HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

AMO KOM JE ŽIVOT HRVATICA DALA!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Hrvatska ne tuguje za svojim herojima...

UMRLA JE JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA EVA ŠEGARIĆ

Majka hrabrost

Kad je ovih dana umrla (i sahranjena) Eva Šegarić (90) iz Škabrnje u Hrvatskoj je trebao biti proglašen – dan žalosti!
Međutim, nitko se nije sjetio ni da u Hrvatskom saboru za ovu Junakinju Domovinskoga rata oda i minutu tišine, kao što su primjerice (ni krivi ni dužni) to učinili kad je umro kontraverzni jugoslavenski pisac Predrag Matvejević, koji je u vrijeme rata dezertirao, dok je gospođa Šegarić ostala i borila se za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – do zadnjega dana.

U vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostala je u svom selu, u Škabrnji, gdje je ratni zapovjednik bio časni i ugledni hrvatski ratnik Marko Miljanić. Kad su pripadnici zloglasne JNA 18. studenoga 1991. napali nevino stanovništvo, ovo je mjesto ostalo braniti mali broj Hrvata. Srpski ratni zločinci predvođeni zloglasnim Ratkom Mladićem tada su ubili, masakrirali, kako reče i sam Miljanić, na najstrašnije načine sve što je hrvatsko disalo. Među ostalim, ubijeni su suprug (Vice) i trojica sinova (Miljenko, Buda i Ivica) Eve Šegarić te još najmanje desetak članova njezine bliže i i šire obitelji. Dvojicu izmasakriranih tijela Evinih sinova na Žitniću majci je predao osobno krvnik Ratko Mladić.

Samo u jednom danu srbijanski četnici su u Škabrnji ubili 43 nevina Hrvata, pretežno djece, žena i staraca. Sad će netko odmah pitati: tko je dosad odgovarao za sva ta i druga zlodjela u ovom malom, junačkom hrvatskom mjestu nedaleko Zadra, tim prije što svakodnevno slušamo i čitamo kako se sudi, osuđuje i podmeće hrvatskim braniteljima? Odgovor je vrlo jednostavan – nitko!

U školama nitko i ne zna tko je Eva Šegarić, baš kao što više „nitko“ i ne zna tko je bila – Kata Šoljić, koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina i također veliki broj članova svoje obitelji u Vukovaru.

Sve u svemu, hrvatske majke su bile i ostale iznimne junakinje Domovinskoga rata, ali ni Kata Šoljić, a sada ni Eva Šegarić nisu mogle dobiti ni minutu tišine u Hrvatskom saboru, a kamoli nešto veće i značajnije.

Predlažemo da se po imenu Eve Šegarić, ako ništa drugo, barem u Škabrnji nazove Osnovna škola, koja sada nosi ime po Vladimiru Nazoru, ili da se o njezinu životu snimi igrani film(barem za to (zar ne g. Hribar?) ima novaca!).

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.


Da se ne zaboravi... POKOLJ U ŠKABRNJI

Ubili su mi sve najmilije, a mene nisu tili. Ostala sam za muke!

Nema noći u kojoj prije no što potone u košmar svoj kušin ne natopi suzama. U proteklu dvadeset i jednu godinu isplakala ih je valjda za cijelu jednu rijeku. A tako će biti sve dok je ima. Njezine suze za sinovima Miljenkom, Ivicom i Budom te mužem Vicom nikada neće presahnuti. Izborano lice orosit će joj se i kad se sjeti svekrve Grgice. Kad su joj pucali u glavu, imala je četiri godine više no što ih ona ima sada. A njoj su 84 ljeta. Nisu preživjeli ni šogor Krsto ni žena mu Luca ni nećak Marko... Koliko smrti u jednome danu...

– Tužna sam, mili Bože. Velike su to rane, a živ u jamu ne mo’š. Pitat’ će ih Bog za zlo koje su učinili – kaže Eva Šegarić dok se rukama hvata za ono što je najviše boli. Srce.

Priča zatim o strahotama toga 18. studenog 1991. godine koje je vidjela u svojoj Škabrnji. Jednom muškarcu otkidoše uho, ubiše ga pred njezinim očima:

– Dovukli su ga vezanog žicom, nji’ dva skočiše na njega. I gotovo. Govorila sam im da i mene ubiju. Nisu tili. Ostado ja, evo, za muke – izgovara.

Njezin sin Ivica nije doživio da vidi najmlađu kćer. Rodila se nakon njegove smrti. Majka Marija, koja je s njom pod srcem bila u podrumu, dala joj je ime Ivana:

– Radija je u Jadroliniji, doš’a na godišnji i osta’ u ratu. Ostade mu žena sama s četvero dice. Miljenko, zaposlen u Kidriću, ima’ ih je troje. Bude je radija u štampariji. Nije se ženija. Kažu da ga je ubija neki s posla. A moj Vice tek je doš’a u penziju. Nije ni primija nego jednu. E, tuge. Mene su odveli u Benkovac. Kad su nas pustili, odvelo nas u Kukljicu, na Ugljan. Derala sam se, svašta radila od sebe. Al’ Bog me nije tija. Ni Vukovarka Kata Šoljić, koja ostade bez četvorice sinova, nije mogla otić’ prije nego ju je Bog uzeja. Jadan ti je onaj k’o sve svoje izgubi! A u 2. svjetskom ratu ubili su dvojicu moje braće – priča Eva Šegarić.

Plavuša na vratima štaba

Zoran Gurlica, danas predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Škabrnje, u ratu je bio zapovjednik saniteta. Na patologiji u šibenskoj bolnici identificirao je Miljenka i Budu Šegarić i Petra Rogića:

– Njihova izmasakrirana tijela predana su na Žitniću – kaže. Marko Miljanić, ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, osnovanog 5. rujna 1991. godine od dragovoljačkih odreda i momaka iz pričuvnog sastava policije, u kojem je bilo 246 mještana, priča da se njihovo selo nalazilo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom u kojima je, kaže, narod pomahnitao:

– Isti dan kad je bataljun osnovan nadlijetali su nas avioni i helikopteri. Bivše sam vojno lice, bio sam komandir Jedinice za specijalne namjene, s činom zastavnika. U JNA sam radio 25 godina i nisam je napustio zato što sam mrzio Srbe, već zato što sam išao braniti svoje – govori Miljanić.

Tih je ratnih dana na vrata zapovjedništva štaba pokucala jedna plavokosa djevojka. Danka Dražina, 21-godišnja studentica sociologije i francuskog jezika na fakultetu u Zadru:

– Moji su roditelji s mlađom djecom, mojom sestrom i bratom, godinama bili na radu u Njemačkoj. Tata je inače iz Škabrnje, u kojoj sam odrastala, a našu je kuću ustupio za zapovjedništvo. Došla sam se prijaviti kod Marka. Kuhala sam kave, prala suđe, a on je rekao da me neće primiti, da nisam prošla obuku. Otišla sam u Crvenu luku, prošla obuku, dobila papir, vratila se i priključila bataljunu. I nisam pogriješila. Ustreba li, opet bih sve isto učinila – kaže Danka Dražina.

Luka Škare, danas općinski načelnik Škabrnje u kojoj središnja ulica nosi naziv Ulica žrtava srbočetničke agresije, a u ratu zapovjednik u kriznom stožeru za sedam mjesnih zajednica – Škabrnju, Prkos, Nadin, Goricu, Glavicu te Gornji i Donji Zemunik – kaže da su posjedovali tek nešto malo naoružanja, najviše lovačkog.

– Kupovalo se oružje od švercera, 1800 maraka za pušku, 150 metaka i nož. Padom vojarne u Gospiću, zahvaljujući Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću, i mi smo dobili naoružanje – objašnjava zapovjednik Miljanić.

U rujnu i listopadu, u kojem je šestog dana u mjesecu kao prva vojna žrtva u Škabrnji poginuo Stanko Dujo Bilaver, bila je evakuacija civila. No, nakon što je 5. studenoga potpisano haaško primirje, ljudi su se vratili:

– Bila je to četnička zamka – kaže Škare.

I zaista, krhko primirje nije dugo potrajalo. Onog istog dana kad su srpski dobrovoljci i JNA ulazili u Vukovar počeo je pakao i u Škabrnji:

– Opći napad počeo je u 7.30 sati. Gorjelo je nebo i zemlja. Nije vođena krvavija bitka od ove za Škabrnju. Držali smo se do 14 sati. Puno je ljudi poginulo – govori Marko Miljanić.

– Uhitili su žene, djecu, starce, napravili živi štit i krenuli prema središtu mjesta – kaže Luka Škare.

Dok su civile tjerali pred sobom, iza njih su na cesti ostajala razbacana tijela ubijenih:

– Imao sam jedanaest godina. S mamom i šestogodišnjom sestrom bio sam u podrumu, u kojem nas je bilo tridesetak. Srbi su došli iz smjera Zemunika u naselje Ambar. Počelo je etničko čišćenje. Kuća po kuća. Izvlačili su sve van i ubijali. Bili smo tihi, čuli su se tek otkucaji naših srca. U naš su podrum upali specijalci, vikali da će baciti bombu ne izađemo li. Istjerali su nas na ulicu s rukama podignutim iznad glave. Vikali su da gledamo desno, ali nismo mogli ne vidjeti more čahura po cesti. I naše mrtve. Nas bi valjda sve strijeljali da nije neki oficiri počeo vikati: “Pi... mu materina, što to radite! Kakva ste vi to vojska?” Muške su složili u živi zid, nas odveli u zarobljeništvo u Benkovac. Mog brata, kojem je bilo 15 godina, vezali su žicom. Jedini je preživjeli iz podruma u kojem je bio – riječi su svjedoka Damira Gurlice.

Zgarište ljudskih duša

Škabrnjske ulice bile su natopljene krvlju. Bilo je to zgarište ljudskih duša. Jednu su mještanku pregazili tenkom. Na identifikaciji su je prepoznali po odjeći... Prvi dan napada bilo je 43-oje ubijenih.

– U centru je bila ranjena žena. Doktor Boris Dželalija i ja dotrčali smo do nje. Kasnije je umrla. No nitko dva dana nije primijetio da je geler ranio njezina unuka, kojem nije bila ni godina dana. Djeca se nisu presvlačila – niti ih se imalo u što presvući niti je za to bilo vremena – priča Danka Dražina.

Prvi dan napada mrtvih je bilo 43-oje

Sutradan se krvavi pir preselio u susjedni Nadin, gdje je bilo 19 žrtava.

U Škabrnji je ostalo još civila. Za neke se znalo da ne žele napustiti svoja ognjišta. No, o sudbini njih šezdesetak nije se znalo ništa. A onda su, 48 sati kasnije, “izronili” na slobodnom teritoriju. Izveo ih je don Tomislav Sikirić:

– Bili su u podrumu. Majke su djeci rukama držale začepljena usta da ih ne otkriju. U tu su kuću Srbi ušli, razbijali po njoj, ali podrumska vrata nisu vidjeli. Kada je ocijenio da je sigurno, don Sikirić ih je poveo van – sjeća se Marko Miljanić.

Hrvatska vojska noću je ulazila u selo. Nosili su hranu starcima koji su odlučili ostati, prekapali po ostacima domova u potrazi za barem nekom uspomenom. Kada je došao do svoje kuće, Luka Škare ugledao je svog psa. Objesili su ga na kuhinjskim vratima. Dankin je ljubimac visio na kuki u podrumu... Tuga i jad bili su na svakom koraku. Škabrnjane koji su ostali u selu ubili su sljedeće godine:

– Do kraja rata ubijena su 24 branitelja iz Škabrnje i 54 civila. Stradalo je tu i deset branitelja iz drugih mjesta. I dva muškarca koja su se ovdje slučajno zatekla. Jedan je bio građevinski radnik iz BiH Luka Čičak. Drugi je Željko Čurković, dečko naše sumještanke Irene. On je i najmlađa žrtva. Bile su mu 23 godine. Irena je bila trudna. Odveli su je u zarobljeništvo. Kasnije je rodila kćer. Dala joj je ime Željka – govori dragovoljka Danka.

Marko Miljanić ponovit će da je stravično što za škabrnjsku tragediju nitko nije odgovarao:

– Ne može jedini krivac biti medicinska sestra Zorana Banić. Što je s Ratkom Mladićem? On je bio glavni krvnik Škabrnje. Krivaca ima još i sva su ta imena dobro poznata. Ali, njima se ne sudi – ljuti se Miljanić.

Nakon svih strahota, Škabrnja se vratila kući, obnovila, oporavila. Na zidu škole odavno nema ćiriličnog natpisa “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisanog 18. studenog 1991. godine. Ipak, općinski načelnik Luka Škare kaže da Škabrnja nikada više neće biti ono što je nekad bila. (VL, Marina Borovac, 18.11.2012.)


Da se ne zaboravi...

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Već 70 godina prenosi se slika NDH kao jedne izuzetno nazadnjačke države u kojoj su žene, ako već nisu bile žrtve zlostavljanja, imale podređenu ulogu. U načelu, ovakva su uopćavanja naslijeđena iz marksističkog govora lažna, a dovoljno se u to uvjeriti ako se baci kratki pogled na povijest te toliko ocrnjene države.

Jugoslavenska monarhija

Već početkom dvadesetog stoljeća Hrvatice sudjeluju u političkom i društvenom životu, i to najčešće unutar Hrvatske seljačke stranke. Osnivaju prvu udrugu “Hrvatska srca”, koja se ubrzo pretvara – na čelu s tri istaknute žene, Zorom Trnski, barunicom Ivkom Ožegović i Marijom Kumičić – u veliki pokret “Hrvatska žena”, i koji uzima maha u cijeloj zemlji. Toliko je jak smjer tog domoljubnog pokreta da ga vlada Kraljevine Jugoslavije odlučuje, 12. lipnja 1922., zabraniti. Krajem 20-ih godina, mnoge katoličke djevojke skupljaju se u redovima ” Saveza hrvatskih orlica”, a zatim u “Velikom križarskom sestrinstvu”, dvjema skupinama gdje solidarnost i dobročinstvo čine neodvojivi dio “hrvatstva.” Kasnije ćemo naići na mnoge od tih mladih žena u socijalnim službama i organizacijama mladeži NDH.

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

Nemilosrdna je bila policijske represija i represija kraljevske žandarmerije. Brojne su žene uhićene, premlaćivane i bičevane, kao što je to slučaj sa Marijom Hranilović. Bez dvojbe, nije slučajno što je jedna od žrtava policijskih ubojstava u Senju, 9. svibnja 1937.g. mlada djevojka, Katica Tonković. Veliki simbol hrabrosti i nesebičnosti tih žena u tom vremenu predstavlja seljanka Manda Devčić, udovica od 64 godina, čija tri sina sudjeluju u ustaškom pokretu. Nakon ustanka u Lici 1932. godine, ona je uhićena, izložena je prijetnjama, zlostavljanju i brutalnosti, a zatim provodi tri godine iza rešetaka, no nikada ne daje jugoslavenskoj policiji bilo kakve informacije (1).

U NDH

Nastankom NDH, status hrvatskih žena nimalo se ne vraća na staro stanje. Podrazumijeva se da novi režim, nadahnut nacionalizmom i katoličanstvom, potiče i promiče natalitet i tradicionalnu obitelj. S tim u svezi, režim ne postavlja nikakve prepreke u promidžbi žena. Mnogo govori i brojka koja to potvrđuje: broj studentica prava između travnja 1941. i proljeća 1942., penje se od 120 na 727. Očito je da je ustaški pokret otvoren ženama koje se skupljaju unutar zasebne strukture poznate pod nazivom “Ženska loza ustaškog pokreta“. Glede mladih djevojaka, one se kao i dječaci, primaju u “Ustašku mladež”, prije nego što započinju razdoblje u jedinicama Državne časne radne službe. Nimalo ih se ne isključuje, što govori da žene, poput slikarice Anke Krizmanić (1896.-1987.) i kiparice Ksenije Kantoci (1909-1995) – redovito dobivaju pozive za sudjelovanje na predstavljaju hrvatske suvremene umjetnosti na velikim međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi.

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

Zbog ratnih okolnosti, mnoge žene su pozvane da preuzmu radna mjesta koja se tradicionalno dodjeljuju muškarcima. Pojavljuju se i prve žene vozačice tramvaja u Zagrebu. Budući da je Hrvatska, kao i većina civiliziranih naroda, smatrala da poziv žene nije da ide u rat i ubija, rijetke su stoga žene koje se nalaze na bojnom polju. Međutim, postoje iznimke, jer ponekad i okolnosti odlučuju. Tijekom opsade Kule Fazlagić, više žena sudjeluje u borbi pod zapovijedi Derviše Jugo, majke dvoje djece. Kao simbolične likove te vrste muških djelatnosti navedimo pilotkinju (i skakačicu padobranom) Katarinu Kulenović (1913-2003), koja služi u zrakoplovstvu (3), i pukovnicu Nadu Miškulin, koja je zapovjednica ženske pomoćne garde Poglavnika.

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Nisu samo aktivistice morali proći oluju okrutnosti. Tisuće supružnica, majki, kćeri i sestara običnih vojnika, ili pak malih anonimnih dužnosnika, prolaze sličnu sudbinu. Nazočnost nacionalističke gerile (“Križari”) samo je pooštrila brutalnost novih komunističkih vlasti. Govori se kako je samo u Hercegovini ubijeno 800 žena, iz jednostavnog razloga što ih se sumnjičilo, bilo krivom bilo pravom, da dostavljaju pomoć ili obavještavaju gerilce. Žene koje su uspjele izbjeći smrtnu kaznu, dobivaju teške zatvorske kazne od 10 do 15 godina prisilnog rada.

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

1. Kasnije, sa gotovo 80 godina, ta stara gospođa odlazi i sklanja se u Austriji, u sabirnom logoru, a nakon toga odlazi u Argentinu gdje i umire.
2. U siječnju 1947.g. tu mlada nahočad, koja se spasila bijegom Austriju, Anglosaksonci isporučuju jugoslavenskim komunistima, tj.istim ljudima koji su ubili njihove roditelje!
3. Upravo kao i njena njemačka kolegica, glasovita Hanna Reitsch (1912-1979) prvi as njemačkog Luftwaffea.

Literatura:

- Rory Yeomans, Militant Women, Warrior Men and Revolutionary Personae: The New Ustasha Man and Woman in the Independent Stae of Croatia, 1941-1945, The Slavonic and East European Review, vol. 83, N°4, 685-732. (listopad, 2005)
- Ivica Lučić, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. , ČSP, br. 3, 631-670. 3/2010.
- N.D.H., Ustaška majka – Manda Devčić, Hrvatska (Buenos Aires), br.9 (1982), 1-2.
- Marko Bojčetić, Ustaški dječački zavod, Nezavisna Država Hrvatska (Toronto), br. 12 (1993), 10-11 ; br. 2 (1994), 10.

Da se ne zaboravi...

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit'je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku "U"staškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvori
I ovako Anđelki prozbori:
"Vidiš kliešta vatrom užarena
I željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!"
Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna, nama darak liepi,
"U" vas mrvi, a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi, a nama miriše,
"U" vam propast, nama život piše.
Sad ste čuli što znači Ustaša,
Vam pakao, nam domaja naša!"!
Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
Po svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka, kad će zaplakati.
Zaplakati i na glas zajaukati.
Ne zna jadan, ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna, što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se, što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se, dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam, a ništa ne gubim
Osim tiela, što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju, što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!"
Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju navalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi, i još mi žeđamo,
U ustaške ruke mi se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide, kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajte im obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu, neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!"
Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried, napried ,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried, napried,udrite po vragu,
Napried, napried, za domaju dragu!"
Oj, Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri, kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri, junački "U"staše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa "U"staškinja

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).


Podsjetnik...

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)

Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.

Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..." Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!

Dom ne znači samo domovinu,nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

M.K.B

Uz spomendan smrti velikoga pjesnika A.G. Matoša

SUZE PROGNANIKA

13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.

Pelin gorak, suza gorč'a, kom tuđina žiće robi,
O toj suzi pričaju ti prognaničke djece grobi.
Josip, Marko, Tomo, Franjo, Ante, Bruno - kras Hrvati,
Tužno ječe: ‘‘Nema mira kad za domom duša pati;

Kad slobodu sanjaš dragu usred tuđeg polja, žita,
Kad pod stranim nebom tek si 'ustaškoga' roda svita.
Kad te ruka grubog stvora ko živinu u grob sprati,
Kad dušmana jezik grešni i mrtvom ti ime blati."

Pelin gorak, suza gorč'a dok tuđinom Hrvat kroči,
Jer zna da na tuđem pragu sklopit mora suzne oči.
Stog nagađa, mili Bože, prognanicim' zna l' se broja,
Hoće l' ikad uskrsnuti ispaćena Zemlja moja?

Ponesu ga misli svijetom k junacima pera, mača,
Pa zastane u ‘kraljevstvu’ seinskoga od trubača.
Mala soba, sirotica, prognaniku krov nad glavom,
Okićena stijegom, križem, bojom crven, bijelom, plavom.

Na polici snop papira, bolnog srca tužni pjevi,
U njim' slute uskrsnuće ideali Matoševi.
Oj trubaču s rijeke Seine, za objed si čaja pio
I u čašu sudbe teške žrtvenicu suzu lio,

De pogledaj odozgora – iz te čaše Hrvat pije,
U njoj suza tvoja, moja, gorka suza Kroacije.
Sudbonosna ista čaša, mučeničkog puna, plača,
Iz nje cvili povijest naša, iz nje viče glas trubača:

''Rode mili, zalud plakat, stari suze nisu lili,
Za budućnost Kroacije krvavi su bojak bili.
Kćeri, sinci, pohrlite na bojište ko i djedi,
Domoljublje sreću tvori, više mač od suze vrijedi.''

Upne trubač u križ prstom, u svetinju triju boja,
I proročke riječi zbori: ''Uskrsnut će Zemlja tvoja.''
Tad Hrvatu živne nada, grlo cikne u daljine:
''Prognanici, vrnimo se k toplom njedru Domovine!''

Marija Dubravac Brisbane


Na izvoru...

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici gdje je rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare; ilirske spoljašnjosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji.

Pase marha, rog se čuje,
Oj – oj zveči, oj – – u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t’ naše domovine!

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

Oj hrvatska zemljo mila.
*
Mila si nam ti jedina.
*
Mila kuda si planina.
*
K ognju star i mlad šetuje.
*
Pjesme glasno rog odbija.
*
Mi smo u domovini… (Nema jedne stope.)
*
Ni l’ to naših jauk turobni.
*
Tko li moleć smrt naziva.
*
Véseli se tužna mati.

Uostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija nedopuštenih umjetnoj poeziji, mada ih je pun i jedan Preradović – o Vrazu i drugima da i ne besjedim! – pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije između ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod lijepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krepak kao njene gore.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi, i vječna je Mihanovićeva zasluga što je otkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom polju. Od modernih slabo tko u tome slijedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste, i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca što je apostolskim upravo marom prošao lijepu našu domovinu uzduž i poprijeko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedeker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljublja i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica što miriši po netaknutom snijegu?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što “kolo vode” kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, “lijepi vrti morem plivajući”.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.

Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l’ to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?

“Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdje su naši.”

Antun Gustav Matoš

“Lijepa naša domovina” Hrvatska sloboda, III, br. 177, 6. kolovoza 1910.


SRAMOTNE IZJAVE ORJUNAŠKOG SMRADA ZORANA JOVANOVIĆA

Ministarstvo hrvatskih branitelja počelo je u ponedjeljak terenska istraživanja i probna iskapanja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u zagrebačkom naselju Gračanima, gdje su prilikom radova za sljemensku žičaru pronađene kosti. O svemu je na svoj, notorno idiotski način izvijestio i Zoran Jovanović alias Šprajc, RTL-ov novinar i voditelj emisije RTL Direkt, a na njegovu skandaloznu izjavu reagirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel na svom facebooku. Šprajc je, naime, govoreći o iskapanjima u Gračanima, podrugljivo rekao kako je „počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika.“ Nije Šprajc napomenuo kako su 'okupatori i izdajnici' zločinački bili likvidirani bez ikakvog suđenja niti da je među njima bilo i civila, žena i adolescenata!?

U Domovinskom ratu bio je nemali broj Hrvata pravoslavne vjere koji su se itekako hrabro borili za svoju Hrvatsku domovinu, kolokvijalno rečeno bilo je i poštenih Srbijanaca među hrvatskim braniteljima. Svaka im čast! Njima nije bilo potrebno mijenjati prezime kako bi iskazali odanost svojoj Domovini za razliku od takozvanog Zorana Jovanovića koji se kukavički prerušio u 'hrvatsko-njemačkog' Šprajca kako bi se danas na antihrvatskom RTL-u, poput rigidnog Mate Kapovića, s guštom, verbalno i vrijeđao krivena grobišta u krvavim Gračanima, odnosno na Bleiburškom polju. Makar to bili, a nesumnjivo su bili, i nedužni civili, i žene i djeca, i časne sestre i kurve s kolodvora, svi redom i bez suđenja pobijeni su mučke od strane komunističkih u krvi ogrezlih 'lajbek-milicionara'!?

Nazivajući pobijene, paušalno i bestidno izdajicama, ovaj politikantski idiot ne samo da besramno vrijeđa pokojnike i njihovu užu i širu rodbinu, on ih verbalno ubija po drugi put uz blagoslov 'princeze s Prisavlja', olinjale ali i neuništive Mirjane Rakić i uz dozvolu za 'ubijanje' profanog i antihrvatskog RTL-a, ali i uz sramotnu šutnju kilavih i nemuštih hrvatskih Institucija!? I još nešto, za vrijeme NDH u ustaškoj vojsci bilo je i Srbijanaca koji nisu iz kukavičluka - poput 'Šprajca', mijenjali svoje časno izvorno prezime. Visoke položaje u ustaškoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske imali su: general-pukovnik Fedor Dragojlov, general Mihajlo Lukić, general Jovan Iskrić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te isto tako zrakoplovni general Milan Uzelac, itd., bilo ih je ukupno trinaest. Ni oni, dakle, nisu nikad, kukavički poput ljigavca Zorana Šprajca alias Jovanovića, mijenjali svoje prezime nego su se časno, ZA DOM SPREMNI, i hrabro borili za svoju Hrvatsku državu. Borili su se za svoju 'Domovinu', Hrvatsku a ne 'Imovinu' za koju se Šprajc zbog ogavnih mu 'ustaških' kuna itekako zdušno bori na rigidnom RTL-u alias opskurnom 'Big Brotheru'!

Morbidni lešinar, 'kamuflirani Šprajc', nije nas nimalo iznenadio, ne iznenađuje nas niti profana RTL televizija, ali nas zato itekako zanima što radi favorizirano 'Vijeće za elektroničke medije' još uvijek pod komandom olinjale Mirjane Rakić, i zašto u ovom, kao i u nekim drugim slučajevima ta, još uvijek, protupropisno aktivna penzionerka, pogoduje ovoj izrazito 'tuđinskoj' i protuhrvatskoj RTL televiziji?! Tko zna, ako već šute hrvatske Institucije, možda će reagirati njemačko pravosuđe kao i u slučaju lex Perković, jer oni, Nijemci, za razliku od nas kukavnih Hrvata, svoje mrtve poštuju bez obzira bili to zarobljeni vojnici ili civili i bez obzira na to u kojem su ratu i na čijoj su strani poginuli... bez suđenja, sic!

Nije na odmet prisjetiti se zbog čega je falši Šprajc svojedobno udaljen s HRT-a (svibanj 2013.): dakle, bilo je to zbog izrazito podle antihrvatske propagande i blaćenja Domovinskog rata pri čemu je Šprajc uzimao sebi za pravo središnji tv-dnevnik tretirati kao svoju osobnu prčiju. Svojim je perfidnim i uvrjedljivo ciničnim komentarima upravo o prošloj godišnjici pada Vukovara, svojim osobnim analizama borbe za Vukovar, Šprajc je prezentirao vlastitu 'operetnu tezu' o izdaji tog grada-heroja. A da bi gledateljstvo u to i 'uvjerio' kao 'mjerodavnu osobu' pozvao je svog sunarodnjaka Andriju Rašetu, generala zločinačke JNA, koji nam je objašnjavao kako se je srbo-četnička armada tijekom agresije zapravo potajno dogovarala s Tuđmanom. Naime, Tuđman je po Šprajcu izdao do temelja porušeni grad-heroj Vukovar i prepustio krvnicima nemoćne ranjenike jer za taj zločin nisu ništa znali ni Andrija Rašeta ni Veljko Kadijević!?

Andrija Rašeta i nakon 20 godina ostaje na velikosrpskim pozicijama. On i danas tvrdi kako se je agresorska JNA predugo zadržala u Vukovaru, koji se za tu vojsku pokazao tvrdim orahom. 'Trebalo je ići na odsijecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka, Pakrac, Virovitica…', kaže taj Šprajcov 'favorit' na HRT-u, inače rodom iz Donjeg Lapca. Njegovo bizarno gostovanje na privatiziranom Šprajcovu dnevniku moglo bi se usporediti, primjerice, s gostovanjem nekakvog njemačkog generala - aboliranog ratnog zločinca na francuskoj televiziji pozvanog da bi gledateljstvu protumačio francuske ratne grijehe iz Drugoga svjetskoga rata! Eto, to je, nažalost, naš hrvatska zbilja. Sami smo krivi. Dakako!

Damir Kalafatić


ŠTO TO KAŽE ŠTO TO LAŽE

Vrli povjesničar Ivo Lučić član vajnog "Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima" u Novom Listu nadrobi stare udbosrbokomunističke floskule o NDH:

- Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.

• U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i ne ćete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?

– Upravo takav pristup društvenim problemima doveo je do njihova nerješavanja i nekontroliranog uvećanja. Umjesto dijaloga imali smo monolog ili skup monologa. Uglavnom nitko nikoga nije slušao niti uvažavao. Mi imamo neslaganja oko činjenica i posvađane interpretacije prošlosti koje valja pomiriti što onda opravdava i traži »pluralistički« sastav Vijeća, a ne skupinu istomišljenika. Ne treba miriti one koji se nisu ni »svađali«. Istina je da gospodin Goldstein i ja imamo različita životna i profesionalna iskustva te da imamo različita mišljenja o mnogim dijelovima naše, naglašavam naše, prošlosti, ali to nikako ne znači da uz uvažavanje jedan drugoga kao osobe i uz prihvaćanje iznesenih argumenata ta stajališta ne možemo približiti, a u nekim stvarima se i složiti. Znanstveni pristup povijesnim osobama i događajima otvara nam prostor za razumijevanje i mogućnost za visoki stupanj suglasja. Osim toga, kao znanstvenici ne bismo smjeli ni pretendirati na apsolutnu istinu, to je osobina ideologija. Zato su za razliku od znanstvenih teza, pa i političkih stajališta, ideološki stavovi nepomirljivi.

• Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?

– Naravno da ne bih stavio znak jednakosti. Kao prvo NDH je trajala četiri godine, a komunistička Jugoslavija skoro pola stoljeća. Oba su režima iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih, ožalošćenih, uništenih, poniženih i povrijeđenih. Jedni su ubijali u ime rase a drugi u ime klase, a jedni i drugi u ime države i ideologije. NDH je poražena, njezini su čelnici uglavnom ubijeni ili su pobjegli u emigraciju, a njihovi su zločini do detalja poznati široj javnosti. Puno toga je i krivotvoreno u sklopu provedbe »propagande užasa«, čiji je cilj izlazio iz okvira osude ustaškog režima prema ozloglašavanju svakog oblika političkog hrvatstva i hrvatske državne ideje. Sjetimo se samo monstruozne tvrdnje o 700.000 žrtava u Jasenovcu. S druge strane, komunističke su vlasti gotovo pola stoljeća, uz punu primjenu nasilja spram disonantnih glasova, uvjeravale ljude kako je to najbolji sustav u ljudskoj povijesti, pa su mnogi u to i povjerovali. Tragove svojih zločina skrivali su po rudarskim oknima, surovo eliminirali one koji su o tome pokušavali govoriti te konačno stvorili atmosferu u kojoj obični čovjek danas teško prihvaća činjenicu da je tu riječ o režimu utemeljenom na zločinačkim praksama, što lako dokazivo s pozivom na jednostavne fakte. U takvim okolnostima tražiti izjašnjavanje o tomu koji je sustav »bio bolji« ne znači ništa drugo do želje za prihvaćanjem i perpetuiranjem dugo i brižno konstruirane laži!

• Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?

– Ne vidim smisla ni razloga u traženju »nečega pozitivnog« u državi koja je nastala i propala u ratu. Ta je potreba, ako je i uopće relevantna, bila političke naravi, nastala u dubokoj ilegali tijekom komunističke Jugoslavije i služila je za njezino rušenje odnosno delegitimiranje.

• Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?

– Kao povjesničar ne razmišljam u kategorijama apsolutnog dobra ili apsolutnog zla. Takva podjela proizlazi iz ideološke totalitarne matrice. Pavelić je povijesna osoba koja se nalazila na čelu NDH i koja je, uz sve ostalo, odgovorna za brojne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata.

• Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?

– Ne znam koji su to »desničari«, ali ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske države nakon što je Pavelić njezinu sudbinu čvrsto vezao uz Hitlerovu Njemačku. Što se komunista tiče, oni su svakako htjeli Jugoslaviju pa su je i obnovili. Osim toga, obnovu Jugoslavije podržavale su i sve tadašnje svjetske sile, od SSSR-a do Velike Britanije i SAD-a. Riječ je zapravo o tomu da su se oni još tijekom rata uspjeli dogovoriti o poništenju svih stečevina Hitlerova režima, što je naravno podrazumijevalo i bezuvjetno vraćanje na predratnu političku arhitekturu.

• Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?

– Mlade ljude privlače krajnosti, posebno u kriznim vremenima kada gube vjeru u sustav. Neki od njih misle kako se iz tih ekstremnih pozicija može najlakše i najbrže doći do određenih rješenja ili na taj način žele barem dobro naljutiti i uznemiriti etablirane društvene strukture i vladajuće političke garniture. Rekao bih da je to više čin pobune nego nekog ekstremizma, posebno ustaštva kakvo je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne mislim da se to može pripisati »mlađim naraštajima« nego tek jednom malom broju. Slično je i s takozvanim »lijevim ekstremizmom«.
Podsjetnik...

ATENTAT NA ISTINU

OBMANE IVE LUČIĆA POVODOM 25 GODIŠNJICE ATENTATA NA ANTU PARADŽIKA, POTPREDSJEDNIKA HSP-A I NAČELNIKA RATNOG STOŽERA HOS-A

VEČERNJI LIST ODBIO JE OBJAVITI ISPRAVAK LUČIĆEVIH OBMANA - U HRVATSKOJ NEMA MJESTA ZA ISTINU O ANTI PARADŽIKU 25 GODINA NAKON TUĐMANOVOG NALOGA ZA UBOJSTVO

Sažetak članka dr Ive Lučića pod naslovom “Dossier -Misterij ubojstva Ante Paradžika” objavljen je u Večernjem listu 18. rujna 2016. formalno povodom 25. godišnjice atentata na načelnika Ratnog stožera HOS-a ali pravi razlozi toga članka su sasvim druge prirode i pokušaj su da se ponovno sakrije prava istina o tom zločinu.

Nema više nikakvog misterija oko ubojstva Ante Paradžika. Ruža Tomašić, u to vrijeme članica Hrvatske stranke prava, koja je radila na osiguranju predsjednika RH Tuđmana dojavila je predsjedniku Stranke prava i Paradžiku nekoliko dana prije ubojstva da je Tuđman izdao nalog za njihovu fizičku likvidaciju.

To je u svojem razgovoru za Večernji list od 31. srpnja 2016. i ranije za televiziju N1 potvrdio Josip Manolić u to vrijeme uz Tuđmana jedan od najviših nositelja državne vlasti i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je izjavio da je ubojstvu Ante Paradžika prethodio dogovor Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ante Đapića da se maknu najekstremniji pravaši koji su u to vrijeme rovarili protiv HDZ-a i njegove politike te da se s onima koji ne budu prihvatili tu politiku, nego se držali i dalje vojnih obračuna, postupi po onoj «tko se mača laća, od mača će i poginuti.”

Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

Policajac Blaž Sarić (kontrolna točka “Drava 778”) nije samo dojavio policajcima na blokadnom punktu “Jež 2”( kontrolnoj točki Korana 246) u Sesvetama, na kojem je Paradžik ubijen, da je u stranačkom vozilu vozač najvjerojatnije martićevac, čime je svoje kolege potaknuo na ubojstvo, već je nakon toga istom radio vezom stigla naredba policajcima: “Zakolji ga. Streljaj to odmah”, što je Lučić u cijelosti prešutio u svojem članku.

U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi.

Međutim, u sudskom postupku nedvojbeno je dokazano da je automobil prije pucnjave bio zaustavljen, da bi nakon toga Vučemilovič prišao automobilu, opazio vozača Branka Perkovića, Antu Paradžika i Ivicu Oršanića, zatim se udaljio nekoliko koraka unatrag, repetirao kalašnjikov i započeo bjesomučno pucati u goloruke putnike koji nijednom gestom ili načinom nisu predstavljali ikakvu opasnost.

Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije.

Državnom odvjetništvu i MUP-u predsjednik Stranke prava u više navrata tijekom ovih 25 godina svjedočio je i predao vjerodostojne dokaze o zavjeri ubojstva, predlažući i poligrafsko ispitivanje, ali bez rezultata.

Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku.

Sulejmanijeva izjava bila je neposredno nakon atentata izrazito značajna jer je svjedočila o postojanju visoke zavjere za ubojstvo Paradžika što je tek 24 godine kasnije potvrdio bivši predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić.

Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva.

Predsjednik sudskog vijeća Branko Šerić nedugo je nakon te presude morao napustiti sudačke redove i prijeći u odvjetnike nakon više od 20 godina sudske prakse.

Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše.

Pomilovanje osuđenih itekako osnažuje sumnju da je Paradžik smaknut kao žrtva političke likvidacije.

Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.

Dobroslav Paraga


KRVAVA SVADBA TITINOG ĐENERALA KOSTE NAĐA

»...Ušavši Zagreb ujutro 9. maja, nepune četiri godine poslije ilegalnog odlaska odatle u partizane, Nađ se ponadao da će upravo tog dana „slaviti pobjedu nad fašizmom“. Ali izvještaji što su stizali iz divizijskih štabova nisu govorili u prilog slavljenju.

- Morao sam se s komandantima Prve i Druge armije dogovoriti o daljnjem vođenju operacija. Nije bilo vremena za predah…

A što je značilo doći u Zagreb poslije četiri godine: zapravo poslije punog decenija prvi put proći slobodno ulicama dragog grada gdje je nekad Kosta Nađ živio s roditeljima i braćom? (Porodica Nađ je, naime, tridesetih godina preselila iz Petrovaradina u Zagreb.) Onog sunčanog majskog jutra, prije 30 godina general Nađ je ušao u Zagreb u „linkolnu“. Pratila su ga dva džipa i dva motocikla. „Linkoln“ su mu poklonili drugovi iz 51. divizije kad je oslobođen Osijek...

Prije sastanka s generalima Dapčevićem (Peko. o.a.) i Popovićem (Koča, o.a.) posjetio je roditeljsku kuću u Črnomercu. Ispred kuće, na ulici, još su bili vidljivi znaci okršaja. U kući je zatekao najstarijeg brata Jožiku i najmlađeg Oskara. U Frankopanskoj ulici posjetio je brata Fridriha i njegovu porodicu. Jedan od braće, Karlo, bio je još u partizanima.

-Trebalo je da posjetim mnoge prijatelje, pa neke sam čak i vidio, ali nije bilo vremena za duge razgovore i brojne susrete…« (Jovo Popović, Rat poslije pobjede, Kazivanja Koste Nađa, Alfa, Zagreb 1976., str. 30.).

Čemu citat baš iz ove knjige i zašto baš sada? Pa proljeće stiže, vjesnici i vjesnice su već procvali te će uskoro „neumitno“, poput sudbine „procvasti“ i te priče „o ustašama i partizanima“, a naročito će se rascvasti različite laži i bajke. Zagraktat će crni gavrani nad nama živima. Prvo, ovdje nema plagijata, ne kitim niti dodajem, nu postoje dva tri pitanja koja me muče od trenutka kad sam prolistao ovu knjigu. Devetog svibnja 1945. Kosta Nađ je u Zagrebu najprije „obavio smotru“ svoje obitelji. Koliko je vidljivo - svi na broju. Tu su i „mnogi prijatelji“, za ratno vrijeme nije grubo reći - s „glavama na ramenima“. Nisu im ih „ustaše“ dirale, a mala je vjerojatnost, nikakva pače, da nisu znali tko su oni, njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji, a tko je on. Miran i sretan je mogao biti general Kosta, stari „španski borac“. Mirno je s Trećom armijom mogao krenuti na sjeverozapad, u Sloveniju, u „rat poslije rata“. Najprije prema Mariboru, gdje su razne jedinice pod njegovim zapovjedništvom punile obrambeni protutenkovski rov (Tezno) kojega su Nijemci iskopali oko Maribora. Tehnologija jednostavna: partizanski borci strijeljaju, štekću mitraljezi, malo pokriju vapnom ili katranom, ako ih imaju, i zemljom tu nakupinu leševa da se baš ne vide. Zatim zarobljene domobrane, koji čekaju u nedalekom šumarku pod stražom - i ne vide što se doista događa, samo čuju i znaju - dovedu kako bi rov zatrpali. I tako nekoliko dana… („Kazivanja“ jednog mladog, maloljetnog domobrana.) Koliko ih je tamo likvidirano, bez suda, ne zna se. „Matematika leševa i kostura“ govori od petnaest do pedeset tisuća.

Krvava svadba

„Nađev štab je 17. maja preselio u Celje i smjestio se u hotelu, na centralnom celjskom trgu. Desetak dana kasnije komandant Treće armije je obaviješten da će Celje posjetiti Vrhovni komandant, koji se od 21. maja nalazio u Zagrebu, a zatim (od 26. maja) u Ljubljani... A u Celje je stigao posljednjeg dana u maju. Pet dana ranije general Nađ (25. ili 26. svibnja ? o.a.) imao je neobično slavlje: u prisustvu stotinjak zvanica u velikoj dvorani celjskog hotela vjenčao se (slavio je, zapravo, bez vjenčanja) s kapetanom I. klase, rukovodiocem skojevske organizacije treće armije Dušankom Jovičić.“ (isto, str. 180.).

Nekako u isto vrijeme počela je jedna, od mnogih, jedna od oko sedamsto u Sloveniji, masovnih krvavih svadbi - pod zemljom. I ona u paklu rudnika Barbarin rov, u nedalekoj Hudoj Jami (mjesto) udaljenoj vožnjom „ linkolnom“ najviše oko pola sata, petnaestak kilometara. Da su general Nađ i njegovi svatovi „u ranu zoru“ pogledali u nebo možda su na njemu mogli vidjeti jata crnih ptica, gavrana, kako lete oko Celja. Ćute tolike leševe, a ne vide ih. Jadne ptice.

Likvidacije su trajale uokolo, pa su možda mogli čuti i krikove onih čija su ubojstva tekla. “Ženili“ su žive i mlade djevojke u rudniku stotinama metara pod zemljom. Svjedoče njihove iskopane i očuvane, i danas lijepe, pletenice. Nema pakla do Barbarinog rova u Hudoj Jami. Tito je u Celje, prema ovoj knjizi, došao 31. svibnja 1945. („Vrhovni komandant je iz kola izašao neobično raspoložen“) (isto, str. 181.) pa je i krike iz Barbarinog rova mogao još slušati, sve tamo do šestog lipnja. Prije toga je bio i sa zapovjednikom Četvrte armije, Petrom Drapšinom (najvjerojatnije se ubrzo samoubio) u čijoj je nadležnosti bio Kočevski rog. Prvog lipnja je stigao u Maribor. Tamo već tiho, mirno, svršena stvar, krici utihnuli. U društvu Peke Dapčevića i Koste Nađa obišao je grad i obavio smotru jedinica 17. Istočnobosanske divizije. A ta se inače bila iskazala „poslije rata“, u „ženidbi pod zemljom“. Nije znao, ništa nisu znali? Ma dajte! Samo pod slovenskom zemljom nestalo sto pedeset tisuća muškaraca, žena i djece, najviše Hrvata, tamo bili, a nisu znali. Obrnuto, tamo su bili kako bi organizirali i provodili.

Inače „duševnog“ generala Kostu Nađa danas bi sigurno nahvalili zaštitari životinja - spasio je i udomio Luksa, psa njemačkog generala Löhera. „(Löhrov pas, Luks, godinama je bio kod Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je i čuvar kuće i dječja zabava“) isto, str. 184.). Vlasti NDH, pa i ustaše, u Zagrebu tijekom cijelog rata nisu dirali njegovu brojnu obitelj, kao ni njegove „mnoge prijatelje“. On im se „u ratu poslije rata“ „zahvalio“ i „odužio“ - spasio i udomio je jednoga njemačkog psa. Koji je inače režao već na spomen riječi „partizan“.

Mato Dretvić Filakov


Podsjetnik...

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Narod proživljuje svoj život kroz vjekove tako, da jedanput stoji visoko, jedanput živi životom dostojnim naroda, kad mu sve uspijeva, kada mu se slava širi, onda dodju razdoblja, desetljeća i stoljeća kada trpi i stradava.

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Pojavljuju se i drugi koji ga vode, a pojavljuju se osobito i onda, kada narod dolazi u velika razdoblja, nesreće i nedaća, pojavljuju se ljudi, koji ga sramote, koji mu nanose štetu možda više nego neprijatelji, pojavljuju se oni koji ga zatiru, vlastiti sinovi, koji mu uništavaju domovinu, dobra, koji mu crne obraz i koji ga osramoćuju. Tako se to dogadja, kao valovi mora što se dižu gore i dolje, ali uviek kroz sva doba, kroz sva razdoblja, i kad valovi narodnog života idu gore i dolje, ostaje jedna nepromjenljiva poluga na kojoj stoji budućnost i obstojnost naroda, a to je žena.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Žena koja radja i odgaja nova pokoljenja i koja na taj način pomladjuje i uzdiže svoju obitelj, a potom i cieli narod, koja drži kuću, ognjište, žena čuva uspomene

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Ta i takova žena prenaša svojim darom, kojega ima, uspomene – prenaša predaju i kroz nju živi narod, kroz nju se obnavlja, kroz nju narod svoju prošlost daje i namjenjuje potomstvu, sva dobra krieposti i vrline i život uobće.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Sestre, i naš hrvatski narod je imao u svojoj prošlosti svietlih primjera ženske vriednosti na svakom polju. Zato se hrvatski narod mogao održati kroz tolika stoljeća, često puta bez ikakova štita, bez ikakova oklopa, izvrgnut najvećim i najtežim nevoljama, a često puta izvrgnut upravo smrtnoj pogibelji. Danas narod i sviet žive jednim brzim životom, žive u prilikama za koje se ne može reći, da su naravne, jer je u velikoj borbi za obstanak. Svi narodi žive danas tako, a hrvatski narod dieli tu sudbinu. Ako Hrvatice, hrvatske žene izvrše u ovom razdoblju svoju dužnost, ako zaokupljene sviešću o onome, što se danas u svietu zbiva ostanu na braniku kuće, doma, opstanu na braniku onih vriednosti, koje predstavljaju kućno ognjište, obitelji i koje predstavljaju obitelj za sadašnja i buduća pokoljenja, život će hrvatskog naroda biti siguran. Da Hrvatica može tu svoju dužnost doista izpuniti, da može doista izvršiti svoje deržanstvo, potrebno je, da ima za to i sredstva, a to je dobro i na dobrim i zdravim temeljuima postavljena organizacija.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Nu, vrieme traži nešto mnogo više, današnje vrieme traži, da ta organizacija bude postavljena na mnogo jačim i čvršćim i složnijim temeljima. Mi smo ovo naše pokoljenje, doživjeli najveću sreću o kojoj su pokoljenja hrvatskoga naroda sanjala. Doživjeli smo ostvarenje najvećeg narodnog ideala, a to je uzpostava Nezavisne Države Hrvatske. Dobili smo svoju kuću, svoj dom, a što znači imati svoju kuću, dom i svoje ognjište, to svaka žena sama najbolje znade. Što znači to za čovjekja, za obitelj, isto što znači i za cieli narod, kao takav. Dobili smo, stekli i izvojevali smo svoj dom, ako se mi brinemo nu, to nije dosta. Nije dosta sagradjena kuća i dom, ako se mi ne brinemo za uzdržavanje, ako se ne popravljaju i ako se ne vodi briga o njemu, da se uredjuje i poljepšava, jer s vremena na vrieme ostaje podrtina, ostaje ruina, dok se ne svrši.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Evo velike uloge, velike dužnosti svake Hrvatice i svake hrvatske žene. I doista, domovina, država, ako u njoj marne ruke i vješte ruke žene rade na njezinim ljepotama, na njezinoj urednosti, na njezinom ukrasu, onda ta država, ta domovina doista ima i izgleda onakvom, što se može nazvati i činiti pravom domovinom i državom, u kojoj se svaki njezin sin osjeća sretnim i zadovoljnim.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Da je hrvatski narod sam po sebi narod i da ne može i ne će biti sustavnim dielom ni jednog drugog naroda.
Kad je narod i kad ima svoju zemlju, da onda mora biti gospodar u svojoj zemlji, t.j. da mora imati i svoju vlastitu državu.
Onda u svojoj vlastitoj državi nema rzlike ne može biti razlike izmedju jednog sloja i drugog, da se ne može biti jednih koji gospodare, a drugih koji samo služe, nego da su svi jednaki, da su svi stališi na svom mjestu, da su svi jednako vriedni i da svi imaju jednako dužnosti i jednaka prava.
Razumije se, svi oni koji rade, svi oni koji svojim žuljevima ili umom živu, ne samo za sebe, nego za cjelinu, za narod i za domovinu.

Sestre!

Mnogi su Hrvati mislili, da se narod može održati samo pjesmom. Mnogi su mislili da se narod može održati s prosvjetom, a mnogi opet samo oružjem.

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Nu, za ženu sačuvana je posebna dužnost, koju ne mogu izvršiti niti oni koji rade svojim umom, svojim žuljevima ili oružjem sačuvano je djelo, posao, koji se radi sa srdcem, a taj posao nije manje važan od svih onih drugih poslova, od onih drugih narodnih pregnuća. Život je krut i tvrd. Ima i kod pojedinaca i kod naroda liepih i vedrih strana, a ima teških i tvrdih. U tom životu potrebno je srdca, potrebno je činiti i ne raditi uviek samo ono, što traži um, ne činiti uviek ono što traži želudac. A kako će žena raditi srdcem? Tako da srdcem radi najprije u svojoj kući u svojoj obitelji, da drži srdačnost, da drži one liepe, vedre i dobre strane, koje su dane u životu obitelji i koje se preko svih obitelji povezuju na cieli život, na cieli narod.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Vi koje ste vedra čela i sviesne u te redove stupile, budite pozdravljene, budite u svojoj odluci, na tom svom radu, na radu kojeg vam ljudi platiti ne će, na kojem ljudi često puta ni zahvaliti vam ne će, budite pozdravljene jer ćete imati zadovoljštinu, jer ćete imati sretan i ugodan osjećaj, da povezujete Hrvatice u jedno kolo, da ih povezujete u jednom radu za domovinu, za svoj narod i za svoju državu.

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Budite sigurne, da će Ženska loza biti u skoro vrieme jedna velika organizacija Hrvatica a kojoj će se hrvatske žene i seljakinje i radnice i gradjanke, naći mogućnosti rada, naći mogućnosti poljepšavanja života doma svoga i doma cielog hrvatskog naroda i vjerujte, da ne će biti čestite Hrvatice iz kojeg bilo stališa, koja se ne će u tom kolu naći i raditi za narod za domovinu i za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Danas prohujava vrieme nad nama, danas u mnogim krajevima gdje su teške prilike, gdje narod proživljava mnoge teške dane. U tim krajevima i mjestima, dopriniele su žene često strašne žrtve, kakove se i zamisliti dadu i budite sigurne iz tih žrtava, iz tog stanja rodit će se sreća, dobro i blagostanje čitavom hrvatskom narodu, rodit će se sinovi, rodit će se junaci, koji će, kao i u prošlosti, tako sada i u budućnost znati svoj dom, svoje kuće, svoju slobodu i svoju državu obranuiti.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Vratite se svojim domovima sa sviešću, da ste na putu, koji vodi na dobro naroda, na dobro domovine, budite sigurne, da će svaki vaš i najm,anji rad biti od velike koristi, jer ste za hrvatski narod i za, Dom spremne!

(Govor održan u dvorani Hrvatskog Državnog Sabora)


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Vinograd zove...

Kako nam se u proljeće, kad prolazimo kojim krajem, pogled rado zaustavlja na lijepo obrađenim, bujno zelenim vinogradima, vrtovima i njivama, i promatrajući tu lijepu i privlačivu okolinu, mi joj se od srca veoma divimo, a u duši nam se javlja potajna radost i ugodno zadovoljstvo i tad nehotice odajemo počast i priznanje tim marljivim i vrijednim rukama, koje su sve to tako lijepo i brižno uredile. Susretnemo li pak koju neuzoranu i neobrađenu njivu, ili zapušten, neuskopan vinograd, u nama se odmah budi neki protest i prezir protiv dotičnoga vlasnika, i mi stvaramo pri tome o njemu rđavu sliku lošeg gospodara, lijenčine i nemarnjaka, što je dakako i pravilno, jer o njemu i ne možemo imati boljeg i ljepšeg mišljenja, osim ako je u pitanju bolest ili pomanikanje radne snage.

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Mi ne viddmo i ne priznajemo svoju vlastitu nemarnost i lijenost. Mi ne vidimo neuzoranu i neobrađenu našu veliku zajedničku narodnu njivu. Ne vidimo neiskrčen, neuskopan i u korov zarasli naš veliki zajednički vinograd, što su nam ga naši djedovi i očevi namrli, ostavivši nam u baštinu, da ga čuvamo, obrađujemo, uzgajamo i u njemu tražimo zakopano blago.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Da, za ovaj komadić prostora na kugli zemaljskoj, gdje se mi danas nalazimo, ovaj naš pradjedovski vincgrad, za ovu našu svetu grudu Hrvatsku, za njenu riječ i njenu slobodu kroz tolika stoljeća prolijevana je krv naših najboljih sinova.

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Ali mi ne smijemo ostati pri tome misleći, ako smo izvojštili granice svojoj domovini Hrvatskoj da je sa time sve svršeno. Ljuto se varamo, ako tako mislimo. Još nije postignuto ono, što se ima i mora postići. Tek sada počinje prava i ozbiljna borba. Borba za potpunu neovisnost i slobodu, borba za prave granice svoje domovine, borba protiv bijede i nevolje, borba protiv nepravde i izrabljivanja, borba protiv neznanja i mraka, borba protiv zabluda i nesavjesnosti, borba protiv zla i nevaljalštine, koje je već svuda pustila svoje zarazne klice, borba protiv svih štetnih poroka, u kojima se sve više gušimo, borba protiv svemu, što truje naš život i narodni organizam. Istom sada nastaje i počima pravi ozbiljni rad, da iskrčimo korov i očistimo naš zapušteni vinograd od štetne i opasne gube, koja se u njemu uvriježila i hoće da nam ga otruje i uništi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Zar nam i iz prirode, koja je najbolja učiteljica života, nije jasno i dobro poznato, da se nikada košnica sama ne napuni medom, dok se marne pčelice ne razlete prostranim poljanama isisavajući iz cvijetnih čašaka slatki sok, donoseći ga u zajednički dom svojoj matici.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

A mi? Mi bi htjeli žetvu bez sjetve. Mi bi htjeli brati, a ne kopati ni saditi, a to ne može biti. Mi trpimo i mučimo se, zato žeiimo i hoćemo, da nam bude bolje, a ne žrtvujemo se, da stvorimo to bolje stanje. Mi znamo da moramo raditi, ali se od rada susprežemo i oklijevamo i sve kao da nešto gotovo čekamo, pa često u svojoj kolebljivosti i neodlučnosti uzdahnemo: »Dat će Bog, biti će bolje!« i to kao da je dovoljno, mi dalje mirno produžujemo u svojoj nehajnosti. Ali to je tako šuplja i isprazna nada i utjeha, da sami sebe s time samo zavaravamo.

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Dakle, kad nam je Bog sve to dao, što onda imamo više od Njega očekivati i tražiti? Do nas sada samih stoji, hoćemo li zlo ili da nam bude bolje. Ako hoćemo, da nam bude bolje, mi treba odmah da se ozbiljno i svojski prihvatimo rada, jer samo u radu nam je spas! A kako da se prihvatimo rada? Dobar i pravi vinogradar zna šta treba raditi u svome vinogradu. On će k njemu prići svom ljubavlju i požrtvovnošću. Najprije će očistiti lozu, pa ako je potrebno, koji suvišan čokot iščupati, što nije od koristi, i na njegovo mjesto zasaditi mladi novi čokot, jednom riječju, on će učiniti sve, što bude mogao, samo da mu vinograd dobro urodi.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Vodeća mjesta moraju da zastupaju ljudi čestiti i pošteni. Ljudi uma, srca i osjećaja, koji će svaku stvar postaviti na svoje pravo mjesto, i koji će požrtvovno raditi za opće dobro svog cjelokupnog ispaćenog, izvaranog, napuštenog seljačkog i siromašnog naroda, koji će mu biti od konisti, a ne da narodno povjerenje izigra i iskorišćuje za svoje lične interese, kao što smo nažalost često svjedoci mnogih takvih slučajeva.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Zapuštena domovina nas zove, a mi dragocjeno vrijeme gubimo u sitnicama, prepirkama. Naša snaga je razlivena kao razlivena rijeka, a razlivena rijeka samo čini štetu, dok rijeka slivena u jedan tok daje ogromnu snagu, koja je od neprocjenjive vrijednosti. Zato i mi ne budimo razlivena rijeka, već svedimo naše raštrkane snage u jedan tok i takova snaga stvarat će čudesa. Uzalud bi bile sve dosadašnje žrtve, ako bi nam domovina ostala ovakova. A zar kao pravi sinovi možemo dozvoliti, da nam ostane ovakova?

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Požurimo, vinograd nas zove i čeka!. ..

Stjepan ZRINUŠIĆ


Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Podsjetnik...

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

U "Hrvatskom slovu" , broj 230. od 19 veljače 2008., str. 6. izašao je članak Jerke Kalinića pod naslovom "Treba moliti i za sve zločince". U tom članku gospodin Kalinić donosi što su sve pretrpjeli Hrvati samo zato što su Hrvati. Njegov komentar o molitvi za Pavelića je načelno ispravan. Treba moliti za sve grješnike pa i za Pavelića. Međutim, temelj molitve i mise za Pavelića nije u tom ni što je Pavelić pravedan ni u tom što je grješan, već u tom što je on bio i ostao deklarirani vjernik. Kakav je on bio vjernik? O tom sudi samo Bog i nitko više, jer nitko osim jedinoga Boga ne zna što je u čovjekovoj nutrini. Svećenik je imao pravo služiti misu za Pavelića jer ju je netko od vjernika naručio. Imao je pravo imati je dobrovoljno, što sam i sam mnogo puta (U)učinio te još uvijek činim i još uvijek ću činiti na godišnjicu njegove mučeničke smrti.

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

Ovdje ću navesti neke crtice kojima sam svjedok. Kad sam 1981., dan prije njegove prve obljetnice, imao blagoslov polja s misom na mjesnom groblju u Donjem Selu - župa Konjic, došla mi je nakon mise jedna žena i rekla:

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Može li se za nj osobno moliti?
- Da, to je i poželjno. I ja sam se za nj molio, čim sam doznao da je umro.

Drugom mi je zgodom došla jedna starija djevojka da naručiti misu za pokojnog Josipa Tita. Nisam pristao na to. Kad je ona rekla da će reći Gvardijanu, rekao sam joj da ga odmah zovne. Kad je Gvardijan došao, odmah je upitao:

- Kakav je spor?

- Ona želi naručiti misu za Tita, a ja je ne smijem primiti da se ona javno oglasi jer je Tito deklarirani bezbožac.
- On mi je predložio: Stavi za NN.
- Slažem se, tako ću i učiniti.

Tako sam stavio i njoj objasnio: "Misa koju si naručili bit će za onoga za koga ti želiš, dakle za Tita, ali ne će biti najavljena za nj jer je on deklarirani bezbožac." Slično se dogodilo i kad sam došao na ovu župu gdje jesam. Istu sam zaključnu riječ dao Gospođi koje je željela misu za Tita. No, ona je na kraju rekla:

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

- Da! Ne bi, jer je Pavelić deklarirani vjernik.

Ne znam je li gospodin Kalinić imao ove distinkcije na umu? Ne da se zaključiti ni da je ni da nije. No, neka se zna: Nitko, pa ni službeni crkveni predstavnik ne smije ukoriti nikoga od svećenika pa ni O. Vjekoslava Lasića zbog činjenice, a i njega i svakog drugog svećenika može ukoriti svatko, a pogotovo crkveni predstavnik, ako je u propovijedi rekao nešto što ne dolikuje ni svetom činu ni pokladu vjere od apostola nam predane.

Fra Martin Planinić


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1935.

Narodni nazivi mjeseci

Još sam 1930. godine bio u namjeri, da u kalendaru »Napretku« prikažem nekoliko turskih rukopisa (kaiendara), u kojima su za sunčanu godinu upotrebljena hrvatska imena mjeseci. Ali sam kasnije ovu radnju znatno proširio upotrebom domaće i strane literature, pa je ona ispala prevelka, a da bi se mogla objaviti u »Napretkovu« kalendaru.

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

U ovoj radnji su iznesena različita narodna imena pojedinih mjeseci, koja se upotrebljavaju po raznim krajevima, ali sva su ta imena samo lokaina za odnosni kraj, gdje ih narod upotrebljava. Opći narodni karakter imaju samo oni nazivi, koje danas upotrebljavaju Hrvati i koji su zapravo predmet ove moje radnje.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Osim ovih dosta važnih otkrića iz naše prošlosti, bili su od interesa i nazivi pojedinih mjeseci u ovim rukopisima, jer su kođ nekojih, tečajem vremena, nastupale i bitne iznijene. Kako je ova radnja naišla na povoljnu kritiku u hrvatskoj javnosti, ja sam i dalje nastavio da tragam za ovakovim rukopisima, pa sam ih već shjedeće 1931. godine našao još nekoliko, koje sam prikazao u zagrebačkom »Obzoru« od 24. prosinca 1931.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Najviše je pjesama od poznatog Nerkesije, koji je bio rodom iz Sarajeva. Ima i kroničarskih i povjesničkih biIježaka. Bio je zanimljiv propis svih kadiluka u osmanlijskom carstvu, sastavljen po arapskoj abecedi, s oznakom kadijskog prihoda. Naravno tu su sadržana i mjesta u našim krajevima. Isto je tako bio istom rukom popis bosanskih vahja do 1061. (počinje 25. prosinca 1650.), a onda je nastavljen drugim rukopisom od 1078. (počinje 23. lipnja 1667.). Nažalost iz svakog sastavka kao za inad, izgubljen je po koji hst, a naročito iz onog popisa kadiluka nestalo je čitave sredine, tako da se je sačuvao samo prvi i pošljednji list.

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Dakle ovaj je rukopis najstariji među dosada poznatim, stariji za čitava pola vijeka i od najstarijeg dosadašnjeg. Najstarija knjiga u hrvatskoj literaturi s potpunim popisom narodnih imena mjesecima potječe iz 1611. godine, a to je bosančicom u Mlecima tiskani Nauk krstjanski od fra Matije Divkovića iz Jelašaka u Bosni. U ovom kalendaru su hrvatska imena mjeseci stavljena kao glavna naslovna iznad tabela crvenim mastilom (osim ožujka i rujna, koji su ispisani crno), dok su nazivi u drugim jezicima navedeni unutra u samim skrižaljkama. Pred svakim imenom mjeseca (osim kod travnja) stoji da je to naziv »jezikom kršćana«. Godina po ovom kalendaru počinje ožujkom. U naslovu je ožujak označen nazivom, koji bi mogao da bude neka mješavina između ožujka i lažaka, naime tamo stoji 1aožujak ili lavžujak. Ali ovo bi lahko mogla da bude i pisarska pogrješka, jer se ime ovog mjeseca spominje još jednom i u samoj skrižaljci pored naziva u drugim jezicima, i tu stoji sasvim pravilno o ž u j a k. Travanj se zove u naslovu veliki travanj, dok u skrižaljci stoji samo travarj. Ovaj prvi naziv podsjeća nas na jedno lokalno nazivlje, koje su u nekim krajevima imali i Hrvati i Slovenci, kako to u svoje vrijeme piše »Danica Ilirska«, da se upotrebljavaju »u gornjo-ilirskih iliti kranjskih i u sredo-ilirskih iliti horvatskih prostih kalendarih«. U ovoj terminologiji se travanj zove mali traven, a svibanj veliki traven. Svibanj je napisan sasvim točno, samo što se ovdje može čitati i s v i b a n, jer u arapskom alfabetu, kojim su se služili i Turci, nema slova nj. List, na kojemu su bili lipanj i srpanj, izgubljen je. Kolovoz je ispisan s manjkavim samoglasnicima, tako da se može čitati iko1oz. Rujan je napisan posve točno. Listopad se ovdje zove listopan, kako je to već prije nađeno u starijim rukopisima.

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

Od drugog rukopisa sačuvan je samo prvi list s ožujkom i travnjem. Nema nigdje navedene godine, kad je pisan, ali sudeći po papiru i pismu, potječe iz sedamnaestog vijeka. U naslovu iznad skrižaljki stavljena su imena u svim jezicima, koji se u ovim kalendarima upotebljavaju. Ispred hrvatskog naziva stoji kod obadva mjeseca »drugim imenom«, a kod ožujka još i iza naziva »bosanskim jezikom«.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U trećem rukopisu je sačuvan kraj od listopada do veljače. Kod 10. siječnja je kasnije rukom napisano: »Pazi, godina 1067. u subotu«. Prema tome je prvobitni rukopis svakako još stariji. Ovdje su u naslovu iznad skrižaljki stavljeni, pored imena u drugim jezicima i hrvatski nazivi, i to na prvom mjestu. Listopad se i ovdje zove listopan. Studeni prema naprijed izloženom pravilu arapskog i turskog jezika, istudeni. Prosinac je napisan bez samoglasnika »i« pa se može čitati pored prosinac i prosnac. Siječanj se zove sičanj, odnosno sičan. Kod veljače je ispušten samoglasnik »a«, pa se može čitati pored ve1jača također i ve1jča ili ve1iča.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

Fehim SPAHO


Podsjetnik...(Hrvatsko Slovo, Glasnik HUP)

Soj i Odžak Ehli - Islama

Ovo je naslov knjige koja je tiskana u progonstvu - oprostite, "iseljeništvu", u nakladi Hrvatske revije 1974., a priredio ju je Ferid Karihman.

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas pisati kad je tu bosanska država kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. No, vjerujem da je danas itekako važno da se rasčiste neki pojmovi koji, očito, mnogima još nisu jasni. Još od 1878., a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom Garašaninovom velikosrpskom planu, raznim manipulacijama, iskrivljivanjem povijesti i upornim premazivanjem stvarnosti, željelo se u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabiti i još uvijek, izgleda s uspjehom, nabija "spoznaja" da su oni zapravo poislamljeni Srbi. Vidjevši da to neće uspjeti prešli su velikosrpski ideolozi novijega doba na - Plan B. - koji veli da su današnji "Bošnjaci" neka posebna vrsta južnih Slavena, najbližih Srbima.
I, tu su naizgled uspjeli. Evo zašto.
Najprije pogledajmo na današnji službeni "bosanski" jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši jedan ili dva posto turcizma, riječnik je potpuno srpski ( isti kao i onaj u tkzv. Republici Srpskoj). Nažalost, takvim se riječnikom danas služi veliki dio muslimana BiH i ovdje u emigraciji, t.j. svi oni koji se smatraju "Bošnjacima". Tako, prije godinu ili dvije, nekakav "Bošnjak" u Stoney Creek-u, predgrađu Hamiltona, izjavljuje kanadskoj novinarki da su Bošnjaci "....potomci Slovena" (pravo srpski). I naša novinarka je to lijepo u novinama - The Hamilton Spectator - prevela na engleski : " The Bosniaks are really Slovenians" -Slovenci. I to vam je taj novi SRBOSANSKI jezik. Ovo je jedinstveni slučaj u povijesti čovječanstva da netko tako dragovoljno odbaci svoj jezik, jezik svojih predaka i, s velikom dozom ponosa, prihvati jezik svojih zatornika.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Pripremili smo doček u dvorani Croacia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te nekoliko pjevača s Radio Sarajeva.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

" Mi sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem, mi odemo na kahvu i sve to riješimo".
Sjedio sam za stolom u blizini same pozornice, zabezeknut sam ustao, rekao mu "Platiti ćeš ti tu kahvu" i izašao sam van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini. To je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih Jugo-muslimana, odroda i smušenika poput Meše Selimovića, Muhameda Filipovića i drugih. Možda su neki od ovih mojih izraza previše direktni i, kako se to danas kaže, nisu politički korektni. Ipak, oni su podpuno istiniti, pa ako nekoga istina vrijeđa - SO BE IT !

Ipak, najprije treba pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili velikosrpski planovi. Najprije je sistematski porobljena većina bosanskih begova. Njihovi posjedi su jednostavno oduzeti i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama, Vlasima. Poslije toga trebalo je doći do implementacije druge faze u Garašaninovome "Načertaniju"- nasilno posrbljavanje, koje je Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade SHS Stojan Protić, riječima:
" Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo".
Kad ga je ovaj upitao da li se on to šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. No, kad su ipak uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti,onda se prešlo na otvorene progone, zatvaranja i pljačke, da bi bosanski Hrvati, muslimani i katolici bili u vrlo kratko vrijeme natjerani na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to, danas više nego ikada prije, važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrpskim smicalicama, mogle vidjeti u kojeme grmu leži zec.

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je Drina.
Ti strašni zločini nastavljeni su pod pokroviteljstvom talijanskih fašističkih okupacijskih snaga, sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, ( domobrana) pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i, kasnije, "Crne legije" Jure Francetića, koje su potisle i razbile te hajdučke bande, koje su bile pod izravnom komandom fašističke Italije po imenom "Millizia voluntaria anti-comunista"

Ono što nije bilo porobljeno i pobijeno do tada, spasivši se bijegom, završili su Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To je možda najbolje opisao -najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Te Magnum zločine opisuje Mustafa Grabčanović u niže navedenoj pjesmi koja je objavljena u časopisu Novi behar 1941.

DRINA

TUTNJI Drina....Kroz divlje kanjone
vali pljušte, rasprskava pjena..
Slušaj: kroz šum pričujem gdje zvone
pjesme starih minulih vremena!

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

povrh njeg se grane bora svile,
tud Đerzelez jezdio je vranca,
tu su njega pobratile vile!

Svaki kamen tu je stopa sveta,
svaki kamen tu je uspomena:
tu su predci u prošla vremena
krvcu lili za čast amaneta.

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

gnijezdo slavnih ptića - sokolića,
šutke povijest krvavu nam priča
slavnih dana junačke davnine...

Huči Drina....Mutni su joj vali
slavu Bosne pronijeli.....u lance,
tirani su bili okovali
sramno, kršne ponosne Bosance.

....Tužno vali šumili su Drine:

plač se čuo porobljenih sela,
oblak sunce skrio sa visine,
u sebi je majka čedo klela...

Tužni dani: tugom okovani,
vječni jadi i život u nadi.
Zamrije pjesma. U hropcu i glađi
umirahu ponosni Bošnjani.

Al ta pjesma praiskonska, divlja

drinskog vala budila je vjeru.
Nije dala duh da klone življa,
dok oblaci vrh sunca se steru.

....Tutnji Drina....Mutni su joj vali
pronijeli su crne, robske dane.....
Eno, purpur povrh kršne strane,
novog sunca raskošno se pali!

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

čujem pjesmu novih slavnih dana,
krv svih pređa - krv junaka pline
u venama silno razbuktana.....

Tutnji Drina.....Dragi pobratime,
Bosna više nije sirotica,
uskrslo je hrvatsko nam ime:
sad je Drina hrvatska granica!

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Nu, zašto se to moralo, po drugi put, dogoditi?
Najviše za to što su naizgled većina muslimana u BiH u vrijeme raspadanja srbokomunističke Jugoslavije izgubili svaku orijentaciju i ostali obezumljeni i zabezeknuti, poput Meše Selimovića, stali na pola puta neznajući da li su ".. rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima istorija pravi šale".

To se lako dogodilo i za to što su slušali savjete svojih "vaspitanih" poput Izetbegovića, Filipovića, Kreševljakovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, "danas htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili". Dogodilo se radi one "kahve". Dogodilo se radi one Alijine u vrijeme agresije na Hrvatsku: "Ovo nije naš rat".

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

Golema krivnja za ove sukobe spada na one hercegovačke "vođe" kao što je bio Mate Boban i drugi, koji su se iza leđa muslimanima počeli dogovarati s Radovanom Karadžićem i njegovim kasapima. Komu i od kakove koristi je bilo, od jednom, preko noći, razoružati i glađu i žeđu mučiti one muslimane koji su se do jučer, rame uz rame s katolicima borili protiv zajedničkog dušmanina? Da, lako je prebacivati krivnju sad na ovoga, sad na onoga,: na muslimanski fundamentalizam, nevjernost i tko zna što sve ne, ali nikada ne htjeti priznati svoju krivnju, svoju zaguljenost, netrpeljivost i svoj vlastiti bosansko-hercegovački kršćanski fundamentalizam.
Nije mi namjera ovdje braniti one muslimane koji su od početka bili neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima drugih vjera, jer to, kad bi netko i htjeo, nije moguće.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak osoba zasjedala je u staroj gradskoj vijećnici .

Tu su bili prisutni: Armin Pohara, novinar i branitelj iz Posavine, Prof. Hadžiosmanović iz Mostara i Mirsad Bakšić, pukovnik u Hrvatskoj vojsci.
Kad je pukovnik Bakšić ustao i u kratkom i konciznom govoru obratio se nama iz Sjeverne Amerike i rekao od prilike ovo: "... Braćo, mi smo i jedni i drugi, katolici i muslimani, ogranci istoga hrvatskog stabla. Dopremite, ako možete, i nas muslimane u Ameriku i Kanadu, da otvorimo oči i domaćim i stranim slijepcima...".
I... poslije svega toga,... što se dogodi?
Mnogi Hercegovci prešutješe gledajući u zemlju, da bi se na koncu ustala jedna vajna Hercegovka iz Kanade sa "savjetom" : "Možda bi bilo bolje da vas muslimani dopreme"! Eto vam.
No nažalost, nije ona bila jedina od onih koji su s njom bili na istoj razini razumijevanja.
Nije ovdje riječ o onoj većini hercegovačkih Hrvata koji su uvijek bili rodoljubi i borci koji u svako doba bijahu spremni podnijeti najveću žrtvu za svoj narod i svoj hrvatski identitet.
Ovdje riječ o nekolicini onih zatupljenih nepismenjaka i onih umišljenih egocentričnih, naoko pismenih, koji uza svu svoju naobrazbu ipak, ne vide dalje od svoga nosa.
Onih koji svojim izopačenim kršćanstvom stavljaju sve muslimane pod isti kalup. Oni Kristovu nauku o ljubavi bližnjega, toleranciji i poštivanju onih koji se na malo drugačiji način klanjaju istome Bogu Stvoritelju, tumače na način koji njima odgovara. Oni su u pravu isto onoliko koliko i ona mizerna manjina muslimana koji svojim perverznim tumačenjem obeščašćuju Kuran časni a Prorokovu nauku okreću naglavce, da bi je prilagodili svome kriminalnom sociopatskom razumu.

A onima koji poput Meše Selimovića još ne znaju što su i onima koji otvoreno negiraju svoje hrvatsko podrijetlo poput M. Filipovića, poručio je Ferid Karihman na zadnjoj stranici ove pjesmarice ovo: - No, b-h Muslimani, mi koji smo prebrodili kompleks i zdvojnost mrtvog "rukavca majke rijeke" imamo drugačiji, pozitivičkiji pogled na našu islamsku zajednicu: - Što smo onda mi? Ono, što su nam bili djedovi, koljenom HRVATI !...

No, vidi se da ni dan danas mnogima, kako u BiH tako i u današnjoj Hrvatskoj to nije jasno. Nije im jasno jer su njihovi mozgovi toliko prožeti jugoizmom pa uopće nisu u stanju razmišljati na razini iole razboritih ljudi. Tako, na primjer, odmah na početku 90tih, u imenik u pod naslovom "Tko je tko u Hrvatskoj" objavljena su imena i nacionalna pripadnost zastupnika u Saboru i Vladi Republike Hrvatske.
Nevjerojatno ali istinito, tu je nacionalna pripadnost određivana prema vjeroispovijesti.
Ili tako barem izgleda jer, između ostaloga, tu ćete naći nekoliko vrlo zagonetnih tumačenja. Kao ove: Svi Hrvati su ovdje označeni kao "Hrvat - katolik" ( znači da su samo katolici Hrvati, ili da su Hrvati samo katolici). No, kad se prešlo na manjine, onda se tu za neke kaže. " Srbin - pravoslavac" ( jer valjda su u to vrijeme, kao i danas, oni koji su se kroz 350 godina rađali u Hrvatskoj, Srbi su samo za to što su pravoslavne vjere). Ali, malo dalje navodi se i ovo: "Srbin - ateist. Po čemu su onda ovi "Srbi"?

No, među drugim "manjinama" naći ćete i ondašnjeg ministra Muhameda Zulića. Tu se kaže. "Muhamed Zulić -Musliman, ali se izjavljuje kao Hrvat".

Zbilja pametno!
Ali, što možemo, kad hrvatski narod danas predstavljaju fukare i izrodi poput Mesića. Udbaški zeloti i jugo-partijaši, samo pod malo preinačenim imenima, kojima je glavni cilj stavljanje na stup sramote svih onih koji dadoše svoje živote za bolju Hrvatsku, nego što je ova danas.
No, mora li to biti tako? NE MORA!

Mi ih moramo i možemo spriječiti zajedničkim pokretom, Vas u Domovini i nas u dijaspori. Ako to uskoro ne učinimo, onda nismo ni zaslužili ništa bolje nego što danas imamo.

Zvonimir R. Došen
Hamilton, Kanada


Pismo zatočenika iz Stare Gradiške iz 1943. godine: U slobodno vrijeme sviram na gitari!

Pošalji mi gitaru s rezervnim žicama – pisao je Rudolf Šlapak, zatočenik ustaškog logora u Staroj Gradiški, zaručnici u Zagreb. Tipizirana logorska dopisnica nosi nadnevak 30. studenoga 1942. godine.

Dopisnica zaručnici Ankici Fistrić, njegovoj kasnijoj supruzi, poslana iz logora 15. svibnja 1943., potvrđuje da je zatražena gitara u međuvremenu stigla. „Sad pomalo radim u polju, a u slobodno vrijeme igram gitaru koja me podsjeća na naše lijepe časove“, napisao je Šlapak, zatočenik na odjelu „ekonomija II“.

Dopisnice koje je sačuvala Šlapakova obitelj, otkrivaju i druge detalje logorskoga života. Redovito mu stižu paketi, s limunom, cigaretama, rukavicama, pastom za zube, koncem… Radi na logorskoj ekonomiji, a 26. lipnja 1942. piše da ga boli noga jer je pao s – motora.

U 1943. se razbolio od malarije pa traži kinin. Bolest je odležao u logorskoj ambulanti, ozdravio je i vratio se na posao na ekonomiji. Iz logora je pušten u prosincu 1943. godine. Zanimanjem tapetarski pomoćnik i kino-biljeter, rođen 1913. godine, Rudolf Šlapak pritvoren je 2. listopada 1941. godine.

Nakon dovršene istrage pušten je na slobodu 15. ožujka 1942., ali je ponovo uhićen idući dan, 16. ožujka. Dozvolom od 1. svibnja 1942., Ustaško redarstvo za Grad Zagreb i veliku župu Prigorje omogućuje zaručnici Ankici Fistrić da „tamošnjem pritvoreniku Šlapak Rudolfu“ donosi hranu i odjeću. Na temelju odluke Ureda I. Ustaške nadzorne službe, Šlapak je u logor upućen 2. lipnja 1942. godine.

Za sada nije pronađena odluka s razlozima Šlapakova pritvaranja, a zatim upućivanja u logor. U dnevnom izvješću redarstva napominje se da je i prvi i drugi put pritvoren po nalogu ravnatelja UNS-a Eugena Kvaternika. Na temelju tih dokumenata i kasnije otpusnice, vidi se da je Šlapak bio pritvoren u političkom odsjeku redarstva. Čini se da mu istragom nije utvrđen veliki prekršaj zakona, što pokazuje i relativno blaga kazna s izlaskom iz logora nakon 18 mjeseci. Rudolf i Ankica uspjeli su se jednom vidjeti dok je bio na izdržavanju kazne. Sačuvana je njezina propusnica za putovanje iz Zagreba u Okučane, koja je vrijedila od 7. studenog do 7. prosinca 1942. godine. U dopisnici iz logora od 24. studenoga Šlapak piše kako je sretan „na iznenađenju“. Pita zaručnicu kako je putovala i šalje pozdrav „sa stanice“.

Ključ tog slučaja leži u prijatelju Josipu Pintariću koji je kao domobran bio na službi u mjestu Gređani Salaš, koje se nalazi pored Stare Gradiške. Preko Pintarića je Šlapak zaručnici poslao i opširno pismo na četiri stranice, u koje je stalo više informacija nego na službenim logorskim dopisnicama.

Zatočenici iz Stare Gradiške često su izlazili izvan ograde logora na vanjske radove (a Šlapak je bio na ekonomiji koja je obrađivala polja u okolici logora) ili na utovar i istovar robe na željezničkoj postaji Okučani. Vjerojatno je Pintarić tako organizirao i susret.

„Bilo ti je teško – vjeruj i meni, ali sve ove teške časove ćemo pred oltarom da zaboravimo“, pisao je Rudolf svojoj voljenoj Ankici. I tako je poslije i bilo. (Hrvatskom tjednik, 16. veljače 2017.)

Igor Vukić


Zagreb, 2. ožujka 2017.

APEL

hrvatskim majkama i očevima začete, a još nerođene djece,
hrvatskim obiteljima,
liječnicima ginekolozima i ostalim liječnicima, farmaceutima,
medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim djelatnicima,
predlagateljima zakona, zastupnicima u najvišoj zakonodavnoj instituciji, Hrvatskom saboru,
hrvatskoj javnosti,
hrvatskim vlastima, državnim i crkvenim institucijama

ZAUSTAVIMO I NE ČINIMO NASILJE NAD NEROĐENOM DJECOM

Nitko od nas ljudi nije mogao birati svoje roditelje, mjesto ni vrijeme kada će se začeti, ni gdje će se roditi, kao ni svoj narod, ni domovinu. Ipak, jedna Ljubav nas je stvorila, i nismo došli slučajno. U nekom veličanstvenom planu svi smo zapisani! Dobili smo najveći dar - klicu i odsjaj Božje ljubavi! Bez obzira na sve poteškoće života drago nam je što smo stvoreni i rođeni, i očekujemo od ljudi i domovine da budem prihvaćeni i voljeni, i da volimo. Stoga, neprekidno čisteći korov zla u sebi i oko sebe, njegujmo i zalijevajmo tu divnu klicu ljubavi, kako bi se razvila u prekrasno stablo, sa sočnim plodovima mira, sreće i radosti.

Mi Hrvati, iako smo imali tešku i mukotrpnu povijest, možemo biti sretni i ponosni da smo u svim teškim razdobljima imali zdravo duhovno vodstvo, koje nas je usmjeravalo na život u skladu s ljudskim i narodnim dostojanstvom. To naše čvrsto usidrenje i usmjerenje proizlazi iz naše vjere u Boga, ukorijenjenosti u zdravi nauk Katoličke crkve i četrnaeststoljetne povezanosti u duhovnom zajedništvu sa Svetom Stolicom Petrovih nasljednika - Kristovih sljedbenika. Sadašnja naša generacija ima teret i odgovornost, ali i sreću da proživljava i doživljava stvaranje i ostvarenje onih težnji i ciljeva za koje su se borile i žrtvovale, i koje su sanjale tolike generacije prije nas. To je povijest koju mi upravo opipljivo osjećamo i stvaramo.

Dali smo i dajemo ogromne žrtve na oltar Domovine, za neprocjenjive vrijednosti. Imamo svoju suverenu, međunarodno priznatu državu - Republiku Hrvatsku. Jesmo li dovoljno svjesni te činjenice i njezinoga dometa i značenja, ili možda, u žalosti zbog žrtava i poteškoća života, ne shvaćamo o čemu se radi. Razbudimo se i razmislimo s nadom i ponosom! Usredotočimo se na sadašnjost i budućnost! Na to nas obvezuju i naše žrtve koje ne smijemo nikada zaboraviti.

U pravom trenutku znali smo se opredijeliti za slobodu, suverenost i demokraciju. Čuvajmo te dragocjene temeljne vrijednosti, i odlučimo se, uz Božju pomoć, duhovnim referendumom, za još dragocjenije, za LJUBAV, za ŽIVOT, za OBITELJ!

Iz ljubavi prema Bogu, svojoj djeci i Domovini zaustavimo nasilje nad najnemoćnijim i najnedužnijim ljudskim bićima - svojom vlastitom nerođenom djecom.

Nije zadatak pravne države i demokratskog društva dijeliti ljude na željene i neželjene, zdrave i bolesne, sposobne i nesposobne glede svih ljudskih prava, posebice osnovnog i najvažnijeg - prava na život. Zadatak je pravne države da podjednako štiti sve ljude i osigura jednaka prava svima u svakom razdoblju njihova života - od začeća do prirodne smrti.

Zaustavimo također i najezdu nemorala, psovke, alkoholizma, droge, pušenja... Očistimo Zagreb i sve hrvatske gradove i sela od pornografskog nasilja i erotskog ludila kojim sile zla nastoje djelovati na psihu i integritet djece, mladih i općenito na dostojanstvo svakoga čovjeka.

Majke i očevi začete djece, znajte, vaše je dijete živo već od samoga začeća. Već u prvoj stanici određeno je radi li se o djevojčici ili dječaku, utvrđena je boja kose, očiju, sličnost s precima... Neka vam život vašega djeteta, bez obzira u kakvim uvjetima se začeo, bude najveća vrednota i svetost! Borite se za nj, i ne bojte se da baš za njega neće biti kruha. Njegova i naša domovina tako je lijepa i prirodno bogata materijalnim dobrima da bi mogla bez poteškoća prehraniti i višestruko brojnije pučanstvo. Bit će još bogatija bude li se obogaćivala mladim naraštajima.

Oni koji čine i zagovaraju abortus, sterilizaciju, za zdravlje žene štetno ubojstveno sredstvo spiralu, lažno nazvanu kontracepcijskim sredstvom, kao i štetnu pilulu, koja često ima isti ubojstveni učinak na začeto dijete, i sva druga umjetna kontracepcijska sredstva, štetna za zdravlje, koja ponižavaju ljudsku osobu pretvarajući je u objekt lažnog dehumanizirajućeg seksualnog zadovoljstva, a također i oni koji zagovaraju i provode manipulacije ljudskim životima kod umjetne oplodnje, neke ostavljajući, neke uništavajući, neke zamrzavajući, postavljajući se na mjesto Boga Stvoritelja i igrajući se oholo s Božjim dostojanstvom, svi zajedno ugrožavaju mir, ljudsko dostojanstvo, zdravlje žene, obiteljski mir i zdravlje, ljudsko zdravlje i ljudski rod, više nego svi arsenali oružja, jer uništavaju mir s Bogom!

Djeca se ne proizvode i ne grade od zametnih stanica - opeka, kao kod umjetne oplodnje, nego se začinju i stvaraju u stvarateljskoj Božjoj i sustvarateljskoj ljudskoj ljubavi. Njihovo je pravo da budu začeta iz ljubavi, na prirodan način, u sigurnosti stabilnog braka svojih majki i očeva. Jasno je da bračni partneri koji imaju neki zdravstveni nedostatak pa ne mogu prirodno začeti dijete trebaju poduzeti sve moguće medicinske mjere kako bi otklonili uzroke neplodnosti i ostvarili svoju prirodnu želju za djetetom, na prirodan način. To ne mora biti po svaku cijenu, jer dijete je dar i osoba. Na osobu se ne može imati pravo, i osoba nema cijenu. Nije ničije vlasništvo, jer osoba to ne može biti. Ljubav za djecu, na dostojanstven način, može se ostvariti različitim drugim putovima.

Stvoreno - začeto dijete je najveća i neprocjenjiva vrijednost, i njegov život je svetinja. Nitko od ljudi nema pravo odlučivati o njegovom životu i smrti. Zakon koji dopušta, odobrava ili zahtijeva takvo strašno zlo, prekid života nerođenog djeteta, najveći je grijeh, zločin, drskost i izazov Bogu!

Toliki mladići su nam izginuli na nametnutim ratištima, od zločinaca, za dostojanstvo, na braniku Domovine, a isto tako svaki dan na stotine naše nerođene djece stradava po zakonu pod majčinim srcem, od ruke onih koji bi ih trebali najviše voljeti i štititi.

Ustav Republike Hrvatske u članu 21. izričito kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život. Da je nerođeno dijete ljudsko biće, razumnim ljudima ne treba dokazivati. Stoga, u civiliziranim i duhovno naprednim ljudskim društvima ne smije biti mjesta zakonima koji dopuštaju i potiču oduzimanje nedužnih ljudskih života. Ako je žena zbog trudnoće u nevolji, i ako ne nalazi drugih rješenja, uvijek se može obratiti svome župniku, Caritasu, i drugima koji mogu pružiti duhovnu i materijalnu pomoć.

Zdravstveni djelatnici, mislite na svoju savjest, i na svoju plemenitu struku, a liječnici posebno i na svoju zakletvu: "...Apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začeća. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se moje medicinsko znanje iskoristi protivno zakonima humanosti... ". Štitite i branite život koji vam je povjeren. Pomozite ženama tako da ih odvratite od zlog nauma. Ohrabrite ih i dajte im sve informacije o njihovoj nerođenoj djeci. Uputite ih na ispravna rješenja kad su u nevolji. Upoznajte ih da u svome braku, u slučaju opravdanih razloga, odgovorno primjenjuju humane i prirodne neprokreativne ili prokreativne metode, u vrijeme plodnih dana žene, metode koje ne štete psihičkom ni fizičkom zdravlju supružnika, već su najviše u skladu s dostojanstvom osoba, i vrlo povoljno djeluju na povjerenje, razumijevanje, sreću i radost supružnika, pa i na stabilnost braka i obitelji. Upoznajte mladež sa moralnom neprihvatljivošću i štetnim posljedicama neodgovornih preranih, predbračnih i izvanbračnih spolnih odnosa, kontracepcijskih sredstava, i posebno abortusa, osobito na kasniju neplodnost i druge psihofizičke zdravstvene posljedice. Nikakav vas zakon ne može i ne smije prisiliti da mimo Božjega zakona radite protiv svoje savjesti, protiv ljudskog života i ljudskog dostojanstva, da postanete žrtve zajedno s djetetom, majkom, ocem, i cijelim društvom.

Predlagatelji zakona, pripremajte zakone koji će, u skladu sa ljudskim i narodnim dostojanstvom, omogućiti bračnim parovima i obiteljima da s radošću i ljubavlju očekuju svako svoje dijete i svakog novog člana. Pomozite im da, poštujući bitne moralne vrijednosti ostvare ulogu radi koje postoje.

U Hrvatskoj, hvala Bogu, ima lijep broj hrabrih majki i očeva koji se vole i razumiju međusobno, koji vole život i sve ljude, te slobodno, razumno, svjesno i odgovorno prihvaćaju i rađaju djecu kao najdragocjenije darove i najveće bogatstvo. Njima treba pomoći, jer oni ne rađaju i ne odgajaju djecu samo za sebe, već i za cijeli narod i Domovinu.

Zastupnici u Saboru, shvatite najozbiljnije svoje dužnosti i odgovornosti, u ime svih nas koji smo vas birali. Usvajajte samo one zakonske prijedloge koji će služiti stvarnoj dobrobiti čovjeka, obitelji, hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, koji će podjednako štititi svako ljudsko biće, počevši od začeća, do naravne smrti, koji će braniti i štititi ljudski život, kao temeljno ljudsko pravo iz kojeg proistječu sva ostala prava, i koje ima primat pred svim drugim pravima.

Zakoni ne smiju tolerirati i štititi i dobro i zlo, nego samo dobro, a zabranjivati zlo, kao što i medicina ne smije liječiti i ubijati, nego samo liječiti i štitit ljudski život u cjelokupnom naravnom trajanju. Ako bi bilo zakonski moguće jedno i drugo, sve bi se relativiziralo, nastao bi opći strah i kaos, te više nitko ni u što i nikome ne bi mogao vjerovati, i nigdje biti siguran. Stoga hitno treba ukinuti takozvani Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. g., vremena komunizma i nenarodnog režima, te u skladu s Ustavom Republike Hrvatske donijeti zakon o zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, zabrani oduzimanja života nerođenoj djeci, zabrani proizvodnje i distribucije umjetnih abortivnih i kontracepcijskih sredstava, zabrani obesplođivanja i umjetne oplodnje, te zaštiti materinstva i obitelji.

Majke, očevi, liječnici, zastupnici Hrvatskoga sabora, razbudite svoju savjest, mislite na svako začeto dijete radi samog tog djeteta, radi humane etike, radi prava na život, ali i radi svog hrvatskog naroda, kojemu se događa biološka katastrofa!

Shvatimo ozbiljno i odgovorno!

Budimo složni za svoje osobno dobro, dobro svih nas, dobro svoje Domovine i za opće dobro. Razveselimo jedni druge. Prestanimo s nasiljem prema najnemoćnijima i najnedužnijima. Vratimo se Bogu i njegovim zakonima, pa će biti riješeni i svi osobni i opći problemi. Tako će nam i Bog prije pomoći da spasimo i sačuvamo svoju zemlju, te da se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja tisućljetna ognjišta. Počnimo od sebe, molimo se i radimo. Apsolutno poštujmo svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti! Pomozimo ljudima u potrebi. Budimo zahvalni svim dobročiniteljima. Pomozimo obiteljima u nevolji, posebno onima s brojnom djecom i samohranim majkama. Spašavajmo najnemoćnije i najnedužnije - nerođenu djecu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


Zagreb, 1. ožujka 2017.

DRUGARICE I DRUGOVI SPREMAN SAM NA JAVNO VJEŠANJE NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA U ZAGREBU!

Nakon što je Autohtona – Hrvatska stranka prava u nedelju održala„ Prisegu domovini i dala podršku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, drugovi i drugarice komunističke partije željni krvi obrušili su se na mene kao divlje zvjeri.

Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić i Ivana Vrdoljaka pišu neke kaznene prijave, SDP saziva tiskovnu konferenciju, Veleposlanstvo SAD–a Baracka Obame piše u ime Donalda Trumpa, Gordan Jandroković u ime HDZ–a, Boris Miletić u ime IDS–a, pojedinci iz nekih pravaških stranaka koji odrađuju posao za „zna se“ također , a da ne govorim o drugaricama i drugovima iz raznih medija. Hrvatska policija ( ? ) od suda traži moju zabranu dolaska na Trg Bana Josipa Jelačića i zabranu dolaska na posao i ulicu u kojoj radim? Sada Hrvatska policija (?) traži načina da mi onemogući egzistenciju. Zar je to demokracija!? Zar nemamo pravo na različito mišljenje? Na različit stav!?

Moram naglasiti da ima časnih i domoljubnih medija kojima skidam kapu, hrvatskim policajcima kao i velikoj većini Hrvatskog naroda koji nam ovih dana u velikom broju daju podršku.

Svi ti komunistički mediji vrše snažan pritisak na Vladu Republike Hrvatske. Drugarice i drugovi svih stranačkih boja Autohtona – Hrvatska stranka prava nije neonacistička i proustaška stranka. Autohtona – Hrvatska stranka prava je domoljubna stranka, stranka branitelja Domovinskog rata. Zar je odavanje vjernosti svojoj domovini mrska ideologija!? Zar je zabranjeno voljeti svoju domovinu!? Zašto Vas smeta pozdrav "Za dom spremni" s kojim su mnogi dali živote u Domovinskom ratu za Hrvatsku!? Zar mislite da ako nema pozdrava, ne će biti obrane Domovine od Vaše nove agresije na Hrvatsku?

Pozivam Hrvatsku Vladu da pokrene proces lustracije u Hrvatskoj? Pozivam Hrvatsku Vladu da javno osudi zvjerstva nad Hrvatskim narodom od strane komunista, da osudi režim Josipa Broza Tita i makne njegovo ime sa Trgova i ulica po Hrvatskoj.

Drugarice i drugovi komunisti!

Drago mi je da ste poludjeli, da Vam je mržnja pomutila pamet, da Vas je naša Prisega domovini i podrška Donaldu Trumpu uzdrmala. Vidim i osječam da bi najsretniji bili da ubijate kao što su to radili Vaši djedovi od Križnih puteva, Jasenovca, Danice, Jazovke, Macelja, Hude jame itd. Pošto se i danas pozdravljate sa „SMRT “ ja sam spreman na javno vješanje na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Autohtona – Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec


Zagreb, 1. ožujka 2017.

Otvoreno pismo Veleposlanstvu SAD–a

Dana 26. veljače 2017. godine, Autohtona – Hrvatska stranka prava na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu organizirala je davanje „ prisege domovini Hrvatskoj“ , polaganje vijenca na grobu Oca domovine dr. Ante Starčevića i davanje podrške američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.

Poštovano Veleposlanstvo SAD–a u Zagrebu,

Autohtona – Hrvatska stranka prava nije neonacistička i proustaška stranka. Autohtona – Hrvatska stranka prava je domoljubna stranka, stranka branitelja Domovinskog rata.
Zar je odavanje vjernosti svojoj domovini mrska ideologija?
Zar je zabranjeno voljeti svoju domovinu!? Našem javnom skupu nazočio je gosp. Alexander Neidlein, Nijemac i dragovoljac Domovinskog rata koji je 1991. godine dragovoljno došao braniti Hrvatsku.
Alexander Neidlein kao pripadnik HOS-a ranjen je u Gospiću. A–HSP poštuje svakog stranca koji je došao braniti našu Hrvatsku.
Alexander Neidlein član je političke stranke NPD koja nije nacistička stranka. NPD je legitimna stranka u Njemačkoj i ima zastupnika u Europskom parlamentu.
U Europskom parlamentu NPD nije nacistička stranka , u Njemačkoj također, ali u Hrvatskoj tako mora biti, jer tako kažu iz komunističke partije koja ima prste i u ovom vašem priopćenju.

Veleposlanstvo SAD–a, kao branitelji u obranu Hrvatske išli smo sa pozdravom ZA DOM SPREMNI!
Zar je zabranjeno braniti svoj dom!?
Zar je zabranjeno braniti svoju domovinu!?

Hrvatskom vladaju 25. godina komunisti, jučer oni, danas preko svojih sinova i unuka? Oni drže u svojim rukama Hrvatske medije, oni su zaštitnici pljačke u Hrvatskoj, oni su doveli da umirovljenici kopaju po smeću, da mladi nemaju budućnost i egzistenciju pa odlaze iz Hrvatske. Preko 3000 tisuće branitelja izvršilo je suicid nad sobom zbog zločinačke politike vladajućih neokomunističkih struktura.
Zar to nije genocidna politika!? Protiv te politike se mi borimo!

U nedelju ponosno smo nosili američki barjak po Zagrebu i time dali podršku američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.
Svojim priopćenjem i lažnim navodima stali ste na stranu onih snaga koji pale američke barjake. Stali ste na stranu Sorošove sotonske ideologije, ideologije koja radi protiv Katoličke crkve, koja radi protiv nacionalnih država, koja želi neku multi – kulti zemaljsku kuglu.

Znamo da je ovo priopćenje Veleposlanstva SAD–a napisamo u duhu Baracka Obame, a ne Donalda Trumpa.
Sa dolaskom novog veleposlanika izaslanstvo A–HSP zatražit će prijem, razgovarati i objasniti kakvo je stanje demokracije u Hrvatskoj i kako Soroševa sotona vlada Hrvatskom.
Mi se nikada nećemo odreći našeg domoljubnog pozdrava i stoga Vas pozdravljamo sa našim pozdravom

ZA DOM SPREMNI!

Autohtona – Hrvatska stranka prava
predsjednik, Dražen Keleminec


hrvatskoobrambenostivo.com

Ramo Hrbatović, Heroj i Dragovoljac HOS-a!

Ramo Hrbatović, hrvatski branitelj iz BiH, vukovarski heroj i dragovoljac hrvatskih obrambenih snaga (HOS) kojemu MUP RH nije htio dati hrvatsko državljanstvo i protjerao ga na teritorij entiteta Republike Srpske u BiH. Dobro da ga u ‘RS’ nisu likvidirali, to je sreća.

Ramo je u štafeti smrti iz Vukovara izvukao zapovjednika obrane Milu Dedakovića Jastreba, na fotografiji u Bogdanovcima na prvoj crti obrane, listopad 1991.

Predsjednik Tuđman i kasnije vlade Republike Hrvatske nakon 2000. godine odbili su ovom hrvatskom branitelju dati hrvatsko državljanstvo, jer je musliman iz BiH i bio je član stranke HSP 1861., i MUP ga je nakon godina natezanja uhitio u Zagrebu i protjerao na teritorij tzv. Republike Srpske u Bosni i Hercegovini gdje je preminuo koncem 2015. od muke i jada što ne može živjeti u Hrvatskoj gdje je volio biti u Zagrebu i obožavao i cijenio Dobroslava Paragu, svog moralnog i stvarnog zapovjednika u ratu, i bio je jedan od rijetkih hosovaca koji se svome predsjedniku stavio na raspolaganje za izbore na listi stranke HSP 1861. i sudjelovao u predizbornoj kampanji, što mu je bila po njegovom osobnom svjedočanstvu velika čast u životu, a stranci čast što je takvu ljudinu imala u svojim redovima, jer on je baš bio pošten i dobar čovjek.

Ramo, dosta korpulentan i jak čovjek, od sreće kad je čuo da Paraga ide na izbore i da ga je pozvao da u njima sudjeluje, lupio je šakom o vjetrobransko staklo auta koje je puklo. Taman je htio krenut u lijepljenje plakata. Dobroslav Paraga mu je ipak uspio teškom mukom srediti vojno-invalidsku mirovinu s obzirom da je bio u ratu teško ranjen, a inače bez prihoda u životu, nezaposlen, jer tko je već želio zaposliti Hrvata muslimanske vjeroispovjedi, hrvatskog branitelja dragovoljca, i k tome hosovca koji je Za dom spreman?

Ramo je preminuo 30. 12. 2015. u Tuzli, a da nitko nije znao. Otišao je skromno i u tišini kako je i živio, a ljudima oko sebe puno dao. Svoj život je dao za Hrvatsku.
Neka mu Bog bude milosrdan i podari život vjećni, pokoj mu duši neka bude i svjetlost neka svijetli nad njim!

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE

(Žitnik, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.)

Iz životopisa Starčevićeva roda

U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice…

Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva.

Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.

Duh i besjeda pravaškom pokretu

I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora.

Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca Domovine

U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.

Filozof hrvatske narodne svijesti

Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…”

U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…”

Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”

Spasio je hrvatstvo

Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći.

Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


OVO JE MOJA OPORUKA

I. Želio sam, da moje mrtvo tielo bude pokopano u kostajničkom ili sisačkom groblju, nu doznav, da bi to bilo skopčano sa prevelikim troškom, ja želim, mrtav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba - samo ne u zagrebačkom.

II. Kod sprovadjanja zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu, pjevanje, zvonjenje, vience i t.d., ter se moje tielo ima opraviti u prostu nepomazanu drvenu škrinju, pa po jednomu vriednonmu duhovniku rimske crkve, i po njezinu obredu zemlji predati.

III. Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živjeti u sladkoj uspomeni naroda hrvatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u djelih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

IV. Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa mojim imenom i prezimenom, pa godinami, mjeseci i dani narodjenja i smrti moje, grob se ne smi prekopavati, ako bi se dotično groblje kojoj drugoj porabi predalo, moje kosti i drugi ostanci sa pločom imaju se u drugo groblje premjestiti.

V. Sav moj nekretan i pokretan imetak i moja knjlževna djela ostavljam u vlasništvo mojemu ljubljenomu sinovcu dru. Mili Starčeviću, koji me je zadnjih godina moje nemoći kao pravi sin nastojao i njegovao.

VI. Moj rečeni obćeniti baštinik ne smi moj dom, što mi ga vredniji i bolji diel naroda dao sagraditi najviše nastojanjem mojega i hrvatskoga naroda nada sve gorljiva prijatelja dra. Josipa Franka, nikakovu tečevnu ili spekulativnom družtvu prodati, darovati ili u zakup dati.

VII. Ako moj rečeni baštinik dr. Mile Starčevič ne bi u našem rodu našao vriedna nasljednika si, on ima taj dom ostaviti jednom ili dvama javnim hrvatskim družtvom, što su po njegovu sudu najkoristnija za hrvatski narod.

VIII. Kad izplati dug, što je sada na mojem domu, ili ako bude moguće, uz odplaćivanje duga toga, svakako za tri godine kon što je taj dug izplaćen, moj će rečeni baštinik imatí izplatiti: društvu Ćirila i Metoda u Istriji jednu tisuću for. (1000 for.), družtvu za izkapanje davnina u Kninu četłri sto for. (400 for.), družtvu za hrvatsku poviest u Splitu dvie sto for. (200 for.).

Ja ne poznam hrvatsko družtvo, koje bi zasluživalo ili trebalo pripomoć kako ona tri, nu ako se koje pokaže, siguran sam, da će ga kako i drugu svaku narodnu stvar moj rečeni baštinik po mogućnosti svesrdno pomagati.

Ovako smislih, spisah i podpisah za da bude vjerno izvršeno.

U Zagrebu, na 26. srpnja 1895.

Dr. A. Starčević


KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1942

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!

Juraj JURJEVIĆ


Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)

Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


Razgovor s dr. Markom Veselicom iz veljače 2014. godine:

Nisam nikakvi hrvatski Mandela, nego borac za slobodu hrvatskog naroda!

Dr. Marko Veselica (Glavice kod Sinja, 9. siječnja 1936. - Zagreb, 17. veljače 2017.)

Hrvatski institut za povijest objavio je knjigu 'Sudski progoni dr. Marka Veselice – Dokumenti' u kojoj je obuhvaćeno razdoblje 1972., od uhićenja do podizanja optužnice. Izdavač kani objaviti u nekoliko svezaka cjelokupnu građu u svezi s progonom jednog od najpoznatijih hrvatskih uznika i boraca za nacionalnu slobodu. Tim povodom razgovarali smo s dr. Markom Veselicom, predsjednikom Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma, o aktualnim pitanjima hrvatskog društva.

Što se događa s Hrvatskom?

Držim da je Hrvatska u svestranoj i dubokoj krizi. Kukuriku koalicija s premijerom Zoranom Milanovićem jedna je antidemokratska, nestvaralačka i antihrvatska opcija koja je Hrvatsku dovela u duboku krizu i koja se u svim smjerovima i svakim danom povećava. Potrebne su temeljite, svestrane i učinkovite promjene za spas i prosperitet Republike Hrvatske, opstanak i budućnost hrvatskog naroda.

Je li riješeno hrvatsko pitanje?

Hrvatsko pitanje još nije riješeno iz čitavog niza razloga. Godine 1990. u ustroj hrvatske države došao je čitav niz osoba, prije svega obavještajaca, koji su dali jedinstvene informacije Tuđmanu o projektu velikosrpske genocidne politike na Hrvatsku, a s druge strane u okviru toga ubacio se dio osoba koji je radio temeljito i konkretno protiv novostvorene demokratske Hrvatske. Isto tako, vladajuća skupina sve poduzima da uspostavi dobre odnose sa Srbijom kako bi se po njezinim željama povukla optužnica za genocid.

Time bi se amnestirala Srbija koja je bila ključni nositelj projekta uništavanja hrvatskog naroda na velikom dijelu prostora Hrvatske i BiH. Vanjska se politika sve više orijentira na Veliku Britaniju koja je tijekom Domovinskog rata, ako se izuzme zauzimanje Margaret Thatcher, bila tajno i javno na strani Slobodana Miloševića. Pritom se ne uvažava one države koje su pomagale i doprinijele priznanju Hrvatske.

Nadalje, postojeća vlast malo je toga konkretnog napravila u iskorištavanju europskih financijskih fondova za razvoj gospodarstva i ukupnog života u Hrvatskoj. Ljudi se pitaju, po čemu se to može reći da smo u Europskoj uniji. Da hrvatsko pitanje nije riješeno svjedoči vojska nezaposlenih, uskoro će dosegnuti 400.000. Ako se tome pribroje opasan trend gubitka radnih mjesta, nagli rast siromaštva i demografska kriza, možemo čak govoriti o degradaciji pobjede u Domovinskom ratu.

Hrvatima danas preostaje jedino iseljavati se

Aktualni događaji u BiH upozoravaju i na hrvatsko pitanje u toj državi...

U BiH je hrvatsko pitanje do kraja neriješeno. Za to golemu odgovornost snosi hrvatska politika koja gotovo nije ništa konkretno učinila za opstanak i budućnost hrvatskog naroda u BiH. Od 1990. broj Hrvata je s 800.000 pao na 500.000. S jedne strane imamo Republiku Srpsku - stvorenu na etničkom čišćenju i velikosrpskom projektu razaranja BiH – zapravo nastalu na genocidu, a s druge strane Bošnjaci u Federaciji BiH ne žele da Hrvati ostvare svoj identitet i položaj ravnopravnog naroda u okviru Federacije. Uslijed svih tih negativnih procesa, Hrvatima ne preostaje nego iseljavati se u Hrvatsku i zapadnoeuropske zemlje, te Kanadu, SAD i Australiju.

Pratite li prosvjede u Federaciji BiH. Mogu li se preliti u Hrvatsku?

Ako se stvari ne počnu rješavati, sve je moguće. Sindikalne središnjice vrlo su kritične prema hrvatskoj vlasti. Ne znam koliko ih vlast ozbiljno shvaća. Ali, ako ne dođe do zaokreta, kočnice će popustiti. Hrvatska je u teškom položaju. Preokret je teško očekivati s ovom vladajućom garniturom. Bošnjaci se čudno ponašaju prema hrvatskom narodu u Federaciji. Ruše institucije koje su jamčile ostatak konstitutivnosti hrvatskom narodu. Po svemu, bore se za unitarnu Federaciju. Pritom ne dovode u pitanje Republiku Srpsku koja je stvorena na genocidu. Srbi su dobili pola teritorija u BiH, a ima ih manje od jedne trećine. Hrvatski je narod, prema tome, u najtežem položaju. Treba radikalnije otvoriti hrvatsko pitanje u BiH u svrhu ostvarivanja pune ravnopravnosti hrvatskog naroda. BiH će u protivnom postati najteže pitanje EU.

Što je činiti da Hrvatska ne postane iluzija?

Mora se stvoriti preporodno ozračje. Treba na političku scenu dovesti preporodnu političku opciju koja će biti dovoljno hrabra da ponudi strategiju spasa hrvatskog naroda te da spriječi pretvaranje Republike Hrvatske u koloniju Europske unije.

Kako ocjenjujete aktualno hrvatsko vodstvo?

U postojećem vodstvu nema dovoljno kreativnih ljudi i visoko nacionalno osviještenih osoba. Sve je to jedan blijedi i državnički neprepoznatljiv prosjek. Ne vidim osobu koja bi mogla ponuditi narodu jednu plodonosnu u konkretnu strategiju za spas u sadašnjosti i doglednoj budućnosti.

A aktualni predsjednik...

Predsjednika Ivu Josipovića smatram nekompetentnom i nacionalno neprofiliranom osobom koja ne nudi plodonosna rješenja o glavnim problemima društva i o međunarodnom položaju države. Kakav je to državnik koji nema u rukama kormilo? Nije zaslužio drugi mandat. Njegovo nesnalaženje u socijalnoj i gospodarskoj krizi je jednostavno neobjašnjivo. Brod se nalazi u oluji, a on se ponaša kao da je na svečanosti.

Što reći o njegovu nastojanju oko povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije, zatim o izjavi o krivnji za rat u BiH, izjavi o ustaškoj guji u izraelskom Knessetu...? Sve je to izvan realnosti, stavovi i pogledi koji nisu izraz stanja i narodne volje. Povlačenje tužbe za genocid pravno i povijesno je neprihvatljivo. Osim toga, što bi to značilo politički kada se aktualni srbijanski predsjednik ne ustručava izjaviti da je Vukovar srpski grad i praktično ne odustaje od projekta stvaranja Velike Srbije.

Nedostaje jaka osobnost

Imate li ipak ikakvo povjerenje u premijera?

Posljednji istupi premijera Milanovića u svezi s pravosuđem moraju svakoga pristašu pravne države zabrinuti. Ti stavovi koji dolaze od premijera ili iz njegove blizine,odnosno od neimenovanih vladinih izvora, neprihvatljivi su i prijetnja nezavisnosti sudova. Slobodno i odgovorno sudstvo temeljna je komponenta prave države, koja je opet temelj gospodarskog razvoja i društva u cjelini.

Političke igre u svrhu sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača bile su neprihvatljive jer se preko toga željelo spriječiti otvaranje pitanja o represivnoj prošlosti komunističkog režima, posebno o masovnim zločinima koji su počinjeni nad pripadnicima hrvatskog naroda od 1945. do 1990. U tom razdoblju ubijeno je više Hrvata nego tijekom Drugoga svjetskog rata. Isticanje antifašizma kao spasonosne formule za hrvatski narod u pravilu ima za posljedicu da se svaka plodonosna nacionalna ideja proglašava fašističkom. Istodobno jugoslavenski i velikosrpski teror nad hrvatskim narodom ne želi se analizirati i objektivno valorizirati.

Nema na političkoj sceni ni intelektualnog zamaha....

Veliki broj hrvatskih intelektualca je pasivan i nepovezan. Bit će potrebno da se ta pasivna inteligencija, okrenuta često svojim probitcima, probudi i ponudi opcije spasa. Nema ni onih koji bi se htjeli plodonosno žrtvovati za spas i prosperitet novih generacija, radnika i seljaka. Možda će nove generacije stvoriti takve jake osobnosti jer one otvaraju horizonte slobode.

Prije četrdeset godina Matica hrvatska je bila svjetionik ...

Istina, Matica hrvatska nije dovoljno prepoznatljiva u suvremenim političkim, gospodarskim i kulturnim tijekovima. Ne čujemo za njezine inicijative. Trebala bi dati svoj prilog razbijanju blokade koju je uspostavila vlast. To može samo s dobrim prijedlozima kakvih nije nedostajalo prije više od četiri desetljeća. Matica je bila središte kulturnog i političkog života. Sada se bavi vrijednim poslom - izdavaštvom, ali ne ide dalje od toga.

Imate li dojam da se značenje Hrvatskog proljeća politički želi zanemariti?

Ne posvećuje se dovoljno pozornosti tematskom i svestranom istraživanju Hrvatskog proljeća čiji su akteri politički bili eliminirani i na montiranim političkim procesima sudski drastično kažnjeni, proganjani i zatvarani u najgorim uvjetima. Hrvatsko je proljeće bila investicija u sve što se dogodilo 1990., jer su njegovi nositelji i vodeći politički uznici bili glavni kreatori stvaranja demokratskih stranaka, slobodnih izbora i, konačno, obrane Hrvatske od srpske agresije.

Taj fenomen trebao bi biti predmet povijesne analize vodećih hrvatskih znanstvenih institucija, prije svega Hrvatskoga instituta za povijest, koji je prvom knjigom o mojem sudskom progonu krenuo u taj posao. No, naglašavam, to bi trebao biti širi multidisciplinarni projekt u okviru različitih hrvatskih znanstvenih institucija.

Postojao je plan da me se likvidira

Ta tematika je izmakla i širem umjetničkom izričaju, posebno komunistički zatvori koje je Gotovac nazivao - smetlištima za ljude...

Ti zatvori bili su nešto odurno, zapravo antiljudski instrument uništavanja onog najboljeg u hrvatskom narodu. Uglavnom su bili u srpskim rukama. Stara Gradiška imale je više od 90 posto zatvorskog kadra srpske nacionalnosti. Kroz te zatvore je od 1945. do 1990. prošlo oko 96.000 zatvorenika od kojih jedna trećina političkih zatvorenika koji su mučeni i terorizirani na užasan način, neki tajno i ubijeni.

Je li to i Vama prijetilo?

Plan je bio da me se tajno ubije. Zato je bio izabran poznati kriminalac Vinko Pintarić. Jedan od referenata u Staroj Gradiški to je kasnije razotkrio. Spasilo me što su se za mene zauzeli poznati državnici Margaret Thatcher, Jacques Chirac, Olaf Palme i Ivan Pavao II., te što me Amnesty International proglasio zatvorenikom savjesti planete. Kako su zatvorenici korišteni za likvidacije, govori podatak da su tri brigadira, koja su radila s mnom u tapetariji, ubila devet ljudi, od kojih dvije žene u drugom stanju. Zato su dobivali odmor. To nije bilo ni u staljinističkim zatvorima.

Što je s dokumentarnim filmom koji se počeo snimati o Vama?

Stoji nedovršen. Materijal je uglavnom snimljen i sada bi ga trebalo dovršiti, ali zato nema novca. Valjda će se iznaći potrebna sredstva. To bi bio pravi prilog o psihocidu i Mandelahomocidu kojem su bili izvrgnuti politički zatvorenici koji su željeli hrvatsku državu.

Često Vas se naziva hrvatskim Mandelom. Prihvaćate li takvo određenje?

Prvi put to jasno i glasno kažem: ne prihvaćam takav naziv. Nisam nikakvi hrvatski Mandela, nego borac za slobodu hrvatskog naroda. Mandela je osobnost za sebe, ja sam na svoj način opet zaseban i neponovljiv. Borio sam se za hrvatska nacionalna prava mirnim sredstvima bez uporabe nasilja. Nikada nisam ni pomišljao da se oružjem može stvoriti hrvatska država, nego pregovorima i na miroljubiv način.

To je bila orijentacija svih protagonista Hrvatskog proljeća. No kad su JNA i Srbija izvršile agresiju, počeli rušiti gradove, ubijati starce, žene i djecu, hrvatski narod bio se prisiljen braniti. Nijednom narodu ne može se oduzeti pravo na obranu, pa i oružanu kad je izvrgnut agresiji.

Nužne su duboke promjene

Gdje nas vodi ova spirala zaduživanja?

Sve je to posljedica činjenice što Hrvatska nema svoju razvojnu politiku. Financijski i bankarski sustav nije u funkciji razvoja. Sanirali smo banke, a onda ih prodali strancima. Došli smo u poziciju dužničkog ropstva. Kako ćemo iz njega izići ako banke nisu u funkciji razvoja gospodarstva? Industrija je ispod razine 80-tih godina. Nije došlo do promjene ukupne gospodarske strukture. Svijet nam je tehnološki pobjegao.

Trebaju korjenite promjene, a to ne mogu ljudi koji su nas doveli do toga. Oporba bi trebala biti prepoznatljivija i kreativnija. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko trebao bi uključiti u rad stranke puno više kvalitetnijih snaga i dati im mogućnost slobodnog djelovanja, kako na političkoj, tako i gospodarskoj sceni. HDZ je najbolje organizirana oporbena stranka. Od nje se stoga više i očekuje. Ne treba se bojati zdrave konkurencije. To je upravo bit i snaga koju otvara višestranački sustav.

U medijima se spominju kao potencijali kandidati za mjesto predsjednika Kolinda Grabar Kitarović i Željko Reiner... Što mislite o tim prijedlozima?

Po mojem mišljenju, oboje je kompetentno i kvalitetno. Imaju šanse i mogu se suprotstaviti Ivi Josipoviću, unatoč monopolu koji ima u medijima. Josipović je neprepoznatljiv u glavnim problemima društva. Potrebna je promjena,ne samo na čelnom mjestu države, nego i sastava Hrvatskog sabora i Vlade. Trebaju nam duboke promjene i novi kompetentni mladi ljudi.

Tri godine nisu dali ni kunu Hrvatskom društvu političkih zatvorenika - žrtava komunizma!

Kako gledate na ideju da se Stara Gradiška pretvori u memorijalni centar žrtava totalitarizama?

To bi bila dobra stvar, da se restaurira ta razvalina, posebno ako bi se pokazala zasad vješto zastrta istina i prošlost komunističkog i velikosrpskog terora. Stara Gradiška je funkcionirala u dugom razdoblju, punih 45 godina, kao jedan od glavnih zatvora u kojem se režim iživljavao na političkim zatvorenicima, a naročito na onima koji su se borili za hrvatski narod i državu. Broj progonjenih Hrvata u vrijeme komunizma jedan je od najvećih u svijetu, a izbjegava se to pokazati i glasno reći.

Na tako nešto nas obvezuje rezolucija Europskog parlamenta o osudi žrtava komunizma iz 2006. S tim u svezi, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bilo je poslalo predstavnicima vlasti pismo. Donesena je u Hrvatskom saboru Deklaracija o osudi zločina komunizma, ali od toga se nije daleko odmaklo. Na naše pismo, u kojem tražimo lustraciju, nikada nisu odgovorili. Na sve načine preskaču se komunistički zločini nad hrvatskim narodom. Raščišćavanje prošlosti oni nazivaju revizionizmom i neoustaškim pokušajima. Nikada nisam bio na ustaškim pozicijama niti bi ih kao takve prihvatio.

Kako radi Društvo na čijem ste čelu?

Vrlo teško. Tri godine nismo dobili ni kune. Uspijemo skupiti nešto novca od sponzora, ali to je nedovoljno za ozbiljan rad. Sve ostale udruge dobile su 1,700.000.000 kuna. Daju svima, a nama ne mogu dati za osnovne troškove. Bez obzira koliko se pozivali na štednju, to puno govori o karakteru aktualne vlasti. Na sve načine sprječavanju istraživanje istine o stradanju Hrvata. Bez analize prošlosti ,koja nas stalno vuče nazad kao nekakav vrtlog, ne možemo dalje. (Hrvatski tjednik, veljača 2014.)

Marko Curać


GENERAL JELIĆ O NEPROCESUIRANJU ZLOČINA ARMIJE BIH NAD HRVATIMA

Gostujući u emisiji Bujica (13.2.2017.) general Mijo Jelić, govorio je najviše o zločinima tzv. “Armije BiH” nad Hrvatima:

– Ne postoji općina u Bosni i Hercegovini gdje je bilo sukoba između HVO-a i Armije BiH, a da nije počinjen zločin nad Hrvatima. Ubijen je 1051 civil, od toga 121 dijete! Sve nakon prestanka borbenih djelovanja! Ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO-a. Te žrtve nitko ne spominje, a zločinci koji su to počinili uglavnom nisu procesuirani.

U emotivnom istupu u emisiji, Jelić je potanko naveo sve zločine dajući preciznu dijagnozu o uzrocima hrvatko bošnjačkog sukoba:

„Cijelu večer bih mogao nabrajati zločine nad Hrvatima, koje više nitko ne spominje i koji se ne procesuiraju, ali ću istaknuti samo neke… Prvi se zločin dogodio u dolini Lašve 26. siječnja 1993. godine dok još nije bilo otvorenog sukoba između Armije BiH i HVO-a. Na granici općina Zenica i Busovača, dva mala hrvatska sela Dusina i Gusti Grab napale su postrojbe 7. muslimanske brigade, predvođene postrojbom El Mudžahid, sela su spalili, razorili, a na monstruozan način ubili su 17 civila i vojnika. Zapovjedniku HVO-a u selu Dusina Zvonku Rajiću izvadili su srce! To su učinili za primjer ostalim Hrvatima da vide kako će s njima postupati… ”

Jelić nastavlja:

“16. travnja iste godine u Općini Konjic, selu Trusini, na isti dan kada su se dogodili Ahmići za koje zna cijeli svijet, ubijeno je na monstruozan način 15 hrvatskih civila i 7 zarobljenih pripadnika HVO-a. 08. lipnja iste godine u napadu Armije BiH na Općinu Travnik, u jednom danu je ubijeno 92 Hrvata, od toga 68 civila i 24 zarobljenih vojnika HVO-a. U selima Maljina i Bikoši na monstruozan način, ritualnim odsijecanjem glava ubijeno je 36 Hrvata! U Općini Jablanica, selo Doljani, 29. srpnja 1993. postrojbe Armije BiH su nakon prestanka borbenih djelovanja, na monstruozan način ubili 39 Hrvata, civila i pripadnika HVO-a.”

Ipak, najviše je zločina počinjeno nad Hrvatima u Središnjoj Bosni:

“Nakon što je u lipnju 1993. godine Armija BiH etnički očistila i spalila hrvatska sela u Općini Kakanj, dogodilo se na desetke zločina, a ja ću istaknuti samo jedan; iz grupe civila izdvojeno je njih 14 iz sela Kovači. Ti su ljudi strijeljani, a majka Anica Jurić je ostala u tom trenutku bez muža, tri sina i nevjeste.”

Jelić je objasnio i okolnosti poznatog zločina u Grabovici:

“8. na 9. rujna 1993. godine u Općini Jablanica, selu Grabovica, gdje nije bilo borbenih djelovanja, postrojba Armije BiH nakon povratka s terena gdje su doživjeli poraz od HVO-a, pogubila je za odmazdu 32 hrvatska civila, gdje je najmlađe dijete imalo 4 godine, a najstariji bračni par Zadro 85, 86 godina! 14. rujna 1993. u Općini Rama, selu Uzdol, također izvan borbenih djelovanja, postrojbe Armije BiH su pogubile 29 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a. U Općini Bugojno, nakon prestanka borbenih djelovanja, nakon što su Hrvati protjerani, ubijeno je 67 civila, a 16 ih se smatra nestalima. Pričamo samo o civilima… Križančevo selo – 22. prosinca 1993. godine – na monstruozan način Armija BiH ubija 74 Hrvata… Mogli bi o ovim zločinima pričati cijelu noć,” potresno iznosi Jelić i zaključuje: „Oni uglavnom nisu procesuirani, a ako jesu, procesuirani su po individualnoj odgovornosti.

Ni u jednoj optužnici ne spominje se Armija BiH! Ne postoji niti jedan visoki časnik Armije BiH, a kamo li general da je protiv njega podignuta optužnica za zločine nad Hrvatima u BiH.”


Zašto se skrivaju prozirne udbaške sotonarije Stipe Mesića!?

Drage Hrvatice i Hrvati, dok sam razmišljala o pisanju ovoga teksta, gledala sam i slušala posebno sjajnu TV-emisiju "Bujica", u ponedjeljak, 13. veljače 2017. godine, u kojoj je bio gost umirovljeni najmlađi general HVO-a Zlatan Mijo Jelić (45) iz Širokoga Brijega, optužen od strane tužiteljstva BiH da je, kao zapovjednik I djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te Lake jurišne bojne Vojne policije, od svibnja 1993. godine do ožujka 1994. odgovoran za ratne zločine nad civilnim bošnjačko muslimanskim stanovništvom u Mostaru.

Pored mnogih drugih optuženih i uhićenih zapovjednika i vojnika HVO-a, njega se tretira kao da je u bijegu i za njim će biti raspisana međunarodna tjeralica, dok je on još na slobodi u Republici Hrvatskoj, gdje u više gradova održava predavanja. Ako slučajno niste gledali tu izvanrednu emisiju, svakako je pogledajte na Youtubeu i poslušajte istinu o nepravdama prema najstarijem i temeljnom hrvatskome narodu u svojoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.

Razmišljajući ujedno o temi rečenoj u naslovu, u duhu mi odjekuju davne riječi našega sveca, humanista i domoljuba, mučenika zločinačkog komunističkoga sustava, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca: "Hrvatska je žrtva velikih zala", što, zaista, kontinuirano vidimo i proživljavamo.

Tako razmišljam i o Mesićevim sotonarijama protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države cijeloga njegova života, pa tako i u vrijeme obnavljanja hrvatske države, demokratske Republike Hrvatske, od 1990. godine na dalje. Povod moga intenzivnog razmišljanja je snimka njegova ustašovanja u Novskoj početkom 1992. godine, prikazana u emisiji "Bujica" 23. siječnja 2017. godine. Kao što znamo, dosta se o tome pisalo i govorilo, osim na društvenim mrežama i u glavnim pisanim i elektronskim medijima. Interesantno da njemu, kao velikom etabliranom takozvanom antifašistu i njegovim istoznačnim sudrugovima, nimalo ne smeta njegovo ustašovanje toga puta, kao ni ranije i kasnije, u više navrata i više nastupa sa takvim sadržajima, pa ni pjevanje čisto ustaških pjesama. Nije im čak bitno ni što je dotični drug bio počasni predsjednik njihova SAB-a. To ne smeta, kao što vidimo, ni velikome korifeju takozvanog antifašizma, Slavku Goldsteinu, ni Ognjenu Krausu, ni velikome lovcu na naciste Efraimu Zuroffu, pa ni četničkoj eliti na vlasti u Republici Srbiji. Ne smeta ni SDP-ovcima u Republici Hrvatskoj, pa ni Nenadu Staziću, koji je tako zdušno napadao Zlatka Hasanbegovića zbog navodno ustaške kape, a kada se utvrdilo da to nije bila ustaška kapa, nego HOS-ovska iz Domovinskog rata, onda je rekao da nije važno kakva je kapa, nego kakva je glava ispod kape.

U slučaju Stjepana Mesića i njegova ustašovanja, vidi se da oni, svi nabrojani, dobro znaju kakva je Mesićeva glava i cijela njegova duhovna i mentalna konstrukcija, do posljednjega atoma, pa im je jasno zašto se on tako ponašao.
No, interesantno je da ni prosječni Hrvati i Hrvatice to baš sasvim ne shvaćaju, što nije ni čudo, ako nisu baš svi dobro pratili i dubinski sudjelovali u svemu što se događalo posljednjih desetljeća naše povijesti.
Čudno je da ni veliki kolumnisti, neprikosnoveni "pametnjakovići", poput Milana Ivkošića, Nine Raspudića, Milana Jajčinovića, Zvonimira Despota, Ivana Hrstića i sličnih, tobože desnih novinara, nikako ne mogu rastumačiti Mesićevo ponašanje.
Ne vjerujem da oni to ne shvaćaju, nego je to sigurno vrsta politike uredništva Večernjeg lista i drugih da nije politički korektno reći hrvatskome narodu pravu istinu, a nije ni oportuno za njihove džepove.
Hrvatskome narodu se, kao što vidimo, sustavno uskraćuje temeljno ljudsko pravo na istinu o svojoj prošlosti, a politički je korektno da se održavaju svi monstruozni mitovi i laži o zločinačkom i genocidnom hrvatskome narodu, kako bi imao stalnu hipoteku krivnje i kako bi mu se nametao osjećaj da uvijek treba biti drastično kažnjen za svaku slobodoljubivu misao i pokušaj ostvarenja svoje slobodne i samostalne ili bilo kakve hrvatske države.

Padaju mi na pamet riječi hrvatskoga prijatelja Antona Ireka, Amerikanca židovskog porijekla, koje nikada ne mogu zaboraviti, a koji je krajem 1991. i početkom 1992. godine bio u Zagrebu i surađivao sa nama, majkama "Bedema ljubavi". Štrajkao je i glađu kako bi potaknuo Sjedinjene Američke Države da priznaju samostalnu demokratsku hrvatsku državu, Republiku Hrvatsku. Meni je osobno tada govorio: "Nitko na svijetu nema takve neprijatelje kao što vi Hrvati imate Srbe i Beograd. Oni su vas toliko oklevetali i oblatili u svijetu, tako da, na temelju tih laži, jedan prosječan Židov više mrzi Hrvate nego Nijemce." Tako se i u vrijeme tih Mesićevih nastupa vodio specijalni podzemni rat protiv hrvatske samostalnosti. U tome, naravno, nije sudjelovao samo Stjepan Mesić, nego i puno drugih, koji su se priključili dr. Tuđmanu i tobože radili na stvaranju hrvatske države.

Što se tiče samoga Mesića, nije nikakvo čudo da je uvijek djelovao protiv hrvatskoga naroda i hrvatskih nacionalnih interesa.
Znamo da mu je otac bio poznati partizanski zločinac Josip Mesić, zvani "Josa Tovarišč", zloglasni poslijeratni egzekutor iz 1945. godine, u vrijeme genocida nad svim Hrvatima koji nisu bili na strani partizana i komunizma i koji su svi bili "narodni neprijatelji", na području Orahovice i cijele Osječke oblasti.
U samoj Orahovici otkriveno je masovno grobište sa 74 masakrirane žrtve civila, među kojima je bilo i maloljetnika, kao, naravno, i druga masovna grobišta u svim hrvatskim mjestima.
Znamo i da je Stipe Mesić osobno svojevremeno govorio za beogradski list "Duga" da je, kao desetogodišnjak, na bojištu pretraživao džepove ubijenih ustaša, te uzimao novac, prstenje, satove i slične vrijednosti.
Znamo da je kao student, sa 22 godine, 12. rujna 1956, dragovoljno postao suradnik našičke Udbe, i to, kako piše u dotičnom dokumentu, "na patriotskoj osnovi i sa velikom voljom".
Također je poznato kako je i u Saboru SR Hrvatske, 1967. godine, osuđivao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, te tražio oštro kažnjavanje potpisnika.
U vrijeme Hrvatskoga proljeća, po zadatku, i on postaje nacionalist, te je 1975. godine čak tobože i osuđen na 22 mjeseca robije u Staroj Gradišci, gdje je do puštanja izdržao 11 mjeseci, a u zatvoru cinkario osuđene hrvatske domoljube.
Od 1990. poznato je što je sve činio uz dr. Tuđmana kao veliki HDZ-ovac, te, jedno vrijeme, i predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pa zatim predsjednik Predsjedništva SFRJ, i to u vrijeme najžešćih napada na Vukovar. Opet se vraća u Hrvatsku i postaje Predsjednik Hrvatskoga državnoga sabora, a sve je vrijeme i doušnik Beograda.
Postoje indicije da je znao i za napad na Banske dvore, 7. listopada 1991. godine. Sam je, neposredno prije napada, kao slučajno, izašao iz te prostorije, a za njim instinktivno i predsjednik Tuđman, što mu je spasilo život.

U to vrijeme on, kao veliki dužnosnik Republike Hrvatske i član HDZ-a, naveliko ustašuje, onako kao što se vidi na snimkama. To ne radi samo on, nego i drugi po zadatku Udbe i Beograda, kao prethodno general JNA Martin Špegelj, koji je kao prešao na Tuđmanovu stranu, pa čak bio jedno vrijeme i ministar obrane Republike Hrvatske, a koji sudjeluje u tajnome snimanju filma u kojem govori, kao tobože isto veliki ustaša, da treba ubijati žene i djecu jugoslavenskih oficira u Republici Hrvatskoj. Taj film ubrzo prenose beogradski mediji, kao dokaz što govori visoki dužnosnik samostalne hrvatske države. Martin Špegelj je umro 2014. godine i nikada ga nitko nije napadao zbog poticanja na ratne zločine, a slavljen je kao general Hrvatske vojske.

Također, u to vrijeme se pojavljuje i veliki, tobože domoljubni list "Slobodni tjednik" Marinka Božića, sa najekstremnijim ustašovanjem, a glavni pomoćnik Marinku Božiću bio je također zavrbovani udbaš Ivan Zvonimir Čičak, za kojeg znamo kako se, kao predsjednik HHO-a, ponašao prema Carli del Ponte i izmišljao optužbe protiv hrvatskih generala u Haagu.

Poznato je da je iza toga "Slobodnoga tjednika" stajao veliki novac splitskog i za cijelu Dalmaciju vrhunskog udbaša Marka Roglića, strica današnjega hrvatskog tajkuna milijardera Branka Roglića, koji je prijatelj Ive Josipovića i Stipe Mesića, a koji također jako simpatizira Most.

Te 1990, u rujnu, Marinko Božić i Ivan Zvonimir Čičak odlaze u Široki Brijeg i tamo postrojavaju takozvani Hrvatski domoljubni odred od 20-ak mladića u crnim odorama i dignutih ruku na ustaški pozdrav. To se sve snima i pojavljuje u Slobodnome tjedniku, što odmah prenosi Beograd.

Tako se i Mesićevo ustašovanje u Novskoj, u siječnju 1992. godine, na snimci prikazanoj u "Bujici", događa u podrumu, gdje se sastaje civilni stožer obrane Novske i gdje se ljudi sklanjaju od agresorskih granata i gdje zbrinjavaju ranjenike. Mesić, kao visoki dužnosnik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatskog državnog sabora, umjesto da tajno planira obranu od agresije, ničim izazvan, u opuštenoj atmosferi, hvali Artukovića, brani Jasenovac i ustašuje, a pobrinuo se da to bude i "tajno" snimljeno.

Dakle, kad sve to uzmemo u obzir, i vrijeme kada se to zbivalo, eto prave promidžbe u Beogradu za cijeli svijet kako najviši dužnosnici Republike Hrvatske stvaraju ustašku državu, koja je već toliko oklevetana da svakome mora biti jasno kako su Srbi ponovno strašno ugroženi i kako oni moraju stvarati svoje obrambene četničke odrede u Srbiji, što čine Drašković, Šešelj, Arkan i drugi, kao i stvarati slične odrede u Republici Hrvatskoj, i kako svi, pa i jugoslavenska armija, moraju braniti Srbe od pokolja povampirenih ustaša.

Također i s obzirom na sve što je Mesić dalje činio, kao primjerice pokušaj državnog udara 1994. godine, te, na žalost, kao predsjednik Republike Hrvatske u dva navrata, od 2000. do 2010, svakome normalnom Hrvatu i Hrvatici bi trebalo biti jasno neprijateljsko i veleizdajničko djelo Stjepana Mesića i svih njemu sličnih.

dr. Ružica Ćavar


Stepinčevo, 10.2.2017.

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem.

Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći.

Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.

Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su njegovom beatifikacijom 1998. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

Grob njegov bit će slavan

OVJENČAN đerdanima
i smaragdnim tropletnim krunama
cvast će grob pravednika
razorene crkve zemlje.
Čovječanska rijeka suza
ispod vodotočnih oblačnih trepavica
presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja
minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.
Trobojna barka sunca nebom će da plovi,
a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

" Prekrštavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

" Zločin" - vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?
Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.
Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate **

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Nase katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete, zašto smo se borili : jos jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."


Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Osvrt na knjigu: Zlatko Milković, Tamnica, BE-L-KA, Zagreb, 1942.

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

Mate Kovačević


‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

Alojzije Stepinac

Govor sveučilištarcima 1938. godine, Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72

NEZNANI GROB

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Silvije Strahimir Kranjčević


Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege.
Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci.
Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine.
To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Podsjetnik: Ustaška mladež, 15. X. 42.

O naravi ustaštva

Narav ustaštva različna je od naravi stranaka. Stranke se rađaju iz suprotnosti dnevnih protuslovnih čarkanja, gdje se ljudi često puta zaintače na nuzgrednim distinkcijama. Ustaški pokret je po svojoj dinamičnoj snazi elementaran i iskonski, te je kao orkan zameo i bezpredmetnim učinio beskonačna pravdanja.

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je hrvatska pravda. Ta je pravda stoljećima zaturivana. Danas se pojavila s neumitnim znakovima: vagom koja mjeri hrvatskom mjerom i mačem koji utvrđuje pravdu ustaškom odlučnošću.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Ustaštvo je toliko nesvakidašnja pojava, da svaki iole objektivan čovjek mora — kao putnik, koga zapanji veličanstvenost gotske katedrale nekog grada — zastati pred njegovom idejnom konstrukcijom. Tko postane ustaša, ako je savjestan, ne može nikad reći, da je dostatno i savršeno izvršio zahtjeve, koje ustaštvo postavlja. Toliko je naime visok i nadprosječan idealni, moralno i nacionalno, lik Hrvata-viteza, ustaše.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako građanin neopravdano krivi ustaštvo za smanjen obrok kruha, onda se sam otkriva, da ne može — mimo časovitu udobnost — težiti za ostvarenjem povjesnih svjetlih istina; ustaštvo je slično ognju iz mistične priče, koje gori nad barom u noći.

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako ga bogataši ne vole, znak je, da je raslina poštenog porijetla i upućuje na ustašku bezkompromisnu borbu za društvovnu pravdu.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je iznad svakidašnjice. Ono je izraslo iz povijesti kao dijete povjesne pravde i sredstvo povjesne Nemeze. Prodire u budućnost osvajajući je.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

Niko Zekanović


SVOJOM ŠUTNJOM, HRVATSKE VLASTI POKUŠAVAJU HRVATSKOM NARODU ODUZETI PRAVO NA NAPLATU RATNE ODŠTETE OD REPUBLIKE SRBIJE

„Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog Sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu“.

Zborio je tako u studenom 2012. godine, tadašnji međunarodni tajnik HDZ-a i današnji ministar vanjskih poslova gospodin Davor Stier dok je kao dio oporbe dokazivao našu žalosnu Hrvatsku svakodnevicu, „ulizivanja i podilaženja“ biračima.

Podsjetimo se da SR Njemačka i danas otplaćuje ratnu odštetu Državama protiv kojih je ratovala i na koje je izvršila agresiju. Podsjetimo se da i danas plaća mirovine i naknade ljudima koji su bili zatočeni u logorima i koji su preživjeli stradavanja od Njemačkih vojnika.

U međuvremenu, Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom:

– da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju
– da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga

Davor Stier, nažalost danas kao ministar vanjskih poslova čija bi funkcija u Državi morala biti i pokretanje tog pitanja, naglo gubi pamćenje po pitanju naplate ratne odštete od Srbije, ali i ono puno bitnije, zanemaruje dobrobit svog Hrvatskog naroda i RH u cjelini slušajući naredbe svojih Europskih „vazala“.

Što su prave činjenice!

Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991–1995. godine, pretrpjela velike ljudske gubitke, stradanja branitelja i stanovništva te ogromne materijalne štete, a što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća. Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete, 2006. godine, napravili su opsežan dokument sa točnim izračunom počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama.

Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura.

I dok projugoslavenske udruge uz ideološke partnere u SDP-u i SDSS-u osporavaju tu naplatu, dok razni hrvatski dužnosnici kao što su akademik Željko Reiner, bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač izbjegavaju tu temu, Hrvatski narod voljom svojih vladara i na štetu vlastitog gospodarskog i ekonomskog boljitka vraća pobunjenim Srbima stanove, mirovine i niz drugih prava za koja su bili zakinuti dok su svoje puške imali okrenute prema Hrvatskoj opstojnosti, stvarajući iluziju koju srpski pobunjenici debelo naplaćuju… „da je Hrvatski narod bio agresori u obrani svoje vlastite zemlje“.

Značajno je u tom kontekstu spomenuti i sastanak braniteljskih udruga sa ministrom pravosuđa Antom Šprljom, 2016. godine u Ministarstvu hrvatskih branitelja, gdje je jedna od točaka zahtjeva pri otvaranju poglavlja 23. i 24., bila i naplata ratne odštete od strane Srbije, a koja je na neobjašnjiv način u prepisci nestala iz točaka zahtjeva.

Što bi naplata ratne odštete od Srbije značila za Hrvatsku budućnost?

Nedavno je spomenuto da je vanjski dug RH 47,2 milijarde eura i uzmemo li u obzir da je ukupni zbroj ratne štete oko 43,5 milijarde eura, nije teško zaključiti da bi se od Hrvatske stvorila zemlja budućnosti i blagostanja za Hrvatsku djecu i Hrvatski narod za što su se branitelji borili i ginuli. Mirovine hrvatskih stradalnika više ne bi bile teret i trošak Državnog proračuna RH, već bi trošak za iste snosili oni zbog čije je agresije i došlo do stradavanja i umirovljenja djela Hrvatskih građana koji su branili svoj dom .

Nažalost, Vlada šutnjom i medijskom blokadom sakriva tu činjenicu pred vlastitim narodom. Ne želi blokirati pregovore EU sa Srbijom dok se ne riješi pitanje ratne odštete, a misao o boljoj Hrvatskoj ostavlja samo kao san svakog poštenog Hrvatskog građana. Koliko god se mi nadali boljim vremenima, našu Vladu brine jedino mišljenje i zadnja riječ koju imaju europski birokrati i „prijatelji“ srbi koji im osiguravaju stabilnu vlast.

Narodu kojeg gazi i uništava vlastita Vlada, za boljitak i prosperitet naše djece i Hrvatske opstojnosti ostaje samo jedinstvo i svijest iskazana u Domovinskom ratu, kako bi referendumom stali u obranu svojih nacionalnih interesa i rekli „NE“ ulasku Republika Srbije u EU, sve dok se ne dogovori isplata ratne odštete nastala agresijom od strane JNA i srpske vojske.

Autori i potpisnici u ime HVR ČUVARI DOMOVINE:

Mario Maks Slaviček
Renato Šelj
Guido Hornik


Hrvatskom Svećeniku don Anti!

Hvala Majci koja ga rodila,
I hrvatskim mlijekom zadojila,
Hvala Ocu koji ga imao,
I narodu hrvatskome dao!
Onog sretnog jesenjega ljeta,
Kada dođe na tlo ovog svijeta,
Pored Drine stare naše međe,
Koja pamti sve hrvatske pređe,
Posebice kralja Tomislava,
I vladara hrvatskih nam prava!
Mali Ante nije mogo znati,
Da će jednom svećenik postati,
U kritične dane borbe naše,
Kad zločinci Hrvatskom vladaše,
Koji su nam zemlju pokorili,
Protiv svega hrvatskog borili,
Posebno im naša Crkva smeta,
Ta hrvatska čuvarica sveta!
Svećenike hrvatske progone,
U grobove i zatvore gone,
Među njima jedan se ističe,
Što Stepincu Mučeniku kliče,
On je svetac hrvatskog naroda,
Kojemu je zgažena sloboda,
Mladi Ante svog Stepinca voli,
I za njega javno Boga moli,
Zbog čega će patnje podnositi,
Deset godin po logorim biti!
Bože mili kakve li sudbine,
Vladavine zloglasne Udbine,
Kad hrvatski narod progoniše,
Svećenika stotine pobiše,
Na tisuće koje su hapsili,
Jugovinom krvavom mučili,
Jedan od njih don Anto je bio,
Mučilišta jedva preživio!
Pravo čudo ovog svećenika,
Najzornija mučeništva slika,
Svakim danom duhom jači bio,
Ustrajno se svom Bogu molio,
Da preživi te strašne logore,
Da opiše režimske zlotvore,
Brojna djela Ante će izdati,
Kakve muke prošli su Hrvati!
Kada granu sunce domovine,
Pojavi se djelo "Dječak s Drine",
Iza njega "Drinske Mučenice",
Katoličke Crkve Blaženice!
Don Baković nova djela stvara,
Batinama teškim do Oltara,
Najslavnije djelo svih vremena,
Žrtvenik je hrvatskog imena!
Martirologij dvadesetog vijeka,
Mučenike sveti Oltar čeka,
Sve Hrvate Anto razveseli,
Dječjim zborom "Bijeli Anđeli",
Usred Bosne svetište se blista,
U Maglaju Crkva našeg Krista,
Leopoldu Svecu posvećena,
A zaslugom Ante izgrađena,
Ante piše, Ante Crkve gradi,
Ante zove ženite se mladi!
U "Narodu" svome hrvatskome,
Viteškome rodu ponosnome!

Mate Ćavar


Zagreb, 26.1.2017.

UMRO DON ANTO BAKOVIĆ - TKO ĆE GA ZAMIJENITI!?

U četvrtak 26. siječnja u KB Zagreb preminuo je vlč. Anto Baković.
Vlč. Baković se od 6. siječnja nalazio u u Svećeničkom domu sv. Josipa a danas je u ranim jutarnjim satima hospitaliziran u KB Zagreb na Rebru, izviješteno je iz Svećeničkoga doma.

Proveo je deset godina u komunističkim zatvorima. Iako se nikakvom politikom nije bavio i ništa nije radio ni govorio protiv ondašnje države, četiri je puta bio optužen i osuđen na ukupno deset godina i tri mjeseca zatvora. Prošao je divizijski zatvor u Leskovcu, Vojno istražni zatvor u Ništu, KPD Niš, KPD Zenica, Centrali zatvor Sarajevo, Okružni zatvor Travnik i KPD Foču. Na prvu robiju poslan je zbog obrane kardinala Stepinca, drugi, treći i četvrti put zatvaran je zbog svećeničkih aktivnosti, rada s djecom i mladeži te spominjanja imena Hrvat.

Rođen je 1931. godine u Goraždu, na rijeci Drini. Bio je sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Kao student teologije, odlazi na služenje vojnog roka, na kraju kojeg je osuđen na četiri godine. Po izlasku iz zatvora, završava studij i za svećenika je zaređen 1959. Rankovićev je režim 1962. pomilovao dio robijaša, no ne i njega. Djelovao je u župama Kaknju i Korićanima na Vlašiću.

Nakon što je protjeran iz BiH, odlazi na Kosovo u župu Janjevo. Tamo je osnovao zbor „Bijeli anđeli“, s kojima je bio poznat u cijeloj državi. Snimio je i izdao 20-tak gramofonskih ploča sa stotinjak skladbi pod nazivom „Duhovne hrvatske pučke pjesme“. Nakon nove zatvorske kazne, djeluje u Maglaju gdje je osnovao svetište sv. Leopolda Mandića. Snimio je Bibliju na kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku. Zbog bolesti je umirovljen 1983.

Od tada se posebice bavi pitanjem demografske obnove Hrvatske. Uređuje i izdaje mjesečnik Narod, glasilo za demografski obnovu i duhovni preporod. Osnovao je udruge 'Hrvatski populacijski pokret' i 'Jedno dijete više'.

Prema njegovim podacima, u Hrvatskoj ima 46 posto obitelji s jednim i 41 posto s dvoje djece, zbog čega stanovništvo izumire. Samo 10 posto obitelji ima troje djece, a s njima se, kako kaže, niti izumire niti napreduje, nego stoji na mjestu. „Jedine pozitivne obitelji su one s 4 i više djece, a takvih obitelji koje osiguravaju opstojnost naroda za barem 100 godina, imamo samo 2 posto“, rekao je Baković.

Na knjizi „Hrvatski martirologij XX. Stoljeća“ radio je 17. Godina. Na 1100 stranica piše o 664 svećenika, mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Objavio je, među ostalim, i knjige „Drinske mučenice“ , „Hrvatska demografska čitanka te autobiografiju „Dječak s Drine“. Proslavio je 50 godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine.

Njegov životni put odredio je slučaj njegova župnika. Ivan Čondrić, katedralni župnik u Sarajevu, bio je krajem 1945. osuđen na smrt strijeljanjem jer je držao đačku misu.
Nakon te presude dječak Baković je plakao, a župnik mu je poručio:
Anto ne plači, nego me zamijeni“. Tako se i dogodilo.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!


Bujica, 25.1.2017.

IGOR VUKIĆ O JASENOVCU U BUJICI

Snimke Stipe Mesića koje su digle veliku prašinu u javnosti, u emisiji Bujica u srijedu je komentirao Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ugledni novinar i publicist. Vukić se najprije zahvalio Mesiću: - Mesić je sve to izgovorio kao čovjek pri punoj zrelosti. Ako se radi o glupostima, on gluposti govori sada! Tada, 1992. godine je govorio stvari za koje je šteta da ih nije ponavljao cijelo ovo vrijeme.

„Naša su istraživanja utemeljena na svjedočanstvima i dokumentima i pokazuju da je ono što je Stipe Mesić govorio 1992. godine u velikom postotku točno,“ nastavio je Vukić.

Na što konkretno mislite – pitao je voditelj, a Vukić odgovorio: - Jasenovac je od 1941. do 1945. godine bio radni logor i u njemu nije bilo masovnih ubojstava. Točno je što Mesić kaže, da su bila razdoblja od po 15 ili mjesec dana da tamo nitko nije umro, niti je ubijen...

ŠTETA JE ŠTO MESIĆ NIJE USTRAJAO...

Mesić spominje da su sve to potvrdili i pošteni logoraši. Spominje i jednog Šimu... Riječ je o Šimi Klajiću. On je doista bio u Jasenovcu jedno kratko vrijeme, najviše u Staroj Gradišci – nastavlja Vuki i prisjeća se: - Sa Klajićem sam i ja razgovarao 2007. godine. Ispričao mi je istu priču; da je to bio logor u kojeg su dolazili kažnjenici, za djela protiv države. Pa i on! Postavio je minu pod prugu, zajedno sa svojim prijateljima. Zamislite kako bi danas vlasti reagirale da netko postavi minu pod prugu?! To bi nazvale terorizmom. A on je bio sretan što mina nije ekplodirala, jer je u tom vlaku mogla biti neka majka s djetetom... Dobio je samo 2 godine kazne, izolacije u logoru Jasenovac...

- Mesić govori da su mu pošteni logoraši govorili takve stvari... I to je vjerojatno točno. Ja sam razgovarao sa desetak ljudi, mlađih i starijih, koji su preživjeli Jasenovac i koji govore isto. Svi oni žive oko nas, tu u Zagrebu... Mladi skojevci koji su 1945. godine imali po 15-ak godina poslani su u Jasenovac na izolaciju da ne budu problem državi. I to Mesić govori.

Prava je šteta što Mesić nije ustrajao na svojim tezama i što svjetska komisija o kojoj govori nije proradila – ocjenjuje Vukić i pisjeća se prvog hrvatskog predsjednika:
- I predsjednik Tuđman se bavio rušenjem jasenovačkog mita, prije svih nas. Osudili su ga zato što je govorio istinu.

SPREMNI SMO NA SURADNJU S ZUROFFOM!

- Nedavno je Efraim Zuroff, čovjek koji ne propušta niti jednu priliku da napadne Hrvatsku zbog ovih ili onih razloga, ipak imao jedan pametan prijedlog! Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki... Mi sada imamo u Hrvatskoj službenu brojku o 80.000, Mesić kaže 25.000, no naša istraživanja kažu da je i to daleko od realnih zbivanja u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine. I to je primjetio i Efraim Zuroff pa je rekao da i dalje postoje ljudi u Srbiji koji govore o 700.000, vidio je da neki u Hrvatskoj govore o 50.000, a neki i manje, pa je rekao zašto se ne bi osnovala jedna komisija, u kojoj bi bili i svjetski stručnjaci pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu i spremni smo sudjelovati u radu takve komisije!

VUKIĆ: - Jedan od načina na koji možemo utvrđivati što se dogodilo u Jasenovcu su i iskapanja koja je predlagao Mesić. Zašto se ne bi napravila sondaža terena i izvršila iskapanja pa da vidimo koliko je ljudi tamo stradalo i koji su to ljudi. Prije toga treba pregledati na tisuće dokumenata koji postoje u arhivima. Postoje čak i knjige pisane u vrijeme komunizma koje su pisali zatvorenici i koje govore o logoru isto što i Stipe Mesić, isto ovo što i mi sada govorimo.

NA IRINEJA SE NE TREBA OBAZIRATI!

Za srbijanskog patrijarha Irineja koji je u Banja Luci izjavio da je u Jasenovcu ubijeno milijun Srba, Igor Vukić je kratko izjavio: „Na takve stvari ne treba uopće trošiti vrijeme, ajmo mi razgovarati o Mesiću!“

Osvrnuo se na riječi Stipe Mesića koji je govorio o srpskim i komunističkim podvalama i lažima, o časnim sestrama kod Jastrebarskog, koje su se po cijenu života žrtvovale kako bi spasile pravoslavnu djecu zaraženu od tifusa: - To je savršeno točno! Nezavisna Država Hrvatska je pružala pomoć zbjegu sa Kozare u kojem je bilo 12.000 pravoslavne djece, njihovih majki, roditelja... Pomoć koju je njima pružila NDH, Katolička crkva na čelu sa Stepincem i Crveni križ je jedna od najljepših priča iz 2. svjetskog rata. To što je rekao Stipe Mesić da su se časne žrtvovale po cijenu života, je savršeno točno. I tko ima malo srca, otići će u Jastrebarsko, na grob časne sestre Tereze Lukrecije Mlakar, koja je umrla, zarazivši se tifusom, pomažući toj djeci.

Disciplinskim mjerama i kaznama u Jasenovcu nisu bili izloženi samo zatvorenici, već i stražari – navodi Vukić i otkriva: - 19. prosinca 1941. godine u logoru je strijeljano 10 ustaša, jedan zastavnik, jedan vodnik i 8 vojnika, zato što su pljačkali zatočenike!

O ŠAKIĆU

- Proces Dinku Šakiću zaslužuje jedno ozbiljno razmatranje. Kad se gleda čovjek i njegova presuda, ona je doista u neskladu s onim što smo mi utvrdili. Vrlo se lako može reći da je to nepravedna presuda! Posebno ako ćemo je uspoređivati sa nekim drugim slučajevima i ljudima koji su bili na sličnim mjestima. Već na samom suđenju, njegovi odvjetnici Šerić i Kern napravili su sjajan posao. Materijale koje su prikupili, kao i njihov pristup, bili su profesionalni i točni. Šteta što se već tada nije moglo u javnost ići sa cijelom istinom.

LELJAK: MESIĆ JE ISTO GOVORIO I NA ŠIROKOM BRIJEGU!

U telefonskom javljanju u Bujicu, Roman Leljak, vodeći slovenski istraživač komunističkih zločina, najavio je snimanje dokumentarnog filma o poslijeratnom logoru Jasenovac, kada su tamo ubijani Hrvati, Nijemci i Čerkezi, kao što je u videu iz 1992. ustvrdio i Stipe Mesić: - Prije svega, drago mi je što Mesić nama istraživačima pomaže u radu! Javljam se iz Hercegovine, a ovdje su mi rekli da je Stipe Mesić nešto slično govorio i u Širokom Brijegu 1992. godine! Isti sadržaj iznio je na jednoj javnoj tribini. To što govori Mesić je istina. U vojnom arhivu u Beogradu, pronašao sam dosta arhivske građe koja govori o poslijeratnim logorima na području tadašnje Jugoslavije, koji su služili kao radni koncentracijski logori za sve žrtve Križnog puta, ali i 96.000 Nijemaca, koji su zadržani u Jugoslaviji. Svi ti logori radili su manje – više do 1948. godine kada je predsjedništvo SFRJ donijelo odluku o njihovom zatvaranju. Među tim logorima su i dva logora Jasenovac – jedan o kojem govorimo u emisiji i drugi, koji se nalazio na području Kneževih Vinograda, znatno manji, u kojem su također bili Nijemci. Iza naredbi o formiranju tih logora, kao i njihovom ukidanju – osobno stoji Josip Broz Tito. Za film koji radimo o poslijeratnom logoru Jasenovac već smo snimili dio materijala, a imamo i svjedočenja živih ljudi, među njima i jednog Osječanina koji je bio nazočan u svibnju 1947. godine, kada su u Jasenovcu likvidirali hratske ustaše i domobrane. On nam je točno pokazao lokaciju gdje su ljudi ubijeni. Mi ćemo u našem dokumentarcu iznijeti istinu o postojanju partizanskog logora Jasenovac i kazati da je i tada bilo žrtava i to mnogo većih od onih u razdoblju između 1941.-1945. godine.

MARKOVINU NE ZANIMA ISTINA O JASENOVCU

Igor Vukić je nastavio: - Nakon jednoumnog govorenja i pisasnja o logoru Jasenovac do 1990. godine, nastupila su nešto bolja vremena. Međutim, temeljito se taj mit nije mogao raspraviti sve do danas. Sada je vrijeme da se u jednom smirenom dijalogu i na temelju dokumenata, napokon sve razjasni. Javljaju nam se mnogi ljudi koji su bili u Jasenovcu, koji su tamo živjeli za vrijeme rata i danas se uz pomoću njih taj mozaik polako sastavlja...

Vukić je bacio rukavicu šefu Nove ljevice Draganu Markovini i „nevladinim“ udrugama: - Obraćali smo se Vesni Teršelić i ništa. Zoran Pusić mi je rekao da bi ja sve o čemu govorim trebao objaviti pa bi se onda i on uključio u raspravu... Na to sam mu rekao da smo mi o svemu objavili knjigu i da ga to sve doista zanima, on bi to znao. U „Privredniku“, na jednoj tribini, organizirali su nam javno suđenje, bez da su nas pozvali. Došli smo sami... Pokvarili smo im raspravu. Pitao sam Markovinu, velikog povjesničara, zašto ne dođe u arhiv i pogleda sve te dokumente o Jasenovcu. Htio sam ga suočiti s argumentima, a on je odgovorio da ga to ne zanima! Kakav je on to povjesničar?! Documenta u svom nazivu ima da su centar za „suočavanje s prošlošću“, a ne žele se suočiti sa dokumentima koji mijenjaju cijelu povijest, koju smo morali učiti u komunizmu.


Zagreb, 23.1.2017.

NEOBRANJENA HRVATSKA U RALJAMA ZLOTVORA

Sundance TV prikazao je 2013. izvrsnu dramu “Ispravljanje” Raya McKinnona, o pogrešno osuđenoj osobi, kojoj je tako oduzeta mladost, sloboda i ljudsko dostojanstvo. Uvjerljivi Aden Young izvrsno je oživio atmosferu osobne nesreće Daniela Holdena, kao i njegove nevjerojatne reakcije prema pokušajima da se ispravi nepravda koja mu je nanesena. Ukraden mu je cijeli jedan život. Holden je u zatvoru ponižen, seksualno zlostavljan, i umrtvljen. “Rectify” je zapravo priča o tome da je neke pogreške prema osobi i/ili kolektivitetu nemoguće ispraviti. Tko će Hrvatima nadoknaditi genocide koji su nad njima počinjeni za zločine drugih? Ubijenu djecu nemoguće je oživjeti, a iz beskraja plerome zovu duše nerođenih. Kako danas zaštititi naše silovane žene, koje zlostavljači provociraju u Vukovaru, svojim prisustvom, pokušavajući tako iz Vukovara otjerati sve Hrvate. Kako se obraniti od pravne jurisdikcije silovatelja? Tko će nam nadoknaditi te ničim zaslužene godine robije u Staljinovoj i Titovoj tiraniji? Tko će Hrvatima nadoknaditi 70 godina maltretiranja za NDH? Tko će poništiti privatizacijsku pljačku? Na takvom su obećanju najgori kreteni dolazili na vlast i nikada za svoja lažna obećanja nikome nisu položili račun. Ovih dana gledamo kako se ispravljanje privatizacije Ine pretvara u novu privatizacijsku pljačku.

Nema pravde. Zlotvori koji su nam igre namjestili, uživali su sve blagodati, i još su danas ponovno arbitri u civilizacijskim pitanjima, nakon što su evidentno počinili grozne zločine. Osakaćena i izmučena nacija teško se snalazi u novim formacijskim promjenama, a naši glavni dužnosnici provode zadaće stranog kapitala na tragu potpunog zatiranja hrvatske nacije. Moramo sačuvati ono što nam ne mogu oduzeti, ono što ne mogu privatizirati. Hrvatska višemilenijska državnost može se gledati kao neuništivi Branimirov dar naciji, koji stoji na putu floskuli o pravu bilo kojeg stanovništva i/ili bilo kojih doseljenika na svoju državu, onoj floskuli koja je izrodila nedopustive srpske paradržave, utemeljene na etničkom čišćenju. Naši neprijatelji pokušavaju na istu razinu dovesti Bravara, pa i njegovog Kalfu, ali to trebamo odbaciti. Na Branimirovu razinu nikada nisu izašli niti Ante Starčević i Stjepan Radić. Hrvati se konačno moraju otrijezniti i shvatiti da takozvana SRH/RH nije bila nikakvo veliko Ispravljanje, nego novo bezobrazno Porobljavanje nacije. Dok su branitelji ginuli na ratištima, naciji je nabačena nova luđačka košulja.

Ispravljanje 1990. i 1992. godine

Zaista, što smo to slavili ovih dana? Što smo to ispravili prijelomne 1990., a što te slavljeničke 1992. godine? Izmučeni dugim robovanjem jugoslavenstvu, robovanjem komunizmu, izloženi primitivizmu poznatom kao posrbljivanje, oštećene svijesti, oštećenog dostojanstva, i na kraju ipak probuđene nade, ušli smo u posve zbrkane formacijske promjene, pa smo ponovno pojedinačno i kolektivno zlostavljani, ovaj put u ime nekakve tranzicije, i nove porcije obrnute diskriminacije za one već privilegirane, a pravi cilj tog “ispravljanja” bila je rasprodaja nacionalnih resursa, koja se nezaustavljivo provodi dugih četvrt stoljeća. Novi najkvalitetniji oblik okupacije poznat je kao “privatno vlasništvo” – kada ono legne nakon nasilne komunističke nacionalizacije, ostali ste bez svega do kraja svijeta, jer pokradena sirotinja nije u stanju kupiti baš ništa. Dobili smo formalnu samostalnost da bismo mogli „svoj na svome“ sve rasprodati, za sva vremena – dalje od toga suverenost je suspendirana.

Što je to ispravljeno početkom 1992. godine? Branitelji Vukovara odvedeni su u srbijanske logore, gdje su zvjerski zlostavljani, a oni koji su se domogli slobode, zlostavljani su u Zagrebu od strane jugoslavenske oligarhije presvučene u nacionalne boje. Profitirali su naši neprijatelji, uključujući vladajuću vrhušku, koja se više nije morala crveniti zato što izdaje Vukovar. Naciji je medijski nametnut “zanos priznanja”, koje se nazdravičarski odbrojavalo kao doček Nove godine. SRH/RH je i dalje bila u svojim nametnutim granicama, nešto većim od onih na terenu, sve republičke institucije i dalje su bile tu, neke nešto sitno preimenovane, a vladala je ista komunistička banda, najgore društveno smeće. Veliki Goethe prepoznao je tu pojavu u mineralogiji i nazvao je istu pseudomorfozom: voda odnese kristal, a već oblikovanu šupljinu popuni posve drugi mineral. Još gore, mineral je isti, ista titoistička bagra. Nacija je zgranuta spoznajama da je MOL preuzeo financijsko upravljanje Inom još kada su 2003. Ivica Račan, Slavko Linić i banda prodali MOL-u 25 posto udjela u Ini + jednu dionicu. I još su zasebno braniteljima dodijeljene dionice Ine, tek toliko da MOL može kroz otkup takvih povećati svoj udio. Andrej Plenković skriva od Javnosti odluku arbitraže u svezi Ine i MOL-a. Predstavnik Hrvatske glasovao je protiv Hrvatske!

Tuđmanova pomirba

Zaboravlja se kako je krenulo to famozno veliko nacionalno Ispravljanje, kako možemo nazvati tranziciju iz tamnice komunizma u demokraciju. Pa, Franjo Tuđman prodao je naše glavne banke, još jeftinije, i nakon što su jako skupo sanirane, o trošku svih nas. Račan je svojima (Rusi) poklonio financije Ine, a Tuđman je strancima poklonio cjelokupan financijski sustav države, uz izdvajanje središnjeg HNB-a u zasebnu paradržavu. Poduzeća vlasnici banaka preko noći su postali svojina banaka, sanirana o našem trošku i poklonjena strancima, zajedno s nepreglednim zemljištima na atraktivnim lokacijama. Kako nije imao blage veze o ekonomiji, Tuđman je dopustio da komunistička banda do kraja pokrade poduzeća, da ih uništi, i tako pojeftini za privatizaciju. Kao što je Tito kroz uništavanje hrvatskog sela proizveo proletere, tako je Tuđman transformirao komunističku elitu u tajkune. Umjesto Ispravljanja dobili smo žestoku privatizacijsku pljačku. Prvi protagonist tranzicijskog ispravljanja toliko toga je pokvario i upropastio, da je bilo kakvo ispravljanje bilo čega postalo nemoguće.

Nismo dobili nikakvu novu formaciju, nego nekakvo uštimavanje stare represije u okvirima nove represije. Represija stvara privid države, ali teško onome narodu kojega zapadne. Lenjin nije formirao novu državu na oslobađanju radništva, kojega u Rusiji tada nije niti bilo, nego na represiji, sa nizom genocida. Nisu Bravar i Castro bili genijalci koji su formirali kompleksne društvene formacije, nego se jednostavno uvodio određeni tip represije, koji je omogućavao da novi imperator nesmetano vlada sve do svoje smrti, čak i sa slabim osobnim osiguranjem. Represija s vremenom evoluira u državu a potlačeni narod postupno pronalazi oblike preživljavanja, tako da se konačno oblikuje cijeli sistem. Kada se 1990. raspala Jugoslavija, SRH je nastavila trajati kao uhodan sustav represije. Elita SRH postala je elita RH. Nazvano je to nacionalnim pomirenjem. Ne da Tuđman nije bio dorastao tranzicijskim promjenama, on ništa nije razumio. Jednostavno je zasjeo i rekao: imamo Hrvatsku. Danas nam Plenković servira Tuđmana kao čovjeka koji je imao viziju pridruživanja Europskoj uniji, koja tada nije niti postojala, na što je upozorio zastupnik Živog zida Branimir Bunjac. Po novome, Tuđman nije stvorio samo Hrvatsku, nego i Europu.

Privatizacijska pljačka

Privatizacija nije tranzicija, nikakvo ispravljanje, nego rasturanje onog podnošljivog. Kada pogledate usporedne morfološke tablice bilo kojeg autora, vidljivo je da svaka nova formacija ima svoje revolucionarne promjene, ali se one ipak provode organski, postupno, kroz dugo vremensko razdoblje, a nova elita preuzima državnopravne okvire one stare. Kod nas se dogodila ta nevjerojatna psudomorfoza da preživi jugoslavenska elita i da bezobrazno uđe u mimikriju hrvatske državnosti, kojoj onda postavlja kao stari/novi temelj lažni antifašizam koji je u suštini odurna aplikacija otvorenog zatiranja svega hrvatskog. Posebno je smiješno proglasiti obrambeni Domovinski rat temeljem države koja je kroz taj rat obranjena. Plenković je pojio o pomirenju na razini Unije, koje očigledno ne vrijedi za sve, jer je njemački Ustavni sud presudio da neonacističke stranke imaju pravo na političko djelovanje. Što bi se dogodilo da netko kod nas obnovi Ustaški pokret? Već zbog starog marijanskog pozdrava “Za dom”, domaća peta kolona blokirala je sav život.

Tranzicija je iluzija

Ove godine prikazana je 4. sezona serijala “Rectify”. Holden dozrijeva i potiskuje sram. Zasićen je ulogom koja mu je nametnuta i želi konačno odbaciti laži. U tom smislu dozrijeva i lokalno pravosuđe i to je trenutak kada naša nacionalna priča postaje neispravljiva. Mnogi žive od laži o Hrvatima i danas je teško pokrenuti objektivan proces približavanja istini. Na tezi “izvornog hrvatskog fašizma” izgradili su svoje dobro plaćene pozicije osobe poput Inoslava Beškera, pa se ti bori protiv njega i pripadnog okupiranog novinstva. Jedan Bob Dylan izjavio je kako Srbin namiriše Hrvata. Milijuni ljudi vrijeđali su Hrvate za sve što im je palo na pamet i danas ne žele priznati svoj kretenizam, pa tjeraju po starom, dodajući nove laži. Mnogi Hrvati glasovali su za HDZ, mnogi Hrvati frenetično su slavili Tuđmana, i sada teško podnose suočavanje sa svojim i njegovim zabludama. Birajući između Tuđmanovog praznog ništa i Branimirove ogromne zaostavštine, oni biraju Tuđmana! To je zastrašujuće. Posebno su opaki oni kojima je Tuđman dopustio privatizacijsku pljačku.

Nema tu dužnosnika za bilo kakvo kvalitetno ispravljanje bilo čega. Kod nas je postalo pravilo da oni koji ne znaju raditi baš ništa postaju šefovi, ili odlaze u politiku, ili postaju društveni arbitri, jer se drži da tako manje smetaju, i da je time nekako namirena njihova glad, njihova predatorska proždrljivost. Tako se dogodilo da ovu zemlju skoro cijelo stoljeće vode polupismene osobe, koje nisu u stanju voditi vlastiti brlog, a kamoli se snaći u kompleksnoj morfologiji povijesti, ili izabrati i/ili izgraditi podnošljiv sustav u formacijskom meniju. Govorim o znanstvenom području kojemu su teorijske reference Hegelova “Filozofija povijesti” i Spenglerova “Propast Zapada”. U godinama kada Francis Fukuyama pridodaje svoje famozno djelo “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, a Zapad pokreće nove pustinjske oluje i okupacije, kod nas su primitivci nametnuli svoju viziju divljeg kapitalizma, one najgore društvene formacije, koja je isprobana i odbačena u SAD-u već nakon Velikog rata. Kako danas pokrenuti nekakvo sveobuhvatno Ispravljanje Svega, kada nas vode “stručnjaci za složene sustave” koji se ne snalaze na razini tramvajske stanice?

Projekt Unije

Na čelo SRH/RH uporno dolazi osoba koje se ne kuži u ekonomiju. Jezovito je to nestrpljenje Andreja Plenkovića da nešto proda, a groznica je krenula još prije nego što je zaposjeo poziciju predsjednika Vlade RH. HEP je zapravo cijeli jedan naš nacionalni resurs, pa i šire od toga, jer hidroenergetski segmenti i potencijali vuku i na privatizaciju voda. Znamo kakvu je i koju Inu prodalo komunističko i tranzicijsko smeće, ali ne znamo što kupujemo natrag. Kriminal u privatizaciji Ine sve je više razvidan, i to ne mogu poništiti oslobađajuće presude, niti arbitraže u korist kupaca, pa banda pokušava s našim novcem skupo vratiti uništenu Inu, i još na ime toga pokrenuti daljnje energetsko i drugo upropaštavanje zemlje. Kada su SDP i HNS namjeravali pokrenuti privatizaciju HEP-a, HDZ je zaprijetio referendumom, a kada je HDZ došao na vlast, pokušava cijelu naciju preveslati na konto povratka Ine u hrvatske ruke. Ukazujući na negativne posljedice Brexita, Plenković je u srijedu u Hrvatskom saboru napao demokratski instrument referenduma, odnosno izravnu demokraciju. Što će vam bilo koja demokracija, kada je tu Plenković, da u vaše ime rasproda nacionalne resurse. Umjesto jasnog ne velikosrpskom divljanju, Plenković raspreda o nekakvim skrovitim inicijativama ničega. I još formira nekakvo ideološko Povjerenstvo za Ispravljanje, koje će najvjerojatnije zaustaviti sve pozitivne procese. Zastupnik Bunjac taksativno je prozvao Andreja Plenkovića kao projekt Unije. Dobro, ako nije tako, čija je inicijativa privatizacija HEP-a, koju su pokušali provesti i SDP i HNS?

Tvrtko Dolić


USTAŠKI PUT U SOCIJALIZAM

Nepisano je pravilo da naslov knjige ujedno određuje i njezinu glavnu misao. No uz poplavu demonoloških i sotonoloških pridjeva u današnjem političkom životu Hrvatske, osobito kada je riječ o vrijeđanju političkih protivnika, čitatelj je često prisiljen da nekritički prihvati glavni naslov knjige, bilo da je riječ o opisu propale Nezavisne Države Hrvatske ili o opisu propale nacionalsocijalističke Njemačke. Navedena knjiga, koju je sjajno priredio Nikica Mihaljević, zbroj je eseja koje su napisali brojni hrvatski intelektualci u NDH, koji su objavljeni od 1942. do 1945. godine. Ova knjiga ima i arhivsku i aktualnu vrijednost, budući da je u zbirci eseja riječ o političkim pojmovima koji se danas prečesto i neispravno koriste u medijsko-političkom prostoru Hrvatske.

Zajednička tematska nit eseja sabranih u ovoj knjizi jest: pozitivna ideja o socijalizmu, kritika kapitalizma, kritika liberalizma, kritika buržoazije i isticanje prava radništva u Hrvatskoj. Čitatelj, koji je laik i koji nije upoznat s radovima navedenih autora, te ako je bio žrtva propagande komunističke Jugoslavije, može na prvi pogled pomisliti da je riječ o karikaturi nekog partijskog proglasa Saveza komunista bivše Jugoslavije. Isto tako, ako nije upoznat sa sudbinama autora ovih eseja, na temelju naslova knjige može pomisliti da je riječ o nekom ustaškom proglasu.

Nisu bili ideolozi neke dogme, nego teoretičari ideja

Krivo bi bilo prozivati sabrane autore u ovoj knjizi kao ideologe ustaštva ili ideologe socijalizma, kako bi to neupućen čitatelj mogao na prvi pogled zaključiti. Biti ideolog znači biti politički aktivist i zagovornik neke političke dogme. Autori ove knjige to nisu. Oni su prvenstveno književnici i teoretičari ideja o kojima se mnogo pisalo i još više teoretiziralo, i na ljevici i na desnici, u cijeloj Europi, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata. Velika je šteta da se dan danas u medijskom svijetu Hrvatske, a da ne govorimo u hrvatskom političkom svijetu, uopće ne spominju, a kamoli prevode, dva svjetski poznata povjesničara – Ernst Nolte i Zeev Sternhell – koji slove kao najobjektivniji autori u analizi intelektualnih temelja fašizma i njemu srodnih svjetonazora.

I sam naslov knjige, koji je možda nezgrapan, može kod laika dovesti do zabune. Autore eseja u ovoj zbirci ne zanima dnevna politika u NDH. Oni se prvenstveno bave političkim idejama u Europi koje su bile dominantne ili u intelektualnoj modi davno prije dolaska ustaša ili njemačkih nacionalsocijalista na vlast. A razlika je velika. O različitim i često sukobljenim socijalizmima puno se pisalo u Europi, počevši od sredine 19. stoljeća do danas. Građani Hrvatske koji su proživjeli jednu vrstu socijalizma u jugoslavenskom izdanju teško da mogu imati dobro mišljenje o pojmu „socijalizam“. Ali to ne znači da zato moraju odbaciti studij ostalih oblika socijalizma u Europi. Konačno, i nacionalsocijalizam je bio vrsta socijalizma.

Prije nego što se napravi glavni rezime glavne teme glavnih autora u ovoj knjizi, a to su Aleksandar Seitz, Ante Ciliga i Milivoj Mandić, moraju se obvezno razjasniti politički pojmovi, ali i upozoriti čitatelja da bude oprezan u njihovom korištenju. Naime, u studiju svake političke ideje potrebno je ideju dokučiti samo u njenom povijesnom kontekstu i u okviru političkog režima kada se ona javlja. U jezikoslovlju se taj proces zove „semantičko skretanje“. Ono podrazumijeva da neki pojam, u ovom slučaju politički pojam, kao što je to „ustaštvo“ ili „socijalizam“, u drugim povijesnim okolnostima i drukčijim političkim okvirima može poprimiti posve drukčije, a često i suprotno značenje od izvornoga. Na primjer, riječi „liberalizam“ i „demokracija“ danas većina političara u Hrvatskoj tumači kao vrhunac političke tolerancije, premda autori u ovoj knjizi vrlo kritički obrađuju liberalizam i demokraciju. Sličan kritičan stav prema pojmu „liberalizam“ i „ demokracija“ imali su brojni književni i politički krugovi u Europi prije Drugog svjetskog rata. Brojni europski književnici smatrali su da su pojmovi „liberalizam“ i „parlamentarna demokracija“ lijepa krinka za skrivanje kapitalističke eksploatacije europskih radnika i jezična varka za financijske špekulacije u predratnoj Europi.

Hrvatski reductio ad hitlerum i novi antifa-bajkopisci

Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon sloma komunizma i završetka hladnog rata početkom ’90-ih, izrazi „liberalna demokracija“ i „slobodno tržište“ ponovno su se udomaćili i poprimili u Europi i Hrvatskoj vrlo romantično značenje. Dapače, riječi „liberalizam“ i „parlamentarizam“ političari i mediji u Hrvatskoj danas pretežno koriste kao model za sretnu budućnosti u Europskoj uniji i početak najboljih od sviju svjetova.

Stoga, ako se zaborave prvobitna značenja političkih pojmova i njihova naknadna jezična skretanja, kao i današnja manipulacija njima, tada i čitatelj dolazi do jednostranih zaključaka. Isto tako, dosta pojmova koje autori u ovoj knjizi koriste danas imaju jako negativno značenje i lakše ulaze u kategoriju bajkopisaca ili naše Ivane Brlić Mažuranić, nego u objektivni historiografski rad. Na primjer riječi „ustaša“ ili „fašizam“ danas su poprimale kriminološko i demonološko značenje, i ne koriste se više kao oznaka za jedan propali politički režim, već prvenstveno kao sinonim za apsolutno zlo i kao riječi za diskreditiranje političkog protivnika, bez obzira gajio protivnik ustaške ili fašističke simpatije ili ne. Evo i novog paradoksa: čim se Europa više udaljuje od 1945. godine i odmiče od sloma NDH i propasti fašizma, tim više se riječ „fašizam“ koristi u želji da se ocrni političkog ili intelektualnog protivnika. Također, sa suprotnog političkog obzora, riječ „komunizam“ i „jugoslavenstvo“ u konzervativnim i nacionalističkim krugovima Hrvatske danas se često koriste u negativnom opisu političkih protivnika, bez obzira je li protivnik bivši član ili simpatizer jugoslavenstva i komunizma ili ne.

Put do hrvatskog socijalizma

Značajan je citat iz eseja autora Aleksandra Seitza iz njegove knjige „Put do hrvatskog socijalizma“ objavljenog 1944. u NDH: „Liberalizam je uspio oblikovati rafinirani sustav, u kojem su pod providnošću naglašavanja jednakosti sviju, dolazili do izražaja vješto skriveni skupinski probitci. (…) Zato europski socijalizam nema ništa zajedničko s internacionalnim socijalizmom. Svaki narod ima izraditi svoj oblik socijalizma“.

Iz navedenog citata vidljivo je da je Seitz bio protivnik kapitalizma, barem u izdanju kakvim ga je on upoznao u Europi prije Drugog svjetskog rata. A taj kapitalizam tada nije bio nimalo atraktivan. Seitz nije zaseban slučaj, jer se o temi liberalno-kapitalističkog društvenog rasula i financijskih malverzacija puno pisalo u weimarskoj Njemačkoj i u tzv. Trećoj republici u Francuskoj, i to davno prije početka Drugog svjetskog rata.

Jedan od autora čiji se eseji prenose u ovoj knjizi je i Milivoj Magdić, bivši jugoslavenski komunist koji je kasnije postao poznati i cijenjeni autor u NDH i kojeg bismo danas komotno mogli staviti o kategoriju „hrvatskog ljevičara“. Nakon rata Saveznici ga deportiraju iz Italije u Jugoslaviju gdje ga rane komunističke vlasti, zajedno s tisućama srpskih i hrvatskih intelektualaca, likvidiraju. I Magdić se bavi kritički problematikom liberalizma, kapitalizma i komunizma u Europi. U svom eseju „Bit sadašnjice“, 1943., on kaže: „U vremenu materijalističkog liberalizma izopačena je ideja socijalizma time što joj je dan isključivo značaj gospodarske reforme. (…) Malograđanin ne može biti socijalistom. Zato se ne može smatrati socijalistom ni socijaldemokratom malograđanina iz sindikalnih uredovnica, ni podivljalog malograđanina staljinističkog tipa… I jedan i drugi predstavljaju negaciju socijalizma.“

Ante Ciliga, čiji se eseji također prenose u knjizi, bio je poznati hrvatski politički teoretičar, a kao jedan od suosnivača ranog KPJ-a, prolazi kroz jugomonarhističke, sovjetske i ustaške zatvore. On je jedan od rijetkih teoretičara koji je davno opisao psihologiju, ili bolje rečeno psihopatologiju, komunizma, a kasnije i nakaznost Titovog socijalizma. U eseju „Deset godina u sovjetskoj Rusiji“ (1943.), koji u biti predstavlja rezime njegove glasovite knjige „U zemlji velike laži“ (1938.), Ciliga naširoko opisuje glavnu odliku komunizma: socijalna entropija i rat svih protiv sviju. Upravo je neshvatljivo da je ime Ante Cilige danas poznatije na francuskim akademijama i u inozemnim političkim krugovima nego na hrvatskim fakultetima i u javnom životu Hrvatske.

Vrijedi citirati kratki odlomak iz eseja u kojem se Ciliga pokazuje kao sjajan poznavatelj psihologije hrvatskih političara: „Drugi tip čovjeka – kojeg bi Ante Starčević nazvao slavosrbom (sclavus servus), čovjekom bez kičme i kojem su više od svega životne udobnosti – je onaj koji nema snage da se izbavi iz svog kukavnog stanja.“ Ove Ciligine riječi dobro oslikavaju veliki broj hrvatske inteligencije i političke klase – bilo jučer bilo danas.

Drukčije svjetlo

U zaključku bi se moglo reći sljedeće. Gubitak je vremena poznavati svu silnu faktografiju i sve ljude i događaje u NDH, ako se pritom ne zna dokučiti duh vremena i političkih pojmova iz tog vremena. Na političke fenomene u NDH i u cijeloj tadašnjoj Europi ne smije se gledati u crno-bijelom izdanju. To danas naročito vrijedi za brojne kvazi historiografe u Hrvatskoj čija proza, pogotovo kada pišu o žrtvama ustaša, često prelazi u demonologiju na kojoj bi im Ivana Brlić Mažuranić mogla pozavidjeti. Ovdje se donekle mora pohvaliti i povjesničara Franju Tuđmana, koji se dobro nadovezuje na navedene autore. Tuđman je dobro poznavao Ciligu, a njegove metode rada koristio je u svojim vlastitim povijesnim istraživanjima. Kao što je Tuđman davno u svojim knjigama srušio jugokomunističke mitove, tako i autori u ovoj knjizi bacaju u retrospektivi drukčije svjetlo na intelektualna kretanja u Europi i NDH prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tomislav Sunić


Hrvatski guslar Željko Šimić - Smrt dr. Andrije Artukovića

U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.

Dr. Andrija Artuković pred komunističkim zlotvorima na Okružnom sudom u Zagrebu 1986. godine

Pomozite tiskanje nove knjige: Sluga Domovine

APEL IMUĆNIM HRVATIMA I HRVATICAMA

Draga hrvatska braćo i sestre!

Plan odcjepljenja hrvatskog naroda od hrvatožderne Jugoslavije i sam naziv Nezavisna Država Hrvatska bili su podkraj dvadesetih godina prošloga stoljeća natopljeni krvlju hrvatskih narodnih mučenika. Iz njihove krvi nikao je Hrvatski ustanički pokret “Ustaša”, a Desetoga Travnja 1941. Ustaše proglasiše Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostaviše Hrvatske oružane snage.

Kroz pune četiri godine postojanja NDH-a, te herojske postrojbe vodile su mnoge bojeve, braneći tisućljetnu državotvornu volju hrvatskog naroda. Vojska NDH-a vodila je apokaliptičku borbu ne samo protiv svih velikih sila svijeta i hrvatskih izroda, nego i protiv himbenih saveznika. Svi od reda su rušili mladu Državu Hrvatsku a njezini osamljeni branitelji polagali su svoje mlade živote u temelje svoje Vječne Hrvatske.

Odmah poslije Drugoga svjetskoga rata i nakon predaje Englezima na Bleiburškom polju u Austriji, par stotina tisuća hrvatskih branitelja postadoše ratni zarobljenici, te skupa s mnoštvom građana bijahu poubijani na “marševima smrti” ili na mnogobrojnim stratištima. Potom pobacani bijahu u bezbroj jama-grobnica! Da ta “mirnodobna” tragedija postane još veća, otvoren je pravi vulkan najcrnjih laži protiv tih hrvatskih narodnih mučenika i ta se lava laži i najgorih ocrnjivanja svijetom širi sve do dana današnjega!

Najveća žrtva tih laži i ocrnjivanja je general-vitez Vjekoslav Maks Luburić jer on je bio najiteligentniji i najborbeniji hrvatski Ustaša! Živio je od 1913. do 1969., dok u nedjelju 20. travnja te iste godine ne bi u “hrvatskom bunkeru” blizu Valencije u Španjolskoj preužasno umoren šipkom u zatiljak! Borbeni Maks Luburić je iza sebe ostavio bezbroj dokaza da je punih pedeset godina uvijek bio vjeran SLUGA DOMOVINE.

Baš pod tim naslovom evo punih šest godina, zalaganjem nas dvojice niže podpisanih, priprema se vrhunski napisano enciklopedijsko djelo o životu i radu generala Luburića i ono će na jesen 2017 u Zagrebu biti predstavljeno široj hrvatskoj čitalačkoj publici.

Sama zamisao, sakupljanje dokumentacije i financiranje toga djela nikli su u domoljubnome srcu niže podpisanoga Mirka Bilića-Erića u njemačkome selu Bad Göggenu kod Regensburga. Moralna podpora i djelomična suradnja stigle su od John-Ivana Prcele, poznatoga hrvatskog djelatnika i plodna pisca, koji živi u Clevelandu i koji je na Petom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu od godine 2010 pronašao jednoga mladoga hrvatskog intelektualca da se lati istraživanja i pisanja spomenutoga djela. Tako, tri predstavnika triju hrvatskih generacija formiraše novu “Trojicu velikih” generala Luburića i sva trojica postaviše si za zadatak izići pred hrvatsku javnost s potpunim i istinitim životopisom previše ocrnjenoga generala Luburića i tako povijesnim činjenicama zadati smrtni udarac najcrnjim lažima o njemu i o njegovome djelovanju.

Mi se, dakle, nalazimo pred izlaskom povijesnoga djela SLUGA DOMOVINE i ovim se apelom obraćamo na Vas, draga hrvatska braćo i sestre, da nam financijski pomognete i olakšate financijske obaveze tiskanja toga ne samo obimna, nego i senzacionalna djela o životu i radu generala-viteza Luburića. Već unaprijed, od srca Vam hvala i pozdravljeni nam budite sa BOG I HRVATI!

Dar za tiskanje knjige o generalu Vjekoslavu Luburiću možete uplatiti na račun
SG SPLITSKA BANKA, KOMULOVIĆA PUT BB, 21000 SPLIT
IBAN: HROS 2330 0033 2014 1438 S . . . BIC: SOGEHR22

John-Ivan Prcela, Mirko Bilić-Erić i Pisac


Iz knjige Zvonimira Puškaša: Od Maribora do Ovčare – Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941, nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su: – stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH – personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem – stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske – aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.

Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” anulirani. Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć. Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao “prodaju Dalmacije”.

Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:

1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941. u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.

1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.

U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke. Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.

Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji. Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.

Rijeka je trebala postati slobodna država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat. Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti. U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom. U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.

2) Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji. Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija. O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata.

Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao “da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske.” U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949. u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: “… nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. .”[Sinovčić, M, NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. – Zagreb, 1998. str. 281.] Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije

3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Pavelić je računao da će mu za povrat teritorija trebati dvije godine

Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti. U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.

4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941. njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti. ”[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. str. 111]

Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV 1941. “Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi. ”[Isto, str. 114.]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. [Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]

Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji. E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa: “Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima.
To vrijedi također i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. [Isto str. 123.]

5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat te drugi. Dr. Bulat navodi [Bulat, E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958. sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat te nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]:

“Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca. S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.

Poglavnik uzima riječ i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam otprilike ovo: “Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo pa čak ako bismo htjeli i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa s prisutnim generalima, istakao je slijedeće:

Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu pa veli, ne će ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata ne će nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama, ….

Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske. Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. [Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata. U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja “da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. [Prema Krizmanu, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

U brzojavu od 3. V 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju”. [Isto] U jednom drugom brzojavu od 3. V 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom te da ponovno moli njemačku potporu. U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca – nap. Z. P.) Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14:15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

“U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne.” [Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971. str. 135.] Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani. “Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani – nap. Z. P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva prijedloga. Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati.

Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći.

Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio? Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” [Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998. str. 346-347]

6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:

- carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju, široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,

- stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo. Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2. Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije.

Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo. Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.

7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnja 1941.

Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta). Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području.

No, nakon 28 mjeseci formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine ANULIRANI.

8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

Dr. Mile Budak: Da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo ga u more

Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće: “… Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more. ” [Meštrović, I. Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.]

Ustaški pukovnik: Nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti

Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića. U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli: “Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa dugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo.” [Meštorivć, I. Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada… Meni je žao, ali morat ću te premijestiti” [Meštrović, I. Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac. Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću: “Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem i ja sam, ali kad nije bilo druge… Glavno je da se održi Hrvatska pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.” [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Talijanske trupe su naoružavale četnike i tolerirale/kolaborirale s partizanima

Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali. Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana.

Dr. Pavelić je odgovorio: “Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja (Talijane) ne ćemo moliti za milost.”

Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru. Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru te rekao: “Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.” [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića, dr. Pavelić je rekao: “Ja sam na prvi mah mislio da je bomba… Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi ne ćemo kraljeve, nego republiku. [Meštrović, I. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]

‘Ako se očuva Hrvatska država, teritorij se može povratiti…’

Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem. Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima. Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač može ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić. Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet.

Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara. Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano.

Naravno i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.

9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora [Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943. str. 317.]

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to:

Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora. Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu. ”

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti. Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb. Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno poništeni.

Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij. Obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene. Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru. [N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001. str. 97.]

Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba. Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943. Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu. Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme.

Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost. A to je postigao:

- kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
- odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
- odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.

Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta [Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine “Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije…” (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960. str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.

Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju). Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće. Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama.

Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: “Republika svemu svijetu dika”, a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je “mi ne ćemo kraljeve, mi smo za Republiku”. Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr. Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o “prodaji Dalmacije”. ...


Sretan i blagoslovljen Božić
i sve najbolje u novoj 2017. godini
želi Vam
Stina hrvatskih pradidova!


Badnjak u Hercegovini

Dan uoči postilo se do večere
kada bi se badnjak unosijo
mrsijo se nije niko
osim male dice
kuća bi se uredila
da sve budne na svom mistu
trobojnicom vezale se
u nareslom žitu tri božićne sviće
a ujitra na uranku
iz dna duše sva bi čeljad u kući molila
i pivala svu Božićnu pismu
Čim Svitlica zatreperi s neba
nakon pisme i radosti kućne
požuri se kogod u susida:
Na dobro vam doša Božić
poželi jim
nazdravi rakijom
pomogne jim ako štogod triba
a najskoli da usluži čeljad staru
dok bi drugi u pojati blago namirili
i ajvanu poželi se srića
sve što živi mir svoj da imadne
na prisveti dan Božića
K misi bi se pošlo čim se dobro svane
jer tri svete mise zaredom su bile
a na njimam puno svita
triput bi se ispivala sva Božićna pisma
a posle bi svak od srca svakomu čestita
Nazdravice mloge su se čule
dok bi ploska išla od usta do usta
a jabuke zrakom su letile
(pokoja je bila okićena)
znak ljubavi prid očimam sviju
da se znade ko do koga drži
i ko koga voli
a poneka cura bi se odvažila
ter grotulju od lišnjaka
orašaka i smokava
na očigled Božijega puka
svom bi momku o vrat obisila
Mlađarija kolo bi igrala
stariji bi z bližnjim svojim posidali
nosila se tola
u torbama bivalo je svega
častilo se jilima i pićem
a najskoli oni što bi došli izdaljega
Domaćin bi na povratku u svom domu
sve sinove i unučad okupijo
prid svimam se Bogu pomolijo
i božićne sviće zapalijo
razlučujuć svaku od nji
koja žito
koja vino
koja mliko znači
zazvao bi Oca i Sina i Svetoga Duva
blagosove moleć od Svevišnjeg
a najskoli da mu od zla
svu čeljad sačuva

fra Vandelin Karačić

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti!

dr. Milan Šufflay


DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE

Dr. Ante Bonifačić

Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati. Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara.

Stvarnost oko maloga Pavelića nije bila kraljevska. Od najranijeg djetinstva mali Ante gleda oko sebe stećke, porušene kule, povelje izginulog hrvatskog plemstva, i kao svaki dječak, osjeća epsku dužnost, da sve te mrtvace oko sebe oživi. Susret s Antom Starčevićem znači drugo duhovno rodjenje Ante Pavelića. Starčević je progovorio u prastarom glagoljaskom duhu, ukrašenom ciceronianskim zapletajima sintakse, paragrafima zakona i grčkim citatima, u grimizu rođenog grčkog basileusa. Mučni optativi i konjunktivi jezuitskih patera postali su maljevi u rukama Diva, o kojemu je Pavelić maštao. Bezkrvni humanizam dobio je težinu obiteljske oporuke:

EVO, SINKO, ŠTO JE NAŠE I ŠTO NAM DRUGI OTIMLJU!

Prelaz na pravo, medju juratoše sa čapljinim perom, kakvog vidimo na kalpaku Zrinjskoga, kada provaljuje na sigetska vrata, bio je prirodan korak budućeg nasljednika Starčevića. Ante Starčević postao je živi ideal borca za narodna prava kime se mladi pravnik sve više poistovjetuje. Starac govori sa carem u Beču u ime hrvatskog naroda, kako narod govori s narodom. Preuzvišeni atributi I zakučice oratora samo prikrivaju iste rieči, koje narod govori o gospodskim lupežima. Od Starca je Poglavnik naučio, da stare pravice i stare formule mogu biti težki buzdovani u spretnoj i junačkoj desnici. Cieloga svoga života, usred najmučnijih direktnih akcija, Poglavnik proučava, savjestnošću historičara, hrvatsku poviest i hrvatske pravice. Formula prilikom otvaranja Hrvatskoga Sabora godine 1942., bila je izkopana kao prastara ploča, da poveže hrvatsku sadašnjost sa hrvatskom prošlošću.

Što će narodu pravo, ako se pretvara u oružje fiškala, da mu otme zadnju kravicu hraniteljicu iz pojate i u krvave paragrafe, kojima se pričavljuje narodnoga diva kao roba na vlastitoj djedovini?

Prelazeći preko Markova Trga, budući Poglavnik, više vidi usijanu glavu Matije Gubca nego sjedište presvietloga bana Khuena Hedervarya, koji je služio desetljećima "monarha, koji je bio uvjeren u svojim božanskim pravima i svoju odgovomost samo prema božanstvu", a hrvatski narod bio je skup pandura, koje su Habsburgovci upotrebljavali za svoje interese i našu narodnu sramotu. I taj presvietli ban, koji po nalozima Beča i Pešte stvara većine u Hrvatskom Saboru, po svoj prilici starijem od englezkog parlamenta, šeće dvadeset godina svakog popodneva oko Cmroka, a da ga nitko nije klopio batinom po cilindru.

Učenik Staroga shvaća,

da je čast naroda i sloboda Hrvatske vezana sa stoljećima prošlosti i sa prostorom Europe Karla Velikoga, a ne samo sadržaj Križevačkih Statuta, dobrih večera i domoljubnih zdravica.

Tudja politika je uspjela da sakrije rad i djelovanje najvećeg hrvatskoga revolucionarca prije Poglavnika, Eugena Kvatenika. On je, kao duhovni sin Ante Starčevića, prokrstario Europu kao politički emigrant i spremao sa Kossuthom, Cavourom i Napoleonom Ill Nezavisnu Drzavu Hrvatsku već u srpnju godine 1859. Mirom u Villafranca mogao je uzviknuti on i Starčević sa kraljem Piemonta:

POVERA CROAZIA!

A Rakovačka Buna postala je kao prvi Bleiburg, sjeme budućih Ustaša i Križara. Mladi odtvjetnik zagrebački odkrio je brzo družtvo «Direktora Križanića», svog prijatelja Mile; »Gospodje Sabine« Eugena Kumičića i njegove «Pobieljene Grobove« i »Radmiloviće« Ljube Babića.
Znameniti Krapinski načelnik Sluga, - izrazio je rečenicom: "Nema te vlade, kojoj ja ne bi mogel služiti!” - SRŽ IZRODJENE GOSPODE I INTELIGENClJE, KOJA JE IZ MOČVARE ABSOLUTIZMA PREŠLA U MOČVARE BALKANŠTINE KAO NARODNA ELITA!

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući — "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu start živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

Hrvatska Stranka Prava pretvara se dan iza proglašenja Diktature Aleksandra Posljednjega u Hrvatski Oslobodilački Pokret — USTAŠA.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji.

Radić i Pavelić stavili su u pogon najveće skrivene hrvatske energije. Rieči Stjepana Radića umirućeg u beogradskoj bolnici, mogle bi biti rieči Ante Pavelića: "Nema sumnje, da sviće novo razdoblje u političkom životu hrvatskog naroda. Mi moramo doskora započeti s akcijom, koja će dokrajčiti svako otimanje narodnog suvereniteta i svako samovoljno i zločinačko uništavanje našeg narodnog gospodarstva, naše kulture i našeg narodnog života...".

Ta oporuka najvećeg mirotvorca svieta, iza Gandhia, postala je amanet dra Ante Pavelića. Kako vidimo, u našoj poviesti sve se provezuje i nadovezuje kao očevi, djedovi i unuci. Starčević je rodio Kvaternika, Radića i Pavelića, a Pavelić danas za sobom ostavlja najveću i najrazšireniju hrvatsku zadrugu od postanka svieta - od Sydneya do Aljaske, od Punta Arenas do Narvika.

Kao što je godine 1933- napisao New York Times o hrvatskom plebiscitu širom svieta:

"Mi glasamo za podpunu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za prekid svih političkih veza, koje nas vežu sa Srbijom, jer je kralj Aleksandar kriv zbog najsurovijih zločina, oskvrnujući čast nacije, primjenivši protiv Hrvata nečuvene političke progone i nepoštovanje hrvatskih prava i predaja, uništavajući gospodarski život i razarajući kulturne i vjerske ustanove".

Nitko ne može kazati, da nismo izcrpili sve pravne liekove, sve utoke i prosvjede, sakupili na stotine tisuća podpisa hrvatskih radnika razasutih svietom, po rudnicima i ljevaonicama, tiskali brošure i letke za sve konzule i ministre svih slobodnih naroda svieta i za ropotrnice Družtva Naroda.

Osnivajući Ustaški Pokret, Poglamik kao prvu točku stavlja pred oči svim neznalicama, lažljivcima i smušenjacima, da je hrvatski narod "NEZAVISNA NARODNA JEDINICA, KOJI NIJE ISTOVJETAN SA NI JEDNIM DRUGIM NARODOM, TE NIJE DIO NITI PLEME MA KOJEG DRUGOG NARODA". Kroz četrnaest stotina godina sačuvali su Hrvati svoje slavno i častno ime na istoj krvlju natopljenoj zemlji, i nitko na svietu nema prava, da nam krade vlastito ime i nameće lažnu zemljopisnu oznaku na ledja kao broj robijaša u logoru.

U točki sedmoj i osmoj Načela, Poglavik iztiče poviestnu istinu, "da smo kroz sva stoljeća sačuvali svoju državu u slobodnoj zajednici sa drugim narodima, i da imamo pravo, da ostvarimo vrhovničtvo nad svim hrvatskim zemljama u podpuno nezavisnoj i slobodnoj Državi Hrvatskoj".

Po riečima nasljednika Stjepana Radića kada smo u tamnici, nitko ne pita, tko je onaj, koji će nam otvoriti vrata tamnice. Poglavnik prije svega kupi podjarmljene narode u smiešnoj balkanskoj tamnici naroda pod vodstom kralja, koji je pregazio zakletvu položenu na ustav. Braneći makedonske rodoljube i slobodu čovjeka pred balkanskim nasilnicima, doživljava svoju prvu smrtnu osudu u svojoj 39. godini po 68. i 78. članu srbskog zakona, dne 17. srpnja 1929.

Razbijajući čitavo stoljeće balkanskog kriminala usred krvavog osinjaka, koji je izazvao Prvi Svjetski Rat, Poglavnik je stavio u pogon najveće hrvatske energije.

Iza smrti hrvatskih domobranaca na Jelačićevom trgu godine 1918. započela je borba hrvatskih Abela prema balkanskim Kainima, koja se nastavlja još i danas, i njima se po riečima već slavne nedavne propoviedi kardinala Ottaviania daje pravo, da vode drzavu kao "kraljevsku demokraciju" ili "narodnu federaciju", prekrivajući zločine i krv pod zakonitim plaštem uzurpirane vlasti i prevarenog slobodnog svieta.

Grobni humci narodnog vodje Stjepana Radića, okruženi humcima hrvatskih mučenika, Javora, Soldina, Zrinskoga, Brkljačića, Hranilovića, Begovića, Oreba, Sufflaya, Predaveca, Sibinjskih i Senjskih žrtava, uz legije drugih patnika i mu¬čenika, nastavljaju krvavo čislo veličanstvene borbe hrvatskog naroda za slobodu.

Nikada u svojoj poviesti nije hrvatski narod imao toliko snage i žrtvovao toliko svoje najplemenitije hrvatske krvi, kao za doba vladanja Poglavnikovog.

Stoljeća krvavih borba s Turcima, nisu nikada bila tako strašna kao doba Drugog Svjetskog Rata, kada je svaka hrvatska kuća bila bunker za hrvatsku na¬rodnu slobodu. Gotovo miliarda ljudi, koja nam je priznala nezavisnost, dala nam je prvi put u poviesti medjunarodno priznanje nezavisne nacije.

Poslanici stranih naroda, bili su prvi put u poviesti akreditirani u Glavnom gradu Hrvatske za vrieme Poglavnika dra Ante Pavelića.

OD CARA JAPANA... DO CAUDILLA ŠPANJOLSKE STRANI NARODI SU ZNALI, KAO I MI HRVATI, DA SMO STAR I SLOBODAN NAROD

Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi.

OD NJEGA SMO BAŠTINILI OPORUKU, DA MISLIMO SVOJOM GLAVOM DA SVE MJERIMO, KOLIKO TO HRVATSKOJ KORISTI, BEZ OBZIRA, ŠTO DRUGI O TOME MISLE I KOLIKO JE TO DRUGIMA UGODNO...

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom.

Svako hrvatsko kolebanje prema Balkanu i prema komunizmu znači početak propasti hrvatskog naroda i raztvaranje u balkanskoj i skitskoj prašini.

Hrvatski Narod je ostao iza Poglavnikove smrti bez vodje, ali preporodjen i pomladjen vatrom, krvlju i mukama.

POGLAVNIK JE PONIO NA SVOJIM LEDJIMA NAJVEĆI TERET, KOJI KE IKADA KOJI HRVAT NA SVOJIM LEDJIMA NOSIO.
KUGLE U NJEGOVOJ KlČMI SU NAM SVJEDOCI O TOME!
ALI ON JE BLAGO PREMINUO U SNU SIGURAN DA JE OSTAVIO DJECU KOJA ćE IZVRŠITI NJEGOV ZAVJET.

(Hrvatska, Buenos Aires, Argentina. Broj 4-7 (291-294). Spornen - izdanje 10. Travnja 1960. Dr. Ante Bonifačić: Preporoditelj i Obnovitelj Hrvatske)

Povijest u slikopisu...

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.


Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.
Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.
Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

Dr. Ante Pavelić


Iz slavne povijesti naše...

GOVOR DR. ALOJZIJA STEPINCA
PRIGODOM OTVORENJA HRVATSKOG SABORA
23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.

Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim, da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja. Jer je pisano: 'Jedan je zakonodavac i sudac, koji može spasiti i upropastiti'.
Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava!

Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!
(Iz knjige Stepinac govori, Eugen Beluhan)

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE

Iz životopisa Starčevićeva roda

U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Možda je domaći lički pop, pjesnik dr. Fran Binički iz Mušaluka, koga od Velikog Žitnika dijeli rijeka Lika pogodio, da je jedan od sedmero legendarne hrvatske braće koji su po drevnoj legendi naše pretke doveli u naše današnje krajeve - Hrvat, baš kod Žitnika utemeljio svoje ognjište, kao što će svakomu tko poznaje hrvatsku povijest i tko duše ima grgoljenje žitničkih rijeka Otešice i Like i lahori s Velebita oživjeti sjećanje na kulturu Frankopana koja je u stoljećima prije Turaka cvala ovdje sa središtem u Zažitnom, koje su kasnije Turci zbog čestih bogatih sajmova (pazara) krstili Pazarištem. O toj kulturi govori i dragocjeni spomenik stare hrvatske književnosti iz druge polovice 14. stoljeća, glagolski brevijar popa Fabijana, koji se čuva u Vatikanskom arhivu. Uz to, treba se sjetiti i prve hrvatske tiskare u Kosinju, nekoliko kilometara prosto zrakom odavde prema sjeveru, koja je bila prva tiskara u cijelom području jugoistočne Europe. No još je nešto vrlo važno za to pazariško, klanačko i žitničko područje, a to je etnička hrvatska čistoća, zahvaljujući kojoj se kontinuum hrvatstva tu do danas održao kao rijetko gdje. Tako, je, napr., godine 1846. na području pazariške općine bilo 2745 žitelja i svi su bili Hrvati katoličke vjere, a godine 1937. od 5742 žitelja ovdje, uz Hrvate katolike, samo ih je osam bilo pravoslavne vjere. Tvrdi drevni gradovi Hoteš, Ostrvica Bužim i na istoku Budak, Bilaj i Barlete bili su predstraže tom srcu hrvatske Like, kom u Žitnicima bijahu mlinice… Ante Starčević se rodio 23.svibnja 1823. u Velikom Žitniku, kraj Klanca, prosto zrakom kilometar, dva na sjeverozapad od ličke središnjice Gospića, u tipičnoj ličkoj bunjevačkoj katoličkoj hrvatskoj obitelji, pod najljepšom hrvatskom gorom Velebitom. Djed njegova djeda, njegov šukundjed Jakov Starčević je u bujici naših koja se iz Hercegovine pred Turcima slijevala prema zapadu dospio u Klis, pa u Senj i potom vojničkim poslom preko Velebita u Liku, u Pazarišta, gdje je i ostao. Njegova je junaštva u vojevanju s Turcima opjevao fra. Andrija Kačić Miošić. Taj je Jakov najstariji iz roda ličkih Starčevića za koje znade naša povijest, a njegov sin, ili - možda, unuk bio je Miloš Starčević, kapetan i zapovjednik u Velebitu osvojene turske utvrde i pazariški porkulab (seoski knez) iz 1702. godine. On je imao trojicu braće, kojima historiografija nije zabilježila ime, a svi su oni po ondašnjem nepisanom pravu živjeli u zadrugi Starčevića u Pazarištima, koju su, međutim, dvojica napustili i u desetak kilometara istočnijem Velikom Žitniku utemeljili novu zadrugu Starčevića. Jedan od te dvojice, ili sin jednoga od njih je bio Pilip Starčević, koji je bio djed, a njegova žena Marta je bila baka budućega Oca domovine Ante Starčevića. Jedan od sinova Pilipa i Marte bio je čuveni jezikoslovac, autor prve hrvatske gramatike na hrvatskom jeziku (1812. g.) pop Šime Starčević, zaslužan i za to što je kao župnik sv. Karla Boromejskog u Karlobagu godine 1836. doveo k sebi 13-godišnjeg sinovca Antu i ucijepio mu prve zasade neslomiva hrvatstva, koje su Antu Starčevića temeljito znamenovale kao rijetko koga i učinile ga kriterijem pravoga hrvatstva. Antu su gimnazijski kolege u Zagrebu prozvali Stari, jer je od njih nekoliko godina bio stariji. On se u svom djetinjstvu zaista Bogu namolio, a o tom Antinom moljenju peru sklon Smiljančanin Ivica Kovačević u jednom starom Ličkom kalendaru priča slijedeće:”U Zagrebu stanovao Stari u dvorišnoj sobi glomazne Kukovićeve kuće, pa sam ga kao đak često posjećivao. Premda se on od svoje pučke škole nikada više u Liku navraćao nije, ostalo mu je živo u pameti što je u Lici proživio. Sjećao se kao danas, kako se s djecom piljao, idući iz škole pločao, ćuškapice igrao, stoput je sa mnom ova sjećanja prepričavao, jer me volio, pogotovo što je svoje najmlađe dane proveo u našoj zadružnoj kući. Tako mi je jednom pričao da se u našoj kući Bogu za sav svoj život namolio, pa kad onda ne bi ni Očenaša više izmolio, da bi mu Bog taj grijeh lako oprostio. Evo kako je to Stari kad je bio mali molio. Kad bi se s mojim ocem vratio iz škole, skupila bi se sva zadružna čeljad oko stolice, posjedali na tronoške, reduša donijela na stol drvene zdjele s palentom i varenikom, koliko njih, toliko drvenih žlica, a gospodar zadruge, did Ivan, prihvatio bi u ruke mišaju. Kako bi posjedali i prekrižili se, počeo bi did Ivan moliti Jedinstvo: Jedan - jedan je Bog na nebu. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Dva - dvi su ploče Mojsijeve!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Tri - tri su osobe u Bogu!.. - Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Četiri - četri su evanđelista!.. -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; Pet - pet je rana Isusovih! -Oče naš!.. Zdravo Marijo!..; I tako sve do 24, a onda za sve žive, za zdravlje blaga, pa za mrtve, sve skoro do devetoga koljena. Naravno da su djeca kroz cijeli dan izgladnjela, pa kad bi se koje mašilo žlicom u zdjelu, već bi dobilo od dida Ivana mišajom po prstima, pa je bilo red moliti, čekati i očima glad tažiti. No kako je did Ivan bio već ostario, bilo mu je više od 80 godina, znao je usred molitve i zadrijemati, pa kad bi ga tko od družine gurnuo i on se prenuo, zapitao bi, da gdje smo stali. U taj mah svi bi se jednoglasno složili: Kod tetke Ane! Bila je to pok. tetka, koje se malo tko od čeljadi i sjećao, pa je zato najzadnja u molitve i dolazila, jer još jedan Očenaš i Zdravo Marijo, pa se hvaćaj varenike i palente." Ja ću ovomu dodati, da se nakon svakoga navedenog zaziva u molitvi Jedinstvo u cijelosti molilo Oče naš i Zdravo Marijo, i da se mali Ante doista dragom Bogu namolio.

Duh I besjeda pravaškom pokretu

I sinovi Antina bratića, Karla Starčevića, odvjetnici dr. David i dr. Mile Starčević su se istakli kao hrvatski narodni zastupnici i kao domoljubi. Osobito se istakao golijat tijelom, sjajan govornik i dušom jak David, koji je s pravašem Josipom Gržanićem iz Senja 5. listopada 1885. u Hrvatskom saboru u Zagrebu “odigrao” famozni “saborski nogomet”, u kom je “lopta” bio hrvatskomu narodu omrznut hrvatski ban Khuen Hedervary, a “igrači” su za “premiju” dobili 5 mjeseci strogog zatvora. Dok je dr. Ante Starčević, komu retorstvo nije bila bolja strana, bio hrvatskom pravaškom pokretu misao, duh, ideja, njegov sinovac David Starčević je pravaškom pokretu bio besjeda, koja je Hrvatsku stranku prava unijela u širine hrvatskoga naroda…

Politička filozofija Oca domovine

U određenju političke filozofije dr. Ante Starčevića treba poći od pojma narod, koji je kao politička kategorija bitan i nezaobilazan u shvaćanju pojma države. Riječ narod ne imenuje ni puk, ni gomilu čeljadi, nego politički organizirane pojedince koji su zajedništvom podrijetla, dakle, etnički, zajedništvom kulture i jezika, tradicije, običaja i teritorija povezani i čiji najviši stupanj unutarnje povezanosti na izvanjskom empirijskom planu predstavlja država. Zato su pojmovi narod i država u međusobnoj korelaciji, oni su suodnosni, te jednoga od njih ne možemo pomišljati bez da pomišljamo i drugoga, kao što su u mišljenju nerazdvojni pojmovi uzrok i njegova posljedica. Iz povijesno autentične činjenice da su Hrvati na današnjim svojim prostorima politički organizirani kao narod i da su izvanjsku dimenziju te organiziranosti svojom samostalnom državom potvrdili još pred 14 stoljeća izvire hrvatsko povijesno državno pravo, na kom su Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević polovicom 19. st. utemeljili hrvatski pravaški pokret i borbu za uspostavljanje Hrvatske kao samostalne države. Poslušamo li Eugena Kvaternika, shvatit ćemo da “neimade na svietu naroda toli snižene ćudi, koji si ne bi samostalnost države želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje; no narod se svagda otimlje tuđinstvu- bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog”. Podržavajući Eugena Kvaternika, dr. Ante Starčević je u govoru u Hrvatskom saboru 26.lipnja 1861. istakao: ”Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti”. Na toj pouzdanoj potki svoj su državotvorni program temeljili dr. Ante Starčević i njegov politički istomišljenik Eugen Kvaternik, hrvatski politički blizanci, od kojih je Ličanin dr. Ante Starčević bio više misaoni i proročki lik, a Eugen Kvaternik, koji je u borbi za Hrvatsku poginuo u Lici, više dinamičan revolucionar, emigrant, borac i tragičan hrvatski buntovnik.

Filozof hrvatske narodne svijesti

Dr. Ante Starčević je najhrvatskiji, jer je u svom nauku kondenzirao ono što je u hrvatskim osjećajima na način kako to nije nitko prije, ni poslije njega, zbog čega je i nazvan Ocem domovine. On je filozof hrvatske narodne svijesti, i to je bitan sastojak njegova učenja. Oko hrvatske sudbine, koja je bila na kocki, prepirale su se i nadmudrivale struje različitoga imena. Jedni su kao narodnjaci bili austrofili, drugi su kao unionisti bili ugarofili, madžarofili, a neki, opet, slavenofili i jugofili. Samo pravaši pod vodstvom dr. Ante Starčevića nisu htjeli ni k Pešti, ni k Beču, ni k Beogradu, niti k Srbiji, nego su jedini hrvatski izlaz prema budućnosti vidjeli u tom da se Hrvati ne priklanjaju nikomu, već da ostanu svoji na svom. Starčević je vidio da je habsburška dinastija hrvatske nade iznevjerila, ali je vidio i da “Magjari žele samo u tlačenju narodah Austriu izmeniti”, a znao je i da: ”bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom, nego je samo puk, množina čeljadi.” Međutim, krvavi neuspjeh rakovički je godine 1871. pokazao da bi utopijski bilo, pokušati Hrvatsku iz austrougarskoga oceana nasilno izvlačiti, i zato je Anti Starčeviću u razvijanju misli bilo bitno narodnim zastupnicima u Hrvatskom saboru osvijesti, da “ako smo muži slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da nemožemo drugačie, nego kao bilo čiji robovi živiti…” U Predstavkama županije riečke kao veliki župan Riečke županije 1861. god. dr. Ante Starčević ističe: ”…napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci…” Poučen sjajnim poznavanjem hrvatske povijesti, na kojoj je temeljio svoje političko učenje, u Odgovoru na pozdrav akademijske mladeži u Zagrebu 28. ožujka 1867. dr. Ante Starčević je poručio: ” – narod, u kojem se je, što je drugde preredko, junačtvo s umom venčalo; trubiti da taj narod hervatski može revno braniti i deržati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzderžavati, nego da se mora podlagati slabiemu od sebe; tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati, nego naš narod osramotit i posvetit današnje stanje, u kojem on nepravadno pogiba.” To svim snagama nastoje neprijatelji suverene, nezavisne Hrvatske, razni tipovi i protuhe, Hrvatskoj opasniji od otvorenih neprijatelja izvan nje. Njih Starčević imenuje kao Slavoserbe, a iscrpno ih je ocrtao u raspravama: “Stranke u Hervatskoj” (u nastavcima u novinama “Hervat” 1868. g.) i “Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876. g.). Starčević je razlikovao 5 vrsta Slavoserba, koje, međutim, sve objedinjuje zajednički protuhrvatski mentalitet, ili kako u raspravi “Stranke u Hervatskoj ”Starčević kaže: ”…u stvari, oni su svi jednaki: sužanjstvo im je svima živalj, i oni su živalj sužanjstva. S toga, dok bude sužanjstva, bit će i Slavoserbah, i dok bude Slavoserbah, bit će i sužanjstva.”

Spasio je hrvatstvo

Dr. Ante Starčević je formulirao ono što bitno određuje hrvatsku narodnu svijest i zato je postao i ostao jedini valjani kriterij hrvatstva i sigurni međaš u razlučivanju koja je od naših orijentacija prava hrvatska, pouzdan svjetionik naše budućnosti i ispravan orijentir hrvatskoga smjera kojim nam valja ići. Dabome, Starčević Hrvatsku nije oslobodio ni od Beča, ni od Pešte, niti od Beograda i Srbije, jer on nije bio praktični političar, ni revolucionar koji bi pozivao na ustanak, nego je snažeći hrvatsku nacionalnu svijest, vodio revoluciju u hrvatskim glavama i spasio hrvatstvo. Izvrsno je ocijenio da sudbonosnost za hrvatski narod nije toliko u udruženim naporima bečke habsburške kamarile i domaće hrvatske slavoserbštine, koliko u nedostatku prave hrvatske nacionalne svijesti i istaknutoga narodnog programa ondašnjih hrvatskih političkih snaga. Iz hrvatske je povijesti naučio da bitke nismo gubili zbog snage naših protivnika, već zbog našega nejedinstva i zbog naše političke slabosti. I baš to treba naglasiti, osvrćući se na djelo Oca domovine dr. Ante Starčevića, da kad nam je Providnost kroz našu povijest (a to vrijedi i za hrvatsku sadašnjost!) nudila da postanemo svoji na svom i državno neovisni, mi smo gubili i postajali tuđi, jer nismo bili starčevićanski jedinstveni, pa nas je polovica, ako ne i više, odlazilo na suprotnu stranu, ili je rogoborilo protiv Hrvatske, da bi se ponukani nekim nadnacionalnim, kozmopolitskim, i internacionalnim, nekim euroglobalističkim, ili-Bože sačuvaj! – nekim “bratskim” općejugoslavenskim interesima i ciljevima, borili protiv hrvatske vlastitosti. Starčeviću je Hrvatska bila iznad svega, i sigurno i danas kad se s tezom starog prava k Markovom trgu uspinje on grmi riječi kojima je 20. svibnja 1871. pred izbore u Krapinskim toplicama upozoravao birače:”…čuli ste me. Ako imate kakve drugačie misli i težnje, ovim mojim protivne, ja vam svetujem da izaberete koga drugoga za vašega zastupnika, i očitujem vam da ne ću biti vaš zastupnik. Jer ja ne mogu braniti nego moje osvedočenje.” Usprkos njegovim oštrim riječima, izabrali su ga. Čuju li danas mjerodavni u Hrvatskoj što im Otac domovine poručuje? Il’‚ su “brige” za Hrvatsku sasvim usnule!…

I u književnosti i u jeziku bio je hrvatski dosljedan

Dr. Ante Starčević se istakao i kao književnik u užem smislu, kao satiričar, dramaturg, pjesnik i prevoditelj. Jetkom satirom je mlatio po hrvatskim koristoljupcima, koje je krstio “praktičnicima” I lupao po puzavcima i po ulizicama, koje je zvao “našincima”, jer su hrvatski jezik u strahu da se ne zamjere zvali “naš jezik”, ne usudivši se imenovati ga njegovim pravim hrvatskim imenom, a u obrani hrvatskoga jezika od Književnog dogovora u Beču 28. ožujka 1850. i od ijekavštine Vuka Stefanovića Karadžića, koji je Hrvate reducirao na čakavce i kajkavce, dr. Ante Starčević je dosljedno ustrajao u etimologijskom pravopisu i u svojoj ekavici, u jezičnu upotrebu vratio je pojedine izvorne hrvatske riječi, a u polemikama s hrvatskim vukovcima bio je vrlo oštar i nije birao sredstva, ni načina.

I u oporuci dosljedan u skromnosti

Posebna odlika dr. Ante Starčevića bila je skromnost, koju su mu kao izuzetnu vrlinu priznali i njegovi protivnici. Kad je bio veliki župan Riječke županije od mjesečne si je plaće ostavljao tek za ono najminimalnije i sve iznad toga dijelio je ubožnima, koji su se svakoga prvoga u mjesecu okupljali pred njegovim vratima. U djetinjstvu ubrizganu skromnost u zreloj je dobi učvrstio spoznajom da sloboda od potrebitosti određuje stupanj čovjekove slobode i neovisnosti. U oporuci koju je napisao u postelji, 11 dana nakon što je uselio u Starčevićev dom u Zagrebu, iskazao je želju da ga se nakon smrti bez posebnih pompa i svečanosti pokopa u jedno seosko groblje pokraj Zagreba, naglasivši da nikako ne u groblje zagrebačko, i tomu je dodao da si je djelima podigao spomenik u narodu i da mu drugi spomenik ne treba. S nedovršenih 73 godine života umro je 28. veljače 1896. u Starčevićevom domu, u prisutnosti rođaka dr. Mile Starčevića i književnika Eugena Kumičića i njegove žene Marije, koja mu je zaklopila oči i upalila svijeću kad je izdahnuo oko 3 sata iza ponoći. Pokopan je 1. ožujka 1896. u groblju u Šestinama, navodno u ličkim opancima. Suprotno njegovoj želji, godine 1903. nad njegovim je grobom podignut divotan spomenik, djelo hrvatskog kipara Ivana Rendića. Njegov grob je bio i ostao svetište hrvatskoga naroda!

A danas?

Veliki Žitnik u kom se Ante Strarčević rodio u odnosu na Mali Žitnik, koji je u neku ruku njegov nastavak uz rijeku Liku prema Mušaluku je doista veliki, jer danas u njemu u 19 kuća živi 45 žitelja, dok je u Malom Žitniku svega 1 kuća i u njoj 3 žitelja. Žitničani su radini na svojim oranicama, osobito plodnim za izvrsni lički krumpir. Izvan Žitnika njegovih raseljenih žitelja ima u Gospiću, Zagrebu, Rijeci, Sisku, a nekoliko ih je i na privremenom radu u Njemačkoj. Svi su oni ponosni na svoje velikane, osobito na Oca domovine. Njihovo hrvatstvo, kako mi nedavno kao svom zemljaku Gospićaninu rekoše, ne dozvoljava da u Žitniku postoje političke stranke, osim Hrvatske stranke prava i HDZ. Svoju odanost Hrvatskoj su pokazali i u Domovinskom ratu, a s neprikrivenim ponosom će svom posjetitelju pokazati spomen-dom dr. Ante Starčevića, koji je na poticaj gospićke podružnice Hrvatske demokratske zajednice podignut na temeljima rodne kuće Oca domovine i koji je 23. svibnja 1998. uz nazočnost visokih dužnosnika Hrvatskog državnog sabora i vlade Republike Hrvatske otvorio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u čast 175. rođendana Oca domovine.

Mr. sc. Nikola Bičanić, prof.


NDH i ZAVNOH U IZVORIŠNIM OSNOVAMA USTAVA TREBAJU ZAMIJENITI MJESTO

Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je gostovao beogradski povjesničar Srđan Cvetković. Na znanstvenom skupu u Hrvatskom institutu za povijest Cvetković je govorio o rezultatima istraživanje partizansko-komunističke represije koja je u Srbiji kulminirala od 1944. do 1946. godine.

Kao član državne komisije za istraživanje događaja iz tog razdoblja, Cvetković je imao pristup tajnim arhivima. Ondje su pronađene „knjige streljanih“, s detaljnim popisima žrtava Ozne i KNOJ-a. U te dvije godine partizanski su egzekutori samo u Srbiji, prema popisima koje su sami pedantno sastavljali, smaknuli 59.000 ljudi!

Od toga su 89 posto bile građanske osobe, a 20 posto strijeljanih bilo je mlađe od 18 godina! U nekom od 211 tajnih zatvora i gubilišta, oznaši su hladnokrvno likvidirali i cijele juniorske nogometne momčadi.

Bio je to najveći zločin na ovim područjima u 20. stoljeću, istaknuo je Cvetković. Zbog masovnosti i organizacije zločina teško se može govoriti o „osveti kolaboracionistima“. Cvetković objašnjava da je možda dvjestotinjak ljudi moglo zaslužiti smrtnu presudu prema tadašnjim europskim pravnim standardima. U Francuskoj je nakon rata uhićeno 40.000 ljudi zbog suradnje s njemačkim okupatorima. Na smrt je osuđeno 7037 optuženika, od čega je 791 kazna izvršena, a ostali su pomilovani. Na milijun stanovnika, u Francuskoj je bilo 239 smrtnih kazni za ratnu kolaboraciju, u Belgiji 29, Nizozemskoj 17, Danskoj 13, a u Norveškoj svega 10.

U Srbiji su na svakih milijun stranovnika komunisti pobili - 16.000 ljudi.

U Sloveniji, prema istom razmjeru, ubijeno je 10.769 osoba (ukupno oko 14.000).

Konačan rezultat za Hrvatsku i BiH još nije poznat. Ovdašnji istraživači još nisu doprli do „knjiga strijeljanih“. Ali nije teško procijeniti da bi Hrvatska i Bosna mogle izbiti na čelo strašne i tužne liste.

Počinitelji tih planiranih i sustavno provedenih ubojstava sebe zovu antifašistima. Na čelu im je bio Josip Broz Tito. Dio tog pokreta bilo je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske.

Likvidacije na kraju rata nisu bile izuzetak, već samo vrhunac modela koji su primjenjivali svuda gdje bi zauzeli neki prostor. Primjerice, već 1942. u Vrgorcu, Prijedoru ili Bihaću, zatim u Koprivnici 1943. godine. U Dubrovniku 1944. pa u Splitu, Mostaru, Zadru..., gdje god je taj gusti češalj prošao od istoka prema zapadu. Prvi su stradavali zarobljeni vojnici, domobrani i ustaše, a potom i svi oni koje je obavještajna služba stavila na spisak potencijalnih protivnika u osvajanju vlasti i izgradnji totalitarnog komunističkog sustava. U Srbiji su ubili predsjednika Crvenog križa, a u Hrvatskoj, u Zagrebu, čak i drvorezbara koji je izradio pisaći stol u Pavelićevu kabinetu. Gotovo po istom obrascu u suvremeno doba postupa ISIL.

AVNOJ i ZAVNOH kao njegov regionalni (zemaljski) organ, borili su se za Jugoslaviju. Čitave narodne skupine proglašavali su kolektivno odgovornima (Nijemce, na primjer, a nije bilo puno bolje ni s Talijanima). Kazna se proširivala i na žene i djecu pa su ih onda iseljavali i zatvarili u logore u kojima su bili izloženi smrtonosnim bolestima.

Ako na takvom „antifašizmu“ počiva Ustav Republike Hrvatske, onda se stvarno svi mi, njezini građani, moramo zapitati gdje mi to živimo. I razmotriti treba lizavnohizam maknuti iz ustavnih izvorišnih osnova.

Često se u javnosti govori kako se u nas stalno raspravlja o ustašama i partizanima. Komentira se da su prije glasanja o novoj Vladi saborski zastupnici više raspravljali o drugom svjetskom ratu nego o gospodarskom programu. A to nije točno. Rasprave zapravo nema. Uglavnom je riječ o graji kakvu su taj dan podizali neki zastupnici. I kakve ima mnogo po medijima, osobito internetskim.

Možda se to i može razumjeti. Možda im je bolje dizati graju i buku, jer bi smirena i ozbiljna rasprava pokazala da je Nezavisna Država Hrvatska doista bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, kako je, uz ostalo, formulirao i dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.

Povijesne okolnosti državi nastaloj u ratnom vihoru nisu pomogle u izboru saveznika. NDH je ratovala samo protiv boljševika i cijeli se rat uglavnom branila, i od svojih saveznika i od protivnika. Uvela je rasne zakone, ali koje je počela uvoditi već i jugoslavenska vlada Cvetkovića i Mačeka, uz približavanje Njemačkoj i Trojnom savezu. No NDH je rasne zakone i ukinula kad je na kraju rata popustio njemački pritisak. Jozo Tomashevich, povijesni publicist koji nimalo nije bio sklon NDH, piše da je „pozitivna činjenica da je u ustaškoj državi život izgubilo manje Židova nego u većini drugih dijelova okupirane Jugoslavije“.

Rasni zakoni i mjere protiv Židova svakako su najgora epizoda unutarnjeg života te države. Ali ne treba zaboraviti ni mnoge oblike pomoći koje su Židovima tada pružali obični ljudi, zatim predstavnici Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem pa sve do pripadnika ustaških vlasti.

Unutrašnje uređenje općenito je bilo autoritarno, s postupcima odmazdi kakve su u slučaju borbe s unutarnjim, nelegalnim snagama, predviđala i tadašnja ratna pravila. U vojnim akcijama protiv pobunjenika događali su se i zločini. Ali se nastojalo kažnjavati počinitelje, odnosno, „neodgovorne pojedince“, čak i smrću. Smjenjivani su zato dužnosnici i raspuštane samovoljne postrojbe, poput „divljih ustaša“.

U listopadu 1942. poglavnik Pavelić izdao je jasnu zapovijed: „Nikako se u našim akcijama ne smije dogoditi da se hotimično ili slučajno ubijaju ili stradaju nedužni ljudi, a osobito žene i djeca. Naša borba mora biti puna časti, ustaške hrabrosti i plemenitosti. Oduzimanje života čak i kad se radi o zločincima mora se temeljiti na redovnoj sudbenoj odluci.“ Pavelić je odredio ako bude zlodjela da treba obvezno provesti istragu i obavijestiti zapovjedništvo Ustaške vojnice. Zapovjednik postrojbe bio je odgovoran, ako nije proveo istragu.

Nasuprot ZAVNOH-u i njegovom načinu postupanja sa zarobljenicima, Nezavisna Država Hrvatska je 1943. godine pristupila Haaškim, odnosno, Ženevskim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima. Odredbe su se primjenjivale na oborene američke pilote, ali i na zarobljene partizane. Tako su čak i partizani zarobljeni na Sutjesci transportirani gotovo preko cijele države da bi bili internirani u logor u Jasenovcu.

Od uspostave NDH pa do potkraj 1944. u novinama i časopisima intenzivno se pisalo i raspravljalo o izgradnji unutarnjeg poretka. Napisima u listovima kao što su bili Spremnost, Hrvatski narod, Hrvatska smotra, u brošurama i knjigama, razni autori zalagali su se za skladniji model društvenog uređenja nasuprot boljševizmu, ali i ekonomskom liberalizmu predratnoga razdoblja. U radovima Milivoja Magdića, Mirka Kus Nikolajeva, Ante Cilige ili Aleksandra Seitza govori se često o „hrvatskom socijalizmu“ u kojem bi trebale biti pomireni interesi različitih klasa i društvenih staleža, uz napredak i rast standarda osobito radnika. Iznesene ideje često su i našle oživotvorenje u arhitekturi, gradnji radničkih naselja, u namjerama da se modernizira selo, itd. Ustrojen je korporativni Glavni savez staliških i drugih postrojbi, koji je poput kasnijeg Socijalističkog saveza okupljao pojedina udruženja, od seljaka preko obrtnika i veleobrtnika do trgovaca i slobodnih zvanja te usklađivao njihove interese pod nadzorom ustaškog pokreta.

Unutrašnjim reformama nastojao se normalizirati odnos prema najvećoj vjerskoj i nacionalnoj manjini, Srbima-pravoslavcima. Ustaška vlada već 1943. počinje tajne pregovore s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke (demokratske i anglofilske) ne bi li dobila pomoć u normalizaciji i konsolidaciji stanja u državi.

Na kraju, hrvatska vlada i njezina vojska, potisnuta od bolje opskrbljenog protivnika, polazi se predati zapadnim, demokratskim državama, što pokazuje prema kakvom društveno uređenju bi ta država brzo evoluirala.

Da je imala priliku za opstanak, s tržišnom ekonomijom i demokracijom koja bi se razvila, sada bi bila razvijena kao Austrija, Španjolska, Portugal, Francuska, Finska ili Italija.

Nažalost, u Drugom svjetskom ratu u Europi pobijedio je Staljin i njegovi trabanti, među ostalim i u Jugoslaviji. Bilo je među njima i zanesenjaka, naivnih ljudi, iskrenih vjernika u marksističke teorije i obećanja o nacionalnoj ravnopravnosti. Mnogi od njih brzo su se poslije rata otrijeznili i već šezdesetih bili predvodnici promjena koje su nastojale poboljšati jednopartijski sustav koliko je to bilo moguće. Poput Franje Tuđmana postajali su disidenti i potom sudionici tranzicije kad se napokon raspao avnojevsko-zavnohovski sustav.

Sve u svemu, smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazate će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju drugog svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u.

Ili još jednostavnije, u temeljnom dokumentu hrvatske države ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati.

Igor Vukić


Iz povijesti naše slavne...

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević,
2. Hamdija Shimpašić,
3. Muhamed Omerčić,
4. Nazir Spahić,
5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović,
6. Hizvija Gavran-Kapetanović,
II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora:
7. Bećir Džonlagić.

Ja se sjećam još ove dvojice:
8. Feridbeg Cerić i
9. Ahmid Kurbegović.

Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;
dr Prebeg, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, bio predsjednik Verifikacionog Odbora,
a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Milobar, predsjednik Rizničkog Financialnog Odbora Hrvatske Stranke Prava;
dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik;
Svetislav Šumanović, bivši odjelni predstojnik Hrvatske Zemaljske Vlade i
barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ
Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke
Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin


Zagreb, 21.12.2016.

PUNOGLAVCI PROTIV NDH

U pristupnim pregovorima Srbije za ulazak u EU blokirali smo poglavlje o kulturi, koje je na svoj način besmisleno. Jer, ipak je ovo Region. Srbija je svjetski fenomen. Vlakovi kasne, a fašizam je srpska i srbijanska nacionalna tradicija. U Srbiji je fašizacija zapravo nemoguća, jer je Srbija uvijek bila fašistička. Aco Vučić drsko je nazvao Joe Bidena i upozorio ga da Srbiju svi moraju uvažavati, jer je teorijski i praktično u Ruskoj Federaciji. E onda, dragi moj Aco, ne možete u Uniju i NATO. Zašto ne, bre bedni Bidni? Slovenija je i u Ruskoj Federaciji i u Europskoj uniji. Biden je nakon toga kratko nazvao Andreja Plenkovića, koji je u tom razgovoru prvi put čuo da je Hrvatska blokirala pristupne pregovore Srbije. Nije lako.

Mislite da je Plenković slabije informiran jer ne odlučuje o bilo čemu? Ne, naš premijer je zauzet, zapravo više obuzet osnivanjem srednjevjekovnog povjerenstva za preocjenu antičkog pozdrava “Za dom spremni”. To je direktan dokaz da ovu zemlju već 25 godina vode poremećene osobe. Umišljaju da su iznad NDH. A iznad NDH je samo glavni Kreator, dragi Bog. Infekcija kolektivne krivnje zahvatila je i neke novinare na glasu po objektivnosti, pa je morbidni Marinko Jurasić izjavio kako HOS-ov natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu ima morbidno značenje, da asocira na masovne užase, ne baš njega osobno, ali tu neke. Kost u grlu je HOS-ovo bezobrazno suprotstavljanje agresiji na RH i BiH, za spas doma i Domovine. Kao novinar, Jurasić bi morao prepoznati da je problem prvenstveno lingvistički. Tek nakon toga pozdrav “Za dom” možemo promatrati na simboličkoj razini, odnosno kao konkretnu značajku hrvatskog identiteta. Protiv pozdrava “Za dom spremni” oglasili su se i “kriminalci iz Ustavnog suda”. Kada bilo koga u ovoj zemlji prepoznate kao kriminalca, drugi dan postaje nedodirljivi antifašist. Možemo reći da je Vlaho Orepić preko noći pretvorio ustavne suce u gorljive antifašiste. Tako su neki dan Ivan Vrdoljak i Vesna Pusić u Hrvatskom saboru prozvani da su kriminalci, da su u državu i javna poduzeća nagurali članove HNS-a, pa su šefovi HNS-a naglo pojačali svoju antifašističku supstancu. Pusić je davno izjavila da je stranačko zapošljavanje u redu, jer ne želi glumatati s “javnim” natječajima, a evo je neki dan antifašistički dohvatila šarafciger i skida HOS-ovu spomen ploču niže Spomen područja područja Jasenovac. Moj tata je Židov! Dobro, bio je Židov, ali Pavelićev. Vrdoljak je žestoko istupio u Hrvatskom saboru protiv prebrojavanja Srba, što može poslužiti kao direktan dokaz da HNS instalira Srbe na rukovodeće položaje. Navodno je Vrdoljak skinuo svoju smrdljivu cipelu i njome mlatio po govornici uzvikujući da Kuba nije američka i da HNS svoje instalacije neće povući.

Drvo zaklanja šumu

Kako god okrenete, hrvatski koncept doma i Domovine ostaje nasuprot srpskoj i srbijanskoj agresiji i Otadžbini. Mnogi su Hrvati postali beskućnici, jer je dom bio utočište i u NDH. Jasenovac je na svoj način ostao okupiran i pretvoren u srbijansko veleposlanstvo, pa Srbija ima pravo tamo nametati četnička pravila. I još je fašistička paradržava Republika Srpska poklopila susjednu Gradinu, gdje su srbijanski geolozi pronašli dodatno masovno stratište za Srbe. Nema ostataka ubijenih žrtava, jer su ih ustaše bacali u Savu. Tako su stotine tisuća srpskih tjelesa završavale u rijeci, čineći famozni jasenovački Most patnje. Naravno da je izbila poplava i da su tjelesa srpskih staraca plivala okolo, po Gradini i sve do Banja Luke. Prirodna posljedica svega bio je tifus, koji je opet doveo do toga da tifusari slično premoste Neretvu, pa je tako drug Tito pobegao mrskim Nemcima. Duše mrtvih uznemiravaju Hrvate u okolici Jasenovca, kojima je Bog kao kaznu poslao industrijsko onečišćenje iz okruženja Gradine. Da je Hitler bio mudriji, u susjedstvu svojih logora gradio bi ruske rafinerije nafte. Znamo da je paradržavna Republika Srpska uspostavljena na konkretno provedenoj osveti, koju zli jezici zovu etničkim čišćenjem. Problem je tih nesretnih državnopravnih temelja, ali i nije, jer je i Republika Srpska već prilikom svog osnivanja ušla u Rusku Federaciju. Lijepa naša i njihova tako je ostala topli otok i toplo more u ledenoj sibirskoj Rusiji.

Milorad Pupovac, profesionalni Srbin u Hrvatskoj i navodno profesor neke lingvističke discipline, bolje rečeno lingvističke razularenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zabrinut je da se u RH “prijeti nekome tko brani antifašizam”. Od kada su se antifašisti tako branili. Ako je zaista antifašist, neka Pupovac dohvati tandžaru i postavi zasjedu za nekog hrvatskog vojnika. Vidite, pletenice djevojčica koje su antifašisti ugušili u Hudoj jami zapravo su pokazatelj kako daleko ide žrtva iskrenih antifašista, koji za višu ideju spremno žrtvuju hrvatsku mladost. Naravno da su svi Srbi umrli u razdoblju 1941-45. bili ubijeni, a samo je Hrvatima “antifašistička” pometnja donijela i drugačije umiranje, ono zbog gladi, bolesti i nedostatka lijekova. Moje dvije sestrice otišle su u temparaturi. Lokalni partijski predator spremno je ušetao u naš dom i u tom vremenu gladi hladno oduzeo preostale točkice. Nekoliko partijskih tečajeva, i kreten je dogurao do suca. Takvo smo pravosuđe 90-ih preuzeli. Moja pokojna majka pokopala je petero svoje djece. Ubijen je samo Damir, u Njemačkoj. Usprkos svemu tome i gorim sudbinama od takve, danas premijer SRH/RH ima potrebu komisijski provjeriti i karakter komunističke represije, kao i velikosrpske komunističke diktature.

Posebno me smeta antifašistički cirkus u svezi mučki smaknute Aleksandre Zec, koja je stradala kao svjedok mafijaškog ubojstva, sve u svezi mafijaške kontrole zagrebačkih tržnica. Za potrebe obmanjivanja policije, zvjerski je usmrćena i bačena u grabu, u kvarnom pokušaju da se zločin iz koristoljublja prikaže kao seksualno i nacionalističko nasilje. Labrador je reagirao pod svojom poznatom krilaticom “Za Otadžbinu spremni” i sve propagandno podigao na razinu napada na srpsku manjinu u Hrvatskoj, što je bila velika usluga naručiteljima ubojstva. Protuhrvatska propaganda to pojedinačno ubojstvo diže na razinu etničkog čišćenja Srba, jer u protivnom ispada da su Hrvati tijekom Domovinskog rata ubijali samo srpske starice. Jeste li se ikada zapitali zašto Hrvati ubijaju samo najstarije Srbe? Javlja se dojam da Hrvati nisu ubijali Srbe, nego su svoje starce i starice ubijali baš Srbi, oni labradorovci koji su Hrvatima podvaljivali ratne zločine, ali nisu imali srca ubijati srpske curice, pa su fašistički ubijali i pacijente psihijatrijskih ustanova svih uzrasta. Nije to bilo etničko čišćenje, nego fašističko čišćenje vlastite rase.

Naravno da nije prihvatljivo niti mafijaško ubojstvo, posebno kada je kolateralna žrtva dijete, ali se ipak ne može usporediti sa čak 400 zlostavljane i ubijene djece tijekom agresije na RH i BiH, na razini etničkog čišćenja usmjerenog protiv katolika i muslimana. Ovo je prilično poremećen Region. Kao, ubijanje hrvatske djece posve je normalna pojava. Isti orjunaši i otadžbinski predatori traže da se preimenuje Domovinski rat, iako se tako nije zvao rat u NDH. Kako preimenovati NDH? Moje je mišljenje da trebamo koristiti prihvatljiv naziv Hrvatska do Drine. Eto, svakih 50 godina orjunaši i četnici ubijaju i siluju na stotine hrvatskih djevojčica, ali o tome trebamo šutjeti, jer je u protivnom teško podignuti jedan mafijaški obračun na razinu masovnog zločina od strane Hrvata, pa je onda teško prezentirati koliko Hrvati mrze Srbe. A to je jako potrebno da Hrvati zaista ne počnu mrziti Srbe. A Hrvati najviše mrze Srbe baš zbog toga. Moja je poruka Ustavnom sudu da su ubojstvo Mihajla Zeca naručili oni isti kriminalci koji su uveli mogućnost oslobađanja najgorih ubojica i kriminalaca kroz prepoznavanje nekakve proceduralne pogreške u pravosudnom postupku.

Istra je ključ obmane

Naravno da Hrvatska ekonomski tone i zato što je okružena Ruskom Federacijom. Kada pogledate geografsku kartu ruske Slovenije pod svjetlom višestoljetne povezanosti Rusije i Slovenije, posebno strši neprirodan slovenski prolaz do jadranske obale, na razini Neuma i bezumlja. Razvidni su sovjetski ciljevi “partizanskog” pohoda na Trst, koji je omogućio Slovencima, sovjetima i Rusima da otmu dio jadranske obale između Italije i Hrvatske. Avnojskoj SRH priključena je Istra jer je to bio jedini način da se Slovenija, time i majka Rusija, dokopaju toplog mora. Vodite računa da se sve to dogodilo prije Titovog razilaženja sa Staljinom. “Juncktion point” Savudrijske vale zapravo je ruski. Ameri su to prepoznali, cinkali “arbitražne” nepodopštine, ali su “pametni” Hrvati na čelu svoje tajne službe smijenili Amera i instalirali Francuza, pa su Ameri digli ruke od hrvatskih budala. I još je snajka Slovenka, a slovenski zet već najavljuje zaokret u američkoj politici prema Rusiji. Hrvatska slamka spasa zapravo su nedisciplinirani slovenski tabloidi.

Ovdje ću zamoliti Andreja Plenkovića da izvuče pouku iz pada Zorana Milanovića, koji nije sklonjen kao komunjara, nego kao svojeglava osoba. Danas je Milanović posve nepoznata osoba i sutra će to biti Plenković. Dakle, u usporedbi s NDH, svi premijeri i predsjednici SRH/RH nisu nikakva neminovnost, niti sudbina, niti strašni suci, nego obični glupi punoglavci u glupim oplodnjama. Nasuprot njima, Hrvatska i hrvatstvo najprije su se oblikovali kroz cijeli milenij, da bi konkretno i jasno specificirana državnost trajala već treći milenij, kao fenomen na razini svjetske povijesti. Ako je Andrej Plenković zaista samosvjesni hrvatski punoglavac s jasnim hrvatskim identitetom, kako se priča, kako mu pada na pamet osnovati nekakvu drugarsku komisiju za NDH i HOS-ov pozdrav “Za dom spremni”? Pojavila se teza kako Plenković zaobilazno ide protiv Tita. Možda se to čini mudro, ali ipak to nije to. Plenković treba izravno ukloniti Tita kao najgoreg zločinca. U nedostatku streljiva za specijalni rat protiv Hrvata i Hrvatske, peta kolona je preko jugoslavenskih portala kreirala nekakav slučaj hrvatskih “čokoladica srama” proizvedenih u Srbiji od strane hrvatskog radništva. Kada će konačno Hrvati u Srbiji početi uživati tu famoznu obrnutu diskrimanciju, koja je kod nas obveza. Ovo je tlo toliko konfliktno da kao povod za Treći svjetski rat može poslužiti obična čokoladica srpske nacionalnosti.

Umišljenost

Bili kriminalci u Ustavnom sudu i Vrhovnom sudu ili samo na položajima, više sam puta upozoravao da u jednoj duboko korumpiranoj zemlji izborni sustav mora biti inficiran. Zar nismo dugo ostali u čekaonici EU-a uglavnom zbog korumpiranog pravosuđa? Eto je SOA sukladno našoj demokraciji upoznala domaću Javnost sa snimkom koja kompromitira Branka Hrvatina, šefa Vrhovnog suda i pretplaćenog šefa Izbornog povjerenstva. Znate, korupcija je nužno izlazila iz strukture Jugoslavije. A takvo zlo u pravilu preživljava raspad carstva ili nekog saveza država. NDH je bila preopterećena negativnim naslijeđem prve Jugoslavije, usto podvrgnuta rasnim zakonima Trećeg Reicha, i još vojno okupirana od strane čak četiri oružane formacije: nacisti, fašisti, sovjeti i četnici. Nisu žrtvovani Židovi i Srbi, nego ustaše, što se na kraju rata potvrdilo.

Jako je važno sagledati sveukupni tragičan trenutak NDH. Zamislite da smo 90-ih u sjevernim dijelovima RH imali prisutne nedodirljive nacističke postrojbe, da talijanski fašisti kontroliraju našu Dalmaciju i tamo štite sovjetsku agenturu, orjunaše i četnike, i da diljem Lijepe naše britanski obavještajci koordiniraju protuhrvatsko djelovanje četnika i “partizana”. U odnosu na svu nesreću i sve to zlo s kojom se suočio Ante Pavelić, možemo reći da se svi kasniji premijeri i predsjednici SRH/RH vodili delikventski dječji vrtić, uključujući i posljednju surovu i zločinačku agresiju Srba i Srbije na RH i BiH. Suprotno nametnutim predrasudama o hrvatskom autonomnom fašizmu, snažnu civilizacijsku crtu hrvatske nacionalne ideje potvrdila je i dugo skrivana činjenica da su unutar Trećeg Reicha samo Ustaški pokret i NDH proglasili ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, i da su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali upravo u NDH, što profesionalni Židovi i profesionalni Srbi u Hrvatskoj uporno skrivaju.

Ne može se komisijski poništiti činjenica da nacistički kamp Jasenovac nije bio hrvatski proizvod, nego je geografski determiniran na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje je bio predviđen i za pakta Njemačke i prve Jugoslavije, gdje bi bio podignut i da je prva Jugoslavija opstala. Naprotiv, hrvatsko nacionalno određenje supstancijalno je marijansko i bez ikakvih fašističkih primjesa, dok jugoslavenstvo i velikosrpsko svetosavlje imaju tu svoju autonomnu fašističku sadržinu. Kada danas bilo tko proziva NDH, riječ je o protuhrvatskom interesu upakiranom u antifašizam. A antifašizam je nešto poput drvenog željeza. Sve što možete u tome smislu je “ne biti fašist”, jer antifašizam nužno evoluira u veće zlo od fašizma. Apsolutizam talijanskog fašizma nije trpio konkurenciju talijanske mafije, njemački nacizam postavio se slično, dok je takozvani antifašizam usisao sve zlo ovoga svijeta, nacionalno i internacionalno.

Tvrtko Dolić


Zagreb, 20.12.2016.

Nepravda

Gdje je nepravda adut, sve su karte pravde beskorisne!

(Njemačka poslovica)
Drage Hrvatice i Hrvati!

U ovim velikim predbožićnim danima, kada iščekujemo dolazak Spasitelja Isusa Krista, sunce ljubavi i žrtve za sve nas, istine, pravde i poniznosti u liku malenog djeteta i Božje svemoći, mislim na sve ljude i djecu u svijetu i u nas koji trpe nepravdu, ratna stradavanja, neimaštinu i zlostavljanja, zbog drugih ljudi koji su se udaljili od Božje ljubavi i postali robovi zla, sebičnosti, pohlepe, mržnje i nasilja.

Posebno mislim na našu hrvatsku domovinu i državu Republiku Hrvatsku, gdje se od 2000. godine na dalje, planski i zakulisno strateški sustavno zatire pravda i istina, te gazi dostojanstvo hrvatskoga naroda i naše demokratske države koju smo teško oslobodili i obranili od velikosrpske oružane agresije, a, kao što vidimo, ta agresija se nastavlja svim drugim mogućim i nemogućim sredstvima.

Pri tome, u ovakvome miru najviše trpe nepravdu hrvatski branitelji, koji su najzaslužniji za obranu i pobjedu nad okrutnim neprijateljem.
Mnogim hrvatskim braniteljima se sudi i presuđuje na montiranim sudskim procesima, navodno zbog zapovjedne i osobne odgovornosti, dok se na zločince sa agresorske strane bespravno primjenjuje zakon o aboliciji.
Nema države u svijetu u kojoj bi oni ljudi koji su izravno sudjelovali u agresiji i zločinima, pa čak i u zapovjednom lancu, nakon poraza mogli sudjelovati u vlasti pobjedničke države, kao što je to slučaj u Republici Hrvatskoj.

Stoga su svi hrvatski branitelji po zatvorima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Haagu ili bilo gdje u svijetu najviše pogođeni tom strašnom nepravdom. Osjećaju najveću odvojenost od svojih obitelji u ove predblagdanske i blagdanske dane. S njima su u duhu svi njihovi najbliži, kao i svi mi koji osjećamo ljubav u svojim srcima i zahvalnost za njihove žrtve, kako ratne, ovako, nažalost i poratne.

No, sjeća li se njih vlast u njihovoj državi, za koju su dali sve od sebe, a poginuli i najvrjednije, svoje živote? Zar domovina i država ne bi trebala biti kao obitelj i kao majka svoj svojoj djeci, a posebno najzaslužnijima za njezinu opstojnost, pa čak kad bi i bili za neko zlo krivi?

Na žalost, ni jedna institucija u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj nema ni popis hrvatskih branitelja po zatvorima. Ja osobno, koja istinski osjećam bol i patnju zatvorenih hrvatskih branitelja i koja već 16 godina predvodim molitvu krunice sa razmatranjima uz žalosna otajstva, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima u Zagrebu, pred likom Majke Božje, za slobodu hrvatskih branitelja i za hrvatski narod i domovinu, znam za dvadesetak imena kojih se spominjem i u osobnim molitvama, dok za mnoge druge ne znam, jer se nigdje ne može doći do toga popisa. Promislimo, svi ostali domoljubi, za koliko ih po imenu znamo, ukoliko nisu iz naše obitelji ili rodbine?

No, oni sigurno nisu sami, jer su s njima u duhu svi njihovi dragi i svi čestiti Hrvati, kakvi smo većina, a, što je najvažnije, s njima je, kao i sa svima koji na pravdi trpe, Isus Spasitelj i njegova, kao i svih nas, Sveta Majka.
Molimo se da svi koji trpe ujedine svoju ljubav, žrtvu i trpljenje sa ljubavlju i žrtvom najnedužnijega patnika u povijesti, bogočovjeka Isusa Krista, za obraćenje svih grješnika u našem narodu i u svijetu i za spas Hrvatske i cijeloga čovječanstva.
Neka svima njima, kao i svim ljudima dobre volje, Novorođeni Spasitelj donese mir, utjehu, snagu i radost i neka je svima Sretan i blagoslovljen Božić, kao i nova 2017. godina!

Što je sa Veljkom Marićem?

Mislim da ne treba puno govoriti tko je hrvatski branitelj, dragovoljac Veljko Marić.
Znamo da je otac obitelji sa troje malodobne djece i da je 18. travnja 2010. godine, kao profesionalni vozač kamiona, kidnapiran, odnosno uhićen od strane srbijanske policije na granici između Srbije i Bugarske.
Prethodno za njim nije bila raspisana tjeralica niti je išta znao niti se osjećao krivim, te je više puta nesmetano prolazio sve granice.
Srbijanske vlasti su ga optužile za zločin nad civilnim stanovništvom, odnosno za ubojstvo jednoga čovjeka srpske nacionalnosti, Petra Slijepčevića, u selu Rastovac u zapadnoj Slavoniji u Republici Hrvatskoj, krajem listopada 1991. godine. On osobno o tome nije imao pojma niti je u to vrijeme uopće tamo bio.
Tadašnja hrvatska vlast, i to HDZ-ova, nije ga ni najmanje zaštitila, kao da i nije hrvatski državljanin, nego je, na žalost, preko suda u Bjelovaru, zdušno pomagala srbijanskom takozvanom pravosuđu.
Po brzome postupku, na temelju njihova zakona u univerzalnoj jurisdikciji, u rujnu 2011. godine, nakon svih maltretiranja, pravomoćno je osuđen na 12 godina robije.
Početkom lipnja 2015. godine, nakon što vlast Kukuriku koalicije, na čelu sa SDP-om Zorana Milanovića, kroz četiri godine nije ništa učinila, na pritisak značajnih humanih osoba izručen je Hrvatskoj.
Vlast u Republici Hrvatskoj cijelo vrijeme tvrdi da ne priznaje srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, pa bi bilo logično da su hrvatskoga branitelja Veljka Marića odmah pustili na slobodu.

No, to se nije dogodilo, nego je samo otpremljen u zatvor u Glini na daljnje izdržavanje kazne, a hrvatski sud u Bjelovaru, naravno po naputku vlasti, je potvrdio srbijansku presudu. Ujedno su ignorirali važeći hrvatski zakon o ništetnosti srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, donesen 26. listopada 2011. godine, pod točnim nazivom "Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije ".

Da stvar bude još gora, hrvatskom branitelju Veljku Mariću, budući da zna da nije kriv, želio je odmah pokrenuti novi pravosudni postupak u Hrvatskoj kako bi to dokazao, na žalost to se ne dopušta, što nigdje u svijetu nema.

Nadalje, zbog jako lošeg zdravlja i nemogućnosti da se u zatvoru adekvatno liječi, Veljko Marić se na više zamolbi pušta na privremenu slobodu 18. travnja 2016. godine, radi liječenja. Ipak, oko 10. rujna 2016. godine, Veljka Marića policija uhićuje u obiteljskom domu u Grubišnom Polju i vraća ponovno u zatvor u Glini, navodno zbog obiteljskog nasilja.

U Večernjem listu od 21. rujna 2016. godine osvanuo je naslov: "Veljko Marić pretukao suprugu Marijanu, pa vraćen na odsluženje kazne u zatvor" i podnaslovom: "Nasiljem nad suprugom prekršio je uvjete za puštanje na slobodu zbog bolesti".
Očito, kako u hrvatskoj državi stalno rovare određene moćne zakulisne snage, netko mu je spretno nešto namjestio kako bi ga se eliminiralo kao nedužnog iz svijesti ljudi.
Ako je nešto i bilo, vjerojatno mu je podmetnuta neka lažna informacija koja ga je slomila. Poznata je ona narodna strofa: "Lako ti je pjanu zapjevati i žalosnoj majci zakukati", a ja bih dodala "i nepravedno osuđenog branitelja naljutiti".
Cilj je bio reći da, eto, ako on može činiti nasilje nad tako požrtvovnom suprugom, svakako je ubio i čovjeka zbog kojeg je osuđen!

Iza toga više u medijskom prostoru nema ni riječi o bolesnom i nepravedno osuđenom Veljku Mariću. Kako je meni već poznato da obitelj Marić sa troje djece vrlo teško živi, samo od majčine male plaće kao spremačice u školi, brinula sam se i ranije njima za pomoć od dobrih ljudi koliko mi je bilo moguće. Posebno sam mislila na tu obitelj i ovih predbožićnih dana. Iako više nisam na čelu humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, nego sam samo počasna predsjednica, telefonski sam ih pokušala nazvati. Međutim, fiksni telefon im uopće ne funkcionira, niti zvoni, a na mobitel gospođe Marijane javlja se automat s riječima "Pristup biranom broju privremeno nije dopušten". To sve jedino može značiti da obitelj ne može platiti ni telefonske račune.

Ipak sam, uz puno truda, uspjela doći u kontakt sa gospođom Marijanom, te sam provjerila da je broj kunskog računa koji sam već imala u redu, a dobila sam od nje i broj njenog deviznog računa.

Stoga, dragi dobri ljudi, ja vas usrdno molim da, pomognete ovoj obitelji prema svojim mogućnostima na kunski ili devizni račun gospođe Marijane, koje vam dostavljam u nastavku.

Svim plemenitim dobročiniteljima i darovateljima, obitelj Marić, kao i ja osobno, unaprijed najsrdačnije zahvaljujemo i želimo svima od srca Sretan i blagoslovljen Božić, kao i puno Božjega mira, radosti, zdravlja i svakoga uspjeha u Novoj 2017. godini!

Uplate na kunski račun:

Vlasnik računa: Marijana Lončarević-Marić
Broj računa (IBAN): HR69-2340009-3213562912
(upisuje se bez crtica)
Ime banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, HR-10000 Zagreb

***

Uplate iz inozemstva na devizni račun:

Vlasnik računa: Marijana Lončarević-Marić
Broj računa (IBAN): HR50-2340009-3217287860
(upisuje se bez crtica)
SWIFT (BIC): PBZGHR2X
Ime banke: Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, HR-10000 Zagreb, Croatia

Adresa obitelji Marić:
Marijana i Veljko Marić
Lončarica 8
43290 Grubišno Polje

Uz srdačan pozdrav, osobnu zahvalnost i najbolje želje, s poštovanjem

dr. Ružica Ćavar


Iz knjige Mladena Ivezića: Titova umjetnost mržnje

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika. Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili, nego, pače, dobivali političke bodove. Kao i Srpska pravoslavna crkva oni su u isto vrijeme baš lažima, mržnjom i prostotama postizali i vojnu motivaciju za borbe i genocid nad Hrvatima.

Srpsko je seljaštvo u Hrvatskoj još od vremena Austrijskoga carstva bilo bitno zaostalije u prosvjeti od hrvatskoga. Naoružanost srpskih vojnih graničara zaustavljala je proširbu prosvjete i provedbu dekreta kojima su austrijski carevi nastojali uvesti obveznu osnovnu školu. U isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva nije odigravala onako prosvjetiteljsku ulogu kao Katolička, koja je tiskala mnoge kalendare i druga prosvjetna pomagala i sredstva. I krajevi u kojima Srbi življahu bijahu udaljeniji od kulturalnih središta, bez vlastitih većih gradova i slabih komunikacijskih mogućnosti.

U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Ljudi se prepustiše uživanju koristi od državnih službi, ali bez rada i napretka. Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala desetljeća. U revolucionarnome zanosu bacilo se od početka na obnovu hrvatske uljudbe, s mjestimičnim pretjerbama.

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). Uskoro i "Z.O. o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik" (provedba malo zakasnila) i "Z.O. o ukidanju tiskare NN i Nakladnog zavoda u Zagrebu" (umjesto njih osniva se Hrvatska državna tiskara). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis" (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke).

Kulturalno je zahtjevna i "Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima", kojom se takav rad ograničuje mladim Hrvaticama (kasnije je Naredba nadopunjena). Takva je i "Naredba o zabrani ritualnog klanja i stavljanja u promet svih vrsti životinja ritualno zaklanih, čije meso služi za ljudsku hranu" (bilo da to Židovi rade kod kuće, bilo u klaonici). Stoga je, ali mnogo manje nepravedna nego li tadašnji "Zakoni Jima Crowa" u SAD prema crncima i drugim "obojenicima", "Z.O. o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", kojom se Židovima onemogućuje dalju prevlast u novinama i kulturi, nametnutu njihovom međunarodnom povezanošću i kapitalom. Tada izlazi i "Naredba o promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih trgovina", koja također nesmiljeno zalazi u osobnost zahtijevajući da Židovi vrate prezimena slavenizirana poslije 1918. godine u prvotno stanje, da bi ih se lakše prepoznalo. Također je izrazito restriktivna i "Naredba o ustrojstvu i djelokrugu rada rasnopolitičkog povjerenstva". Amerikanci su Indijance imali skoro sve u koncentracijskim logorima (tzv. rezervatima) a i druge su im potčinjene rase bile prepoznatljive po boji kože. Židovi nisu uvijek rasno prepoznatljivi a Nezavisna Država Hrvatska je procijenila da bi mogli biti opasni za nju. Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno.

Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske, "Z.O. o zabrani otuđivanja i izvažanja starinskih umjetničkih, kulturno-povjesnih i prirodnih spomenika na području Nezavisne Države Hrvatske".

"Z.O. o zabrani i kažnjavanju uzrokovanog pometnuća i o prekidanju trudnoće" (kasnije dopunjena i promijenjena, da se, u izuzetnim slučajima, uz povjerenstvenu dopusnicu ipak smije pobaciti, ali samo u hrvatskim bolnicama621) također spada u hrvatsku ustašku kulturalnu revoluciju. Takva je i "Odluka o ukidanju srpskih i čeških pučkih škola i zabavišta" te "Z.O. o raspuštanju sokolskih društava kraljevine Jugoslavije" (uporno se piše malim slovom ono "kraljevine"). "Naredba o nazivu ˝grčko-istočnjačke vjere˝"624 ne zabranjuje izraz "Srpskopravoslavna vjera", nego kaže da nije u skladu s novim ustrojem, pa nameće, kao služben, novi.

U pozitivnome je smjeru "Z.O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih sudova". Kasnije i "Z.O. o njemačkom školstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", koja određuje osnutak pučkih, srednjih i stručnih škola. "Z.O. o priznanju nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima" nije obogatila toliko znanost, koliko domoljublje. Ipak, to je sitnica prema onome što su sve partizani poništili i priznali poslije svoje pobjede.

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu"628 uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi. Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske.

"Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni logor Jasenovac.

Dr Pavelić je, kao odvjetnik, posebno pazio na jezik u pravosuđu. Na toj je liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju Kaznenoga zakona".

Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve". Svatko je vlastan prijaviti psovatelja, kletvenika ili izustitelja prostota. Naredba je važna kao iskaz težnji Nezavisne Države Hrvatske.

Kao nacionalist, Pavelić je znao važnost uljudbe i jezika u njoj. Kao socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. Evo kako pisaše najpopulističniji, "Hrvatski narod". Ističemo najteže izraze koje su rabile te novine.

O komunizmu; "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih uhićenika", "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu" (koja je bila pogubila 400 osoba).

Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata i ne može uzročiti osvetu.

Za odnos prema Židovima tipičan je članak "Kako nas Židovi preziru". Već prije je izišao i "Židovska agencija Reuter u pravom svijetlu" (saznajemo da je Paul Julius Reuter prikriveni Židov Israel Beer Josaphat, koji je kupio britansku plemićku titulu i skončao samoubojstvom, dok je glavni urednik Agencije J. B. Richetson, bivši agent britanske obavještajne službe). Članak "Hrvatski nacionalni bojkot Židova" pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Nema rasne mržnje! Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru" te "Konac židovsko-boljševičkog rovarenja". To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode". Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio protiv Njemačke.

"Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima"645, iskaz je socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj imali velik dio zemlje u svojim rukama".

I antisemitska izložba, pod naslovom "Židovi/izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941.", uz dodatak "Rješenje židovskog pitanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", planirana za razdoblje od 1. svibnja do 1. lipnja 1942. ne reklamira se kao krvno, rasno, fiziognomijski netrpeljiva. Ona samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere.

U Strossmayerovom (staroga korjenitog branitelja katolištva od židovstva) se paviljonu, ali i po kinima tada prikazivalo tri pretjerana njemačka filma: "Vječni Žid", "Rotschild" i "Židov Sűss", od kojih u stvari potonji karikaturalno potencira njihovu rasu. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova.

Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu. Komunisti i njihovi pomagači bijahu u logorima, bijegu ili partizanima. Naravno, neki su se prikrili po gradovima i selima Nezavisne Države Hrvatske.

Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi.

Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i u horizontalnom smjeru. U hrvatskome tisku nije bilo poziva na osvetu, na klanje. Izraz "zvjerstva i pustošenja" najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u "Sivoj knjizi". Nema osvetoljublja ni progona naroda, vjere ili rase, a izvješća su o zločinma potpuno dokazana.

Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s pravoslavcima. Oženjen Židovkom, oslonjen na moralnu pomoć 95% semita-Arapa, on, naravno, nije fizički mrzio semite. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog zlosilja nekih organiziranih skupina.

Pavelić je bio čuvar "statusa quo". On već i zbog toga nije imao razloga zvati na nasilje i nezakonje. "Sve za državu - državu ni za što", bijaše njegovo načelo. Kada ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje.

Promidžba je Nezavisne Države Hrvatske bila izrazito domoljubna i nacionalistična. U isto vrijeme, ona se zasnivala na pravu i pravednosti i nije širila mržnju ni osvetoljubivost.

Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državin pritisak, uslijed Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina.

Ali, nikada nitko nije smio u novinama Nezavisne Države Hrvatske napisati da treba istrijebiti koji narod, vjeru ili rasu ili da je treba dekapitirati. Nikada nitko nije pozivao na mržnju ili osvetu nad kojim narodom ili političkim protivnicima.

Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Ona je iz Hrvatske izbacila neprijateljske utjecaje, ali je bila tolerantna prema pravoslavlju kao vjeri. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj, pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.


STO GODINA OD PREŠUĆENOG POKOLJA HRVATA U ODESI!

Godine 1916. dogodio se prvi put, u cjelokupnoj povijesti u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, masovni pokolj hrvatskih domobrana (ratnih zarobljenika u Rusiji) od strane Srba i ruskih Kozaka u Odesi. Riječ je o segmentu hrvatske prešućene povijesti koja je predodredila hrvatsko-srpske odnose za narednih sto godina, tj sve do danas, ali kako stvari stoje i za narednih nekoliko stotina godina. I upravo zbog toga, to ne smijemo izbrisati iz memorije ni hrvatskog ni srpskog naroda.

Riječ je o temi koja je obrađena u Codexu moralis Croaticum autora Mile Prpe. Zbog toga, i zbog stogodišnjice tog događaja, prenosimo u cijelosti tekst iz Codexa. (hkv)

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese – Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti.

Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne pod srpskim imenom i znakovljem, čemu se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce, razapinjanjem na križeve) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga Srbi su brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hr-vatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima u budućnosti piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.” (Miroslav Krleža)

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo se rijetko rađaju da bi ga mogli voditinarod u slobodi i dostojanstvu.

Nikad ne zaboravimo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.” Z

ato nužno treba poduzeti sljedeće:

1. Na najvišoj državnoj razini zakazati svečanu komemoraciju odeskim žrtvama iz 1916. i 1917. godine, povodom stogodišnice njihovog stradanja.

2. Pozvati sva hrvatska glasila bilo tv, radio programe, tiskovna ili internetska koja su još u hrvatskim rukama da bezuvjetno prenesu ovaj članak

3. U crkvi Sveta Mati slobode održati misu za odeske žrtve uz nazočnost hrvatske vojske i hrvatskih branitelejla, te predstavnika državne vlasti.

4. Na podesnom mjestu u Zagrebu, možda u Maksimiru ili na Mirogoju, izgraditi spomenik odeskim žrtvama.

5. Izdati monografiju o njihovom stradanju, a posebno organizirati javni susret povjesničara na tu temu.

Sve ovo je potrebno učiniti da se jasno i glasno pokaže, tko je prvi i nad kime, počeo vršiti pokolje, koji su imali katastrofalnu ulogu u odnosima dva naroda.

Svi elementi ukazuju da je to bio odnos vuka i jagnjeta. Ili odnos jačeg i slabijeg, a u konkretnom slučaju odnos zmeđu politički promućurnih i političkih naivnih.

Da ne bi bilo zabune, Hrvati, a posebno njihovi političari, gotovo odreda se svi pokazali politički naivnima, što je donijelo neizrecivu nacionalnu trgediju hrvatskom narodu.

Mile Prpa


Ministarstvo zdravstva NDH slalo je liječnike u pomoć srpskim izbjeglicama s Kozare i Potkozarja

Dr. Mladen Petras, pročelnik Odjela za zdravstvo Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, pozvao je 16. srpnja 1942. u svoj ured nekoliko liječnika. Među njima i Nikolu Vadkova (1903.-1970.).

„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.

Vadkov se oporavljao od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.

Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.

Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva još je jedna potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Izjava koju je dao 1945. godine istražiteljima UDB-e, nalazi se u fondu pod oznakom 015.7.11, na stranici RZ0070725.

Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.

No izjava Nikole Vadkova jasno govori o uputi koju je dobio od državnog tijela i njezinu učinku. Već sutra nakon pročelnikove zapovjedi, bio je na putu u Jasenovac, zajedno s dr. Petrom Silobrčićem. Ondje su se prvo sreli sa zatvorenikom dr. Hermanom Grossom koji je imao slobodan izlaz iz logora.

Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.

„Dr. Gjivoje uputio nas je u Mlaku da tamo cijepimo ljude protiv tifusa“, rekao je Vadkov.

U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.

„Smjestili smo se u jednu polurazrušenu kuću i spavali po dva u krevetu“, opisao je Vadkov.

Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

„Po danu je vladala velika žega pa se nije moglo sakriti od sunca. Hrana je bila slaba iako su seljaci poveli sa sobom stoku. Ali nisu je htjeli klati i pripremati za jelo“, rekao je Vadkov.

Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.

Vadkov je razgovarao s Hinkom Piccilijem, jednim od voditelja radnog logora u Jasenovcu. Kaže da je saznao kako je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, a Piccili je to skrenuo u logor za potrebe zatočenika. Otišao je na razgovor s njim i dogovorio da se kukuruz ipak proslijedi u Mlaku.

Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.

Vadkov je tako preuzeo vagon kukuruza u klipu: „Sada se po čitave dane i noći čula tutnjava batova kojima su tukli kukuruz da bi se lakše skuhao.“

Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.

U njezinoj pratnji bilo je i nekoliko sestara Hrvatskog crvenog križa. D. Budisavljević i sestre su govorile majkama da daju djecu u Zagreb, da će tamo djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. (O tome postoji i filmski zapis, op.a.)

„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.

Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare i njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Bili su smješteni na privremenom prihvatnom prostoru u selima Mlaki i Jablancu, u blizini logora u Jasenovcu. Odatle su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i drugdje. Zatim su, u dogovoru s nadbiskupom Stepincem i Karitasom, raspoređivani i udomljavani u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Igor Vukić

* O suradnji s državnim organima u zbrinjavanju izbjeglica govori i podatak da je Diana Budisavljević za svoj angažman za pomoć izbjeglicama srpske nacionalnosti pritvorenima u logorima dobila dozvolu Ustaške nadzorne službe još u listopadu 1941. godine.

* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.


Podsjetnik...

Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima

SF-pisac Phillip K. Dick rekao je: "Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi."

Kako točno! Ali i apstraktno, jer je takva manipulacija suptilna i teška za uočiti. Evo nekoliko čestih primjera pojmova i izraza koji možda i ne znače ništa ili predstavljaju svoju suprotnost. Skoro sam upotrijebio izraz "kritičko razmišljanje", ali to je jedna od tih besmislica. Ako postoji "kritičko" razmišljanje, to bi značilo da postoji i "nekritičko" razmišljanje? Koji bi vrag to bio? A u biti, postoji samo - razmišljanje. Ako ga nazovete "kritičkim" usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste "kritički" razmišljali, a zapravo ste u korist unaprijed donesenih zaključaka odustali od razmišljanja. "Kritičko razmišljanje" otkriva se kao istoznačnica za "nerazmišljanje". Prikrivena (barem za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja

Zato - samo razmišljanje. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekog vremena obasipali mediji i političke elite, u vrijeme referenduma za ili protiv ulaska institucije braka, kao muško-ženske zajednice, u Ustav. To je primjer programiranja riječi koje ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno. Pojam je: "tolerancija manjina". Što u stvarnom životu uopće znači - "manjina"? Razmišljajući sam zaključio - jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena "većina". Svi smo manjine: Zagrepčani kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi, poljoprivrednici, homoseksualci, nogometaši... Pa čak su i Kinezi manjina, gledajući cijeli svijet. Ljudsko društvo se sastoji od međusobno isprepletenih manjina, dok je "većina" hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi dio pojma jest - "tolerancija". U nekoj knjizi Sri Sri Ravi Shankara sa čuđenjem sam pročitao da je tolerancija - loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je ona pozitivna ljudska vrlina. Objašnjenje je bilo: tolerirati nekoga, zapravo znači - ne prihvaćati ga. Samo ga trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad se kaže da se nekoga "tolerira", ne kreće se od postavke da smo svi jedno. Umjesto toga, jedan dio sebe tek trpimo. Znači da smo u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Umjesto da "toleriramo manjine", ispada da bismo trebali "prihvaćati cjelinu". Cjelina je sveukupnost naizglednih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih "manjina". Znači li to da zagovaranje "toleriranja manjina", zapravo znači neprihvaćanje vlastite cjelovitosti i stvaranje umjetnih podjela?

Svijet timskog rada - svijet bez novih ideja

Jedan od scenarija izučavanih u Institutu Tavistocku, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi "Institut Tavistock", Daniela Estulina), jest "segmentacija društva na manje dijelove". Estulin piše: "U tom scenariju sve skupine - etničke, rasne, spolne - bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju se na još manja područja prema etničkoj podjeli", a to se naziva "jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke."

Naše društvo i um premreženi su izrazima koji sadrže proturiječnosti i suprotnost od naše predožbe o njima. Recimo, suvremeni pojam "timski rad" se prikazuje kao nešto pozitivno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o - uprosječivanju. Nikada "kolektivni um" nije iznjedrio izum ili umjetničko djelo. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada biti će svijet bez novih ideja. "Timski rad" se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam; odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u želji za izbjegavanjem sukoba i životom u skladu s okolinom, ne popusti dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu "timski rad", težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Tko bi rekao?

Isto vrijedi za još popularniji pojam - "javno mnijenje" ili - "javno mišljenje". Velika se važnost pridaje nečemu što ne postoji. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, njega stvara neki pojedinačni um koji određenim metodama, psihološki obrađuje druge pojedinačne umove, da bi ih gurnuo u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju - u mentalitet roja.

Božanska iskra razuma u svakom umu

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u knjizi "Institut Tavistock", jer "ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma." Još piše: "Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića, jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drukčije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo 'Harmonija svijeta': 2 posto za, 48 posto protiv, 50 posto neutralnih."

Isto vrijedi za pojmove "divljaci - civilizirani ljudi", jer u "divljim" plemenima vlada daleko veći sklad nego u "civiliziranim", mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u "divljaštvo". No, "divlja" plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz "tranzicija", također sadrži zamku, primijetio sam čitajući udžbenik iz zemljopisa za 7. razred. "Tranzicija" se u medijima predstavlja kao pozitivan proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije - tranzicija je proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. No, ti "privatnici" koji kupuju državne imovine su zapravo korporacije, nadnacionalni entiteti veći i bogatiji od mnogih država. Imaju neizmjeran utjecaj na socijalnu situaciju društva, ali nikakvu obavezu prema građanima. Dakle, pravi prijevod riječi "tranzicija" jest - preuzimanje državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz - "biti zemlja u tranziciji"? I kada je tranzicija gotova? Kad država ostane bez strateških dobara!?

Pod krinkom antifašizma, nameću fašizam

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali možda je i to samo igra riječi. Svjedoci smo sužavanja sloboda, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, davno je rekao: "Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'." Doista, već se godinama vidi da političke strukture s ustima punim antifašizma, promiču predaju Hrvatske Europskoj uniji, koja predstavlja fašističku državu ako se krene od definicije fašizma kao - spoja jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. Dakle, pod krinkom antifašizma, nameću fašizam. Briljantno, doista! Često se divim suvremenim društvenim inženjerima. Imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? Iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Same igre riječi: u vrijeme referenduma o ulasku u EU, protivnici su zvani "euroskepticima", dok su ovi drugi valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potreba neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, "kroatoskepticima". Suvremena politička korektnost za ideje, koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, ima niz etiketa koje služe kao neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru. Pod isprikom branjenja "sloboda", ljudima se oduzima sloboda, pa je sve izvrnuto. Možda je zato u ovom trenutku povijesti zapravo jedino "napredno" za ljudski rod - biti "konzervativan"? Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao - dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali, dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

"Otac i majka" izbačeni iz švedskih vrtića

Recimo, u zemljama članicama EU-a, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam "gender mainstreaming". I dok u Hrvatskoj, donekle, imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ("rodno osviještena politika", ali možda se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige "Svjetska seksualna revolucija", ne postoji riječ "gender mainstreamnig", pa ljudi niti ne znaju da ih "već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i Vlada i europski autoriteti i jedan dio medija."

Kuby piše da u londonskim i švedskim dječjim vrtićima, koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi "otac i majka" i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor: "Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban."

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU-a (koji želi ukinuti državne suverenitete) od prije koju godinu, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti - "moja zemlja", nego - "zemlja koju najbolje poznajem". Našim umovima se vlada kroz riječi. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to "revolucija". Njihova društvena i mentalna struktura uopće nemaju prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao i tko ih je želio preodgojiti, zvao se - tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet - trik je u riječima! Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u knjizi "Manifest protiv imperije - prilog povijesti američkog neoimperijalizma"), koji je promišljao poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u - a zastario mu je i izraz "tiranija većine" - uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer riječi "despozitam" i "tiranija" nisu bile prikladne. Nemojte ugnjetavanju dati ime, nemojte ga označiti rječju i nitko ga neće biti svjestan.

Ideje u nas ulaze pomoću riječi

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930., "Vrli novi svijet", Aldous Huxley je napisao: "Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi." Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu "Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije", u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja.

Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom, piše Estulin, nije osmišljavanje nekog tajnog plana niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, "za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti."

A ideje u nas ulaze pomoću riječi. "Sloboda" je često korišten termin u SAD-u, ali američki Ustav je, kako piše Saša Marković, više okrenut "formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu Ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava koja je dio Ustava od 1791.". Tko zna, možda je moguće i to - sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. To su uspjeli koristeći riječ - "sloboda".

Charles Byrd, jedan od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su, prije svega, bili zainteresirani za svoju imovinu: "Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine".

Liberalna demokracija, totalitarna u srži

Američki Kongres je 26. srpnja 1947. donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija i filmskom propagandom Holywooda, stvorilo ono što američki pisac Gore Vidal naziva - "prihvaćeno mišljenje". Vidal parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja. Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučajeva i procesuiran kao - neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira pomoću riječi. Recimo, "kapitalizam" bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca koji će, razvijajući svoj posao, razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije "kapitalizam". Zovimo ga preciznije - "korporatizam". "Komunizam" je, pak, predstavljan kao suprotnost "kapitalizmu", ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati - "državni kapitalizam". Ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i "komunizam" nazvati "korporatizmom". Paroles, paroles, paroles...

Obratite pozornost i na razinu jezika u informativnim emisijama - mnoštvo imenica, kratke rečenice, jednostavni vokabular, kratki izrazi... Sve se to, piše Daniel Estulin, radi sa svrhom. Preko ljepote i složenosti jezika čovjek prenosi ideje i načela kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta, jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas, kriminalac, privreda, bomba... nema tu pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. To je ispiranje mozga, s kumulativnim učinkom, koje postupno mijenja paradigmu društva.

U početku bijaše - riječ

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskoga rata i ideja o uklanjanju nacionalnih jezika u korist "temeljnog engleskog", budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. "Taj uvrnuti koncept", piše Estulin, "osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku." Korištenjem "temeljnog engleskog" u masovnim medijima, velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No, ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U Institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju, možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje, te preokrenuti postojeći niz pretpostavki o društvu.

Estulin piše da su ljudi talijanske renesanse govorili jezikom koji je dvjesto godina ranije oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli. Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća, kaže Estulin. Njegov rječnik koristio je Boccacio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje su trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski. Isto je Geoffrey Chauser, autor "Kanterberijskih priča" učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pritom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je Estulin zaključio da su jezici koje su stvorili pjesnici, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno. Jezikom ih se danas nastoji i uništiti.

Ovakvim razmišljanjem dolazimo do novih razina smisla rečenice - U početku bijaše riječ. Snalaženje u "materijalnom" svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi. Ali smisao Riječi na kraju se, ipak, oblikuje u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. (http://nexus-svjetlost.com/)

Krešimir Mišak


Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

Ante Starčević, 1867.


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Sramota Hrvatske...

ZLOČIN NAD HRVATIMA KOSTRIĆA KOJI VAPIJE U NEBO

Selo Kostrići nosi neslavnu titulu "najtužnijeg sela u Hrvatskoj". To je selo u kojem su za vrijeme agresije na Hrvatsku pobijeni svi stanovnici. Svi do jednog.

Kao da taj podatak nije sam po sebi tužan, dodatno ga rastužuje činjenica da za taj zločin DORH do danas nije podigao optužnicu.

Zašto vlast ne reagira u jednom od najtežih slučajeva ratnih zločina na području Banovine i zašto su baš Kostrići presedan za čiji zločin nitko nije prozvan?
Pa, zato što su svi pobijeni, kazuju stanovnici okolnih sela.

Zato što nema tko u ime žrtava "tjerati pravdu". Selo Kostrići, osim što je jedino mjesto zločina za koje se nitko ne tereti, je i jedino selo u Hrvatskoj u kojem ne živi nitko, a koje ima dva spomenika iz Domovinskoga rata.

Danas, 15. 11., točno 24 godine nakon pokolja, rijetki su oni koji su se ovim žrtvama poklonili i za njih zapalili svijeću. Čak niti za djecu koja su tada pobijena. Što se prije 24 godine dogodilo u Kostrićima, selu u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice?

Ratni zločin u Kostrićima počinili su pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. "SAO Krajine" pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili.

Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s "jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem Srbijancem", dobio naredbu o "čišćenju" sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve "mrtvom" selu, pronašao je i svoju obitelj pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Ista postrojba pobila je zarobljene hrvatske civile i policajce sredinom listopada 1991. godine kod sela Volinje. Također se ti zločinci dovode u vezu sa smaknućem ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine. Prije Kostrića se 20. listopada 1991. dogodio i pokolj civila kod Baćina, utvrđeno 56 žrtava, zatim u pokolju u Petrinji 4. studenog stradalo je 76 osoba, pa ponovno u Petrinji 8. studenog stradale su još 42 osobe.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kostrići.

Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine 4
. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.

Povodom 20-te obljetnice zločinačkih događaja u Kostrićima je 18. svibnja 2011. otkriveno državno spomen-obilježje masovne grobnice.

Riječ je o 16. spomen-obilježju masovne grobnice u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Petnaest godina poslije, 28. rujna 2006., u emisiji "Istraga" na Nova TV prikazana je rekonstrukcija ovog pokolja na Banovini pod nazivom - Kad komšije svrate.

Još u studenoga 1991. hrvatsko je pravosuđe, posredstvom županijskog DORH-a i temeljem kriminalističke istrage PU Sisačko-moslavačke, utvrdilo da su dvojica pripadnika postrojbi specijalne namjene milicije pobunjenih Srba, s područja Dvora, bili dio postrojbe koja je počinila taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tako je podnesena prijava županijskom DORH-u u Sisku. Iako se zna da sudionici tog zločina žive danas u susjednoj BiH ništa se nije učinilo da ih se "locira, indentificira, uhiti i transferira" u Hrvatsku.

Gdje slobode sad su dani?
Gdje su Zrinski Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

(A. Harambašić, Hrvatska 1881.)


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

FRANCETIĆEVA CRNA LEGIJA STIŽE NA DRINU

Da bih zaokružio uspomene na doživljaje dječaka s Drine i njegova ratnog djetinjstva, evo ću, samo i jedino za ljubav povijesne istine, opisati i svoj susret s toliko ozloglašenim ustašama iz Crne legije kojoj je bio zapovjednik čuveni hrvatski vitez, ratnik i junak - ustaški pukovnik Jure Francetić.

Znam da će ove moje uspomene izazvati reakciju dijela hrvatskih povjesničara. Za srpske povjesničare i one jugoslavenske orijentacije, kao i za one iz Londona i Pariza (koji su "istinu" saznavali od Srba), nije me uopće briga. Njihove su "pisanije" meni Hrvatu s Drine, gola laž i grubi falsifikat. Sve su njihove "povijesti" od prve do zadnje stranice neistine i kleveta na sve što je hrvatsko. Bolnije mi je što ovdje u Zagrebu nalazim pojedine povjesnike što se bave poviješću Drugoga svjetskog rata, posebno ustašama i NDH (pišu o NDH i Crnoj legiji, a da se nisu maknuli iz svojih toplih i udobnih zagrebačkih stanova). Nitko od njih nije bio na Drini! Nitko od njih nije bio u Goraždu, Foči, Rogatici i istočnoj Bosni. Nitko od njih nije došao ujedno muslimansko selo pa upitao kakva starca ili staricu: Daj mi reci, nano, tko je ovdje klao, a tko nije? Tko je išao niz Drinu, a tko nije? Da su oni došli među narod i pitali narod što je bilo i kako je bilo, ne bi napisali ništa od onoga što su napisali. Oni su za vrijeme NDH slušali Radio-London, koji je bio veći lažljivac od Radio-Moskve, a poslije rata "znanstvene" informacije i podatke dobivali su od komunističkih komiteta i beogradske čaršije. Među tim pričama bila je i priča o "zloglasnoj i krvoločnoj Crnoj legiji". No, evo uspomene jednog dječaka s krvave Drine koji nije bio zaražen nikakvom ideologijom ili politikom, koji je čak imao i mnoge lijepe uspomene o Prvoj proleterskoj i koji je ostao živ zahvaljujući dobroti i poštenju pojedinih Srba.

Evo, dakle, mojih uspomena na Crnu legiju i njezina zapovjednika Juru Francetića.

Početak je svibnja 1942. Proljeće je te godine došlo nakon duge i strašne zime, zime koja je bila sva u znaku klanja i krvi. Toplo proljetno sunce rastopilo je naslage leda uz obalu rijeke Drine pa iz pijeska i žbunja proviruju raspadnuti leševi i zaudaraju. Polja i šume već su procvjetale i cijela priroda oživjela, ali se Drini ne može prići - toliko je obala smradna.

Negdje početkom svibnja Goraždem prođe vijest: Dolazi Jure Francetić! Dolazi Crna legija! Na tu vijest, partizani se užurbano spremaju, uzimaju sve što su mogli ponijeti i počinju se povlačiti prema Crnoj Gori. Po njihovu ponašanju shvatili smo da je Crna legija opasna vojska, najjača vojska koja je dotad došla u Goražde, jer da je tko rekao kako dolaze Nijemci; partizani se ne bi tako brzo spremili kao što su se spremili kada se čulo da dolaze "Crnci". Mi smo djeca, dakle, zaključili da su "Crnci"jači od Nijemaca i silno smo bili znatiželjni vidjeti kako izgledaju.

Kao u travnju 1941, kad smo mi djeca gledali strašne čelične grdosije - njemačke tenkove i tenkiste u crnim odorama kako dolaze u Goražde i kako ispred vojarne jedu velike čokolade (tako velike nikad prije nismo ni vidjeli ni znali da postoje) - slično je bilo i sada, kad smo čekali dolazak Jure Francetića i Crne legije.

Tako smo se u svibnju 1942. prvi put susreli s ustašama. Partizani su već prije dva-tri dana napustili Goražde pa u Goraždu nije bilo ničije vlasti. Mi smo djeca u tome uživali i odmah "zamijenili" prave vojnike: igrali smo se vojnika i komandanata i bili neka "vlast". Svaki je dječak tada imao neko staro oružje, dakako neispravno, ali bi ponekad koje i opalilo, a imali smo i svu silu ručnih bombi (kragujevki) i njima se igrali. Istina, bili smo oprezni pa nikad bombu nismo bacali gdje je bilo ljudi, nego negdje na osami, gdje nas nitko ne može vidjeti, i onda bismo naš "plijen" aktivirali i uživali u eksplozijama. Drugih igračaka i nismo imali... samo staro oružje i bombe...

Iako u Goraždu prije nije bilo ustaša, a ni radio nije nitko smio slušati, vijesti i priče o Juri Francetiću i Crnoj legiji brzo su se širile. Nisu to bile obične vijesti ni obične priče nego upravo legende. O Juri kao o velikom ratniku i junaku koji je uvijek prvi i na čelu svoje vojske, a o Crnoj legiji kao nepobjedivim vojnicima. Nitko njihov bunker nije mogao svladati, a gdje zapucaju i navale - pobjeđuju.

I četnici i partizani pričali su priče o Juri, a samo ga mi Hrvati nismo smjeli ni spomenuti. Ipak, ni muslimani ni katolici u istočnoj Bosni nisu imali drugu nadu nego Crnu legiju i Juru Francetića.

Četnici su očito imali slabu obavještajnu službu pa nisu znali za kretanje Cme legije. Doznali bi tek kada bi im se približila, a onda bi se dali u paničan bijeg. Partizani pak imali su bolju obavještajnu službu: svoje agente u Sarajevu koji su im već iz Sarajeva javili da je Crna legija krenula prema Drini. Partizani su se tada počeli spremati i odlaziti - imali su naredbu da ne smiju ući u borbu s Crnom legijom jer ne bi nitko ostao živ, a partizani su i te kako sebe čuvali. Oni su išli u borbu samo ako su morali, a ako nisu morali, oni bi borbu izbiegli i povukli se.

Priče o nekoj četverogodišnjoj partizanskoj nadljudskoj borbi o kojoj su naša djeca pedeset godina učila u školama, priče o nekoj "općenarodnoj revoluciji", zaista su priče za školsku djecu. Sve je bilo drukčije.

Trebalo je od naroda u istočnoj Bosni skupljati i zapisivati što se pričalo o Titu, Draži Mihajloviću, a što o Juri Francetiću i napisati knjigu. Bila bi to zanimljiva knjiga: Tita nitko nije vidio jer se skrivao, nikada nije išao među narod, a i kada je išao, bilo je to pod drugim imenom. Čak i njegovi partizani nisu znali tkoje on, kakav je, nisu ga poznavali pa ga nisu mogli ni prepoznati. Ni Draža Mihajlović nije nikada išao među narod, a ni među četnike, krio se sa svojim štabom, tako da ni njega nitko nije vidio. Jure Francetić išao je među narod. Onje poznavao svakoga svog vojnika i vodio brigu o svakome pojedinom. Zalazio je u srpske i muslirnanske kuće i razgovarao s običnim ljudima. Bio je normalan čovjek, duboko plemenit, uvijek nasmijan, a velik idealist.

Stara je Kraljevina Jugoslavija Juru Francetića kao zagrebačkog studenta neprestano proganjala. Bio je beskućnik, često i bez korice kruha. Trpio je silna progonstva zbog svojih hrtvatskih ideala i zato se dobrovoljno javio Poglavniku da bi osnovao jednu elitnu ustašku legiju koja će očistiti istočnu Bosnu od odmetnika. Jure Francetić bio je 1942. u Bosni popularniji i od Tita i od Draže Mihajlovića. Svi su o njemu pričali kao o velikom junaku iz davnih vremena, kao o nasljedniku hrvatskih velikana: Zrinskoga i Frankopana, Šubića i Kvaternika...

Priče o Juri bile su fantastične: da nije običan čovjek nego nadljudsko biće, da ga nitko ne može ni ubiti ni uhvatiti; da je neranjiv i da ga nijedan metak ne može pogoditi. Te legende o Juri Francetiću toliko su bile poprimile maha da je vođa partizana na Romaniji, Slaviša Vajner Čiča, morao držati svojim partizanima političku nastavu i dokazivati da je Jure Francetić običan čovjek i da ga može pogoditi svaki metak, samo valja dobro nanišaniti. U narodu nije bilo kraja mašti, pričalo se kako bomba koja padne blizu Jure, ne eksplodira i da Jure uvijek ide na prvu liniju, na čelu vojske, a onda za njim poleti njegovi "Crnci" kao sokolovi. To unosi strah, paniku i metež među četnike i partizane. Sve ostavljaju i bježe. Pričalo se kako Jure ne ubija zarobljenike, ni četnike ni partizane već s njima lijepo postupa, toliko lijepo da zarobljenici žele ratovati u Crnoj legiji.

Tako je u Crnoj legiji, koja je u ono vrijeme bila sastavljena pola od katolika a pola od muslimana, bilo i Srba: bili su to zarobljenici, koji su, očekujući smrt, dobili od Jure Francetića ljudsku riječ, čašu vode ili zalogaj kruha pa se, iznenadeni, javili kao dobrovoljci u Crnu legiju. Tolika je bila magična moć Jure Francetića da je i od Srba stvarao ustaše.

Posebna odlika Jure Francetića bila je da nikada nije dirao u civilno stanovništvo. Cma legija nije nijednu srpsku kuću zapalila, još manje srpsko selo, nije ubila nijednu srpsku ženu ili dijete... nikoga nisu ubijali, osim odmetnika s puškom u ruci, a tada su se odmetnicima smatrali i četnici i partizani jer su se dignuli protiv legalne vlasti. To je bila službena terminologija u hrvatskoj vojsci - odmetnici. Tako je za nas Hrvate u Goraždu Jure Francetić bio pojam velikog borca za hrvatsku slobodu komu je jedini ideal bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Kako¸je nastala Crna Legija?

gradonacelnik-sarajeva-mustafa-softic-u-drustvu-jure-francetica-1942.jpg (26,2kb)

Jure Francetić bio je 1941. u Sarajevu ustaški funkcionar. U to vrijeme krajevi istočne Bosne već su postajali plijenom četnika. Mislim da tada partizana, osim nekoliko njih (Čiča na Romaniji), nije ni bilo. Partizani će doći s Prvom proleterskom krajem 1941. Jure Francetić tadaje osnovao Crnu legiju od mladih sarajevskih ustaša, u kojoj su svi bili Hrvati, a po vjeri muslimani i katolici. Cijele ih je jeseni uvježbavao i oni su njega silno zavoljeli. On je postao idol sarajevske ustaške mladeži. Geslo im je bilo: "Svi za jednoga, a jedan za sve!"

Hrvati u povijesti nisu imali velike političare, ali su imali zaista velike ratnike. Hrvatsko legendarno ratno junaštvo bez primjera je u povijesti svijeta. Ne zaboravimo da se hrvatskom vojniku divio Napoleon, a u naše vrijeme i Von Paulus (Staljingrad). Hrvatskim vojnicima samo je potreban pravi vojskovođa da se stavi na čelo vojske, a takav ratnik i voda bio je Jure Francetić.

Cijelo vrijeme u istočnoj Bosni bio je samo jedan ratnik za koga su svi, i Srbi, i muslimani i Hrvati, bili uvjereni da je čist, hrabar, pravi ratnik, a to je bio Jure Francetić. Svi ostali bili su probisvijeti, zločinci i kukavice.

Samo je istočna Bosna vidjela jednog biblijskog ratnika koji nije palio kuće i sela, nije ubijao djecu i žene, nego samo ganjao naoružane odmetnike. Osnovavši Crnu legiju - a to je bila vojska kakvu Hrvatska još nikada dotad nije imala - krenuo je već početkom 1942. prema Romaniji, sjedištu i partizanskih i četničkih gerilaca. Tako je prve okršaje vodio još po snijegu. Četnici nisu mogli doći k sebi - tko su ti "crni davoli" koji ne znaju za povlačenje, za strah, ni za strah od smrti, koji znaju samo a naredbu i juriš. Da, bijahu to "Crnci" Jure Francetića!

Zašto su dobili ime "Crnci"? Kada je Jure Francetić osnivao svoju legiju, pričalo se, tražio je za njih odore i nije ih našao, čekao ih je iz Zagreba i nije ih dobio. Onda su negdje u Sarajevu u nekom skladištu našli golemu količinu crne tkanine, i toj e bilo dovoljno da se svim borcima (zvali su ih čarkari) sašiju odore. Ujesen 1941. svi su sarajevski krojači imali pune ruke posla i puno zaradili šivajući odore za Crnu legiju. Po crnim uniformama dobili su naziv Crna legija. Šteta što ih nitko nije nazvao "viteška legija"jer su doista bili vitezovi, vojnici mira, reda i sigurnog života za sve. Gdje god su osvojili teritorij, donosili su mir, spokoj i red. Crna legija bila je utjelovljenje starih hrvatskih vitezova. Njih je brojčano bilo kudikamo manje nego njihovih protivnika:

Pogrešno su mnogi mislili da je Crna legija bila sastavljena od Hercegovaca. Ne, ona je bila sastavljena od sarajevske mladeži, i to, da iznenađenje bude veće, polovina bijahu muslimani sa Bistrika, sa Širokrače, s Kovača i istočne Bosne, a druga polovina katolici iz Sarajeva i šire Bosne, a podrazumijevalo se, dakako, da se među njima našao i poneki Hercegovac.

Tako je Crna legija za četnike i partizane bila pojam nekih nadljudi, a za narod u istočnoj Bosni, i to ne samo za Hrvate (muslimane i katolike) već i za same Srbe, bila je pojam plemenitosti, mira, reda i zakona. Nijedan "Crnac" iz Crne Legije nije nikada ušao u srpsku kuću, pogotovu nije nikada napravio zlo srpskim ženama ili srpskoj djeci.

Svatko je bio siguran jer je to bila vojska zakona, reda, ljudskosti i kulture. Kao živi svjedok dogadanja u istočnoj Bosni 1942. mogu mirno reći i pogledati svakome u oči da je jedina vojska koja je u tijeku 1942. u istočnoj Bosni bila vojska od koje narod nije trpio, nije stradavao i nije bio proganjan - bila hrvatska vojska, a jedina vojska od koje su sve ostale vojske drhtale i bježale, bila je Crna legija Jure Francetića.

No, vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.

Pošto je i posljednji partizan prije dan-dva napustio Goražde, preostalo stanovništvo u Goraždu (muslimansko i katoličko) izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda, kada će se pojaviti Crna legija.

Tako dode taj toliko očekivani dan (ne sjećam se točno datuma). Negdje oko podneva iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice. Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde. Ljudi plaču od sreće. Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: "Šućur Alahu, Bogu hvala, što dolazi naša vojska" - kad iz pravca Popova dola ugledaše ustaše. I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama, izadoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ. Četnici nisu bili baš mnogo revni i inteligentni da po rupama traže skrivene muslimane. I u vrijeme parlizana neki su se skrivali. Zašto? Mogli su, doduše, izići iz svoj ih zemunica, al i većina nije izlazila, bojali su se da će ih partizani odmah mobilizirati, a nije im se dalo ići u partizane.

Evo, već prve ustaše dolaze u Popov dol, a zadnje se još vide gore na Jabuci. Očito, ide četa po četa, možda vod po vod, a između njih veliki razmak. Kad misliš da ih više nema, a ono, evo još jedne čete, pa misliš da je i ta zadnja, kad evo još jedne, i tako nikad kraja...

Konačno, ulaze u Goražde. Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.

Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su, kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli... kao da im je žao za sve ono što je stanovništvo Goražda pretrpjelo za vrijeme četničke strahovlade. Eto, to kazuju njihovi pogledi, puni snage i dobrote. Čvrstim korakom stupaju, idu prema velikoj vojarni. Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostore između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe.

Tako su, eto, stigle ustaše u Goražde. Bili su zaista svečano dočekani. Svi preživjeli muslimani izišli su na ulice, a muslimanske žene i djeca, zajedno s našim katoličkim ženama i djecom, bacali su na njih i pred njih proljetno cvijeće. Mi koji smo promatrali dolazak Crne legije, kad god bismo vidjeli koga tko bi nam se učinio važniji, rekli bismo: "Evo Jure Francetića!" a nismo znali je li bio Jure ili nije. Po svoj prilici on tada nije bio među "Crncima" koji su ulazili u Goražde, barem na taj dan. Krenuli su u srednju vojarnu gdje su barake, a mi djeca krenuli za njima. Nisu još ulazili u kasarne, zacijelo su ih pregledavali da se ne nađe koja podmetnuta bomba ili su čekali nekog zapovjednika. To ne znamo. Zatim im je zapovjednik dao sat odmora i oni su taj odmor iskoristili i razišli se po dvorištu. Dobili su nešto suhe hrane, ali je najvažnija bila voda. Bile su na dvorištu dvije-tri česme i svi su se išli oprati, umiti, piti vodu...

Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade. Taj moj susret s takvim "ustašama" bio je presudan što sam cio život imao sasvim drukčije mišljenje o ustašama od onoga službenoga, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja. Ovoje moje svjedočanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti jer je istinito. Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme.

Na naše iznenađenje vidio sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik, i to Biserje Sv.Ante - isti kao naš, i moli se. Tamo dolje još se jedan molio.

Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci...

Tamo dalje, dvojica iznijela ponjave i klanjaju, to su muslimani. Nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju...

Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve "Crnce" iz ustaške Crne legije jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakojake priče, razumije se od partizana i Srba, a najčešće su to bile priče da ustaše ubijaju, kolju i pale. Našem iznenađenju nije bilo kraja jer od svega toga ništa nismo vidjeli ni doživjeli, sve je bilo sasvim suprotno.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


JURE GAZI DRINU VODU, BOREĆI SE ZA SLOBODU

KAKO NAS JE "RAZOČARAO" JURE FRANCETIĆ

Stigla u Goražde Cma legija, a preživjeli muslimani i katolici čekali kad će ustaše početi klati Srbe. Zna se da su četnici za vrijeme svoje strahovlade poklali barem osam tisuća nedužnih muslimana i katolika i sadaje bilo važno znati kada će početi odmazda - kad će doći Srbi na red. Morat će, govorilo se, barem dio Srba otići niz Drinu kao što su naši otišli...

Ali, dogodilo se ono što nitko ni u snu nije očekivao. Nije bilo klanja, nije bilo ubijanja, nije bilo osvete. Ni prvi, ni drugi, ni treći dan. Ni ostalih dana.

Došla grupa muslimana i nekoliko katolika (i ja se progurao među njima) pred vojarnu i traže razgovor s Jurom Francetićem. Izišao visok i mršav viši ustaški časnik srednjih godina. Jedan musliman, u ime prisutnih, istupi i upita časnika: "Kada ćemo početi klati Srbe - one koji su nam sve naše poklali i sve nam popalili? Eno ih po kućama, nitko ih ne dira."

Ustaški časnik pope se na jedan stol i okupljenima reče: "Po naređenju poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Nijednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Na te riječi ljudi počeše žamoriti, rogoboriti, buniti se... jedan stari musliman viče da mu je taj i taj četnik (spominje mu ime) pobio djecu; drugi jauče da mu je taj i taj ubio dva sina; jedna žena kriči da su joj ubili muža i troje djece... Svi navode imena koljača.

Na sve te opravdane optužbe ucviljenih muslimana taj ustaša odgovori kako će uskoro stići hrvatsko redarstvo, i svi oni koji imaju neku pritužbu protiv kojeg Srbina, neka prijave hrvatskom redarstvu a redarstvo će prijavu predati sudu i sud će mu suditi po zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Da, tako je rekao: po zakonima će im se suditi, ali nikakve pojedinačne odmazde ne smije biti! Taj nas je ustaški časnik sve razočarao. Ljudi se razišli ogorčeni, razljućeni, nezadovoljni...

Neki su čak i Poglavnika psovali. Jedan je stari beg vikao: "Kakva je to hrvatska država koja štiti četnike!" Mnogi su se nadali da će i oni klati Srbe pa će tako namiriti broj poklanih muslimana - bit će jedan naprama jedan.

Međutim, ustaše Crne legije zabranili su ubijati Srbe. Tako su muslimani i katolici otišli nezadovoljni. Govorili su: "Jure nas je razočarao!" Nije dao nijednog Srbina ubiti, a Srbi - četnici poklali nas na tisuće i tisuće. I ja sam otišao razočaran jer mi se činilo pravednim da sada malo i četnici idu niz Drinu.

Goražde je brujalo od priča "naslijeđenih" od onih sto dana partizanske propagande, a bile su otprilike ovakve: četnici kolju Hrvate (muslimane i katolike), ustaše kolju Srbe, a partizani ne kolju nikoga. Četnici kolju i ne zakapaju svoje žrtve jer su umorni od klanja, lijeni, redovito i pijani, pa svoje žrtve ostavljaju svugdje - na ulici, na obali Drine, u dvorištima... O ustašama su Srbi govorili kao o hrvatskim četnicima, to jest, kao onima koji kolju, pale i sve ispred sebe ruše. Svi smo očekivali da će Crna legija zaklati barem one srpske obitelji koje su ostale u Goraždu. Međutim, klanja nije bilo. Razočarani muslimani i katolici kojima je mnogo roda i poroda poubijano i gotovo sve opljačkano i zapaljeno, uzalud su vapili za osvetom. Osvete nije bilo. Klanja Srba na Drini nije bilo, osim u knjigama, izvještajima, enciklopedijama i udžbenicima. Na papiru klanja Srba ima, ali ga u stvarnosti nigdje u istočnoj Bosni nije bilo!

Tako smo mi Goraždani 1941, 1942. i 1943. vidjeli i doživjeli jednu sasvim drugu povijest od one koja je zapisana. Zbog svega toga cijeli sam svoj život živio u uvjerenju da je Crna legija Jure Francetića kreposna vojska, vojska koja nikome ne čini zla, vojska koja se moli i klanja, vojska koja se bori ijuriša, ali nikoga ne kolje, nikoga ne siluje, nikoga ne pljačka... Uvjeren sam da hrvatski narod u cijeloj svojoj povijesti, posebno onoj vojničkoj i ratnoj, nije imao ništa čestitije, poštenije i hrabrije od Crne legije Jure Francetića!

Neka mi srpski povjesničari i hrvatski falsifikatori povijesti koji se "naučno" bave poviješću NDH i ustašama, navedu jednu srpsku ženu, majku, dijete ili muškarca Srbina koga je Crna legija ubila, ili neka navede jednu srpsku kuću koju je Crna legija zapalila, jedno srpsko selo koje je Crna legija sravnila sa zemljom, a to su četnici radili i prakticirali paleći muslimanska sela od kojih ništa nije ostalo (pravilo "spržene zemlje"). Za klanje civila i paljenje muslimanskih sela Radio-London hvalio se i govorio kako se to četnici, hrabri borci kralja Petra, bore protiv nacista - Nijemaca.

Tako se dogodilo čudo nenapisane hrvatske povijesti Drugoga svjetskog rata, paradoksalne, neshvatljive, jedincate povijesti, što nije zapisao i javio nijedan francuski, američki, engleski novinar, niti jedna njihova radio-stanica. A ni povjesničari, i ovi naši što su pisali lažnu povijest, hrvatske kukavice, a ni oni njihovi čije su "povijesti" odvratni falsifikati. Dakle, dogodilo se hrvatsko civilizacijsko, vojno i političko čudo da su Srbi-četnici poklali oko osam tisuća nedužnih civila, muslimana i katolika, samo u Goraždu, Foči, Rogatici i Višegradu i nakon toga dolazi "zloglasna" Crna legija, koju je službena povijest pola stoljeća nazivala "krvoždernim i krvoločnim ustašama" i takvim ih prikazali milijuriima učenika u svim školama diljem Jugoslavije i milijunima ljudi u svijetu, a te ustaše ne samo što nisu za odmazdu zaklali osam tisuća Srba, ne samo što nisu za odmazdu zaklali ni osam stotina Srba, ne samo što nisu zaklali ni osamdeset Srba, ne samo što nisu zaklali ni osam Srba, nego nisu zaklali nijednoga jedinog Srbina, niti srpsku ženu, a nijedno jedino srpsko dijete. Evo, to je prava istina, a sve drugo je laž i falsifikat.

Bilo bi logično, bilo bi pravedno, bilo bi čak i normalno da za osam tisuća zaklanih muslimana i katolika ustaše za odmazdu zakolju barem osam stotina Srba, govorili su i računali ljudi, čak i molili ustaše da to naprave. Sjećam se jedne stare majke kojoj su četnici zaklali svu djecu, kako je plačući jednog ustašu molila: "Daj sinko, moli te nana, troje su mi djece četnici zaklali, daj barem mi jednog od njih osveti."

Klanja, ni odmazde od ustaša nije bilo! Nije toga bilo ni 1942. ni 1943. a nije bilo ni 1944. Nije bilo do dana današnjega.

Još nitko od Hrvata (muslimana i katolika) Goražda, Foče, Rogatice i Višegrada nije namirio onih osam tisuća nedužno zaklanih civila.

To je prava povijest, to je istinita povijest koja se za Titove Jugoslavije nije smjela učiti, a nije se smjela ni čuti jer je veliki broj četnika u tijeku 1942., a pogotovu 1943. i 1944, prešao u partizane. Tada su kao partizani nastavili ubijati Hrvate. To je bio glavni razlog što su četnici onaj čas tako velikodušno prihvatili Tita i komunizam - Tito im je omogućio ostvarenje jedinog smisla njihove borbe "klanje Hrvata i Turaka". Titu je bilo glavno da ostane na vlasti jer je silno volio vlast, sve ako je i plati pokoljem pola milijuna Hrvata. Jedino što im je Tito oduzeo - bio je nož. Bivši četnici-koljači, a sada komunisti-partizani, nisu više klali, već su izmišljali nove sotonske načine ubijanja. Partizani komunisti 1945., a bivši četnici, nisu ubijali glupo kao četnici 1941. - nisu zaklali žrtvu i bacili je u Drinu pa žrtva pliva niz Drinu da je svi vide. Srpski partizani 1945. izmislili su nov način likvidiranja Hrvata. Pronašli su velike kraške jame, duboke po nekoliko stotina metara, i onda su na desetine tisuća mladih nedužnih Hrvata žive bacali u te jame. Nesretnici su dolje umirali danima, u groznim mukama. Nije im trebao ni grob ni metak. Žrtvu bi živu po noći doveli do jame, gurnuli je u jamu, i žrtva bi se, i to svezana, stropoštala u provaliju i danima bi u groznim mukama umirala (Jazovka). Gotovo bi se mogla obraniti teza da su Srbi kao partizanski zločinci iz 1945. bili bnutalniji nego ti isti Srbi kao četnici iz 1941. i 1942.godine.

Don Anto Baković
Iz knjige Dječak s Drine


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Spomen na pravaša s Drine..., 5. prosinac 2016. godine

ZBOGOM STARI PRIJATELJU ALIJA

Alija Šiljak: Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I ne će!

Upoznao sam Aliju kao mladi student, pravaš, nacionalist, idealist, koji je već imao nekih političkih utakmica u nogama u ilegalnom radu pri kraju zločinačke yuge te u osvit slobode u HSP-u i HDZ-u.
Naime, na skupu HSP-a u Splitu 10. travnja 1991. godine u hotelu Marjan, na proslavi 50. Obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvi govornik i u toku moga govora već je bilo nastalo neopisivo oduševljenje okupljenih čemu je pripomogao meni do tada nepoznati Alija.

Pronađoh rukom zapisani tadašnji govor:

Hvaljen Isus i Marija!
Esselamu alejkum!

Dame i gospodo, dopustite da vas pozdravim u ime inicijativnog kruga HSP Livno i HSP Banja Luke!
Na današnji veliki dan uskrsla je Nezavisna Država Hrvatska!
U potpunosti je oživotvoreno Hrvatsko državno pravo poslije osam stoljeća mukotrpne borbe.
Nu, suočeni sa današnjim stanjem i snagama koje nam ograničavaju naša narodna i ljudska prava, misli nam lete prema onim nevinim žrtvama koje padoše u obrani svoje Nezavisne Države Hrvatske!
Misli nam lete prema Njima koji su svojim životima branili državu, narod i vjeru od četničkih i boljševičkih zločinaca!
I oni, uzor rodoljublja i čovječnosti satkane od vjere u Boga i Alaha, su označeni od srbokomunističkih zlotvora, zločincima svake vrste.
Od hrvatskog naroda stvorena država pod vodstvom Poglavnika dr. Ante Pavelića je označena, radi opravdanja četničkih i boljševičkih zločina, fašističkom i zločinačkom tvorevinom. Što je najveća povijesna laž i gnjusni zločin nad napaćenim narodom!
A ono što je bjelodano je da dok nije postala stvarnost, dok nije oživotvorena voljom i snagom Hrvatskog naroda - Nezavisna država Hrvatska nije postojala ni kao ideja u Hitlerovim i Musolinijevim mislima.
To nepobitno svjedoče povijesni dokumenti koji će sa dolaskom slobode popuno izići na svjetlo dana.
Ali, dame i gospodo, ono što Hrvate Herceg-Bosne najviše boli je podupiranje, uslijed neznanja ili kukavičkog beskičmenjaštva, srbokomunističkih laži od strane, za mene, nazovi hrvatskih političara.
Pa, vitez pokrajina Herceg-Bosna poručuje svima da je ona bila i ostala, srce i duša Nezavisne Države Hrvatske!
Zato kažemo, jasno i glasno, da nikada ne ćemo prihvatiti mizernu politiku obrane današnjih granica koje predstavljaju karikaturu od hrvatske države!
Već ćemo kao i uvijek, u duhu kralja Tvrtka i velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, sa svim Hrvatima braniti svaki kutak napaćene nam domovine u njenim povijesnim i etničkim granicama!
I samo tako, uz pomoć Božiju i desnicu junačku, uskrsnut će slobodna i Nezavisna Država Hrvatska!
U tom duhu primite i moj pozdrav: ZA DOM SPREMNI!
Živjeli!

Na moje riječi, sad se ne sjećam koje točno, Alija je razdragano skočio na noge, pritrčao govornici i zagrlio me poljubivši me u čelo i polijevajući okupljene vodom s mitske rijeke Drine. Opće oduševljenje svih...

Nakon tog skupa pozivam ga na Osnivačku skupštinu Podružnice HSP-a 1. svibna 1991. godine u Livno na što se on sa svojim prijateljima i odaziva, naravno i tu Alija oduševljava.

Poslije tribine u Livnu 1.5.1991. u hotelu Dinara Alija pozdravlja...
Prisutni: Ante Matić, Dobroslav Paraga, Ante Paradžik, Krešimir Pavelić, Jozo Radanović, Gordan Šangut, Stipe Tomasović, Ivan Kovač, Anto Đapić, Halim Delahmet i drugi...

Dalje smo se povremeno čuli zavisno kako nas je turbulentni stranački život nosio kao i novonastale ratne prilike i neprilike. Dolazili su razni glasi, a rat i domaće jude koje su mi radili o glavi učinili su svoje i izgubio sam kontakt s Alijom.

I onda jednog dana, poslije tolikih godina, stiže na portal Stina hrvatskih pradidova e-mail:
Zamolba za ispravak! od "Stari Prijatelj"
Bilo je to 27.1.2013. godine:

Dragi prijatelji i suborci,

Povremeno čitam sadržaje koje objavljujete na Vašoj web stranici.
Na pravoj ste strani. Na istoj smo strani!

Da bi smo bili jači, uvjerljiviji i učinkovitiji, pored ostaloga, moramo voditi računa i o detaljima koje citiramo iz naše povijesti.
U suprotnom, naši oponenti i naši neprijatelji poentirat će na našim pogreškama i našim nevjerodostojnim citatima.
Ne smijemo im davati materijale i povode za takva poentiranja!
Naprotiv. Moramo ih uvijek, koliko god je to moguće, tući argumentima i istinom!

Na ovoj Vašoj stranici, na jednome mjestu piše:

"... U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce".

Ne postoji grad Plač! Prilikom citiranja, došlo je do pogreške. Nedaleko od Foče i Drine, blizu Goražda, postoji gradić po imenu Prača. Ono o čemu nam, u spomenutom citatu, govori slavni putopisac Evlija Čelebija, dogodilo se u Prači - a ne u Plaču!

Nadam se da ćete, radi istine i vjerodostojnosti, ispraviti ovu malu, ali značajnu, "tehničku" pogrešku. Tako ćemo biti - ljepši i jači! :)

Bog i Hrvati! ZDS!

Ne sluteći tko piše, ja odgovaram:

Poštovani,

zahvaljujemo Vam na osvrtu i navedeno će biti odmah ispravljeno...

Puno uspjeha u zajedničkoj borbi!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Stina hrvatskih pradidova - Hrvatska nacionalna uzdanica

Ubrzo od "Stari Prijatelj 28.1.2013 stiže odgovor:

Štovani suborci,

Drago mi je da ste brzo reagirali na moju primjedbu i ispravili onu pogrešku o gradiću Prači (a ne - gradu Plaču). Jedan sam od onih koji izuzetno cijene Vaš trud u borbama za očuvanje naše povijestne istine. I sam sam, kao što rekoh, jedan od boraca za istu stvar - za našu stvar. Nekada javno i u prvim redovima, danas - iz pozadine, anonimno i diskretno, još uvijek sam u "stroju", mada su me "neki", već odavno, počeli proglašavati umrlim i počeli prepuštati zaboravu. (Sjetih se Zvonimirove kletve ...!) :((

Kad smo već kod stine i hrvatskih pradidova, šaljem Vam linkove/poveznice od kratkih video isječaka sa Youtube-a. Iz sadržaja tih video isječaka je vidljivo kako sarajevski jugonostalgičar i novopečeni Bošnjak, književnik i filmski scenarist - Abdulah Sidran, povijest "tumači" na jedan način i kako mu srbo-crnogorski "mudraci" uzvraćaju i kontriraju. Riječ je o našoj - hrvatskoj povijesti. Budemo li šutjeli, kao pasivni promatrači, moglo bi se dogoditi da (nedajbože!) i kralja Tomislava proglase za "srpskoga vojvodu" i tako zaokruže svoje stare tlapnje o Hrvatima kao "Srbima katoličke veroispovesti"!

Nadam se da se to ipak ne će dogoditi - dok je nas! A ima nas. Još uvijek nas ima!

Molim Vas da pozorno pogledate video isječke, čije poveznice Vam šaljem u prilogu. U jednome (Sidranovome) se iznose istine sa štetnim i poluizokrenutim zaključcima, a u drugome (srbocrnogorskome) - neistine, sa zaključcima koji su neodrživi i opasni!

Povod zbog kojega sam se uključio u ovaj "slučaj" su - Foča, Goražde, Prača ... i Hrvati na Drini.
Da se zna da nas je bilo i da nas još uvijek ima.
Da se zna, ali i ne zaboravi, da hrvatska stina pradidovska - još uvijek, pokraj Drine, stražu čuva - sinovima i kćerima svojima.

Mi povijest ne trebamo - ni izmišljati, ni falsificirati. Ona je na našoj strani.
Budimo i mi na njezinoj strani i pomozimo joj! Da nam je ne ukradu!!

http://www.youtube.com/watch?v=6_TGHY5CRqA
http://www.youtube.com/watch?v=L2pFnn51IG0

U nadi da ćemo nastaviti konstruktivnu suradnju, srdačno Vas pozdravljam!

Bog i Hrvati! Za Dom - Spremni!

Alija Šiljak, Zagreb, Hrvatska

P.S.

Zamolba: Molim Vas da moju mail adresu sačuvate - samo za sebe!

Potom i ja odgovaram i predstavljam se:

Bog,

Stari prijatelju pozdrav veliki od Ante Matića iz Livna!
Jesi li živ, što ima kod tebe... drago mi je da si uskrsnuo, da čujem za tebe!
Stvarno je davno bilo da sam o tebi izgubio svaki glas...

Evo ja i dalje bijem stare bitke bez neke nade u uspjeh naše borbe (sustiže me ona Kranjčevićeva: Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! A i kako ne bi kad mi, nano moja, NDH nema na vidiku...).

Bio sam osnovao Stranku hrvatskog prava misleći da ću istinom i iskrenim pravaštvom moći nešto postići da ideja ne zamre, ali teško je kada to sve malo koga zanima uz sve nedaće koje nam neprijatelji podastiru i tako na kraju sam stranku ugasio i od web stranica SHP-a sam ostavio ove stranice, Stina hrvatskih pradidova, koje povremeno održavam da se svijeća ove istine ne ugasi i da kao svjetionik podrži ostale u borbi...

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!

Ante Matić, Livno

Odmah stiže i odgovor od Starog prijatelja (29.1.2013.):

Livno, Duvno i Borova Glava ...! :))

Drago mi je da si se javio. Predpostavljao sam da iza ove stranice stojiš upravo ti, ali - ruku na srce - nisam bio sasvim siguran.

Što se tiče tvoje stranke, žao mi je da nije zaživjela, barem regionalno ili na lokalnoj razini, ali me puno i ne iznenadjuje, jer su podbacile sve naše političke elite, osim časnih i rijetkih pojedinaca. Narod se zasitio prevara i strašno razočarao. Pojedinci, kojima na umu ništa drugo i nije bilo, osim da "jame", potpuno su iskompromitirali stvari za koje smo se borili, ginuli, bili zatvarani ... itd. itsl.

Ovaj fenomen nije svojstven samo nama. Slična stvar se dogodila i kod susjeda, ali i u brojnim drugim zemljama koje su prošle, ili još uvijek prolaze, porodjajne tranzicijske muke.

Potpuno te razumijem. Potpuno!

Nemoj gasiti tu stranicu. Neka ostane nešto. Neka ostane neko mjesto sa kojega se možeš javljati i - koliko ti mogućnosti dopuštaju - djelovati domoljubnom, pravaškom riječju.

Kad god možeš, javi se.
Ja uvijek rado odgovaram svojim prjateljima i suborcima.
U mirovini sam i slobodnog vremena imam dovoljno.
Ako te put "nanese" prema Zagrebu, javi mi se. Rado bih sa tobom popio - ili bocu vina, ili neku "žuju", ili veliku džezvu ka(h)ve! :))

Da se pamtimo. Da se ne zaboravljamo. Da se lakše i brže povežemo, ako ponovno ustreba! A moguće je da ćemo Domovini ponovno ustrebati. Zato - ostanimo "U" vezi i budimo - Spremni!

Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

Lijep pozdav i ostalim članovima tvoje obitelji!

Sa štovanjem - Alija Šiljak, Zagreb

S mislima na stare dane nastavljam:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!
Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92. kada su mi "naši" radili o glavi...

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

ZDS!

Ante Matić

1.2.2013 u 02:51 sati Alija raščlanjuje moju poruku:

A šta ćemo moramo se boriti - ispuniti svoje deržanstvo!

Lijepa je ovo riječ: deržanstvo! Naša stara riječ. Riječ koja obvezuje. Riječ starčevićanska!

Moramo djelovati - samo pitanje je kako biti najučinkovitiji za našu stvar!

Moramo! I hoćemo! Kako? Ostati vjeran ideji i ne popustiti! Bez predaje, bez prodaje!
Ideja o granici na Drini - ne smije umrijeti! I neće. Dok god žive istinski pravaši, istinski starčevićanci...!
Sve će ovo proći. Doći će neka druga vremena i nova "djeljenja karata"... Bit će to nova prigoda za pravaše, za istinske domoljube.

Što je s tobom bilo, rat i sve ostalo, jer odavno sam o tebi izgubio glas - još tamo od 92 kada su mi "naši" radili o glavi...

Iz HOS-a sam prešao u HV... Odmah nakon što sam nekim "našim" ljudima zasmetao u Stranci.
Ovo je malo duža priča. Možda ćemo jednom i o tome, ali usmeno, uz ka(h)vu! :))

I sad kad vidiš što se svaki dan događa, ovaj delirij jugoslavenstva, onda čovjek teško može ostati normalan...

Da! Nije lako ostati normalan. A poglavito ako je čovjek okružen brojnim farizejima i licemjerima, sa kojma si - čini se - i ti imao problema. A što se tiče jugoslavenstva, neka te to ne brine. Sa tim je završeno - na vijeke vijekova! :))

ZDS!

Ovaj naš prelijepi pozdrav je najbolji i najslikovitiji odgovor, na brojna pitanja koja muče domoljube: TREBA OSTATI - ZA DOM SPREMNI!!!
I to je to: Voljeti Domovinu, ne odstupati od ideala, učiti na pogreškama i biti - SPREMNI!

I sam dr. Ante Starčević - kaže:

"Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli. On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene."
("Sloboda", IV, str. 67; Sušak, 23. 3. 1881)

Bratski pozdrav tebi, tvojoj obitelji i svima onma koje voliš!

Alija Šiljak, ZG. ZDS!

I ja odmah nastavljam:

Moj Alija, slažem se!

Samo triba, kako sam uvijek govorio, djelovati organizirano...
Moramo za našu ideju okupljati istomišljenike i poduzimati radnje za širenje i okrupnjivanje redova - dakle, djelovati kao svjetionik koji će izgubljenima pokazivati pravac spasa...

Zato sam i bio osnovao stranku da netko širi ideju istinskog pravaštva, širi ideju čiji je cilj sreća i blagostanje cijelog hrvatskog naroda u cjelovitoj Hrvatskoj državi, državi na području Hrvatske Domovine, jer mi danas takve stranke nemamo, nemamo pokreta koji se jasno za to zalaže i bori - i onda će pri "novom dijeljenju karata" za stol uskočiti "prevrtači" na štetu isinski boraca i općeg dobra...

Puno pozdrava! ZDS!
ZDS!
Ante Matić

Isti dan Alija odmah odgovara:

Ja se ne predajem, a vidim da si i ti - unatoč svemu što se dogadjalo i unatoč svim razočaranjima - ostao na jedinom ispravnom putu!
Ima nas još, Bogu hvala! :)
A što se tiče "prevrtača" i onih koji bi htjeli ponovno "jamiti" sa ledja našega čovjeka, koji je toliko puta izvaran, sljedeći put ćemo (ako Bog dadne i sreća junačka) mi biti "prevrtači" i prevrnuti njih, prije nego li krenemo u bilo kakvu drugu borbu, jer se reda mora imati, prije svega, u vlastitome dvorištu.
Učinimo li tako i očistimo svoju "avliju", uvjeren sam da nam više ni vanjski neprijatelj neće moći nauditi.

Uostalom, ni Zvonimirova kletva neće trajati vječno! Jedina smo nada. Valja nam se nadati i raditi. Koliko se može!

Poznaješ li ovoga našega dragovoljca? Livnjak je. Medju prvima je stao u dragovoljačke redove HOS-a. Ne znam ni je li živ. Nadam se da jest! (Ako se ne varam, ime mu je Mate, Matan ili sl.) http://www.youtube.com/watch?v=r7tPwXTH9rE

Alija, ZDS!

Ja opet podcrtavam:

Moramo djelovati organizirano...

Čini mi se da je riječ o Mati Šukanu... umro je... ne bih se dalje osvrtao, jer mi budi neke neugodne uspomene na jade koje sam doživio s našim judama...

ZDS!

Dalje 29.3.2013 stiže od Alije čestitka:

Sretan Uskrs!

Na što odgovaram:

Hvala prijatelju!

Puno pozdrava iz Livna!

Bog i Hrvati!
ZDS!

Te potom i ja šaljem čestitku:

Stari prijatelju sretan ti 10. travanj, Dan Hrvatske Državnosti!

ZDS!

Alija odgovara:

Imamo je! Sad je na nama da je očuvamo, izgradjujemo i jačamo.
Neće biti lako, ali borit ćemo se, pa - što Bog dadne i sreća junačka!
ZDS!

Šaljem zatim Aliji jedno kakrakteristično Pismo dida Vidurine 28.5. 2013.: Tko je agent mizerni, a tko se najeo bunike?! kojim sam svojedobno reagirao na nebuloze admirala Loše

Alija odgovara:

Dobro !
Kao što si mogao i predpostaviti, ja sam na strani dida Vidurine! :))
(Što je više kleveta i laži, Antun mi je miliji i draži!)
Neka nam je zdrav i živ dida, zajedno sa svojim unucima i neka unuci ne uče našu povijest od bivših oficira JNA-e nego - isključivo - od pravaša!

Bog i Hrvati! ZDS!

Tvoj Alija

Eto, kao ovaj posljednji pozdrav, želio sam iz ovih par isječaka komunikacije s Alijom pokazati svima tko je i kakav je čovjek bio Alija Šiljak: pravaš i Hrvat s Drine!
Za Dom spremni!

Zbogom Alija, stari prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

ing. Ante Matić od Livna


Godišnjica smrti ...

4. prosinac 2015. godine umro je pravaš Alija Šiljak – Hrvat s Drine

Umro je Alija Šiljak. Član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava. Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.

Alija Šiljak (Goražde, 1947. – Zagreb, 2015.)

Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jedan intervju koji je dao Alija.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun
(Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti)

Srpski zločin na Jelačić placu

(Sjećanje na 5. prosinca 1918.)

Na povijesnom trgu Zagreba grada,
Koji nosi ime Jelačića bana,
Mnogo Hrvatskih domobrana strada,
Od srpskih hordi s krvavog Balkana.

Bilo je to kobne godine one,
Kad Hrvate strpaše u srpski geto,
Ko guske u maglu kada nas gone,
Zajedništvo s njima postade prokleto!

Izdajice naše hrvatskoga roda,
Kojih je kroz povijest podosta bilo,
Kojima kroz trbuh prolazi sloboda,
Krvoproliće ovdje se zbilo!

Na trgu ovome povijesne nam slave,
Od srpskih hordi s njihova Balkana,
Prosinca petog padale su glave,
Desetine hrvatskih žrtvi Domobrana!

Njihova krv se ovim trgom proli,
Od krvničkih srpskih zločinačkih ruku,
Dok hrvatski narod jecaše u boli,
Vidjevši strašnu tragičnu poruku...

Godinama dugim mrijeti će Hrvati,
U zemlji svojoj od Jugo terora,
Za slobodu svetu krv će prolijevati,
Domobrani mladi hrvatskog otpora.

Na trgu ovome rušiše i Bana,
Prolaziše duge bleiburške kolone,
Stratištima brojnim Radića Stjepana,
Gušiše nas stalno iste snage one...

Olujnim bojem pobjeda je dana,
Da spomen ploču žrtvama podiže,
Naraštaj novi slavnih Domobrana!

Mate Ćavar

Spomenik prosinačkim žrtvama na Mirogoju, kao spomen žrtvama velikosrpskog nasilja podignulo je „Društvo hrvatska žena“, 1932. godine. Tog 5. prosinca 1918. godine, petog dana velikosrpske tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježen je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, prolivenom krvlju hrvatskih vojnika koji su demonstrirali tražeći republiku, ravnopravnost i socijalnu pravdu.

U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi, ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932.
„Društvo hrvatska žena“

Izjava Grge Anđelinovića u beogradskoj skupštini 26.4.1921.:

Telefonski sam se obratio gospodinu pukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srpske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu.

G. Simonović je kazao: Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovdje u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata.

Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba da prvi počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim.


Podsjetnik ...

DAYTONSKI SPORAZUM PRAVNO NIŠTAVAN I POLITIČKI ŠTETAN

Daytonskim sporazumom Bosna i Hercegovina je uređena kao federativna država, sastavljena od dvije jedinice nazvane entitetima. Središnja državna tijela su bez značajnih ovlasti, pa je težište vlasti u entitetima, koji se ponašaju gotovo kao nezavisne države.

Jedan od tih entiteta je Republika Srpska, koja zauzima 49% područja Bosne i Hercegovine. U taj entitet ušlo je gotovo čitavo Podrinje, u kojem su prije srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu apsolutnu većinu stanovništva činili Muslimani, i Bosanska Posavina, u kojoj su također, prije srpske agresije, relativnu većinu činili Hrvati. U Bosanskoj Posavini Hrvati su imali u vlasništvu apsolutnu većinu zemljišta, a zajedno s Muslimanima činili su i apsolutnu većinu stanovništva. Najstrašnijim zločinima Srbi su na tim područjima uništili i hrvatsko i muslimansko pučanstvo, a preživjelim osobama ne dopuštaju povratak na njihova razorena ognjišta. Preostali dio Bosne i Hercegovine sačinjava Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj uglavnom žive Hrvati i Muslimani. Dakle, oko 70% stanovništava Bosne i Hercegovine dobilo je na upravu samo 51% teritorija Bosne i Hercegovine.

Prema Daytonskom sporazumu priznata su Srbima ratna osvajanja i učinci njihova genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Umjesto da budu kažnjeni za agresiju i ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, Srbi su nagrađeni hrvatskim i muslimanskim teritorijem. Zbog toga je Daytonski sporazum suprotan moralu i međunarodnom pravu. Budući da odobrava rezultate zločina, i sam ima obilježje zločina prema Hrvatima i Muslimanima, pa je stoga pravno ništavan akt. On je i politički štetan za hrvatski narod. Stoga ne možemo prihvatiti ustrojstvo Bosne i Hercegovine na temeljima Daytonskog sporazuma, pa nam je dužnost svim raspoloživim političkim sredstvima boriti se protiv njega.

Unatoč tomu, Daytonski sporazum je činjenica koja u ovo vrijeme određuje politički položaj hrvatskog naroda, pa ćemo ga unatoč svim prigovorima proanalizirati sa stajališta životnih probitaka hrvatskog naroda.

Naglasili smo da u Federaciji Bosne i Hercegovine kao jednomu od dvaju entiteta žive dva naroda: Hrvati i Muslimani. Državna tijela tog entiteta nisu sastavljena na načelu pariteta. U njima je veći broj Muslimana nego Hrvata. To se odražava na cjelokupni društveni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Hrvati se potiskuju u vojsci, redarstvu, gospodarstvu, sredstvima javnog priopćavanja, školstvu i ostalim djelatnostima. Oni nemaju svojih kulturnih ustanova u dovoljnoj mjeri, a pogotovu radija i televizije, pri donošenju zakona su nadglasani, pa osjećaju besperspektivnost u cijeloj Bosni i Hercegovini. Makar su podrijetlom Hrvati, a do pred pedesetak godina njihova se je društvena elita takvom listom i osjećala, danas se među Muslimanima javlja agresivni muslimanski nacionalizam, koji ugrožava položaj hrvatskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Višestruki su uzroci tog nacionalizma. S jedne strane, to su bolna iskustva stečena u stravičnim doživljajima u zadnjem ratu. Tome treba pridodati i znanstvenu neutemeljenost i sa njom povezanu nesigurnost toga nacionalizma. Stoga on često pribjegava znanstvenim krivotvorinama, što uvijek ima za posljedicu netolerantnost prema drukčijem mišljenju.

S druge strane Hrvati ne brane svoj položaj u Bosni i Hercegovini onako kako treba. Općenito rečeno, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini je nedosljedna i nedovoljno definirana. Ona nema jasne ciljeve, a bez toga ne može odlučno braniti položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje. S R. Hrvatskom one čine jedinstvenu geopolitičku i povijesnu cjelinu. Do turske okupacije u njima su živjeli isključivo Hrvati, a u vjerskom smislu su to bili pretežito katolici, uz nešto malo bogumila. Muslimani nastaju prijelazom katolicizma na islam kroz nekoliko stoljeća turske vladavine. Unatoč prijelazu na islam, mnogi su Muslimani kroz cijelo vrijeme turske vladavine čuvali i njegovali hrvatsku narodnu svijest. Srbi nastaju doseljavanjem pravoslavnoga vlaškoga stanovništva, koje Turcima služi kao pomoćni vojni odredi. Stoga je bosanskohercegovačka povijest dio hrvatske povijesti, bosanskohercegovački banovi i kraljevi su banovi i kraljevi hrvatskog naroda, a bosanskohercegovačke vladarske isprave i ostalo duhovno stvaralaštvo su jednako vrijedan dio kulture hrvatsko naroda. Svaki Hrvat, pogotovo onaj koji sudjeluje u politici, mora biti svjestan ovih činjenica i Bosnu i Hercegovinu prihvaćati kao dio jedinstvene hrvatske domovine. Od ovih se činjenica ne smije odstupati niti se smije bilo komu ili za volju bilo kakve sloge i suradnje prepuštati bosanskohercegovačko duhovno stvaralaštvo, jer ono pripada hrvatskom narodu.

Na žalost, Hrvati se u praktičnoj politici ovako ne ponašaju. Oni se često odriču hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini i prepuštaju ga drugome. Ovdje želim naglasiti da mi nije ni na kraj pameti nijekati Muslimanima pravo da se određuju kao poseban narod. Oni time dolaze, doduše, u protimbu s vlastitom tradicijom, ali i to je njihovo pravo. Ne poričući im pravo na poseban identitet, ja želim iskrenu suradnju hrvatskog naroda s Muslimanima. Baš u Bosni i Hercegovini suživot Muslimana i Hrvata je nuždan i poželjan, kako bi se sačuvalo jedinstvo geopolitičkog i povijesnog prostora, koje se može cijepati, a da se ne nanese šteta stanovništvu, koje u njemu živi. Zalažem se naime za cjelovitu, ali ne i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ali ova se suradnja može zasnovati samo na čistim računima. Ona se ni u kojem slučaju ne može temeljiti na žrtvovanju hrvatskih vitalnih nacionalnih probitaka. Tu se odmah na početku susrećemo s mnogim teškoćama. U prvom redu je to nacionalno ime za Muslimane i naziv jezika kojim oni govore.

Bošnjak je stari hrvatski naziv za stanovnika Bosne. Taj se naziv nije nikada upotrebljavao za stanovnike Hercegovine. Strani pisci Bošnjake smatraju djelom hrvatskog naroda. Kroz cjelo vrijeme turske vladavine mnogi su se Bošnjaci i Hercegovci u narodnosnom smislu nazivali i osjećali Hrvatima, bilo da se radilo o katolicima ili muslimanima. Dakle imena Bošnjak i Hercegovac su stari hrvatski pokrajinski, zemljopisni nazivi za stanovnika Bosne odnosno Hercegovine. U tom smislu je to dio hrvatske kulture. Ta imena nisu u prošlosti imala narodnosno značenje. Tek nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Mađar Benjamin Kallay, inače austrougarski namjesnik u Bosni i Hercegovini, pokušava nametnuti ime Bošnjak kao nacionalnu oznaku za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Taj pokušaj je bijedno propao. U novije vrijeme Muslimani oživljavaju Kallayevu zamisao i uzimaju naziv Bošnjak kao svoje nacionalno ime. Tim imenom kao nacionalnim naziva ih i hrvatsko novinarstvo i druga sredstva javnog priopćavanja, pa čak i suvremeni međudržavni ugovori i ozbiljne znanstvene rasprave. Time su Muslimani prisvojili pravo na isključivu uporabu jednoga staroga hrvatskog izraza, dajući mu posve drugo značenje i proširujući ga na područja na kojima se on nikada nije prije upotrebljavao. Ova činjenica može za Hrvate imati i te kakve posljedice.

Bošnjačka nacija i bosanski jezik su krivotvorine

Slična je, iako malo drukčija, stvar i sa nazivom jezika. Muslimani u svoj jezik unose mnoštvo turcizma, iako imaju dobre narodne zamjene za te riječi, nastojeći ga tako na umjetan način što više udaljiti od hrvatskog jezika. Nazivaju ga bosanskim jezikom. Ime su mu dali po državi Bosni, pa ispada da je to jedini pravi i autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Hrvati i ovo prihvaćaju, iako bi ih to moglo skupo stajati u budućnosti. Naziv bosanski jezik je znanstvena neistina, jer se jezici nazivaju po narodima, koji njime govore, a ne po državama. Kao što nema ili nije bilo švicarskoga, jugoslavenskoga ili čehoslovačkoga jezika, tako nema i ne može biti ni bosanskog jezika, jer nema bosanskog naroda. Ali ga se tim putem pokušava stvoriti.

Ako su Muslimani u nacionalnome smislu Bošnjaci, a njihov jezik je bosanski jezik, onda su za laike isključivo oni autohtono stanovništvo Bosne i Hercegovine. U tom slučaju isključivo njima pripada i pravo na srednjovjekovnu bosanskohercegovačku kulturu i političku baštinu. Izlišni su znanstveni rezultati, jer oni su poznati vrlo malomu broju stručnjaka. Taj mali broj stručnjaka često ne stvara političko javno mnijenje. Stvaraju ga drugi mnogobrojni čimbenici, među ostalim i pučko zaključivanje po analogiji, popraćeno dobrom promidžbom. Tako su nacionalnim imenom Bošnjak za Muslimane i nazivom njihovog jezika bosanskim jezikom stvorene političke i psihološke pretpostavke za asimilaciju Hrvata. Naime, naziv bosanski ili bošnjački jezik navode na zaključak da je to jedini autohtoni jezik Bosne i Hercegovine. Ta asimilacija Hrvata je tim lakša, što oni u Bosni i Hercegovini nemaju svojih novina, radija televizije i drugih potrebnih kulturnih, prosvjetnih i političkih ustanova, koje bi ih štitile od ove asimilacije. A namjera asimilacije Hrvate se već pokazuje u praksi. Među Muslimanima se čak i u ozbiljnim raspravama i školskim udžbenicima šire pseudoznanstvene teorije da su isključivo Bošnjaci autohtoni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvate doveli Turci ili ih je stvorila hrvatska promidžba krajem prošlog stoljeća. Iz toga neminovno slijedi zaključak da su tzv. Bošnjaci temeljni narod u Bosni i Hercegovini, a da su Hrvati nacionalna manjina. Među nekim muslimanskim političarima već se mogu naslutiti ovakva stajališta.

Hrvati moraju odlučno braniti svoja prava u Bosni i Hercegovini i suprotstavljati se svim ovakvim i sličnim lažima. U tomu ih moraju podupirati svi Hrvati, a naročito državna politika Republike Hrvatske. Oni ne smiju prihvatiti naziv Bošnjak kao nacionalno ime Muslimana niti ime bosanski jezik za njihov jezik. Prihvaćanjem tih naziva priznaje se Muslimanima isključivi položaj državotvornoga elementa u Bosni i Hercegovini. Ovomu se stajalištu može prigovoriti, da nitko Muslimanima ne može određivati kako će sebe i svoj jezik nazivati. To je zaista točno i ja se s tim slažem. Ali nitko ne može ni Hrvatima određivati, kako će oni u svome jeziku nazvati Muslimane i njihov jezik. Kao narod možemo ih nazvati samo Muslimani - Bošnjaci, a njihov jezik muslimansko-bošnjački. Ovo je u skladu sa znanstvenim činjenicama i odgovara pravednosti.

Ali ovo nije dovoljno za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Daytonski sporazum kao nemoralan akt treba rušiti, kako bi se Bosna i Hercegovina preustrojila na drugim, pravednijim temeljima, kojima će se stvoriti političke pretpostavke za povratak svih prognanih Hrvata i kako bi sva područja u kojima su Hrvati kao većinsko stanovništvo bila u sastavu hrvatskih županija.

Ali dok god je faktično na snazi Daytonski sporazum, treba se zalagati za njegovu reviziju tako da se stvori treći hrvatski entitet. Jedino se tako može osigurati ravnopravnost Hrvata s Muslimanima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Jedino tako Hrvati mogu sačuvati svoj identitet u Bosni i Hercegovini, dok se primjenjuje Daytonski sporazum.

Ivan Gabelica


Podsjetnik na kardinalnu Tuđmanovu pogrješku pred pritiskom svjetskih hohštaplera...

Trebali smo pustiti Hrvatskoj vojsci da zauzme Banja Luku

Bosna i Hercegovina bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Washington je Richardu Holbrookeu, posebnom izaslaniku predsjednika Clintona za Bosnu, dao nalog da Hrvatima kaže da zaustave napad. Holbrooke je 16. rujna odletio u hrvatski glavni grad, dan prije susreta s autoritarnim hrvatskom predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je sumnjao u mudrost naloga, a i ja sam. Poraz Srba kod Banje Luke sigurno bi bio kraj predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovoga krvožednog vojnog zapovjednika Ratka Mladića, tvoraca prvog europskog genocida nakon nacista. Nije bilo teško postaviti analogiju s drugim svjetskim ratom, gdje je demokratska Njemačka nastala tek nakon potpunog poraza nacista. Ne bi li bilo bolje da je Banja Luka pala?

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

Te rujanske večeri Holbrooke i ja smo za večerom raspravljali o tome što bi on sljedećega dana mogao reći Tuđmanu. Holbrooke je dobio upute, ali osjećao je da mu stanje na terenu u Bosni koje se brzo mijenjalo daje dovoljno prostora za kretanje u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti – i smatrali pravednim da Srbi izgube Banju Luku. No Holbrooke je imao u vidu i praktičnu stranu. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici zagovarali su mirovni plan temeljen na podjeli teritorija između federacije muslimana i Hrvata i Srba u omjeru 51- 49.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Holbrooke je mislio kako nema smisla da hrvatske i bosanske snage zauzimaju teritorij koji će mirovnim sporazumom morati vratiti. Nadao se i da bi Banja Luka, koja je tvorila jedino značajno srpsko urbano područje u Bosni, mogla dati umjerenije vodstvo koje bi na kraju moglo zaustaviti ekstremne nacionaliste. Znao sam da Franjo Tuđman dugo želi da Banja Luka bude dio njegovog projekta velike Hrvatske i strahovao da ga, ako je se domogne, ne ćemo moći nagovoriti da je vrati budućoj bosanskoj vladi.

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Kad je konačno odlučio što će kazati, Holbrooke je morao uvjeriti Tuđmana. Hrvatski predsjednik bio je nepopustljiva ličnost koja je sebe (i svoju zemlju) smatrala daleko nadmoćnijom „nezapadnim“ Srbima i Bosancima. Holbrooke je shvatio Tuđmanovu naglašenu želju da se s njim postupa kao s osobom od povjerenja i saveznikom Sjedinjenih Država. Na sastanku je Holbrooke postigao da se hrvatski vođa osjeća kao netko tko suodlučuje i bez ijedne prijetnje dobio što je želio.

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Richard Holbrooke dobro je znao da će poruka Tuđmanu o Banjoj Luci odlučiti o sudbini Bosne - i regije – godinama unaprijed. Shvatio je da se radi o životu i smrti i prednost dao očuvanju što većeg broja života. O tome što bi bilo da se dogodilo drukčije – da su Hrvati zauzeli Banju Luku – možemo samo nagađati, ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni za postizanje Daytonskog mirovnog sporazuma. On je daleko od savršenstva, ali je zaustavio rat. Tisuće, možda stotine tisuća, ljudi danas živi zahvaljujući Richardu Holbrookeu.

Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u RH, Guardian, London, 2010.


Iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA (HOS)

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?

Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D... V... - poznatiji kao Kapetan Dragan sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.

Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta - kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati - viču na njega.

Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.

Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija - kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.

Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.

Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
- Dragan mirno odgovori: Ne još njega - jer On je i dalje čučao na podu… - On je moj.

Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.

„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.

Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi - viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.

A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
- Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD - Sremska Mitrovica - Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg.

Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju, a oni su me nastavili cipelariti.

Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu.
Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”.
Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
- Gospodine, stražaru čizme su čiste.
- Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
- Šta si htio? - pita me.
- Vode druže.

Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa. Čaša vode, ima i ovdje ljudi

- Ej, hoćeš vode ili ne?
Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor, ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud.
Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim”.
Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.

Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!”. Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.

Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar, a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano, a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi, a stražar me udara po leđima.
“Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna, a ne možeš ni ko čovek da hodaš”.
Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici, a naši jauču i zapomažu.
Čujemo kako ih tuku, a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”.
Vrijeme prolazi, a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.

Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni.

“Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?”
Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni.
“Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo?
Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima, ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji, a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama.
“Ajde brže, skači!” - viče stražar.

Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište, a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majici, a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće, a u treću su nam stavljali hranu.
Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu.
On mi je samo stigao reći “šuti”, a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.

Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40, što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savjest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju.

Tada stražar objasni: - Ovo vam je novi.
Ti mu zenga objasni pravila.

1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu,
2. nemaš nikakva prava na lječnika, jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak,
3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži - smije se stražar.

Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.

Bio sam 72 dana u zemunici

U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.

Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlaćen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni, a njihova tijela su se lagano raspadala.

Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti.
Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j... strah

Došla je večer, a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smjestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama, a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j...i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam.
“Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar, a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca.

Na to stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van, a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir, a stražar reče da sam to ja.

Kada me major ugleda reče mi naglas: Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!
On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako, a stražari naređuju tišinu.
“Tko se dere jebat ću mu majku!”.
Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar - “pusti to je onaj ludi hosovac”.
Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”.
No drugi me brani, jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući, a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart, Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali, a ja sam se smijao, a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku.

Znam da nije smiješno, ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima, a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima, a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A... L... Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka - RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

Uredio Franjo J. Ćehić

(hrperoistine.wordpress.com)

ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (Hrvatska vila, 1883.)


K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanje me
vrate u tu jesen 91
Kao tamne sjene što me prate
dok se bijes sa tugom
u suzama hrva

vidim opet one momke iste
zvoni pjesma svi ko jedan stoje,
srca velikog i duše čisti
nisu htjeli tuđe
branili su svoje

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto

Vatre rata sad su ugašene
razišao se dim na zgarištima
jesu li sve bitke dobivene
ili ih braćo još pred nama ima

Ko da opet čujem topove
u duši grme kada sjetim se
onih što su život za te dali
dok su neki otimali krali

Ko da opet čujem topove
u daljini ruše a ja pitam se
oj Hrvatsko sveto nebo čisto
jesmo li te svi voljeli isto


Ratna priča Ivice Jurčana (Vukovar), hr-hr.facebook.com/HerojBlagoZadro

HOS-ova "štafeta smrti"

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra.

Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je:
– Čađo, (mene su zvali Čađo) daj mi vode, jako sam žedan.
- Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom.
Ali on je uporno govorio: – Čađo, daj mi vode, žedan sam.
– Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo:

– Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje.
Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.

Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama.

Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to.

Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. - Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu.

I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao – Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više ne probudim! - U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, dakle, prema logorima.

Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. – Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina.

Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.

Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili ... – počeo je skidati automat s leđa – ...ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali!

Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve. Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku.

Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao.

Ivica Jurčan


Tin Ujević

Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.), hrvatski pjesnik i esejist. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije živio u Parizu, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Od 1940. do smrti živi u Zagrebu. Boemski način života te bogati i raznoliki pjesnički i esejistički opus već za života od Ujevića su stvorili legendarnu osobnost hrvatskoga književnog života. Ujević se je vrlo uspješno bavio i prevoditeljskim radom. Iako za života nije bio miljenik povjerenstava koja su dodjeljivala književne nagrade, danas ga se smatra jednim od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Baš kao i njegov uzor u mladosti Antun Gustav Matoš, i Ujević je u hrvatsku književnost uvodio suvremena estetička mjerila tadašnje Europe.

Uz uhićenja hrvatskih branitelja HVO-a u Orašju...

Zašto se čudimo?

Sve ovo što se događa hrvatskome narodu u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od 2000. godine na dalje, kada je otpočela smišljena i planirana strategija detuđmanizacije, tj. dekroatizacije, odnosno destrukcije hrvatske države Republike Hrvatske, te postupno poništenje konstitutivnosti i ravnopravnosti temeljnoga i najstarijeg naroda, hrvatskog, u Bosni i Hercegovini, s obzirom na takva zbivanja nije ništa neobično.

Ta strategija provodi se uz pomoć nametnutih neprijateljskih ili bijednih poslušničkih takozvanih političkih elita u vodstvu hrvatskoga naroda i hrvatske države Republike Hrvatske.

Još prije 3000 godina u Starom Zavjetu je rečeno: "Gdje čestitog vodstva nema, narod propada, a spasenje je i u dobrim savjetnicima" (Izr 11:14).

Kakvo je bilo naše vodstvo i predsjednici Stjepan Mesić, Ivo Josipović, te njihovi savjetnici, dobro znamo, ali, na žalost, ni u današnje vrijeme nije puno bolje, kad vidimo kakvu imamo, u svakom pogledu, karikaturu od države, bez ikakvoga dostojanstva, a i savjetnike predsjednice tipa Mate Granića i njemu sličnih.

Znamo i vidimo kako se, od 2000. godine na dalje, progone hrvatski branitelji, vojnici, časnici i generali Hrvatske vojske u Republici Hrvatskoj. Sudi im se i po zapovjednoj i osobnoj odgovornosti, na montiranim procesima za izmišljene ratne zločine i uz veliko uvažavanje svjedoka, pa i notornih zločinaca sa agresorske strane.

Zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom uglavnom se ne procesuiraju, jer se na zločince nezakonito primjenjuje Zakon o oprostu. Priznaje se beogradska presuda hrvatskom branitelju Veljku Mariću na 12 godina robije, na temelju srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji. To službeno potvrđuje hrvatski sud, a ne priznaje se važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona, pa se čak ne dozvoljava Veljku Mariću da u Hrvatskoj pokrene novi sudski postupak kako bi dokazao da nema veze sa ubojstvom toga čovjeka zbog kojeg je osuđen. Drži ga se bolesnog u hrvatskom zatvoru, umjesto da je po dovođenju u Hrvatsku odmah bio pušten na slobodu.

Počevši od 2006. godine, stalno takozvane hrvatske vlasti, odnosno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, potpisuju regionalne sporazume o suradnji sa tužiteljstvima najprije Srbije i Crne Gore, te Bosne i Hercegovine, 2013. godine, o procesuiranju ratnih zločina. Pri tome se od strane Hrvatske priznaju prava svima da čitavi timovi neometano vršljaju po vojnim arhivima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane i kopiraju vojne dokumente za pripremanje optužnica protiv hrvatskih branitelja i zapovjednika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Pri tome nema ni govora o tome, a niti bi te druge države dopustile hrvatskim pravosudnim istražiteljima da preturaju njihove vojne dokumente. To sa hrvatske strane nije ni pokušano, iako su Hrvati baš žrtve agresije tih zemalja.

Na kraju žele postići, i sudski, da su Hrvati iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine jedini agresori i da mi stvarnim agresorima plaćamo ratnu odštetu, što se već događa na razne druge načine. Sve je to dogovoreno sa svim takozvanim hrvatskim vlastima od 2000. godine na dalje. Ipak, mi znamo onu narodnu: "Sedam cara svu noć vijeće vilo, a ujutro po Božjemu bilo!".

Pred blagdan Svih svetih 2016. godine u BiH drastično uhićuju desetoricu časnika Hrvatskoga vijeća obrane, generala Đuru Matazovića, zapovjednika obrane Orašja, i njegove suborce suzapovjednike, zbog navodnih zločina nad Srbima. To je neviđeni apsurd, jer Srbi, kao agresori, mnoge Hrvate, većinsko stanovništvo Posavine, protjeraše i pobiše, te sve razoriše. Posavinu osvojiše i zadržaše, kao dio takozvane republike srpske, uz blagoslov takozvane međunarodne zajednice.

Hrvati uspješe obraniti samo Orašje, i gle čuda, sad su oni, nakon 20-ak godina, iz čista mira, krivi pred sudovima BiH, a nisu krivi oni koji su na njih izvršili agresiju i zadržali opustošenu hrvatsku Bosansku Posavinu!

Vlasti u Republici Hrvatskoj se licemjerno iščuđavaju i kao iznenađeni su, iako je sigurno sve bilo pripremljeno sa njihovim znanjem i odobrenjem. Oni će kao pomoći, a bit će isto tako kao što pomažu i šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu, tako da generalu Praljku naplaćuju i PDV na knjige u kojima iznosi dokaze u obranu Republike Hrvatske i Hrvata u BiH. Ti Hrvati su u Haagu već 12 godina, a od drastično osuđujuće prvostupanjske presude, 29. svibnja 2013. godine, već 3 i pol godine čekaju drugostupanjsku presudu, za koju se ne zna kada će biti izrečena, a svi znamo kakva bi to bila katastrofa za Republiku Hrvatsku i za Hrvate u BiH, ako bi, ne daj Bože, bila osuđujuća. Vlasti Republike Hrvatske o tim Hrvatima ne vode nikakvu brigu.

No, kako su istina, pravednost, te ljubav i sloboda jedini temelji mira, ovakva događanja vode samo nemirima, sukobima i, ne daj Bože, novim ratovima na ovim prostorima, što očito neki moćnici žele.

Stoga, uhićeni Hrvati iz Orašja, sa obiteljima, svojim subraniteljima i svojim narodom, uzdajte se jedino u Boga i njegovu pravednost. Sa nama svima započnite u svojim župama i svojim obiteljima sa molitvama svete krunice i smišljajte, uz prave prijatelje i Božju pomoć, što vam je najbolje poduzeti!

dr. Ružica Ćavar


Pismo dida Vidurine opet suprotiva suncokretu Dujmoviću...

TKO O ČEMU TIHOMIR DUJMOVIĆ O "KOMUNISTIČKIM STAVOVIMA"!

I sad evo čitam u Slobodnoj Dalmaciji od 7. listopada pod naslovom  „Sve žrtve nisu iste“ što raspreda onaj drugi suncokret, Tihomir Dujmović, koji nam je već jednom bia na nišanu, kad si mu ono poruči' da ne kapa g... u med s obzirom na njegove znane potvore o NDH i Jasenovcu iz jugo repertoara, žesti se mala Marica. Više

Podsjetnik...

Mladen Rojnica - Oslobodilački rat nije još završio

Pripremimo novu Oluju na intelektualnom i demokratskom planu

Knjiga "Tržišno Gospodarstvo i neokomunizam" opisuje bitna načela i ponašanja u slobodnom društvu i napisana je kao rezultat moje zabrinutosti za naš nacionalni i teritorijalni integritet, za politiku općenito, pravdu, gospodarstvo i društvene posljedice mjera i postupaka koji se gomilaju od 1995. godine. Moja je nada da će iznjedriti novi način mišljenja u smjeru slobode i suprotan neljudskom, razornom, služinskom kriteriju komunista, kolektivista općenito i jugo-panslavista. Ne pretjerujem ako tvrdim da u današnjoj Hrvatskoj nema prave demokracije, republike ni tržišnog gospodarstva. Još prevladavaju komunistička ideologija, strukture i navike, i ne samo da prevladavaju nego su još na vlasti jugokomunisti, oni s većinom medija, dobrim dijelom intelektualaca i s drugim istomišljenicima, susjedima i europskim silama, rade da se sve vrati u stanje kakvo je bilo prije 1990. godine.

Osnovne ideje tržišnog gospodarstva

Tržišno gospodarstvo zahtjeva slobodni postupak svakog pojedinca, svakog radnika, da on odlučuje što će učiniti s novcem plod svog fizičkog ili intelektualnog rada. Jedna od najvećih tragedija za slobodu i blagostanje čovječanstva je činjenica kako su nas vjekovima različite vlade nagovorile ili prisilile da njima predamo plod našeg rada tako da ga političari troše kako njima padne napamet.

Ekonomija nije samostalna znanost - nema samo vlastite zakone - stoga gospodarski rast ne ovisi samo o određenim varijablama kao što su kamatna stopa, devizni tečaj, monetarna emisija, visina plaća ili poreza itd. Postavlja se pitanje, zašto neke države uspijevaju stvoriti veće blagostanje za svoj narod od drugih? Odgovor je u stupnju kakvoće njihovih pravnih, političkih i ekonomskih institucija. Tamo gdje politika vlada nad pravom, kao u Hrvatskoj, pravila igre su obično vrlo promjenjiva, a kao posljedica raste rizik za bilo koji eventualni investicijski projekt. Npr. od 1995.do 2008. Hrvatska je dobila jadnih 17 milijarda eura izravnih investicija. Niska stopa ulaganja smanjuje produktivnost gospodarstva, realne plaće padaju i općenito postiže se niži životni standard. Odsutnost investicija, gospodarskog rasta, uzroci siromaštva, nezaposlenost, problemi u stvaranju novih radnih mjesta, među ostalima, pripadaju rizicima koji se pojavljuju izvan tržišnog gospodarstva, kada država stalno mijenja zakone, provodi političku nestabilnost, kada je visok stupanj oporezivanja i državnih rashoda, kada se ne štiti pravo na privatno vlasništvo, kada je prisutna nekažnjena korupcija, kada je birokracija rak koji je prepreka privatnoj inicijativi u svim aktivnostima, kada nema pravne i osobne sigurnosti. U takvim okolnostima rizik u državi je tako visok da čini neizvedivim veći dio investicijskih projekata, a kao posljedica, zemlja ne napreduje.

Cijena povoljne prilike

Svaki trenutak, svaki dan, obvezni smo slobodno birati resurse i potrebe. Resursi ili sredstva - tradicionalno opisani kao zemlja, rad i kapital u širem smislu - su raspoloživi u ograničenim količinama dok su potrebe građana i društva za gospodarskim dobrima i uslugama neograničene. Gospodarstvo se stalno suočava s problemom kako dodijeliti oskudna sredstva proizvodnje na takav način da zadovolje više ljudskih potreba. Svaki izbor resursa, dobara i usluga ima alternativnu cijenu: ta cijena su dobra, usluge ili druga sredstva koji se ne mogu u tom trenutku koristiti. To je tzv. cijena "povoljne prilike" ili "opportunity cost". Ovaj pojam je važan i ima ozbiljne posljedice kad se određuju državni troškovi i mora se promatrati ne samo odnos troškova i koristi određenog državnog investicijskog projekta koji će se financirati iz poreznih prihoda, nego i cijena "povoljne prilike" privatnih projekata koji bi se realizirali da ne postoji obveza plaćanja poreza. U socijalističkim državama, kao što je Hrvatska, ovakve analize se ne čine, nego nomenklatura odlučuje!

Vrlo je važan koncept pojedinačnog vrjednovanja dobara i usluga. Dobra i usluge nude se na milijarde na tržištu svaki trenutak u golemom i složenom procesu proizvodnje gdje su dodijeljena sva moguća sredstva različitim zadaćama, gdje su ostvarene bezbrojne kupnje i prodaje i etape proizvodnje i distribucije kroz proces tržišta putem mehanizma cijena. Izbori i odluke koje pojedinci, tvrtke i vlada kontinuirano donose određuju globalno dodjeljivanje i upotrebu proizvodnih resursa u društvu. Nema ljudskog mozga, ni računala, ni prosvijetljenih birokrata koji bi mogli efikasnije od tržišta organizirati i koordinirati ovaj kolosalni ekonomski proces.

Različite osobe vrjednuju dobra i usluge na različite načine, dapače te vrijednosti mijenjaju s vremenom i ovisno o okolnostima. Osim toga, pojedinac i sam neprestano različito vrjednuje stvari ovisno o tome koliko zadovoljava njegove potrebe. Gospodarstvo je dinamičan proces sa stalnim promjenama u potražnji, ponudi i tehnološkim uvjetima koji trebaju riješiti kako raspodijeliti oskudna raspoloživa sredstva za proizvodnju kako bi u svakom pojedinom trenutku što bolje zadovoljili promjenjive potrebe ljudi.

Dva su osnovna mehanizma za dodjeljivanje sredstava proizvodnje. S jedne strane, (političari i birokrati) to jest, država ukine slobodu odlučivanja pojedincima i ona odlučuje umjesto pučanstva i određuje što će se proizvoditi, u kojoj količini i kakvoći, po kojoj cijeni i za koga. To je sustav koji su nametnuli komunistički režimi, s rezultatima koji su svima poznati. S druge strane, koristi se mehanizam cijena, koji ljudima omogućuje da u slobodnim i dobrovoljnim transakcijama kupuju i prodaju u skladu sa svojim vrednovanjem dobara i usluga, čineći da poduzetnici investiraju, dodjeljujući proizvodna sredstva na osnovama "glasovanja" ljudi i želje pučanstva, otkrivajući nezadovoljenu potražnju. Sljedeći je korak analiza investicija u tim sektorima ili proizvodima.

Slobodne tržišne cijene

U stvarnom svijetu, ritam gospodarstva određuju dinamika ponude i potražnje na tržištu i usklađenosti cijena i uloga države, posebice, ako visoka razina državne intervencije pobuđuje ili otežava efikasnu uporabu uvijek oskudnih proizvodnih sredstava. Slobodne tržišne cijene ispunjavaju tri osnovne funkcije u organizaciji gospodarske aktivnosti.

Prvo, prenose informaciju o sadašnjim i budućim cijenama. Sve ono što sprječava da cijene slobodno izražavaju uvjete ponude i potražnje otežava prijenos informacija i šteti funkcioniranju tržišta. Tako monopoli, državni ili privatni, iskrivljuju informacije koje proizlaze iz cijena, remete konkurentnost, smanjuju proizvedene količine, cijene se umjetno dižu ili smanjuju, i u pravilu ne donose učinkovito dodjeljivanje proizvodnih sredstava. Novčana pripomoć, subvencije, carinske stope, oslobađanje od poreza i slične mjere, te inflacija, imaju isti učinak zato što štite gospodarske djelatnosti koje ne bi mogle postojati na konkurentnom tržištu. Državna intervencija ide dalje od stope BDP-a koje predstavljaju proračun, iz-vanproračunski rashodi i dalje do lokalnih vlasti. Ta intervencija u monetarnoj politici, u poreznom sustavu, u proizvodnji dobara i usluga, u zakonima i uredbama itd., ustrajno potkopava gospodarski i društveni sustav zemlje.

Drugo: valja pojasniti da informacija koja je važna za organizaciju ekonomske proizvodnje je zapravo informacija o relativnim cijenama - cijena dobara ili usluga u odnosu na druga dobra i usluge. Relativne cijene predstavljaju poticaj prema kojem će poduzetnici postupiti i odlučiti kamo usmjeriti svoje investicije.

Treće: cijene djeluju na raspodjelu dohotka. Transakcije na tržištu manifestiraju varijacije u ponudi i potražnji različitih dobara i usluga 1 u njihovim relativnim cijenama. Istodobno, u tom se ekonomskom procesu dobit distribuira među raznim faktorima. Akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala igra bitnu ulogu u razvojnim perspektivima zemlje.

Ali glavni ključ da se temeljito dođe do spoznaje slobodnog tržišta je pravo na privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo je materijalna vrijednost stvorena plodom intelektualnog ili fizičkog rada pojedinaca, koja se oblikuje kao prihod, stvarne vrijednosti kao npr. nekretnine ili intelektualno vlasništvo.

Sloboda je preduvjet blagostanja

Želio bih istaknuti bitnu važnost privatnog vlasništva za slobodu, za pravedno i uspješno društvo. Pravo na privatno vlasništvo pretpostavlja jedan moralni sustav nagrada i kazni izgrađen na temeljnim vrijednostima kao što su poštenje, korektni rad, štednja, poštivanje sposobnosti i znanja drugih i snošljivost. Kada govorim o tržišnom gospodarstvu uključujem neizbježivu potrebu tih vrijednosti u njezinoj definiciji toliko ili više značajnu od one koja se isključivo odnosi na traženje materijalnog napretka. Spomenute vrijednosti stvaraju socijalnu etiku koja mora postojati u privatnom životu i mora se zatim proširiti na cijelo društvo i moraju biti uključene u filozofiju, politiku, gospodarstvo, pravdu. Ta društvena etika mora također biti temeljni sadržaj našeg Ustava i svih postojećih zakona i one koje tek treba Sabor usvojiti.

Živjeti u slobodi je prirodno dobro i to je nezamjenjiva pretpostavka da se postigne viša razina blagostanja. Između svih individualnih prava, temeljna je sloboda posjedovanje dobara koja su se zaradila. I to počinje slobodnim korištenjem plodova svoga rada. Gdje država otima sedam i pol mjeseci godišnjeg prihoda radniku, kako se to u Hrvatskoj događa, ne postoji pravo na privatno vlasništvo. Bez prava na vlasništvo, čovjek je žrtva države, političara i birokrata. U Hrvatskoj, radnik je rob i zato ne iznenađuje da je veliki dio pučanstva siromašan i da zemlja ne napreduje.

Kakva je gospodarska situacija u Hrvatskoj? Dopustite mi da pojednostavim teoriju i opišem ponašanje države i pojedinaca i da to svedem na četiri kategorije, uglavnom dobro određene: kad su država i pučanstvo u njoj siromašni i žive siromašno; kad su oba bogati i žive kao siromasi; kad su oba bogati i žive kao bogati, i kad su država i pučanstvo siromašni i žive kao bogati.

Trošimo kao bogataši

Hrvatska je, nažalost, u ovoj četvrtoj kategoriji, najgoroj s ekonomskog i moralnog stajališta. U Hrvatskoj, država i pučanstvo su siromašni, ali ponašaju se i troše kao da su bogati. Tako, npr., državni proračunski deficit je kroničan, vanjski dug raste nekontrolirano, uvoz daleko premašuje izvoz, dok država i privatnici troše u kupnji automobila, mobitela, pokućstva, u izgradnji stambenih objekata namijenjenih rodbini onih koji su nas razorili, silovali i ubijali, sumnjivih državnih investicija u infrastrukturu, subvencije propalim poduzećima, saniranje banaka, putovanja... da ne spomenemo izravnu i golemu nekažnjenu korupciju, sve financirano porezima, kreditima i inozemnim zajmovima.

Hrvatska i njezino pučanstvo ne proizvode i nemaju dovoljno prihoda za financiranje takve sveopće potrošačke zabave. Stigao je dan kad se dug -na razini 90% BDP-a i koji i dalje raste veselo i neodgovorno - svakako mora platiti, a to će biti sniženjem životnog standarda, još nižim negoli ga Hrvati imaju danas. S tim pogrješnim mentalitetom nema budućnosti, a još manje kad vlade i narod - svjestan ili zaveden u suradnji sa svakom prolaznom vladom - nastoje uvriježiti postupak politike koje će nas trajno podržavati u siromaštvu.

Imam osjećaj kao da narod misli da će ga država opskrbiti u svemu. Žalim, ali moram ga razočarati, jer država ništa nema i, prema tome, ništa ne može dati a da nije prije utržila od onih koji rade, putem poreza i drugih davanja. Privatni sektor ulaže svoj vlastiti novac i vrijeme i snosi rizik u procesu proizvodnje. Država samo troši uključivši slučaj kad upravlja tvrtkama koje proizvode dobra i usluge loše kvalitete. Očito je da je država i te kako dobar posao za političare. Za ostale ljude naša država je danas "tsunami" za gospodarstvo i za moralno, političko i socijalno zdravlje Hrvata. Država nije jedan mističan stvor, svemoguća, za koju se pretpostavlja da djeluje čineći dobro. Naša država nije ono što bi trebala biti za Hrvate. Ona je osim toga, danas konstituirana, nažalost, sa ovakvim predsjednikom, premijerom, drugim ministrima i dužnosnicima, te birokracijom koja ih okružuje u sve većem broju. Snaga i vrijednost Republike je utvrđena u djelotvornim, transparent-nim, neovisnim institucijama i u odgovornoj slobodi građana, a ne onima koji prolazno sjede na vlasti.

Nova Oluja

Spomenuo sam da ekonomija nije samostalna znanost: ovisi, također, o stupnju kakvoće pravnih, političkih i ekonomskih institucija zemlje. Nažalost, toga nema u Hrvatskoj. Zapravo, "nešto je trulo u Hrvatskoj". I smrad proizlazi iz mozgova naših vladajućih ekipa. Budimo svjesni da nećemo doći do prave suverene države, ni do slobodnog tržišta, ni blagostanja u Hrvatskoj dok god Hrvati ne spriječe djelovanje grobara naše povijesti, naših velikana i junaka, našeg naroda i domovine, rušitelja našeg društva. Sve se to događa zahvaljujući šutnji i ravnodušnosti Hrvata koji su dopustili uporabu nesposobnosti, laži, izdaje i najniži stupanj morala u našem političkom životu. Domovinski rat nije još završio. On se sada vodi na području ideja i promidžbe. Iz vladajućih ekipa serviraju nam lažne, pokvarene propagande. Ono što se odlučuje nisu samo gospodarski problemi naroda, već borba na život i smrt da Hrvatska opstane kao suverena i neovisna država, koja odlučuje sama, i jedino ona, o svojoj sudbini. Pripremimo novu Oluju, ovog puta na intelektualnom i demokratskom području, s golemom i aktivnom potporom naroda, da se jednom zauvijek riješimo zlehude pošasti jugokomunističkog raka.

Mladen Rojnica


Iz knjige dr. Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu

O zemlji i kraljevstvu hrvatskom

Zemlja bez naroda je pustinja,
Narod bez zemlje je lutalica
.

Sljedećeg jutra, na molbu naroda, prvaci izabraše izaslanstvo i uputiše ga Prorokovođi. Prorokovođa ih lijepo primi u svojoj kolibi te ih upita zašto su došli. Jedan od njih se ohrabri pa mu odvrati da ih je narod izabrao i zamolio da prenesu njihovu molbu da im progovori o njihovoj zemlji. Naime, da su mnogo svađe i ratova sa susjedima imali jer svaki od njih hoće dio naše zemlje, govori narod. I zaista, bijaše mnogo neznanja i pomutnje oko međa sa susjedima. Kad to ču, Prorokovođa im reče da će im rado udovoljiti molbi, da se vrate i okupe narod. Izaslanstvo se vrati te s ostalim prvacima okupi narod. Kad se narod okupio i primirio, Prorokovođa progovori:

- O, plemeniti, o, ljudi, o, Hrvati, ja vas u ovu zemlju dovede pred 24 tisuće godina. Izabra za vas ovu zemlju, najljepšu od svih zemalja. Zemlja je ova tada bila pusta i nenaseljena. Ti si se prvi vjenčao s njom i oplodio je. Zato je ona zauvijek tvoja. Tada si tvrdu zakletvu položio da je nikada napustiti nećeš, da ćeš je braniti od svakog drugog naroda. Ali si je iz nužde (klimatske promjene) zadugo bio djelomice napustio i uputio se na sjever Zemlje…

U ono vrijeme drugih naroda okolo nije ni bilo, pa si ti dugo ovu zemlju mirno uživao. A veliku ti zemlju ja dade. Od rijeke zapadne do rijeke istočne, od jezera Blatnoga na sjeveru, do mora tvoga, Kravatanskoga mora, bijaše sva tvoja zemlja.

Ja pred vam hodeći dovedoh vas u vašu zemlju, u Kravataniju. Izabrao sam vas i doveo kao izogen narod. Ne dovedoh vas u bilo koju, nego upravo u najljepšu zemlju, dovedoh vas na Kravatansko more. Vi svome moru dadoste i svoje ime, ali ga onda i zaboraviste. Samozaborav i jest vaš najveći grijeh.

I na svojoj zemlji vaši pretci kraljevstvo osnovaše. Vi ga s nebrige izgubiste, ali ga nikad sasvim ne zaboraviste. O tome, o svakoj zgodi podrobno vam sad govoriti neću. Gubili ste ga i obnavljali na razne načine. Kako, to možete i sami dokučiti, jer, evo, i sami živite u doba propadanja kraljevstva vašega. Na vama je da ga obnovite, i to u stanju u kakvom ga obnoviše oni koji prvi ustaše. Jer ono kraljevstvo što ga oživješe oni koji prvi ustaše nije bilo nikakav državotvorni improvizorij, nego ono izraste iz temelja tvoga bića, iz duha, iz najjače tvoje volje. Zato je ono veliko i sveto u srcu tvome. I dok njega pred svijetom ne opravdaš, znaj da ti svijet ni ovo propadajuće opravdati neće. Na vama je da ga opravdate, na vama je da na to natjerate vaše neprijatelje. I da svoje more ponovo svojim kravatanskim imenom nazovete.

Ti ponovo naseli ovu zemlju davno, pred osam tisuća godina. I tada ona, osim malobrojnog tvoga naroda, bijaše pusta. Ti ne imade ni susjeda istočnoga ni zapadnoga, ni južnoga ni sjevernoga. Sva zemlja do unedogled tvoja bijaše. I već tada ti se s njom vjenča i oplodi je. Zakleo si se da je nikada nećeš napustiti. Ali joj nisi uvijek bio vjeran. Kao da te vjetar po svijetu raznio, ti postade narod svih pet kontinenata. Jesi li ti određen da budeš sol svim narodima svijeta? Razne strasti te ponesoše i po svijetu posijaše. Ali najmanje strast za osvajanjem. Jer nisi osnivao nova kraljevstva, nego si tuđa priznavao. Među domorodačkim narodom si živio kao manjina i branio njihove domove. Ti nikad ne izda domaćina svoga onako kako tvoju braću u domovini tuđinci izdaju. Jer ti si ratnik tvrde vjere, odan si savezniku i prijatelju.

Razišao si se po svem svijetu, jer je to poslanje tvoje. Poslanje tvoje da budeš sol i začin narodima. A jesi li izgubio svoju domovinu? Mnogi su za domovinu izgubljeni, u zaborav su pali. Ali većina zabrinuti pogled skreću na domovinu. Iz ljubavi, iz čežnje za njom. Ali u samoj Kravataniji imaju neprijatelje. Stara i nova šizma im osporava domovinu. Zato uništi šizmu...

Sjedini u svoje kraljevstvo sve pokrajine svoje koje od tebe odbjegoše. Sve istočne, kao i zapadnu. U onoj zapadnoj pokrajini živi dio tvoga naroda što se od tebe odvoji i koji se Alpincem prozva. On nema povijesti. Tvoja povijest je njegova povijest, jer je dio tvoga naroda i tvoga kraljevstva. Tvoja je ne samo zato jer je ona tvoja najveća masovna grobnica, u njoj šizma pogubi cvijet tvoga naroda. Ona tamo pobi one koji prvi ustaše, kao i tvoju djecu, žene i starce. Stotine tisuća. Tamo ti namijeni opće uništenje. Tvoja je, jer je ti otpočetka naseli.

Ali imaj na umu da ona istočna, što se po rijeci i po vjeri zove, da je ona tvoja crna rupa. Da je ona grobnica kravatanskoga duha, da je ona zemlja prokletstva koja ne živi od sebe, nego od drugoga. Ona vazda i samo od tuđe volje postoji, tebi za prkos i za dobro neprijatelja tvojih i svojih. U sebi snage za samoodređenje nema, zato je na tebi da je oblikuješ, da joj kulturu, jezik i vjeru daruješ. Da je za sebe preodgojiš. Ili da je podijeliš, jer u njoj živi viteški dio tvoga naroda.

Ali što će ti sva ta zemlja, ako je napučiti ne ćeš! Zemlja je kao i žena: voli onoga tko se o njoj brine i plodove, naraštaje joj uzgaja. A da znaš, lijepa zemlja i lijepe naraštaje rađa. Zato si ti lijep narod, pa ne budi nezahvalan svojoj zemlji; napuči je. Jer, o Kravatani, o plemeniti, uzvišeni narode, kakva bi to nesreća bila da takav narod nestane, izumre. Tko bi narodima bio uzorom, tko bi svemu svijetu bio sol? A eto, od tamo, odakle ti sva učenja dolaze, dolazi ti i smrtonosno učenje, učenje na tvoju nesreću. Dolazi ti smrtonosno učenje koje govori da je u bezdjetsvu blaženstvo, jer te ono svake brige i žrtve lišava. O, kako je to učenje smrtonosno, kako je ono prijevara, u kakvu zabludu vas vodi. A radost, odakle radost, odakle životni ushit dolazi, ako ne od zanosnih i vrlih sinova i ljupkih kćeriju tvojih? Zar mu u žrtvi za život pohvala i smisao nije? O, kako bi bez žrtve bljutav i prizemljarski život bio! Bez veličine, bez mjere ljudske. Čime bi veličina i radost života mjereni bili, ako žrtvom ne bi? Bez sinova i kćeri ti smrti i pustoši spomenike u svom kraljevstvu dižeš. Pomračit će sunce radosti u srcima vašim bez sinova tvojih, nestat će zvijezda veselja u oku vašem bez lijepih kćeriju vaših.

Ne zaboravite da ste se vjenčali sa svojom domovinom. I da ste joj obećali vječno potomstvo. Bez ispunjenja obećanja ni vi na nju nemate pravo. Bez ispunjenja obećanja vi je udovicom pravite. A znate li da udovica ništa tako kao svoje udovištvo ne mrzi. Da njezino srce za novim draganom hlepi, da novoga zaručnika očekuje s nestrpljivom žudnjom. Preudat će se, zavoljet će drugoga, ako svoju domovinu napravite udovicom. Zato istjeraj, istrijebi zlokobne hvalitelje smrti iz svoga kraljevstva. Ako to ne učiniš, ostat ćeš udovac bez nove nevjeste, jer sve se one već poudaše i sinove i kćeri izrodiše i njima svoju zemlju napučiše. Ako taj sveti zavjet sa svojom zemljom raskinete, postat ćete nevoljno i prezreno svjetsko potucalo. Sa svojih pragova tjerat će vas svi narodi, za vama će se kao za nevjernom bludnicom bacati kamenjem. Zar ste zaboravili opomenu što vam je vaš pjesnik, jedan od onih koji prvi ustaše, izreče: “Jer zemlja bez čovjeka je pustinja, a čovjek bez zemlje je skitnica” (Vinko Nikolić). Ja sam vam tu poruku ponovio, ali kao otvorenu poruku vašem kolektivnom Ja, vama kao narodu umjesto da se taj kolektivni Ja skriva posredovan individualističkim pojedincem. Zaista zar želite biti lutalice? Zar želite živjeti u pustinji? Istina, u svojoj himni svoju Domovinu ste opisali i opjevali kao rajski pejzaž vašom maštom i ljubavlju zagrljen, kao dio vašega identiteta. U njoj je ispričana i vaša povijest kao neprestano ratište u borbi za identitet. Na ratištu su padali vaši vrli sinovi, padali su ko junaci, ko Hrvati, ali su svaki put izvojevali pobjedu jer “dušman leži” mrtav na bojištu. Leži poražen, jer vaš nacionalni identitet je junački, ratnički. Opjevana je i opričana hvalom i brigom za hrvatski cjelokupni topos, ali i etnos. Ona se pita što se zbiva s Hrvatima iza Une: “Magla, što li, magla skriva / Nije li to naših jauk turobni? / Tko li moleć smrt zaziva? / Il slobodni, il su robovi?”

A vi ste stihove koji govore o vašem ratničkom mentalitetu ispustili. Od 56 stihova pjesme Horvatska domovina, vi u himnu pretvoriste samo 14, i to samo onih pejzažno liričnih, a ispustili ste ostale, iako već drugi stih zazivlje “Oj junačka zemljo mila.”. I pitate li se uopće za svoju braću koja žive preko Une? Jesu li slobodni ili robovi? Na žalost, više su robovi, a vi mirno i bezbrižno to promatrate, umjesto da stvarate planove kako da ih oslobodite od onih koji alaču. Veliki je to vaš grijeh. U pjesmi Horvatska domovina, koje samo dio pjevate kao svoju himnu Lijepa naša, izraženo je vaše posvemašnje jedinstvo: prostora, vremena (povijesti) i sudbine, jedinstvo naroda i njegove zemlje. Ona vas je anticipirala kao narod posebnog, hrvatskoga jezika, jer je napisana štokavskim, kajkavskim i čakavskim dijalektom. I tako u najvišem naponu ilirstva kao otudujuće, anacionalne ideje, ona je afirmirala hrvatsku ideju o vašoj nacionalnoj individualnosti, samosvojnosti i jedinstvu. Od pjesme, ona snagom stvaralačkog ognjištarskog duha postade narodna popijevka, od popijevke narodna himna i napokon državna himna - Lijepa naša. Državnom himnom uspostaviše je ognjištari, tj. oni koji prvi ustaše, jer ognjištari su oni koji uvijek prvi ustaju. No, vi iz nje izbaciste svoju obvezu, izbaciste zazov Drine koja također treba kao vaša mirno teći. Ne razumijete ili ste zaboravili u njoj skriveni zavjet za cijelu povijest, za sve naraštaje Hrvata. Ne shvaćate razliku između njezina liričnog dijela, koji je za pjevanje, i ratničko-epskoga i državotvornog dijela koji ratnim pobjedama trebate ostvariti. I na koncu, iako ste utvrdili da vašu himnu nije komponirao inorodac, nehrvat (jer on ni note nije znao), nego vaš sin (Josip Vendl), vi nehrvatu kao autoru spomenik podigoste (1996.), a ne svom sinu, stvarnom autoru. Tako podigoste spomenik svome zatoru, posvjedočiste još uvijek o nedovršenosti vaše nacionalne svijesti, o dualitetu i otuđenosti nacionalne svijesti, posvjedočiste da još uvijek niste postali samosvjestan Viši narod, da u vama još uvijek ima previše prizemljarstva. Još uvijek se ponašate po vašoj staroj navici pasivne tolerancije. Ne razlikujete uljuđeno ponašanje aktivne tolerancije samosvjesnoga naroda, ponosne nacije koja poštuje svaki drugi narod a sobom se diči, te bez opravdanoga razloga nije agresivan ni prema kojem drugom narodu. Po pasivnoj toleranciji postajete narod-žrtva, rasipljete i asimilirate se u druge narode, nestajete umjesto da se množite.

Zato, množite se. Jer od malobrojnosti dolaze mnoge vaše nevolje. Malobrojnom narodu, pa i najkvalitetnijem, malena je i snaga. Vi slavu među narodima po svojim velikanima stekoste, ali kao malobrojni za velika povijesna postignuća nemate dovoljno snage. Ne dajte se zavarati regionalističkom parolom “malo je lijepo” (small is beautiful), jer ona ima isključivo estetsku vrijednost. Da, malo je lijepo, ali nemoćno. Ali još ljepše je moćno i veliko, jer ono i stvara lijepo.

Zato ljubite svoju zemlju, da vam se trag ne zatre, da vam se ime ne izmetne. Ali ne budite prizemljari. Vaš duh neka njome slobodno korača, neka od nje ne pravi svoju vječnu kuću, jer njegovo vječno boravište je drugdje...Budite prije svega rodoljubi, jer je rodoljublje prvenstveno ljubav prema vlastitom narodu, naciji. Jer nacija je ljubav, i kao moralna i politička zajednica zaslužuje vašu privrženost, vašu ljubav. A potom budite domoljubi, ljubitelji i branitelji svoje zemlje, domovine, svoga kraljevstva. Prvrženost aktualnoj vlasti dugujete samo ako poštuje pravednost i druge vrline, a ako ne, nastupa potreba borbe za promjene. Promjene ne stranke, nego režima i političkog sustava u cjelini. No, kad stranac kaže da voli vašu zemlju, znajte da ju zaista voli, ali bez vas, vas bi rado istjerao iz nje.

Zar ne vidite da ste najvrsniji narod na svijetu? Usporedite vaše uspjehe, vaše dosege u kulturi, u sportu itd. s uspjesima i dosezima velikih, mnogoljudnih naroda koji su desetke pa i stotine puta brojniji od vas. Vidjet ćete koliko ste vrsniji od njih. Koji to još tako malobrojan narod ima tri nobelovca? A još neki vaši zaslužiše tu nagradu, ali zavist i politička intriga gospodara svijeta to ne dopusti i tako vam nepravdu napravi. Zato množite se, rađajte se. Zatvorite vrata grobovima. Palite vatre na svim vašim gorskim i planinskim visovima svaki put kada se rodi novo kravatansko dijete. I s iskrenim poštovanjem uznosite i veličajte majke i majčinstvo. Blagoslivajte ga i nagrađujte.

Pobjedom u Patriotskom ratu izborio si se za svoj novi početak, za novu političku i uljudbenu priliku samoizgradnje i usavršavanja. Sad, kad ni o kome ne ovisiš, sad moraš pokazati svoj politički genij. Sve o tebi ovisi, više se ne možeš pozivati ni tužiti ni koga drugoga, tvoja sudbina ovisi o tebi. Ako pogriješiš, sam si kriv. Zato iskoristi izborenu priliku da izgradiš svoju državu i društvo na modernim i pravednim osnovama, primjerene tebi, tvome mentalitetu i tvojoj političkoj i uljudbenoj povijesti. Izgradi napredno, pravedno i prosperitetno demokratsko društvo. Novu, pomlađenu Kravataniju. I ne preuzimajte olako uzore od drugih nacija, makar one imale i demokratsko uređenje. Ne ugledavajte se na anglosaksonske uzore jer oni imaju većinsku (50 % + 1), imperijalnu demokraciju koja se ostvaruje kao diktatura većine, počiva na sili, pače i na nasilju. Ona omogućuje voluntarizam parlamentarne većine i marginalizaciju manjine. U biti, to su samo nominalno demokratska društva. Takvo bi te društveno i državno uređenje upropastilo.

Za vas je primjeren drugi tip demokracije. Vama je “u genima” suglasnička (konsenzualna) demokracija kao za vas najsavršeniji tip demokracije u kojoj možete postići spomenute društvene i državne ciljeve. U genima vam je, a nastala je kombinacijom vašeg nacionalnog mentaliteta i vaše političke povijesti. S jedne strane narod ste vrlo budne, ponekad i rigorozne savjesti, s osjećajem za pravednost i socijalnu solidarnost, a s druge, kao stoljećima obespravljeni narod, težili ste političkoj i socijalnoj pravdi i demokraciji jer su vam samo one mogle osigurati legitimaciju povijesnog naroda, neovisnog i samostalnog političkoga subjekta. Vi ste tako u nasljedstvo stekli demokratsku političku kulturu.

Što se tiče državnoga ustroja, vaša država treba ostati unitarna. Jer premaleno ste ozemlje i premalobrojan narod da se federalizirate. Vi trebate ostati unitarna država, ali s decentraliziranim odlučivanjem. Ta decentralizacija je učinjena podjelom na županije, pa ako treba dati više kompetencija županijama, lokalnim tijelima uprave i samouprave da bi se što bolje obavljali poslovi i da bi što više naroda sudjelovalo u obavljanju javnih poslova, to učinite, dajte im više ovlasti. Imali ste dvodomni parlament - Kravatanski državni sabor sastavljen od Zastupničkog doma i od Županijskoga doma, s manjim kompetencijama Županijskoga doma. Ukidajući Županijski dom nerazumno ste postupili jer ste tako umanjili utjecaj decentralizirane vlasti na državne poslove.

Da bi se osiguralo da manjina ne bude majorizirana i marginalizirana te da što više ljudi sudjeluje u odlučivanju, trebate težiti takvoj koalicijskoj vladi u kojoj će biti zastupljene sve veće parlamentarne stranke, bez obzira što takva demokracija može biti skuplja, jer je skopčana s češćim padom vlada. Demokracija nikad nije skupa ako je njezino financiranje racionalno uređeno. Isto tako, određivanje numerus claususa za organiziranje građana u političke stranke je antidemokratsko. Zdravlje demokracije ovisi o političkoj slobodi građana za organiziranje, o slobodnoj građanskoj inicijativi na svim područjima djelatnosti. Izborni sustav uredite tako da se što više poklapa broj glasova koje dobije neka stranka s brojem mandata u Saboru. To je najdemokratskije i najpravednije. U vašoj je državno-političkoj tradiciji da imate pisani ustav. On je jamstvo i zaštita slobode protiv raznih samovolja koje bi mogle štetiti tvome kraljevstvu, bilo od Sabora, bilo od predsjednika države. Takvo jako povjerenje u parlament i vladu u upravljanju državom bez pisanoga ustava mogu imati samo nacionalno i državotvorno najsvjesniji narodi. Kod njih su nacionalna svijest i državna ideja te svijest o vlastitoj snazi i odabranosti tako jaki da nikad neće pogriješiti na vlastitu štetu. Kod većine naroda, pa i u vas to nije slučaj, pa zato morate imati pisani ustav. Po ustavu ste najprije imali polupredsjednički sustav, da bi ga izmjenama pretvorili u parlamentarni. To je velika pogreška koju ste počinili na nagovor i utjecaj stranaca koji su vas htjeli oslabiti, oslabiti središnji autoritet koji je imao predsjednik u polupredsjedničkom sustavu. Ta je promjena ustvari bila prikriveni državni udar i dio je političkih promjena koje su se dogodile 2000. izborom novoga predsjednika države i promjenom političke stranke na vlasti. Novom promjenom ustava trebate ponovo uvesti polupredsjednički sustav (ali ne za vrijeme aktualnog predsjednika jer on i u granicama sadašnjih ovlasti pravi štetu državi, a s 123 povećanim ovlastima pravio bi još veću). Tim promjenama, također, trebate izvršiti izmjene u Izvorišnim osnovama te kao izraženu volju kravatanskoga naroda za uspostavom temelja državne suverenosti priznati volju izraženu u osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, a brisanje pozivanja na odluke ZAVNOH-a, jer su njegove odluke upravo negacija te volje. Jer, ako je pozivanje na odluke ZAVNOH-a i bilo nužno 1990. radi antifašističke legitimacije i priznanja od međunarodne zajednice, sad je to kao neistinito štetno, jer NDH nije bila fašistička i jer je ona bila supstancijalni državotvorni zahtjev Kravatana tijekom cijele povijesti, a ostvariše ga oni koji prvi ustaše, najvrsniji i najvjerniji sinovi vaši.

Vaša demokracija ne smije nikad postati ni neodgovorna ni diktaturna. Diktaturna tako da većina nema nikakvih obveza prema manjini, a manjina nikakvih prava prema većini. Takva diktatura većine ima tendenciju pretvaranja u despotsku vlast. Tako da većina može činiti što se uopće može činiti.

Kod uređivanja države morate stalno imati na umu razliku između nacije, društva i države. Kao nacija ste braća, a kao društvo građani. Prvenstveno građanski, a ne bratski duh neka vas vodi kod uređenja države jer se uređuju interesi, a ne ljubav. Ali, dakako, uvijek tako da respektira, da nikad ne smije dovesti u pitanje niti povrijediti bratski duh organske solidarnosti i homogenosti što proizlazi iz nacije i što je ono supstancijalno po čemu ste jedno. Istina, država vam je nastala iz ljubavi i iz ljubavi se brani, ali ju unutar treba urediti građanskim razborom koji također sudjeluje, podredno, i kod uspostave i obrane države. Nacija je, naime, moralna zajednica, a društvo interesna udruga, dok država kao vlast, sila, štiti naciju i praktičnom mudrošću uređuje odnose medu različitim, pa i suprotnim političkim, gospodarskim, kulturnim i drugim interesima političkih stranaka i skupina, klasa, slojeva i pojedinaca, raznih udruga itd., i njihov odnos prema državi. Za dobro državno uređenje nije, naime, dovoljna spekulativna, nego je potrebna i praktična mudrost. Takvi praktični mudraci bili su oduvijek, sve tamo od Klistena i Solona i vašega kralja Tomislava, potrebni za dobro uređivanje države i dobrog života u njoj.

Većinska demokracija je, kako rekosmo, u biti negacija demokracije. Ona umanjuje ljudska prava manjine i neprivilegiranih. Zato je ona ujedno i neodgovorna demokracija. Odgovorna, a to je suglasnička ili konsenzualna demokracija, jest ona koja odgovorno obnaša vlast, tj. ona koja ne obespravljuje manjinu. Koja ne donosi takve zakone ili ustav kojima političkim, a naročito izbornim, inženjerstvom onemogućuje na izborima ili na drugi način da manjina dođe na vlast. Odgovorna je ona demokracija koja bez opravdane osnove ne privilegira ni pojedince, ni obitelji, skupine, klase niti općenito pripadnike većine. Jasno je da većinska vlast, bilo ona većinske stranke ili većinske koalicije, obnaša najvažnije državne dužnosti, ali to ne znači i sve funkcije. Koalicije se ne smiju pretvoriti u višestranačku diktaturu. Odgovorna demokracija kao odgovorna vlast uspostavlja unutarnarodnu ravnotežu, usklađuje interese, a ne umnaža kontradikcije i raskole. Jasno je da u odgovornoj demokraciji i manjina mora biti odgovorna i ne smije nedemokratskim metodama i sredstvima osporavati vlast većine.

Ako tako budete postupali slijedit ćete Ispravni put, a vlast koja slijedi Ispravni put ne inspirira protiv sebe pobune, ustanke i revolucije koji su inače naravno pravo potlačenih, majoriziranih i marginaliziranih. No, vi sad živite u neodgovornoj demokraciji i pod neodgovornom vlašću. Ono što je prigovarano Drugom da je uspostavio autokratsku vlast, to je u vašem sustavu većinske demokracije, u parlamentarnom sustavu, pervertiralo u diktaturu većine, autokraciju vođa parlamentarne većine. To vam je ujedno dobar primjer da se unutar stranačke borbe vode, isto kao i one na međunarodnom planu, za moć, za vlast i osobnu i stranačku korist, a ne za pravdu i istinu, niti za opće dobro, dobro svih. Takva demokracija kriminalizira cijelo društvo i daje opravdanje raznim vrstama despotizma i diktatura. Zato državnu moć raspodijelite na nekoliko subjekta tako da jedna moć nadzire i ograničava drugu. To je jedina garancija protiv kriminalizacije društva i protiv uspostave neodgovorne demokracije tlačenja.

U neodgovornoj, većinskoj demokraciji, koja nije ništa drugo do demokratski ekvivalent monarhističkog apsolutizma, cijeli je narod podčinjen kao u aristokratskom poretku vlasti. Takva vlast narod pretvara u podanike. Izmjena stranaka na vlasti u takvoj demokraciji samo uvećava revanšizam, potlačivanje i obespravljivanje naroda. Kako rekosmo, ta zla ništa ne umanjuje većinska stranačka koalicija, nego samo nešto proširuje kandidate za privilegije i protekcije.

No, u ratu mora dominirati volja jednoga. Ne jedina vladati, nego dominirati. I u vojsci i u državi, ali po završetku rata to treba prestati, da bi se mogla ubrzano ustrojiti prema suvremenim obrascima odgovorne demokracije i civilizirati se. Jer, svaka država nastala u ratu iz rata izađe donekle sirova, pa je izgradnjom uljudbenih i civilizatorskih institucija treba civilizirati i kultivirati. Međutim, u slučaju Kravatanije to iz mnogo razloga ide sporo i u pogrješnom smjeru, jer joj je kapitalistička, nova ljevica kao uljudbene obrasce nametnula ne samo dekadentne, nego i degenerirajuće obrasce. U njoj sad vlada moralna anarhija, anarhija svih vrijednosti. Između vlasti i naroda ne postoji nikakva moralna, pače ni interesna veza.

I ne dajte se zavarati demokratskim imenom države i njezinih pojedinih tijela. Samo ime države za ocjenu slobode i demokracije u njoj ne znači ništa. U parlamentarnim kraljevinama, kao što su npr. Albion i druge europske kraljevine i kneževine, osiguran je daleko veći stupanj sloboda i demokracije nego u mnogim republikama liberalne demokracije.

Tako bi i prođe i tridest peti dan učenja Ispravnoga puta.

Dušni dan, 2. studenoga (povezanost sa svetkovinom Svih svetih)

Dušni dana ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša. Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama).

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu.

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju.

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.


www.katolici.org

Svi sveti, 1. studenoga

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
U emisijI "Klopka": Marko I. Francišković, general Željko Glasnović, Ante Prkačin i prof.dr.sc. Tom Sunić, 25. listopad 2016.

MARKO FRANCIŠKOVIĆ: TUĐMAN I KAPTOL SU GLAVNI KRIVCI ZA NE PROVEDBU LUSTRACIJE U HRVATSKOJ

KNIN SMO OSLOBODILI, ALI ZAGREB JOŠ NISMO!


U kakvoj državi živimo?

U petak, 25. listopada, bila sam nazočna na tribini u Zagrebu, Preradovićeva 18, koju je organiziralo Srpsko društvo "Privrednik" i Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Tema je bila, kako su najavili, "Jasenovac, negiranje genocida i uloga Katoličke Crkve u novom valu revizionizma", te, kako nazvaše, "Kaptolsko društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac", kojem je na čelu Stjepan Razum, i "O manipulacijama brojem žrtva, vrijeđanju patrijarha Vartolomeja (Bartolomeja), dječjim logorima, novim napadima iz redova Katoličke Crkve koji idu prema negiranju teze genocida i proturanju teze o Jasenovcu kao poslijeratnom logoru".

Na tribini su nastupili Drago Pilsel, kako ga nazivaju "teolog i novinar", i takozvani povjesničar Dragan Markovina, a moderator je bio Saša Kosanović.

Iako je u isto vrijeme bila najavljena premijera dokumentarnog filma "Huda jama - strogo čuvana tajna" slovenskoga autora Romana Ljeljka, a što je izazvalo izvanredno velik i neviđen interes publike, tako da se film iste večeri prikazivao dva puta, uz dupkom ispunjenu dvodijelnu dvoranu "Vijenac" na Kaptolu, gdje stane oko 1.000 ljudi, ja sam se odlučila za tribinu o Jasenovcu, jer me godinama pogađaju te mitomanske laži koje se pretvaraju u dogmu, a i zato što bih emocionalno teško podnijela gledanje toga filma o strašnom, u povijesti nezabilježenom, zločinu nad nedužnim zarobljenim vojnicima, ženama i djecom hrvatskoga naroda.

Nevelika dvorana Srpskog društva "Privrednik" bila je ispunjena sa stotinjak ljudi, a bio je prisutan i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić, kao i predsjednik toga društva, svećenik i povjesničar dr. Stjepan Razum, a i drugi članovi.

Izlaganje takozvanog povjesničara Dragana Markovine odnosilo se na uobičajene osude NDH kao zločinačke države i genocidnog ustaškog režima te tvrdnje o holokaustu nad Srbima, Židovima i Romima, ali ipak da se ne radi baš o stotinama tisuća žrtava, ali svakako o 80-ak tisuća žrtava jasenovačkoga logora. Nadalje, kako je i najavljeno, govorilo se o ulozi Katoličke Crkve, o pogubnom hrvatskom nacionalizmu i 90-ih godina, pa i u današnje vrijeme, o zločinima nad Srbima nakon akcije Oluja, a sve to uz velike hvalospjeve, na gotovo provokativan način, bivšem jugoslavenskom sustavu te veliko zgražanje nad pojavom Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac i pitalo se kako nekome uopće pada na pamet dovoditi u pitanje genocid i holokaust izvršen od strane NDH i ustaša, a to preispitivanje bi po njihovom mišljenju svakako trebalo biti kažnjivo.

Izlaganje Drage Pilsela bilo je jasno u istome tome i patetičnim glasom, o njegovom osobnom moralu i humanizmu nakon "preobraćenja" od ustaštva iz Argentine i prosvjetljenja do osude svakog hrvatskog nacionalizma i potrebi kajanja, a ne da mi sada branimo logor Jasenovac i negiramo istinu o tim strašnim zločinima koje su počinili naši sunarodnjaci.

Dragana Markovinu sam nazvala takozvanim povjesničarom, jer držim da pravi znanstvenik treba biti čvrstoga morala i ljubitelj istine, a ne ideološki pristran, pa i ako se radi o mladome čovjeku, rođenom 1981. godine, doktoru povijesnih znanosti i profesoru na Filozofskom fakultetu u Splitu.

Rođen je u Mostaru, a za vrijeme rata boravio je sa obitelji u izbjeglištvu na Korčuli, odakle mu potječe djed Hrvat, koji je živio i radio u Hercegovini. Prema kazivanju Dragana Markovine u raznim drugim prigodama, on ima multietničko podrijetlo, jer su mu i majka i baka Srpkinje. Bakina majka bila mu je muslimanka, a meni se čini, po njegovu izgledu, da ima i romskih gena, te bi bilo logično da voli sve ljude podjednako. Znanstveni novak je bio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz mentora prof. Dragu Roksandića. Ne govori kako je nacionalno opredijeljen, ali najviše hvali jugoslavenstvo, a, kako se vidi, patološki mrzi Hrvate. Govori otvoreno da je bio šokiran kada je čuo za oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču i da mu je bilo neshvatljivo veselje naroda koje se tada pokazalo. Ne može smisliti hrvatsku državu ni hrvatsku himnu, ide u Srb držati govore drugovima i drugaricama, slavi četničke pokolje nad hrvatskim civilnim stanovništvom, organizirao je potpisivanje peticije u Splitu protiv podizanja spomenika dr. Franji Tuđmanu i križa na Marjanu i uz to sve mu je normalno da bude profesor na hrvatskom sveučilištu i u državi koju ne može smisliti. Padne li mu ikada na pamet kako bi prošao u svojoj voljenoj Jugoslaviji da je se ponašao protiv toga režima i stoti dio od onoga kako se sada ponaša u Hrvatskoj?

Na dotičnoj tribini, kada se javio Igor Vukić da argumentirano objasni djelovanje društva i utvrđene činjenice o krivotvorinama službenoga popisa tobožnjih jasenovačkih žrtava i kada su se javili još neki slušatelji, pitajući za dokaze o žrtvama i gdje su kosti tih žrtava sa popisa jer nisu nađene na području o kojem se govori, nastale su ljutnje sa strane izlagatelja i voditelja, u smislu kako mi uopće smijemo dovoditi u pitanje tu jasnu istinu, a mene je uhvatila zebnja sjećanja na sav teror komunističkoga jednoumlja i uspoređujući ga s ovim što vidim, pitala sam se u kakvoj to mi državi i sada živimo?

dr. Ružica Ćavar


25. listopad 2016.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.
U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom.

Životopis

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere". Katarinin sin Sigismund, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina kao narodna junakinja

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

Naputak Oca domovine dr. Ante Starčevića
članovima Stranke prava

1. Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, poučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnom obrazovanju koje zanemaren koje pokvaren koje zasukan, najvećma drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti da se do tjelesnoga dobra ne dolazi nego kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim opstojnostima, hoće se ustrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve iskustvenih dokaza, spojenih s naučanjem.

5. Za sklonuti narod za slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, općinu. To bo sve on razumije. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti da narod naprama narodu stoji u veliko kako u malo obitelj napram obitelji, itd. Napokon, ima mu se predočiti iz povijesti i života veličanstvo složnih i nesreća nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srce naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugačije iskorijeniti nego učeći riječju i primjerima, da se sreća i nesreća jednog sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo, ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve djelove, ako se svojski zauzme da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srca nerastrovana i uma nesmućena, te stoga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najviše vrijedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima u narodu pokazat i učitelje, i uzrok, i netemeljitost, i posljedice nauke koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab.

13. Stranka prava ima narod poučiti da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga dobro služi samo neprijateljima naroda.

15. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušta, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednog radina, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude koji traže samo svoju korist ili raskoš, podništo ne primati u stranku i zaništa ne zanašati se na njih, osim ako je temeljita nada da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će ju svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; no ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vrijednost. Puk bo za nje iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krijeposti, pameti, s takvima treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ona bo je nedostojna i valjanih muževa i vrijedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi. Težnju i radnju stranke otkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To bo je i proti uglađenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te priječe dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu i onima koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša na pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz riječi, djela i naravi stvari poznati te narodu otkriti njegove domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27.Narod uputiti da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tuđinci ne opaze da je narod složan s onim zastupnicima u saboru koji rade o sreći naroda.

28.Svaki član stranke prava ima nastojati da se usavrši u kojoj struki državnog života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, teškoće i želje kojega staleža, te neka način kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, trijezno življenje, međusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vrijednim i poštenim osobama, to su biljege po kojima treba da se odlikuju članovi stranke prava.

30. Koji član stranke potpuno prouči i upotrebi ovaj općeniti naputak, on će prerijetkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

(Prema originalu u časopisu "Hervatska", god. 1871.)

Nezavisna Država Hrvatska


Podsjetnik na atentat u Marseilleu ...

9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče : ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Nakon što ga je jedan makedonski revolucionar pogodio mecima s praga njegovog vozila, kralj, koji je došao brodom Dubrovnik u službenu posjet Francuskoj, podliježe ranama u 17 sati u prostorijama prefekture.

Teško ranjen u glavu i jetru, atentator Veličko Georgijev-Kerin, alias Kelemen, također umire. Policija ga je odvukla u malu policijsko stražarnicu i tamo ga ostavila da umre u mukama u 23 sata - bez ikakve skrbi. Glede pak francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, on također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive dijagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).

Istraga koja slijedi odmah donosi na svjetlo dana urotu koju je organizirao hrvatski nacionalistički pokret "Ustaše" i makedonska organizacija VMRO - dvije grupe izrazito neprijateljski raspoložene prema Jugoslaviji .

Nakon brojnih iskaza, i nakon pretresa hotelske dokumentacije, policija odmah kreće u potjeru za 5 ili 6 osumnjičenika. Zahvaljujući broju uvezenom na reveru prsluka kojeg nosi Kelemen, taj će ih broj odvesti u podružnicu trgovine " La Belle Jardini?re ", odmah na tragu troje stranaca koji su boravili u Parizu i okolici. Dana11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradiću Thononu (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15. listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.

Izvedeni pred sud u Aix-en-Provenceu, trojica ustaša, koji su bili samo suradnici u atentatu, osuđeni su na doživotnu robiju, i to nakon vrlo burnih rasprava, a koje dovode i do smrtne kazne " in abstentia" za navodne organizatore atentata : Antu Pavelića, Eugena Kvaternika i Ivana Perčevića.

Mnogo nepravilnosti

Osumnjičeni pojedinci , nakon što ih je neobuzdano novinarstvo divljački počelo napadati, a koji su sami bili hendikepirani neznanjem francuskog jezika, te stoga unaprijed već osuđeni, nisu imali priliku dati svoje iskaze. Pored brojnih pravnih neispravnosti kojima su bili žrtve, navedimo također i sudjelovanje u ispitivanju dvaju tajnih jugoslavenskih agenata, Živojina Simonovića i Vladete Miličevića, korištenje srpskog prevoditelja, kao i uklanjanje 19. studenog za vrijeme rasprave njihovog odvjetnika Georges Desbonsa.

Budući da je Desbons sjajno poznavao cijeli slučaj, a budući da je imao reputaciju čovjeka neprijateljski raspoloženog prema jugoslavenskom režimu, pronašao se potpuno beznačajni incident kako bi se njega maknulo i zabranila njegova obrana. Tijekom drugog procesa ( od 5. do 12. veljače 1936), ustaše brani glavni pravnik Émile de Saint-Auban kojemu pomažu g Bonelli, Cabassol i Noël.

Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marsejske policije. Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja je glasila ovako:

" Metak koji je pronađen u kraljevskoj kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892. Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena. "(1)

Kad je već riječ o balistici, napomenimo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave. Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa , policajca Célestina Galya, gospodu Armelina, Dupréa, Durbeca i Farisa (2). Opreznost koja je u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije...

Aleksandar, nemilosrdni tiranin

Sudski proces nije omogućio da se više sazna o motivima i povodima akcije osuđenika. Činjenica je da sud, sav zanesen " francusko-srpskim prijateljstvom ", ne bi nimalo tolerirao da mu se pričalo o ekscesima kralja, koji je, da se pokazao kao vrijedan saveznik Francuske, nije zato bio ništa manje krvoločan tiranin svoga naroda. U svakom slučaju, "raison d'etat" nije dopuštao da se gubi vrijeme na metode vladanja kralja koji je naredio pljačku Hrvatske, zatvaranja, mlaćenja, pa čak i ubojstva protivnika, time što se oslanjao na žandarmeriju, koju povjesničar François Broche opisuje kao " vulgarnu bandu " (3).

U cijelom tom emotivnom i diplomatski delikatnom procesu vjerojatno da sucima nije bilo dopušteno da ih se podsjeti na tragičnu sudbinu Milana Šufflaya, Marka Hranilovića, Matije Soldina, Petra Oreba i Josipa Begovića, koje su ubili Aleksandrovi žbiri. A da ne govorimo o pukovniku Stjepanu Duiću, jednom od šefova Ustaša, kojega jedan srpski špijun ubija u Karlovym Varima, nekoliko dana prije atentata u Marseilleu (28. rujna 1934).

Idealisti, a ne banditi

Ove činjenice ne opravdavaju osuđenike naspram zakona, no one su mogle pomoći poroti i publici da stvore bolju sliku o revoltu hrvatskih patriota. Svjesni svega toga, pravnici su između ostalog pokušali s mnogo takta izmiijeniti lošu sliku koju je tisak stvorio o njihovim strankama:

" Ne može se suditi kao obične razbojnike ljudi koji se bore za neki ideal " rekao je branitelj Bonelli.

" Ustaše nisu ljudi za prodaju "nastavio je pravnik Saint-Auban." Oni su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih. Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci. Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari… To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine" (4).

A na glavnom branitelju bilo je da završi svoju obranu ovim riječima: "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška" (5).

Najčešće prikazini kao ubojice žedni krvi, trojica optuženika ostavili su drukčiji dojam na osobe koji su im mogle prići. Tako ih svećenik Louis Pons, župnik zatvora u Aixeu, opisuje kao respektabilne i pristojne prema Sudu, a pritom je rekao za jednog od njih (Kralja) da izgleda kao "dobar dečko sa našeg sela".

Glede komesara Alexandra Guibbala, bivšeg općeg kontrolora marsejske policije, on opisuje Pospišila kao čovjeka " žarkih očiju, malo zastrašujućih, ali usprkos svemu koje izražavaju i daju dojam časti i hrabrosti", da bi zatim donio o ustašama i VMRO-u slijedeći zaključak: "Te organizacije nisu sačinjene od ljudi bezakonja, nego od časnih ljudi koji su, s obzirom na pravo, uvjereni da su stvarni domoljubi i koje nose jedan ideal" (6).

Zakon i moral

Presuda je donesena 12. veljače u 19.30 sati. Ustaše su sačuvale glavu (koju je glavni tužitelj Rol tražio), ali su zato osuđeni na doživotne kazne. Na vijest o presudi došlo je do manjih demonstracija u Zagrebu, kada su stakla na konzulatu Francuske bila polupana. S jugoslavenske strane žalilo se što je giljotina izbjegnuta, no svejedno je preneseno zadovoljstvo. "Dva tjedna nakon presude trojici ustaša", piše komesar Georges Paulet, "po običaju, podijeljena su odlikovanja visokom osobama koje su pratile cijeli slučaj, kao i upornim ispitivačima koji su sudjelovali u istrazi, ali i svjedocima. Komesari su, između ostalih, bili imenovani vitezovima "Bijelog Orla Srbije".
Dakle, nije se moglo iz Beograda baciti veću ljagu na neovisnost francuskog pravosuđa!

Ne treba biti šokantno što su trojica ustaša bilo tako strogo kažnjeni. Dogodio se zločin, a žrtva zločina bio je saveznik i gost Francuske. Legitimno je bilo kazniti, a i svaka druga država bi bez dvojbe rabila istu strogoću.

Ali ono što je bilo puno zabrinjavajuće jest da se ta tragedija iskoristila za trajno sotoniziranje hrvatskih nacionalista kao i same hrvatske neovisnosti. Konačno, troje ljudi samo su platili istim novcem uzurpatoru o čijim je zločinima i nepodopštinama francuska vlada dobro znala ( u jesen 1928. godine, Aristide Briand i Gaston Doumergue dali su zeleno svjetlo za uspostavu diktature). Počevši od Judite, koja je ubila Holoferna, pa do Stauffenberga, pa sve od Chaerea (Kaerea), ubojice Kaligule , brojni su ubojice tiranina prema kojima povijest pokazuje stanovitu simpatiju. Krivi i bez dvojbe za osudu glede zakona, nisu oni zato za osudu u moralnom smislu. A to su dobro shvatili Ciceron, sv. Toma, i sv. Augustin. I to jako davno ...

Christophe Dolbeau

(1) Taj je izvještaj objavljen je 1974. od Jacques de Launay (Les grandes controverses de l'histoire contemporaine 1914-1945, Gen?ve, Edito-Service).
(2) G. Durbec et g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
(3) Alexandre Ier - Louis Barthou, Paris, Balland, 1977.
(4) cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d'Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq, 1949, pp.139-141-143.
(5) cf. Géo London, Les grands proc?s de l'année 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66.
(6) cf. Revue Internationale de Criminologie et de Police Technique, N°1-1955, p.13, 17.
(7) G. Paulet, op.cit., p.153.
Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Više

Onaj tko ne kažnjava ubojice, taj im pomaže da ponove zločine!

Prorokovođa

25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 25. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.


Pismo dida Vidurine suprotiva suncokretu Togonalu...

CRN TI OBRAZ MISLAVE TOGONALE ZAJEDNO SA MARKOVINOM I JAKOVINOM

E jada Bože moj, Bože moj, gužva did kapu.
E, šta si ovo pripušća na nas Bože mili, šta si nas ovako kazni' sa ovom bagrom antihrvatskom, mizerijama prokletim koje nam i dan danas po kostima svetim pljuju i kozaračko kolo igraju, neutješan je did. Više

Zagreb, 11. listopada 2016.

Spomendan na pogibiju Eugena Kvaternika 1871. godine

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Željela bih vas podsjetiti da je 11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika.

Rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u intelektualnoj obitelji.
Otac mu je bio profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, a majka mu je bila učiteljica. Završio je studij prava, bio pisac i govorio je desetak stranih jezika.
Najbolji prijatelj cijeloga života, još iz gimnazijskih dana, bio mu je Otac Domovine dr. Ante Starčević.
Zajedno su osnovali, 1861. godine, Hrvatsku stranku prava.

Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske.

Dr. Eugen Kvaternik je bio nestrpljiviji i u svoje vrijeme je teško podnosio dominaciju Austrije i Mađarske nad hrvatskim narodom. Djelovao je već tada i u međunarodnom revolucionarnom pokretu, te je se i na međunarodnom planu najprije pokušavao izboriti za oslobođenje Kraljevine Hrvatske, kako se tada govorilo "od švapsko-mađarskog gospodstva".

Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870. godine).

Eugen Kvaternik je znao da je veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda, osobito nakon Hrvatsko-mađarske nagodbe 1868. godine i mislio je to nezadovoljstvo, kako u narodu, tako i u redovima hrvatske krajiške vojske, iskoristiti za opći narodni ustanak. Imao je svoje suradnike i potporu nekoliko stotina krajiških vojnika, a mislio je da će se ustanak brzo proširiti i na ostale.

Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade.

Krenuli su ustanici sa hrvatskim zastavama 8. listopada 1871. godine iz mjesta Broćanac blizu Rakovice. Međutim, brzo je reagirala austrijska vojska i opkolila cijelo područje. Ustanici su se nastojali probiti prema Bosni i pri tom su, u mjestu Klanac, poginuli vođe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, te mnogi pobunjeni vojnici.

Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.

Djelovanje Hrvatske stranke prava bilo je zabranjeno sve do 1878. godine, a njihovo glasilo "Hrvatska" obustavljeno.

Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto.

Za vrijeme Domovinskog rata četnici su okupirali Rakovicu, sve hrvatsko stanovništvo protjerali, a kuće spalili. Spomenik Eugenu Kvaterniku su devastirali, odbacili i na njemu vježbali gađanje.

Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune.

Godine 1921. u organizaciji Braće hrvatskoga zmaja, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha svečano su prenešene u Zagrebačku katedralu, u grobnicu iza oltara, s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i knezom Franom Krstom Frankopanom, osuđenim i ubijenim u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, u vrijeme austrijskog cara Leopolda I, iz razloga što su se zauzimali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kosti su im, u organizaciji iste udruge, prenešene u Zagrebačku katedralu 1919. godine.

Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda.

Stoga, u znak zahvalnosti i sjećanja na svoje stradale velikane, budimo, uz molitvu, promišljeni i oprezni i ne dopustimo nikome da dovede u pitanje našu slobodu i samostalnu i slobodnu demokratsku hrvatsku državu Republiku Hrvatsku, krvlju stečenu!

S ljubavlju u Kristu, uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik..., 8. listopad 2016.

Eugen Kvaternik – utemeljitelj borbenog oblika hrvatskog nacionalizma

„Ne imade na svijetu naroda toli snižene ćudi koji si ne bi samostalnost države svoje želio; pojedini članovi naroda mogu biti izdajicama; glupost u narodnoj politici može prouzročiti da većina voditelja naroda posrne za putem podanosti svoje: no narod vazda se otimlje tuđinstvu, bi reć to je prirođeni čovječanstvu nagon uzdržanja političkog“.

Ako pomnije razmotrimo povijesne činjenice, lako ćemo uvidjeti kako broj poznatijih hrvatskih političara i pisaca koji su za vremena Austro-Ugarske monarhije zastupali program samostalne i nezavisne hrvatske države nije bio naročito velik. A još je daleko manji bio broj onih koji su za ostvarenje toga programa bili spremni uzeti mač ili pušku u ruke, a ako ustreba za njega i umrijeti. U takve iznimne povijesne ličnosti nesumnjivo se ubrajaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su pred 340. g., 30. travnja 1671., u Bečkome Novom Mjestu smaknuti od strane bečkog režima. Jedina njihova krivica – baš kao i krivica onih koji su pravosudno smaknuti 15. travnja ove godine u Haaškome Novom Mjestu – bila je ta što su oružjem bili spremni boriti se za slobodu i samostalnost hrvatskog naroda; što su za svoj narod nastojali ostvariti ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra nečim najnormalnijim – pravom da samostalno uređuju svoj narodni i državni život.

Ono što Zrinski i Frankopani nisu uspjeli ostvariti 1671., pokušao je dvjesto godina kasnije hrvatski pravnik, političar, pisac i revolucionar Eugen Kvaternik (1825.-1871.), jedan od onih iznimnih Hrvata za koga se može kazati da je bio opsjednut Hrvatskom i njezinom samostalnošću i da je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu hrvatskog naroda. Uz bana Josipa Jelačića, Oca domovine Antu Starčevića i Josipa Franka, Kvaternika bez ikakve dvojbe možemo svrstati u najznačajnije hrvatske političare 19 st., dakako ako gledamo hrvatsku, a ne jugoslavensku političku liniju.

U doba formiranja država nacija Kvaternik je, uz naravno Starčevića, izradio najjasniji politički program kojim je zahtjevao uspostavu hrvatskog identiteta i položaja u tadašnoj Europi. Kvaternikov nacionalno-politički cilj bio je uspostava Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje, što je smatrao i važnim korakom u rješavanju tzv. istočnog pitanja koje je zaokupljalo pozornost europske javnosti. U tu je svrhu – napose tijekom prve emigracije od 1858. do 1860. - nastojao pridobiti saveznike i u Europi – od Moskve i Pariza do Torina i Züricha. Akademik Dubravko Jelčić s pravom stoga ističe kako je Kvaternik bio prvi hrvatski političar 19. st. koji je nastojao internacionalizirati hrvatsko pitanje. Međutim, Kvaternikovi pokušaji ostali su bez uspjeha: kao i mnogo puta prije i kasnije, uši europskih političara bile su gluhe za rješavanje hrvatskog pitanja. Spoznavši činjenicu da Europa nema namjeru pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, a ne nalazeći saveznike niti među hrvatskim političarima, Kvaternik je u svome dnevniku gotovo očajnički zapisao:“ Oh, kako je tužno biti zastupnikom naroda bez novaca ostavljen od svih“. No, Kvaternik ipak nije očajavao nego je i dalje nastojao za Hrvatsku izboriti ravnopravnost i mjesto među narodima Srednje Europe.

U svome poznatom govoru 1861. Kvaternik je pred zastupnicima istaknuo da Hrvatska i hrvatski narod nisu na „dvopuću“, nego na „raskršću sudbe svoje“, te je dodao:“ Zaključujem, dakle i kažem: da gledam na političku sadašnjost našu, ako budućnost spasiti mislimo, okaniti se moramo svakoga druženja sa tuđincem, koji nam ime i slavu našu ubija, o čem nam i prošlost najjasnijih primjera podaje, a tuđinca kroz to na propast našu diže. (...) Ako nam politička razboritost kaže: ne drugujte se, jer ćete iz pozorišta političko-europejskog i historije svijeta još jednom izniknuti; ta političke kombinacije evropejske i onako vas već sada ignoriraju, što bi vam ipak moralo i milije od istoga života biti; i egoizam naroda vi time proigravate. To propast narodnosti naše, koju druženje realno s Ugarskom naravno za sobom povući mora, još nas većma od tog koraka odbijati mora! A da narodnost našu pogibelj, da propasti druženjem s Ugarskom izvrgavamo, lako će mi biti dokazati. (...) Jeda li, valjda, pod Beč da se selimo? Da biramo prosto poslanike u Reichsrath, da se upropastimo tamo za vjekove vjekovah, amen? Da, gospodo zastupnici naroda! Tamo vodi kratkovida, da budem umjeren u izrazu, politika onih koji samo ugarski sabor i bečko državno vijeće pred sobom kao dva strašila vide; dakle ako nam ne prija ići u Peštu, eto ih gdje, plačući, doduše, spremaju se na put zasjesti zelene stolice bečke. Ali, lagano putnici! Mi Hrvati stojimo na raskršću a ne na dvopuću narodno-političkog života našeg; nama preostaje treći još put koji se može putem ustavnosti i zakonitosti naše nazvati, pod tim svetiji za svakog Trojedne ove Kraljevine sina“.

Ovaj govor o odnosima Hrvatske prema Austriji i Mađarskoj možemo smatrati prvom deklaracijom pravaškoga programa, koga ukratko možemo definirati ovako: ni s Bečom ni s Peštom, naš program je samostalna Hrvatska! No, osim Ante Starčevića, koji je s Kvaternikom drugovao još od srednjoškolskih dana, nitko nije glasovao za njegov prijedlog, iako su ga potajno podržavali i mnogi drugi političari, kojima je, međutim, pun trbuh bio važniji od hrvatske samostalnosti. Takvima se je Kvaternik znao narugati da „drugo ne znadu navesti 'no da smo preslabi svoju slobodu uzdržati'! Ta takovi krste neprijateljima domovine one, koji razlozima na ustih odlučiše dokazati da je takova izreka pravi sud slaboće duševne“.

U ostvarivanju programa samostalne Hrvatske Hrvati se – ističe Kvaternik „ ne uzdaju u tuđu pomoć, oni se oslanjaju jedino i samo u svoje nepokoleblivo pravo i u svoju snagu što je podaje jednom narodu samosvijest prava i osjećanje svoje vrijednosti i u ovom pouzdanju nadaju se oni – koji ne dirnuše nikada u tuđa prava, niti ih namjeravaju ikada dirati, nit prisvajaju ikakvih preimućstava nad drugim narodima i zemljama – u ovoj samosvijesti svoje snage i prava Hrvata nadaju se i ufaju da će njihova prava narodna i historijska naći primjereno poštovanje“.

Kao glavna četiri cilja svoje politike Kvaternik je 1860. naznačio:“ Jedinstvo naroda hrvatskoga, samostalna politika i nezavisna od svakog političkog veza. Budućnost naša materialna može cvasti samo u samostalnosti; napokon rad za podignuće seljačkog puka“.

Kao što ističe akademik Jelčić, Kvaternikova djela – kojima su, uz ona od Starčevića, položeni temelji moderne hrvatske državnopravne misli - svojedobno su hrvatsku mladež oduševljavala i jače od Starčevićevih, jer „romantika u politici nalazi više pristaša od satire“. No, tu upravo i leži razlika između Kvaternika i Starčevića: iako se u ideološkim i strateškim ciljevima njihovi programi nisu ni u čemu bitnome razlikovali – štoviše, obojicu možemo smatrati ravnopravnim tvorcima pravaške ideologije – oni su se razlikovati po karakteru: Starčević je bio stoik, a Kvaternik gorski lav. I upravo Kvaternikov karakter, njegov nemirni duh – koji se je jasno reflektirao i u njegovu stilu pisanja – možemo smatrati glavnim razlogom zbog kojega je izgubio povjerenje u to da će pero osloboditi Hrvatsku od tuđinske vlasti i odlučio se hrvatsko pitanje riješiti mačem. „A ti hrabri hrvatski narode! u duši si tvojoj već odsudio; krv a ne crnilo, mač a ne pero riješit će sudbinu tvoju, previđaš bo da putem pera muke bi tvoje vječne bile“ – zapisao je tako jednom prilikom. Rakovički ustanak možemo stoga smatrati logičnom kulminacijom jednoga nemirnog, buntovničkog života, koji oslikava svu tragiku hrvatskog života i čovjeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

O samome Rakovičkom ustanku – koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka. Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje – nužno subjektivno – kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi „podčinjenici“ u Zagrebu) danas se – nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Politički ciljevi pobune bili su sljedeći: 1. oslobođenje hrvatskog naroda od austrijsko-mađarskog jarma 2. proglašenje neovisne Hrvatske 3. jednakost pred zakonom 4. općinska samouprava 5. ukidanje vojničke uprave u Granici i uvođenje slobodnih županija 5. poštovanje obaju vjeroispovijedi u ljubavi i slozi. Ili ukratko: „ni pod Mađare, ni pod Švabe, jer mi ne ćemo ni jedno ni drugo gospodstvo, mi hoćemo slobodnu i samostalnu svoju Hrvatsku!“. Kvaternik je ciljano za mjesto ustanka izabrao Rakovicu, računajući na nezadovoljstvo koje je vladalo u tamošnjoj Ogulinskoj pukovniji.

Zanimljivo je inače za spomenuti da su glavninu ustanika činili pravoslavci, koji su se još tada – barem većina – identificirali s hrvatstvom. Bilo je to, naime, vrijeme prije nego što su Khuen Hedervary, Srpska pravoslavna crkva i glasilo „Srbobran“ hrvatske pravoslavce propagandom - a uz svestranu asistenciju režima Dvojne monarhije – istrgnuli iz hrvatskog korpusa, što je rezultiralo njihovim prihvaćanjem srpske nacionalne svijesti, te konačno, nakon stvaranja prve Jugoslavije, potpunim identificiranjem sa srpstvom. Da je kojim slučajem režim Dvojne monarhije prihvatio Kvaternikov vizionarski prijedlog da se osnuje Hrvatska pravoslavna crkva, nema sumnje da bi bila izbjegnuta sva kasnija krvoprolića i ratovi, jer je danas posve jasno kako je Srpska pravoslavna crkva bili idejni pokretač svih kasnijih ratova. Kako je ispravno uočio hrvatski geopolitičar dr. Ivo Pilar:“ Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“ (I. Pilar, „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990., str.141).

Iako Rakovički ustanak nije uspio, njegova važnost za hrvatsku povijest je neprocjenjiva. Tim su ustankom Hrvati nakon dugih stoljeća ugnjetavanja i nepravde jasno pokazali režimu Austro-Ugarske monarhije da su se za svoju slobodu spremni boriti ne samo perom, nego i mačem. Kvaternika se utoliko može smatrati osnivačem borbenog oblika hrvatskog nacionalizma. A da je taj oblik hrvatskog nacionalizma bio trn u oku ne samo Austro-Ugarskom režimu, nego i režimu obiju Jugoslavija, jasnije od ičega svjedoči činjenica da se je Kvaternikovo ime sustavno prešućivalo i u monarhističkoj i u komunističkoj Jugoslaviji. Stanje nije bitno bolje niti u današnjoj Hrvatskoj. Štoviše, čak niti u komunističkoj Jugoslaviji nije se moglo dogoditi da bi netko Kvaternika proglasio teroristom (komunist August Cesarec u doba prve Jugoslavije Kvaterniku je čak pisao pohvale!). No, danas je to moguće, pa je tako pred koju godinu u „Jutarnjem listu“ notorni Inoslav Bešker Kvaternika ubrojio među teroriste. Terorizam je inače prema definiciji nasilje protiv „nenaoružanih i nespremnih civila“, a koji su to civili bili na meti Kvaternika znade valjda jedino Bešker i njegova jugo-bulumenta u „Jutarnjem listu“.

Koji je pravi cilj Beškerova piskaranja dobro je primijetio Tomislav Jonjić, kad je komentirajući Beškerov članak zapisao:“ Gdje je to i kada Eugen Kvaternik prakticirao nasilje koje 'nije upereno protiv oružanih formacija, nego protiv nenaoružanih i nespremnih civila', Bešker ne objašnjava (niti može objasniti). Ne objašnjava ni to, kako je u teroriste 'zaboravio' uvrstiti makar jednoga od svojih partizansko-komunističkih preteča i svijetlih uzora, kojima je nasilje protiv nenaoružanih i nespremnih civila bilo ključnom odlikom. Oni nisu opasni, njih ne treba odbaciti. Na njima treba odgajati mlade naraštaje! Treba odbaciti Eugena Kvaternika, preimenovati ulice i trgove nazvane njegovim imenom. Treba odbaciti Rakovicu, jer je kult Rakovice opasan, opasna je spremnost da se i oružjem stvara i brani hrvatska država!“. U korijenima Beškerova piskaranja zapravo se krije mržnja prema svakoj ideji hrvatske države, a pogotovo mu je odiozna mogućnost da se hrvatska država stvara i brani oružjem. Da je tome tako potvrdio je i njegov članak kojim je pred koji mjesec nastojao dokazati da je nad Srbima u Hrvatskoj izvršen genocid, poglavito u „Oluji“ koja također predstavlja obranu hrvatske države oružanim putem. No, slugan ostaje slugan, pa nam se na njemu više nije zadržavati...

Kvaternikova važnost, međutim, nije samo u njegovoj beskompromisnoj borbi za hrvatsku samostalnost od Beča i Pešte. On je, naime, bio i jedan od prvih hrvatskih političara i pisaca, uz Antu Starčevića i Mihovila Pavlinovića, koji je upozorio na važnost rješavanja tzv. istočnog pitanja, i u tom kontekstu na opasnost od velikosrpske politike. Kao svestrani intelektualac i poliglot, poznavajući tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa, kao i izvanredan položaj Hrvatske kao mediteranske i podunavske zemlje (Hrvatska je „nekim načinom posrednik med Istokom i Zapadom – Dunavom bo svojim podaje ruku istoku a Jadranskim morem zapadu evropejskom“), Kvaternik je razmatrajući tadašnje europske prilike došao do zaključka kako je blizu rješavanje istočnog pitanja. U tu svrhu smatrao je da Hrvatska mora razraditi nacionalni program, pokrenuti diplomaciju i pronaći vanjske saveznike. Francusko-talijanski rat protiv Austrije 1859. Kvaternik je smatrao fitiljem koji će pokrenuti rješavanje istočnog pitanja, stoga te iste godine piše Poruku hrvatskom narodu u kojoj citira Preradovićevu pjesmu: Pobit će se do dva svijeta,/Po prilici svoj;/Na predstražah mi smo četa,/Prvi je naš boj. Vidimo, dakle, da je Kvaternik naglašavao poseban položaj Hrvatske u budućim sukobima: Hrvatsku je smatrao predziđem, išli napadi s istoka, ili sa zapada. U istome proglasu piše o potrebi oslobođenja hrvatskog naroda od „švapskog jarma“ i „turskog kopita“.

No, osim na švapski jaram i na tursko kopito Kvaternik je upozorio i na opasnost od velikosrpske politike, koju je tada podupirala Rusija. U pismu austrijskome ministru vanjskih poslova Rechbergu Kvaternik je tako zapisao:“ (...) Rusija u tu svrhu svim svojim snagama traži za Srbe pokrajine u Turskoj, koje su zakonski i prirodno hrvatske (...) Zbog toga i nije Rusija ni odlikovala ni prstenovala moje često spominjano djelo, jer sam dokazao nasuprot sumnjivim izvodima gospodina Šafarika, da je ono što želi tražiti za Srbe, sveta i prirodna svojina katoličkih Hrvata! (...) „Spajajući dijelove turske Hrvatske s onima bosanskih Srba, Rusija računa sa sigurnošću, i to vrlo vješto, ako se njene namjere ne pomrse da će pravoslavni element apsorbirati ne samo katolike“ (...) nego i „hrvatski muslimanski element“ (...) nagoneći ga dvostrukim pritiskom da prihvati pravoslavlje, što bi potpuno uništilo katolicizam. Da bi se postigao taj cilj, brošure i novine ne prestaju spomenute hrvatske krajeve smatrati za srpske, odatle se sistematski isključuje hrvatsko ime. Otuda također potječu i one najpodlije rusko-srpske spletke kad se, usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu pravoslavno nije hrvatsko već srpsko; vjerski fanatizam svršava taj posao osobito u turskim pokrajinama što graniče sa Srbijom i Crnom Gorom“.

Kvaternik je strahovao i od stvaranja umjetnog tzv. hrvatsko-srpskog naroda, o čemu je zapisao:“Mjesto da se hrvatski narod jača, a napusti srpstvo, njega se slabi u korist prirodnih neprijatelja Hrvatske“. Kao protivnike Hrvatske označio je talijanizaciju, mađarizaciju i srbizaciju, u borbi protiv kojih je tražio potporu Austrije, koja je, međutim, kako je sam istaknuo – u strahu od jačanja Hrvata jačala sve susjedne narode. Da je time radila protiv same sebe pokazao je raspad Austro-Ugarske 1918. U Promemoriji pak poljskoj vladi 1864. kao glavne protivnike Hrvatske Kvaternik je istaknuo Italiju, Njemačku, Ugarsku, Rusiju i Srbiju.

Da su Kvaternikova geopolitička predviđanja znala biti proročanska svjedoči sljedeći citat:“ Srpstvo će nastupiti kao element antikatolički, njegov će utjecaj porasti u južnoj Europi, i ono će se približiti Engleskoj i Italiji preko Sredozemnog mora. Ove dvije velevlasti dragovoljno će Srbiji odstupiti sve one primorske krajeve, gdje Hrvati nastavaju, zajedno s Crnom Gorom, te tako baciti sjeme razdora između Hrvata i Srba“. Kvaternik je ovime, u stvari, predvidio Londonski sporazum iz 1915., kojim su tzv. zapadni demokrati podijelili Hrvatsku između Italije i protuhrvatske Kraljevine SHS.

Kvaternikova politička misao bila je duboko utemeljena na poznavanju povijesti. Kao što je jednom prilikom istaknuo, budućnost se ne može „bez poznanja prošlosti graditi“. Za Kvaternika prošlost je „posrednica med sadašnjostju i budućnosti; jest putokaz buduće sreće narodnje“. „Gdje je dakle narod, tudje imade i mnienjah, tudje imade i suda političnog; nu da bude sud valjan, treba da je osnovan na logici politike, na prošlosti; narod, koji sudeći o svojoj budućnosti misli ovu bez povijesti ustanoviti moći, pokazuje se time, kako već rekosmo, biti barbarom; jer samo divljaci zaboravljaju se s prošlosti svoje“. Da je narod koji zaboravi svoju prošlost osuđen istu ponavljati, pokazuje nam čitava povijest hrvatskog naroda.

Kao pobornik samostalne i nezavisne Hrvatske Kvaternik je imao vrlo loše mišljenje o savezima i tobožnjim bratstvima među europskim narodima. Jednom je prilikom tako zapisao:“Ne varajmo se bratinstvom ili bratenjem; jer se u tom radi samo o tom: tko će koga moći vještije nadbratiti, t.j. pod sebe spraviti; - može imati mjesta naturalna allianca (naravno zajedničtvo), i ta do njekog samo stepena; ali bratstva ili prijateljstva med narodi ne imade; koji još danas što takovoga vjerojavati može, tomu se naj Višnji smiluje!“.

Suprotno sentimentalnim bajkama o bratstvu među narodima, „korist je“ – ističe Kvaternik - „ona čarobna šiba koja sastavlja i rastavlja savezi i bratimstva naroda; korist inostranaca jest ona politička krepost koja se protivi ili sili narode da se sjedine i razdruže, ma i proti njihovoj volji bilo; korist političko-narodna mora i za nas Hrvate biti prvi i zadnji pojam narodnjeg života našega; da i koristi trećih moramo uzeti u obzir uzeti ako nećemo – kako malobrojni narod – postati lutkom tih trećih…“. No, iako su upravo radi koristi narodi upućeni jedni na druge, nama se zbog toga „nije potrebno odreći (...) samostalnosti, isto tako kao što se i Englez ili Francuz međusobno ne podvrgivaju, premda se bivstvovanjem svojim međusobno podupiru isto to vidimo da se slabahne države Belgija i Švajcarska mogućim svojim susjedima ne podvrgavaju zato što se materijalno međusobno podupiru“. Jalovi su, dakle, argumenti koji državne saveze među narodima pokušavaju opravdavati ekonomskom suradnjom. Ekonomska suradnja moguća je i bez ukidanja državnih individualiteta. Štoviše, jedino se u tom slučaju može govoriti o suradnji, a ne o izrabljivanju i podčinjavanju.

Iako je kao dobar poznavatelj europske politike bio svjestan pogubnosti lažnih bratstava po male narode, Kvaternik je itekako bio svjestan i toga da „nismo mi sami na svietu“, pa je stoga zapisao da nam je dužnost da se uvijek „ kad o budućnosti našoj zrelo misliti budemo, obazremo na kretanje, zamašaj i pravac politike evropejske prije svega, te da tim okolnostima umijemo prilagoditi politiku i težnje naše (...) a to će reći: da narodno naše pitanje uvijek evropejskim se naučimo smatrati, a nikad ne zagorski, podravski ili još po turopoljski!“. I dalje:“ ... Moramo osobito u obzir uzeti, prvo, koja su načela sadanje Evrope; drugo: je li i kako je borba glede istih porazdijeljena med narodima i državama? Ljuto bi se varao tko bi mogao pomisliti da ma ikoji narod Evrope iz osvjedočenja za kojim načelom teži; nije no korist politička koja države vodi. Francuski jedan publicista, koji pod današnjim načelima Francuske vojuje, izrazio bi se nedavno u Parizu: 'Mi Francuzi visoko držimo barjak narodnosti; no kad je potrebno, mi ga i sviti, te u džep turnuti umijemo!'“.

Kvaternik, je, dakle, Hrvatsku sagledavao u europskome kontekstu – jer se Hrvatska u drugome kontekstu ni ne može sagledavati, ali je s druge strane bio svjestan da se iza kojekakvih ideja bratstva zapravo skrivaju imperijalistički planovi velikih i moćnih zemalja. Za Kvaternika kozmopolitizam nije ništa doli „izlika za despociju“.

Kao vrstan poznavatelj diplomatskog umijeća Kvaternik je u svojim političkim spisima zapisao i neke vrlo zanimljive rečenice o načinu funkcioniranja europske diplomacije. Tako je, među ostalim, zapisao i sljedeće:“ Lukavost diplomatična danas tako daleko dotjera, da ona država ili narod koji se upire na pravedni samo mač svoj, a ne i vještinu svoju: bude po općem mnienju kao krivac predstavljen, te ga napadatelj još pred ovom odgovornim za sve posljedice čini!“. Ove rečenice napisane pred više od 150 g. i danas su itekako aktualne: dovoljno je pogledati Domovinski rat, a posebice vojno-redarstvenu akciju „Oluja“, da bi uvidjeli kako je gola vojna sila bez političko-diplomatskog umijeća nedovoljna za uspjeh, i kako je lako moguće da krivac u miru diplomatskim putem ne samo da anulira svoj vojni poraz, nego i da pobjednika proglasi (su)krivcem za rat i posljedice.

Važno je citirati i ove rečenice, koje se tiču diplomacije i ideje „bratstava“ među narodima, čiji sadržaj Hrvati nikako da apsolviraju:„Lagnje je n.p. dati njekoliko hiljada stotinjakah putem milostinje, concertah, zabavah, lutrijah itd. sabranih za kupiti plitkoumni koji narod s milostinjom: nego potrošiti milijune za podjarmiti ga oružjem u ruci, kad je i tako ista svrha. Ej Hrvati, Hrvati! vi ste zaboravili iz nauke njekoč učene, da su najme politične darovnike već u drevna, manje prefrigana vremena zvali:' Timeo Danaos dona ferantes!' Tko može razumjeti neka razumi! – Laglje t.j. manje je mučno pridobiti koji narod hinjenim bratenjem, lovima, posjetima prijateljsko-susjednima, meetingima itd. nego krvavim zlovoljstvom, paljenjem i palježinom; svrha bo je ista. Tko ima ušesa neka čuje! – Ali jao narodi koji takova ili ovim slična ne previđa: da bratjo! sve ovo je laglje, nego - polag riečih jednog našinca prevajenca :'s bajoneti pisati, s kugljama posipavati, a lumbardama pečatiti'! Da, jao narodu tko ova ne previđa! sprdnja postaje on povjestnice; stecište i smetiše svih narodah; vječni i svačiji rob;...“. Rat se, dakle, ne mora nužno voditi oružjem; od oružja mnogo opasnije mnogu biti diplomatske-političke spletke i financijska potkupljivanja, kao rafiniraniji oblici borbe. Da je tome tako bjelodano vidimo na primjeru novije hrvatske povijesti.

Danas, kad smo svjedoci novoga EU-ropsko-jugosferskoga jednoumlja, koje naučava kako nema alternative tome da Hrvatska izgubi svoju samostalnost, valja, konačno, podsjetiti i na sljedeću Kvaternikovu misao:“Jao narodu gdje samo jedno mnienje vlada... Narod kojeg državnici nisu kadri popeti do onog stupnja poznavanja temeljnog zakona svakog državničtva t.j. politike: da ono, što danas u zviezde kuješ, koristi narodnje radi sutra ćeš morat po blatu valjati, i obratno: nije narod, to je skup idiotah ili jato kretinah; samo izdajstvo domovine i nje bolje budućnosti može zamieniti tužnu tu alternativu“. Jao, dakle, narodu čiji narodni vođe tumače kako postoji samo jedna alternativa i onemogućuju svako mišljenje koje se takvome jednoumlju suprotstavlja. Takav je narod osuđen na vječno robovanje tuđim interesima.

Već iz ovoga kratkog pregleda Kvaternikova života, kao i njegovih misli i pogleda, vidljivo je kako je riječ o političaru koji je bio ispred svoga vremena; da je tadašnja hrvatska i inozemna politička i intelektualna javnost ozbiljnije shvatila Kvaternikova upozorenja i predviđanja, nema sumnje da bi se izbjegle mnoge kasnije pogrješke, uključujući i krvave ratove. No, stvaranjem hrvatske države Kvaternikova politička misao nikako se ne može smatrati iscrpljenom: ona je upravo danas - u vremenu lažnih europskih saveza koji pod krinkom tobože dobrih i naprednih ideja gaze samostalnosti malih naroda - itekako aktualna. Zato je Kvaternika potrebno proučavati i danas. Hodeći putevima koje on kao neumrli svjetionik slobode rasvjetljuje, zasigurno nikada ne ćemo skrenuti u stranputicu...

DORH i molitva za život

Uz 25. obljetnicu proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 2016. godine, možemo reći da se ta suverenost i neovisnost naglo, od 2000. godine na dalje i sve više postupno umanjuje, kao kad se kuha žaba u mlakoj i sve toplijoj vodi, te je već toliko omamljena i malo joj je preostalo od života.

Narod, u velikome dijelu također omamljen, izmanipuliran i ispranih mozgova, više i ne reagira ne te velike dane i ne zna što bi zapravo slavio, pa ništa i ne slavi.

Sve se odvija prema strategiji antihrvatskih moćnika svijeta, vanjskih i unutarnjih neprijatelja i domaćih izroda i izdajnika, slugu moćnika i poslušnika tih slugu, makar se na vlasti izmjenjivali sa još gorima od sebe. Sve namještaju uz pomoć narodnoga novca i svojih glavnih medija, a služe se i svim prijevarama kako bi onemogućili ikoga od čestitih ljudi i stranaka da dođu i blizu vlasti.
Nakon posljednjih izmanipuliranih parlamentarnih izbora, 11. rujna 2016. godine, doveli su u Hrvatski (državni) sabor i na vlast sve gore od gorih slugu i poslušnika, kao i raznu bagru, kao što bi narod rekao, od zla oca i gore matere.

Slučajno im je promaknuo samo jedan hrabar, pošten i sposoban čovjek, neovisni kandidat, general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović i još nekoliko kvalitetnih osoba, ali ipak ovisnih.

Svi takozvani analitičari bilo koje provenijencije govore kao roboti, jezikom nekakve političke korektnosti, da se oni ipak nadaju boljemu, uz sadašnju garnituru na vlasti. Zaboravljaju ili neće reći da je ta garnitura dovedena i nametnuta po volji moćnika, a da ti moćnici sigurno nisu prijatelji slobode i napretka ni jednoga naroda koji želi biti suveren i neovisan, a najmanje hrvatskoga naroda. Dokle smo već sada došli, vidimo po tome da nam žele zabraniti i javnu molitvu za spas života nerođene djece, najnemoćnijih i najnedužnijih ljudskih bića.

Zaprepastio me naslov u Večernjem listu od 7. listopada 2016. godine: "DORH istražuje jesu li podaci o pacijentici iscurili iz bolnice" i nadnaslov: "Molitva protiv abortusa". Uznemirili su se svi zli duhovi što se međunarodna inicijativa "40 dana molitve i posta za život" ove jeseni, od 28. rujna do 6. studenog u Republici Hrvatskoj proširila već na 24 grada, pa i na grad Vukovar.

Mediji digli hajku protiv molitve i spašavanja života, iako grupe molitelja sa natpisima samo mole na javnim mjestima ispred bolnica, ne spominjući ničija imena i nikome se osobno ne obraćaju, a ne smeta im što se nemoćni i nedužni ubijaju, po nevažećemu, prema Deklaraciji o neovisnosti Republike Hrvatske, Zakonu za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, i što to rade liječnici, koji su kod primanja diplome dali prisegu da će apsolutno poštivati ljudski život od samog začeća, te da ni pod prijetnjom neće dopustiti da se njihovo znanje iskoristi protivno zakonima humanosti.

U današnje vrijeme ratoborni zagovaratelji smrti, pa čak i nedužnih i nemoćnih, ne bi dopustili liječnicima ni da se pozovu na svoju prisegu i prigovor svoje savjesti, nego bi ih prisilili da to zlo čine.

DORH izgleda nema drugoga posla, kao primjerice istraživanje ratnih zločina od strane agresora ni tko je u Vukovaru nasilno i nezakonito postavljao ćirilične ploče, ni istraživanje tolikog kriminala i korupcije, nego će evo sada istraživati i kažnjavati molitelje za život kao valjda u Kini ili u Sjevernoj Koreji!

dr. Ružica Ćavar


Blagdan svetog Franje Asiškog, 4. listopad 2016.

SVETI FRANJO ASIŠKI (1182.-1226.)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku. Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

Iz života sv. Franje:

1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?" Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!"
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

PJESMA STVOROVA

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

sv. Franjo Asiški


Huda Jama, 3. listopad 2016.

PRIJENOS POSMRTNIH OSTATAKA HRVATSKIH ŽRTAVA IZ HUDE JAME BEZ PREDSTAVNIKA ŽALOSNE NAM RH

Kod Hude je jame održan dostojanstven ispraćaj te prijenos posmrtnih ostataka žrtava u kosturnicu, odnosno spomen-park Dobrova nedaleko od Maribora. Događaj je organizirala Udruga Huda jama na čelu s predsjednikom Romanom Leljakom, a među okupljenima se našlo i slovensko izaslanstvo na čelu s predsjednikom Borutom Pahorom.

Iskop i uklanjanje posmrtnih ostataka iz ratnog groblja Barbarin rov počelo je prije nekoliko tjedana.

“Uspjeli smo učiniti ono što je pošteno i dostojanstveno za žrtve. Iako se čini da je to prošlost, zapravo je vrlo važno za našu budućnost, bolju budućnost”, rekao je uoči početka pokopa slovneski predsjednik Borut Pahor.

U Maribor će se prevesti nešto manje od 800 tijela žrtava koje su godinama u rudniku nedostojno pokopane.

fra Danijel Maljur: Križarski ratovi


Iz knjige: HOS: 1941.-1945. / Miron Krešimir Begić

VELIKA HRVATSKA POBJEDA

Mi i naše pokoljenje postigli smo najveće i najviše dobro, za kojim je Hrvatski Narod tolika stoljeća težio... Postigli smo Hrvatsku, postigli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je izraz svega onog, što jedan narod za svoju sreću i za svoju budućnost i za svoju sigurnost i za svoj život može samo željeti.

Poglavnik Dr. Ante PAVELIĆ

KOZARA - koja se proteže između Save, Une i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivalište i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. lipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

Glavna partizanska snaga na Kozari sastojala se iz tzv. "Drugog krajiškog narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda" (II. KNOP) koji se sastojao od 3 200 boraca, većinom Vlaha. Dne 10. lipnja 1942. započela je hrvatska ofenziva na Kozaru u kojoj su sudjelovali l., 2. i 3. gorski sdrug, pod

Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku. zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadne jedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

"Vrhovni štab" partizana, na čelu s Titom, odlučio je polovicom 1942. krenuti s hrvatsko-crnogorske granice, sa svojih pet srbijanskih i crnogorskih "proleterskih udarnih brigada", u pomoć obkoljenim partizanima u zapadnoj Bosni. Od prvog dana hrvatske ofenzive na Kozaru, dne 10. lipnja 1942., komandant "Operativnog štaba narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije" za Bosansku Krajinu, Kosta Nađ, upotriebio je sve razpoložive snage za pomoć Drugom KNOP-u.

U dolinama rieke Save i Une "Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada" i "Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred" - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

Najvažniji zadatak ofenzive bio je uništiti Drugi KNOP odred i njegovih više od tri tisuće boraca. U žilavim borbama, koje su trajale petdesetak dana, provedeno je prema osnovi dobro pripremljeno čišćenje područja Kozare. Nu snage partizanskog odreda nisu se pasivno branile, već su prešle u djelatnu obranu, uz pomoć snaga "Prve krajiške udarne brigade" i "Prvog partizanskog odreda". Iako je područje Kozare bilo očišćeno od partizanskih snaga, nije se uspjelo zahvatiti njihovu glavninu te ju posvema uništiti. S druge strane, partizani nisu uspjeli probiti čvrsti obruč. Tek je jedan "bataljun" od nekih 600 boraca uspio kod samog nastupa za obkoljavanje iznenadnim noćnim napadajem otvoriti si put - i nestati u južnom smjeru, prema Grmeč Planini. Oni partizani, koji su ostali u Kozari, bili su uglavnom uništeni, ukoliko se nisu posakrivali u dobro pripravljenim i dubokim podzemnim skloništima i bunkerima iz kojih su izašli tek nakon svršetka podhvata. Sami partizanski izvori priznaju da je samo taj "krajiški odred" imao 800 poginulih i 350 ranjenih.

Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare (1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari "bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki". Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije.

U završnom dielu bitke posjetio je Kozaru i okolne krajeve i sam Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je upravljao jednim odieljenjem težkih strojnica. Borba je vođena po vrlo težkom području, a često i po kišnom vremenu. Cieni se da je u čitavoj akciji uništeno oko četiri tisuće partizana, od njihove ukupne snage od kojih desetak tisuća. Slične gubitke imale su i hrvatske podhvatne snage što dokazuje ogorčenost borbi.

Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača.

Poglavnik je nakon toga, dne 5. i 6. kolovoza 1942., posjetio Kostajnicu, Bosanski Novi i spaljeni Dobrljin gdje je bio burno pozdravljen od stanovničtva. U selu Ravici pregledao je 2. gorski sdrug, pod zapovjedničtvom pukovnika Zorna, te odlikovao brojne hrvatske junake. Zapovjednika 3. gorskog sdruga, zrakoplovnog pukovnika Dragu Rupčića, osobno je odlikovao Velikom zlatnom kolajnom za hrabrost, s naslovom viteza. U oslobođenom Priedoru narod mu je priredio manifestacije.


BOSNI

Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće -
Čisto i presjajno - kao sunce što je -
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti,
Bez muke i znoja - znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću - mog života eto.

Musa Ćazim Ćatić


Da se ne zaboravi...

KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU U HERCEGOVINI

Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.

Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.

Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.

U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.

Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.

Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.

U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.

U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.

U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.

U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.

Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.

Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.

Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.

Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.

Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.

U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.

Tad su ubijeni:

1. Ivan Kovačić (1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

Marko Barbarić


Jadna naša Hrvatska...

ORDEN USRANI OPANAK ĐENERALA DRAŽE DRUGOG STEPENA ZA MARKOVINU

U skladu s onom tko o čemu kurva o poštenju Dragan Markovina proziva generala Glasnovića "da ne podnosi Hrvatsku" kada govori istinu o crvenim kmerima sa Filozofskog fakulteta!
Stoga je za svu poštenu inteligenciju RH upravo nepojmljivo da za ne tako davnu i iskrenu ispovjest Documenti:

"Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga... Ja danas kad čujem Lijepu našu ja molim boga da Hrvatska izgubi! Meni Hrvatska ništa ne predstavlja...",

Draganče Markovina još ni do dan danas nije dobio Orden Usrani opanak đenerala Draže drugog stepena za svoje orjunaško protuhrvatsko pregalaštvo u žalosnoj nam RH!

Orjuna u i oko vlasti, a pogotovu na tzv. HTV-u je na potezu da ispravi nepravdu prema zaostalom titinom trudbeniku!

Hrvati su narod lavova, kojeg na žalost vode magarci!

George Lloyd
* * *

Jedna od najvećih ljudskih nesreća je učeni glupan!

Alfreda de Vigny


Komunistički "narodni heroj" Moša Pijade sa "prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću" izjavljuje:

Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo.

Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.

Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.

Što bi Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović mogli reći o zločinima na Kočevskom rogu?

U zadnjih nekoliko godina u raznim člancima cirkulira ime nekadašnjeg pripadnika 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerka Nobila. Uglavnom se navodi netočan podatak da je riječ o ocu zloglasnog komunističkog tužitelja Ante Nobila, jednog od glasnogovornika poznate propale teze haaškog tužiteljstva o tkz. zločinačkom pothvatu kojim je haaško tužiteljstvo pokušalo suvremenoj Republici Hrvatskoj namaknuti omču oko vrata.

Još nije točno utvrđeno što je Jerko Nobilo po rodbinskoj liniji Anti Nobilu, ali otac Ante Nobila zvao se Ivo Nobilo. Bio je jedan od službenika karlovačke UDBE, osnivač tekvando kluba u Karlovcu i bliski suradnik Josipa Boljkovca, optuženog za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom na karlovačkom (dugoreškom) području. Prema riječima Josipa Boljkovca danas pokojni Ivo Nobilo je jedan od petorice Dalmatinaca koji su u prvim tjednima poraća po partijskom zadatku upućeni na karlovačko područje u doba najintenzivnijih masovnih likvidacija nad hrvatskim narodom (proljeće-ljeto 1945. godine).

Istodobno u obližnjoj Sloveniji formirala se egzekucijska četa 11. dalmatinske brigade, koja je uz mnoge zločine brojčano manjeg opsega izvršila i dva najmasovnija: dvodnevni kod Ljubljane i šestodnevni na Kočevskom Rogu. Uz nekolicinu poznatih, imena pripadnika egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade do danas su obavijena velom tajne.

Usporedba knjige „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ sa knjigom „Ministar i pokolji“ Nikolaja Tolstoja te svjedočanstvima Ivana Gugića i Ivana Marinovića otkriva da su pripadnici egzekucijske čete bili birani iz sva četiri bataljona 11. dalmatinske brigade. Ipak, iz usporedbi navedenih povijesnih dokumenata nameće se zaključak da su u preuzimanjima zarobljenika i logistici egzekucijske čete (3. četa 3. bataljona je bila pomoćna četa egzekucijskoj četi) i među pripadnicama egzekucijske čete najveću ulogu imali vojnici 3. bataljona 11. dalmatinske brigade.

Posebnu grupu vojnika 3. bataljona odredio je visoki oficir jugoslavenske armije, pukovnik Boško Šiljegović, neposredno nadređen majoru Simi Dubajiću. Nepoznato je da li se među tim posebno odabranim vojnicima 3. bataljona nalazio i vodni delegat, mitraljezac i otprije odlikovani (nakon bitke na Korčuli i Mljetu) pripadnik 3. bataljona 11. dalmatinske brigade Jerko Nobilo. Vjerojatno je spomenuta posebna grupa vojnika 3. bataljona temelj za egzekucijsku četu 11. dalmatinske brigade koja je formirana (ili dodatno brojčano proširena par dana kasnije, istovremeno s govorom Josipa Broza Tita u Ljubljani).

Iz usporedbe priloženih dokumenata osnovano se može posumnjati da je Jerko Nobilo možda bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade? Naravno, to se ne može tvrditi kategorički, ali bi institucije Republike Hrvatske i Republike Slovenije trebale zatražiti uvid u originalne operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade koji se nalaze u Vojno – istorijskom arhivu, kutija 1101, u Beogradu. Tada bi se zasigurno donekle, a možda i potpuno razrješila enigma: je li Jerko Nobilo bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade???

Jerko Nobilo kasnije je živio u Zagrebu (ulica Gjure Szaba pokraj Ilice), a danas u Jagnić Dolu kraj Samobora. Dakle; nekad kao i danas na elitnim lokacijama. Poznato je da su pripadnici egzekucijske čete 11. dalmatinske bili debelo nagrađeni. Ima sina Antuna, iako ipak nije riječ o poznatijem odvjetniku Anti Nobilu. Nema nikakve sumnje, u slučaju da DORH optuži Jerka Nobila (slučaj Kočevski Rog) branio bi ga nekadašnji zloglasni jugokomunistički tužitelj Anto Nobilo.

S obzirom na to da ćemo zahvaljujući EU progoniti zločine svih totalitarizama, luksuzna vila Jerka Nobila u Jagnić Dolu mogla bi uskoro postati top medijska destinacija (medijima na znanje). Vrlo slična pitanja mogu se postaviti i Slavku Družijaniću („Uz jednu fotografiju drugarice Milke...“), suatoru knjige „11. dalmatinska brigada“. Indicije također vode prema istom pitanju: je li Slavko Družijnić bio pripadnik egzekucijske čete 11. dalmatinske brigade?? Jedna dodatna dokumentaristička zanimljivost je da je Družijanićev susjed Hrvoje Magazinović, živući četnik (ljotićevac) iz Drugog svjetskog rata, autor knjige „Kroz jedno mučno stoljeće“, književna zvijezda u Srbiji, u Hrvatskoj prešućen (odnosno ostavljen na miru kao i spomenuta dvojica – Nobilo i Družijanić). Bez obzira na to što je u 11. dalmatinskoj brigadi bio prisutan značajan orjunaško – četnički element (Bogdan Pecotić, Markan Turić, braća Ciganović, Danijel Vilović, nećak Đure Vilovića), Kočevski Rog je jedna od rijetkih lokacija na kojoj su partizani masovnije ubijali četnike (i to baš ljotićevce, pripadnike SDK kojima je pripadao i Magazinović). Zanimljivo bi bilo njihovo usporedno svjedočenje. Magazinović je transport prema stratištima nekako izbjegao.

Dakle, novinari i dokumentaristi, što čekate? Jerko Nobilo, Slavko Družijanić i Hrvoje Magazinović, svjedoci najtežih zločina 20. stoljeća su tu...

Berislav Kraljić


Dokumenti o partizanskim zločinima

Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba vojnim dušobrižnicima Hrvatskih oružanih snaga NDH

VOJNI SUD KOMANDE GRADA ZAGREBA
Sudb. Br. 347/1945
9. VII.1945.

U IME NARODA JUGOSLAVIJE

Vojni sud Komande grada Zagreba sastavljen od poručnika Kovačević Žarka kao predsjedatelja vijeća, kapetana Valjan Vladimira i redova Pierbon Viktora kao članova vijeća, sekretara Radan dr. Ota kao zapisničara, u prisustvu istražitelja Lončar Ivana kao zastupnika optužbe u krivičnom predmetu protiv okriv. BOCAK VALENTINA i družine radi služenja okupatoru, nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu okrivljenih donio je dana 9. VII. 1045. slijedeću

PRESUDU

Okrivljeni:

1. BOCAK VALENTIN Stjepanov i Barbare rodj. Celovec rodj. 4. II. 1913 u Prikraju, kotar Križevci, zavičajan i stalno boravi u Križevcima, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan.
2. ŠABALJA IVAN, pok. Ivana i Jelene. Rodj. Milčetić, rod. 22. V. 1915. u Podratu, kotar Krk, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, svećenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
3. VRANČIĆ ANTUN, Pavlov i Anastazije rodj. Trislić rod. 13. X. 1913. u Tovarniku, kotar Šid, zavičajan u Tovarniku, stalno nastanjen u Sremskim Karlovcima, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
4. ŽIVKOVIĆ ILIJA pok. Lovre pok. Marije r. Dabić, rod. 4. IX. 1910. u Štitaru, kotar Županja, zavičajan u Štitaru, nastanjen u Đakovu, profesor bogoslovije, neoženjen, rkt. Hrvat, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan
5. MEDIĆ HERBERT Egona i Marije rodj. Gerstner, rod. 10. XI. 1913. u Čepinu, kotar Osijek, zavičajan u Čepinu, zadnje stalno boravište u Podvinju, svečenik, rkt. Hrvat, neoženjen, ne posjeduje imovine, navodno nekažnjavan

krivi su

što su kao vojnici svećenici i viši časnici aktivno sudjelovali u neprijateljskoj vojsci te iskorišćujući položaj i ugled svećeničkog staleža putem propovijedi širili propagandu za krvoloka Pavelića i NDH, te podstrekivali mržnju prema narodima Jugoslavije, dakle počinili krivično djelo pripadništva neprijateljskim oružanim formacijama, širenja neprijateljske propagande i pomaganja neprijatelju pa su time počinili djela narodnog neprijatelja opisanog u čl. 14 Uredbe o vojnim sudovima;

napose krivi su:

Onaj ad 1./ Bocak Valentin što je vršio dužnost pobočnika logornika u Križevcima u ono vrijeme kada je logornikom bio Fištrović, organizator i izvršitelj masovnog hapšenja, paleža i ubijanja u Križevcima i okolici, dakle počinio krivično djelo učestvovanja hapšenja, paleža i ubijanja mirnog stanovništva, pa je time počinio djela ratnog zločinstva opisanog u čl. 13 Uredbe o v. s. Ona ad 2./ Šabalja Ivan Što je [od] konca 1943. pa do sloma tzv. NDH bio ustaški bojnik, dakle počinio krivično djelo aktivnog ustaštva. Stoga se okrivljeni Bocak Valentin, Šabalja Ivan, Živković dr. Ilija i Medić Herbert na osnovu čl. 16 i 17 Uredbe o vojnim sudovima

PRESUDJUJU

na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 zakona o konfiskaciji od 9. VI. 1945.
Ova presuda postaje izvršna nakon odobrenja od strane Vojnog suda II. Armije J.A.

O b r a z l o ž e nj e

Okrivljeni priznaju da su bili u neprijateljskoj vojsci na visokim časničkim položajima, ali se brane da su izvršavali samo svoju duhovničku dužnost.
Takovu obranu sud je odbacio kao neosnovanu, jer je njima kao svećenicima bila dužnost da ukažu na sve strahote koji su ustaški i švapski zločinci počinili po našoj zemlji i da pozivaju narod da stupi u borbu protiv okupatora. Protivno od toga oni svojim govorima podižu moral neprijateljskim vojnicima i potiču ih na daljnju borbu protiv vlastitog naroda. Tim svojim propovijedima, koji su u stvari obična agitacija za ustaški režim oni su samo produbivali teški i krvavi rat i njegove strašne posljedice u našoj zemlji. Oni su svojim ugledom i svećeničkim položajem služili ustaškim i nacističkim banditima i tako zlo upotrebili svoj položaj. Neki od njih pošli su tako daleko da su obavljali razne ustaške funkcije, tako je n. pr. okrivljeni Bocak bio pobočnik logornika u ono doba kad su u Križevcima vršena masovna hapšenja i ubojstva.
Svojim radom okrivljeni su se teško ogrešili o interese naroda, oni su to prećutno priznali svojim bijegom pred narodnom vojskom. Oni koji tvrde da su radili po svojoj savjesti i dužnosti nalaze se skupa u društvu sa zločinacima i banditima u bijegu pred vlastitim narodom.
Krivnja je njihova dokazana a posljedica djela teške, pa je sud donio presudu kao u dispozitivu, koja se temelji na propisima Uredbe o vojnim sudovima.

Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Zapisničar:
Pretsjedavatelj vijeća :
Dr. Radan [v.r.]
M.P.
Kovačević Žarko [v.r.]
Izvornik, strojopis
HDA, Zagreb, 306, Vojni sud Komande grada Zagreba, 347/1945.

Podsjetnik...

Sto godina nas ubijaju, a i dalje šutimo!

Travanjska revolucija 1941. bila je demokratska

Gotovo 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao lovine, što je doseglo vrhunac genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas, naročito od 2000.

Hrvatskog dirigenta, sveučilišnog profesora i diplomata prof. dr. Nikolu Debelića poznajemo po njegovu opsežnom glazbenom opusu, a posebno kao autora i dirigenta dviju najvećih orkestralnih turneja u hrvatskoj glazbenoj povijesti, s Dubrovačkim simfoničarima u SAD-u, koje su dale vrijedan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Kao prvi hrvatski veleposlanik u Rumunjskoj primio je niz priznanja, a nedavni njegov nastup u jednoj televizijskoj emisiji otkrio je i njegov interes za nacionalnu povijest i položaj hrvatskog naroda, što je bio neposredni povod za ovaj razgovor.

• Nedavno ste ustvrdili da se hrvatski narod nalazi u životnoj opasnosti. Na što ste mislili?

- Upravo tako. Smijemo li zanemariti da se od popisa do popisa broj Hrvata smanjuje za 170.000, u pet posljednjih godina iz Hrvatske iselilo je 150 tisuća uglavnom mladih ljudi, Hrvati u BiH brojčano su prepolovljeni u odnosu na 1991., u Vojvodini su izloženi sustavnom zatiranju, iseljeništvo se zanemaruje, a sve to zajedno uz nepojmljivu ravnodušnost hrvatskih vlasti. Akademik Davorin Rudolf kaže: “Uz ovu vlast i ove ustrašene i njunjave intelektualce od Hrvatske ne će ostati ni mrlja na zemljopisnoj karti”, a dr. Slavko Kulić: “Do 2070. Hrvati će nestati, kao Iliri”.

• Spomenuli ste i nekažnjeno ubijanje Hrvata što dosada nije tako jasno isticano?

- Na žalost to je točno. Skoro 100 godina traje kontinuirano, slobodno i nekažnjeno ubijanja Hrvata kao lovine, što je vrhunac doseglo genocidom na Bleiburgu 1945. te se ponovilo genocidom 1991. Istodobno se provodilo sustavno zatiranje hrvatskog nacionalnog duha sve do 1990., a koje dijelom traje i danas naročito od 2000. Bez temeljne zakonitosti zločin – kazna, dolazi do svojevrsne legalizacije nasilja. Karađorđevićev jugo-teror učinio je bleiburški genocid 1945. lakšim, bez tog genocida ne bi ni 1971. bila tako okrutna, niti bi tako lako došlo do novog genocida 1991. Sve je u uzročno-posljedičnoj međuovisnosti.

• Objasnite nam tu međuovisnost?

- Teror nad Hrvatima počeo je u Odesi 1916., kad se hrvatske vojnike-dobrovoljce tjeralo da se izjasne kao Srbi. Miroslav Krleža piše: “ Počelo je u krvavoj Odesi, gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. ...tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“. Ubojstvo demonstranata na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918., za koje se Grga Anđelinović pohvalio 'svojim krvavim rukama', predstavljalo je zeleno svjetlo za slobodni lov na Hrvate o čemu akademik Dubravko Jelčić bilježi: „Žandari ubijaju kada hoće i koga hoće i onda šalju obiteljima ubijenih račun da plate metak kojim je ubijen njihov otac, brat...“ Državni je teror nastavljen ubojstvima Stjepana Radića i drugova, Milana Šufflaya i td. o čemu piše Krleža : „U prvih deset godina jugoslavenske države: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata...onda se to zove 'Naša rasna Svečovečanstvenost“. Zanimljivo, je li to velikosrpski rasizam?

• Zar svjetska javnost nije digla glas protiv represije u 'tamnici naroda'?

- Točno. Prosvjeduju Albert Einstein, Heinrich Mann i mnogi drugi kao na pr. budući otac Europe Robert Schumann, Theodore Dreiser, John Dos Pasos, Upton Sinclair, Nobelovac Andre Gide... Naglasimo, da su za počinjeno nasilje nad Hrvatima kazne bile simbolične ili nikakve, o čemu svjedoči tzv. izdržavanje kazne Radićevog ubojice Puniše Račića u komfornoj vili s poslugom i slobodnim kretanjem. Zar to nije slobodno i nekažnjeno ubijanje Hrvata?

• Može li se progon Hrvata povezati s jačanjem pravaša-frankovaca, odnosno osnivanjem ustaškog pokreta i uspostavom NDH?

- Svakako, jer su državni teror i sramotna šutnja službene Europe izazvali samoorganiziranje kao jedini način narodnog opstanka. Pristaše hrvatske samostalnosti, pravaši nazivani i 'frankovci', osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu” ('Proleter' 1932.). Dr. Georges Desbons piše: „Bilo je logično da nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga 1941. Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala s nacionalnim imperativom“, a francuski pisac Christophe Dolbeau navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: „Hrvati su 1941. godine samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.“

• Kako je komentirano stvaranje NDH?

- Britanski konzul Thomas Rapp kazao je Ivanu Meštroviću u Splitu 12. travnja 1941. „Hrvatska država je tu i narod je za nju“. Slično je izjavio i konzul SAD. Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju 1946. izjavljuje: „Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Akademik Dušan Bilandžić bilježi: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda“. A Stjepan Mesić, kasniji Predsjednik kaže: 'Mi smo pobijedili dvaputa...prvi put 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale državu...'.

To važno povijesno razdoblje nije ni od osamostaljenja 1990. cjelovito obrađeno pa stoga postoji mnoštvo krajnje suprotstavljenih gledišta kao na pr. od jugokomunističke historiografije o kojoj Dubravko Jelčić kaže: „Jugokomunistička historiografija imala je jedan jedini sveti cilj a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku, bilo kakvu Hrvatsku i svako hrvatstvo kako više nikada ne bi došlo do buđenja hrvatske državotvorne misli“. I akad. Dušan Bilandžić tu je znanost kratko nazvao smećem.

• 'Komunisti su nadmašili naciste u zločinu. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca golem je logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana – TITOVO REMEK-DJELO' (Jože Dežman, citat iz teksta)

• Spomenuli ste genocid Bleiburg 1945.?

Od 1941. do 1945. veliki su dijelovi Hrvatske, BiH i Vojvodine etnički očišćeni od Hrvata što je kulminiralo genocidom pod zbirnim imenom Bleiburg i Hrvatski križni put, najmasovniji pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata o čemu slovenski povjesnik Jože Dežman piše: „...do prije pet godina se držalo da ima 40 lokacija masovnih zločina, a mi smo ih do sada utvrdili 540 (samo u Sloveniji do 2008., op. N.D.). Svi su znali, ali svi šutjeli. Meni je otac govorio 'ovdje je krvava voda tekla'. Tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca... golem je logistički pothvat, najveći ‘pothvat’ jugoslavenskih partizana, to je Titovo remek-djelo. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu“. Podsjetimo na činjenicu da za likvidaciju nekoliko stotina tisuća civila i zarobljenika nitko nije kažnjen niti stavljen na stup srama, niti su krivci žigosani s političkog, etičkog i moralnog stajališta. Naprotiv, postali su nositelji najviših dužnosti i počasti onda i danas. Nažalost, jasne ocjene i osude zločina Bleiburg 1945. i njihovih počinitelja ne mogu se naći u školskim udžbenicima ni u enciklopedijama kao ni u materijalima koji se šalju svjetskim središtima moći, vladama, novinskim agencijama, TV kućama...

• Zar se tome nisu suprotstavili hrvatski komunisti?

- Nažalost ne ili bar ne dovoljno. U progonu hrvatstva aktivnu su ulogu odigrali i igraju nazovihrvati uglavnom oni jugokomunističkog svjetonazora. Kod susjednih naroda Slovenaca, Srba, Madžara...u vrijeme komunističkog totalitarizma nije bilo represije po nacionalnoj osnovi kao u Jugoslaviji protiv Hrvata. Vrhuška KP Hrvatske u velikoj je mjeri odgovorna za počinjeni genocid kao i za poratni progon. S prekidom u dijelu 90-tih, protuhrvatstvo vlada našom političkom scenom punih 70 godina. I današnja vlast ne štiti dovoljno nacionalne interese pa time sebe deklarira ne samo nenarodnom nego i protuhrvatskom. Pravo reče Petar Šegedin: “Tko će nas zaštititi od nas samih?”

• Kako tumačite prešućivanje partizanskih zločina?

- To je obrambeni mehanizam vlasti bivše države jer su naredbodavci, počinitelji i njihova izravna ili ideološka djeca svjesni težine počinjenih zločina i masovnih grobnica koje su ostajale svuda „kud narodna vojska prođe...“ Prešućivanje zločina kazneno je djelo i ruši sve civilizacijske vrjednote, a ovdje predstavlja i izravno suprotstavljanje Rezoluciji Vijeća Europe 1481/2006.. Od osamostaljenja 1990. objavljeno je mnoštvo dragocjenih znanstvenih radova koji su uglavnom prešućeni. Štoviše, domaća i svjetska javnost, a posebno mladi naraštaji, žive i dalje u mraku jugokomunističkih i velikosrpskih laži o Hrvatima, što je na groteskan način potvrđeno monstruoznom presudom FIFE nogometašu Joe Šimuniću gdje stoji: 'Na području današnje RH Hrvati su u vrijeme NDH bili manjina, ali tu su živjeli milijuni Srba, Židova i drugih koje su Hrvati sve pobili' (ist. N.D.). Sramotno je da hrvatska vlast nije ustala u obranu istine i svog naroda već se oglušila na tu primitivnu laž koja potvrđuje kolika se enormna lavina protuhrvatske mržnje već 70 godina valja svijetom.

• Tko su te tisuće pogubljenih Hrvata?

- To bi trebali odgovoriti današnji slavitelji partizanske kape. Jesu li to zarobljenici koji su britanskom prijevarom izručeni ubojicama o kojima govori Jože Dežman ili su to možda oni „obični seljaci koje smo mi sve poubijali“ (Milovan Đilas) ili su to srednjoškolci zrakoplovne škole u Zagrebu iskopani u plitkoj grobnici u Gračanima ili onih 70 djevojaka iz Doma u Preradovićevoj ulici ubijenih kod Kravarskog ili možda bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica ili...? Hrvatski povjesnik dr. Josip Jurčević u knjizi o prikrivenim stratištima jugokomunističkih vlasti navodi da je čak 88,5 posto žrtava bačenih u skupna grobišta djelo jugokomunističke vlasti, a samo 0,13 posto vlasti NDH. Vlast je mogla te navode osporiti i ući u znanstvenu raspravu ili ih jednostavno prihvatiti i uvrstiti u udžbenike povijesti. Nažalost, ništa slično nije učinjeno. Jednostavno je prešućeno.

• Do čega to pak dovodi?

- Desetljeća nasilja i pranja mozga uzrokuju strah od izjašnjavanja, kapitulanstvo i poznatu hrvatsku šutnju posebno intelektualaca na što je upozorio i kardinal Bozanić. Ako se desetljećima narodu uz riječ Hrvat automatski vezuju pogrdni pojmovi (zločinački, genocidni, neprijateljski, šovinistički itd.) onda to duhovno ubijanje ostavlja, jednako kao i bleiburški genocid, dugotrajne tragove na dušu hrvatskog čovjeka. Ono uništava i izokreće nacionalnu svijest, iz čega često nastaju najgori progonitelji vlastitog naroda, primjera ima i previše. Dodajmo, da je kadgod promašena naša ljutnja na velikosrpsku agresivnost i bahatost, jer velikosrbi rade upravo ono što im mi dozvoljavamo. Josipović tvrdi u Sarajevu: 'Za rat 1991. odgovorne su pogrešne politike'. Po tome sve su politike jednake i Tuđmanova i Miloševićeva, nema srpske agresije ni genocida '91?!

• Spominjete demonizaciju NDH?

- Dr. Slobodan Lang kaže: “Moramo prepoznati da je u svijetu, ali na žalost i u zemlji, provedena demonizacija i Hrvata i katoličke vjere…U Hrvatskoj je provedena demonizacija ustaša koja u znatnoj mjeri traje i danas. Zahvaljujući demonizaciji moglo se nakon rata 1945. provesti masovne osvetničke zločine nad ustašama bez suđenja, ali isto tako i nad domobranima, bilo kojim Hrvatima, političkim neistomišljenicima, svećenicima, ženama i djecom”. Umjesto suočavanja s vlastitim zločinima, pokajanjem i katarzom od strane uskrslih bivših vlastodržaca i njihove ideološke djece, opet je okrivljen stari i vječni neprijatelj – hrvatstvo, očitovano u hrvatskoj državotvornoj misli. Tako je bilo 1918., 1945., 1971., 1989., 2000., a tako je velikim dijelom i danas.

• Je li pritom mislite i na izjavu predsjednika Josipovića u Knessetu?

- Demokratsko je pravo svakoga da iskaže svoje mišljenje o raznim političkim i drugim pitanjima pod uvjetom prihvatljive argumentacije. Začuđuje da Predsjednik rabeći teške riječi za svoje svjetonazorske protivnike istovremeno ne pokazuje ni najmanji interes za istraživanje spomenutoga bleiburškog genocida i za sudbine tisuća svojih zemljaka, žrtava jugokomunizma. S druge strane, velik dio optužaba koje se imputiraju NDH i ustašama za postupanja u ratnom vremenu, čega je simbol Jasenovac, do sada nije vjerodostojno argumentiran, a još manje dokazan.

• Ali, percepcija u javnosti o tome suprotna je. Postoji Memorijalni muzej Jasenovac...

- Što je otkrilo višestruko snimanje iz zraka područja Jasenovca? Je su li razmotreni deseci/stotine radova koji preispituju dosadašnja službena stajališta koja su i sama često kontradiktorna (na pr. broj i imena žrtava...), a istovremeno se pojavljuje niz podataka nepovoljnih za komunističku vlast (Jasenovac iza 1945.?...). Već je rečeno da je osnovni cilj hrvatskog revolucionarnog pokreta - Ustaša bio oslobođenje hrvatskog naroda od tiranije i ustroj vlastite države, što su temeljna ljudska prava. Mnogi Hrvati ostali su vjerni svojoj državi, dugo iščekivanoj stare slave djedovini, tada NDH. Stoga je za vjerovati da mnogi od njih kao i njihovih potomaka, poštovatelja i mnogih drugih Hrvata prozivanje ustašom ili neko povezivanje s NDH ne smatraju pogrdom ili uvrjedom jer su se borili, mnogi i pali, za svoje domoljubne ideale i za svoju hrvatsku državu. Zato bi, umjesto neutemeljenoga i već potrošenoga demoniziranja, bilo svrsishodnije, pogotovo na planu nacionalnog okupljanja i obnove pobjedničkog duha, osloniti se na činjenično utemeljene povijesne istine. Oživljavanje junačke stoljetne, a po genetičkm spoznajama i tisućljetne, borbe za opstojnost svog doma i naroda brzo će obnoviti hrvatski nacionalni duh, samosvijest i identitet.

• Treba li provesti lustraciju ili bar otvoriti arhive?

- To je bilo samorazumljivo nakon pada totalitarnog režima, a danas je to moguće tek nakon dolaska na vlast političke opcije koja će brinuti prvenstveno o državnim nacionalnim interesima.

• Odakle jednom uspješnom hrvatskom dirigentu i sveučilišnom profesoru toliko zanimanje za politiku?

- Politika je briga za opće dobro. Nakon međunarodnog priznanja RH predsjednik Tuđman je prve veleposlanike potražio i u redovima onih koji su na svom polju stekli međunarodni ugled i iskustvo, poznavali strane jezike itd., pa je tako izbor pao i na mene. Pri interesu za politiku ima nešto i genetike, tri generacije mojih predaka bili su doktori prava i političari, a pradjed je uz to bio rektor Zagrebačkog sveučilišta i akademik. Njihovo poimanje politike bilo je zapravo istoznačnica za domoljublje i borbu za hrvatstvo. Ja sam, kao već mladi dirigent Sarajevske opere, upisao pravo iz hobija i, usput rečeno, uzrokovao nešto nalik anegdoti. Na ispitu iz Teorije države i prava tražio sam od dr. Ljube Tadića, oca Borisa Tadića, inače straha i trepeta Pravnog fakulteta, da me uzme ex abrupto, bez pripreme, što je bilo malo svetogrđe. Naravno da sam prešutio da žurim na pokus u Operu. Namršten zbog te drskosti i nakon podužeg rešetanja, prof. Tadić je ustao i dao mi ruku rječima čestitam kolega, dobili ste deset. Ali glavno - stigao sam na pokus u Operu!

• Kao veleposlanik u Rumunjskoj nagrađeni ste brojnim priznanjima, pa tako i za razvijanje gospodarske suradnje. Što je s hrvatskom gospodarskom diplomacijom?

- Točno. Imao sam sreću da sam na početku mandata, 1993., bio pozvan dirigirati svečani koncert za Dan UN-a čemu je nazočio cijeli državni vrh i diplomatski kor, što je bila najbolja moguća inauguracija prvog veleposlanika nevelike zemlje koja je još uz to u ratu. Kao jedinom veleposlaniku tog sastava diplomatskog kora uručena su mi dva počasna doktorata te Kristalni globus za razvijanje gospodarske suradnje. Kao zanimljiv podatak, u samo tri godine sklopljeno je s Rumunjskom 14 bilateralnih sporazuma i ugovora, a znatno je povećana i gospodarska razmjena. Zar nije sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva ogledalo i gospodarske diplomacije?

• Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?

- Vanjska politika RH trenutačno je najvećim dijelom određena stajalištem užeg državnog političkog vrha, čiji su protagonisti i njihovi temeljni politički nazori okvirno poznati i javnosti.

• Određeni krugovi uporno pokušavaju preinačiti noviju hrvatsku povijest. Krije li se iza svega pokušaj rastapanja hrvatskoga državnog subjektiviteta?

- Stav o novijoj hrvatskoj povijest ovisi o točki gledišta. Da, hrvatski suverenitet smeta mnogima, petoj koloni iznutra i mnogim kombinatorima izvana. Jedini pravi odgovor na te ugroze istina je, o čemu govori cijeli meritum ovog uratka.

• Na početku smo izborne kampanje za predsjednika države. Jesmo li na povijesnom prijelomu?

-Moguće, ako dođe do promjene. Nismo li ranije naveli kako se nasiljem i pranjem mozga narodu generacijama mijenjala i zombirala svijest? Sadašnji Predsjednik, predsjednik vlade i, vjerojatno, velika većina sadašnjih političkih, medijskih i gospodarskih moćnika djeca su komunizma, svi su glavni mediji pod njihovom kontrolom, a oni sami su mudro raspoređeni po svim glavnim strankama. Zašto ni jedna od vladajućih stranaka nije skinula ili odlučno tražila skidanje imena krvoloka (po riječima dr. Andrije Hebranga) s Kazališnog trga? Sjećamo li se zamuckivanja o tom pitanju jednog europarlamentarca u emisiji Nedjeljom u 2?

• Koji kandidat u ovom trenutku najviše obećava?

-Iskreno se nadam da će glas našeg naroda progovoriti u pravi čas za vječnu i jedinu Hrvatsku. Neka i to bude dar adventa!

• Kako Vam se čini izgled nove zgrade glazbene Akademije?

- Vrijeme će pokazati. Održavanje i funkcioniranje te zgrade zahtijevati će i sukladno financiranje. Umjesto mase betona, čelika, stakla...možda je moglo nešto toplo i primjereno Trgu, nešto javne namjene za građane i goste s pogledom na Trg? Ili možda ništa, šarmantni zeleni kutak, klupe, poprsja, odmorište...? Zagreb je imao dosta prostora za Muzičku Akademiju kao što ima i za Vladu koju je trebalo odavno preseliti s Markova trga. Gornji Grad, taj dragocjeni mini srednjevjekovni prostor treba urediti i prepustiti građanima, kulturi i turistima. Treba li i na dubrovačkom Stradunu podići nešto tako ogromno? No, svakako, mladim kolegama glazbenicima želim puno zadovoljstva i uspjeha u vječnoj i neusporedivoj čaroliji glazbe.

• Bili ste Tuđmanov veleposlanik, kakvo sjećanje imate na njega?

- Životni i politički put dr. Franje Tuđmana unekoliko je odraz onih povijesnih datosti koje smo ranije opisali i kojih je on bio suvremenik. Kao dio jugoslavenskih vladajućih struktura mogao je samo napredovati i uživati blagodati tog sustava, da se u njemu nije probudilo hrvatstvo. Nastavak je poznat. Vjerovao je u svoj narod, a hrvatski su branitelji pod njegovim vodstvom ostvarili, u vrlo teškim okolnostima, državnu samostalnost, međunarodno priznanje i oslobođenje cijelog državnog teritorija. Ostaje pitanje zašto se dopustilo, još za njegova života, da vlast ponovno preuzmu stare komunističke strukture koje su i danas na vlasti, a vidi se da nisu iskreno željele nezavisnu, demokratsku i naprednu Hrvatsku. Najkraće, Franjo Tuđman je velik državnik koji je ispisao kapitalan dio hrvatske povijesti. (Hrvatski tjednik)

Marko Curać


71. obljetnica
1945. - 2016.

BOLNO SJEĆANJE

Sveta misa zadušnica
u Bazilici Srca Isusova,
Palmotićeva 31 u Zagrebu
služit će se

u subotu, 24. rujna 2016. u 17 sati

za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,
gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić

Hrvatski rodoljubi, dođite na svetu misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se svetim misama zadušnicama hrvatskih mučenika u Beogradu!

Štovatelji

Da se ne zaboravi...

Kako su nas ubijali...

Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove vesi" u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte koljači!", prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati.

1. Artur Gustović,
2. Đuro Grujić,
3. Tomislav Sertić,
4. Ivan Markulj,
5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber,
7. Zvonimir Stimaković,
8. Mirko Gregorić,
9. Bogdan Majetić,
10. Franjo Dolački,
11. Muhamed Kromić,
12. Antun Nardelli,
13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc,
15. Vladimir Metikoš,
16. Rudolf Lukanec,
17. Miroslav Schlacher,
18. Ivan Severović,
19. Romuald Manola,
20. Ivan Kurelac,
21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz,
23. Mićo Mičić,
24. Zvonimir Jakšić,
25. Vladimir Majer,
26. Petar Sabljak,
27. Anđelko Grabić,
28. Ivan Poić,
29. Nikola Mikec,
30. Zlatko Šintić,
31. Franjo Džal,
32. Antun Schuh,
33. Hinko Hubl,
34. Julio Niderlender,
35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaške koljače na suđenje!", "Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara.

Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu a potom u Đusinu u sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu"... Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti.

Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora.

One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

ZAVJET

Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas -
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.

Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)


Tako je govorio Ante Paradžik

„Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju (kao HDZ)!
Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru!

* * *

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izdajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...

Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet!

DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...

A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)
* * *

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“

* * *

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Ne mogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa ne mogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahtjevi apsurdni...“

Prijedlog Stine hrvatskih pradidova za sve pravaške frakcije je da odu na grob viteza Ante Paradžika i možda se ondje dogodi čudo pa im Bog prosvijetli pamet i otrgnu se mreži jala i raskola zarad neprijatelja naših i ugledaju se na prave primjere pravaške svijesti i požrtvovnosti poput poginulog viteza Ante!


21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub

Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, zbog čega su Hrvata ubili - Hrvati?

Sjećate li se hrvatskog domoljuba, branitelja i nadasve iznimnog čovjeka Ante Paradžika?

Ubili su ga, kao psa, 21. rujna 1991., kad se vraćao sa stranačkog skupa iz Križevaca u Zagreb. Još se ni dan danas ne zna tko stoji iza njegovog podmuklog ubojstva. Ne, nisu ga ubili Srbi, ubili su ga Hrvati.

Prvooptuženi neki Vučemilović osuđen je zbog ovog monstruoznog zločina samo na šest godina zatvora, drugooptuženi neki Matošević na pet, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi neki Čeko i Paško Palić na četiri i pol godina zatvora. Riječ je o hrvatskim policajcima, a da sve poprima "slučaj horora", svi su, valjda za nagradu, vrlo brzo abolirani!

U osobnom automobili Paradžik je na mjestu ubijen, dok je njegov vozač Branko Perković teško ranjen, a Ivica Oršanić, koji se također vozio u istom automobilu, ali na zadnjem sjedalu prošao je bez ozljeda. Nakon toga (što će drugo) vratio se u Kanadu, gdje je, razočaran, umro.

Paradžik je nekoliko godina za Hrvatsku robijao i u vrijeme vladavine Josipa Broza, prošao je jedan od najgorih zatvora, onaj u Lepoglavi, a znate tko je kao tadašnji javni tužitelj zastupao optužnicu protiv njega? Slobodan Budak, koji je u vrijeme hrvatske države bio ni malo ni više nego (da ti pamet stane) - "borac za ljudska prava" (nešto slično kao navodni ubojica Perković).

Osim u Lepoglavi, ovaj je domoljub (r. 10. veljače 1943. u Ljubuškom) kao jedan od organizatora Hrvatskog proljeća 1971. robijao i bio mučen i u Brozovim logorima i u Ljubuškom, Zagrebu i Mostaru. Zanimljivo je da su ga razni perkovići i slični neprestano progonili.
1976., da ti pamet stane, osudili su ga na dva mjeseca zatvora zato što je na pozivnicama na svoje vjenčanje stavio hrvatsku trobojnicu bez komunističke crvene zvijezde!

Zvjerski je ubijen kao član HOS-a, na čijem je čelu tada bio Dobroslav Paraga, a on njegov zamjenik.

Kako to da ni nakon toliko godina od Paradžikova ubojstva nitko ne zna i ne želi reći istinu -tko je naredio i zašto ubojstvo ovog istinskog borca za slobodu, samo zato što je bio - Hrvat?

Mladen Pavković, predsjednik udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)


21. rujna 2016.

Izjava Zvonimira R. Došena o ubojstvu Paradžika

Da, drugovi u Večernjem listu opisuju kako je jedan od ubojica Ante Paradžika kada je otvorio vrata automobila u kojem je prije nekoliko sekunda Paradžik ubijen rekao - ubili smo svoje, ili svojega, i time pokušavaju dokazati da je taj zločin bio neka vrsta pogrješke.
Nitko ne navodi da je u autu s Paradžikom tada sjedio moj prijatelj i dugogodišnji suborac sada pokojni Ivica Oršanić - Hrvat iz Toronta.
Dugo sam s njime o tome razgovarao poslie njegovog povratka u Kanadu.
O tome ću jednom kasnije obširnije,a za sada ću navesti samo jedno što je pok. Ivica rekao:

"Zaustavili su nas na barikadi pogledali u auto i kroz otvoren prozor upitali da im damo papire.
Ja sam izvadio kanadsku putovnicu i dok je jedan u nju gledao drugi je s druge strane prišao i pucao u Paradžika.
Mene nisu ubili možda za to što sam bio strani državljanin pa su se bojali reperkusija."


Obljetnica pogibije brigadira Ludviga Pavlovića-Lutka

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Ludvig Pavlović "Lutko" (10. travnja 1951. - 18. rujna 1991.), hrvatski iseljenički aktivist, pripadnik Bugojanske skupine i časnik Hrvatske vojske. Poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u Studenim Vrilima kod Posušja pred rat u Bosni i Hercegovini.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja pod nerazjašnjenim okolnostima na današnji dan prije točno 23. godine. (sipovaca-portal.blogspot.ba)

Potop na izborima nisu doživjeli pravaši, nego pravna država i demokracija!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!

Prošlo je tjedan dana od održanih prijevremenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, 11. rujna 2016. godine.

Ishod znamo, jer se izbori nigdje neće ponavljati, iako, zbog zakonske procedure, još nisu proglašeni službeni rezultati.
Dakle, HDZ ima osvojen 61 mandat, takozvana Narodna koalicija, na čelu sa SDP-om ima 54, Most 13, Živi zid sa partnerima 8, IDS/PGS 3, Koalicija Milana Bandića 2, HDSSB 1, Nezavisna lista Željka Glasnovića 1, te nacionalne manjine 8 mandata.
O tim izborima u glavnim medijima je bilo puno komentara, pa i u drugima, više-manje nezavisnim, različite provenijencije.

Interesantno, nisam zapazila da bilo tko govori o bitnim problemima tih izbora, nego samo, nekim čudnim meta jezikom političke korektnosti, o rezultatima takvih izbora kao o nečem normalnom i legitimnom.

Pitam, prvo, je li to zaista tako i drugo, zašto svi ti komentatori i analitičari govore na takav način? Nedostaje li tim ljudima nešto u mentalnom sklopu ili u inteligenciji?

Nekada sam davno slušala predavanje jednoga profesora, dr. sc. psihologije, koji je govorio da smo mi, većina ljudi tadašnjega vremena, prema psihološkim mjerenjima kvocijenta inteligencije uglavnom prosječne inteligencije, dok je jedan manji dio ljudi iznad prosjeka, a također drugi manji dio ispod prosjeka. Ujedno je rekao da bi mi, tadašnja većina sa prosječnom inteligencijom, kad bi se slučajno ili sticajem okolnosti dogodilo da većina ljudi postane iznadprosječno inteligentna, bili ispodprosječni.

No, ja vjerujem da se ništa glede toga stanja nije promijenilo. Tako je uvijek bilo i bit će, nadam se. No, pitam se zašto mi ljudi, takvi kakvi jesmo, iako normalne inteligencije ili čak neki i natprosječne, nismo razboriti, dobronamjerni, solidarni, blagi, pravedni, dobrostivi, vjerodostojni i savjesni i zašto nismo ispunjeni ljubavlju, odnosno zašto tu klicu ljubavi, koju smo dobili kao popudbinu na ovaj svijet, svojim začećem i rođenjem, to najveće blago, nismo u sebi razvili u najbogatije plodno i razgranato stablo? Sve smo to mogli, jer imamo razum i slobodnu volju. Bez toga nam je u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, sve ovako kako jest i kako vidimo.
Sama inteligencija ni sve znanje koje smo obrazovanjem stekli nije ni približno dovoljno za sretan, miran i kvalitetan život.
Što se tiče inteligencije i znanja, ona može biti element za neko najbolje, ali i za najužasnije djelovanje. No, u svemu je najvažnija mudrost, koja dolazi odozgo i ne ide, kako kaže poslovica, u visine oholosti, nego u dubine poniznosti.

Što je prava mudrost, svojim životom i naukom najbolje nam je pokazao Isus Krist u svome pravilu: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci." (Mt 22:37-40), ili, kako je već bilo rečeno u Starom Zavjetu: "Pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo." (Pnz 30:19-20).

Također, i prije Krista, i ljudi iz drugih naroda su razmišljali i osjećali slično u sebi, te, kad su jednom prilikom pitali grčkog filozofa Protagoru i rekli da je on mudar čovjek, odgovorio je: "Bog je jedini mudar, a ja sam samo ljubitelj mudrosti (philo-sophos)".

Takvi bismo, naravno, svi trebali biti, ako kažemo da smo pametni i onda se ne bismo ničega trebali bojati.

Ipak, to nisu oni koji ne govore istinu i koji nisu pravedni, koji se ne bore za svetost ljudskog života u cjelokupnom njegovu trajanju, koji se ne bore za dostojanstvo svakoga čovjeka, svakoga naroda i njegova prava na državu u svojoj domovini, kako bi sam, na pravedan način, tj. stvarno demokratski, birao svoju vlast, koja će djelovati u dobru interesu naroda kojega predstavlja, a i u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama. Dakle, vlast koja neće slušati tuđinske nepravedne moćnike i pljačkati svoj narod za tuđe i svoje osobne umišljene interese.
Sve vlasti od 2000. godina na dalje u Republici Hrvatskoj nisu djelovale za narod niti su izabrane pravedno, u interesu naroda.
Tako nije ni ova od 11. rujna 2016. godine, jer nije pravedno ni demokratski zabrana.

Primjerice, bila je uobičajena totalna medijska diskriminacija nepoželjnih političkih stranaka i koalicija, neprekidna sotonizacija i hajka na sve nacionalne i domoljubne vrijednosti i materijalna neravnopravnost sudionika u natjecanju, jer su neke stranke i koalicije, unaprijed određene za pobjednike, trošile milijune kuna, a druge nisu imale ništa.

Također, pravna država, kao što vidimo, uopće ne funkcionira. U biračkim spiskovima su stotine tisuća fiktivnih birača. Glasovalo se bez potpisivanja birača, uz totalnu neravnopravnost i diskriminaciju gleda glasovanja hrvatskih državljana sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, te skrivanje i davanje lažnih informacija, i to uz nepravedan izborni zakon i puno drugih nepravilnosti.
Pri svemu tome, normalno se, nakon takvih izbora, govori o potopu pravaša.

Ne govori se da je samo koalicija POMAK, Hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava, braniteljska stranka Akcija za bolju Hrvatsku i Obiteljska stranka, pored svih ignoriranja, dobila u cijeloj Hrvatskoj 13.180 glasova, koalicija HSP-a "Dr. Ante Starčević" 11.166 glasova, Autohtona hrvatska stranka prava A-HSP Dražena Keleminca 6.276 glasova, te još neke braniteljske i pravaške stranke oko 3.000 glasova. Ukupno 34.196 pravaških, braniteljskih i obiteljskih glasova ostalo je bez svoga predstavnika u Hrvatskom (državnom) saboru. Kakav je to izborni zakon koji to dopušta?

Tih 34.196 osoba moralo je se probijati kroz sve medijske manipulacije, balvane i barikade, da bi otkrili one kandidate i kandidatkinje za koje žele da ih predstavljaju. Ti glasači su zaista oni pravi borci i domoljubi, koji se nisu dali izmanipulirati ni zastrašiti, te po svaku cijenu misle svojom glavom i oni su naš veliki kapital i lavovi za našu budućnost. Oni sigurno mogu daleko više učiniti nego milijun zastrašenih i izmanipuliranih zabludjelih glasača, koji biraju manje zlo i ne vide da vukovi vrebaju iza plota. Stoga, zaista nisu pravaši doživjeli potop, nego trijumf, jer su sačuvali svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, a čuvat će ga i dalje, uz Božju pomoć, kroz svoje veće zajedništvo!

dr. Ružica Ćavar


Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Veljača 1942. godine: U Jasenovcu je 1500 zatočenika, a čuva ih 300 ustaša

Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu, hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Više

Subverzivni posjet patrijarha Bartolomeja u režiji petokolonaša Milorada Pupovca

Da je Hrvatska moderno uređena država koja drži do vlastitog dostojanstva i dostojanstva svojeg naroda a osobito branitelja koji su je krvlju izborili nikako se ne bi moglo dogoditi da u jeku i završnici izborne kampanje u Republici Hrvatskoj u posjet Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj dođe carigradski patrijarh Bartolomej.

Ono što je patrijarh Bartolomej izrekao u Jasenovcu i dan prije u Zagrebu na konferenciji pod nazivom “Novomučenici: perspektiva II” nikako ne spada u tzv. ekumenski karakter njegovog posjeta kako se gostujući na HTV-u izrazio komentator „Večernjeg lista“ Darko Pavičić i kakve su poruke poslali s ovog događaji ne samo gostujući patrijarh nego i visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve na čelu sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejom.

Prije svega treba podsjetiti da je sam patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u više navrata osporio uopće postojanje Republike Hrvatske kao države koju kao takvu ne priznaje, po čemu bi trebao od hrvatskih vlasti biti proglašen za „persona non grata“.

Međutim kako vladajuće stranke, a to se jednako odnosi i na SDP i HDZ, vode sustavno popustljivu politiku prema svemu što dolazi iz Srpske pravoslavne crkve, kako iz Beograda tako i iz Zagreba, ali i prema njezinom političkom predstavniku Srpskog narodnog vijeća na čelu sa Miloradom Pupovcem ničemu se ne treba čuditi.

Tako u jeku velikosrpske kampanje koja se posljednjih mjeseci vodi iz Beograda Hrvatska ugošćuje carigradskog patrijarha koji po savjetu Srpske pravoslavne crkve u Jasenovcu ponovo ponavlja, tobože pokrivajući se iz ekumenizma, bezočne laži o navodno „stotinama tisuća pravoslavne braće“ koji su stradali u Jasenovcu.

Sasvim je jasno da je posjet carigradskog patrijarha Hrvatskoj upriličen u okviru bjesomučne nacifašističke kampanje iz Beograda s ciljem da se u međunarodnoj javnosti Republika Hrvatska predstavi kao sljednica Nezavisne Države Hrvatske, kako bi ju se diskreditiralo na međunarodnom planu. U taj okvir savršeno se uklapa koncentracijski logor Jasenovac kojega je velikosrpska propaganda služeći se lažima, ali i Srpska pravoslavna crkva prisvojila kao glavni argument u etiketiranju hrvatskoga naroda kao genocidnog. Zato su u Zagreb ovom prilikom pozvani svi vodeći protagonisti takve politike na čelu s već notornim Efraimom Zuroffom iz Izraela koji je u posljednje doba postao poznat po osporavanju genocida koji su bosanski Srbi počinili u Srebrenici.

Ako je tome već tako treba postaviti pitanje kako se u svemu tome trebaju ponašati najviše institucije hrvatske države. U tom pogledu potpuno je neprimjereno i čak protivno poštivanju državnog suvereniteta i integriteta u ovoj prilici davati službenu važnost posjetu carigardskog patrijarha, kao što je to učnila primajući ga u posjet predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Znači li to da predsjednica države kao i drugi visoki dužnosnici Vlade prihvaćaju laži koje je u Hrvatskoj izgovorio carigradski patrijarh, da se ne spominju laži drugih pravoslavnih velikodostojnika. To pitanje treba postaviti jer takvi postupci najviših predstavnika hrvatske države dovode u ozbiljnu sumnju njihovu sposobnost i spremnost da čuvaju integritet i dostojanstvo Republike Hrvatske.

Ovom prilikom treba postaviti i vrlo važno pitanje: dokle hrvatske vlasti misle i namjeravaju sustavno ignorirati zahtjeve Hrvatske pravoslavne crkve za njezinu registraciju. Na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj kao hrvatski pravoslavci izjasnilo se 17.000 hrvatskih državljana. Oni svakako ne spadaju u velikosrpsku petu kolonu koju vodi srbijanski političar na privremenom radu u Hrvatskoj Milorad Pupovac koji čak, iako je zastupnik u Hrvatskome saboru, ne priznaje da je njegov glavni grad Zagreb, nego Beograd, gdje svako malo hodočasti.

Znakovito je da ni jedan od vodećih hrvatskih medija nije zabilježio priopćenje što ga je u povodu boravka carigradskog patrijarha Hrvatskoj objavila Hrvatska pravoslavna crkva kojoj je na čelu arhiepiskop Aleksandar. U tom priopćenju pored toga što se raskinkava prava svrha posjeta Bartolomeja Hrvatskoj ističe sa da HPC sa 17.000 vjernika predstavlja najveću vjersku zajednicu u državi, nakon Islamske vjerske zajednice, ali je unatoč tome vlasti odbijaju registrirati.

Vrijeme je da se ta nepravda prema hrvatskim pravoslavcima ispravi i da hrvatsko pravoslavlje zastupaju istinski vjernici, a ne tobožnji vjernici okupljeni oko velikosrpske Srpske pravoslavne crkve.

Vjekoslav Krsnik


Zagreb, 9.9.2016.

HRVATI, DOBRO PROMISLITE!

Nevjerojatno je kako najutjecajniji tiskovni i elektronski mediji podcjenjuju zdrav razum ljudi i kako nam u ovo predizborno vrijeme svojom zaglušujućom bukom najprije neprekidnim ponavljanjem nameću neke pojedince i političke opcije, pa nakon toga, u tobožnjim anketama, pitaju ljude za koga će glasovati od onih nametnutih, a onda ljudi, kao prepariranog mozga, potvrde te nametnute, a zatim ponovno ti isti mediji vrište kako je narod te odabrao, pa ih onda ponovno prezentiraju i tako jedne te iste u nedogled vrte do opijenosti birača.

Ti, koje mediji nameću, su miljenici i poslušnici zakulisnih moćnika, čijim će interesima služiti. Dakle, oni ne bi ni trebali ići na izbore, jer su svakako već sigurni pobjednici. To su debelokošci iz SDP-a sa svojim satelitima, te sadašnji HDZ, koji nema nikakve veze sa onim slavnim HDZ-om prije 2000. godine, Most sa Božom Petrovom, Živi zid sa Ivanom Viliborom Sinčićem i Milan Bandić, koji se pretvorio u svoju stranku, i to još u premijera.

Da svi ti, koji su narod i državu od 2000. na dalje u svim područjima doveli u ovo katastrofalno stanje, imaju imalo obraza, sakrili bi se u mišje rupe da ih nikada više nitko ne vidi i ne čuje.

No, oni, naravno, nemaju obraza i obični su prevaranti, koji varaju izmanipulirani dio naroda. Primjerice, kažu da su protiv srbijanskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji nad hrvatskim braniteljima, a svi su taj zakon priznali i sudski potvrdili, što se vidi na primjeru hrvatskoga branitelja Veljka Marića, kojega su, nedužnog, po tome zakonu u Beogradu osudili na 12 godina robije, a Hrvatska ga i dalje bolesnog drži u svome zatvoru, pa mu čak ne daju ni da pokrene postupak za dokazivanje svoje nedužnosti. Svi ti, koji žele na vlast i koji su već do sada bili, čak tim činom priznanja srbijanskog zakona gaze svoj važeći hrvatski zakon o ništetnosti toga srbijanskog zakona.

Nadalje, svi kažu da su za demografsku obnovu i obećavaju svim radnicima povišenje neto plaće tako što će im umanjiti poreze na bruto plaću i to na način da će ukinuti porezne olakšice za djelatnike koji imaju uzdržavane članove obitelji, tj. djecu i nezaposlene supruge, a što izravno ne kažu, tako da će oni sa djecom imati puno manja neto primanja nego što imaju sada sa poreznim olakšicama.

Treće, poslušajmo što kažu svi ti prevaranti koji su tobože za demografsku obnovu, o zaštiti nerođene djece i privilegijama za homoseksualce u registriranom partnerstvu.

Andrej Plenković smatra zakonsku regulativu koja se odnosi na nerođenu djecu, tj. Zakon o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978, pozitivnom, a također smatra da žena ima osobno pravo izbora.

Zoran Milanović je za apsolutno pravo izbora žene prema nerođenom djetetu i naravno za takav zakon.

Božo Petrov iz Mosta je također za pravo izbora, a čak bi i vjeronauk poslao samo u župe.

Živi zid sa Viliborom Sinčićem također je za pravo izbora, a i za prava homoseksualnih zajednica.

Milan Bandić, "veliki vjernik", je također za pravo izbora žene i za potpuno izjednačavanje istospolnih zajednica sa brakom.

Biskupi su rekli u svome priopćenju za izbore, kao što znamo, da mi kršćani, a ja kažem i svi moralni ljudi, bez obzira na vjeru, ne smijemo glasovati za one koji su za pravo izbora nad nerođenom djecom i za izjednačavanje homoseksualnih zajednica sa brakom između muškarca i žene, samo što oni ne rekoše koji su to, ali eto, kažem vam ja, pa nemojte reći da niste znali.

Sada, dragi birači, dobro promislite hoćete li glasovati za SDP, sadašnji i ovakav HDZ, Most, Živi zid ili Milana Bandića. Ako tako glasujete i ako ste kršćani, budite svjesni da činite smrtni grijeh i da ste automatski izopćeni iz Katoličke Crkve, prema kanonu 1398. Zakonika kanonskog prava Katoličke Crkve.

Zato se spašavajte od te strahote grijeha i posljedica, te, slobodno i svjesno, glasujte za one čestite i sposobne ljude koji se zalažu za prave nacionalne, kršćanske i moralne vrijednost, a to su, u svim izbornim jedinicama, kandidati koalicije POMAK, pod brojem 3 na glasačkom listu. Koaliciju POMAK čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, braniteljska stranka) i Obiteljska stranka (OS). Tu su kandidati i kandidatkinje koji će se u Hrvatskom (državnom) saboru zauzimati za ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i bolju Hrvatsku, te štititi svetost ljudskoga života u cjelokupnom njegovu trajanju i tražiti donošenje zakona o zaštiti i dobrobiti svih ljudskih bića od začeća do prirodne smrti.

dr. Ružica Ćavar


Grabovica, 9. rujan 2016.

GRABOVICA: ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO

Danas se ne će oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni portali i silne udruge koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu. Danas se ne će oglasiti ni sijači mržnje Oliver Frljić sa predstavom niti Drago Pilsel sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika "viteške i slavne " Armije BiH. Više

ČETNIČKI SPOMENIK U SRBU ĆE PASTI

Dana 06. rujna 2016. godine izaslanstvo Autohtone - Hrvatske stranke prava na čelu sa predsjednikom Draženom Kelemincem posjetilo je Gornji Srb i ispred četničkog spomenika održali tiskovnu konferenciju.

Uvidom u dokumentaciju, ustanovili smo da četnički spomenik u Donjem Srbu, koji je sagrađen 2010. godine nema niti jednu dozvolu za njegovu izgradnju.

Temeljem toga, tražimo da se četnički spomenik ukloni u najkraćem mogućem vremenu kao što su uklonjeni i drugi objekti koji su sagrađeni bez odobrenja i dozvola.

Autohtona - Hrvatska stranka prava podnjela je zahtjev na Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja u Zagrebu radi uklanjanje bespravno sagrađenog četničkog spomenika.

Zahtjev za uklanjanje četničkog spomenika jučer smo pokušali podnjeti u Policijskoj postaji u Donjem Srbu ali smo na žalost brutalno odbijeni od strane načelnika Tomislava Ivandića koji je rekao da on taj zahtjev neće primiti, a na nama je da ga prijavimo. Normalno da znamo i razloge ovakvog ponašanja.

Autohtona - Hrvatska stranka prava


Podsjetnik...

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


Mala Gospa, 8. rujna 2016.

Mala Gospa, početak boljega svijeta

Na crkvi u Gospinu svetištu Trški vrh nalazi se krasan latinski natpis:
Melioris mundi origo – Izvor ili početak boljega svijeta.
Pod tim je motom 1971. g. u Mariji Bistrici održan međunarodni mariološko-marijanski kongres. Govor o izvoru i početku boljega svijeta lijepo pristaje blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije ali i trenutku života Crkve i naroda.

Nada i zora spasenja

Sve ono po čemu i zbog čega častimo i štujemo Blaženu Djevicu proizlazi iz činjenice da je ona u promislu Božjem bila predviđena i postala Bogorodica. Zbog toga na početku današnjeg misnog bogoslužja zanosno kličemo: Puni radosti svetkujmo rođenje Djevice Marije. Iz nje je isteklo Sunce pravde. Ta radost odzvanja čitavim današnjim bogoslužjem, a to je obilježje u rimskom obredu od službenog uvođenja ovoga blagdana u kalendar polovicom 7. stoljeća.

Blažena je Djevica početak boljega svijeta i putokaz sigurne nade (predslovlje na Veliku Gospu) prvenstveno zbog proslave svečanim uznesenjem u nebesku slavu. Po tome je ona postala slavnija od svih svetaca i anđela. Ta slava i čast kojom je od Boga počašćena svijetu je očitovana njezinim rođenjem. Marijino bezgrješno začeće vidljivo je samo očima vjere, ali njezino rođenje postalo je očito i običnom ljudskom oku.

Među mnogim starozavjetnim proroštvima kršćani su pronašli i prepoznali najavu Marijine uloge u ostvarivanju povijesti spasenja. Za današnji blagdan veoma lijepo pristaje proroštvo o hramu u kojemu će Bog prebivati. Ako je starozavjetni kovčeg bio slika Božje prisutnosti među svojim narodom, onda je Marija daleko uzvišeniji kovčeg Božji jer će Bog u njoj stvarno prebivati.

Marija je na zemlji živo nebo, određeno da nosi živo sunce, sunce učvršćeno na najvišem nebeskom svodu. Ona je na zemlji svetište što ga Bog ispunja čudesima i u kojem će on jednom otpočinuti na nov i neočekivan način. Ona je rajski vrt u kome Bog prebiva. Ali ne kao Adamov rajski vrt koji je narušen njegovom krivnjom, niti anđeoski raj na nebesima. Marija je nebeski raj na zemlji, rajski vrt što ga je Bog zasadio svojom rukom i u njejga postavio kralja neba i zemlje.

Slika svoje majke

Skromna Marija iz Nazareta nama je zanimljiva zbog njezina Sina. Ali ono što pouzdano znamo o Mariji, znademo po njezinu porodu, njezinu Jedinorođencu. Vanjski izgled, ali i genetske sklonosti djeca primaju od roditelja. Oni uvelike uvjetuju način izražavanja osjećaja, karakterne osobine i općenit način življenja. O životu i djelovanju, kao i o specifičnom načinu reagiranja, Isusa iz Nazareta imamo relativno dosta podataka u evanđeljima i živoj kršćanskoj predaji. O njegovoj majci Mariji, relativno malo. Ono što zasigurno možemo o tome saznati treba tražiti na njezinu sinu Isusu.

U evanđeljima je jasno opisano da je Isus stvarno živio ideale što ih je proglasio blaženima u Govoru na gori: poniznost, strpljivost, blagost, smirenost, milostivost, jakost. Zasigurno je to uočavao i na svojoj majci još kao dijete i u tom odsjeku života nastojao je oponašati kao što svako dijete čini. Zbog toga kad kod Isusa uočavamo navedene ljudske i duševne vrline, s pravom možemo zaključiti da ih je učio u Nazaretskoj školi svoje majke i sv. Josipa.

Početak novoga čovječanstva

U današnjem misnom bogoslužju Crkva predlaže odlomak iz Matejeva evanđelja koje donosi Isusovo rodoslovlje od Abrahama do Josipa, muža Marijina od koje se rodi Krist. Za nas, obične kršćane, nabrajanje imena u tom rodoslovlju izgleda isprazno i skoro bezvrijedno. Prelazeći preko toga da tim rodoslovljem Matej želio čvrsto ukorijeniti Isusovo rođenje u našu ljudskost, istaknimo jednu posebnost o kojoj se rijetko govori a za Mateja je, očito, veoma važna. U rodoslovlju su istaknute četiri žene prije Marije i sve su obilježene neobičnim, grešnim znakovima Izabranog naroda baštinjenim od majke Eve. Tamara je začela dijete sa svojim svekrom, Rahela je bila javna bludnica, Betšeba preljubnica, Ruta strankinja i inovjerka.

Sve navedene starozavjetne žene u Isusovu rodoslovlju očituju Evino prokletstvo. Nasuprot njima stoji Marija. S njome završava Isusovo rodoslovlje, rađa se Isus koji grešno prokletstvo, simbolizirano grešnicama iz svoga rodoslovlja, pretvara u blagoslov. Time počinje era novoga pokoljenja, novoga čovječanstva kojemu je Marija zora vječnoga sunca.

Zbog toga bogoslužje na nju primjenjuje usklik iz knjige Juditine: Ti si slava grada Božjega, ti si radost naroda Božjega, ti si naša čast, Djevice Majko Marijo! Nadahnuti tim pohvalama, molimo je riječima pjesnika Vladimira Nazora:

O kućo zlatna, o Zvijezdo morska,
O kulo bjelokosti.
Ostani burnim nad morem našim
Ti majko od milosti!
franjevci-split.hr

Podsjetnik, 7. rujan 2016.

VELEBITSKI USTANAK

Kao prvi pokušaj oslobođenja
Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima,
Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,
bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može
razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji. Više

NASTANAK KULTURNOG MARKSIZMA ILI KAKO JE FRANKFURTSKA ŠKOLA PROMIJENILA AMERIKU (I SVIJET)

Koliko puta ste slušali o tome koliko se svijet promijenio od dobrih starih vremena? Sjećate se vremena prije računala kada se svijet ravnao približno predvidivim principima. A onda smo se probudili u jednom svijetu u kojemu je svaka utvrda normalnosti došla na udar. Institucije koje su 100 godina bile neprikosnovene, kao brak na primjer, počele su se gledati kao zastarjele. Čak i ideja o naravi nacionalnosti došla je u pitanje, a u uspješnim društvima Zapada i dodatno, čak rasistička. Više

Zagreb, 6.9.2016.

REFERENDUM ZA NDH

Tvrtko Dolić: Pozivam sve Hrvate na političko poštenje. Tko drži za sebe da je ustaša, neka korektno glasuje za onu stranku koju već stotinu godina napadaju kao ustašku. Izbori se usmjeravaju što dalje od ekonomije, pa su na svoj način referendum o NDH. Više

Ludbreg, 4.9.2016.

PROPOVIJED BISKUPA KOŠIĆA U LUDBREGU

Više desetaka tisuća vjernika iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva okupilo se u nedjelju u ludbreškom svetištu Predragocjene Krvi Kristove, gdje je u 11 sati središnje misno slavlje predvodio sisački biskup Vlado Košić. Više

Zagreb, 3.9.2016.

Iziđimo svi na izbore 11. rujna 2016. godine!

Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu!

Moja načela su: Bogoljublje; čovjekoljublje; domoljublje: istina i pravda: čvrsta kršćanska i općemoralna načela: brak između muškarca i žene, obitelj i djeca i svetost ljudskog života u cjelokupnom njegovu trajanju; lustracija i stabilan pravni sustav na temeljima moralnih zakona; socijalna i gospodarska sigurnost.

Molim vas, dobro razmislite, posebno pred ove predstojeće parlamentarne izbore za narodne zastupnike u Hrvatskome (državnome) saboru, i shvatite ozbiljno i odgovorno dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod i samostalna slobodna demokratska država Republika Hrvatska, krvlju stečena, kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, svojoj domovini, a i Hrvati u Srijemu, Bačkoj i Boki Kotorskoj, gdje su također u svojoj iskonskoj hrvatskoj domovini, kao autohtona nacionalna manjina u okviru susjednih država.

U ovakvo stanje dovele su nas, planski i namjerno, po volji moćnika svijeta, sve takozvane političke elite na vlasti od 2000. godine na dalje, jednako one neprijateljske, na čelu sa SDP-om, koje nikada nisu prihvatile ni željele nikakvu samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, kao naizmjenično i one poslušničke izdajničke na čelu sa "novim" HDZ-om. I jedni i drugi su za svoje vlastite interese i Judine škude totalno pogazili naše ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo i dostojanstvo samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, za koju smo položili tolike žrtve naših najboljih sinova i kćeri, kao i nas svih.

Svi vlastodršci od 2000. godine na dalje upropastili su i bud zašto rasprodali sve što se uništiti moglo. Napravili su karikaturu od hrvatske države. Doveli su nas, planski i nepotrebno, u dužničko ropstvo sa blizu 100 milijardi dolara duga sa kamatama, kako bi nas antihrvatski moćnici svijeta mogli držati u kliještima. Doveli su nas u katastrofalnu demografsku poziciju, oborivši nas niz provaliju.

No, nije sve izgubljeno. Još se mi, uz Božju pomoć, možemo oporaviti i uzdići. Sve ovisi od nas ljudi, koji možemo, svojom slobodnom voljom, biti rušitelji, ako nas vodi mržnja, vlastiti interesi ili ravnodušnost, a možemo biti i graditelji, ako nas vodi ljubav i vatra zanosa na plamenu ljubavi.

Stoga, kao slobodna ljudska bića, odlučimo se za istinu, pravdu i svako dobro. Uzmimo svoju sudbinu i sudbinu svoje države u svoje ruke. Ne nasjedajmo lažnim obećanjima i prevarama onih koji su nas u ovo stanje doveli i koji su miljenici medijskih manipulatora i unaprijed sugerirani pobjednici, kao SDP, sadašnji HDZ, Most, Živi zid i slični.

Oni koji su nas doveli do ruba provalije ne mogu započeti nešto drukčije, nego nas samo dublje gurnuti u provaliju. Glavni mediji u promidžbi provode, na žalost, otvorenu nepravdu i diskriminaciju, te nas, koji želimo dobro svome narodu i državi, gotovo potpuno ignoriraju, bojeći se poraza onih za koje navijaju.

Mi, kao pravi ljudi i kršćani, ne smijemo birati ni veće ni manje zlo, nego slušati Božji glas u sebi i birati ono što znamo i vidimo da je dobro. Ne trebamo se brinuti za konačne rezultate, već vjerovati Bogu i znati da Bog sve konce povijesti drži u svojim rukama.
Mi svi, pošteni Hrvatice i Hrvati, kakvi smo većina u hrvatskome narodu, ne dajmo se prevariti od političke mafije i takvih medija. Ne dozvolimo da bude i ostane po onoj narodnoj izreci: "Sve države imaju mafiju, ali hrvatska mafija ima državu!".

Krajnje je vrijeme da se pomaknemo i odlučimo za čestite i sposobne, hrabre i odlučne domoljube, istinske pravaše, dragovoljce, časnike hrvatske branitelje, intelektualce i dugogodišnje borce za svetost ljudskoga života u njegovom cjelokupnom trajanju i za sve kršćanske i obiteljske vrijednosti, iz koalicije POMAK, koju čine Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), Akcija za bolju Hrvatsku (ABH, čiji je osnivač slavni general Hrvatske vojske Željko Sačić, u Domovinskom ratu zamjenik legendarnog hrvatskog generala Mladena Markača), te Obiteljska stranka (OS), kao i nezavisni kandidati i kandidatkinje na svim listama u svim izbornim jedinicama, na 3. mjestu glasačkoga lista, gdje će biti naznačeni samo nazivi stranaka koje čine koaliciju i imena kandidata. Iako sam cijeloga života bila zainteresirana za politiku, kao humani rad za opće dobro i pravaškog sam političkog uvjerenja, nikada formalno nisam pripadala političkim strankama (iako me je i sam predsjednik Tuđman još 1990. godine u osobnom razgovoru pozivao u HDZ), jer ne podnosim stranačke okvire, nego sam djelovala na humanitarnom području.

Vidjevši da nam od 2000. godine na dalje sve propada za što smo se svim srcem cijeloga života zauzimali i da nam je došla voda zla do grla, odlučila sam se, kao odgovorna žena i majka četvero djece, a trojice sinova hrvatskih branitelja, hvala Bogu živih, i kao liječnica, vrlo promišljeno i politički angažirati, te, ako bude dobra volja vas birača, uz još druge čestite ljude, doći na pravo mjesto, u Hrvatski (državni) sabor, i kao prava narodna zastupnica zastupati i poticati donošenje pravih odluka i pravednih zakona za prave vrijednosti i prave nacionalne interese, te i za dobronamjernu suradnju sa susjednim i svim drugim narodima i državama svijeta.
Osobno sam, kao nezavisna kandidatkinja, na listi POMAK-a u I izbornoj jedinici na 5. poziciji.
Za Hrvate sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, tj. u Bosni i Hercegovini, ostalim dijelovima hrvatske domovine ili bilo gdje u svijetu, koji glasuju u XI izbornoj jedinici, preporučam Nezavisnu listu proslavljenog generala Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, legendu Domovinskog rata Željka Glasnovića.

Drage Hrvatice i Hrvati, najsrdačnije vas pozdravljam u ime svih kandidata naše koalicije POMAK i u svoje osobno ime, uz geslo: "Dajte svoj dragocjeni glas za hrvatski spas!".

Pomolimo se i prema svojoj pročišćenoj savjesti i uz molitvu ne propustimo izbore 11. rujna 2016. godine.
Sretno nam bilo i neka nas sve prati Božji blagoslov, po zagovoru Sveta Majke, Kraljice Mira i Kraljice Hrvata, svih hrvatskih svetih mučenika i našega dragog sveca mučenika kardinala Alojzija Stepinca!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.
počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva


U BOJ, ZA DOM! SPREMNI ‘MRITI!

(U spomen četiristo pedesete obljetnice Sigetske bitke)
Silna horda i najezda Sigetskom se kraju valja…
Na barjaku mjesec, zvijezda, znak su kojeg cara, kralja?
Europa zašto strepi, svetost križa koga vrijeđa?
Kakav li duh hordu krijepi, kakva li joj vjera pređa?
Sultanova vojska to je, velikoga Sulejmana!
Sto tisuća čete broje, kras - ljepota Otomana.
Svijeta pol' u turskoj vlasti, želja cara - tvrde riječi:
Slavni Beč će šaptom pasti, ali Siget želju priječi.
Oj ti dušo prokletnice, Sulejmane, star si! Dosta!
Pohlepa te prignu nice, žića pustog dan, dva, osta.
Više imaš, više tražiš, u grob legneš praznih ruku,
Crv i mravak pojedu ti, bijedne kosti u sanduku.
Sto tisuća naspram šake, Bože, spasi jato malo,
Hrvatine, sve junake, srce što no obećalo
Da do smrti zadnjeg trena uz Dom, uz rod, gordo stoji,
Da ostaje Hrvat vjeran crven bijeloj plavoj boji.
Pod čadorom tri’es’t noći Sulejmana duša boli,
Zar Turčina silnoj moći jedan Šubić da odoli?
Nije l’ care sveto sjeme, otomanske loze svita?
Zar je zalud krv i pleme dičnog djeda Bajazita?
Tri’es’t dana ljutog bijesa, prokletstvu se prkos smije.
Ode care put nebesa – k drevnom Beču stig’o nije.
Još mu savjest u čas smrti smjehom vražjim mira krati:
- Ti ne uspje Siget strti - slava kaznu donijela ti!
Ljetna noćca nad Sigetom razastrla halju crnu,
Smrti grozne eto s četom - Osmanlije k tvrđi grnu.
Za oblake mjesec bjegnu, zvona cvile, bit će rata;
De, pogledaj, čovjek stegnu k hrabrom srcu mač od zlata.
Domoljublje okom sijeva – zrcali se u njem slika
Onih, kojim’ pjesma pjeva da su sjeme pravednika.
Od mladosti ratnik velik, Ferdinandu oslon, nada,
Ruka, sablja, živi čelik, kog udari taj i pada.
Mnogu bitku s Turcim’ bio, mnogi lovor vijenac prim’o,
S poniznošću srasto cio, u Raspelu utjeh im’o.
Ban, Nikola, ponos roda, slavne Šubić - Zrinske klice,
Spomen ubav svog naroda, sinak majke Hrvatice
Ko da čarke mrtvog cara šalju banu kobni znamen –
Vatra topa grad razara, zastenjao temelj kamen.
Bolno ječi Siget stari, žalobno se zvono glasa:
- Bane Niko, roda diko, bitka kraju - nema spasa.
Sin za sinom gine, pada, ruka jošte sablju steže,
Dokle tinja zadnja nada zakletva ga Bogu veže.
I ban Šubić pade s njima, zjape, bole, ljute rane.
Urlik vrisnu međ Turcima: ‘‘Mrije Šubić, Sulejmane!
Lav do zadnjeg grizo daha, al’ ko janje, gle, izdiše,
Blagoslov nam od Alaha - kaurina nema više.’’
Vrli Šubić k Nebu glednu, pokajanje Bog mu prima:
- Bože, uzmi dušu bijednu, srce dajem Hrvatima.
Bodri momke odabrane – dv’je tisuće petsto broji,
Hrvatskoga hrašća, grane, ‘Madžarona’ jedva koji.
Desnica mu mača diže, ruknu bane zvonkim glasom,
Na Raspelo gle prisiže neumrle duše spasom:
‘‘Ja, ban Niko, Zrinske krvi, moćnom Bogu obećajem:
Na braniku stojim prvi, na dar kralju život dajem.
Bitku neću napustiti ni Turčinu grad predati,
Hajd’mo braćo bojak biti, štit nam sveci, Božja Mati.
Zakun’mo se stijegu, Kr’stu, makar da nas ima šaka,
Uz borbenost, volju čvrstu, čuvat ćemo čast predaka.’’
‘‘U boj za Dom!’’ - Spremni umrit’’ - Odjeknu po zidinama.
Društvo Bogu prisegnulo, zakletva im svetost sama.
Sokolović Mehmed paša handžar trže, s konja skoči;
‘‘Alah! Alah, srećo naša, varaju l’ nas zdrave oči?’’
Siječe banu rusu glavu, e, da ne bi oživio,
Pa izusti ko u slavu: ‘‘Dok si bio, baš si bio!
Za kukavca sablja nije nit se vijenci šuši daju.
Da se za rod časno mrije tek hrvatski sinci znaju.
Sto glava moj handžar sjek’o, tvoja tovar blaga vrijedna!
Car Sulejman davno rek’o - Glava Zrinskog ko nijedna.
Tri’es’t tisuć’ naših ljudi smače tvoja četa mala,
Da j’ Turaka takvih ćudi, Europa bi šaptom pala.’’
Mrli Šubić i Sulejman, car zbog vlasti, ban zbog časti,
Na Sigetu bilo tako, istina se ne da krasti.
‘‘U boj, za dom!’’ srce plamti… ‘‘U boj, za dom!’’ nosi jeka…
‘‘U boj, za dom!’’ nek se pamti Siget-bitka u vijek vijeka.
Hati njište, krvca lije, sablja zveči, leti koplje,
Ori jauk Turadije, zemlju prekri mrtvih, snoplje.
Ah taj Siget, šaka praha! Hura! Naprijed Osmanlije!
Car Sulejman ne zna straha kad se bitka za vlast bije.
Sokol ptići, ne sustajte, što je Siget za Turčina?
Spalite ga, osvajajte, kolji, davi, kaurina…
Al’ prkose kamen zidi, al’ prkose Hrvatine
Postojani kano hridi, smjeli divi Domovine.
Tri’est dana, tri’est zora, odoljev’o Siget stari,
U hrvatskog duši stvora upisani spomenari
Zemlja tutnji, Turčin grnu istim putem kojim stig’o,
Mađar, Hrvat, A’strijanac - križ i barjak k Nebu digo.
Minu era Sulejmana, Beč veliča Zrinskog stvora,
Spasila ga hrabrost bana turske sablje i pomora.
Bitka prošla, život krenu u budućnost ko i prije,
Hrvat ljubi uspomenu - velikane Kroacije.
Siget, Blajburg il’ Vukovar, volja Božja - priča ista:
Od stoljeća sedmog do sad, plemenitost roda blista.
Čuj: Japanac, Niku bana hvalospjevom harnim kiti!
Stručkom cvijeta Šubićevog zakiti se brate i ti.
Zrinko, Zrinka, darak mio - neka mladost ime nosi,
Što nam bane ostavio, unuk nek se tim ponosi.
Na bitku kad vjernost sudi, kad prokletstvo snagu gubi,
Kad hrvatski smjeli ljudi ko i djedi domoljubi
Predati se sili neće nit će milost tursku molit;
Riječi zarad hrabro mrije’ će, krvlju toplom Siget polit.
Tri’es’t dana Turci bijesne, sikću, pište ljute zmije,
Vražja mržnja licem bljesne na sinove Kroacije:
‘‘Pamtit ćete pasji sini Sulejmana preslavnoga,
Klanjat mu se ko i ini, oj tako nam Alah–Boga.’’
Tisuć’ kugla k tvrđi stiže – topova, gle, tristo puca,
Niko Šubić krstaš diže, bilo djeda jače kuca.
Ak’ pogine, jednom gine, poštenjem će obraz sjati,
Sinci njeg’ve Domovine ime će mu veličati.
''U boj, spremni!'' rode, grmi, kad zlikovac na Dom kreće,
Do slobode puti strmi, bez nje Hrvat nema sreće.
Slava banu čestitome, vođi koji riječ ne gazi,
Vjeran kralju, Bogu svome, dok po žića iš’o stazi.
Stoljeća su četir i po otkad Zrinskog blješti zvjezda
I razgoni smrče oblak hrvatskoga iznad gnijezda.
Sjaj o zvijedo, draga, mila, svjetlom ovi grudu svetu,
Nek zapjeva naša vila uz čet’risto pedesetu!
K srcu neka ruka hrli, domoljublju otpre vrata,
Um i duša nek prigrli dičnu povijest u Hrvata.
Pa kad zjena oka zgasne, tješit će te zadnja mis’o:
Sin si bio Zemlje krasne, ko i Zrinski za nju dis’o.

Marija Dubravac Brisbane


Uz 83. obljetnicu mučkog ubojstva dr. Ive Pilara

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.) pronađen je u Zagrebu 3. rujna 1933. godine mrtav u svojoj kući na Tuškancu. Prema službenoj verziji iztaknuti je hrvatski intelektualac počinio samoubojstvo revolverom. S obzirom na činjenicu da dr. Ivo Pilar nije bio neuravnotežena osoba sklona naglim i nekontroliranim postupcima,u Zagrebu se brzo pročuo glas da ga je dala ubiti beogradska vlada, kojoj se zamjerio svojim pisanim djelima u kojima je zastupao uzpostavu Hrvatske države na cjelokupnom Hrvatskom Narodnom teritoriju, te je razkrinkavao pogubnost velikosrbske osvajačke politike.

Nakon što je velikosrbska vlast 1931. godine dala ubiti iztaknutog pravaša dr. Milana Šufflaya, 3.9.1933. ubili su i dr. Ivu Pilara koji je kao i dr. Milan Šufflay zastupao potrebu stvaranja suverene, slobodne, kvalitetno organizirane Hrvatske države. Nakon završenih sveučilišnih studija dr. Ivo Pilar je napustio rodni Zagreb, te se preselio u BiH u Sarajevo, a zatim 1905. godine odlazi u Tuzlu gdje je otvorio odvjetničku pisarnicu.

Važno je spomenuti da je dr. Ivo Pilar bio član kluba Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava, osnovanog 1909. godine u Sarajevu, a proglas o njegovom osnutku objavilo je Hrvatsko pravo, Glasilo Starčevićeve Hrvatske čiste stranke prava čime su dr. Josip Frank i vodstvo stranke dali legitimitet zastupanja pravaškog programa u BiH. Politički tekstovi dr. Ive Pilara objavljivani su u Frankovačko-pravaškom glasilu "Kroatische Rundschau". Bio je blizki suradnik sluge božjega Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, koji je također bio u političkom pogledu pravaški orijentiran.

Osobito vrijedna politička ostavština dr. Ive Pilara jest njegovo promišljanje o geopolitičkom položaju Hrvatskog narodnog teritorija za kojeg je tvrdio da je najteži u cijeloj Europi. Smatrao je da hrvatski narod nije razumio prirodu i diktat našeg geopolitičkog položaja, te da za to nerazumijevanje i neposluh podnosimo težke kazne, političku mizeriju i podređenost. Tvrdio je da sva nutarnja raztrganost hrvatske povijesti, sva tuga i nevolja naše sadašnjosti, prolazi odatle što hrvatski narod nije nikada bio dorastao zadaćama koje mu je priroda njegovog geopolitičkog položaja neumoljivo postavljala. Tako je dr. Ivo Pilar nudio rješenja toga problema pišući razne dokumente koji su u suradnji s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom bili predavani Papi Benediktu XV, zatim kralju Karlu (1917.), te drugim visokopozicioniranim političarima. U njima se dr. Ivo Pilar protivio ulazku Hrvatske u "Južnoslavensku zajednicu" ,te je u studenome 1917.godineu izjavi koju je sastavio zatraženo:

"ZAHTJEVAMO SJEDINJENJE ONIH ZEMALJA NA KOJE SE HRVATSKO DRŽAVNO PRAVO PROTEŽE, naime, HRVATSKE, SLAVONIJE, DALMACIJE, BOSNE I HERCEGOVINE TE HRVATSKE ISTRE U JEDNO POLITIČKO I FINANCIJSKI AUTONOMNO, SA HABSBURŠKOM MONARHIJOM KAO CJELINOM NERAZDRUŽIVO SPOJENO DRŽAVNO TIJELO".

Izjavu je podpisao Nadbiskup J. Stadler i 51 iztaknuti stanovnik Sarajeva, a poduprli su je i dio katoličkih svećenika, Stranka prava (Frankovci) i Radićeva HPSS. Promišljajući o našem geopolitičkom problemu u dugoročnom smislu dr. I. Pilar piše: Ja se dakle ne uztručavam uztvrditi da je trojedinica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da je jezgra hrvatskih zemalja i da bez BiH trojedinica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarskom pogledu osušiti kao odsječena grana.

Bio je to čovjek oštroumnih procjena i analiza političkog stanja, od kojeg se može i mora učiti. Bilo bi dobro da što više Hrvata bude upoznato s djelom dr. Ive Pilara, te da čitaju knjige koje je napisao, što posebno vrijedi za svakog pravaša, kako bi u političkom pogledu bio što obrazovaniji.

Najvažnija djela:

- JUŽNOSLAVENSKO PITANJE 1918. godine na njemačkom jeziku, 1943. godine, prijevod na hrvatski jezik: FERDO PUCEK, 1990. godine pretisak.
- POLITIČKI ZEMLJOPIS HRVATSKIH ZEMALJA - 1918. godine, pretisak 1995. godine.
- UVIJEK IZNOVA SRBIJA - 1933. godine na njemačkom jeziku, pretisak 1994.godine.
- USUD HRVATSKIH ZEMALJA - 1997. godine.

HUSINA JAMA NA KAMEŠNICI - MISA ZADUŠNICA ZA SVE ŽRTVE JUGOKOMUNIZMA

Misa zadušnica za sve nevine (i mnogobrojne) žrtve jugo-komunizma, likvidirane i ubačene u ovu zloglasnu jamu tijekom II. svjetskog rata i poraća, bit će služena u subotu 3. rujna s početkom u 11.00 sati, kraj Husine jame na Kamešnici, doznajemo iz Župnog ureda Hrvatskog nacionalnog svetišta ‘Čudotvorne Gospe Sinjske’ u Sinju.

Sveto misno slavlje predslavit će dr. don Ante Mateljan, ugledni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, inače redoviti profesor dogmatskog bogoslovlja na KBF-u u Splitu.

Husina Jama se nalazi na predjelu zvanom Vaganj – na planini Kamešnici, uz samu staru cestu između Sinja i Livna.

Kao i prijašnjih godina, i ove godine, sv. misno slavlje kraj Husine jame ima poruku i želju da se više nikada i nigdje – ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu, ne opetuju tako grozni,tj. zvjerski i bezumni zločini.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju prof. dr. fra Bože Norca – Kljaje, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Valja zapisati kako se skoro 50 godina uopće i nije se smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako je nekoć bilo napisano na ploči upozorenja “bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje”…

Hodočašće je najuzvišeniji Bogoljubni, čovjekoljubni, domoljubni i rodoljubni, tj. ljudski, moralni i kršćanski čin, jer svaki čovjek ima pravo na vlastiti život i obranu istog te na dostojan pokop nakon smrti – poruka je koja se svake godine odašilje s ovoga mjesta hrvatske patnje i boli.


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova