Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

Samo u Teznom pobijene su, nakon rata, dvije “Srebrenice” – i o tome se šuti

U travnju je bilo dosta važnih događaja. Jedan od tih je Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Bilo je dosta biskupijskih svećenika kao i fratara. Dobri su ovi susreti već i time da se svećenici vide, sretnu iako nje moguće sa svima razgovarati, ali jest moguće barem pozdraviti. I to je važno. Uz druge teme, ipak, je najvažnija točka o sinodi Vrhbosanske nadbiksupije. Tajnik Sinode dr. Bernardić je iznio neke bitne kanonske i pastoralne odrednice. Zasad ide sve dobro, jer je početak. Ono što se svi pitaju jest kakvi će biti rezultati i plodovi sinode. Neki citiraju tajnika zagrebačke sinode koji je navodno rekao: puno truda, mala korist. Sve ovisi kako će se sinoda pripremiti i koliko će prije svega svećenici prihvati sinodu i angažirati se. Bog daje onoliko koliko se netko zauzima i koliko je spreman primiti.

U Zagrebu je krajem travnja organiziran simpozij: „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine“ u organizaciji Komisije Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH za hrvatski martirologij. Čudno je da se 67 godina moralo čekati na ovakav skup. Hrvati očito ne cijene posebno svoje žrtve. Nađe se samo u Teznom kod Maribora oko 15.000 kostura ljudi pobijenih bez suda, što su dvije Srebrenice, i to nitko ozbiljno ne zabilježi, a kamoli da se provode istrage, podignu optužnice i organiziraju procesi! Za Srebrenicu zna čitav svijet i već su mnogi osuđeni, a sudi se i za Srebrenicu Karadžiću i Mladiću. Očito da u RH pisanje, istraživanje i procesuiranje onemogućuju neki živi koji su naređivali i izvršavali zločine. Svi koji zataškavaju zločine i pogotovo opstruiraju istraživanje i iznošenje u javnost ovih zločina i sami su sudionici zločina. To su oni koji žale za socijalizmom.

Uz oko 6.500 poginulih Hrvata u BiH, porušeno je preko tisuću crkava i župskih kuća. Kad se mrtvi ne mogu oživjeti, moglo bi se pomoći barem preživjelima od koji su mnogi ranjeni fizički a i možda više duševno osakaćeni. Šta su sve pretrpjeli prognanici!? Ostati odjednom bez kuće, imanja, posla, novca, sigurnosti i stići negdje bez igdje ičega, pa to je strašno i to se proteglo na godine. Tko ima pravo na to se oglušiti? Crkva u BiH trebala bi tužiti one koji su porušili crkve, kuće, prognali vjernike. I one koji su onemogućavali i danas onemogućuju na različite načine povratak. Ukrade se auto pa se tjera lopova. I treba tražiti odštetu. Mala je korist prognanima od osude zločinaca, njima bi bilo logičnije i pravednije da im se namiri šteta. Islamska zajendica je poodavno tužila počinitelje i neke je sporove dobila. Nije također logično prositi pomoć na sve strane, a ne tražiti naknadu od onih koji su počinili ove zločine.

“AKTIVNOSTI” KRVNIKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

19. svibanj 1945 . - subota

20. svibnja 1945. - nedjelja

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

22.- 24. svibnja 1945.

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

5. lipanj 1945. - utorak

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

IPAK DRUKČIJE

Davno mi je pričao Ilija Vidačković (Ilkan), koji je vojni rok služio na Kosmetu za vrijeme Stare Jugoslavije, rođen 1894. u Gornjoj Bijeloj blizu Konjica,.

Blažene Drinske mučenice završile su svoj život, ali ne u bistroj, nego u krvavoj Drini, krvavoj i prije i nakon i poslije njihove smrti. Četnici su bez ikakva povoda ubijali katolike i muslimane radi stvaranja velike Srbije, što potvrđuje četnik koji je na preporuku plemenite Srpkinje, gospođe Ane Drašković, vodio maloga Antu Bakovića k majci i sestrama:

Kada sam se s fra Blagom Karačićem vraćao s Kosova kolovoza mjeseca 1977., prolazeći kroz Miliće, selo pokraj Višegrada, jedna je žena veselo viknula:

Zahvalili smo na pozivu i produžili svojim putom. I, tako putujući, stali smo nekom autostoperu. Kazali smo mu da smo katolički svećenici. Nismo ga pitali ni za ime ni za prezime, niti smo mu postavljali bilo kakva pitanja. No on je, premda neupitan, počeo govoriti:

I mi smo izrazili svoju žaljenje i dodali da osuđujemo svaki oblik osvete, jer se to protivi nauku naše vjere. Neovisno o moralnim i pravnim kvalitetama NDH, četnici su. "27. jula" 1941., ničim izazvani, poubijali vjernike-kršćane-katolike, povratnike sa svete mise na čast svetoj Ani. Toga dana nisu dignuli "ustanak" ni protiv Talijana ni protiv Nijemaca. Jer, nije im smetala Italija, čiji su bili kolaboracionisti, ni Njemačka kojoj je Draža Mihajlović bio lažni neprijatelj, a Nedić joj lažni prijatelj, zbog očuvanja srpskoga biološkog potencijala. Bio sam ove godine u Boričevcu i pitao starije ljude:

Ista se praksa provodila i za vrijeme domovinskoga rata, pokazuje cirkusijada s dva Mlinara i Miloševićev savjet Jovanu Raškoviću:

Zato se na nas može, s punim pravom, primijeniti izreka, koju ne mogu dokumentirati Svetim pismom, premda je upućena Izraelcima: Perditio tua ex te, Israel=propast tvoja od tebe, Izraele. Primijenjeno na nas: Propast tvoja od tebe, hrvatski narode. Jer, nismo vrednovali NDH. Izgleda mi, a dao Bog da se varam: Tu je državu jedan dio naših crkvenih čelnika anatemizirao, unatoč činjenici da ju je blaženi Alojzije Stepinac poštivao jer je Hrvat i kritizirao njezin aparat jer je zagrebački nadbiskup. I, budući da je ta država od mnogih današnjih crkvenih čelnika anatemizirana, ne čudimo se što je i obezvrijeđena od većinskoga čelnog civilnoga dijela Republike Hrvatske.

I tako je postalo normalno da su se, ali ne bez naše zasluge, veliki jugoslavenski zločini u miru umanjivali i postali normalna pojava, s kojom smo se lako pomirili, a zločini, pripisani NDH, povećavani u nedogled, iako je ta država u ratu i nastala i nestala.

To smo, na žalost, potvrdili i mi, svojim odlaskom u Jasenovac, u istom mjesecu travnju. Budući da, u znak prosvjeda nismo odbili odlazak u Jasenovac, poručili smo tribunalu: Imaš pravo. Jer, zločinačka je i država ova, nastala na zločinačkom pothvatu, kao i država ona, uspostavljena uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Možemo li pobiti nepovoljni zaključak haaškoga tribunala? Možda, ali ne jurišom na haašku premisu minor nego na provjeru naše premise major, što znači, drukčije moramo govoriti i pisati o NDH, negoli smo do sada i govorili i pisali.

I na kraju moj krik bez uzmaka: Dokle ćemo sami sebi pripisivati četnička i partizanska (zlo)djela?! Dokle će i novovjeki četnici uživati partizanske povlastice u Republici Hrvatskoj?! Jer, nisu nagrađeni Srbi koji su rame uz rame sa svojom braćom Hrvatima ginuli za svoju domovinu Hrvatsku, nego samo oni koji su bili ili protiv njezina nastanka ili oni što su s oružjem u ruci ustali protiv nje.

Govor Vladimira Šišljagića na Bleiburgu

„Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“

Misao je ovo iz Evanđelja kojom upućujem pozdrave svima vama koji ste danas ovdje, u Bleiburgu, na mjestu koje je simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od zvjerskih komunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom 1945. godine.

U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji.

Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća, preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika, Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka 1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja 1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

I nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu zamrle.

I pamti hrvatski narod sva nastojanja i aktivnosti iseljene Hrvatske na očuvanju i njegovanju hrvatske državotvorne misli u organizaciji hrvatske političke emigracije od 1945. godine diljem demokratskog slobodnog svijeta, sve do predvečerja ponovnog uskrsnuća hrvatske države 1990. godine.

Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora.

Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22 godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome, uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67 godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima.

To je, na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki bliski partijski drugovi se ponose.

Ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i više od stotinu tisuća Hrvata izraz je ne samo nepriznavanja grijeha i zločina svojih „otaca i djedova“, već i podmukli ponovni „pucanj u potiljak“, ovaj puta u potiljak potomaka žrtava.

Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika, kao i prema nizu drugih posljedica – uvjerljivo najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti. Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom.

Vi, ideološki sljedbenici Titova jugoslavenskog zločinačkog komunističkog nauka, kad-tad ćete morati priznati činjenice o ogromnim razmjerima i sustavnosti učinjenih poratnih zločina nad Hrvatima i drugim narodima koji su boravili u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici, jer o tome najzornije svjedoči preko 1700 masovnih prikrivenih grobišta koja su do sada evidentirana na prostoru od Bleiburškog polja, preko cijelog prostora bivše Jugoslavije, do granice s Grčkom.

U protivnom, ovakva politika današnjeg vodstva Republike Hrvatske ponovno otvara nezarasle stare rane nacionalnih podjela.

Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset godina poslije.

Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.

Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s porukom nama: „Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!“

I stoga, odajući počast našoj mučki ubijenoj braći i sestrama, žrtvama zločinačkog Titovog jugo-komunističkog režima, ne zaboravimo zavjeta svih onih koji domovinu istinski vole: „Nikada se nemoj zamoriti u davanju domovini.“

Propovijed biskupa Ante Ivasa na Bleiburgu: Zločinački komunistički sustav se opet javno brani i opravdava

Tko će učiniti da se napišu govori moji i zabilježi u knjige gvozdenom pisaljkom, i na ploču od olova ili dlijetom urežu u kremenu…?!” Tako je biblijski patnik Job, u svojoj zgaženosti, napuštenosti i osamljenosti, molio Boga i prijatelje. Čujemo li mi danas taj isti Jobovski krik, kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj “hudih jama” pobacanih!? “Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove, nema tko da ga utješi od svih milih njegovih. Spomeni se Gospode što nas zadesi, pogledaj i vidi sramotu našu…” Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka, plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih? “Pišem ti mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena. Moja lijepa, među zemljama najljepša. Kroz vjekove ubijana, u vjekovima neubijena. Pišem, vjeran vjernoj: nikad te zaboraviti neću! Zbog tebe su mnogi na obraz mi pljuvali, al ja se ponosim s tobom, o moja časna i ponosna, zemljo moja plemenita. Neka te čitav svijet niječe, je te nikad zanijekati neću… Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!”

Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na “obalama rijeka babilonskih”, odavle do “Ognjene zemlje”, neutješno plakali i čeznuli za svojom izgubljenom domovinom.

Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine. Mi smo ovdje zbog povijesne istine da je “narodna vlast” više od 65 godina nijekala da vi postojite, da ste vi ljudi, da zavrjeđujete bilo kakav spomen, osim mržnje i prezira. Ovdje smo, jer se prava istina o vama i zločinu nad vama nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti. Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina.

Komunistička ideologija, temeljena na marksizmu i lenjinizmu, od samog početka je u svoj sustav ugradila “revolucionarni” teror, zločin i diktaturu…” Na svim razinama tijekom cijelog rata, Komunistička partija koja je preuzimala vlast dosljedno je zastupala pravo na obračun sa svima koji nisu bili u suglasju s “revolucionarnim planovima i tekovinama kominterne i NOB-a” i s idejom stvaranja nove socijalističke Jugoslavije, i to po uzoru na sovjetsku Rusiju, obračun sa svima onima koji su se usudili drugačije misliti, pogotovo s onima koji su htjeli samostalnu hrvatsku državu a ne novu “jugoslavensku tamnicu”. Milost, milosrđe i oprost su bili znak slabosti i kukavičluka, “reakcionarne” i zato nemilosrdno kažnjive pojave. Pobjeda se dozivala i nazivala kao konačni “čas odmazde!”

Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je (i u istočnoj Europi), nakon 1945. “crni teror fašizma, zamijenio terorom komunističke “crvene zvijezde”. I to po uzoru na velikog “učitelja Lenjina i druga Staljina”, čije su knjige postala obvezatno “sveto štivo”, a djela uzor koji je trebalo slijepo slijediti: “Najbolji đubar koji je svijet dao je ljudska krv iz koje će procvjetati cvijeće novoga roda za pravedniji svijet”, reče Staljin. I poteče more nevine krvi do danas ne osušene, neoprane. Dok su mnogi narodi nakon završetka II. svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često puta kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih “neprijatelja naroda”. A to su među ostalima bili i popovi “klerofašisti”, kulaci “kapitalisti”, “trula inteligencija”, “buržuji” i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje.

Znamo da je strijeljano 385 svećenika, od toga su 355 ubili partizani. Na tisuće svećenika, redovnika i redovnica stjerano je u zatvore i logore, među njima i blaženi nadbiskup Stepinac. Mnogi su bili pod trajnom prismotrom i izvrgnuti javnom ruglu i linču, poput šibenskog biskupa Banića i drugih “nepodobnih i opasnih”. Prema ozbiljnim procjenama, broj žrtava komunizma u svijetu penje se na 100 milijuna ljudi, a komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili su oko milijun ljudi. Ali, još uvijek traje zavjera šutnje, falsificiranje istine i opasno neznanje, gotovo kod svih uzrasta, navlastito kod mlađih naraštaja. Eto, i zato smo ovdje danas. Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost.

Komunizam je svuda po svijetu uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao duh, dušu i srce, i hrvatskoga naroda, neograničenim količinama prezira i mržnje na sve vrijednosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Neograničenim moćima Partija je nametala i širila “revolucionarni moral i istinu” u sva područja života. Nitko nije tako prisiljavao ljude ubijati istinu o sebi i drugima, izdavati i gaziti svoju savjest i uvjerenja, lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi.

Ovdje smo zato jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe “pravo građanstva”. Namjerno prešućeni povijesni događaji su postali “crne rupe” hrvatske povijesti, upozorava Komisija “Justitia et pax” HBK 2009. godine: “Ponovno se javljaju glasovi nijekanje masovnih zločina i njihovih totalitarnih korijena. Zabrinjavaju nas pojave negacionizma, nijekanje komunističkih i inih zločina nad Hrvatima i u drugom svjetskom ratu i u poraću (što je i bio uzrok da se mnogi zločini ponove i u Domovinskom ratu). Totalitarni komunizam je usprkos obećanog “raja” i parola o “bratstvu i jedinstvu, o “slobodi i pravdi” bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali (mnoge) uvjerene anti-naciste i anti-komuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom.

Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek “namah”, kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi” (Milanović). Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek “namah”! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavrjeđuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz “povelje UN o ljudskim pravima”. Da ste bili na krivoj strani!

Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Da se opet, za domaću ili vanjsku upotrebu šalju (falsificirane) slike o buđenju ekstremizma, guja. U isto pak vrijeme “neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i “trguju!”. U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, “po hitnom postupku”, bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet “u ime naroda” ali mimo naroda “odnarođeno”. Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: “Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!” Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!

Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedincatim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: “Ja sam Put, Istina i život!” I danas smo ga slušali kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas.” Pilat se prestrašio Istine, nije se htio s njom suočiti. Prezreo je i osudio Isusa na smrt. Zašto toliki paničan strah i bijeg pred Istinom, pitamo i sebe i sve (zainteresirane) ljude? Ako se cjelovita istina o čovjeku, za koga Biblija veli da je stvoren “na sliku Božju”, zaniječe ili sruši, onda je svaki trud da se čovjek i ljudsko društvo učini slobodnim, puka iluzija. Jer, istina i sloboda su ili skupa povezani ili skupa nesretno propadaju”, napisao je papa Ivan Pavao II. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja i ropstvo.

“Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI. Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina. U strahu pred istinom, moguće je imati priviđenja nekih novih a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove “genetski modificirane budućnosti”. Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno.

Treba nam Bog. Ne lažni bogovi-idoli (kakvi se danas nude), nego Bog koji je Ljubav i Istina. Ljubav ispunjena istinom, “caritas in veritate”. To nije naš proizvod, nego nam je to dar darovan odozgor, po Isusu Kristu, po njegovu križu, u daru njegova Duha. Kako napisa pjesnik, jedan od ovdje stradalih: “Ima Gospodine i kruha i ruha, al više od kruha nama Gospodine treba tvoga Duha!” Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince. Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili. Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati. Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole. Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti. Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća. Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova.

Ponavljamo riječi svetoga Pavla: “Braćo jačajte se u Gospodinu i snazi njegovoj, da se možete oduprijeti lukavstvima đavolskim. Jer boriti nam se je protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, pripašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere. Njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. U svakoj se prigodi u Duhu molite.” Ujedinjujemo se ovdje s molitvama svih naših branitelja i mučenika, živih i pokojnih, te zajedno s njima molimo:

Maranata, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata:

Piše: Thor Einar Leichhardt

''Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega ‘’genetskog fonda’’ omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih ‘’ljudi’’ nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali ‘’zaslužni borci’’ NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj ‘’Novoj Jugo- Hrvatskoj’’. Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput ‘’Oficira s ružom’’ ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega ‘’pranja mozgova’’ pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao ‘’kult bratstva i jedinstva’’ koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv.’’borci NOB-a’ i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta ‘’natčovjeka’’. Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo.’’

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari'' nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke ''posuđene'' od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

LAJBEKI ''ČRLENI '' OD KRVI ZAGREPČANA

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

KAKVA JE TO ''LIČKA DIVIZIJA''

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma ( više lokacija ), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

OTVORENO PISMO HRVATSKOM SABORU

Cijenjeni Naslove!

Ako ipak želite otići malo dalje od Zagreba, predlažem vam da odete u Jasenovac, u kojem je i križna postaja naše tragedije, gdje su i partizani, pomorivši mnogo zarobljenika, stvorili još jedan podpovršinski grad hrvatske mladosti.

Pomognimo hrvatskom branitelju Veljku Mariću

Pa, tko je Veljko Marić (rođen 18. lipnja 1951.)? Riječ je o bivšem hrvatskom branitelju-dragovoljcu koji je prije godinu dana uhićen kao vozač kamiona na bugarsko-srpskoj granici i kojeg je Specijalni sud za ratne zločine iz Beograda pravomoćno osudio na 12 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema sumnjivoj, teško ili bolje rečeno ničim dokazanoj optužnici, proglašen je krivim jer je 31. listopada 1991. kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz Grubišnog Polja u selu Rastovcu, prigodom ratnih operacija, navodno ubio civila Petra Slijepčevića i to u vrijeme kad je bio sa svojom suprugom, koja se kao glavni svjedok uopće nije pojavila na beogradskom sudu, već je svoj iskaz, u nekoliko verzija, dala istražiteljima u Bjelovaru, ali i to je bilo dovoljno da Marić bude osuđen na drastičnu kaznu.

Zanimljivo je i naprosto neshvatljivo da je Marića osudio sud u Beogradu, dakle u Srbiji, državi u kojoj nikada nije ratovao, ali koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku. To bi bilo isto tako kao da je nakon II. svjetskog rata Njemačka osuđivala ruske ili američke vojnike što su navodno činili i zločine u vrijeme kad su se borili protiv fašizma. U presudi Veljku Mariću "u ime naroda" (od 23.rujna 2011.) među ostalim piše (čujte sad ovo!): "...da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom dijelu Republike Hrvatske između hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja u kojem su većinom bila lica srpske nacionalnosti sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih formacija i Jedinica Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), (baš tako sve sa početnim velikim slovima, op.a.), protivno članu 3 stav 1 tačka 1a IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba"!

Dakle, drugim riječima, svi koji su se do 15. siječnja 1992., kad je Hrvatska i međunarodno priznata, borili protiv agresora Srbije (Jugoslavije) mogli bi, ukoliko dođu u Srbiju proći kao Veljko Marić. To važi i za hrvatske branitelje iz Vukovara i Škabrnje, ali ne važi(!) za srpske zločince koji su do priznanja Hrvatske ubijali, klali, palili, otuđivali, rušili...Slučaj Marić to, i samo to, potvrđuje.

I dok je Marić osuđen i ostavljen da u zatvoru bivšeg agresora "trune" 12 godina, sjetimo se da je na Nurnberškom procesu, suđenju njemačkim fašistima koje su organizirali saveznici nakon II. svjetskog rata, Karl Donitz, zamjenik Hitlera, dobio tek deset godina robije! Gdje je tu pravda?

Mladen Pavković

Kad će odgovarati ubojice potput Ilije Stanića?

No padom te iste države, naručitelji tih ubojstava kao i glavni operativci Udbe postali su preko noći najveći Hrvati.

Pitamo se tko i kad će odgovarati za sva ubojstva koja su počinili razbojnici potput Stanića. Pitamo se tko je treći čovjek, današnji građanin RH i građanin koji slobodno šeće Makarskom.

SUZE ZA MOJU HRVATSKU

Pošla bih od toga da nismo naučili ono najbitnije, a to je da nam tu povijest trebaju pisati HRVATI. Nikakvi 'hrvati' koji su to postali interesa radi, oni što su se devedesetih masovno krstili i postajali veći vjernici i od Boga. Ne preobučeni četnici i prikriveni jugoslaveni, ne komunističke ubojice zavijene u plašt lažnog 'antifašizma' koji nemaju ni vjeru ni naciju, nego samo i isključivo HRVATI.

Svaka generacija HRVATA ugradila je dio sebe u san koji je zvao slobodna i neovisna Hrvatska. Ugradila ga je kroz dugogodišnje robije, kroz svoja mrtva tijela ili kroz krajnju neimaštinu i progone kojima je bila izložena skupa sa svojim obiteljima.

Jednom je jedan 'antifašistički' novinarčić napisao kako je 'antifašistička' borba bila daleko čišća i pravednije od naše u Domovinskom ratu. I kako smo se trebali povesti za 'antifašistima'. Odgovorila sam mu kako je najveći moral hrvatska vojska pokazala baš u tome što se NIJE povela za 'antifašistima', jer da jeste, on sigurno danas ne da ne bi pisao, nego ga ne bi ni bilo.

Diana Majhen

Smišljena provokacija s Romima protiv tragično stradale Škabrnje

Zbog nereda i prljavštine koju su pravili i skupljali najgori otpad, pa i krali, kako kažu mještani, te vršili nuždu gdje su stigli, Škabrnjani su se spontano pobunili i željeli da ova obitelj ode zbog nereda kojeg je činila, a ne zbog toga što su Romi.

U ovoj konkretnoj situaciji, niti su Škabrnjani odlučili osnovati kamp-naselje, niti su imali za to uvjeta, niti je ta konkretna obitelj, bez obzira koje rase i nacije bila, dobila dozvolu općinskih vlasti da na bespravno kupljenom zemljištu postavi svoju kamp kućicu, bez ikakvih higijenskih i komunalnih uvjeta.

U konkretnom slučaju ove slučajno romske obitelji, izgleda da se ne smiju poštivati nikakvi pravni propisi, nego se ta obitelj, zato što je romska, može ponašati kako hoće i može raditi što hoće!

Vjerujem da je planski i namjerno netko manipulirao sa tom romskom obitelji, koja je došla negdje iz Slavonije, kako bi se opravdao četnički zločin susjeda Srba i takozvane JNA nad Škabrnjom 18. studenog 1991. godine, kada je iz čista mira masakrirano 57 civila i 25 branitelja, kao što je stradalo još 5 civila od mina i četvero djece teško ranjeno od mina 2002. godine.

Dakle, i ovom farsom sa romskom obitelji hoće se reći da su Škabrnjani rasisti i fašisti, pa i da su zaslužili pokolj koji im se dogodio.

Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Maja Runje: Trg zločinca Tita je civilizacijska sramota

Govor na 5. prosvjednom skupu građanske inicijative "Krug za trg"

Pripadamo obiteljima koje su na sebi osjetile jugoslavensko komunističko nasilje, svi mi ovdje. Za nas su stvarni ljudi – jer mi smo njihova djeca, braća, sestre, nećaci, rođaci ili prijatelji - mladići, učenici učiteljske škole, braća Ivica i Mirko Kovačević iz Osijeka, ili dvadesetgodišnji seljački sin Jozo Medvidović iz Glavine Gornje kraj Imotskog. Stvaran je i dvadesetgodišnji radnik Ivica Majer, tu, iz Zagreba, iz Maksimirske ulice. Stvaran je i dvadesetgodišnji Ivica Bićanić, student, iz mog Gospića. Sve njih Tito je metkom u potiljak gurnuo u zemlju, u jamu, negdje u šumama Slovenije.

Često se čuje da u Hrvatskoj ima važnijih pitanja negoli kopati po prošlosti. Da, Hrvatska ima ozbiljnih problema – mada ima i velikih postignuća - ali ovaj problem nije zapreka rješavanju drugih. Upravo obrnuto! A nama je ovo pitanje važno! Uostalom, očito je važno i drugoj strani. Da im Tito nije jako važan i jako drag, ne bi se toliko zalagali da ga čuvaju i održe, ovdje, na ovom trgu, ali i, propagandom, u glavama ljudi.

Zadaća hrvatske političke elite je da konačno pokuša uspostaviti jednu hrvatsku povijest u koju će moći vjerovati većina ljudi. Nažalost, danas postoje dvije povijesti, koje se, uz to, sve više udaljuju jedna od druge. To nije dobro. Dobro bi bilo nastojanje da se postigne zrelost. Dobra je demokracija. Dobra je istina. Dobro je suosjećanje. Dobro je uvažavanje ljudskog dostojanstva.

Jasenovački turizam

Mladen Schwartz

ZORAN MILANOVIĆ - ZOKI: Drugovi kolege, veličanstvena, jubilarna - 67-a - komemoracija jasenovačkog genocida je iza nas. Možemo biti zadovoljni, možemo biti ponosni i smjelo gledati budućnosti u oči, kao i Međunarodoj Zajednici i Europskoj Uniji, a bogme i Natopaktu, srpskom narodu u Hrvatskoj i triu Goldstein. Pa poslali smo jasnu poruku kao nikada do sada, odlučnu i snažnu: da se zna i da se nitko ne vara, da u ovoj zemlji vladaju oni koji su u Jasenovcu bili ubiv?ni. To je kontinuitet bratstva-jedinstva, i od toga ne odstupamo ni za pedalj! Bez zezanja!

VELJKO OSTOJIĆ: Drugovi, dozvolite mi, ja bih prije svega samo jedno proceduralno pitanje, formalno, da tako kažem. Nemojte misliti da sam ljubomoran, ali obojica imate tako krasne srpske nadimke: Zoki, Jovo..., pa vas molim, dozvolite mi, ja bih da me zovete Sovo.

SOVO: Ne, baš hoću Sovo! Izvinite, ta sam slova izvukao iz svojega imena i prezimena, nemam nigdje "a".

ZOKI: Pusti ga, Jovo; kad to tako voli, neka bude Sovo.

ZOKI: Vratimo se mi prijatelji na stvar. Na važno i prevažno! Jasenovački zaključci, idemo. Prvo, a to nam je, molim vas, jasno dao u zadatak i drug Predsjednik YUsipović, iako nema nikakve ovlasti, ali neka, što ja tu mogu...

ZOKI: Znam, dobro, pa naravno. Hoću reći, pustimo sad Jocu, nego on je počeo ono s udžbenicima, to je Tvoje da misliš, Jovo. Mijenjat ćemo udžbenike. Moramo. To traži od nas Goldstein, traži svijet, traže svi. Naše je udovoljiti svima. Dosta je ustaških udžbenika! Ako hoćemo odgajati male partizane, male jugoslavene, onda kako čovječe da ih trujemo tim hrvatstvom! To je zločin prema djeci. Kako se ono zove, pedofilija.

ZOKI: Tako je, dobro zaključuješ. Dakle, udžbenici!

ZOKI: Ti kraljevi ionako nisu postojali. To je, u povjerenju, rekao otac od Predsjednika mome ocu.

SOVO: Ama jok, bre. Ne ja.

ZOKI: To na njega djeluje novo ime. Ajde Ti Jovo nastavi s ekspozeom.

SOVO: Gori su od Hitlera.

ZOKI: Tito...

ZOKI: To je sve dobro. Ali treba, kaže Ameba, mnogo govoriti o Jasenovcu. A Bleiburški cirkus osuditi kao obnovu ustaške marionetske takozvane "NDH". Ali Jasenovac mora postati okosnica cjelokupne povijesti Hrvatske, najveća njezina masovna katastrofa.

ZOKI: A nemojte Ti i suradnici slučajno zaboraviti Holokaust, jer će nam Goldsteini i ostali mater...

ZOKI: Ali nemoj, mame Ti, da nam se uvrijede Židovi, onda smo gotovi. Znaš da nema većeg stratišta nego Aušvic; to je tako i amen.

ZOKI: E tako treba. Još ćemo se morati na tu temu uvijek iznova vraćati, sve dok udžbenici ne budu gotovi. Djeca su nestrpljiva i dosta im je ustaške propagande u školi. Traže odlučnu akciju.

ZOKI: Svakako, oni su glas našeg naroda. Ako su nepismeni, neka diktiraju, a vi se u ministarstvu pobrinite da sve vjerno i doslovce bude zabilježeno, pa onda odmah s tim u udžbenike! I ne izigravajte mi cenzore. Sve što kažu, ulazi, bez obzira koliko je... opširno.

ZOKI: A što si se Ti, Veljko... ovaj, Sovo, ušutio?

ZOKI: Pa evo, smatraj se prozvanim. Kako Ti vidiš pretakanje Jasenovačkih smjernica u naš turizam?

ZOKI: Oprosti što Te prekidam, kada to tako lijepo iznosiš. Ali, spomenuo si školsku djecu; imat ćemo tu jedan problem. Naša anketna istraživanja i špijunaža u pojedinim zemljama pokazuju da još postoje neki otpori, kod konzervativnih roditelja, ali i same djece, jer izgleda da nemaju točnu sliku što ih u Jasenovcu čeka. Zabilježeni su slučajevi, neka to ostane među nama, da djeca zaziru kada čuju da će ići u Jasenovac, jer misle da ih tamo čeka smrt u plinskim komorama. Tu još moramo raditi na propagandi i prosvjećivanju.

ZOKI: To je Tvoja briga i pazi da se ne brukamo, da nam se ne sramoti naš brend Jasenovac.

JOVO: Ali da se još vratim ja na školstvo, obrazovanje i vaspitanje. Neka dolaze strana deca, zašto da ne, ali i naša neka se uče. A za njih imamo i škole. E pa, da li se vi sećate kada je po školama pokrenuta ona akcija sa prikupljanjem spajalica, da se prikupi deset miliona tih spajalica i da đaci osjete i količinu i svu muku onih jadnih jevrejskih logoraša iz Jasenovca dabome, ali i iz Aušvica i hiljada drugih nacističkih logora smrti?

JOVO: To je tačno u duhu našeg nastavnog programa, da je Holokaust apsolutno u prvom planu, pa neka i trpe malo književnost, hemija, geografija i čega već sve tu ima. Ali, sada mi planiramo nešto novo. Počinjemo s dječjim obdaništima.

JOVO: To je, šefe, naše iznenađenje. Da Vam ukratko izložim u čemu je suština projekta. Kazao sam Vam upravo o tim spajalicama u školama. A sada mi hoćemo u vrtićima nešto slično, ali još mnogo obrazovnije. Evo, počinjemo uskoro, dolaze ljetni mjeseci s invazijom muha, velikih i malih, konjskih i ljudskih, zelenih i crnih. Naučit ćemo sitnu djecu kako se najbolje love muhe. Oni te muhe prebrojavaju, trpaju ih u kutije od šibica, i na svakoj kutiji flomasterom napišu brojčano stanje. I tako širom ovih prostora, u svim gradovima i selima, u svim vrtićima gdje god ih ima, a tražićemo i od porodica da u tom smislu organizuju svoju decu. Pa neka tako love muve dok ne ulove Šest Miliona istih. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muhe: ubit će naime šest miliona muha, a mislit će i na onih Šest Miliona Jevreja, osjetiti njihovo stradanje...

JOVO: A ima još jedna stvar koju bih Vas gazda da priupitam. Evo, javljaju mi rođaci iz Srbije šta se tamo radi. Ja ću da Vam ispričam, a Ti procijeni da li to može da se uklopi ovdje kod nas. Da Ti odmah kažem, meni se ideja veoma svidjela. Jedna beogradska profesorka istorije podijelila je đake na naciste i Jevreje i označila jedne kukastim krstom, a druge Davidovom zvijezdom. Godinu dana djeca su bila pošteđena od nastave i u raznim situacijama dvije su se skupine međusobno psovale i tukle. Zapravo, samo nacisti napadaju, udaraju i urlaju: mrš, džukelo jevrejska, ker ti mater kevi ćifutskoj, fuj, niža raso, begaj bre od mene, nema da ždereš naš lebac, i tako dalje. A Jevreji se pomalo brane, plaču i pate. Tako obje skupine shvaćaju što je diskriminacija i rasizam, uče se zajedništvu, toleranciji i sućuti. Na kraju - oni tamo kažu mi - deca iz obe grupe naučila su da su Jevreji viša rasa, i da je nedozvoljeno dovoditi u pitanje bilo što od onoga što oni sami o sebi tvrde.

SOVO: ...pitom, drag, golubinje ćudi...

ZOKI: Sam si rekao. Drugo smo mi. Pa Hrvati se najrađe poistovjete sa Židovima. Samo, tko će kod nas glumiti naciste?

SOVO: A možemo im dovesti i prave naciste, s Bleiburga i Thompsonovih koncerata.

ZOKI: Dobro, ministri moji. Ima li nešto što još niste rekli, a htjeli biste?

ZOKI: A što to?

ZOKI: E, takve vas volim! Drugovi, pazite kako vozite. Vidimo se u Kumrovcu i Srbu, a onda: šumarak Brezovicaaa!!! Bez zezanja!

Istina o Jasenovcu, ratnom logoru NDH

Radi se o svim sačuvanim zapisnicima onih koji su prolazili kroz ratni logor NDH Jasenovac. U svojim zapisima hrvatski komunistički prvak Ante Ciliga u jasenovačkim zapisima pored ostaloga piše i ovo:

A zanimljiva je i prisega članova Vlade NDH. Iz govora Poglavnika NDH, 15. travnja 1941. godine izdvajamo:

Mate Ćavar

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

Smrt „antifašizmu“, sloboda narodu!

"Neprijatelj nikad ne spava!"

Državni neprijatelji

Radikalna desnica, sudeći po stavovima, svodi se možda na dvoje ljudi, na Mladena Schwartza i njegovu suprugu, a HČSP politička je stranka kakve postoje u svim demokratskim I onda i sadaI onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima državezemljama u svijetu gdje ne izazivaju nikakvo čuđenje. S HČSP-om građanin se može ili ne mora u cijelosti ili djelomično slagati, može ih ignorirati, držati redikulima ili, pak, možda i razmisliti o istinitosti nekih njihovih poruka. No zabraniti ih može jedino boljševički um koji se ne može ni u 21. stoljeću osloboditi navike da svima drugima propisuje što će i kako misliti. Za energični obračun s neistomišljenicima i ovaj put korištene su tipično komunističke metode. Čim su iz HČSP-a najavili održavanje Međunarodne nacionalističke konferencije, mediji u kojima stoluju bivši komunisti ili njihovi ideološki i mentalni potomci proglasili su ih fašistima, nacifašistima, nacistima i ostalim jezičnim kovanicama iz doba najmračnijeg komunizma te objavljivali fotografije koje s njima nemaju nikakve veze.

"Fašistička zemlja"

Prosvjednici su proglasili sebe, dakle, antifašistima, iako su prošloga vikenda oni jedini bili nasilni i kršili zakone, a fašistima one koji nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Međutim, za razrješenje te zbrke, dovoljno je reći da nitko od tih antifašista s Trga bana Josipa Jelačića nije branio Hrvatsku 90-ih, kao ni itko njihov, dok su manje-više svi njihovi protivnici tog vikenda, označeni „fašisti" iz HČSP-a, bili branitelji, a neki od njih vodili svoje postrojbe kroz pobjedonosne operacije slavnoga Domovinskoga rata. Nisam siguran, ali nekako vjerujem da „antifašisti" ni sutra, kad bi zatrebalo, ne bi pristali ni na kap vlastite krvi za Domovinu koju, uostalom, iz svega je to vidljivo, emocionalno i ne smatraju svojom. Jedan od rijetkih branitelja koji se pojavio na Trgu s druge strane „barikade" s pravom se zapitao zašto njega nazivaju fašistom, a u rovu je branio zemlju od srpske agresije. Pa ako su ti „antifašisti" na trgu istupali protiv branitelja s pokličem „Smrt fašizmu, sloboda narodu", onda bi s obzirom na potpuni lingvistički apsurd i zamaskiranu motivaciju njihova okupljanja, danas prihvatljiviji bio poklič „Smrt „antifašizmu", sloboda narodu!". Uostalom, i ime političara uz kojega oni vezuju svoj poklič o fašizmu i slobodi, ime je masovnog ubojice Hrvata, desetog na popisu mega ubojica u povijesti čovječanstva.

Za mjesec ili dva, kada se bude mahalo s barjacima tuđih država u Kumrovcu ili kada se budu slavile ubojice Hrvata u Srbu, ne će im pasti napamet zabranjivati bilo što, nego će se čak i pridružiti tom deliriju u kojemu će opet proklinjati samo njima vidljive „fašiste", a da bi ih i šira javnost vidjela, nije isključeno da će poslati svoje provokatore odjevene u crno na neki Thompsonov koncert ili čak na proslavu Oluje u Knin kako bi dobili razloge za nove zabrane i ponovili kako je ustaška zmija još živa. Jer za Ivu Josipovića, Zorana Milanović ili Ranka Ostojića nema boljih mjesta na svijetu nego što su Pantovčak ili Banski dvori. Ta činjenica je temelj njihova samozadovoljstva i platforma s koje mogu arbitrirati o svemu i etiketirati sve ostale, ta činjenica je zalog sofisticirane moći koja im daje za pravo da se ponašaju kao gospodari života i smrti. Biti danas iskreni patriot, „ne vjerovati u njihove bogove i kvariti mladež" znači suočiti se sa silom s kojom se nije lako nositi.

Ivica Marijačić

Pismo Ivi Josipoviću: Jasenovac je bio 'operativan' i nakon službenog završetka rata

Uz stereotipe koje smo inače slušali na tom lokalitetu i uzvrate na njih po raznim glasilima, uočio sam Vašu najavu unošenja u školske knjige Vašeg mišljenja o broju žrtava i sudbini interniranih nesretnika u ratnim uvjetima.

ZNATE LI ŠTO JE BILO S TIM LJUDIMA?

Savjetujem Vam da pročitate Referat Aleksandra Rankovića pred Skupštinom FNRJ koncem siječnja 1951 (objavljenog u 'Politici'), da vidite - to sam Ranković iznese - da je od svibnja 1945 do siječnja 1951 kroz Titove logore prošao skoro svaki četvrti stanovnik Jugoslavije, da je bilo 'likvidirano' preko pola milijuna 'neprijatelja naroda' i da mir vlada nad grobištima koja je bilo zabranjeno posjećivati

Visoki stručnjaci zemalja koje su bile zahvaćene kaosom Drugog svjketskog rata znadu vrlo podrobno tko je bio tko i šta je tko počinio. I u tisku nekih zemalja se te činjenica interpretiraju na razne načine, ali niti jedan od tamošnjih državnika ne iznosi u javnost podatke koje nije dobio od stručnjaka medjunarodnog ranga. Radi svoga ugleda!

Kako vjerojatno znate, nisam slučajno pozvan u članstvo Međunarodne akademije i promaknut u red Akademksih vitezova. Jer, moje knjige se nalaze po najznačajnijim bibliotekama svijeta: u US Congressional library nalaze se i na hrvatskom i na francuskoj moje uspomene s robije (pet godina tu kod Jasenovca u - kazamatzima Stare Gradiške, kao i Vlado Gotovac). Osam mojih knjiga nalazi se u Biblioteci Harvarda, najglasovitijeg sveučilišta u svijetu.

U demokraciji se ljudi ne ponašaju kao, npr. Stjepan Mesić: nakon što je i on galamio u Jasenovcu, jučer je iz daleka gledao kako to Vi činite. Tako se ne ponašaju časti dostojni državnici. Jer, državnik javno ne iznosi svoje mišljenje, nego li službeno stajalište koje ostaje u povijesti u skladu s činjenicama na koje se odnose. Čemu inače služe savjetnici?

Akademik Mirko Vidović

USTAŠTVO PROGONI ŠIZOFRENIČNE KOMUNISTE!

Antifašisti su na vlasti u RH – u državi u kojoj nema fašizma, nema kapitalizma i nema demokracije. Dakle, komunisti i kriminalci zbunjeni su stjecajem okolnosti, odnosno neočekivanom izbornom pobjedom crvene koalicije, stoga stvaraju zablude, iznose neistinite predodžbe radi obmane javnosti, kako bi se među ''građanima'' učvrstio antifašizam, koji nema ni smisao ni karakter političkog značenja za budućnost. Antifašizam u Republici Hrvatskoj ima samo izobilje zločinačke prošlosti.

Komunistička ideologija (i diktatura) dotučena je do temelja u svim državama u svijetu izuzev Sjeverne Koreje. Ni kineski komunizam, nakon smrti Mao Ce Tung, nije se mogao oduprijeti utjecaju demokracije, odnosno ''imperijalističke droge'' - Coca Cole. Jedino se još u Hrvatskoj i Sjevernoj Koreji bukvalno slave komunističke zasluge za zločine.

Jugo-komunisti u borbi s avetima

Komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je bila uspostavljena na kostima hrvatskih žrtava (Tito je rekao: ''Trebalo je pobiti Hrvate (u Bleiburgu i Kolonama smrti) da se utemelji Jugoslavija.''), nije u potpunosti ostvarila svoju strategiju. Naime, srbo-komunisti koji su u Hrvatskoj poubijali tri generacije hrvatskih domoljuba, strahuju i danas od aveti ustaštva, koje se pojavljuje kao ''zmija u njedrima'' i progoni - ne samo preživjele partizane, nego i njihovu djecu i unučad.

''Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje gluposti!'' (Oscar Wilde)

Otvoreno rečena istina jača je od svih izmišljenih laži!

Pomilovanje i pomirenje, u počecima oslobođenja Hrvatske, odnosno Domovinskog osloboditeljskog rata, nije ni do danas dovoljno objašnjeno. Naime, da li je tom činu bilo razlog stvaranje stvarne hrvatske pomirbe, ili je u pitanju bila bojazan od unutarnjeg neprijatelja, ili vanjskih sila?

Tuđman je imao snagu i vlast, da strpa u zatvore sve ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i poraća, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uništi sva znakovlja komunizma i četništva u Hrvatskoj, posebice ''Trg maršala Tita'', ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uhapsi sve ratne profitere i oduzme opljačkanu državnu imovinu, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne izruči nijednog hrvatskog časnika u Haag, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne potpiše Daytonski ugovor i ne uništi Herceg-Bosnu i HVO, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da očisti ljudsko smeće iz HDZ-a, ali nije! Zašto predsjednik Tuđman nije…, nije…, nije…i nije!? Moramo tražiti odgovor od Boga.

Zaključna misao

Cijeli hrvatski državni vrh okupio se danas (22.04.2012.) u Jasenovcu kako bi obilježio 67. godišnjicu proboja zatočenika iz logora. Predsjednik RH Ivo Josipović na komemoraciji je rekao: O Drugom svjetskom ratu nije napisana cijela istina. U svom govoru dodao je da - prava partizana nisu onakva kakva bi trebala biti i to moramo promijeniti.

U Republici Hrvatskoj oko 1.400 branitelja izvršilo je samoubojstvo u domovini za koju su se borili i koju su oslobodili!? Što nam poručuju ova stravična ubojstva? Hrvatska se država ozlojedila, a hrvatski se narod ozlovoljio; država je u gospodarskoj krizi (duguje 50 milijardi eura!), a nema više ništa unosnog za prodati – zračna luka u Zagrebu je bila posljednja tvrtka. Sad će doći na red rasprodaja otoka i luka.

Nezaposlenost raste svakodnevno, koja najviše pogađa hrvatsku mladež i školovane ljude, što nije samo posljedica neproduktivnosti u RH, nego namjerno namještena kriza, kojoj je svrha iseliti što više Hrvata u svijet. RH će nakon ulaska u EZ imati velike površine plodnog zemljišta, koje nije bilo obrađivano iz političkih razloga, biti će na raspolaganje europskim veleposjednicima, koji će uvoziti jeftinu radnu snagu iz azijskih i afričkih zemalja - i prodavati njihove proizvode hrvatskom narodu uz visoke cijene.

Rudi Tomić

Upozorenje Hrvatima!

Govor Sotone u Jasenovcu

Da, Jasenovac je jedna velika laž, koju do bestijalnosti pothranjuje antihrvatska Sotona prikazana danas u likovima djece čiji su očevi, majke, babe i djedovi nemilosrdno poklali razoružanu hrvatsku vojsku i civile. Neka ocvala gospođa, koja se predstavlja kao predsjednica Savjeta, tvrdi da je tamo poubijano preko 20.000 djece i 62.000 odraslih, sve to kaže ne trepnuvši. Nemoguće je u ovomu članku raskrinkavati te strašne sotonske laži, ali preporučujemo tim mentalnim i fizičkim zločincima, neka pročitaju knjigu mr. Mladena Ivezića, „Jasenovac brojke“, koja donosi istinu o Jasenovcu iz njihovih, zločinačko-partizanskih izvora. Tu su citati iz pedesetih godina, kada se drugovi još nisu dogovorili i uskladili laži o Jasenovcu. Ništa od ovoga što danas tvrde Josipović, Milanović i ta gospođa nije istina, sve je laž, osim pogibija u samom proboju.

U Jasenovcu je bilo strijeljanja i vješanja i to nitko ne osporava, ali za strašne laži koje šire bolesni mozgovi, nema niti jednoga dokaza ni svjedoka. Ima svjedoka koji potvrđuju da je nakon suđenja obješeni logoraš znao stajati tako po nekoliko dana kao opomena, a tako je strijeljano i deset ustaša koji se nisu držali propisnika u logoru. Ali nema svjedoka za ono što tvrdi Sotona, da su ubijana djeca, da su logoraše masovno mljeli i od njih radili sapun. Toga se samo nečastivi može sjetiti i to podvaljivati Hrvatima. Onaj tko to radi ne želi mir na ovim prostorima, taj zaziva nove sukobe, a ako se Crvena zmija ne urazumi, narod će se s njome vrlo brzo znati obračunati.

Josip Miljak, predsjednik HČSP-a

Bandit Tito je bio britanski agent

Sve ostale djelatnosti obavještajnog sustava bile su marginalne i ni od kakvog vitalnog značaja za državu. Tako koncipiran sustav držane sigurnosti, kojemu je apsolutno najvažnija zadaća bila čuvanje teritorijalne cjelovitosti jedne neprirodne, umjetne tvorevine uz mehanizme totalitarne i diktatorske vlasti, jedino je tako mogao uspješno funkcionirati desetljećima, dakle da gotovo svatko svakoga nadzire, da nitko nikomu ne vjeruje.

Sve je bilo podređeno održavanju te tvorevine pa i sama 'ideologija` tzv. “socijalizma'! Režim se s vremenom postupno i djelomično “liberalizirao' te više nije gotovo uopće represivno reagirao na kritičare modela socijalističkog društvenog ustroja ukoliko ti kritičari, naravno, nisu zastupali ideje nekakvog organiziranog oblika djelovanja i tako svjesno ili nesvjesno dovodili u pitanje samo postojanje te višenacionalne tvorbe. Naravno da su Tito, Kardelj, Bakarić i ostali iz samog vrha režima vrlo dobro znali kako demokratska Jugoslavija nije moguća i da svako popuštanje u smislu nekakve demokratizacije neminovno dovodi u pitanje samu njezinu opstojnost kao teritorijalne cjeline. Drugim riječima, svi oni koji su prihvaćali Jugoslaviju kao neospornu i neosporivu datost, nisu imali gotovo nikakvih problema zbog mogućeg (individualnog) kritičkog artikuliranja mišljenja glede samog sustava društvenog uređenja.

Jugoslavenstvo je u nas prevladavajući i na razini svijeta ni s čim usporedivi fenomen te supstitucija za “lijevo“ koje danas još samo u Hrvatskoj, od svih država proizašlih iz bivše tvorevine, u javnosti prolazi kao takvo. Jugoslavenstvo se i danas u Republici Hrvatskoj automatski smatra „lijevim“, samostalna Hrvatska i hrvatstvo, pak, nečim “desnim°! Za razliku od Srbije, primjerice, gdje slične pozicije imaju tek marginalni i zanemariv društveni utjecaj i učinak.

PREVIŠE NEODGOVORENIH PITANJA

Prevelik je katalog pitanja na koja se ne nude, niti mogu ponuditi, plauzibilni i uvjerljivi odgovori glede Titova “komunističkog' svjetonazora, a koji bi argumentirano potvrdili takvu (titoističku) tezu i pretpostavku o njemu kao borcu “za socijalizam / komunizam'. S druge, pak, strane, niz argumenata i dokazivih činjenica potvrđuju da Josip Broz Tito uopće nije bio to za što se je izdavao i kakvim ga se još danas prikazuje. Kome je u interesu da se Tita još uvijek treba doživljavati kao nekog uvjerenog komunista kada je on, zapravo, bio samo borac za Jugoslaviju i nekakav reformator tipa turskog Kemala paše Ataturka?

To nitko ne može sa sigurnošću kazati jer su brojke poslije rata frizirane i nije napravljena nikakva pouzdana revizija. (Manjkas barata sa službenim podatkom bivšeg režima o 12.000 članova KPJ).

Kada imamo te brojke pred očima i slike koje nam Manjkas predstavlja sa sastanaka vrha KP] gdje Tito govori Kardelju, Đilasu i Rankoviću o čišćenju partije od frakcionaša, trockista, buržoaskih elemenata itd., onda si doista možemo slikovito zamisliti koliko ih je na kraju 'čiščenja' moglo uopće ostati.

JUGOSLAVENSKA BAČVA

Tek dugo poslije rata shvatio je da je sve to zapravo bila njihova igra na jednu projekciju koja je osiguravala za njih, iz geostrateških interesa, prevažan kontinuitet Jugoslaviji u novom poslijeratnom scenariju jer su bili svjesni i imali točnu procjenu kako je monarhistička versajska tvorevina neodrživa i kao takva neobnovljiva na dulji rok. Svoj utjecaj na tom području mogli su spasiti samo silom i čvrstom rukom jer je svaka demokracija nespojiva s opstankom te višenacionalne tvorevine koja je bila puna nepremostivih proturječja. Zbog toga su preko svoga agenta Tita dali pobiti gotovo kompletno relevantno članstvo KPJ i preko njega stvorili potpuno novu organizaciju s novim ljudima u njegovu neposrednom okruženju. Sjećam se kako je taj gospodin Jugoslaviju usporedio s bačvom koja je samo toliko dugo bačva dok ima čvrsti obruč koji sve njezine elemente drži na okupu. Takav je obruč po njemu simbolizirala od Tita preuzeta partija i njegova osobna diktatura. U trenutku kada obruč olabavi ili pukne, bačva nije više bačva, već samo niz njezinih pojedinačnih elemenata.

Poznato je' da oni vole sve moguće inačice koje su u igri imati pod neposrednim nadzorom! Ako je to ikako moguće. Dakako, u tom dijelu Europe to je bilo moguće.

To je, recimo, za Dražu Mihajlovića bio vidljiv znak na koju kartu Britanci igraju već u najranijoj fazi rata. Osim toga, njemu je major zrakoplovstva Knežević, vojni obavještajac koji je bio jedan od važnih aktera u vojnom puču 27. ožujka 1941. godine, iz Londona tu njegovu procjenu jednom depešom i potvrdio.

TKO JE TITU DAVAO NOVAC?

Nitko se ne pita kako je Tito financirao KPJ, a zna se da Kominterna tada nije više davala novac jugo-partiji? Tko mu je dao popise i podatke o svim onim komunistima koje je prokazao kod Staljina i koji su zbog toga likvidirani? Po nekim procjenama, tada je ubijeno ili nestalo gotovo 90 posto rukovodećeg kadra i 40 posto ukupnog članstva?

I tako bi e moglo nanizati još na desetke pitanja, kao na primjer kako je moguće da Jovanka Broz bude uoči svoje udaje za Tita šest mjeseci privatna gošća kod ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena gdje uči engleski jezik i ponašanje prve dame? Kome je bila u interesu Titova uloga među °nesvrstanima'? Kako je moguće da na Titovoj grobnici nema nikakvih simbola komunizma ako je već bio doista komunist? Na koncu, tko se najdulje zauzimao za opstanak Jugoslavije te oklijevao i bio protiv priznanja hrvatske neovisnosti? Tko taj čin smatra još i danas svojom pogreškom?

Prve dvije emisija serijala o “Jugoslavenskim tajnim službama' moraju se pohvaliti i pozdraviti glede raskrinkavanja strašnih zločina koji su planski osmišljeni i izvedeni, najvećim dijelom nad Hrvatima, a po nalogu Tita i njegova režima, i to nakon završetka Drugog svjetskog rata, no, s druge pak strane, Manjkas istovremeno nastavlja s (krivom) službenom titoističkom promidžbom koja gledateljima nastoji i dalje sugerirati i održati njihovu dosadašnju percepciju Tita kao nekakvoga samostalnog političkog čimbenika koji je jedino “u startu* bio potpomognut od Staljina, a što je potpuno krivo i politički štetno zbog toga što se na taj način stvarni tvorac i podupiratelj Tita i totalitarističke Jugoslavije te tradicionalni neprijatelj hrvatske samostalnosti (sve do danas) i dalje pred prosječnim hrvatskim gledateljem skriva, ostaje nepoznat.

Ninoslav Mogorović

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.

Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.

Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.

Ustaša ima svakakvih.

Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.

Ustaše od pet, deset i petnaest godina.

Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina

Poslije ustaša.

Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,

takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.

Tko se još boji mrtvih ustaša?

Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.

Svi redom ozbiljni.

Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,

akademici vide ih posvuda, nebrojene.

Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.

U snu im ne mogu pomoći sve nauke.

Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.

Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.

Čemu se vama mrtvih bojati?

Tko zna zašto se netko nekoga boji.

I kad je mrtav.

Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.

Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.

Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.

Netko sasvim drugi, tko priča,

tko kaže:

smrt će ipak morati

oprati prljave ruke mnogima.

U Zagrebu ODRŽANA Međunarodna nacionalistička konferencija

Unatoč otežanim uvjetima, konferencija je održana pred 50-ak uzvanika u veličanstvenoj atmosferi europskog zajedništva. Sudionici konferencije u prepunim prostorijama HČSP-a su uživali u izlaganjima govornika. Konferenciju je otvorio predsjednik Mladeži HČSP-a Frano Čirko koji je izložio kratki uvod u temu konferencije “Važnost povezivanja nacionalista Europe”. Nakon Čirka, uzvanicima se obratio predsjednik HČSP-a Josip Miljak koji je svima nazočnima, a posebno gostima iz Europe, predočio čitavu situaciju stanja u Hrvatskoj koja je dovela do toga da se domoljubima zabrani sloboda govora i pravo kretanja.

Na kraju konferencije uzvanicima se obratio i legendarni ratni pripadnik ATJ Lučko, bojnik Anto Jurendić koji je izrazio svoju podršku HČSP-u u vrlo teškoj situaciji zabrana i pritiska. Također, Jurendić je pozdravio europske goste te im svima od srca zahvalio na dolasku u Hrvatsku.

HRVATI POZOR! - ČUVAJTE SE KOMUNISTIČKE ZMIJE!

NOVA HRVATSKA DESNICA

Zabrana međunarodne desničarske konferencije

Priopćenje za općila

Još veća zahvalnost pripada opskurnoj šačici anarhokomunista iz "Crvene akcije", koja je zaslužna za prvi poticaj: tek nakon njezinih međumrežnih ispada, naime, sjetili su se pravovjerni profesionalni antifašisti poput Josipovića i ministara, antifa-udruga, židova te anketiranih prolaznika-analfabeta (nazvanih "javnost" i "glas javnosti") da valja zazvoniti na uzbunu, eda bismo spasili dijelove hrvatskoga područja što su ih mladi desničari iz europskih zemalja kanili ponijeti sa sobom kao suvenir iz Hrvatske.

Nova Hrvatska Desnica pozdravila je poticaj za okupljanje europskih desničara u Zagrebu, jer je od početka i sama djelatno zastupala potrebu uspostave Nacionalističke Internacionale, pa je svojedobno čak ponudila i gostoprimstvo predstavnicima euro-desnice kada im je zabranjen skup u Trstu. Pozdravljamo, paradoksalno, i ovakav ishod, jer je znatno doprinio ugledu hrvatskih nacionalista, a ubogu antifašističku kliku na vlasti - koja nije kadra držati se čak niti načela vlastite "demokracije", i o ničemu nije sposobna odlučivati, ali revno vježba strogoću kada joj kojekakve crvene akcije i europske unije zapovijede progon desnice - razgolitio je dokraja. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka (Zidić, Goldstein, Josipović, Milanović, Mesić, hijena, štakor, žohar...) pokaže svoj trag!

Mladen Schwartz, Predsjednik

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Službeno obrazloženje zabrane skupa i mimohoda 13. i 14. travnja koje je prijavila HČSP jest čista ideološka diskriminacija, jer je naveden razlog ¨uznemiravanja građana¨, a to znači da se svi drugi ljudi mogu uznemiravati s zadnjičarskim (pederskim) marševima tzv. pridevima i to uz aktivno sudjelovanje vlastodržaca koji pri tome nemilice troše naš novac na osiguranje i organizaciju bez naše suglasnosti! Treba isto tako spomenuti kako ti vlastodršci također ugošćuju dokazane teroriste protiv naše domovine, četnike, komuniste, fašiste i iredentiste, te im priređuju službene dočeke i priredbe koje vrijeđaju dostojanstvo Hrvatskih ljudi od razno raznih četničkih derneka, do talijansko fašističkih ¨domijenaka¨, a mi Hrvatski narod to sve debelo plaćamo!

Predsjednik udruge Pravednik,

Hrvatski Akademik u dijaspori Dr.Natko Kovačević

Jadna naša Hrvatska

Travanjska diktatura Zorana Milanovića

Nakon vijesti o zabrani i govora mržnje koji dolazi iz vlade, rekli su nam da smo uvelike umanjivali stvarno stanje. Naši gosti sutra svi dolaze, bez obzira na zabranu vlade, ali ipak skupove nećemo održati, ali ćemo poslušati i drugu zapovijed vlade, da su naši gosti dobrodošli kao turisti, pa ćemo ih povesti u obilazak grada i pokazati im oskrnavljenu zgradu vlade.

U kakvom jadnom i demokratski nezrelom društvu živimo, potvrđuje i izostanak reakcija koje bi se protivile zabranama naših skupova, ali ne možemo ne spomenuti jednu podršku zabrani skupova od strane Daniela Srba. Prema izvorima iz njegove kampanje, Srb je takvu Konferenciju planirao održati s Jobbikom i još nekima uoči proteklih parlamentarnih izbora, ali je glatko odbijen, jer se nije povjerovalo u njegovu masonsko-rotarijansku iskrenost, pa je sada ljut na HČSP.

Josip Miljak, predsjednik

SRETAN DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Rudi Tomić

Travanjska revolucija

Piše: Christophe Dolbeau

Deseti travanj 1941.

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

Opća pobuna

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Monarhija kao meta kritika

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

Bilješke:

Deseti Travnja

Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Naprijed u boj!

Uzkrs i Deseti Travnja 2012.

Mladen Schwartz

PREŠUĆIVANA STRANA HRVATSKE POVIJESTI

Pojavila se tek prije nekoliko tjedana: riječ je o djelu mr. sc. Zlatka Hasanbegovića Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja (624 str.), koju su početkom ožujka 2007. u Zagrebu objavili Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu i Institut društvenih znanosti Ive Pilara. Kako se navodi u uvodnom pripomenku, knjiga je nešto izmijenjen i prilozima dopunjen magistarski rad, kojega je auktor 2005. pod naslovom Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.-1945. obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Nepoznate fotografije i prešućeni dokumenti

U sadržajnom smislu, Hasanbegovićeva je knjiga vrlo uspjela sinteza povijesti zagrebačke muslimanske zajednice od 1878. do kraja Drugoga svjetskog rata, pa i nakon njega, kad je i ta zajednica bila zahvaćena valom brutalne komunističke represije. Knjiga je obogaćena velikim brojem priloga, koji su također dosad bili posve nepoznati. Među 42 priloga uvrštena su, primjerice, starojugoslavenska i hrvatska (NDH!) redarstvena izvješća o aktivnostima i političkom raspoloženju u muslimanskoj zajednici, znamenita Deklaracija akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta iz travnja 1939. protiv nakanjene podjele BiH između Mačeka i Dragiše Cvetkovića, brojni dokumenti o izgradnji zagrebačke džamije (od Meštrovićeva prosvjeda dr. Mili Budaku zbog prenamjene njegova Doma likovnih umjetnika, preko raznih govora prigodom otvorenja džamije 1944., do aktivnosti oko njezina rušenja 1945.-1948.), a posljednja su dva dokumenta popis muslimanskih pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i hrvatskih legionarskih postrojbi u sastavu njemačkih snaga, koji su pokopani na Mirogoju, te popis odbornika različitih muslimanskih ustanova i udruga u Zagrebu do 1945.

Bosanskohercegovački je ustanak (1875.) iznova podjario protumuslimansko raspoloženje (i ujedno osjećaj južnoslavenske solidarnosti), a austrougarska okupacija BiH (1878.) nije, protivno očekivanjima većine hrvatske javnosti (uz iznimku pravaša!), bitno pripomogla širenju hrvatske nacionalne misli. Ako se išta u austrougarskoj politici od okupacije do aneksije (1908.), a i nakon toga, sve do 1918., može smatrati konstantom, onda je to nastojanje da se spriječi suradnja katolika i muslimana, koja bi omogućila muslimansko integriranje u modernu hrvatsku naciju i tako ojačala čimbenik kojega se vodeći monarhijski krugovi smatrali potencijalno vrlo subverzivnim. Tomu valja dodati jačanje južnoslavenske misli i očijukanje ne samo Srba u Trojednici i BiH, nego i nekih hrvatskih krugova s poletnom i ambicioznom Kraljevinom Srbijom. Takvim su se okolnostima i prilikama prilagođavale hrvatske vjerske, kulturne, a onda i političke elite i snage, a u takvim su okolnostima djelovali i muslimanski intelektualni, vjerski i politički krugovi.

Dodiri i zbližavanje na prijelazu stoljećâ

I doista, većina muslimanskih sveučilištaraca prigrlit će starčevićansku misao i hrvatsku nacionalnu ideju, ostajući i nakon raskola Stranke prava (1894.) vjerna Starčevićevu nasljedniku dr. Josipu Franku. Time su, usporedno, u zagrebačkoj sredini podkapali protumuslimanske predrasude i osjećaj nepovjerenja, a istodobno u vlastitom zavičaju širili osjećaj solidarnosti, bliskosti, pa i istosti s Hrvatima drugih vjeroispovijedi. Vrlo važnu ulogu u zbližavanju katolika i muslimana, a onda i u širenju hrvatske nacionalne misli u BiH, imala je Matica hrvatska, koje je već krajem XIX. stoljeća imala više od stotinu muslimanskih pretplatnika na svoja izdanja, što je za ono vrijeme iznimno veliki broj.

Razdoblje integracije

Oko organizacije vjerskog života bilo je tijekom svih međuratnih godina okapanja, koja su protkana dijelom osobnim, a dijelom i kulturnim odnosno političkim razlozima, što pokazuje da ni muslimanska zagrebačka zajednica, posve razumljivo, nije bila kompaktna, niti je u društvenom životu djelovala kao cjelina. No, velika većina pripadnika zajednice u nacionalnom se pogledu osjećala Hrvatima, a tako se, u istupima u javnosti i u svome književno-publicističkom radu, deklarirao i Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice 1938.-1942. (ujedno brat Mehmeda Spahe i raniji urednik Pravde, glasila Jugoslavenske muslimanske organizacije).

Iako je svih tih godina bila procjepu između političkih ciljeva, planova i taktikâ Mačekove Hrvatske seljačke stranke i Spahina JMO-a, u drugoj polovici tridesetih godina u zagrebačkoj se muslimanskoj zajednici počinje osjećati naglašenije distanciranje od Mačekove politike. Radićev nasljednik nije imao previše sluha ni za islam i njegove odjeke na društvenome, vjerskom i kulturnom području, a ni za Bosnu i Hercegovinu. Njegova spremnost da u interesu učvršćenja Jugoslavije i osiguranja autonomnog položaja Hrvata, pristane na podjelu BiH s Beogradom, u zagrebačkim je muslimanskim redovima dovela do izrazitijeg priklanjanja sve snažnijemu ustaškom pokretu.

Protiv podjele BiH, za Nezavisnu Državu Hrvatsku

Strast kojom su mladi muslimanski intelektualci u različitim omladinskim publikacijama krajem tridesetih godina pisali o hrvatstvu BiH rječito govori o intenzitetu njihova straha da će BiH biti podijeljena između hrvatske i srpske političke elite, slijedom čega će muslimanska zajednica biti ne samo prepolovljena i rascijepljena, nego će se morati suočiti s pitanjem, je li njezino priklanjanje hrvatskoj integracijskoj ideologiji bilo opravdano. O tome dramatično svjedoči već spomenuta Deklaracija o BiH akademskih klubova Zagrebačkog sveučilišta upućena reis-ul-ulemi IVZ Fehimu Spahi, sastavljena 29. travnja 1939. (Prilog 7.) Deklaraciju su objavili «Hrvatski muslimani akademičari pitomci Narodne uzdanice», «KAD August Šenoa», «HKAD Domagoj», «Sveučilišni pododbor MH» i «Udruženje sveučilištarki u Zagrebu». Imena udruga-potpisnica (a Hasanbegović objavljuje faksimile potpisa njihovih predstavnika pri sastavljanju deklaracije) pokazuju posvemašnju slogu hrvatskih nacionalista muslimana (Jusuf Okić, Ćazim Tulić, Medžid Rešidagić) i katolika (Branko Rukavina, Ivo Korsky, Ilija Šaravanja, Janko Skrbin, Vjera Korsky, Stjepan Ferić, Nikola Jednaček, Miljenka Herceg), od kojih su neki uskoro dobili važna mjesta u upravnom aparatu NDH (Rukavina, Korsky, Okić) ili su nezaobilazna imena kasnije hrvatske političke emigracije (Korsky, Skrbin). Kako je dvije i pol godine kasnije, u božićnom broju «Hrvatskog naroda» (br. 309./III., Badnjak 1941., str. 21.) posvjedočio Tias Mortigjija, ta je deklaracija bila politički i nacionalni događaj prvog reda, a predana je Mili Budaku, nadbiskupu zagrebačkom dr. Alojziju Stepincu, reis ul-ulemi Fehimu Spahi, nadbiskupu sarajevskom Ivanu Ev. Šariću, te njemačkomu, talijanskom, madžarskom, engleskom i francuskom konzulu u Zagrebu. Dostavljena je i upravi Matice hrvatske te glavnim odborima Napretka i Narodne uzdanice u Sarajevu. Umnožena je i kao letak, a vijest o njoj objavio je buenosaireški Hrvatski domobran od 4. svibnja 1939. te pitsburška Nezavisna hrvatska država od 3. lipnja 1939.

Naravno, osobne razmirice i unutarnji prijepori nisu prestali proglašenjem nove države, pa će i među zagrebačkim muslimanima tijekom četiri ratne godine biti manjih razmirica i razilaženja, a svaka od strana u sporu pokušavat će naći zagovornike i arbitre u ljudima iz vlasti, budući da je niz istaknutih hrvatskih nacionalista muslimanske vjeroispovijedi ili dužnosnika bivše JMO dobio istaknuta mjesta u državnoj upravi (Hakija Hadžić, dr. Osman Kulenović, dr. Džafer Kulenović, Hilmija Bešlagić, Salih Baljić i dr.) . No, karakteristično je, da su najviša tijela državne vlasti, a osobito državni poglavar dr. A. Pavelić, uporno odbijali miješati se u te razmirice i unutarnja vjersko-organizacijska pitanja Islamske vjerske zajednice u NDH. Iako su budno pratile javlja li se među zagrebačkim muslimanima kakav protudržavni pokret (bilo jugoslavensko-komunistički, bilo bosansko-autonomistički), vlasti su otklanjale i pačanje u uvijek osjetljivo pitanje konverzija muslimana na kršćanstvo i obrnuto. Nasuprot tome, Pavelić je i na vanjski, simbolički način htio pokazati da su muslimani u NDH ravnopravni, te se ni po čemu ne razlikuju od inovjernih Hrvata. Najjasniji znak u tom smjeru bio je odustanak od predratnoga plana izgradnje džamije na onodobnoj zagrebačkoj periferiji (Zelengaj) i njezina smještanja u srcu grada, preuređenjem Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika na tadašnjemu trgu «N».

Rušenje džamije simbolički je predstavljalo uvod u novu fazu povijesnog razvitka, u kojoj se agresivnije i dosljednije nego ikad ranije pokušalo, a uvelike i uspjelo, onemogućiti hrvatsku nacionalnu identifikaciju muslimana. Mr. Zlatko Hasanbegović je, radi toga, nažalost u pravu kad na koncu (doduše, u predgovoru, ali znamo da se predgovori pišu na kraju, a ne na početku!) priznaje kako ga suvremena situacija podsjeća na autobiografski Jučerašnji svijet Stefana Zweiga, u kojemu taj austrijski pisac židovskog podrijetla piše i sanja o svijetu u kojem je «stasao i oblikovao se, a koji je bespovratno nestao u provali nasilja»...

Čitajući članak, u zadnjem broju Hrvatskog Slova, g. Domagoja Ante Petrića: "U EU ispunjavanjem nacionalnih preduvjeta", ostadoh, kao stalni čitatelj HS, nemalo iznenađen. Naime, i dosada smo, u zadnjim brojevima HS, mogli pročitati: "Račanova oporba i tzv. hrvatska desnica imaju jedan politički cilj i program: rušenje Sanaderove vlade pod svaku cijenu"(D.Margetić), te "Iluzorno je zanositi se neutralnošću…I tu se sve više pretvoriti u ničiju zemlju…Hrvatska treba zaštitu NATO-a i EU…"(S.Šulek).

Ali vratimo se na početak priče i upitajmo se otkud sad to najednom. Zar opet, ti "nazadni" Hrvati, nacionalisti, "ultranacionalisti" čaak; opet, dakle, oni remete planove naših "europejaca", kojima, dok nas vode u svijetlu budućnost Europe (koja nas ništi na sve načine, a balkanci, svih linija, plješću), oblaci magluštine, sastavljeni od ne brige za nacionalno dostojanstvo i stvarni nacionalni interes, ne daju da osluhnu bilo hrvatskog naroda koji ih je izabrao da dokinu komunjarsku ne brigu i upropaštavanje svega hrvatskog. Nu, ipak, ja bih volio znati, na koga D.A.Petrić misli pod pojmom "ultranacionalisti".

Jesu li to oni koji zastupaju, jasno i nedvosmisleno, hrvatske nacionalne interese bez obzira na one koji bi najradije da Hrvatske i hrvatskog naroda nema, kao što su to neki europljani otvoreno i rekli biskupu Franji Komarici za Hrvate u BiH. Jesu li "ultranacionalisti" oni koji su s puškom, dakle, riječju i djelom dokazali svoju spremnost da brane sve hrvatsko i koji nisu šutjeli onda kad je "grmilo i sivalo", pa to neće ni sada, jer su uvidjeli da su opet izigrani za volju svjetskih moćnika čije zahtjeve nova vlast nekritički i bezpogovorno provodi. A, izgleda, trebali bi šutjeti, jer to, kao, remeti planove za "napredak" Hrvatske, pa zato i pokušaji "prokazivanja" i ušutkavanja pod krinkom "ultranacionalisti", " tzv. hrvatska desnica"itd. Dakle, ako su to hrvatski "ultranacionalisti", onda g. Petriću mogu reći: neće ići, zapravo "uzaludan vam trud svirači", jer ima nas, još Hrvata!

Pa, zar nismo na stranicama HS čitali da se ni jedan stručnjak, kojem je Hrvatska na srcu, nije neizostavno nekritički izjasnio za Europsku Uniju, za razliku od nekih političara kojima su puna usta EU i za koje je "jasno" da će, čim bez kičme, pameti i dostojanstva uđemo u EU, za nas teći med i mlijeko. Baš kao i "onomad" u bivšim Jugoslavijama. Zar nije baš HS na svojim stranicama promoviralo kritičko promišljanje neutralnosti Hrvatske od svih saveza i blokova, pa tako i od EU, da bi to sada bilo proglašavano pukim tlapnjama.

Sjetimo se i "gospodarskog pojasa" i zahtjeva za referendum, a sada se odustaje i od primjene one "muljaže" od "ribolovno-ekološke zone" dok ne budemo punopravni članovi EU. Gdje nestadoše one "krokodilske suze" za svakim pedljom hrvatskog suvereniteta. Jesu li sada i naši ribari, koji prosvjeduju, zapravo ispružena ruka "balkanaca brijunske linije".

Dalje, dopušta se da nestane hrvatski narod u BiH i spomen na hrvatsku povijest tog prostora. Zaboravlja se da je hrvatsko pitanje kroz povijest neriješeno i zbog otrgnuća Bosne i Hercegovine iz nacionalnog tkiva.

Isto tako, po nekima, ne treba nam naša hrvatska vojska, ne treba nam naše zrakoplovstvo, ne treba nam mornarica. Ta, što će nam, pa imamo EU, imamo NATO da nas brani. Od koga?! Nije valjda od naših "prijatelja" preko Drine. Ili, možda, od onih kojima, velikodušno ih primajući natrag, obnavljamo domove i vraćamo stanarska prava, primamo u vojsku i policiju, da sve to "dokusure" kad već nisu uspjeli u ratu. A tko će nas obraniti od učinkovitosti NATO-a koju smo iskusili na svojoj koži, kad nam je zaštita bila najpotrebnija, kad se radilo o našem opstanku.

Ali, vratimo se još jednom u nizu "bisera" g.D.A. Petrića: "Hrvatska može postati nepovjerljiva i skeptična, tek ne bude li sama svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti, ne kako bi se dublje poklonila nadnacionalnim strukturama, nego kako bi u velikoj Zajednici europskih demokratskih nacija zauzela ono mjesto koje će joj omogućiti ostvarenje nacionalnih prava i interesa". Pa g. Petriću ja ću opet, jasno i glasno, reći da Hrvatska mora "postati nepovjerljiva i skeptična" upravo zato, jer vidi da se "svjesna svojih prava, svojih mogućnosti i svih preduvjeta koje treba ostvariti" otklizava u ponor beskičmenjačkog poklonstva "nadnacionalnim strukturama" u kojem će " ostvarenje nacionalnih prava i interesa" biti moguće kao i u staroj ili novoj Jugoslaviji. Tu će se moći "ostvariti" ne nacionalna prava jednog Oca domovine dr. Ante Starčevića, već "nacionalna prava" jednog Mačeka ili Bakarića, odnosno Prodija.

Zaista, ne srljajmo, opet, kao guske u maglu, jer hrvatsko nacionalno pitanje neće biti riješeno dok se ne riješi pitanje Bosne Hercegovine. Tu je ključ svega i ono se neće riješiti koliko god naši "europejski" nojevi budu zabijali glave u pijesak od tog problema. Zato, gospodo "europejci" okrenite glave od Bruxellesa ne ka Zapadnom balkanu, već ka braći u Bosni i Hercegovini, baš kao što smo se ono svi bili gledali u obrani svoje jedine i jedne hrvatske domovine, u vrijeme srpske agresije, koja se tada, u našim srcima, nije prostirala na području Titine kifle, pa zašto bi to prihvaćali danas. Gospodo tu je ključ hrvatskog prava, hrvatskog interesa i hrvatskog napretka. Sve ostalo je "europejska" magluština koja će krvavo završiti kad to svjetskim moćnicima bude odgovaralo.

Da pojasnim, rat u BiH je zaustavljen nepravednim Daytonskim diktatom i sigurno je da će diktatom, vidljivim ili nevidljivim, ponovno i otpočeti čim to svjetskim moćnicima bude odgovaralo u nakani da ostvare svoje naume. Uostalom, nepravedni mir je gori od rata (u kojem smo se oslobađali i imali povijesnu šansu da se potpuno oslobodimo i ujedinimo u svojoj domovini)!

Konačno, ono "blejanje" koje "ide prema Europskoj Uniji" neće nadjačati "jauk" vapijućih koji se upinju "da očuvaju suverenost u savezništvu" svih hrvatskih rodoljuba i domoljuba, jer su ti "jauci" znak da smo ispravno prepoznali naše "povelje koje jamče ljudska, nacionalna i građanska prava" hrvatskog naroda u njegovoj domovini, dakle, u RH i BiH. Taj "jauk" pokazuje da su riječi poput: "velika većina Hrvata želi što brži ulazak u EU", samo puste tlapnje onih koji bi da "jauci" Hrvata u BiH što prije nestanu, jer su im ti Hrvati samo teški uteg oko nogu njihovih "europskih" sanjarija. Uostalom, kao i Domovinski rat, branitelji, generali, gospodarski pojas, nacionalni interesi, jer za to se treba boriti i izboriti, ali onda nema gospodskog "europejskog" uživanja po europskim predvorjima i pred europskim blicevima, nema "dvanaest sastanaka i četiri intervjua" našeg ministra vanjskih poslova u jednom danu sa europskim birokratima koji nas vole koliko i crno ispod nokta.

Da, kako to da mi prihvaćamo sva ta ponižavanja europskih birokrata kad, valjda znamo, da su nam i do jučer radili o glavi stojeći iza srpske agresije i onemogućavanja naše obrane prilikom oslobađanja od srbokomunističkog jarma. I sada, kada smo se donekle oslobodili, neki objeručke prihvaćaju zakukuljene zamke, za koje samo slijepci ne vide da su postavljene u cilju našeg podjarmljivanja - naroda i domovine.

U Livnu 3.6.2004.

O sedamdesetšestoj obljetnici mučeničke smrti Stipe Javora

Piše: Ivan GABELICA

Sanguis martyrum, semen christianorum

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku ( trgovina i poduzetništvo ), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima ( Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl. ), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ( Macedonci, Albanci i Mađari ) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10). Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Pripreme za oružanu borbu

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena. Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

Hapšenje i suđenje

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti. U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku. Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane. Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Javorova smrt

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske. Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Bilješke:

Mogu li Hrvati išta naučiti od srpske rehabilitacije Draže Mihailovića?

No novinar je očito želio postići suglasnost o osudi postupka Višega suda Srbije oko rehabilitacije četničkoga vođe. Na njegovo veliko iznenađenje, Srbi koje je pozvao u emisiju nisu razumjeli zašto Hrvati postavljaju pitanje o tome što oni u Srbiji rade. Uvjeren sam, međutim, da hrvatski novinari uopće ne razumiju pravi smisao onoga što susjedi Srbi žele reći službenom rehabilitacijom Mihailovića.

Znam da će mnogi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zavapiti kako su četnici pobili velik broj Hrvata i još više Muslimana/Bošnjaka. To je točno i zbog toga Hrvati i Bošnjaci neće i ne bi trebali rehabilitirati Mihailovića i četnike starije ili novije generacije. No Hrvati previđaju bitnu sitnicu, a ta je da komunisti nisu osudili D. Mihailovića i četnike zato što su ubijali Hrvate i Muslimane, nego zato što su ga oni smatrali svojim "narodnim neprijateljem" te su svima nametnuli da isto misle. Na isti način kako su smatrali desetke i stotine tisuća Hrvata "narodnim neprijateljima" i zbog toga ih potamanili, najviše neposredno nakon rata ali i tijekom njihova polustoljetnoga vladanja – dakle u miru!

Hrvatske reakcije na srpsku rehabilitaciju D. Mihailovića ilustrira još jednu nedosljednost i nezrelost hrvatske političke i intelektualne elite, a ta je da se stalno gledaju, preispituju i osuđuju uspoređujući se sa Srbima i pokušavajući od njih tražiti potvrdu svoje egzistencije i identiteta. Nadao sam se da će Hrvati stjecanjem samostalnosti i izlaskom iz državne zajednice sa Srbima konačno reći sebi i Srbima da ih više ne zanima previše što Srbi misle o njima. To, dakako, znači da ih ne zanima previše ni što Srbi rade u svojoj državi. Mogu li Hrvati prihvatiti svoju državu i svoju neovisnost i mogu li konačno prekinuti pupčanu vrpcu sa Srbijom, tj. Jugoslavijom?

Jure Krišto

Utemeljena Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti "Kralj Tomislav"

Hrvatska kraljevska akademija znanosti i umjetnosti „Kralj Tomislav“, utemeljena je u Zagrebu, te je izabran predsjednik i Predsjedništvo Akademije.

Akademija želi stvoriti ne samo jedinstvo Hrvata u RH i onih izvan RH, nego i nadvladati otuđenost znanstvenih, umjetničkih i drugih hrvatskih elita od naroda, stvoriti stanje stvaralačkog dijaloga i sinergije između znanosti i umjetnosti i cjelokupnog naroda.

Akademija ima poseban cilj da u njenim redovima se nađu najuglednija imena znanosti, kulture i umjetnosti iz cijeloga svijeta, prvenstveno iz redova Hrvata bez obzira u kojoj zemlji svijeta žive i kojim jezikom govore. Akademija je zamišljena kao središnje mjesto umreženja hrvatske nacionalne inteligencije iz domovine i Hrvata koji žive izvan domovine.

Prvi predsjednik novoosnovane udruge je doktor prava Petar Vučić, a uz njega osnivači su: prof. dr. Ivan Biondić, Vladimir Biondić, mr. prav. ,prof. dr. sc. Vinko Buj, mag.dr. Emil Čić, Nikola Debelić, prof. msc.dr.dr.h.c., Marko Francisković, dipl.oec, dr.med.vet. Natko Kovačević, Nada Landeka, pjesnikinja i spisateljica, Dušan Musulin, dipl.oec, Mile Pešorda, književnik, Mile Prpa, dipl.prav.,Zoran Vernaza dipl.oec., mr. st. Dijana Vukoja, Cvjetko Lež, mr.sc., Srećko Sladoljev, dr. sc., mr. Ranko Šikić, Ivo Matanović, pisac, Ljubin Čedomir, dr.med. i pisac stručne literature, i sc. Dragutin Pavličević.

O B A V I J E S T

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević