –populaciju o izuzetno teškoj situaciji malobrojnih preostalih branitelja vaše očevine i djedovine? Koliko ste puta skupljali razne vrste kolekti i koliko ste financijskih sredstava poslali za djelovanje naših biskupijskih Caritasa ili drugih naših crkvenih i karitativnih organizacija, koje se svim silama trude oko zbrinjavanja brojnih starih, slabih, siromašnih i obitelji i djece. ali i oko školovanja te onda i obavljanja potrebnog pastoralnog rada naših svećenika i redovnica, između kojih su neki od naših svećenika i redovnika i među vama čak i mnogo godina?

Apostol Pavao nas potiče da je kršćanska ljubav dosjetljiva, ustrajna. Tko bi se smio usuditi reći da Vi nemate u sebi kršćanske ljubavi?

Dakle, počnite se malo više i konkretnije nego do sada zanimati za svoje nacionalne i vjerske korijene u svojim rodnim mjestima i rodnim mjestima vaših roditelja i predaka, pa ćete mnogo toga dobroga moći učiniti ovdašnjim svojim sunarodnjacima i ovdašnjim katolicima. Želim dati priliku svakom od vas da pokaže svoje kršćansko i rodoljubno lice.

* Što vama i Hrvatima u RS znači dolazak u posjet u Banju Luku predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata, gospodina Steve-a Rukavine?

Koliko se sjećam, to je bio prvi pohod jednog visokopozicioniranog Hrvata, odnosno potomka iseljenih Hrvata iz dijaspore sjedištu moje biskupije. Šteta je što zbog kratkoće vremena, on nije moga razgovarati s većim brojem onih Hrvata, koji su doista u nezavidno teškom položaju u ovdašnjem svome rodnom kraju ili s onima koji se s bolju i čežnjom u srcu i duši uporno nadaju što skorijem svome održivom povratku u svoj rodni kraj, u Bosnu.

Steve Rukavina probudio nam je nove nade

Imao bi tako g. Rukavina još kompletniju sliku o aktualnoj drami ovdašnje hrvatske populacije, koju ni izdaleka ne proživljava ni jedan drugi europski narod na početku 21. stoljeća. Ali i onoliko, koliko je vidio i čuo, osobno vjerujem da ga nije niti može ostaviti ravnodušnim, jer je on na mene ostavio dojam plemenitog, poštenog i istinskog rodoljuba. Probudio nam je nove nade.
Nadam se da te nade neće i ovaj put biti iznevjerene.

Antun Babić


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.

Fran Živičnjak: U vječni spomen

PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA

Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se miru, ali eto užasa!

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom, naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja".

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca. S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155 svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'
Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?
Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno kritički moći progovoriti.

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Dr. Stjepan Kožul


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutarnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Zvonimir Došen


Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Brutalno ubojstvo mlade Grozde Budak

Grozda Budak (Zagreb 27. ožujka 1924. - svibanj 1945.)

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu.

Jeziva osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima uspjele preživjeti vlastito smaknuće, desetljećima su UDBA i SUP nazivali neprijateljskom promocijom. No, ono što su svjedočili preživjeli Hrvati i Židovi ipak je uspjelo doći do djela javnosti.

Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje 'neprijatelja' unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Milicionari su bili smješteni u javne, ali i prevremeno otuđene privatne zgrade u zagrebačim Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi, a radno vrijeme bilo im je - 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Po naredbi ili u prisustvu operativnih oficira OZNR upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu grada. Tamo su pak silovali žene ne birajući po dobi, na likvidaciju su odvođene imućne obitelji s djecom, a zatim bi uslijedilo useljavanje predstavnika nove vlasti u te stambene prostore. Pored toga upadali su u stanove narodnih neprijatelja te ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti te uhićene neprijatelje sprovodili u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25. Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Šupe i štale u okolici bile su privremeni zatvori, a lajbek milicioneri su iz podruma iznosili kante pune odrezanih muških spolovila, dojki, ušiju, noseva, očiju.. Sve to u dvorištu bi polijevali benzinom i palili.

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.

U navednom bordelu nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja život je okončala Grozda Budak kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako - odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru.

Na ovaj i sličan način živote je izgubilo preko deset tisuća ludi. Smaknuća su vršena u večernjim satima i noću, a žene bi bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol život je izgubilo 500 djece od sedam do petnaest godina, riječ je o štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila roditelje. Prema svjedočenju Miroslava Harmkije koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju gračanske grobnice leševi su ukazivali na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. U srpnju '45. Godine jedinica lajbek milicionera širi svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta, a nakon pokolja i ubojstva 15 tisuća ljudi raspuštena je u kolovozu iste godine. (portaloko.hr)


GROZDA BUDAK

Grozda Budak s ocem Milom

Pamti li tko djevu jednu
Mladu časnu Hrvaticu,
Bijelu ružu, nježnu, čednu,
Zagrebačku ljepoticu?
Oj bila je divna jako,
Dva joj oka zvijezde jasne.
Divio se ruži sva’ko –
Ah te rujne usne krasne!
Gle, Zagrebom hitro kroči
Milosrdnih do sestara.
Nad knjigom joj bdiju oči
Domoljubljem sveđ izgara.
U srce joj de zaviri
Slavna u njem klica niče,
Hrvatstvo se bićem širi,
Rano kasno ‘’Za Dom’’ kliče.
Roditelji bajne vile
Porijeklom si časnim slove.
Lijepa Grozda oca Mile
Ponos kuće Budakove.
Kćerka uči, otac piše,
‘’Ognjište’’ mu dika rodu.
Dušom, srcem, živi, diše
Nezavisne za slobodu.
Ta voljena Zemlja mila
Krvlju, suzom okupana,
Budakovom žiću bila
Sreća, davno željkovana.
Naredbama vraga, Boga,
Il’ prokleta Zvonimirom –
Radost doma hrvatskoga
Prohujala s ratnim virom.
Nesta mira i veselja
Stiže vojska partizana,
Vražjih ‘’osloboditelja’’
Strašna horda sa Balkana.
U Zagrebu nasta strava,
Jaukanje, očaj, groza…
Urla, divlja, vlast krvava,
Jugobagra druga Broza.
Hapsi, tuci, kolji, davi,
Zatvori su dubkom puni.
Petokrake moćnoj slavi
Žrtvovani milijuni.
Usred krvi, crne kobi,
Uzdisanja, teških rana,
Gle, sinova niču grobi
Od Blajburga do Jadrana.
Što ‘’ustaška’’ jeste svita
U dubine nek propadne,
Ispred slike druga Tita
Sva Hrvatska neka padne.
Ajme ljudi, jao, jao,
Oj hrvatski jadi gorki!
Puk nesretni vapijao
Bistričkoj nam Čudotvorki:
‘‘De, pomozi Gospe sveta,
Dosta nam je Kalvarije.
Zar je naša Zemlja kleta,
Zar slobode vrijedna nije?’’

Svibanj cvao. Iz visina
Sunce tužan prizor gleda.
Jedna djeva roda fina
U šake se vragu ne da.
Uplašena srna mlada
Grozda, kćerka Budakova,
Ljepotica Zagreb grada
Bila janje sred vukova.
Plačuć zove Božje ime,
Suza vlaži oči sramne.
‘’O moj Bože, izbavi me
Pohotnika želje plamne.’’
Al’ ko tuča kada zgazi
Zelen žita nježne vlati,
Tako strašni jugovrazi
Otpočeli orgijati.
Cvijet Budakov, cvijet ljiljana
Obeščasti vražja četa.
Leži djeva, popljuvana
Poput Krista razapeta.
Smrtnim hropcem hropte grudi,
‘’Ustašica’’ zar još diše?
Prošteno joj baš ne budi,
U mukama nek izdiše.
Amo hrabre partizanke,
Ponesite duge - pile.
Zar ste zalud Brozovljanke?
U čijoj ste vojsci bile?
Tako, tako, na rad haj’ te,
Bogato vam ratno znanje.
Oštrom pilom komadajte
Budakovo lijepo janje.

Živo meso pila reže
Vrisak Grozdin Zagreb čuo.
Bol užasna grudi steže,
Glas janjeta utihnuo.
Usred pjesme i pijanke
Da ukrase konac djelu,
Gle, krvave partizanke,
Ispiliše Grozdu cijelu.
U mukama Krista Boga
Izdahnula nesretnica,
Cvjetak roda hrvatskoga,
Zagrebačka ljepotica.
Djevojčino srce mlado
Bezbožnice psuju, bodu;
Na ražnju ga peku rado,
Hrvatskome viču rodu:
– Protivnici partizana,
Zaklana je mlada krava!
Po želji vam izrezana,
Evo mesa zabadava!
Pavelića junačine
Sve vas oštri ražanj čeka.
Vi ustaše, Hrvatine,
Topit će vas krvi rijeka.
Nek vas topi, neka teče,
Robom nek je Hrvat svaki,
Nek ustaška gamad reče:
‘’Slava zvijezdi petokraki!’’
– Drug Staljin je ures, nada,
Komunizma Bog jedini.
Srp i čekić neka vlada
U Titovoj jugovini.

Godinama Hrvat mrio,
Vađena su srca mnoga.
Šumom, trnjem, grobak bio
Sinku roda patničkoga.
Al’ krvavih nakon muka
Nad Hrvatskom zasja duga.
Pobijedila pravde ruka –
Ode k vragu smradna juga.
Osta gnjusno spominjanje
Iz Brozove vladavine,
Pol stoljetno jaukanje
Ispaćene Domovine.
Osta spomen na djevicu
Mile Budak kćerku mladu,
Domoljubku, Hrvaticu,
Božji darak Zagreb gradu.
Grozdo, rodu odgovori
Gdje li trune srce tvoje?
Čuj iz Neba glasak zbori:
‘’Vijekom kuca srce moje.
Zalud su ga pekli, boli,
Spalila ga vatra nije.
Ne umire koji voli
Grudu Zemlje Kroacije.’’

Marija Dubravac Brisbane


Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")

***

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

***

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

***

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)

***

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)

***

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

***

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)

KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.

Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo:

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima.

Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Srazmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njom crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer tako lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama.
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ (posavski-vremeplov.com)

Uz 194. obljetnicu rođenja Oca Domovine, 23.5.2017.

Hrvatska Hrvatom

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić


STARČEVIĆ

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)

Filip LUKAS


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

a.starcevic.jpg (24,1kb)

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.



Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Podsjetnik...

Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj...

PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Did Vidurina

Na Bunariću, 9. svibnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije

Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma

Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. svibnja, u Fažani su se okupili „aveti prošlosti“ da proslave rođendan nalogodavcu blaiburškog pokolja. Proslava rođendana Josipa Broza Tita, kao vrhunac perverzije tzv. bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, proslavljala se od 1957. godine od kada je na prijedlog slavljenika 25. svibanj, kao Dan mladosti, postao najveći državni blagdan. Uz „štafetu mladosti“, koju je imao čast prvi uručiti Titu predsjednik centralnog komiteta N.O.J., Miko Tripalo, „ushićena“ mladež cijele Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravljala je svoga cezara. Danas se ta svetkovina preobrazila u „bal vampira“.

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „ Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titov put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara…Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

Tko je onda taj mrtvac iz Kuće cvijeća? Titov životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati. Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu Mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? Stoga, ne treba odbaciti niti one hipoteze koje upućuju na zamjenu njegovog identiteta, jer lakše je povjerovati da je taj tiranin kao stranac „blagoslivljao“ kolone smrti hrvatskih nesretnika na Križnim putima i tisućama grobišta diljem Jugoslavije, u kojima su se našli i preko šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova.

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja.

Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. godine bio primljen u masonsku ložu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tita sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. godine brani upravo istaknuti član lože Libertas, advokat Ivo Politeo. Osim toga „slučaj je htio“ da i sudski proces vodi hrvatski mason Stjepan Bakarić, otac hrvatskog zločinca i komunističkog „Budhhe“, Vladimira Bakarića. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što niko nije smio - da je član Komunističke partije Jugoslavije.

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher . Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. stoljeća, Winstona Churchilla.

Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Tita su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tita, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan - Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski (sinonim za velikospski) narod. Ono što se nije usudio kralj Aleksandar pod pritiskom masonstva, niti druge vlade Kraljevine Jugoslavije poslije njega, osmislio je Titov laboratorij, stvorivši novu „genetsku vrstu“, Jugoslavene.

Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

U javnosti se međutim premalo govori kako je monstruozni proces protiv nadbiskupa Stepinca vođen isključivo radi toga što Stepinac nije prihvatio Titov ultimatum o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas: ...“Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima. Mi bismo ga do oblaka uzdigli“. Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titovom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen!

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko – komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

*

Titova odanost britanskom masonstvu ubrzo se isplatila. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Kompromis, ili „mala Jalta“, je ubrzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. Tito je također morao učiniti određene ustupke Zapadu, provesti tobožnju demokraciju s floskulom „socijalizma s ljudskim likom“ u kojemu je etablirana komunistička kasta počela vladati na posredniji način, pritom živeći u nezamislivom obilju i raskoši. Sustav „samoupravnog socijalizma“, ustvari je bio samo još jedan masonski pokus koji je trebao pokazati krutom komunizmu iza željeznog zastora koji se odrekao masonskog tutorstva, kako se u Jugoslaviji bolje živi. Jasno, da nije došlo do „male Jalte“, nikada ne bi bilo ni Titovog „zvonkog Ne“ Staljinu, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

SSSR se vrlo brzo razvio u vojnu super silu, a mnoge države poslije Drugog svjetskog rata koje su se oslobodile od kolonijalnog ropstva, pretežito britanskog, od svog oslobodilačkog pokreta stvarale su komunističke diktature. Te države su sa posebnim simpatijama gledale na doktrine ravnopravnosti, kao i druge socijalističke floskule kojima je manipulirao militantni SSSR. Ubrzo su postale prijetnja svjetskom masonstvu, poglavito stoga što su u komunističkom SSSR-u pronalazile svoga zaštitnika. Eventualnim članstvom u Varšavskom ugovoru te države bi izmakle dometu multinacionalnih korporacija u vlasništvu masonskih oligarha kojima je bio cilj da putem globalne financijske i ekonomske šok terapije preuzmu apsolutnu kontrolu nad njima. Neko je žurno trebao te „razuzdane“ zemlje okupiti, staviti pod „međunarodnu“ kontrolu i pod svaku cijenu odvojiti od utjecaja tada najveće nuklearne sile svijeta, SSSR-a.

Jednu od najvećih masonskih obmana 20. stoljeća, Pokret nesvrstanosti, Winston Churchill je povjerio Titu, sa još dva britanska darvinistička učenika s Oxforda, Gamal Abdel Naserom i Jawaharlalom Nehruom. Na Sveučilištu u Oxfordu je obrazovanje stjecala odabrana elita cijelog svijeta inicirana masonskim zavjetima, koja je nakon završetka školovanja služila britanskoj nad-vrsti eugenika u kontroli obnovljenog Britanskog Kraljevstva nad svjetskim planetarnim stanovništvom „ljudskim korovom“. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Postao je „nesvrstani mesija“ tzv. trećeg svijeta, „kralj kraljeva“!

Na svakom samitu nesvrstanih zemalja (prva konferencija se održala u Beogradu 1961.), kao i na susretima njihovih vođa, Tito je neizostavno na rukama imao bijele rukavice. Simbolika bijelih rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha onoga koji ih nosi, a tijekom rituala obvezno ih na rukama nosi Veliki majstor. Tito je nosio i bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i oceanima svijeta uz dvjestotinjak dvorjana, podanika i članova posade. Putujući Planetom (kada god je bilo moguće putovao je sa Zapada na Istok, što ima poseban značaj u masonskim ritualima), Tito je u masonsku mrežu socijalnog darvinizma hvatao sve otrgnute zemlje, a s njihovim vođama je prijateljevao i uživao u svakojakim nastranim hedonizama. Čudne je državnike imao za svoje prijatelje, čak i one s kojima nitko nije želio imati posla, kao primjerice s ugandskim diktatorom poznatim po ljudožderstvu, Idi Aminom.

Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.

Velika loža Nova Jugoslavija osnovana je 1955. godine, na čijem je čelu bio Veliki majstor Ivan Ribar, a poslije njegove smrti Miroslav Krleža. Ovdje treba objasniti jednu zanimljivost, nezamislivu Krležinu „bahatost“ i Brozovo „dodvorstvo“ o čemu su mnogi očevidci s čuđenjem i nevjericom svjedočili. Naime, kada bi Tito zalazio u Krležin ured ili u prostoriju gdje je bio Krleža, nikada se Krleža nije dizao sa stolice već mu je Tito prilazio i prvi pružao ruku. Nasuprot tomu kada je Krleža dolazio u prostoriju u kojoj je za stolom sjedio Tito, Tito bi se odmah digao sa stolice. To je samo jedan detalj masonskog ceremonijala poštivanja Velikog meštra.

Usporedo sa osnivanjem Velike lože te Titovim okupljanjem „nezavisnih“ zemalja u Pokret nesvrstanosti, širom su se Jugoslaviji otvorila vrata vrlo povoljnim i bespovratnim zajmovima. Glavni korespodent lože Nova Jugoslavija s inozemnim masonskim svijetom bio je Srbin „Mojsijeve vere“ Mojsija (Moša) Pijade. Jugoslavensko masonstvo, osim što je imalo presudnu ulogu u dobivanju povoljnih inozemnih zajmova za financiranje nakaznog političkog sustava „samoupravnog socijalizma“, imalo je i zadaću da u suradnji s UDB-om uklanja iz političkog i javnog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put.

Prema istraživanju poznatog njemačkog novinara Carla Gustava Strohma, Jugoslavija je u trideset godina od raskida s Inforbiroom do Titove smrti dobila, što vrlo povoljnim dugoročnim kreditima, što otpisom kamata i glavnice, što bespovratnim zajmovima, više od deset milijardi darovanih dolara. Ako se izračuna ondašnja vrijednost dobivenih dolara, prema ekonomskim računicama taj novac je bio dostatan za plaće svih zaposlenih u Jugoslaviji u vremenu od tih trideset godina. Praktički, zaposlenici u komunističkoj Jugoslaviji morali su zaraditi samo za tzv. proširenu reprodukciju, odnosno za društvenu nadogradnju. Stoga nije čudno što je obespravljeni puk i pored niske stope produktivnosti relativno „dobro živio“, te što je JNA postala jedna od najmoćnijih vojsci svijeta. Darovan je Titovoj Jugoslaviji socijalni mir.

*

Fenomenologija jugotitoizma bila je užasna. Ne samo da zombizirana masa obespravljene većine nije imala pravo na drugo mišljenje, već je savršeno bilo funkcioniranje tog zločudnog sustava u kojemu je ta većina i šutke prelazila preko svakojakih zločina komunističke partijske manjine. Svakako je najveći razlog bio strah za vlastiti život. Međutim, bit Titovog komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti kojom je Tito dopuštao paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši ih na taj način u zajedničko sudioništvo u zločinu. Pored svih tih podanika, Titov režim je prisilio veliku većinu građana, poglavito u Hrvatskoj, da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih moralno ponizio kao sudionike u zločinu. Prema tomu, Titov komunizam nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska kasta, nego i panično ustrašena masa anonimnih građana koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivani. Gotovo da bi se moglo reći da je u jugotitoizmu većina terorizirala manjinu, onu koja se čvrsto vezala za Katoličku crkvu, iz čega proizlazi i činjenica da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Hrvatskoj bio zapanjujuće malen, a broj kolaboracionista s komunističkim režimom zastrašujuće velik. (Branimir Lukšić: Psihologija komunizma, http:/hakave.org)

U tom despotskom i najperfidnijem sustavu koje je ljudski um mogao smisliti, Tito se okrunio aureolom „komunističkog boga“, ogrezlog u raskoši, blještavilu i bogatstvu na kojemu su mu mogli pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik ili maharađa. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. No, i kada je postao strahovladar Jugoslavije, te kada se oženio za „previše divlju“(Tito ju je tako ocijenio kada mu ju je poslao mason Stevo Krajačić) Jovanku Budisavljević, Tito nije mogao bez bludničenja i razvrata. U svojoj „kraljevskoj palači“na Brijunima družio se sa domaćim i svjetskim „zvučnim“ ženama političkog i umjetničkog miljea.

Cijela njegova obitelj, kao i najbliži partijski suradnici postali su privilegirana i nedodirljiva kasta koristeći se svim blagodatima super-luksuza u najskupljim vilama, luksuznim automobilima, jahtama i sl. Sam Tito raspolagao je sa četrdesetak najraskošnijih rezidencija u kojima je Jovanka stalno mijenjala namještaj, brinula o Plavom vlaku, brodu Galeb, te o Titovom izgledu i imidžu u javnosti. Imidž čovjeka s najskupocjenijim odijelima, kubanskom cigaretom u ustima, štapom sa drškom od bjelokosti i markantnim crtama lica, izazivao je u obespravljenoj i ucijenjenoj većini strah, strah od mogućeg grijeha prema tom nedodirljivom nadčovjeku, koji je vremenom prerastao i u bolesnu ljubav prema Titu, kao ljubav pogana prema svom silnom krvožednom bogu Molohu. Upravo u toj morbidnoj ljubavi prepoznajemo i današnja kulturna društva Josip Broz Tito kao i njene trkaće falusoida s đavoljim crvenim pentagramom.

Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine, 27. lipnja 1975. godine, napisao je zanimljivo pismo Titu. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Gošnjak u pismu Titu postavlja pitanje: „Tko vodi kadrovsku politiku u Jugoslaviji, partija, on (Tito) ili masoni? Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II. - Veliki majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): „Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u godinama.“ Ispod ove napomene na pismu su se čitko potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić, Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.

Ivan Gošnjak u pismu navodi: „Taj i drugi podaci ‘ubili su’ Marka (misli na Aleksandra Rankovića), mislim, politički ga ubili. Mislim da to i druge ‘bisere’ tog izvještaja Ti dobro znaš. Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izvještaj (a dao mi je Marko), da su Kardelj, Bakarić, braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr. Novak, dr. Savić, Koča, Velebit, Augustinčić, Z. Kunc, dr. Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krajačić-Stevo, Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Đilas, P. Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H. Macanović, Krajger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Mika Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović, a da ne nabrajam i druge, masoni, kojoj je ložom ‘Nova Jugoslavija’ do smrti rukovodio Ivan Ribar, a poslije njega Krleža. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao da budem smenjen!“ ( Vjenceslav Cencić: Masonerija, Slobodni tjednik, br. 78. od 25. rujna 1996. godine).

Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća, to se i zbilo. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. godine, zbog krivnje za 1.172.000 žrtava, smjestio na deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća, imao je neslućene sreće što je preminuo prije urušavanja komunističkog sustava. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Ovako...

Znakovit je bio Titov pogreb. Bio je to najveći skup najviših svjetskih „dostojanstvenika“ koji je zabilježila svjetska povijest. Ustvari, nikada se nije na jednom mjestu okupilo toliko moćnih slobodnih zidara. Svatko tko je bar nešto značio u svjetskom masonstvu došao je na tu masonsku paradu kako bi ispratio svog brata „na vječni istok“. Pažljivom promatraču, lako je bilo uočiti da je cijela ceremonija pokopa sličila na masonski obred. Jedan detalj je također ostao zapamćen. Zbog navodne spriječenosti, američki predsjednik Jimmy Carter je na pogreb poslao svoju već ostarjelu majku. Čovjek bi se s čuđenjem upitao zašto baš majku pored toliko uglednih političara u Bijeloj kući, kad ne bi poznavao tajne masonstva. Naime, poznato je da je glavni graditelj Salomonovog hrama, Veliki majstor Huram Abi, bio sin biblijske udovice Naftalije. Masoni, u svojim inauguracijama, upravo svog Velikog majstora smatraju udovičinim sinom, Huramom Abijem. Stoga je Carterova majka u tom svečanom masonskom obredu odigrala ulogu udovice Naftalije koja ispraća svog sina na vječni istok.

Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. stoljeće.

Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske

Mladen Lojkić


PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.


ISTINA DOBRICE ĆOSIĆA

Ima jedna zemlja satkana od laži,
Dobrica Ćosić o njoj nam govori:
- Što ću reći, deco, neka se uvaži,
Srbin jadan večno samo laži zbori.
Laže, laže, laže, iz razloga dvesta,
Laž mu se ko guja u srce uvukla;
Tamo joj pradede ostaviše mesta,
Do danas ju nije Istina zatukla.
A što će bre Srbin kad lagati mora,
Kakav se rodio, takav će i mreti?
To mu je sposobnost data odozgora,
Sa takvom odlikom lako mu živeti.
Čujte zašto laže: Da sebe obmane,
Da uteši drugog, da sakrije bedu…
Da ohrabri brata kada u drek pane,
Da ga sram i savest živog ne pojedu.
Laže zbog poštenja, laže zbog slobode,
Laže maštovito, ma bre - od zanata!
A zar nismo uvek bili prelivode?
Domoljublje lažno časti nam se hvata.
Laž je inventivna slika srbske ćudi,
Inteligencije, čitavog nam bića;
Na laži opstala država i ljudi -
Dinastija slavna Karađorđevića.
Do sudnjega dana laž je naša dika,
Koleno kolenu nasleđe ostavlja…
E to vam je braćo sreća vaskolika,
Laž nek se neguje i ne zaboravlja.
Pogledajte dobro na dno istorije,
Laž je spašavala majčicu Srbiju.
Bez nje nam ni danas lepe sreće nije -
Laž će nam do groba čuvati naciju.

---

Ma bravo Dobrice na toj diskreciji,
Tko sramotu prizna, prašta mu se pola!
Laž je srbska znana našoj Kroaciji;
Da ste zemlja laži - istina je gola.

Marija Dubravac, Brisbane


ZA BIVŠE HRVATSKE MINISTRE POSLIJERATNI LOGOR JASENOVAC I DALJE NE POSTOJI

Večerašnjoj tribini HU Benedikt održanoj u Zagrebu prisustvovao je i suosnivač i član naše udruge g. Stipo Pilić koji je bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću postavio pitanje o dopisu naše udruge iz siječnja 2016. kojim je postavljeno pitanje zbog čega Javna ustanova Spomen područja Jasenovac, koja se nalazi pod ingerencijom Ministarstva kulture i financira iz hrvatskog državnog proračuna, na svojoj službenoj web stranici objavljuje lažne podatke kojima se zagovara teza završenog srednjoškolca Slavka Goldsteina da u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata nije postojao logor nego nekakva “radna grupa” i zbog čega Ministarstvo kulture ne čini ništa da se službeni podaci JUSP Jasenovac usaglase s novootkrivenim podacima.

Od siječnja 2015. Ministarstvu kulture i svim ministrima, kao i drugim državnim i javnim institucijama, poslali smo veći broj dopisa koji su do danas ostali bez odgovora.

Unatoč postavljanju konkretnog pitanja, konkretan odgovor ni večeras nismo dobili, no čuli jesmo da jedan bivši ministar kulture dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac, koji po zakonskoj definiciji predstavljaju kulturno blago Hrvatske, proglašava običnom “interpretacijom” iako u spomenutim dokumentima iz 1946. jasno piše “logor Jasenovac”, “Kazneni zavod Jasenovac” i “Zavod za prisilni rad Jasenovac”.

Žalosno je bilo čuti da je sve ono što se u Jasenovcu događalo nakon uspostave komunističke Jugoslavije za jednog bivšeg ministra, koji se kruhom naroda hrani i prema tome mora narodu račune polagati, samo “interpretacija”, a ne još jedan komunistički zločin nad hrvatskim narodom.

No, odgovor smo ipak dobili, a taj je još jednom bio – šamar i to ne samo nama nego i hrvatskim stradalnicima.

Čestitamo kolegi Stipi Piliću na odvažnosti da već 10 godina sustavno istražuje komunističke zločine, o toj temi piše radove i beskompromisno brani istinu. (croatiarediviva.com, 11.5.2017.)


NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA
NAŠIM MUČENICIMA
KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."
Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)

Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.
Zagreb, 8. svibanj 2017.

JUGOKOMUNISTIČKOJ BANDI SA HTV-a: ZAGREB JE DOLASKOM TITINIH KRVOLOKA OKUPIRAN, A NE OSLOBOĐEN!


Prosvjed "Kruga za Trg"

I godine 2017, u subotu, 6. svibnja, kao već 11 godina, 1 godišnje, na poziv Građanske inicijative "Krug za Trg", održao se prosvjed u Zagrebu, na trgu ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta, koji službeno nosi sramotni naziv Trg maršala Tita.

Prosvjedovalo se pod geslom "Maknimo maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske!".

Uobičajeno se okupi oko 2-3 tisuće ljudi, dajući potporu toj inicijativi.

Zaista je nezamislivo, po logici zdravoga razuma i prema svim moralnim načelima, da taj predivni trg hrvatske kulture, duha i znanosti, jer je tu i sjedište zagrebačkoga sveučilišta, u glavnom hrvatskome gradu, još iz davnih dana jugoslavenskog zločinačkog sustava, nosi naziv po glavnome tvorcu toga sustava, zatiraču hrvatskoga naroda i megazločincu, desetom po redoslijedu najvećih svjetskih zločinaca, pa evo već 27 godina i u samostalnoj i slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj, koja je teškom mukom i uz prevelike žrtve pobjednički izborila svoju slobodu upravo protiv zločinačke velikosrpske agresorske armije toga zločinca, koji je govorio da će prije Sava krenuti uzvodno nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.

Svake godine na takvome skupu brojnih ogorčenih i ožalošćenih Hrvata i Hrvatica, građana Zagreba i Hrvatske, pa i Hrvata iz inozemstva, koji glavni mediji u Republici Hrvatskoj na žalost uglavnom ignoriraju ili jedva spomenu, nastupaju sa svojim izlaganjima brojni eminentni intelektualci sa nepobitnim argumentima za uklanjanje toga imena iz javnih prostora bilo gdje u Hrvatskoj. No, to neraspoloženje naroda prolazi bez odjeka kod izvršne vlasti u gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj.

I godine 2017, u subotu 6. svibnja, skupu i hrvatskoj javnosti obratili su se prof. dr. Ivo Banac, povjesničar, prof. dr. Boštjan Marko Turk, povjesničar iz Ljubljane, i Roman Leljak, istraživač komunističkih zločina i publicist iz Slovenije, a skup su pozdravili i dr. Željka Markić, predsjednica Građanske inicijative "U ime obitelji", mr. sc. Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, te, na opće oduševljenje nazočnih, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, povjesničarka Bruna Esih, te kandidati sa njezine liste za Skupštinu grada Zagreba, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, povjesničar, i legendarni general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović, svo troje narodni zastupnici u Hrvatskom (državnom) saboru, koji su dali obećanje: "Skinut ćemo Tita!". Daj Bože da bude tako!

No, zašto je potrebno i zašto se održava i slavi takvo zločinačko ime kao grozna provokacija protiv svih ljudi zdravoga razuma i moralnih osjećaja, kakvi smo golema većina u Republici Hrvatskoj?

Zar ne shvaćaju oni koji su sve te duge godine na vlasti u Republici Hrvatskoj i gradu Zagrebu, pa i moćnici u svijetu, da bi im svima bila dužnost, kada su već na vlasti, da pravedno i pošteno vladaju, na temelju ljubavi i istine, odnosno služe narodu, kako bi on bio zadovoljan i u miru razvijao sve svoje kreativne sposobnosti za opće dobro svoje sadašnjosti i budućnosti.

I u Bibliji, iz najstarijih vremena, piše: "U svakome gradu koji ti dade Jahve, Bog tvoj, postavi suce i nadglednike za svoja plemena, da narodom pravedno upravljaju. Ne iskrivljuj pravde; ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih." (Pnz 16:18-19).

Zar ni do današnjega, tobože naprednoga vremena, vlastodršci to nisu naučili, ni u nas ni u Europskoj uniji, ni u svijetu?

Glede ovoga o čemu govorimo, sjetimo se samo da je Parlamentarna skupština Vijeća Europske unije, kao što je poznato, donijela je već tri rezolucije o osudi zločina totalitarnih sustava, a to su Rezolucija 1096 iz 1996. godine o mjerama za suzbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava, te Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih sustava, od 25. siječnja 2006. godine, zatim Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojena 2. travnja 2009. godine, sa određenim datumom sjećanja na sve žrtve komunizma, 23. kolovoza svake godine.

Ujedno je Hrvatski (državni) sabor potvrdio sve te europske dokumente, koji se temelje na međunarodnom dokumentima Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990, a koju je potpisao tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora, Vladimir Šeks.

Zaista, na temelju samo tih dokumenata, a posebno rečene deklaracije donesene u Hrvatskome saboru, zar nije bilo logično i u skladu sa zdravim razumom da se bar najprije prestane sa glorificiranjem bilo kojih aktera tih zločina, a pogotovo najodgovornijeg i najvećeg počinitelja toga komunističkoga zla, maršala Tita?

No, na žalost, koliko samo ta umjetna neprirodna tvorevina Europska unija drži do svoga kakvog-takvog dostojanstva i koliko ne poštuje svoje odluke, tj. samu sebe, dokaz je sljedeći dokument, koji ću djelomično citirati.

Naime, radi se o pisanom odgovoru čovjeku Hrvatu iz Republike Hrvatske, koji se godinama zauzima da na Mirogoju u Zagrebu postavi nadgrobno obilježje svome stricu, poginulom hrvatskom vojniku, jednome od preko 1.000 vojnika pokopanih na tome groblju za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a čija su grobna obilježja zločinački uništena od Titovih zločinaca, a grobovi preorani.

U arhivu groblja, hvala Bogu, sačuvana sa sva imena tih poginulih hrvatskih vojnika i mjesta pokopa. Većina toga prostora je prodana za druge grobnice. Ostao je slobodan mali dio prostora, na kojem je, prema skici, i mjesto strica toga zainteresiranog čovjeka. On je sve poduzeo kod institucija u Zagrebu i Hrvatskoj, bezuspješno, pa se požalio i Europskoj komisiji, te dobio odgovor od Glavne uprave za pravosuđe i zaštitu potrošača dotične komisije, 24. travnja 2017. godine, u kojemu, između ostaloga, stoji:

"Poštovani gospodine Šola!

Obraćam Vam se pozivajući se na Vaše dopise poslane 12. i 19. rujna 2016. godine, predsjedniku Junckeru i povjerenici Jourovoj, u kojima izražavate žaljenje zbog nesučeljavanja hrvatske Vlade sa komunističkom prošlošću nakon razdoblja u kojem su komunisti bili na vlasti, od 1945. do 1990.

Dužna sam Vam priopćiti da Europska komisija nema ovlasti intervenirati u Vašem predmetu. Prema ugovorima na kojima se temelji Europska unija, Europska komisija nema opće ovlasti za poduzimanje mjera u državama članicama. Ona može djelovati samo ako je riječ o pitanju iz područja prava Europske unije.

U svojem izvješću o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi, Komisija je napomenula da su se temeljna prava kršila u svim totalitarnim režimima i da je očuvanje sjećanja na te zločine u znak počasti i poštovanja prema svim žrtvama naša kolektivna dužnost. U tome se izvješću navodi i da trenutačno svaka država članica provodi različite mjere (npr. osiguravanje pravde za žrtve putem kaznenoga progona počinitelja, utvrđivanje činjenica, donošenja simboličnih politika itd.), ovisno o okolnostima u toj državi. Čak i među državama članicama koje su imale slična iskustva sa totalitarnim režimima, pravni instrumenti, mjere i prakse, te vrijeme njihova donošenja i primjene mogu se razlikovati.

Pitanja povezana sa zločinima i drugim okrutnostima počinjenima u vrijeme bivših komunističkih režima, stoga, u načelu, ostaju u nadležnosti nacionalnih tijela, te Komisija ne može intervenirati u ovom slučaju."

Pismo je potpisala Georgia Georgiadou.

Dakle, ipak se napominje da nam je "očuvanje sjećanja na te zločine, počast i poštovanje prema svim žrtvama kolektivna dužnost"...

Znači, Europska unija nema pravo nešto nametati članicama, kada se radi o moralnim pitanjima i poštovanju međunarodnih i europskih deklaracija o tim moralnim vrijednostima, ali kada se radi o njihovim materijalnim interesima onda lako nađu načina da članice Europske unije to moraju izvršiti.

Zar ipak ne bi bio red da vlasti u Republici Hrvatskoj same po sebi snose moralnu i političku odgovornost, te donesu odluke na temelju pravde i istine, radi mira i zadovoljstva svoga naroda?

Nepravedna vlast koja dolazi prijevarama i medijskim manipulacijama sigurno nije narodna vlast, nego je tiranija, a kako na miran način, bez prave demokracije promijeniti vlast, neka razmisli svatko ponaosob!

dr. Ružica Ćavar


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova