HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Forum
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter
Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazive!
(Arthur Schopenhauer)

AMO KOM JE ŽIVOT HRVATICA DALA!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Zapitajmo se

Zašto se Židov Marx tako temeljito i ogorčeno okomio na katoličku, a ne židovsku vjeru, ako mu je svaka vjera bila strana?
Zašto su on i Engels rušili nacije, države, vjere, ćudoređa i druge obrambene mehanizme malih naroda u doba kada su baš velike nacije najviše osvajale? Kome su Marx i Engels služili?

Komunisti se nikada nisu odrekli priče o demokraciji, slobodi vjere i slično. Je li Marxu, Engelsu, Lenjinu i Staljinu stvarno bilo do tih kategorija, kada su o parlamentu govorili da je "parlamentarni kretenizam", a svoju demokraciju definirali kao "diktaturu"?

Kako se moglo dogoditi da ljudi, u ovome slučaju titoisti, potpuno protupravno pobiju najmanje pola milijuna lojalnih i nenaoružanih državljana Nezavisne Države Hrvatske?
Ako je Simo Dubajić pobio njih 25.000 (ili 35.000), a žao mu je što nije mnogo više, ako je luđak i pijanac, tko mu je dopustio ubijati?

Ako su u partizanima bili mnogi dojučerašnji četnici, nisu li oni nosili petokrake i slušali zapovijesti Vrhovnoga štaba/Generalštaba titoističke vojske? Razmotrimo makar malo logično ono čemu su nas u školi učili!

Je li normalno hvaliti se sudbinom Boška Buhe, maloga Srbina, kojega "junački" partizani ovjesiše bombama i, s kakvih 12-13 godina, gurnuše ubijati i učiniše ubijenim?
Je li prirodno hvaliti se time što su titoističke žene ubijale ljude? Je li prihvatljivo to što je Većeslav Holjevac klao hrvatske ranjenike u karlovačkoj bolnici?

Je li pošten i u skladu s pričama o "bitci za ranjenike", postupak kojim su ih partizani ostavili kao borbenu zaštitnicu, pa čak i poludjele tifusare naveli u juriše, a nisu ih ostavili pobjednicima Neretve (koji su zarobljene ranjenike i bolesnike stvarno liječili, a kasnije razmjenjivali)?

Ima li logike hvaliti se time što su partizani upali u dječji dom u Jastrebarskom i ispod skrbi časnih sestara i šestorice liječnika, koji svi bijahu Srbi ili Židovi, 900 mališana odvukli sa sobom u šumu? A nisu rekli koliko je te djece poslije preživjelo!

Tko normalan može vjerovati to da su Hrvati ležerno i iz užitka pili ljudsku krv i jeli ljudske organe? Tko od organizatora može u oči pogledati obiteljima zatočenika Sabirnoga i radnog logora Jasenovac koje su pobunjenici 22. travnja 1945. godine natjerali da se ili ubiju ili upuste u luđački napadaj na stražu?

Ako je logika svakoga normalna čovjeka da je bolje da ostavljeno dijete bude prepušteno skrbi časnih sestara i liječnika, nego li da luta šumama, onda se nenormalna antifašistička logika mogla braniti jedino pričom da su časne sestre ubijale djecu o kojoj su skrbile.
Gdje je jasno da vlasti Nezavisne Države Hrvatske nisu htjele pobiti zatočenike Sabirnoga i radnog logora Jasenovac 22. travnja 1945., jer je Rat već bio izgubljen, a uskoro je hrvatskim vojnicima prijetio zarobljenički logor, komunisti su imali potrebu dokazati da su Hrvati, svi Hrvati, odnosno suština hrvatskoga nacionalnog bića, ubojice koji ubijaju iz užitka i protivno svakoj logici.
Jesu li strašna zlodjela na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nastala slučajno?
Gdje su bili "demokrati", Ujedinjene nacije i druge tobože dobrohotne sile, da ih spriječe?
Zašto su pomagale zločincima, a ne žrtvama?

Zna li Zapad, dok sudi Hrvatima, da su jugoslavenski zakoni zapovijedali svakome pucati u leđa ratnim protivnicima i predviđali smrtnu kaznu za svaku gospodarsku suradnju s njima? Zna li "demokratski" Zapad kako je stradala Katolička crkva u Hrvatskoj u Drugome svjetskom ratu i poslije njega?

Ova knjiga postavlja i mnoga druga pitanja i - daje odgovore na njih.
Pri tome se služi skoro isključivo titoističkom literaturom, u kojoj se oni hvale svojim zločinima i uzajamno potiču na nove.
Materijala je bilo nekoliko tisuća puta više, nego li smo iznijeli. Bitnih dokaza za protivnu tezu nema.

Zašto su vodeća mjesta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zauzeli nehrvati, pače protuhrvati, i provjereni komunisti? Zašto se zabranjuje revizija povjesnice?

Zato da bi se skrilo da su titoisti na protupravan način poubijali najmanje desetak puta ljudi više, nego li vlasti Nezavisne Države Hrvatske i njihovi, često neželjeni i neiskreni, vojni saveznici!
Zato da bi se prikrilo da se radilo o međunarodnome planu dekapitacije hrvatskoga naroda.

Učini li Vam se da je ova knjiga pisana radikalistički ili ekstremistički, zapamtite da istina ne može biti nikakva, nego li istinita. Istina je ekstremna! Čudimo li joj se ili je se bojimo; to je samo dokaz koliko smo mi zavedeni i uplašeni. Istina ne može biti kriva! Mi možemo biti krivi, ne znamo li je i ne potrudimo li je se shvatiti. Istina je obveza. Šutnja je grijeh!

Ako se ikome učini da su moji stavovi preradikalni, neka zna da su Hrvati, lojalni državljani Nezavisne Države Hrvatske (katoličke, pravoslavne, muslimanske, evangeličke pa i židovske vjere) najveće žrtve Drugoga svjetskog rata i to u svojoj državi.

Ako Vam se, štovani čitatelju, učini da sam zagrizao preveliku jabuku, vratite se na početnu koljačku pjesmu Ivana Gorana Kovačića ili na koljački poziv ruskoga Židova Ilje Erenburga.

Takvih su priloga antifašisti spjevali i objavili na tisuće. I sjetite se da se u današnjoj Republici Hrvatskoj te ljude još uvijek čak i službeno slavi. Kao osloboditelje i antifašiste!

Mladen Ivezić: Titova umjetnost mržnje


Da bi zlo pobijedilo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa!

Edmund Burke

Mučenicima Jazovke

Pokoj Vam vječni Mučenici naši,
U grotlu duboke Jozovke jame,
Klanjaju se vama naraštaji vaši,
Na mjestu strašne krvave drame.

Čujemo vaše krikove smrti,
Nad otvorom ove duboke jame,
Tu gdje se sotonizam vrti,
Kroz psovke, udarce i kame...

Ranjeni mladići, djevojke, djeca,
Nezavisne ratne Države Hrvata,
Od krvnika groznih pada i kleca,
Putevima križnim poslije rata...

Stotine vas samo u Jazovki leži,
U ovoj jami pod zemljom duboko,
Osjećaji na vas vječno su svježi,
Vidimo svake vaše zjene oko...

Molimo se za vas mučenici jame,
Naroda istog mi smo djeca vaša,
Nikli smo iz teške životne drame,
Preživjela koju Hrvatska je naša.

Genocid strašni narodu Hrvata,
Stotine tisuća pobiše bez suda,
Krvnici nakon Drugog svjetskog rata
Dok kosti vaše ostadoše svuda...

Zločinaca mnoštvo Hrvatskom se kreće,
Ubojice vaše u miru bez rata,
I nitko ih za to kažnjavati neće,
Ordene nose za pokolj Hrvata...

Stotine masovnih stratišta ima,
Postajama dugim križnoga puta,
Počiniše koje nama Hrvatima,
Nakon onog rata krvava i kruta.

Još se nitko od njih poklonio nije,
Hrvatskim žrtvama strašnog genocida,
Zločinstvo u njima neprekidno klije,
Bez ikakva ljudskog morala i stida.

A samo zato krivi ste bili,
Željeli što ste Hrvatskoj slobodu,
Umiraše zbog tog naši pređi mili,
Za temeljna prava hrvatskom narodu.

Hvala vam i slava mučenici sveti,
Za Hrvatsku što ste živote dali,
Uspomene na vas vječno će živjeti,
Sa stratišta vaših mi smo ustali.

Mučenicima u spomen Mate Ćavar


Da se ne zaboravi...

JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI

HRVATSKA MUČENICA RADOSLAVA-SLAVA EREŠ

Radoslava-Slava Ereš, devetnaestogodišnja pastirica obeščašćena, pa zaklana

Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore.

Radoslava - Slava Ereš, izmasakrirana nedužna žrtva

Obitelj Mije Ereša, djeda Radoslave-Slave, iz Radišića kod Ljubuškoga, imala je, kao i mnoge hercegovačke obitelji, svoj posjed na padinama Vrana. Taj posjed služio je Mijinoj obitelji uglavnom za sezonsku ispašu blaga. Pojedini članovi obitelji, pretežno mlađi, boravili bi preko čitave godine na tome planinskom posjedu. Štoviše, Radoslava se je i rodila i odgojila na njemu. Njezin prvi pogled pao je na uznositi, tajanstveni, pučki opjevani Vran. Ona je i prvi udah zraka uzela s Vrana, zraka kojim je on obgrljen. U odrastanju, gledajući u njegovu uznositost, postala je i ona postojana i uznosita poput njega. Njegovi krajolici postali su joj, takorekuć, sastavni dio života. Po tim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado, te im bila u zagrljaju. Pastirajući po njima, nije nikad ni pomišljala na bilo kakvu nesigurnost i opasnost.

No, 21. lipnja 1950. osvanuo je bistar, vedar i sunčan prvi proljetni dan. Kao i obično, Radoslava i njezina susjeda i kolegica Kata Brkić pok. Mate, iz Grljevića kod Ljubuškoga, pustile su svoja stada ovaca iz ovčarnika na Omrčenici na pašu, ne sluteći nikakvo zlo. Djevojke su svoja stada usmjerile od Omrčenice na gornju stranu Vrana, prema Podiću. Prateći svoja stada po bujnim pasištima kojima obiluje Vran i okolna područja, djevojke su stigle na Podić. Stada što zbog zasićenosti, što zbog vrućine, lijeno puze i zbijaju se u plandišta. Budne pastirice ne puštaju ih s očiju zbog opasnosti od vučljivosti, koja je na tim područjima, itekako, poznata.

Djevojke su u tijeku vreloga dana ostale bez vode za piće. Znale su da kod tamošnje lugarnice postoji čatrnja. Zato je Radoslava otišla s Podića s tikvicom u ruci do čatrnje, da se napije vode i da donese za Katu. Prošlo je dosta vremena, Radoslava se nije vraćala. To je Katu zabrinulo.

Videći da je uzalud dalje iščekivanje, Kata je ostavila stada i sa slučajnim prolaznicima je otišla do čatrnje, vidjeti što je s Radoslavom. Pri dolasku do čatrnje, ugledali su iznenađujući stravičan prizor. Radoslava je kraj čatrnje ležala zaklana, sva u krvi, bez obuće na nogama, gola, iznakažena, okolno je grmlje bilo poštrapano njezinom krvlju, oko nje utabanana površina bujne trave površine otprilike jednoga guvna.

Sigurno je krvnik ili više njih, iz obližnje šume, promatrao Katu, kako s pridruženim joj prolaznicima gleda taj stravičan prizor. Pomalo je zagonetno, s obzirom na to da je riječ o planini, otkud su se baš u to vrijeme pojavili slučajni prolaznici, koji su slijedili Katu u odlasku do čatrnje da vidi što je s Radoslavom. Da su bar navedena imena tih prolaznika, možda bi se moglo nešto više saznati o zločinu i njegovim počiniteljima.

O Radoslavinoj stravičnoj smrti brzo se pročulo po župi Kongora i po okolnim područjima. Taj krvavi zločin potresao je ne samo obitelj i rodbinu, nego sveukupno pučanstvo duvanjskoga kraja i šire. Kroz povijest duvanjskoga kraja, tamošnje je pučanstvo uvijek gledalo, pogotovo u najvećim opasnostima, slobodna skloništa po tajnovitim bogazima, kojima legendarni Vran obiluje. Svaki se tuđin do tih tajnovitih bogaza teško odlučivao krenuti. Zato se u mnogima od njih sklanjao harambaša Mijat Tomić i drugi hrvatski junaci koji su se borili protiv tuđina. Neki su od tih bogaza prozvani pećinama, pećinama Mijata Tomića.

Krvnici Dive Radoslave Ereševe zakrvavili su njezinom nevinom krvlju legendarni Vran, pa mu time narušili obdarenu moć tajanstvenoga spokojstva, spokojstva u kojemu su ljudi u nevolji vidjeli i nalazili spas, a pastirice i pastiri po njegovim travnatim padinama napasali svoja stada, čuvajući ih od kojekakvih divljih grabežljivaca, ne pomišljajući ni na kakvu opasnost, sve do umorstva Radoslave Ereševe. Njezini krvnici sa svojim jugooznašenjem, Vran su pretvorili u krvavo vrebalište za nemoćne i nedužne šrtve, a to su pastirice i pastiri svojih stada.

Radoslavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina umorstva, na sličan je način ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat, Radoslavin stric Lovre. Očito je da je Radoslavina obitelj nekomu smetala. Pokojnoga Andriju, Mijina sina, rođenoga 1. veljače 1899. u Radišićima kod Ljubuškoga, Radoslavina oca, četnici su odveli kao civila s Omrčenice, s posjeda, 6. listopada 1942., kao tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do Kamena Mijatova na Vranu i tu ga ubili. Seljani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Pokopali su ga na groblju Lugavi na Trebiševu.

Radoslavina strica, Andrijina brata Lovru, rođenoga 8. siječnja 1913. u Radišićima, naoružana horda pod partizanskim znakovljem odvela je od kuće s Omrčenice i ubila 26. lipnja 1944. u Lugavi. Nakon 40 dana od njegova odvođenja od kuće nađen je mrtav, odsječene glave. Seljani su ga pokopali u groblju Lugavi, na Trebiševu.

Svi ovi zločini, uključujući i megazločin počinjen nad fra Stjepanom Naletilićem, kongorskim župnikom, odvedenim iz župnoga stana iz Kongore 19./20. svibnja 1942., mučenim i umorenim najstravičnijom smrti, 25. svibnja 1942. kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su naumljeno, žrtve su mučene i usmrćivane na skoro isti način, lokaliteti mučenja i ubijanja žrtava bili su nenaseljeni i usamljeni, bez svjedoka; žrtve su mučene i ubijane na istom području, naslonjenom na kongorski kraj ili unutar njega, zločini su počinjeni unutar osam godina. Zacijelo, sve ovo ukazuje da je te zločine počinio isti zločinac, odnosno isti zločinci, koji su dobro poznavali sve mjesne prilike, pa dakako, i kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića i obitelji Andrije i Lovre Ereša.

Iz ovoga svega stječe se dojam, da tako teške zločine nisu mogli počiniti Hrvati nad Hrvatima, što upućuje na zaključak da su ih počinili četnici iz područnih srpskih («hrišćanskih») naselja: Vukovskoga, Ravnoga i Rašćana. Dakle, te zločine nije nitko drugi počinio, niti ih je mogao počiniti, nego družina Mome Šešuma, iz Vukovskoga, ozloglašenoga jugooznaša. Upravo on sa svojom družinom haračio je na područjima na kojima su ti zločini počinjeni.

Radoslava-Slava, kao devetnaestogodišnjakinja, živjela je dostojanstveno i časno sve do posljednjega daha svoga života. Krvničkoj pohoti pružala je viteški otpor do posljednjeg izdisaja. To se najbolje vidjelo po tragovima na mjestu zločina. Tu se upravo vidjelo kakav se okršaj vodio po utabananoj travi.

Ona je zaista mučenički umorena samo zato što je pripadala katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu - što je bila katolkinja i Hrvatica.

Radoslava-Slava Ereš je hrvatska mučenica. Ona je druga "Diva Grabovčeva".

Diva Grabovčeva je hrvatska žrtva pohotnoga poturčenog silnika, Diva Radoslava-Slava Ereševa je hrvatska žrtva četničkih krvnika - jednoga ili njih više!
Obje su umorene mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, na padinama legendarnoga Vrana.

Mjesto zločina Dive Radoslave-Slave Ereševe ne smije ostati neobilježeno.

To mjesto natopljeno nevinom hrvatskom krvlju, treba obilježiti na dostojanstven način, da postane mjesto pohoda, molitve i poklona s usklikom:

"Navik on živi - ki zgine pošteno"

Josip Jozo SUTON


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije

Da se ne zaboravi...

Na obljetnicu partizanskog zločina u Paklinama

Spomen na partizanski zločin nad šesnaest nedužnih žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke, u planini Ljubuši (Pakline), u lipnju 1944. godine.
Žrtve su, inače, bile stare između trinaest i šezdeset godina.

Pobijeni i način njihove mučeničke smrti:

Ivan Miškić zv. Milan r. 1886. Pronađen potpuno izmasakriran i satrven, kostiju potpuno izlomljenih, tako da su mu tijelo morali donijeti u vreći.

Mirko Miškić, sin Ivanov (Milanov ) r. 1929. Pronađen slomljenih kostiju i glave potpuno smrskane.

Ilija Miškić r. 1923. Odveden petstotinjak metara od staja i strijeljan. Na pronađenom tijelu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Josip Gudelj r. 1891. Također odveden podalje i strijeljan zajedno s Ilijom Miškićem. Ni na njemu nije bilo vidljivih tragova mučenja.

Anica Gudelj r.1914. Pronađena iznakažena tijela, slomljene vilice koju je držala samo koža. Trbuh, noge i bedra su joj bili isprobadani nožem.

Jakov Bokanović r. 1889. Po svjedočenju očevidaca iznakažen do te mjere da ga se od straha nije moglo gledati.

Jozo Bokanović r. 1910. Mučen do smrti, a potom mu je tijelo gorjelo na vatri. Nađen s odrezanom glavom koja je nađena podalje od tijela. Ruku svezanih uzicom od pregače pokojne Ive Šteko.

Ante Bokanović Antuka r. 1903. Pronađen nešto podalje od ostalih, ispod jedne litice gdje je bačen u šumu. Po ozljedama na tijelu se vidjelo da je bio teško mučen i polomljen.

Ruža Bokanović zv. Krištuša r. 1910. Nađena na ledini sklopljenih ruku, pa se pretpostavlja da se molila do smrti. Bila je potpuno prebijena s počupanom kosom koja je bila bačena pored njezina tijela.

Iva Šteko r. 1892. Pronađena iznakažena s očenašima u ruci. Grudi su joj bile probodene i tijelo iznakaženo, a glava probijena. Pretpostavlja se da je umrla u teškim mukama sklopljenih ruku.

Jozo Papić Jokica r. 1917. Pronađen zajedno s ostalima sa strašnim ranama po tijelu koje su bile nanesene nožem. Noge i ruke su mu bile prebijene.

Bože Papić Boko r. 1907. Pronađeno tijelo bilo je zvjerski unakaženo. Noge su mu oderali sve do nokata.

Bože Papić zv. Boškica r. 1899. Iznakažena i polomljena tijela, s glavom bez vilice, pronađen zajedno s drugima. Vilicu, nakon dvadeset sedam godina, pronalazi njegov sin Petar Papić i polaže je u grob svoga oca.

Jozo Papić zv. Jozuka r. 1922. Također krvnički unakažen, oderane kože s nagorjelim tijelom što bi moglo značiti da je stavljan na vatru kako bi krvnici udovoljili različitim metodama mučenja.

Stojan Papić zv. Stole r. 1904. Unakažena tijela, potpuno satrven u vlastitoj koži pronađen na zajedničkom mjestu stravičnog zločina.

Blaž Bilić r. 1926. Njegovo tijelo je pronađeno potpuno golo. Umoren na vrlo čudan način, bez vidljivih izvanjskih ozljeda. Tijelo je bilo neuobičajeno dugačko i tanko što upućuje na to da su ga krvnici mučili rastezanjem. Pretpostavlja se da je umro u strašnim mukama.

Andrija Radoš r. 1931. Nađen potpuno satrven u vlastitoj koži. Bio je dijete od trinaest godina, a mučen na najgori način. Njegov otac je mučeničko tijelo svog djeteta s mjesta zločina odnio u vreći.

Miško Ljubičić r. 1924. Pronađeno tijelo s mnogim ozljedama od bodeža, a nogu oguljenih do nokata.

SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Podsjetnik na hrvatske mučenike...

ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI

U nedilju 25. lipnja 2004. godine održana je Spomen Akademija Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci.

IZLAGANJE RUŽICE ANDRIĆ

Štovani skupe, dragi prijatelji Bugojanaca, štovani počasni gosti. Najprije dozvolite mi da vam svima zaželim dobrodošlicu na Spomen Akademiju Bugojanske grupe 2004. Prije 32 godine Bugojaska grupa sa dobrim i plemenitim namjerama pokušala je dignuti hrvatski narod na ustanak. Oni su vjerovali da nisu bili sami. Oni su vjerovali svojim vodjama. Oni su vjerovali da će sve ići po planu njihovih vodja. To je što su Bugojanci i ja vjerovali, ali stvarnost je bila drugačija. Bugojanci kao i ja bili su članovi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva. Mi svi smo se učlanili u Bratstvo jer smo bili navedeni da vjerujemo da je Bratstvo hrvatska organizacija, i da će ta organizacija uspjeti stvoriti i neovisnu državu Hrvatsku. Kada su vodje Bratsva vrbovali Hrvate, na nišanu su im bili mladi ljudi koji se potekli iz obitelji koje je komunistički režim bivše Jugoslavije proganjao i zatvarao. Iz takvih obitelji potekli su Bugojanci kao i ja sama. Članovima HRB-a rečeno je da Bratstvo mora biti vojnički spremno da podrži hrvatsku borbu, kada dodje za to vrijeme. Prema tome članovi Bratsva bili su obavezni sudjelovati u redovnim vojničkim vježbama, organizirane po vodjama Bratsva. Takodje članovi Bratstva bili su obavezni prisustvovati redovnom političkom izgradjivanju, kako su to zvale vodje Bratstva. Danas sam ja potpuno svijesna da to nije bilo političko izgradjivanje, u stvarnosti to je bilo indoktriranje nas mladih Hrvata.

ČLANOVI HRB-a

Takodjer članovi Bratstva bili su obavezni studirati revolucije drugih naroda. Tako su Bugojanci bili indoktrirani i istrenirani vojničkom i gerilskom ratovanju. Sudbonosni tajni sastanak dogodio se godine 1968. kada su trojica vodja Bratsva doputovali u Melbourne. Jure Marić, Ivica (Ivan) Butković i Turk. Oni su zakazali tajni sastanak s mojim pokojnim suprugom Ambrozom Andrićem i ostalim članovima koji su bili izabrani da budu u Bugojanskoj grupi. Na tom sastanku prisustvovala sam i ja, kaze Ružica Andrić. Taj sastanak održan je oko dva sata ujutro na adresi: 17 Fenwick St.u Clifton Hillu, gdje smo ja i moj pok. suprug živili. Na sastanku glavnu riječ je vodio Jure Marić. "Chief" tako smo ga mi članovi zvali, što na hrvatskom znači vodja. Marić nas je obavijestio da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, da je hrvatski narod spreman na ustanak. Na tom sastanku Marić nam je izložio plan Vodstva Bratsva, na koji ce način srušiti Jugoslaviju i stvoriti slobodnu i neovisnu Državu Hrvatsku. Po istom planu Bugojanskoj grupi dat je zadatak da grupa prva udje u Jugoslaviju i da započnu sa gerilskim ratovanjem u okolici Bugojna. Marić nam je rekao da će Bugojansku grupu predvoditi Peričić, Mudronja i on. Marić nam je takodjer rekao da će se vodje iz australskih i evropskih ogranaka Bratsva, sa stotinama svojih članova pridružiti Bugojancima, čim Bugojanci započnu sa gerilskim ratovanjem. Na tom sastanku Marić nas je informirao da je organizirano u Hrvatskoj koordiniranje ustanka i da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja. Na tom istom sastanku Marić je dao zapovjed Bugojancima da jedan po jedan odu u Europu, da rade i žive u Europi i čekaju na daljne zapovjedi. Meni je dao zadatak da prva odem u Europu, da ponesem sa sobom neke dokumente Bratsva i da u Francuskoj nadjem stan i čekam na dolazak ostalih članova Bugojanske grupe iz australskog ogranka Bratsva. Lipnja mjeseca 1969 godine ja sam otputovala u Europu i učinila što mi je rečeno. Ostali članovi grupe doputovali su pojedinačno u Europu izmedju kolovoza mjeseca 1969 do kraja svibnja mjeseca 1972.

TAJNI SASTANAK

Na tom tajnom sastanku 1968. Marić nas je takodjer obavjestio da će se nekoliko članova vratiti u Jugoslaviju kao povratnici i da će se oni pridružiti Bugojanskoj grupi čim Bugojanci stignu na odredjeni cilj. U ovoj grupi bio je i Marko Mijić. On se sa sobom odnio u Jugoslaviju kilu najotrovnijeg otrova, cijankalija. Na račun toga otrova jugoslovenski režim optužio je Bugojansku grupu da su imali namjeru otrovati beogradski rezervoar vode. Marko Mijić ostao je u Jugoslavji živiti komforno. Od sviju članova koji su se vratili u jugoslaviju kao povratnici, koliko je meni poznato uhićena su samo dvojica: Ante Miličević i Nikola Raspudić. Poznato mi je da je Miličević bio mučen i ubijen. Za Raspudića znam da su mu u zatvoru živo meso kidali s njega. On je umro pod mučenjima. Stjepan Ševo i Josip Senić takodjer su trebali biti u Bugojanskoj grupi. Medjutim Senić je pronašao da su mu vodje australskog ogranka Bratsva iz Sydney-a slagale o Gezi Pasti. Senić je postao sumnjičav da negdje nešto nije u redu. Senić i Ševo uzeli su na sebe da udju u vodstvo njemačkog ogranka Bratsva i da tako raščiste sumnje. Senić je ubijen u Njemačkoj tri mjeseca prije Bugojanske akcije. Pri kraju Bugojanske akcije, ubijeni su u Italiji Stjepan Ševo, njegova žena Tatjana i njezina devetgodišnja kćer Rosemary. (Ružica Andrić je pokazala sliku na kojoj se nalazi umoreni Ševo)

LIPNJA MJESECA 1972.

Početkom lipnja mjeseca 1972 godine, u roku od pet dana, Bugojanci su u malim grupama prebačeni u kamp, pripremljen za njih blizu austrijsko-jugoslovenske granice. Oružje za Bugojance bilo je takodjer prebačeno u kamp. Bugojanci su ostali tjedan dana u kampu, gdje su im date zadnje upute i zadnje vojničke vježbe, po vodjama iz australskog i evropskog ogranka Bratsva. Trojica vodja Bratsva koji su po planu vodstva Bratsva trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju, dezertirali su grupu na samoj austrisko-jugoslovenskoj granici. Frane Peričić sa izgovorom da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je bolestan a treći vodja Jure Marić nikada nije ni došao. Vjerujući slijepo svojim vodjama, Bugojanci su povjerovali Peričiću i Mudronji. Peričić im je zapovjedio da izaberu vodje grupe. Putem glasanja Bugojanci su sami izmedju se izabrali za vodje grupe, Ambroza Andrića, Pavu Vegara i Adolfa Andrića.

U to vrijeme štrajkovi hrvatskih studenata, politička previranja u Hrvatskoj, bilo je za Bugojance uvjerljiv dokaz da je hrvatski narod spreman za ustanak i da je sve bilo istina što su im njihove vodje rekle. Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni da ce sve ići po planu vodstva Bratsva. Medjutim stvarnost je bila drukčija.

Hrvatski narod nije bio spreman za ustanak, vodje Bratstva nisu imali namjeru pridružiti se Bugojancima. Bugojanci su ostali sami, njih 19 protiv 30 tisuća vojnika. Puna dva mjeseca Bugojanci su se lavovski borili, jedan po jedan bio je ubijen ili uhvaćen.

BUGOJANSKA GRUPA ZAVEDENA U ZAMKU

Vodjama Bratstva pomogli su neki moćni ljudi da zavedu i uvedu Bugojansku grupu u zamku. Mnogo godina prije Bugojanske akcije, Jure Marić predstavio je te ljude nekolici Bugojanaca i meni. Oni su nam predstavljeni kao anti-komunisti, kao prijatelji Hrvata koji pomažu Hrvatski narod u njihovoj borbi za državnu samostalnost. I u to vrijeme sve što su ti moćnici činili, izgledalo je da stvarno pomažu Hrvatima. Oni su obećali, da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja čim započne ustanak Hrvatskog naroda. Medjutim vrijeme je pokazalo, da su ti moćni ljudi bili anti-hrvati, i da nisu bili ono sto je nama rečeno. Jedan od vodja Bratstva, i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. Ja ponavljam, kaze Ružica Andrić, jedan od vodja Bratsva i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za vrijeme Bugojanske akcije. O njihovom boravku u Jugoslaviji u to vrijeme, potvrdjeno je u jugoslovenskom filmu "Brisani prostor" U tom filmu su spomenuti ti moćni ljudi, u tom filmu prikazan je vodja Bratsva u društvu sa jugoslovenskim policajcima, kada je jedan član Bugojanske grupe bio uhvaćen. Što su internacionalne snage kojima je služilo vodstvo Bratsva htjele postići sa Bugojanskom akcijom. Njihov cilj je bio, da sa Bugojanskom akcijom prouzrokuju proganjanje Hrvata širom svijeta. Taj njihov cilj bio je ostvaren. Hrvati su bili proganjani širom svijeta a najgore i najbrutalnije proganjanje dogodilo se u Jugoslaviji. Nadalje njihov cilj bio je poniziti Hrvate, slomiti im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u Hrvatsku Državu. Medjutim dogodilo se obratno. Bugojanska grupa boreći se dva mjeseca protiv 30 tisuća jugoslovenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslovenske vojske i stabilnosti Jugoslavije. Hrabri Bugojanci uzdrmali su temelje Jugoslavije do te mjere da se više nikada nisu stabilizirale, i 19 godina poslije likvidacije Bugojanske grupe Jugoslavija se raspala i Republika Hrvatska bila je stvorena. Širom svijeta i u Republici Hrvatskoj, rašireno je uvjerenje da je Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo bilo formirano u Australiji 1960 godine, i da je to bila hrvatska organizacija. Medjutim to je daleko od istine. Tajni arhivi Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva koji su došli u moje ruke, kaze Ružica Andrić, otkrili su da je Bratsvo bilo formirano u bivšoj Jugoslaviji pedesetih godina prošloga vijeka.

PRVI OGRANAK HRB-a

Brojni ljudi iz tog Bratstva, kao emigranti, emigrirali su u Australiju u drugoj polovici pedesetih godina prošloga vijeka. Oni su formirali prvi ogranak HRB van Jugoslavije, ovdje u Sydney-u 1960 godine. Kratko iz toga ogranci Bratsva bili su formirani u svim zemljama gdje su postojale zajednice hrvatskih eigranata i hrvatskih iseljenika. Prema javnom priopćenju Glavnog stana HRB-a 1996 godine, Bugojanska akcija bila je razradjena pod tajnim kodom "P. L." po postrojbi koja je nosila ime "Planinska Lisica". Drzeci na umu ime Planinska Lisica, onda je jasno zasto je jugoslovenski pisac dao ime njegovoj knjizi "Tragom plave lisice" što je napisao o Bugojanskoj grupi. Na račun svega što sam pročitala u Tajnim arhivima Bratsva, kaze Ružica Andrić, ja čvrsto vjerujem da su postrojba "Planinska Lisica" operativni dio i Glavni stan Bratsva, bili smješteni negdje u Bosni. Za umorstvo Bugojanske grupe, za masovna ubojstva, proganjanja, ucjenjivanja i teroriziranja običnih hrvatskig ljudi, žena, djece i staraca, nisu krivi svi "jugosloveni" niti svi jugoslovenski komunsti. Jedini krivci su izabrana elita takozvanih jugoslovenskih komunsita i njihovih agenata, koji su bili specijalno izabrani i istrenirani za ove zločine. Svi su oni bili sluge i plaćenici podzemnih internacionalnih sila.

LIKVIDACIJA

Od likvidacije Bugojanske grupe do danas, hrvatski izdajnici što su služili beogradskoj politici i svi oni drugi što su za novac prodali svoju naciju, svoje ljudsko poštovanje i dostojanstvo, sa izdajničkom rabotom za razne znane i neznane "Službe" po čitavom svijetu raširili su i još uvijek šire bezbrojne i često brutalne laži o Bugojancima i meni, kaže Ružica Andrić. Od svih tih lažnih propagandi mene najviše uznemirava laž, da su Bugojanci otišli u akciju znajući da će biti ubijeni i da su sami krivi za svoju smrt. Sa ovim lažima vodje Bratsva i svi drugi hrvatski izdajnici, pokušavaju uvjeriti hrvatsku javnost da su Bugojanci bili idioti, koji su otišli poginuti besciljno. Bugojanci su bili svjesni da idu u rat. Oni su očekivali da neki od njih neće preživiti, ali nikada, nikada nisu niti sumnjali niti očekivali da će svi biti poubijani.

SUDBINA ČETVORICE ČLANOVA HRB-a

Četvorica članova Bugojanske grupe bili su uhvaćeni i sudjeni u Sarajevu. Mnogo puta, javno je rečeno da su jugoslovenske vlasti snimili sudjenje Bugojancima, ali da nitko nema taj film. To nije istina. Kopija toga filma data je vodjama Bratstva. Za par minuta vidit će te dio toga filma. Iz mog životnog iskustva ja znam da će vodje Bratstva i drugi hrvatski Izdajnici ubacivati sumnju u Vas sa pitanjem odakle Ružici Andrić taj flm. Zbog toga, ja osjećam, da je potrebno da Vam dam razjašnjenje. Ja nemogu imenovati osobu koja mi je dala ovaj film, ali što Vam mogu za sigurno reći jest, dio filma koji će te danas vidjeti i sve što je u filmu presnimljeno je iz filma što ga posjeduje vodstvo Bratstva. Prije nego vidite film ja vam želim skrenuti pozornost na neke iskaze što su ih Bugojanci dali na sudu. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da Mirko Vlasnović u njegovim iskazima kaže: O odlasku u Evropu mi je rečeno početkom ove godine u kući moga brata. Marko Mudronja i Frane Peričić rekao je, da sam odredjen da idem u Evropu. Ja sa mu rekao da imam porodicu i da ne mogu. Ja sam odredjen da idem u Evropu izmedju 20-25, ja nisam otišao toga datuma. Frane Peričić je došao u moju kuću i rekao, zašto nisam otišao. Ja sam mu rekao vidit ću, no Peričić je rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne krenem, i upozorio me ako imam što sa ženom, kuću ili nešto na svom imenu, da napravim punomoć. Sa ovim rječima Mirko Vlasnović je potvrdio što ja godinama govorim o Peričiću i Mudronji. Vejsil Keškić rekao je na sudu: Bratstvo je moralo da pripremi narod u zemlji, ubacivati svoje članove u zemlju i dizati revoluciju. Nastavljajući iskaze sudu Keškić je rekao: Rečeno je da će se Jugoslavija raspasti za 2-4 mjeseca i da će biti uspostavljena Nezavsna Država Hrvatska. I Keškić je potvrdio moje rječi. Ja sam javno izjavljivala: Bugojanci su otišli u akciju uvjereni po vodstvu Bratstva da će Bugojanska akcija biti uspješna i da će te 1972. godine biti stvorena slobodna i suverena Hrvatska država. Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da je Djuro Horvat u njegovom završnom iskazu sudu rekao: Stidim se hrvatske političke emigracije, svih njezinih poznatih i nepoznatih vodja koji su vodili. Vrlo mi je žao što sam sudjelovao u akciji, pošto nisam imao svojega ja. Ja sam bio oružje u tudjim rukama koji su išli za svojim ciljem i koji su za to dobili i bili plaćeni i od toga živili, da pridobiju mladu generaciju u svoje redove i za svoju svrhu. I Djuro Horvat potvrdio je moje rječi o takozvanim vodjama hrvatske emigracije. Ostala trojica Bugojanca kojima je sudjeno u Sarajevu zažalili su što su sudjelovali u akciji. Djuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović, osudjeni su na smrt. Strijeljani su u Sarajevu 10 travnja 1973 godine. Dvadesetogodišnji Ludvik Pavlović, osudjen je na 20 godina zatvora. On je izdržao skoro punu zatvorsku kaznu. Par mjeseci poslije što je izašao na slobodu, Pavlović je ubijen. Propagandna mašina uvjerila je mase da je Pavlović poginuo u okršajima sa jugoslovenskom vojskom. Sa ubojstvom Pavlovića, vodstvo Bratstva rjesilo se vrlo važnog svjedoka, njihovih političko motiviranih zločina koje su počinili ne u vrijeme rata, već u vrijeme mira.

CILJ BUGOJANACA

Bugojanska grupa bila je formirana po članovima australskog i europskog ogranaka Bratstva. Kada su Bugojanci stigli na zapad, oni su svi imali samo jedan cilj. Njihov cilj je bio da sa poštenim radom osiguraju sebi bolju budućnost i da novčano pomognu svoje roditelje. Oni su bili dobri brižni mladići. Njihove rodoljubne, ljudske i sve druge plemenite osjećaje, iskoristili su zli teroristi, vodstvo Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva. Prosječna starost Bugojanaca bila je izedju 18 i 33 godine, kada su uvedeni u zamku da budu poubijani. Jedini Mirko Vlasnović imao je 40 godina. Kazali su mi, nastavlja Ružica Andrić, da sam mogla postati nekrunjena kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je ponudjeno bogatstvo i velika reputacija ako budem, šutila o zločinima vodstva Bratstva i ako budem podupirala laži što su širene o Bugojanskoj grupi. Ja sam odbila podupirati laži, ja sam odbila da šutim o zločinima vodstva Bratstva. Bugojanci su bili dobri i časni ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mučenici. Podhvat mladih Bugojanaca, njihova ljubav za njihovu domovinu i njihova hrabrost, vrijedno je divljenja. Bugojanci su dali svoje mlade živote za Hrvatsku. Za grobove njihove ne zna se. Vlasti Republike Hrvatske odbijaju dati podatke gdje su posmrtni ostatci Bugojanaca, gdje su njihovi grobovi.

BUGOJANCI LEŽE U LJUBLJENOJ HRVATSKOJ

Bugojanci leže u njihovoj voljenoj Hrvatskoj. Nitko ne može reći koliko će dugo uspomene na njih živjeti. Ovo je, kako jest! Svijet u kojem nema mjesta za dobre i plemenite ljude, svijet u kojem nema mjesta za istinske heroje, takav svijet pretvorit će se u prah. Neka je slava hrvatskim mučenicima, Stjepanu, Tatjani, Rosemary Ševo, Anti Miličeviću, Nikoli Raspudiću, neka je slava Bugojancima i svim znanim i neznanim žrtvama Bugojanske akcije.

Sa ovim rječima završila je Ružica Andrić svoje izlaganje o Bugojancima, o onim junacima u čijim redovima se i ona nalazila. Sada je se pustio film, a u dvorani nastala je grobna tišina. Na kraju filma Ružica Andrić se svima zahvalila koji su joj bili na pomoći. Nakon filma ostalo se još dugo vremena u razgovoru, prepričavajući utiske koji su danas ostavljeni kod svih onih koji su nazočili Spomen Akadeiji Bugojanske grupe 2004.


Prešućeni poratni zločin u središtu Zagreba

Referat člana HŽD-a, gospodina Mile Prpe, kojeg je održao na 6. Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 16. 17. i 18. lipnja 2013.g.

Poštovani gospodine predsjedniče i članovi HŽD-a, dragi gosti!

U vremenu, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstruozni karakter dogodio se, najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g. u središtu Zagreba.

Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko zna za njega, a trebali bismo svi znati. Ne samo da bismo svi trebali znati za taj događaj, već bi taj događaj trebao postati i istaknuti - simbol našeg nacionalnog stradanja.

Citiram tekst iz Slobodne Dalmacije objavljen 5. svibnja 2001.g „Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. "Već noćima ne mogu oka sklopiti", rekao je Babiću. "Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdeset djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući." Završen citat.

Ove žrtve spominje i knjiga Johna Ivana Prcele i Dr. Dražena Živića Hrvatski holokaust (dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), i još nekoliko drugih povijesnih izvora.

Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički - činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tim dokazom padaju sve sumnje u istinitost iskaza), nadalje činjenica da su postojali svjedoci koji su ih i zakopali, činjenica da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.

Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg nacionalnog stradanja, ali i ponosa. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno nekima i oduzetog djevičanstva, vapi do neba...! Da su, kojim slučajem, ubijene iz vjerskih razloga svih šezdeset (ili koliko ih je već bilo) bile bi proglašene za svetice. Ali očito ubijene su iz ideološke mržnje prema narodu kojem su pripadale.

Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast, da njihova žrtva nevinosti ostane zapamćena;

VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA

1.

Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo, - pa se i rasplakalo
šezdeset njinih majki u crnini.

2.

Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.

3.

Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.

4.

Djevojčice penju u kamione -
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.

5.

Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista -
i roj leptira uokolo se hvata.

6.

Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.

7.

Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana -
pod njima zvjerski pogled se bljeska.

8.

Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postaše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.

9.

Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa učinile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.

10.

Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
- Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja, i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!

11.

U srcima muk, drhte nabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi -
ali orgija smrti uze i život Jake!

12.

Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.

13.

Muk tišine, tišina mukom vlada.
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada -
i kontrabas smrti krvcom ih zali.

14.

S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.

15.

Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Šezdeset ljeta i tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne svane.

16.

Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
- njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.

(Zagreb, 20. 04. 2010 (Mile Prpa)

Zasad, sve što bismo mogli učiniti za njih to je da se u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva postave vijenci, zapale svijeće, i njihovo grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj pogubljenih, jer prema nekim izvorima bilo ih je sedamdeset, te na zgradu nekadašnjeg internata u Preradovićevoj ulici iz koje su izvedene trebalo bi, ako nam vlast dopusti, postaviti im spomen ploču.

Ali, za ubuduće, ekshumirati njihove tjelesne ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi - Crkve Blažene Djevice Marije. Uz crkvu, također sagraditi i manji amfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno i plesno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.

To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih, više djevojčica nego djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno pasiansko bogatstvo i njihovo štovanje kao heroina života.

One su pale od ruku bezbožnika - iz čiste mržnje prema životu i prema narodu kojemu su pripadale. Da su bile pripadnice bilo kojeg drugog naroda u Europi za njih bi već odavno znao cijeli svijet.

Mile Prpa


Sisak, 13. lipnja 2017.

OTVORENO PISMO BISKUPA KOŠIĆA

Gospodin Andrej Plenković
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske
10.000 Zagreb, Trg sv. Marka 2

Poštovani Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,
gospodine Andreju Plenkoviću,

Ovo Vam pismo pišem – ovaj puta javno jer ću pismo staviti i na svoj fb – da bih Vam iznio ozbiljne probleme u koje ste se doveli, a svojim ste postupanjem doveli i čitavu Hrvatsku u velike teškoće.

Ovim koaliranjem s dojučerašnjim neprijateljem – da biste spasili svoju Vladu – Vi ste pokazali potpunu neosjetljivost za osjećaje i za vrijednosti koje gaji većina hrvatskoga naroda. Ovim potezom dobit ćete kratkoročno produljenje života ove Vlade, ali ćete dugoročno izgubiti upravo ono što je bio motto Vaše kampanje: vjerodostojnost! Ja to zovem političkom prostitucijom.

Vi ste se lišili gosp. Hasanbegovića i gđe Brune Esih, ljudi visoke moralnosti i zavidnog domoljublja, a uzeli ste u svoj klub one koji su zagovornici optužbi na račun hrvatskoga naroda, koji su protiv života, koji nemaju nacionalnog osjećaja.

To jest Vaša kompetencija – da odlučujete o strateškoj i personalnoj politici svoje stranke i Vlade kojoj ste na čelu – ali je i pravo nas, običnih građana i birača, koji Vas promatramo i imamo pravo prosuđivati, reći Vam što o tome mislimo.

Molim Vas stoga da više ne ističete da je Vaša stranka demokršćanska – jer od sada, ili barem dok ju Vi vodite, to više nije. Zar je demokršćanski da ste uveli za svoga potpredsjednika čovjeka koji sudjeluje u gay paradi, a riješili ste se čovjeka koji je sudjelovao u hodu za život?

U tom kontekstu vidim i katastrofalno zanemarivanje grada Siska, u kojem se prije izbora vodio rat između dviju frakcija Vaše stranke, a što je debelo iskoristila ponovno izabrana drugarica gradonačelnica.

Vama nije stalo do naroda, koji je 86% katolički, i to me brine jer smatram da ste pošli krivim putem te sam imao potrebu to Vam reći, premda se ne nadam da ćete o tome razmisliti i promijeniti stavove, što bih volio. Molim se za Vas, ali me Bog s obzirom na Vas više ne uslišuje.

S poštovanjem!

Mons. Vlado Košić, biskup sisački


Da se ne zaboravi...

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?!
Tko se iz brojnih pravaških stranaka drži starog i neupitnog pravaškog nauka i cilja radeći na njegovu ožitvorenju štujući brojne žrtve koje padoše na tom svetom nacionalnom putu hrvatskog državnog prava izvršujući svoje deržanstvo?!
Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!
Tražimo odgovore!

* * *

Temeljem Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN, Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima, Završnih helsinških dokumenata, tisućljetnog hrvatskog državnog prava i izražene volje hrvatskog naroda, temeljem odluke Prvog općeg sabora Hrvatske stranke prava i prikupljenih preko osamstotisuća (800.000) potpisa za obnovu i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, Predsjedništvo Hrvatske stranke prava donosi:

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

I.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda.

II.

Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije na zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

III.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO
HRVATSKE STRANKE PRAVA

Blagdan sv. Ante Padovanskog, 13. lipanj 2017.

SVETI ANTE PADOVANSKI

"Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima". (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika...

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate). Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

a. Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou. Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: "Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju". U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

b. Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

c. Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).

d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

e. Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

f. U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

g. U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

h. Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

i. Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

j. Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

k. Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

l. U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: "On je umro i pokopan je u paklu". Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

m. Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Sveti Ante s djecom - zaštitnik djece. Blagoslov djece je uobičajen u svim crkvama posvećenim sv. Anti

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji. Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: "Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost".

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

fra Franjo Mabić


Katolici.org

Život sv. Antuna Padovanskog

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nu kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. ''Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!'' Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Žpanjolsku.

Sv. Ante u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Žpanjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Ante izlazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Ante u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života

Razna čudesa

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.

Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti.

Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete k'o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: ''Idi, sin tvoj živi''. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: ''Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji''. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: ''Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže''.

Ribe kao da imaju pamet sad bi izronile sad bi uronile, i ne odoše, dok ih sv. Ante ne blagoslovi i od njih se ne oprosti. Onda tek zaplivaše i u moru iščeznuše. A i prisutni bijahu dirnuti; jedni su plakali od ganuća, drugi padoše na koljena i moliše sveca za oproštenje, drugi opet otrčaše u grad i skupiše silu svijeta. Posluh nerazumnih životinja upotrijebi svetac, te im tako živo predoči krivu nauku i okorjelost srca, da se grad sa malom iznimkom posvema obratio.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante sa malim Isusom

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; ''Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce''. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. ''O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde''.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
Nije nekadašnje kršćanstvo, koje je osvojilo svijet, bilo mlaka vjera,
niti su njegovi čuvari vjerovali da su sve religije jednake.
Jedna je vjera bila istinita, a sve druge lažne.
Patrick J.Buchanan

U spomen hrvatskom ratniku!

Thomas Crowley Irac je već za života postao legenda. Među brojnim stranim dragovoljcima koji su tijekom Domovinskog rata branili Hrvatsku, on se posebno ističe.
1995. godine pogiba na Južnom bojištu, a prije toga je bio na sljedećim ratištima:
Livanjska bojišnica, ovdje je ostala mnogima u sjećanju činjenica kako je posve sam zarobio Tenk 55.
Mostarsko ratište, Dubrovačko ratište, Popovo polje.
Akcija Maslenica, oslobađanje Škabrnje, a u Zemuniku gornjem bude teško ranjen.
Prkos, tamo je do kraja Travnja 1993 godine, nakon toga izvodi akciju Kakma kod Biograda, gdje je zapovijedao akcijom.
Drniško ratište, Svilaja, akcija Donje selo, da bi 1994 godine vodio kamp za obuku za 114 brigadu. Ove kampove je prošlo oko 2000 pripadnika 114 brigade.
Treći put je ranjen. Vojnika je bilo puno, ali ratnika poput njega…
Veliki je to ratnik, diverzant, izvrstan taktičar, obučio je mnoge vojnim vještinama, Irski Hrvat velikog srca.

Njegovi suborci obilježavaju svakog 10.6 tužnu obljetnicu u Splitu gdje je i pokopan, i sa ponosom se sjećaju njega, legende.

Slava njemu i svima koji su pali za Hrvatsku!


Da se ne zaboravi...

IVAN GABELICA: MILE BUDAK JE ŽRTVA MRŽNJE I LAŽI

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.)

Budak nije ratni zločinac, nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države

Dr. Mile Budak opet je postao žrtvom bjesomučnih napada i lažnih ocrnjivanja raznih jugoslavenskih i komunističkih snaga. Tvrdi se da je on potpisnik i autor rasnih zakona, dakle većeg broja njih, koji su mnoge ljude odveli u smrt. Rasni zakoni zaista su postojali u NDH, ali na temelju njih nijedan jedini čovjek nije izgubio život. Tim zakonima su Židovi tretirani kao stranci, dakle, dovedeni su u neravnopravan položaj u odnosu na ostalo stanovništvo i ništa više. Doneseni su pod pritiskom Nijemaca, o čemu svjedoči bl. Al0jzije Stepinac. On je na saslušanju pred OZN-om 20. svibnja 1945. izjavio da je prigovorio Paveliću zbog tih zakona, na što mu je ovaj odgovorio: "Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije taj zakon izašao po našoj namisli i volji". Hrvatske državne vlasti izbjegavale su na razne načine primjenu tih zakona (odgoda njihove primjene, počasno arijstvo, omogućavanje bijega iz NDH i sl.). Tako je znatan broj Židova sudjelovao u vrhu hrvatske državne vlasti.

Mile Budak nije autor nijednoga rasnog zakona. Sve rasne zakone izrađivalo je zakonodavno povjerenstvo, kojemu je 1941. bio na čelu dr. Milovan Žanić, čija je žena bila Židovka. Sve zakone, pa i rasne, potpisivao je, dakle donosio, Pavelić, a supotpisivali su ih resorni ministri. Tako je i Budak, zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutim Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik. Osobno se zalagao za veći broj Židova, da dobiju arijevsko pravo, dakle da budu hrvatski državljani i zaštićeni. Njegova stajališta o Židovima proizlazi iz Hrvatskog naroda, u kojemu je 22. lipnja 1939. napisao: "Tjednik Hrvatski narod nije i ne će biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakoga Židova..." (str. 2). Kao ministar nastave i bogoštovlja nije otpuštao s posla Židove zaposlene u službama, koje su spadale pod njegov resor. Zbog svega toga i zbog prijateljevanja sa Židovkom Selmom Polak-Vidić, Hans Helm, njemački policijski ataše u NDH-a, piše svojim vlastima u Berlin: "Iz beleške uz akta od 24. VI. 1941. vidi se da je dr. Budak redigovao jevrejski zakon, pa je doneo odluku da ga za neko vreme odloži".

Jednako su lažne tvrdnje o Budakovu odnosu prema Srbima. On nije držao govor u Gospiću 6. nego 3. lipnja 1941. Bezočna je laž da je tada ili bilo kada izgovorio da će ustaše jednu trećinu Srba pobiti, drugu raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru. Niti je on to govorio, niti se je u NDH provodila takva politika. Baš obratno, Budak je u Gospiću 3. lipnja 1941. rekao: "Ne smrt! (...) Nemojmo, braćo, dolaziti sa smrću...Ustaška nauka prašta. (...) Ne smijemo, braćo i sestre dopustiti, da se u hrvatskoj državi javljaju oni međusobni bolovi, ona međusobna trvenja, ona međusobna nesigurnost". U pogledu prijelaza s jedne vjere na drugu, pa prema tomu i s pravoslavlja na katolicizam, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941., dakle prije Stepinčeve okružnice, na koju se poziva g. Horvat, i prije sjednice Hrvatske biskupske konferencije u studenomu 1941., uputio nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja: "Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakvog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati".

Gnjusna je laž da je Budak, navodno na zboru u Varaždinu 26. svibnja 1941., govorio: "Srbe na vrbe!" Tu krilaticu nije izmislio neki slovenski svećenik, kako bi g. Ponoš htio u zlo umočiti Katoličku crkvu, nego dr. Marko Natlačen, kasnije ban Dravske banovine. A Budak je u Varaždinu govorio, da "ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome", što su zabilježile i novine, pa uz tu misao nikako ne može stajati poklik "Srbe na vrbe!". Uostalom, mnoge Budakove javne izjave, pisma, politički spisi i književna djela u izravnoj su protimbi s tom izjavom.

Dr. Žarko Puhovski kaže da je Budak "bio jedan od pet vodećih ljudi koljačkoga režima". Misli na režim NDH. Puhovski, osim toga, za Budaka tvrdi da je "nedvojbeno ratni zločinac i, po svemu sudeći drugorazredni pisac". Njegovoj optužbi pridružuje se i dr. Tvrtko Jakovina: "On (Budak, op I.G.) je suđen za ratne zločine i nisam vidio čvrstu argumentaciju, bez obzira na pokušaje, koja bi njegovu ratnu krivcu relativizirala". Za njim se povode Ponoš, Horvat i slična "istinoljubiva" pera.

Dr. Puhovski ne bavi se književnom kritikom. Pa ipak se usuđuje tvrditi da je Budak drugorazredni pisac. Ali gotovo cjelokupna književna kritika prije Drugoga svjetskog rata proglasila je njegovo Ognjište najboljim hrvatskim romanom. Iznimke su bile zanemarive. Slično su ga ocjenjivali slovački, bugarski , talijanski, njemački i drugi inozemni kritičari, koji su proučavali hrvatsku književnost. U najnovije vrijeme o Budaku kao velikom piscu govore akademik Dubravko Jelčić, dr. Milanja i dr. Nemec, pjesnik Zlatko Tomičić i drugi književni stvaratelji. Očito je, dakle, da Puhovski i njegovi sljedbenici mjere Budaka ne umjetničkim nego sebi svojstvenim političkim mjerilima

Ni dr. Puhovski ni dr. Jakovina nisu po struci ni suci ni odvjetnici. Vjerujem da nisu pročitali a kamoli proučili nijedno stručno djelo iz kazneno-pravne materije. Oni taj "zanat" ne razumiju. Kladio bih se da nisu pročitali ni Budakov "sudski" spis. Iz osobnog iskustva znam da se protiv svih političkih osumnjičenika u Titovoj Jugoslaviji primjenjivalo najgroznije nasilje. Ako se primjenjivalo prema meni godine 1965. kao relativno anonimnom sveučilištarcu, kako se tek primjenjivalo prema Budaku kao ministru i ustaškom doglavniku dvadeset godina prije? Nije postojao nijedan jedini element za objektivno suđenje pa se u njegovu slučaju ne može govoriti o sudu na smrt nego o najobičnijem umorstvu. Zločin je i samo pozivanje na takvu "presudu".

Znači, dr. Puhovski i dr. Jakovina opravdavaju zločin. Oni govore o nečemu što ne znajui ne razumiju. Time su obeščastili dostojanstvo znanstvenih titula koje nose i znanstvenih ustanova, koje su im ih podijelile.Dakle, Budak nije ratni zločinac nego častan čovjek, hrvatski rodoljub, mučenik i veliki hrvatski književnik. Njegova misao i djelo uzidani su i u temelje sadašnje hrvatske države. Stoga zaslužuje daleko monumentalniji spomenik ne samo u Svetome Roku, nego u Zagrebu

Tako je to bilo

Ministarstvo unutarnjih poslova NDH je 10. listopada 1941. uputilo nižim državnim tijelima okružnicu ovoga sadržaja:"Sve oblasti imadu strogo paziti na to, da nitko ne vrši bilo kakovog moralnog ili materijalnog pritiska, a najmanje, da silom prinuđuje bilo koga, da prelazi s jedne vjere na drugu. Takove počinitelje imadu vlasti u tom poslu najenergičnije spriečiti, Velikog župana izviestiti, te protiv njima po zakonu postupati"

Borba za boljševičku Jugoslaviju a protiv hrvatske države jest zločinačka

Režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bio koljački. On je poštovao temeljne civilizacijske norme u većoj mjeri nego mnogi kvazidemokratski režimi. U više navrata Pavelić je opominjao podređene mu dužnosnike da se ne smiju osvećivati i pljačkati, da ne smiju mimo zakona druge lišavati života, imovine i osobne slobode, jer ih u protivnom čeka smrtna kazna. I ta smrtna kazna izvršavana je i nad pripadnicima ustaškoh postrojbi ako su se ogriješili o te ljudske vrijednosti. Ali protiv partizana su ustaše vodile nemilosrdnu borbu. Partizanstvo je, rušeći hrvatsku državu i boreći se za boljševičku Jugoslaviju, i po svojim ciljevima i po načinu borbe bilo zločinačko.

Ivan Gabelica


Da se ne zaboravi...

John Ivan Prcela: Maribor najveće ubijalište Hrvata

Od kada sam početkom rujna godine 1945. sreo fra Vendelina Vasilja i profesora Krunoslava Draganovića, upoznat sam bio s okolicom Maribora kao s najvećim ubijalištem Hrvata u čitavoj hrvatskoj povijesti. Vasilj je jedan od mnogo krunskih svjedoka Mariborskih pokolja (vidi "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust", Dok. LI). Draganović slovi kao sustavni sakupljač iskaza o čitavoj Bleiburškoj tragediji. Na toj njegovoj pismohrani, izgradjivanoj od 1945. do 1967. temelji se tek spomenuta knjiga.

Pred 53 godine objavio sam u "Kalendaru Srca Isusova i Marijina" od godine 1954. svoj prvi članak o ubijanju mnogobrojnih hrvatskih mučenika. Taj članak godine 1960. uveo me je u sustavno pisanje o Bleburškoj tragediji uopće i o Mariborskim pokoljima napose. Od onda sve do ovoga časa čvrsto sam uvjeren da je okolica Maribora NAJVECE UBIJALISTE HRVATA SVIH VREMENA. Ovo uvjerenje ispovijedam u svim analizama svoga životnoga djela. Povrdjujem ga takodjer s mnogo dokumenata u sekcijama "Marševi smrti", "Ubijanja u Sloveniji" i "Mariborski pokolji" toga djela "Operation Slaughterhouse/Hrvatski holokaust".

U zadnja četiri tjedna dva puta sam se na temelju te dokumentacije oglasio svojim pismima uredništvu Večernjeg lista jer sam u njemu preko interneta naišao ne samo na minimiziranje broja Mariborskih mučenika nego takodjer i na veliko umanjivanje dužine protutenkovskih rovova u Teznom kod Maribora. U članku VL-a o sondiranju tih rovova govori se o 15 tisuća tu pobijenih žrtava i o dužini tih rovova samo od jednog kilometra. Na temelju živo, svježe i detaljno opisanih iskaza, od kojih su neki pisani godine 1945., broj žrtava sam povećao sa 15 na 30, 40 te čak i na 70-80 tisuća, kako to pojedini očevidci u svojim doživljajima iznose. Dužinu rovova, na temelju Dok. XXIII. svoje knjige, povećao sam na 4 i pol kilometra. Koliko je meni poznato, VL se nije uopće osvrnuo na moja pisma, iako je čitav moj dugi život obilježen iskustvom, istraživanjem i pisanjem o Bleiburškoj tragediji.

Sondiranje protutenkovskih rovova, koje se ovih dana u Teznom odvija, potvrdjuje istinitost gore navedenih dokumenata. Ta saznanja čak se doslovno poklapaju s mojim brojkama koje sam pred urednika HL-a iznio. Na Slovenskoj televiziji i po slovenskim novinama govori se o ogromnoj (sic) brojci od 70 tisuća Mariborskih žrtava, koje sačinjavaju vise od 80 posto hrvatskih vojnika, ranjenika, žena i djece. Ističe se duzina rovova NE od jednog nego od ČETIRI kilometra.

Godine 1999., na izgradnji autoceste u Teznom na 70 metara duzine zloglasnih rovova iskopano je 1179 kostura hrvatskih mučenika. Ovu brojku ja sam pomnožio sa 4 tisuće metara i dobio rezultat od nešto vise od 70 tisuća kostura, što se doslovno slaže sa procjenom svjedoka Zvonimira Skoka u Dok. XXII mojega djela. Skok je u vrijeme preužasnog proljeća godine 1945. svojim očima gledao strahote Mariborskih pokolja a dvije godine kasnije je kao izvidjač provjerio dužinu toga NAJVEĆEGA stratišta hrvatskih ratnih zarobljenika, gdje je bilo i mnogo nemoćnih ranjenika. Tu je takodjer,nakon silovanja, pobijeno mnogo nevinih djevojaka i žena. Medju žrtvama bilo je i djece!!

Meni se desetljećima prigovara da pretjeravam broj hrvatskih žrtava oko Maribora i inače na "marševima smrti" i u ubijalačkim logorima. Pred 12 godina postavljalo mi se i "znanstveno" pitanje, tko je vidio lubanje u protutenkovskim rovovima. Svjedoci, čiji se iskazi nalaze u mojoj knjizi, NISU vidjeli lubanje nego golemo mnoštvo naduvenih mrtvih tjelesa. Tu su oni vidjeli, da se poslužim njihovim riječima, "pobijenu čitavu Hrvatsku Vojsku"! Meni se, onako s visoka, predbacuje da se ne služim znanstvenim metodama, da pišem studije emigrantske politike (sic), da veličam Nezavisnu Državu Hrvatsku, da slavim Poglavnika NDH-a, itd, itd.

Moja akademska biografija čitateljima govori, da se ja nigdje ne služim "alfabetom" akademskih titula, ali ona isto tako govori da sam EX PROFESSO uz strane jezike dugo, dugo studirao i povijest i metodologiju povijesnih istraživanja. Kao povjesničar pristupam povijesnoj činjenici da je NDH četiri godine postojala, da je medjunarodno bila priznata od petnaestak država, da su nju poštivali Alojzije V. Stepinac i drugi hrvatski biskupi, da je nju poštivalo golemo mnoštvo hrvatskih svećenika, od kojih je upravo zato ŠEST STOTINA od jugo-partizana pobijeno, da je nju hrvatski narod u travnju 1941. s oduševljenjem pozdravio i da je iz toga vjernoga naroda nikla Hrvatska Vojska, najslavnije poglavlje četirigodišnjega postojanja mlade Države Hrvatske.

Kao povjesničar masovnim pokoljima Istjerane Hrvatske i kao Hrvat koji je u svibnju i lipnju 1945. u blizini Trsta svjedokom bio ubijanja hrvatskih i drugih ratnih zarobljenika svojim člancima i knjigama uglavnom pristupam Bleiburškoj tragediji onako kako su je mnogobrojni svjedoci hrvatske i drugih narodnosti opisali.

U ovoj NAJVEĆOJ hrvatskoj tragediji svih vremena glavne krivce vidim u Maršalu Titu, u Aleksandru Rankoviću kao u šefu OZNE/UDBE te i u drugim političkim i vojnim predvodnicima komunističke Jugoslavije. Krivcima Bleiburške tragedije smatram takodjer političke i vojne predvodnike Velike Britanije jer oni su 15. svibnja 1945. u Bleiburgu himbeno razoružali Hrvatsku Vojsku i još himbenije nju na klaonicu Jugoslaviji iz Austrije predavali. Naravno, ne slažem se s dr. Matom Meštrovićem i s njegovim sumišljenicima koji izmedju krivaca Engleza i partizana na DRUGO mjesto stavljaju dr. Antu Pavelića.

Sveučilišni profesori na mnogim američkim sveučilištima kao poznavatelji moje knjige "Operation Slaughterhouse" već su sedamdesetih godina prošloga stoljeća svojim studentima nju preporučivali AKO hoće biti upoznati s problemima Titove trule Jugoslavije. S njima se više nego slaže i prof. C. Michael McAdams jer on tu moju knjigu smatra definitivnim djelom o Bleiburškoj tragediji.

U tome istome razdoblju i grof Nikolaj Tolstoj na javnome skupu na John Carroll University ovdje u Clevelandu tako se je pohvalno izrazio o toj knjizi da je naglasio da ga je ona nadahnula na istraživanje dokumenata u Londonu i drugdje za pisanje knjige "Ministar i pokolji". U potvrdu stručne vrijednosti knjige "Operation Slaughterhouse" dr. Josip Bombelles, ondašnji profesor ekonomije na John Carroll University, nekoliko puta je rekao meni i drugima da se ta knjiga uvijek nalazi na "Yugoslav desku" Američkog državnog tajništva u Washingtonu. Sam Richard Holbrooke devedesetih godina meni je osobno pisao da on i drugo osoblje US State Departmenta visoke cijene to moje životno djelo.

Dr. Ivan Čizmić, najbolji poznavatelj rada Iseljene Hrvatske, na svršetku Znanstvenog simpozija o Bleiburškoj tragediji u Zagrebu u lipnju 2005.. pridružio se gornjim pohvalama, doslovno pročitavsi Rezoluciju Ujedinjenih američkih Hrvata u Clevelandu od 30. svibnja 1960. i istaknuvši da sam ja već tada postavio solidne temelje širenja istine o Bleiburškoj tragediji. Dr. Čizmić je pred tim dičnim skupom u Maloj dvorani Hrvatskog Sabora naglasio da sam, usprkos protivnim političkim vjetrovima s mnogo strana, do danas ostao potpuno vjeran tome solidno zacrtanome putu.

U svijetlu tek navedenih pohvala te i na temelju sadržaja mojega životnog djela u dva izdanja na engleskom i tri na hrvatskom, jasno se vidi da sam pred svijet iznio, da se poslužim izrazima hrvatskih i američkih velikih umova, MONUMENTALNO, DEFINITIVNO I KAPITALNO djelo o Bleiburškoj tragediji. Medjutim, hrvatski revizionisti-povjesničari i "antifašistički" demagozi-političari ta moja postignuća guraju unatrag, prešućujući ili iskrivljujući moje doprinose za široko upoznavanje te NAJVEĆE hrvatske tragedije svih vremena.

U ime "znanstvenih" metoda oni mi čak u svojim knjigama brišu ulogu glavnog urednika knjige "Operation Slaughterhouse" te u oprečnosti zakonima o Copyrightu tu čast daju dr. Stanku Guldescuu i nekakvom Goldescu (sic). Dr. Matu Meštrovića, dr. Dražena Živića, dr. Josipa Jurčevića i mnoge druge pozivlju za predavače na simpozijima o Bleiburškoj tragediji, dočim meni daju mjesta u publici kao da su moje knjige o Bleiburškoj tragediji manje vrijednosti od njihovih. Oni tako postupaju jer sa mnom, koji sam NDH kao zreo mladić dočekao i nju kroz sve četiri godine njezina postojanja svim srcem i dušom ljubio, ne dijele mišljenje o toj kratkotrajnoj Državi Hrvatskoj.

Sa mnom se takodjer razilaze u pogledu poštivanja Hrvatske Vojske kao najslavnijega poglavlja povijesti NDH-a. Dosljedno tome, ne slažu se ni s mojim proživljenim iskustvima ni s mojim znanstveno obradjenim analizama o povlačenju, razoružanju, izručivanju i ubijanju hrvatskih vojnika na mnogim, nekim čak dugotrajnim, "marševima smrti".

Unatoč političkim vjetrovima protiv mojega životnoga djela, masovna ubijališta, uključivši i protutenkovske rovove u Teznom, svojim sadržajem, opisanim do najsitnijih detalja od samih očevidaca, sama od sebe glasno i jasno govore. Ta ubijališta, ako im se primjene sve mjere modernoga sondiranja, potvrdit će povijesnu istinu te čak i moje brojke žrtava o kojima pišem evo punih 50 godina. Ta solidno dokazana istina izbija u hrvatskim i slovenskim medijima, od kojih to nikada nismo očekivali. Povijesne činjenice o mojemu POKLANOM naraštaju danas su suvremenije nego ikada do sada.

Upravo zato, pozivam sve zainteresirane Hrvate i Hrvatice da si naruče barem na hrvatskom (engleska izdanja su potpuno rasprodana) moju knjigu HRVATSKI HOLOKAUST. Nju se u Hrvatskoj može po cijeni od 200 Kn naručiti na adresi: Ivan Prcela Matin, 21240 Košute-Trilj. Izvan Hrvatske nju se može po cijeni od 30 US dolara, plus poštarina, nabaviti na niže naznačenoj adresi.

Svima Vam unaprijed HVALA a stotinama tisuća naših velikih mučenika VJEČNA SLAVA!

Na blagdan Velike Gospe 2007.

John Ivan Prcela

4037 Monticello Blvd.
Cleveland, Ohio 44121 - U.S.A.


O KOMUNISTIČKOJ „ISTORIOGRAFIJI“

1.

Cijela 50 godišnja komunistička historiografija je laž. Komunizam najtotalitarniji od svih totalitarizama XX stoljeća potpuno je podčinio ne samo tijelo nego i duh. Znanost i umjetnost su postale sredstva komunističke diktature i trebale su dokazivati njegovu isptravnost. U umjetnosti je proglašen socijalistički realizam prema kojem je zadaća umjetnosti bila politička propaganda, slaviti vlast, dokazivati kako su komunisti jedini dobri a svi ostali zločinci. Istu zadaću imala je i znanost, i ona je bila ideološka transmisija partije. Najgoru ulogu imala je historiografija. Ona je postala doslovce sluškinja partije. Osnovni kriterij sveukupnog djelovanja znanosti i umjetnosti bila je partijnost, propagirati interese partije, a ti su bili komunizam, diktatura i očuvanje državne vlasti, konkretno Jugoslavije. U tom cilju bila su dozvoljena sva sredstva. Svi oblici laži, falsifikati klevete, podvale. Dijalektika je postala vještina dokazivanja partijskih tvrdnji. Dijalektika je istisnula logiku. Partijnost je bila najvulgarniji oblik makijavelizma.

Na V kongresu KPJ 1948. komunistički korifeji, Broz, Đilas, Kardelj i Ranković su održali referate u kojima su objasnili cijelu historiju, ciljeve i djelovanje partije.To su postali temelji na kojim se gradila 50 godišnja „istoriografija“. Zadaća „istoriografa“ bila je dokazivati postavke i tvrdnje komunističkog agitpropa.

Rezultat takvoga rada bila je „istoriografija“ koja se sastojala iz niza mitova.

Ne treba napominjati da je svaka sumnja ili kritika u tih mitova bila shvaćena kao neprijateljski čin i zločin. Vjerodostojnost tih mitova jamčile su najviše znanstvene institucije,na čelu sa UDBom najvećim «naučnim» autoritetom.u državi.

2.

Međutim kada se ti mitovi kao i cijela „istoriografija“ pokušajui kritički ispitati, logičkom analizom, unutrašnje kontradikcije pokazuju ne samo njihovu lažnost već i njihovu glupost.

Jasenovac, taj najperfidniji mit cijele komunističke „istoriografije“, je najbolji pokazatelj njezine absurdnosti. Samo razlike u broju žrtava od 1,200.000 – 700.000- 80.000-70.000- 53.000 -15.000 su naj uvjerljiviji dokaz o «naučnosti» komunističkih «naučnika». Kriterij vremena i prostora je također negirao te tvrdnje, a i iskapanja u Jasenovu, a bilo je istaženo preko 150 sondi, također su ih demantirala. Pa i izjave svjedoka o svakodnevnom životu: o deseak nogometnih momčadi sa dresovima, o orkestru, i svakonedjelnim priredbama, demantiraju optužbe o tvornici smrti. . ……

I ostali mitovi i tvrdnje u svijetlu logike i činjenica pretvaraju se u laži: da spomenemo samo neke.Tvrdnja da su komunisti bili u «prvim redovima « obrane Jugoslavije» je laž. U travanjskom ratu 1941 svi komunisti bili su dezerteri, jer je kominterna, proglasila «revolucionarni defetizam» i zabranila sudjelovati u imperijalističkom ratu. Tek nakon napada na SSSR, nakon naloga Kominterne počeli su diverzije ali ne za obranu Jugoslavije nego po nalogu kominterne da bi branili «domovina proletarijata» i »štedili dragocjenu krv sovjetskih naroda». Da su komunisti u Sisku 22. VI prvi u Evropi počeli borbu protiv Njemačke je također laž. Već 1940, dok su još komunisti u bratskom zagrljaju sa fašistima, počinje otpor u okupiranoj Evropi, u Poljskoj se stvara Armija Krajova a de Gaule organizira otpor u inozemstvu i u zemlji. Osim toga još prije komunista djelovale su četničke grupe, a 22.VI u istočnoj Hercegovini izbila je buna Srba.

Fraza «ustanak naroda Hrvatske 27 .VII protiv okupatora na poziv KP» je laž. Pobunili su se Srbi u Lici i Dalmaciji po nalogu Talijana protiv NDH. Sačuvan je zapisnik o sastanku četničkih vođa s talijanskim vlastima, pretstavnikom guvernera Bastinianija. Na sastanku je naloženo četničkim vođama – dignuti bunu u NDH da bi pružili opravdanje Talijanima za reokupaciju tih krajeva.

Isto tako o antifašizmu i AVNOJ-u. Tek nakon što su 1942 poraženi i istjerani iz Srbije i Crne Gore komunisti su po nalogu Kominterne proglasili antifašizam.

Također sve priče o velikim vojnim uspjesima, »ofenzivama« su glupost. Ne treba biti vojni stručnjak da se ustanovi vojna nesposobnost komunističkog «vrhovnog štaba». U «IV ofenzivi» je vojni genije komandanta došao do vrhunca:.najprije paratizanske divizije prelaze Neretvu , zatim se vraćaju natrag i po nalogu vodstva ruše mostove i zatim ponovno prelaze preko porušenog mosta..Obično su vojskovođe rušili mostove za vojsklom, Broz je prvi vojskovođa u povijesti koji je rušio mostove pred vojskom. To je „istoriografija“ nazvala «genijalnim trikom». Sličnih trikova bilo je i u ostalim «ofenzivama».

A slično je i sa frazom o «NOB» jer, kako se može «oslobodilačkom borbom« nazvati borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju, nikakva. Jugoslavija ne može biti oslobođšenje za Hrvate, a komunizam ne može biti oslobvođenje niti za koga.

Kritička analiza komunističke „istoriografije“ pokazuje da je lažna.

3.

Međutim, ako se, osim kritičko logičke analize komunističke „istoriografije“, promijene i kriteriji, tj. kriterij: komunizam, diktatura i Jugoslavija zamijeni sa kriterijem:: humanost, demokracija i Hrvatske onda te laži postaju zločin, ocjena se mijenja, i pretvara u svoju dijalektičku suprotnost.

Takozvana «NOB» postaje izdaja narodnih interesa: borba za obranu SSSRa, prolijevanje krvi hrvatskog naroda da bi se čuvala «dragocjena krv sovjetskih naroda» i borba za komunističku diktaturu i Jugoslaviju. A ne Hrvatsku.

Pobjeda antifašizma postaje najveći pokolj u poslijeratnoj Evropi. Jugoslavenski komunizam najkrvaviji komunizam u Evropi, komunizam u Hrvatskoj najkrvaviji u Jugoslaviji,
50 godišnja komunistička vlast najteža diktatura i njaveća ekonomska pljačka u povijesti Hrvatske
Historija je presudila i pokazala koji je kriterij istinit.

Propast komunizma i Jugoslavije pokazali su da je da je kriterij humanosti, demokracije i Hrvatske ispravan, Da je nezavisna Hrvatska «na liniji progresa», a ne Jugoslavija kako su tvrdili komunisti. Historija je presudila i komunizmu i Jugoslaviji i odbacila ih zajedno na smetište historije.

4.

Međutim u Hrvatskoj, nakon toga i usprkos «historijskog ne komunizmu», komunistički brodolomci nastoje reciklirati komunizam. Zahvaljujući politici «opraosta i zaborava», komunistički brodolomci, da bi zadržali vlast, rehabilitiraju komunizam pod imenom antifašizam. I tu antifašističku rehabilitaciju vrše istom primitivnom dijalektikom kojom su stvarali komunističke mitove. Nekoliko primjera.

Žerjavić, službeni statističar, tvrdi kako su i za žrtve komunizma zapravo krivi fašisti i zato u njegovoj statististiki nema stavke žrtve komunizma već sano žrtve fašizma.

Vranicki bivši rektor i vodeći marksista, javno tvrdi da su komunisti spasili Hrvate od četničkog pokolja na kraju rata, što je glupost jer su četnici u NDH egzistirali jedino uz zaštitu Talijana. Ali zar Svibanjski pokolj, 1945 naziva zaštitom, zar bi i četniki mogli pobiti više nego što su komunisti.

Mesić, javno izjavljuje da je Hrvatsku Europa priznala 1991, zbog sudjelovanja Hrvata u «NOBi» – Ali zašto je onda nije priznala 1945.? Zašto je čekala 50 godina da Hrvati u krvavoj borbii sruše komunizam i Jugoslaviju koje je stvorila «NOB» da bi je priznali.

Za vlade Račana i koalicije politika antifašističke rehabilitacije komunizma dotjerana do apsurda.

Kada je Evropski parlament donio Deklaraciju o komunizmu, osudio komunizam i zatražio od svih bivših komunističkih država da istraže komunističke zločine i osude komunizam, Račanova vlada je donijela Deklaraciju o antifašizmu i izjavila da «antifašizam nema veze sa komunizmom». U Hrvatskoj nije bilo komunizma, bio je antifašizam. Račan, sekretar komunsiitičke partije nije bio komunista, bio je antifašista. Isto vrijedi za Broza i Rankovića.

Kasnije je Sabor donio i Deklaaraciju o komunizmu kojom je osudio komunizam. I tako je službeno za historiju utvrđeno da su istovremeno i zajedno postojali zločesti komunizam i dobri antifašizam, koji nisu imali veze. To je klasičan primjer komunističke dijalektike.

To je bilo otvoreno ruganje Europi.

I nitko u Hrvatskoj nije protestirao niti kritizirao. U Hrvatskoj je ponovno zavladala šutnja, . Račan je i 2000. kao i 1972. ušutkao Hrvatsku. Nad Hrvatskom se ponovno spustila crvena magla u kojoj je lutala stara sablast komunizma pod imenom antifašizma.

5.

Sve to je dokaz jedne duboke intelektualne i moralne krize, 50 godišnja diktatura je uništila sposobnost kritičkog i logičkog mišljenja. Koliko je ta kriza duboka svjedoči i to što je Račan, taj tvorac hrvatske šutnje, koji je 1990 izjavio da je nezavisna Hrvatska «opasna namjera», koji je 1991 odbio glasovati za nezavisnost Hrvatske, koji je potpisao Piranski sporazum – odlikovan ,najvišim državnim odlikovanjem za zasluge.

Iako se Hrvatska u krvavoj borbi oslobodila i komunizma i Jugoslavije ostala je i dalje u ideološkom, duhovnom robstvu i prisiljena je boriti za istinu o prošlosti, protiv nametanja kompleksa krivnje,. I trebaju joj ideološki intelektualni bljesak i oluja, da rastjeraju crvenu maglu i sablasti antifašizma u njoj.

Vladimir Mrkoci


Da se ne zaboravi...

4.000 LEŠEVA HRVATA SPALJENO JE U KOMUNISTIČKOM AUSCHWITZU

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, 4.000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Kako navodi "Demokracija", vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4.000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je krajem Drugoga svjetskog rata u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih domobrana i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti, kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. "Ložili smo i leševe". Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otišao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz domovine, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

"Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me ne će pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz iskopane jame ukrcavalo leševe na vagonete, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U skupini sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture", kazivao je Bolčić svojemu bratiću.

Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. "Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasutu jamu u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu unatoč, sredili ulaz u jamu, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji ne ću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati ustaške uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela... Majka s djetetom u zagrljaju... Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom", nastavlja Bolčić.

Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. "Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagonete, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas ne će vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći."

Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan:

"Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali. Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo (u skloništu, op. a.) pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je rov bio sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u rov s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u rovu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u rovu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece", nastavlja Bolčić.

Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik (sic!). Vrlo je podrobno opisan i sam položaj rova - na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a rov, odnosno bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u rov, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor - desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u "sklonište". Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer će doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište bilo zatrpano.

Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila. Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granice zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz te kolone odvedeno i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostatci iz toga masovnog pokolja "pohoda smrti" mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj skupini.

Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevidca, slovenska je Ozna 1945. iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u manji industrijski pogon u Lisci (dio Celja), u kojemu su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevidca, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno "građe" kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.


Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.
Podsjetnik...

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!


Podsjetnik...

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...


Banja Luka, 6. lipanj 2017.

Franjo Komarica: Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin!

Zajedno sa svojim dugogodišnjem prijateljem, predsjednikom Nacionalne federacije američkih Hrvata Steveom Rukavinom, koji je od početka Domovinskog rata u velikoj mjeri pomagao Ratnom sanitetskom stožeru, od 22. do 26. svibnja boravio sam u Banjoj Luci i Sarajevu. Zbog velike ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Nacionalna federacija američkih Hrvata pokrenula je dobro planiranu političku i humanitarnu inicijativu za spas Hrvata u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sve je snažnija spoznaja o tomu da, ako se nastavi današnja bošnjačka i srpska politika istiskavanja i zabrane povratka Hrvatima na njihova stoljetna područja i u njihove davnašnje domove, već za dvadesetak godina – prvi put u povijesti hrvatskog naroda – u Bosni i Hercegovini više neće biti Hrvata. Banjolučki biskup mons. Franjo Komarica od završetka rata 1995. godine najglasnije upozorava na nepravdu i tragediju koja se događa Hrvatima, i to ne samo u Republici Srpskoj, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. O stanju u Bosni i Hercegovini, a posebno u Republici Srpskoj, s biskupom Komaricom razgovarao sam tijekom dva dana boravka u njegovoj rezidenciji u Banjoj Luci. O cjelokupnom boravku u Banjoj Luci i Sarajevu, gdje je Steve Rukavina, u čijoj sam pratnji bio cijelo vrijeme, vodio razgovore s najvišim političkim i crkvenim predstavnicima Hrvata u Bosni i Hercegovini te s najvišim međunarodnim diplomatskim predstavnicima u toj zemlji, napisat ću poseban komentar. Zasad želim istaknuti kako se u Bosni i Hercegovini događaju politički procesi, koji će ne samo dovesti do potpunog nestanka Hrvata u toj zemlji, nego će u konačnici ozbiljno ugroziti i opstanak današnje samostalne hrvatske države. Kao i toliko puta u našoj povijesti, Hrvatska se brani u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta već su otpisali Hrvate u Bosni i Hercegovini. Smatram da prihvaćanjem nestanka Hrvata u Bosni i Hercegovini prihvaćamo i svoj vlastiti nestanak kao pripadnika hrvatskog naroda.

* Možete li nam konkretno reći kako se osjećate u Banjoj Luci te je li bilo trenutaka kad ste bili u životnoj opasnosti?

Za očekivati je da se svaki čovjek u svom rodnom mjestu osjeća najugodnije i najsretnije. Iz različitih razloga to nažalost nije uvijek tako. Svjedoče to brojni slučajevi onih ljudi kojima su njihovi sumještani, sugrađani toliko zadali jada te su bili prisiljeni iseliti se i postati tuđinci kamo god su došli.

I u mome slučaju je bilo dramatičnih dana i vremena kada me se htjelo silom istjerati iz mog rodnog grada, kada mi se svakodnevno prijetilo, fizički maltretiralo i kućnim višemjesečnim pritvorom psihički pritiskalo da se iselim iz svoga rodnog mjesta. Nisam pristajao na trijumf zla i nepravde niti ću ikada pristati. To i tako me zadužuje i Božja objavljena istina o Bogu i o čovjeku. Mi, kršćani, tvrdimo da vjerujemo u Trojedinog Boga i da nemamo pravo klanjati se i pokoravati nikojemu stvorenju, pa ni onom čovjeku, koji je, zahvaćen Zloduhom, sebe učinio gospodarom tuđih života i sudbina.

Ostajući ovdje, gdje me je Božja Providnost postavila, ne pristajem biti ničiji rob, nego snagom Božjeg Duha trudim se činiti što više u korist istine, pravde, praštanja, milosrđa i dobra.

Nastoje me pred javnošću oblatiti i diskreditirati

* Kako se građani pravoslavne vjere u entitetu Republika Srpska odnose prema Vama osobno i kakav je odnos službene politike u tom entitetu prema biskupu Katoličke Crkve?

Kao kršćanin na sve ljude bez razlike gledam kao na Božja ljubljena stvorenja i trudim se tako prema njima postupati. Tako sam se vladao i vladam i prema našim pravoslavnim (i drugim) susjedima i sugrađanima. Mnogi od njih su me takvog doživjeli i u mojim riječima i u mojim djelima. Bezbroj lijepih i ugodnih susreta, pa i zajedničkih plemenitih akcija imao sam s našim susjedima pravoslavcima, koji su prema meni pokazali veliko, iskreno poštovanje i zahvalnost. Ne isključujem nikako da ima i drugačijih, ali ja nemam s njima kontakata. Takvi mene osobno redovito ne poznaju ili su pak zavedeni od strane onih, koji su isključivi prema drugima, osobito pripadnicima druge nacionalne ili vjerske skupine. Istinski pravoslavci, vjerujem, nisu takvi, jer se i oni poučavaju od istog Evanđelja Isusa Krista da vole i poštuju sve ljude, pa tako i katoličkog biskupa u Banjoj Luci.

Predstavnici službene entitetske politike su me, kao Katoličkog biskupa, respektirali i javno izjavljivali kako su i biskup i Katolička Crkva na ovom području radili u korist općeg dobra. A kada sam od njih tražio da uvažavaju i temeljna ljudska i građanska prava i ovdašnjih obespravljenih katolika, što je inače njihova obveza, onda im nisam bio po volji – i nastojali su me i nastoje pred javnošću oblatiti i diskreditirati.

* S druge strane, zanima me i kakav je odnos većinskog naroda u entitetu Republike Srpske prema Hrvatima?

Koliko je meni poznato, među običnim ljudima, osobito ovdašnjim starosjediocima odnosi su normalni, prijateljski. Ima i slučajeva netrpeljivosti, osobito između pridošlica i domaćih. To je inače problem tzv. socijalizacije, uključivanja pojedinaca ili skupina u društveni život jedne sredine i njihovo prilagođavanje novima načinima življenja. Također ima ne mali broj slučajeva antagonističkog, tj. suprotstavljenog odbojnog ponašanja – osobito među dužnosnicima raznih razina i profila – kad je u pitanju uvažavanje identiteta i legitimnih temeljnih ljudskih prava i sloboda domaće hrvatske populacije, kako one malobrojne koja je , unatoč svim šikaniranjima i zlostavljanjima tijekom rata i poraća uspijeva ovdje ostati tako i one još malobrojnije, koja je uspjela – unatoč svim barijerama i opstrukcijama – vratiti se u ovdašnji svoj rodni kraj.

* Kako tumačite mišljenja nekih komentatora da ste Vi zapravo neugodan svjedok za međunarodnu zajednicu, Republiku Hrvatsku i hrvatske političare u Bosni i Hercegovini?

Više od trideset godina sam kao katolički biskup u ovoj zemlji – samim svojim boravkom i djelovanjem u svojoj službi svjedok burnih i dramatičnih, nehumanih i tragičnih događanja, prouzročenih od strane onih mojih suvremenika i sugrađana, koji su u datom povijesnom trenutku pokazali svoje duboko nehumano lice i dramatično urušenu ljudskost u sebi. Nema nikakve sumnje da su glavni akteri ovdašnje tragedije bili predstavnici međunarodne zajednice, međusobno različiti pa i protivni, koji su – za ostvarivanje svojih, sebičnih interesa izabrali ovo područje – kao svojevrsni poligon za odmjeravanje snage svojih „mišića“. Našli su domaće „izvođače radova“ u političkim predstavnicima ovdašnjih naroda koji su bezočno primijenili u praksi staro pravilo: „Zavadi pa vladaj“. Oni su instrumentalizirani od stranih utjecajnih sila, te već godinama ciljano i dozvoljeno zaglupljuju ovdašnju populaciju. Tužan sam zbog fatalnog oportunizma od strane naše hrvatske i druge inteligencije tijekom cijelog ovog nesretnog ratnog i poratnog vremena, te zbog zabrinjavajuće slomljenosti kralježnice ovdašnjeg našeg nacionalnog bića uslijed ciljane ideološke i partitokratske torture svih ovdašnjih dosadašnjih „demokratskih“ vlasti i vlada.

Krunski svjedok besprimjerne drame

* Možete li Hrvate u Australiji upoznati s činjenicom zašto se na Vas tako gleda i to ne samo u svjetovnim, nego, kako neki kažu i u crkvenim krugovima?

Vjerujem da je većini onih svjetovnih i crkvenih krugova, koji se zanimaju za našu – u europskim razmjerima – uistinu besprimjernu dramu, poznato da sam ja – i ne htijući – svih ovih skoro trideset godina neposredni „krunski svjedok“ brojnih ovdašnjih javnih događanja, kao i onih, koji su se odvijali iza zastora javnosti, u raznim centrima sudbinskog odlučivanja o iskorjenjivanju Katoličke Crkve i s njom domicilnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, najprije etničkim čišćenjem, a onda raznim drugim metodama i projektima. Svi oni pokazuju kakvo im je lice.

* Imate li još uvijek potporu Svete Stolice i njezina poglavara pape Franje?

U to ni najmanje ne sumnjam. I papa Franjo i njegovi najbliži suradnici dobro su upoznati s doista dramatičnom situacijom katoličke populacije u BiH, osobito u entitetu RS i daju podršku našim naporima da ustrajemo u našem dosljednom opredjeljenju provođenja u djelo duha Evanđelja, službenog nauka Crkve i naputka trojice zadnjih papa. I nedavni višednevni pohod kardinala Petera Turksona, prefekta papinskog Dikasterija za cjelovit ljudski razvoj – te njegovo sudjelovanje na zajedničkoj radnoj sjednici Komisije „Pravda i mir“ naše Biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije i Slovenske biskupske konferencije – to nedvojbeno potvrđuje.

* Hrvate u Australiji će sigurno zanimati egzaktna statistika o broju vjernika katolika u entitetu RS danas i primjerice prije raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine.

Prema podacima koji su mi momentalno dostupni, na području entiteta RS danas u 32 župe moje, Banjolučke biskupije ima oko 4.000 katolika; u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji – u 34 župe također oko 4.000, a u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji u 4 župe oko 900 katolika. Pred rat 1991. godine, bilo je u tim župama oko 60.000, odnosno oko 100.000, odnosno oko 2.000 župljana. Tim brojevima svakako treba pribrojiti najmanje još oko 1 vjernika – katolika, koji, zbog tadašnjeg komunističkog ozračja, nisu smjeli imati službene kontakte sa župnicima, ali su se tijekom rata a i u poraću pojavili kao katolici. U brojnim župama upravo su ti, nekadašnji „anonimni“ katolici danas glavni župljani.

Hrvatima – katolicima 3% međunarodne materijalne pomoći

* Je li prisutna pojava povratka katolika u njihova rodna mjesta i sela?

Već prve godine nakon rata brojni su se prognani katolici svakako željeli vratiti u svoj rodni kraj. To mi dobro znamo, jer se samo kod nas – tj. u mome biskupijskom Caritasu prijavilo više od 12.000! prognanih i izbjeglih obitelji, budući da ih nikakav ni općinski ni entitetski, ni državni, ni stranački ni međunarodni ured nije htio ni primiti, a kamo li popisati i onda im omogućiti održivi povratak. Nažalost, domaći ali i drugi političari i brojni, oni, koji su bili službeno zaduženi da ispunjavaju famozni Anex 7 Daytonskog mirovnog sporazuma – omogućavanje održivog povratka također i prognanih katolika, odlučno i kontinuirano su godinama na razne načine sprječavali njihov povratak nepružanjem bilo kakve i političke i pravne i materijalne pomoći tim obespravljenim ljudima. Caritas moje biskupije je uz pomoć svojih partnera – Caritasa iz nekih zemalja – obnovio oko 2.400 stambenih jedinica, ali u brojnim od tih sela, općinske vlasti nisu htjele obnoviti ni put, ni električnu mrežu ni vodovod, a kamo li trgovinu, ambulantu, školu ili crkvu, jer su imale zadatak učvrstiti rezultate neprihvatljivog entičkog čišćenja. Od službene međunarodne materijalne pomoći Hrvatima – katolicima je dodijeljeno tek oko 3%!

To sve govori i o tim donatorima, ali i o službenim političkim predstavnicima našeg hrvatskog naroda, koji se ni izdaleka nisu onoliko trudili oko pomoći svome narodu kako su to činili ovdašnji Srbi i Bošnjaci.

Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

* U kojoj je mjeri Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za masovni nestanak Hrvata s područja entiteta RS?

Daytonski sporazum je zaustavio daljnje krvoproliće u BiH i ujedno predvidio sigurni i održivi povratak svih prognanih – također i Hrvata. Nažalost, taj sporazum je u praksi zacementirao nepravdu i zločin, nagradio brojne ratne i poratne zločince a kaznio dodatno žrtve rata. A tu praksu su provodili više-manje svi politički djelatnici zaduženi direktno ili indirektno za uspostavljanje pravne države i učinkovito liječenje ratnih rana. Među njima su bili nažalost i predstavnici hrvatskog naroda iz BiH i RH. Mi, biskupi smo na tu tešku nepravdu mnogo puta upozoravali i tražili da se ona ispravi. Nažalost, uzalud.

* Zašto po Vašem mišljenju do sada nije došlo do revizije Daytonskog sporazuma?

Još u proljeće 1996. godine rekao mi je jedan od supotpisnika Daytonskog sporazuma, tadašnji njemački savezni kancelar Helmut Kohl, da se uskoro planira Dayton broj 2 i onda i Dayton broj 3.

Nažalost do toga nije došlo, nego se umjesto izgradnje istinski pravne države na cijelom području BiH, pristupilo projektu „kontroliranog kaosa“. Najutjecajnijim velesilama odgovara ovakvo stanje u našoj zemlji. Sramota za njih, a velika šteta na ovdašnje pučanstvo, osobito za katoličko, tj. hrvatsko, jer se njega ciljano smanjuje od konstitutivnog naroda na beznačajnu nacionalnu manjinu. A nigdje u Europi, katolici se ne nalaze u takvom položaju svoga fizičkog nestajanja kao u BiH. Mnogi nas pitaju – čak i nekatolici: zašto nemate Vi više pomoći od svojih hrvatskih i drugih katolika?!

Sudbina nas Hrvata i katolika ostaje u Božjoj ruci

* Budući da je BiH doista neuspješna država koju na životu održavaju jedino svjetske velesile, kako vidite sudbinu preostalih Hrvata katolika u entitetu Republika Srpska u slučaju raspada države?

Službeni politički predstavnici hrvatskog naroda – moraju se daleko više nego do sada založiti za ovdašnju svoju nacionalnu populaciju, koja je na ovom području daleko najstarija populacija. Toj se populaciji moraju ponovno vratiti i zagarantirano učvrstiti njihova temeljna ljudska i građanska prava i slobode – i kolektivna i pojedinačna. To, uostalom garantira i međunarodno pravo svakom narodu i svakom čovjeku. Bez obzira kako se ubuduće zvao ovaj dio europskog kontinenta, on će biti uvijek jednako udaljen od Slavonije, Like, Dalmacije, Zagreba. Brojni i antihrvatski i antikatolički imperiji i sistemi su se mijenjali tijekom dugih stoljeća naše dramatične povijesti, a uvijek je ostao barem onaj zlatni, blagoslovljeni ostatak našeg ovdašnjeg hrvatskog, katoličkog naroda. A on je u biblijskom smislu – bio za Božju Providnost uvijek garancija novog obnavljanja oštećenog stabla – i narodnog i crkvenog.

Sudbina nas Hrvata i katolika je bila i ostaje u Božjoj ruci – što se Boga tiče. A i mi sami se trebamo trajno truditi da ostanemo u Božjoj ruci.

A ako nam je Bog, Gospodar svih naroda i sve povijesti prijatelj i pomoćnik, onda će se On pobrinuti da nam i među pripadnicima raznih naroda – blizu i daleko od nas – nađe prijatelje.

Osobno vjerujem da će takvih naših istinskih prijatelja biti i među Vama, našim dragim sunarodnjacima u dalekoj Australiji, u kojoj Vi nastojite izgrađivati svoju novu domovinu, ali se trudite da Vam Domovina Vaših korijena, Vaših roditelja i predaka – Bosna i Hercegovina i(li) Hrvatska ne postanu tuđina!

* Prateći medijska izvješća vidio sam da su Komisije „Justitia et pax“ biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prije nekoliko dana objavile zajedničku Izjavu „u kojoj su upozorile na najugroženiji dio Katoličke Crkve na cijelom europskom kontinentu“. Može li se uopće što još učiniti da se dramatično promijeni to katastrofalno stanje? Tko tu može i mora uložiti najviše truda?

Najprije bih Vas podsjetio na naše riječi iz službenog „Obraćanja javnosti članova Biskupske konferencije BiH“, od 21. ožujka 2017., dakle od prije dva i pol mjeseca:

„Ponavljamo ono što smo zajedno s biskupima Republike Hrvatske poručili u svojoj Izjavi od 15. listopada 1993.:'Ne možemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovine članova i imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije na području Europe (…) Apeliramo na međunarodnu zajednicu, poglavito na Europsku Uniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju da aktivno, kao jamci Daytonskog mirovnog sporazuma na temelju kojega je do sada bila društveno-politički uređena Bosna i Hercegovina, pomognu u stvaranju dugotrajnog rješenja aktualnih bremenitih političkih pitanja radi trajnog i pravednog mira u našoj zemlji. (…) Potičemo sve ljude u vlasti da teže takvom unutarnjem uređenju naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom njezinom dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda. (…) Potičemo i ovaj put ponajprije hrvatske legitimne predstavnike vlasti na svakoj od njezinih razina da ne zaborave svoju obvezu i poslanje predstavljati sve članove svoga naroda u svakom dijelu ove zemlje, posebno one najslabije, koji žive kao brojčana manjina u svom rodnom kraju, u opravdanom nastojanju za jednakopravnošću s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. (…) Ističemo kako naša krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini – pod time ovdje mislimo na njezin ministerijalni dio – crkveno vodstvo – i sada – kao i do sada – čvrsto stoji uz povjereni joj narod. Ističemo potrebu jedinstvenosti i odlučnosti u zajedničkoj nakani sve (u)činiti kako bismo kao Katolička Crkva ostali i opstali na ovim prostorima na što nas obvezuje Kristov nalog, a i brojni poticaji Svete Stolice.“

Također vas želim upoznati s činjenicama, da sam s obzirom na opće poznatu potpuno ambivalentnu politiku svih dosadašnjih Vlada RH prema Hrvatima u BiH, a time ujedno i prema ovdašnjim katolicima i njihovom sve katastrofalnijem stanju – tražio više puta, također i zajedno s predstavnicima brojnih udruga prognanih Hrvata s područja entiteta RS – od sadašnje Vlade RH (a da o ranijim ni ne govorim) da konačno hitno donese strategiju, koja će imati za cilj opstanak i revitalizaciju Hrvata u BiH, posebno u entitetu RS.

Glavninu te strategije trebaju sadržavati vitalna pitanja spašavanja ljudskih, kulturnih, duhovnih i materijalnih resursa hrvatske nazočnosti u BiH. Tražili smo da se temeljem Ustava RH, što prije u Hrvatskom Saboru provede rasprava o hrvatskom pitanju u BiH, napose u entitetu RS. Kako obnova porušenih i devastiranih domova i imanja prognanih Hrvata uopće nije provedena, a kamo li završena, neprihvatljivo je održivi povratak prognanih Hrvata proglasiti završenim, što se zadnjih godina čini na razne načine. Zato tražimo od Vlasti RH da se službeno deklarira protiv takve – za nas fatalne – prakse i da od nadležnih državnih i entitetskih vlasti u BiH, kao i predstavnika međunarodne zajednice, odlučnije i upornije nego do sada zahtijeva veću političku, pravnu i materijalnu potporu u ostvarivanju održivog povratka svim onim Hrvatima, koji još uvijek to žele.

Vrijeme prolazi – fatalno za nas

Još uvijek čekamo da Vlada RH poduzme učinkovitije korake. A vrijeme prolazi – fatalno za nas! Molio sam i predstavnike Vatikana i Njemačke da potaknu i pomognu Vladi RH u što skorijem izvršavanju te njihove obveze.

* Uzimajući u obzir činjenicu da u Australiji živi izrazito velik broj Hrvata katolika iz cijele BiH, pa time i iz entiteta RS, molim Vas da im uputite poruku o stanju u njihovoj domovini i o tomu što bi trebali učiniti da malo olakšaju silno teško stanje onih malobrojnih katolika u RS, koji su ostali braniti svoju očevinu i djedovinu?

Iznijet ću najprije neka dobronamjerna pitanja i primjedbe nekih naših prijatelja i poznanika, koji nisu Hrvati, a neki ni katolici. Oni se ovako čude:

toliko ima vas Hrvata u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Zašto oni ne poduzimaju nikakve mirne demonstracije pred tamošnjim parlamentima tražeći zaštitu i pomoć najugroženijem narodu u jednoj od europskih država – Hrvatima u BiH? Imamo dojam da ste vi Hrvati i katolici u Bosni ostavljeni od svojih i Hrvata i katolika. Mi, muslimani bismo vam željeli pomoći, jer vas godinama gledamo kako živite u agoniji i pred nestajanjem, a nitko od „vaših“ da učinkovito reagira na Vaše brojne vapaje!

Sva dosadašnja pristigla pomoć od dobrih i plemenitih ljudi iz raznih dijelova svijeta bila je za nas dragocjena pomoć, ali samo za naše preživljavanje i lagano izumiranje, na što su nas osudili neki od moćnika ovog svijeta – pred očima drugih naših sunarodnjaka – Hrvata i tolikih drugih katoličkih naroda.

Vi, dragi naši sunarodnjaci, vjerujem da dobro znate koliko ste preko svojih župnih zajednica ili udruga do sada pružili pomoći našoj, dvije i pol decenije dugoj, agoniji. Koliko ste puta organizirali javne mirne proteste tu pred vašim parlamentom – u korist poboljšanja naše situacije? Koliko ste često u svojim informativnim glasilima pisali i obavještavali australsku – hrvatsku i drugu –populaciju o izuzetno teškoj situaciji malobrojnih preostalih branitelja vaše očevine i djedovine? Koliko ste puta skupljali razne vrste kolekti i koliko ste financijskih sredstava poslali za djelovanje naših biskupijskih Caritasa ili drugih naših crkvenih i karitativnih organizacija, koje se svim silama trude oko zbrinjavanja brojnih starih, slabih, siromašnih i obitelji i djece. ali i oko školovanja te onda i obavljanja potrebnog pastoralnog rada naših svećenika i redovnica, između kojih su neki od naših svećenika i redovnika i među vama čak i mnogo godina?

Apostol Pavao nas potiče da je kršćanska ljubav dosjetljiva, ustrajna. Tko bi se smio usuditi reći da Vi nemate u sebi kršćanske ljubavi?

Dakle, počnite se malo više i konkretnije nego do sada zanimati za svoje nacionalne i vjerske korijene u svojim rodnim mjestima i rodnim mjestima vaših roditelja i predaka, pa ćete mnogo toga dobroga moći učiniti ovdašnjim svojim sunarodnjacima i ovdašnjim katolicima. Želim dati priliku svakom od vas da pokaže svoje kršćansko i rodoljubno lice.

* Što vama i Hrvatima u RS znači dolazak u posjet u Banju Luku predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata, gospodina Steve-a Rukavine?

Koliko se sjećam, to je bio prvi pohod jednog visokopozicioniranog Hrvata, odnosno potomka iseljenih Hrvata iz dijaspore sjedištu moje biskupije. Šteta je što zbog kratkoće vremena, on nije moga razgovarati s većim brojem onih Hrvata, koji su doista u nezavidno teškom položaju u ovdašnjem svome rodnom kraju ili s onima koji se s bolju i čežnjom u srcu i duši uporno nadaju što skorijem svome održivom povratku u svoj rodni kraj, u Bosnu.

Steve Rukavina probudio nam je nove nade

Imao bi tako g. Rukavina još kompletniju sliku o aktualnoj drami ovdašnje hrvatske populacije, koju ni izdaleka ne proživljava ni jedan drugi europski narod na početku 21. stoljeća. Ali i onoliko, koliko je vidio i čuo, osobno vjerujem da ga nije niti može ostaviti ravnodušnim, jer je on na mene ostavio dojam plemenitog, poštenog i istinskog rodoljuba. Probudio nam je nove nade.
Nadam se da te nade neće i ovaj put biti iznevjerene.

Antun Babić


Nekadašnji istaknuti pravaši

Ante Kovačić

Ante Kovačić je bio po zanimanju odvjetnik. Rođen je u selu Celine, kraj Zaprešića, 6. lipnja 1854., a umro u Zagrebu 10. prosinca 1889.
Smatran je najborbenijim pravašem svoga naraštaja.
Pisao je pjesme, satiru, feljtone i romane. Napisao je najbolji hrvatski roman 19. stoljeća "U registraturi". Značajan mu je roman "Fiškal", u kojemu, između ostaloga, obračunava s ilirizmom i njegovim pogledima na hrvatski narod.
U mnogim svojim satiričkim pjesmama obračunava s političkim protivnicima.
Posebno je na glasu njegova travestija "Smrt babe Čengićkinje", u kojoj na vrlo uspješan način ismijava Ivana Mažuranića i njegov ep "Smrt Smailage Čengića".
U nedovršenomu romanu "Među žabari" analizira psihologiju provincije, demaskira moralnu pokvarenost i licemjerstvo "žabarskog" društva i daje niz grotesknih portreta i karikatura malograđana i moralnih puzavaca.

Fran Živičnjak: U vječni spomen

PREDGOVOR SVJEDOČANSTVIMA FRANA ŽIVIČNJAKA O MACELJSKIM ŽRTVAMA

Početkom svibnja 1945. godine mnogi pomisliše: Prestao je pomor, prestali su dani najgoreg užasa! Službeno je završio najstrašniji rat u povijesti, koji je krvlju i suzama zalio cijelu Europu i velik dio svijeta, a Hrvatska je zbog mnogovrsnih sukoba bila osobito tragično razbojište. Stoga se očekivalo da će narodi odahnuti u miru, da će se ugasiti ratne mržnje i da će biti poštivane vrijednosti ljudskog dostojanstva i života. Nadasmo se miru, ali eto užasa!

Hrvatski narod, kao i drugi narodi koji su potpali u sferu ideološkog totalitarizma istočne Europe, našao se pred teškim iskušenjima nasilja. Narod i Crkva u njemu su to posebno doživjeli kao povijesnu tragediju. Još se pušila krv s naših njiva, još su jecala srca, još je plakalo svako oko, još su zjapile tolike otvorene rane, kad eto novih užasa, koji će biti bolno zabilježeni u memoriji našeg nacionalnog bića - pojmovima Bleiburga i križnih putova.

Mnogi sinovi i kćeri našega naroda, mnogi svećenici, redovnici, redovnice, vjernici te ljudi razne dobi i zvanja, nestali su u nepoznatim grobovima nad kojima se nadvila prisilna šutnja. Takvo jedno veliko gubilište svakako je Macelj, za koji partizanski vodnik koji je bio najodgovorniji i najpovjerljiviji stražar Vojne OZN-e u Krapini, Mladen Šafranko, s partizanskim imenom Marijan, svjedoči da u svojim šumovitim njedrima krije još 130 grobnih lokaliteta s oko 12.000 pobijenili vojnika i civila.

Šutnju o Macelju i prikrivanje tog zločina trebalo je prekinuti. Prekinuo ju je krvave kronike glas, zapisane riječi o. Ostijana Ostrugnaja, gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini, koji je kao živi svjedok još u lipnju 1945. opisao "najbolniju ranu u Krapini" -- stratište na gori Macelj, na mjestima Lepa Bukva, gdje je ubijeno poimence navedenih 11 svećenika i bogoslova te 9 franjevaca redovnika, Ilovcu i u Smiljanovoj Grabi. Macelj bijaše "klaonica tolikih nevinih žrtava", piše isti kroničar 1945., a potom nastaje šutnja sve do 1990. godine. Tada razni listovi i dnevni tisak počinju pisati o Macelju i maceljskim žrtvama, a sve je bilo okrunjeno prvim služenjem sv. mise za te nevine žrtve u Macelju, 9. lipnja 1991., koju je predvodio kardinal Franjo Kuharić u nazočnosti osam do deset tisuća vjernika.

Mora se znati da je, uz Kroniku Franjevačkog samostana u Krapini, za otkrivanje ovog zločina najvažniji i najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak koji je organizirao i vodio sve skupine što su od 1990. godine naovamo polazile na lice mjesta da obiđu maceljske grobnice i da se uvjere o tom velikom zločinu.

Fran Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od 7. studenog 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, Stožera XVI. hrvatske domobranske doknadne divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum Civilne OZN-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik Vojne OZN-e Mladen Šafranko.

Živičnjak, kao neposredni očevidac i sudionik tih bolnih poratnih dana, u ovom svjedočanstvu pomno bilježi što se je dogadalo u Krapini i logorima u njenoj okolici, što zna o maceljskim žrtvama i tamošnjem najvećem svećeničkom gubilištu na području Zagrebačke nadbiskupije.

Podrobno bilježi podatke o svom križnom putu, kao i sve detalje i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori neposredno o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se iz te velike noći bola i svijetlih likova od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću.

Nadasve je dragocjeno što je uspio nagovoriti još za života Mladena Šafranka, nekoć djelatnika Vojne OZN-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice imenom i prezimenom, naznačivši petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Fran Živičnjak bio je u kontaktu i sa Stjepanom Hršakom, 1945. godine prvom osobom Vojne OZN-e u Krapini, koji zaštićen živi u svojoj vili na Tuškancu, što samo po sebi mnogo govori. Na žalost, svi akteri su domaći sinovi iz okolice Krapine.

Posebno je vrijedno pozornosti što Fran Živičnjak prati i bilježi zbivanja o ostacima maceljskih žrtava koje su 1992. godine djelomično iskopane bez znanja javnosti i suglasnosti rodbine žrtava i Crkve. Tada je otvorena i jama označena brojem IVd, gdje su sahranjeni pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Otvorene su 23 jame i iskopana 1163 kostura, a Šafranko svjedoči da na području Macelja ima još oko 130 takvih grobnih jama. Posmrtni ostaci prevezeni su u crnim najlonskim vrećama za smeće u podrum Patologije na Šalati u Zagrebu.

Čini se da zbog živućih aktera i njibovih "zaštitnika" još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima.

Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast. Mi kršćani čvrsto vjerujemo da je čovjek slika Božja i da su svi ljudi i narodi jednakoga dostojanstva, pozvani od samoga Boga da žive u miru, slobodi, pravednosti i sigurnosti sa svojim neotuđivim pravima.

Polazeći od toga stajališta, od 1991. godine naša Crkva početkom mjeseca lipnja svake godine sv. misom i molitvom obilježava spomen na pobijene svećenike, redovnike, vojnike i mnoštvo civila na Macelju. To su molitve i poruke mira s gubilišta, da se zlo više ne ponovi, da mržnja prestane, da se svim žrtvama vrati dostojanstvo i čast!

Osobno sam više puta razgovarao s gospodinom Franom Živičnjakom o tragediji našega naroda, posebice o maceljskim žrtvama. Istaknuo bih ovdje važnost našeg zajedničkog obilaska sa skupinom sudionika svih lokaliteta od Mirkovca i Sv. Križa Začretja do Krapine, Đurmanca i maceljskih jama 27. travnja 1991. godine. To mi je bilo važno jer sam spremao knjigu o žrtvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je izašla pod naslovom: "Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije" (Zagreb, 1992.), gdje sam o maceljskim žrtvama pisao na str. 162-177. i 697-702. Drugi važan susret hio je u podrumu Patologije na Šalati. gdje su predstavnici Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu sa skupinom nazočnih, na čelu sa saborskim zastupnikom Ivanom Lackovićem Croatom, utvrdili činjenično stanje, sve fotografirali, posebno smrtne ostatke i jame IVd gdje su pobijeni svećenici i bogoslovi, kako bi ostala dokumentacija i trag o ovom nevjerojatnom mučeništvu i piniženju naših mučenika mimo volje rodbine i predstavnika Crkve.

Neka u svemu najveći prijatelj u životu bude Istina!

Zato Fran Živičnjak ostavlja povijesti ovo svoje pisano svjedočanstvo o pobijenim žrtvama "iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti". Time je želio opisati sva stradanja poniženih i pobijenih bez suda i prava obrane u svibnju i lipnju 1945. "na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i Oroslavlju, da taj istiniti zapis ostane kao povijesni dukument i opomena za buduće hrvatske naraštaje, da se takav zločin ne bi nikada više ponovio na tlu Hrvatskog zagorja".

Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer "osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima", kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine. Ako i nije čas da se otvoreno o tome piše, radi "pomirenja" malog postotka živih sudionika Drugog svjetskog rata, neka ostane pohranjeno za buduća vremena kako bi istina zasjala kao djelo pravde, kako bi se vratila čast žrtvama i označilo tko je bio žrtva, a tko zločinac, posebice u vremenu nakon ratnih sukoba.

Sve ovo kazuje kako je i nakon rata vođen rat protiv Hrvatske, koja je i nadalje bila prostor tragičnog razbojništva do danas neimenovanih zločinaca. S tisućama nevinih žrtava sudbinu su dijelili i svećenici. Samo iz Zagrebačke nadbiskupije ubijeno je 5-7 bogoslova i 65 svećenika, a 5 ih je završilo živote u poratnim logorima. Kroz poratne logore prošlo je 155 svećenika samo iz Zagrebačke nadbiskupije.

Neka ne budu zaboravljene sve naše domoljubne žrtve! Neka ne budu zaboravljeni ovi istinski mučenici za vjeru i Domovinu u Macelju, kako reče kroničar već 1945. godine, u toj "klaonici nevinih žrtava"

Koliko su znane i neznane jame Jazovke i Maceljske šume!?'
Kolike su žrtve naroda i Crkve u Hrvata!?
Doći će dan kada će se i o tome mirno, objektivno, činjenično i povijesno kritički moći progovoriti.

Zagreh, 31. svihnja 1997.

Dr. Stjepan Kožul


ANGLO-BOLJŠEVIČKIE PODVALE

Koliko puta smo iz usta Titinih boljševika čuli pogrdni naziv “kvisling”, “kvislinzi”, “kvislinški” itd.? Vjerojatno mnogi ne znaju od kuda, kako i zašto je nastao taj naziv i tko ga je izmislio. Vidkun Abraham Quisling bio je vrstni političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova i od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. ministar predsjednik kraljevine Norveške. Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.

Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u boljševičku Rusiju, gdje je za vrieme prvog ‘Gladomora’ u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizam Fridtjofom Nansenom, radio na spašavanju od glada umirućih masa ukrajinskoga naroda. Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom. Kad je Prytz 1927. g. otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat istovremeno odgovoran i za upravljanje s britanskim diplomatskim poslovima.

Za ove zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).

Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome, do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje “oduzeto” i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?

To se dogodilo zato što je, poslije svega što je vidio i izkusio u boljševičkom “raju radnika i seljaka”, postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što im nije dozvolio da okupiraju njegovu domovinu. Zato što je po njegovom mišljenju od dva okupatora izabrao onog manje opasnog.

Britanski imperijalisti stoljećima su uzimali za svoje bogodano pravo, na njihovom jeziku “god given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora. Uz to, oni su također smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na, barem indirektnu vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.

Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne strateške važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.

Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Nijemce bila strateški vrlo važna. Nijemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.

To se moglo ocijeniti i za vrieme Hitlerove i Staljinove koordinirane agresije na Poljsku 1. rujna 1939., kad Britanci navješćuju rat samo Njemačkoj. Čak ni poslije podjele Poljske između Hitlera i Staljina, oni SSSR-u ne navješćuju rat jer ga smatraju svojim saveznikom. Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i izbacivanja cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force, iz Dunkirque-a koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.

Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze. Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Radi njemačkog sporazuma s boljševicima od 23. kolovoza 1939., poznatim pod nazivom Ribbentrop-Molotov pakt, koji je tad još bio na snazi, Quisling se nije želio prikloniti Njemcima. On je to učinio tek poslije njemačkog udara na SSSR, 22. lipnja 1941..

S njemačkom pomoći, ili bez nje, Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije toga pobjedio na izborima i 1. veljače 1942. postao mnistar predsjednik Kraljevine Norveške.. Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje ostala suverena država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu izgubila svoj suverenitet. Prema tome on nije izdao nikoga.

Tek tada, zato što se umjesto Njemaca nije priključio njima i njihovim boljševičkim saveznicima, za Britance Qisling postaje fašist, njegova stranka fašistička i njemu se prišiva etiketa izdajnika i “oduzimaju” mu ono njihovo famozno odlikovanje, koje je on sam već davno prije toga odbacio u smeće.

Tu britansku stigmu “izdajništva” odmah su na sav glas počeli razvikivati njihovi saveznici boljševici protiv svakoga tko nije pripadao njihovom zločinačkom pokretu. Među ovima najglasniji su uvijek bili oni, kako ih u Staljinovoj biografiji nazva Isak Deutscher, ‘najdogmatskiji i najkrvoločniji boljševici, u ratu i miru, najbestijalniji zločinci - jugoslavenski boljševici Tito, Moša Pijade, i njihovi partizani.

Svakom zdravom čovjeku mora se smučiti kad sluša kako se oni koji su izdali sve što je humano, pošteno i moralno, oni koji su izdali i oskvrnuli sve pa i ono što spada u najosnovnije zasade ljudskog društva, usuđuju bilo koga, osim samih sebe, nazivati izdajnikom i zločincem.

Zaboravimo, na tren, sve Srbe, Crnogorce, posrbljene Vlahe, Cigane, i sve druge koji su prije, za vrieme i poslije 2. svj. rata diljem Hrvatske palili, žarili, mučili i ubijali. Osvrnimo se malo na otrov koji je nikao u utrobi našeg naroda, na izdajnike bez kojih oni ne bi bili u stanju učiniti ni 5% zločina koje su zajedno s njima počinili.
Osvrnimo se također na njihove učitelje poput Moše Pijade, razpirivača boljševičke zaraze, koji je najprije po kaznionicama, a kasnije po šumama, od raznih kriminalaca, bezposličara, vucibatina, propalica i drugog odpada od ljudskog društva odgajao Titine “proletere”.
Kao revni sljedbenik sotonske ideologije njegovog pobratima Karla Marxa, poput svojih sunarodnjaka u boljševičkom “raju radnika i seljaka” koji su počinili najstrašnije zločine genocida baš nad tim radnicima i seljacima, ovaj agent sotone ne libi se svoje već ionako kriminalno nastrojene i umno poremećene učenike podučavati kako moraju činiti najnehumanije zločine protiv mirnog i nevinog pučanstva .
To jasno pokazuje citat diela njegovog govora na tkzv. prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, krajem 1942. godine.

Evo što on u tom svom govoru reče svojim učenicima:

“......Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući.
Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.
Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom.
Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi.
Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere.
Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.”

(Ovaj dokument se nalazi u Arhivu vojnoistirijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande JVUO (što god im taj akronim znači) pod oznakom K-12, 30/12).

U ovoj svojoj posljednjoj rečenici koju je, kako izgleda, bez promišljanja izgrekao, ovaj zaraženi ideolog jugoboljševizma, možda i nehotice, točno je opisao pravi pojam komunizma i karakter stvorova koji su ga slijedili. U njoj on, bolje nego ijedan oponent komunizma, precizno ocrtava tko su bili on, Tito i njihovi partizani koje današnja neokomunistička banda na vlasti u Hrvatskoj slavi i slijedi i što će od Hrvatske biti ako se protiv te crvene kuge narod uskoro ne ustane i s njom se, već jednom zauvijek, ne obračuna.

Sve što je “Lepi čika Janko” (njegovo šumsko ime) nagoviestio u ovom svom izlaganju, njegovi i Titini ušljivi boljševici su u praksi tisuće i tisuće puta izveli.

A kakvog je sve otrovnog ološa svojom demonskom indoktrinacijom tovariš Moša uzgojio od izmeta izbačenog iz utrobe našeg naroda vidi se po izjavama sada već crknutog komunističkog “prvoborca” Zvonka Ivankovića “Vonte” u interviewu kojeg je 2002. dao ondašnjem “Nacionalu”.
Uz masu najbezočnijih laži i nebuloza, već odavna poznata retorika ovog mizernog izroda vrvi gorućom mržnjom na sve što je hrvatsko.
Ovoga puta na svoju mušicu uzeo je gen. Janka Bobetka. Uz ostale makinacije i bezočne laži, prirođene samo jugokomunistima, ovaj zlikovac s facom iz koje zrači onaj poznati jugokomunistički udbaški otrov, tvrdi da je Bobetko prije nego je otišao u partizane služio u hrvatskim domobranima, pa između ostaloga kaže: “..U polemici koju je vodio sa mnom u Novom listu na moju konstataciju da je bio kvislinški vojnik, Bobetko je izjavio: “Da sam bio domobran, time bi se ponosio.” Dakle, on bi se ponosio time da je bio kvislinški vojnik.”
Znači, za ovog mizernog ušljivog izdajnika koji je, po Mošinoj naputi, kao i ostali kriminalci, neradnici, vucibatine i skitnice, zajedno sa srbskim, crnogorskim i svim drugim boljševicima i četnicima žario, palio i klao po Hrvatskoj i obični redoviti hrvatski vojnici su izdajnici - “kvislinzi”!
Nije li simptomatično kako je, poput raznih Goldsteina, Puhovskih, Pusića, Josipovića i drugog boljševičkog smeća i ovaj gad izmilio iz rupe u kojoj se od 1990. skrivao i tek kad su Račan, Mesić i njihovi jugokomunisti opet preuzeli vlast i tako stekao hrabrost za ponovno vrijeđanje opet razoružanog i obezpravljenog naroda. Naroda nad kojim je zajedno sa svojim ušljivim kohortima počinio stravične zločine , kao i svi njegovi kolege, nekažnjen krepao. Kako se vidi, njihova mržnja i bljuvanje otrova na sve što je hrvatsko nema granica, pa je eto i Bobetko postao “kvisling” samo zato što se usudio stupiti u obranu Hrvatske od agresije njih i njihove JNA i njihovih starih saveznika četnika. A tko je činio veliku većinu ušljive tifusarske bande kojoj su se oni pridružili i kao komite, razbojnici i ubojice četiri godine ‘po šumama i gorama’ bježali pred hrvatskom vojskom, pokazuju slijedeći podatci.

PODATCI O NACIONALNOM SASTAVU PARTIZANA

Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944., krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je slijedeći: “Najvećim dijelom partizani su domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci - 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, muslimani u Bosni) oko 8 posto; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca ima dosta Židova” (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Zagreb 1944., s. 45.). U izviešću se dalje navode podatci o stanju u državi gdje je, prema službenim podatcima vlasti, krajem 1943. stanje je bilo slijedeće:

a) Partizanske postrojbe sačinjene su od 75 - 80% domaći Srbi, Crnogorci i Srbijanci. Hrvati katolici i muslimani iz svih dijelova NDH 15 - 20%”.

Značajno je da među ovim Hrvatima ima dobar broj onih koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe.
Slovenci u Žumberku i Gorskom Kotaru 3 - 5%

b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca.

Kao što se iz ovoga vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima.

Prema prikupljenim podatcima u postrojbe NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj podkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. Ove informacije objavio je Hrvat pravoslavne vjere, pok. general Fedor Dragojlov u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu 1953. godine.

Dr. Mladen Lorković, 1944. ministar unutarnjih poslova, navodi da su oružane snage NDH te godine imale 250.000 ustaša i domobrana, te da ih je do tada u borbama s četnicima i partizanima poginulo oko 20.000.

On dalje kaže: “Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile; krajem 1941. 115.000; krajem 1942. 152.000; 1943. 166.000; 1944. - 1945. 258.000 vojnika.

Za vrieme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 ustaša-dragovoljaca, legionara i nešto domobrana. Ove brojke su dokaz da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu, nego u jugoslavendkim partizanima”.
(Istina o Nazavisnoj Državi Hrvatskoj - general-pukovnik Hrvatskih Oružanih Snaga vitez Fedor Dragojlov.)
Evo što o onima koje to komunističko smeće naziva “kvislinškim vojnicima” kaže jedan od najžešćih kritičara politike dra Ante Pavelića, povjesničar Jere Jareb: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode.

Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici su svjedočili za istinsko osjećanje hrvatskog naroda.

Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još bolji.
Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945.brojila oko 230.000 vojnika.
Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod.

U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzetcima, borile i djelovale kao redovna vojska.

Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini.......” Jere Jareb “Pola stoljeća hrvatske politike” , knižnica Hrvatske Revije, Buenos Aires 1960. g.

U jednom interviewu s Tihomirom Dujmovićem 1996. g., poznati hrvatski komunistički dizident dr. Ante Ciliga kaže da je u 2. svj. ratu Hrvate pobijedila nadmoćnija tehnika anglo-Amerikanaca, koji su kao ratnici biološki inferiorniji u uzporedbi s pobijeđenim Japancima, Nijemcima i Hrvatima.

Kad je Dujmović na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod “u ogromnoj većini stajao uz NDH” upitao Ciligu “jesu li Hrvati na strani pobjednika ili poraženih”, Ciliga je na to pitanje odgovorio da su Hrvati u 2. svj. ratu “bili poraženi, a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje “da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici” zaključio: “To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti, da ne budu likvidirani”

Sve ovo što sam naveo za domoljubne Hrvate nije nikakva novost. Ovo je samo jedan mali dio povijestne istine na temelju koje svatko tko je imalo zdrav u glavi može lako zaključiti tko su bili pošteni ljudi i častni domoljubi, a tko izdajnici i zločinci.

Ne, ovo nije novost, ovo je samo dio istine koju je uvijek potrebno ponavljati kako bi se našim mlađim naraštajima predočilo tko su bili oni koji su se častno borili i ginuli za svoj narod i svoju domovinu, a tko su bili - i ostali - izdajnici koji su se pridružili okupatorima i zatornicima svoga naroda i zajedno s njima nad njim počinili najstrašnije zločine genocida.

Za Dom Spremni!
Zvonimir Došen


Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Brutalno ubojstvo mlade Grozde Budak

Grozda Budak (Zagreb 27. ožujka 1924. - svibanj 1945.)

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu.

Jeziva osobna svjedočanstva žrtava, koje su na podsljemenskim stratištima uspjele preživjeti vlastito smaknuće, desetljećima su UDBA i SUP nazivali neprijateljskom promocijom. No, ono što su svjedočili preživjeli Hrvati i Židovi ipak je uspjelo doći do djela javnosti.

Govorilo se tako o tome kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova na smaknuće odveli te u ubijanju sudjelovali milicioneri obučeni u krvlju poprskane ustaške hlače te markuševačke lajbeke. Na koncu se takozvana zlonamjerna klerofašistička kletva narodne vlasti pokazala istinitom. Koljačka jedinica bila je samo jedna od hordi koje su klale Zagrepčane, ali i one koji su boravili u hrvatskoj metropoli. Njihove žrtve brojčano iznose gotovo petinu poubijanih na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine. Ovi zločinci poznati su pod nazivom lajbek milicioneri, a nosili su hlače kaki boje, bijele košulje, ali i šarene prsluke uzete s markuševačke narodne nošnje. Karakterizirale su ih kaubojske marame, a na glavi šajkače s crvenom zvijezdom. Uza se, imali su i naoružanje; puške, pištolje, noževe naoštrene za klanje te ručne bombe. Jedinica je služila za teror i ubojstva stanovništva, a njezino brojčano stanje nije utvrđeno, ali nagađa se da je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca čija je uloga bila ubijanje 'neprijatelja' unovačenih od partizana i njihovih simpatizera iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena od narodnog heroja i ministra policije poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo. Dizajner odore bio je načelnik OZNE za Grad Zagreb te narodni heroj i ubojica Marijan Cvetković, a spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Milicionari su bili smješteni u javne, ali i prevremeno otuđene privatne zgrade u zagrebačim Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi, a radno vrijeme bilo im je - 24 sata ubijanja, 24 sata odmora. Po naredbi ili u prisustvu operativnih oficira OZNR upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu grada. Tamo su pak silovali žene ne birajući po dobi, na likvidaciju su odvođene imućne obitelji s djecom, a zatim bi uslijedilo useljavanje predstavnika nove vlasti u te stambene prostore. Pored toga upadali su u stanove narodnih neprijatelja te ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti te uhićene neprijatelje sprovodili u privremene zatvore VI ličke divizije u Gračanima. Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava. Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25. Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Šupe i štale u okolici bile su privremeni zatvori, a lajbek milicioneri su iz podruma iznosili kante pune odrezanih muških spolovila, dojki, ušiju, noseva, očiju.. Sve to u dvorištu bi polijevali benzinom i palili.

Nakon orgija i spolnog sakaćenja podrumi su krili krv do gležnjeva, a sve to oni bi proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. Gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada, neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dodati papirić s porukom koju su slale obiteljima i prijateljima.

U navednom bordelu nakon monstruoznog silovanja i jezivog mučenja život je okončala Grozda Budak kojoj su partizanke stolarskom pilom rezale udove polako - odrezak po odrezak. Zatim su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, a na kraju još uvijek živ torzo ispekle na žaru.

Na ovaj i sličan način živote je izgubilo preko deset tisuća ludi. Smaknuća su vršena u večernjim satima i noću, a žene bi bile skidane do gola. Na lokaciji Pustodol život je izgubilo 500 djece od sedam do petnaest godina, riječ je o štićenicima Državnog zavoda za odgoj djece, koja su u ratu izgubila roditelje. Prema svjedočenju Miroslava Harmkije koji je po nalogu organa narodne vlasti izvršio dezinfekciju gračanske grobnice leševi su ukazivali na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. U srpnju '45. Godine jedinica lajbek milicionera širi svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta, a nakon pokolja i ubojstva 15 tisuća ljudi raspuštena je u kolovozu iste godine. (portaloko.hr)


GROZDA BUDAK

Grozda Budak s ocem Milom

Pamti li tko djevu jednu
Mladu časnu Hrvaticu,
Bijelu ružu, nježnu, čednu,
Zagrebačku ljepoticu?
Oj bila je divna jako,
Dva joj oka zvijezde jasne.
Divio se ruži sva’ko –
Ah te rujne usne krasne!
Gle, Zagrebom hitro kroči
Milosrdnih do sestara.
Nad knjigom joj bdiju oči
Domoljubljem sveđ izgara.
U srce joj de zaviri
Slavna u njem klica niče,
Hrvatstvo se bićem širi,
Rano kasno ‘’Za Dom’’ kliče.
Roditelji bajne vile
Porijeklom si časnim slove.
Lijepa Grozda oca Mile
Ponos kuće Budakove.
Kćerka uči, otac piše,
‘’Ognjište’’ mu dika rodu.
Dušom, srcem, živi, diše
Nezavisne za slobodu.
Ta voljena Zemlja mila
Krvlju, suzom okupana,
Budakovom žiću bila
Sreća, davno željkovana.
Naredbama vraga, Boga,
Il’ prokleta Zvonimirom –
Radost doma hrvatskoga
Prohujala s ratnim virom.
Nesta mira i veselja
Stiže vojska partizana,
Vražjih ‘’osloboditelja’’
Strašna horda sa Balkana.
U Zagrebu nasta strava,
Jaukanje, očaj, groza…
Urla, divlja, vlast krvava,
Jugobagra druga Broza.
Hapsi, tuci, kolji, davi,
Zatvori su dubkom puni.
Petokrake moćnoj slavi
Žrtvovani milijuni.
Usred krvi, crne kobi,
Uzdisanja, teških rana,
Gle, sinova niču grobi
Od Blajburga do Jadrana.
Što ‘’ustaška’’ jeste svita
U dubine nek propadne,
Ispred slike druga Tita
Sva Hrvatska neka padne.
Ajme ljudi, jao, jao,
Oj hrvatski jadi gorki!
Puk nesretni vapijao
Bistričkoj nam Čudotvorki:
‘‘De, pomozi Gospe sveta,
Dosta nam je Kalvarije.
Zar je naša Zemlja kleta,
Zar slobode vrijedna nije?’’

Svibanj cvao. Iz visina
Sunce tužan prizor gleda.
Jedna djeva roda fina
U šake se vragu ne da.
Uplašena srna mlada
Grozda, kćerka Budakova,
Ljepotica Zagreb grada
Bila janje sred vukova.
Plačuć zove Božje ime,
Suza vlaži oči sramne.
‘’O moj Bože, izbavi me
Pohotnika želje plamne.’’
Al’ ko tuča kada zgazi
Zelen žita nježne vlati,
Tako strašni jugovrazi
Otpočeli orgijati.
Cvijet Budakov, cvijet ljiljana
Obeščasti vražja četa.
Leži djeva, popljuvana
Poput Krista razapeta.
Smrtnim hropcem hropte grudi,
‘’Ustašica’’ zar još diše?
Prošteno joj baš ne budi,
U mukama nek izdiše.
Amo hrabre partizanke,
Ponesite duge - pile.
Zar ste zalud Brozovljanke?
U čijoj ste vojsci bile?
Tako, tako, na rad haj’ te,
Bogato vam ratno znanje.
Oštrom pilom komadajte
Budakovo lijepo janje.

Živo meso pila reže
Vrisak Grozdin Zagreb čuo.
Bol užasna grudi steže,
Glas janjeta utihnuo.
Usred pjesme i pijanke
Da ukrase konac djelu,
Gle, krvave partizanke,
Ispiliše Grozdu cijelu.
U mukama Krista Boga
Izdahnula nesretnica,
Cvjetak roda hrvatskoga,
Zagrebačka ljepotica.
Djevojčino srce mlado
Bezbožnice psuju, bodu;
Na ražnju ga peku rado,
Hrvatskome viču rodu:
– Protivnici partizana,
Zaklana je mlada krava!
Po želji vam izrezana,
Evo mesa zabadava!
Pavelića junačine
Sve vas oštri ražanj čeka.
Vi ustaše, Hrvatine,
Topit će vas krvi rijeka.
Nek vas topi, neka teče,
Robom nek je Hrvat svaki,
Nek ustaška gamad reče:
‘’Slava zvijezdi petokraki!’’
– Drug Staljin je ures, nada,
Komunizma Bog jedini.
Srp i čekić neka vlada
U Titovoj jugovini.

Godinama Hrvat mrio,
Vađena su srca mnoga.
Šumom, trnjem, grobak bio
Sinku roda patničkoga.
Al’ krvavih nakon muka
Nad Hrvatskom zasja duga.
Pobijedila pravde ruka –
Ode k vragu smradna juga.
Osta gnjusno spominjanje
Iz Brozove vladavine,
Pol stoljetno jaukanje
Ispaćene Domovine.
Osta spomen na djevicu
Mile Budak kćerku mladu,
Domoljubku, Hrvaticu,
Božji darak Zagreb gradu.
Grozdo, rodu odgovori
Gdje li trune srce tvoje?
Čuj iz Neba glasak zbori:
‘’Vijekom kuca srce moje.
Zalud su ga pekli, boli,
Spalila ga vatra nije.
Ne umire koji voli
Grudu Zemlje Kroacije.’’

Marija Dubravac Brisbane


Krvolok Tito je između 9. i 12. svibnja 1945. osobno u Bielom dvoru naredio da se pobiju ratni zarobljenici!

- Druže maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani!
Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

(Pero Simić "Tito-fenomen stoljeća")

***

,,Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti''

(Titova zapovied svim stranačkim odborima i zapovjednicima vojnih jedinica, ožujak 1945.)

***

Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.

(Svibanj 1945., iz Titovog govora u Ljubljani)

***

V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati - 190 000

(Iz sbornika "Tudi mi smo umrli za domovino", str. 421., Ljubljana 2000.)

***

Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.''

(Iz izvještaja Aleksandra Rankovića u Beogradskoj skupštini, 1. veljače 1951.)

***

Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali. U Wartime ja nisam skrivao svoje mišljenje da su ta ubojstva besmisleni čin gnjevne osvete.

(M. Đilas, prosinac 1979., razgovor u britanskom Encounteru)

***

Prije mjesec dana obračunali smo se sa jednom opasnom pojavom, jednim opasnim pokretom koji je u Hrvatskoj uzeo maha, koji je na krilima hrvatskog nacionalizma išao čak za tim da se uspostavi autonomija, a na kraju čak i kakva nezavisnost Hrvatska od Jugoslavije!
Ma drugovi (podsmijeh) za to se ne morate brinuti, PRIJE ĆE SAVA POTEĆI UZVODNO NEGO ĆE HRVATI IMATI SAMOSTALNU DRŽAVU!

(Josip Broz Tito, govor postrojenim vrhunskim postrojbama JNA 22. 12. 1971. u Rudom)

KARDELJEVA POŽURBA S KLANJEM HRVATA

Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945.
dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.

Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.

Hrvatski mentalitet:

S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679 g.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra.

dr.Petar Vučić


Velečasni Josip Kasić, Melbourne - Australia, 1970.

DIDA PRIČAJ MI NEŠTO O NAŠOJ HRVATSKOJ


Borba Hrvata

Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

vitez NDH Petar Rajkovačić


Zadnja bitka: Zagreb pao, Odžak nije!

Prije nego li si je oduzeo život, da ne bude izručen jugoslavenskim partizanima, u Lawameundu, dana 18. svibnja 1945., hrvatski general Tomislav Rolf je uzviknuo:

„Hrvatska, moja draga domovina, propala je!“…

No, vratimo se s križnoga puta, nekoliko dana unazad, u ralje rata – Bosansku Posavinu.
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.

Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima.

Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“

Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.

Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“

Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.

Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...

Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.

Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.

Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.

Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.

Srazmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.

Umjesto zaključne riječi prisjetimo se pjesme Antuna Gustava Matoša:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njom crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer tako lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama.
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ (posavski-vremeplov.com)

Uz 194. obljetnicu rođenja Oca Domovine, 23.5.2017.

Hrvatska Hrvatom

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić


STARČEVIĆ

Ante Starčević (23. svibnja 1823. - 28. veljače 1896.)

Čovjek se ne može shvatiti, ako se prije svega nema u vidu njegova borba protiv svršetka. Ako ipak već od mladosti čovjek osjeća da je smrtan i da će svršiti, nije to dokaz, da je on s time sporazuman. Osjećati se smrtnim, samo je spoznaja, koja se nameće umu, ali ne može izmijeniti instinkta, koji se tome opire. U stvari se može ustvrditi, da čovjek toliko postoji, koliko se osjeća neumrlim. U tome se očituje prirodni zakon, koji djeluje kao funkcija kod organizama, kao instinkt kod životinja, kao vjera i nada kod čovjeka; ali bila to stvarnost ili iluzija, ideja neumrlosti dominira čovjekom, kao i univerzumom.

Zar čovjeka u stvaranju njegovih djela - bilo svijesno ili nesvijesno - ne vodi misao, da su ona nastavak njegov i da će ga preživjeti? Veliki umovi ne samo da su to osjećali, već su tu misao i izražavali. Da ne spominjem drugih, evo pjesnika Manzonija, koji u svojoj velebnoj odi Napoleonu veli: E scioglie all'urna un cantico, che forse non morr, što u prijevodu P. Preradovića glasi: I na grobu pjeva njegovu neumrli možda poj. Non omnis moriar, ne ću sav umrijeti - osjećaj je živi svakoga stvarajućeg uma.

Ulogu pak čuvanja neumrlosti preuzima povijest, pravednija od života, koja svakoga prema njegovim zaslugama svrstava u kategorije i redove, i to predaje za baštinu i za uzor budućim naraštajima. Takovo ime, vezano s neumrlošću, pruža hrvatskom narodu povijest u imenu Ante Starčevića, kome sada slavimo 40-godišnji spomen smrti. Smrt je kod njega razorila tjelesnu lupinu, dok je duh ostao živ, i on danas gospoduje nama i na ovom sastanku. Od njegove smrti do danas izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević živi aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio. Baš u njegovu primjeru vidimo dokaz, da kasnija evolucija, narodna i državna, ne znači uvijek napredak, jer se inače ne bi nama nametala spontana težnja za ostvarenjem Starčevićevih ideja i želja i ne bismo u njima mi danas gledali najbolju emanaciju naše hrvatske individualnosti; a to znači, da poznija evolucija, ona iza njega, u tom pogledu nije ništa izmijenila i da ona za nas ne predstavlja nikakav napredak. Nije ovdje mjesto, da se opširno govori o radu i o idejama Ante Starčevića, nego ćemo ih se samo dotaknuti s nekoliko riječi, da se vidi, koje su sile djelovale na stvaranje njegove velike ličnosti, što je zapravo on htio, koje su bile njegove pokretne ideje i u čemu je uspio.

Starčevićeva je pak najveća zasluga, što je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imadu pravo u duhu nacionalnoga principa i na osnovi historičkoga prava da traže hrvatsku državu, slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našeg opstanka. Posve je jasno, da je Starčević, kada je vidio, kuda je zabrodio ilirski pokret, ustao protiv njega, kao što je posve jasno, da je još s većom žestinom svoga temperamenta udario protiv jugoslavenskog pokreta, koji se - iza neuspjeha prvoga - kod nas javio, jer ako je hrvatski narod kao individuum postojao u povijesti i životu, a to nikako nije mogao poreći, onda se ne može narodu dati drugo ime, osim imena hrvatskoga. Postoje doista primjeri, da se je za novu državu, sklopljenu od različitih naroda, uzelo novo ime, ali ne postoji primjer u povijesti, da se jednoj gotovoj kulturi, kao što je naša, daje novo ime, jer ako se kultura izvršila pod tim imenom, ona je time dobila svoju povijesnu sankciju.

Među protivnike hrvatske državnosti Starčević je u prvom redu ubrajao i Strossmayera, a kako se bez poznavanja idejnih opreka ne bi mogla shvatiti borba između te dvije velike ličnosti naše povijesti iz prošloga vijeka, ne mogu se ostaviti nespomenuti oni genetički uzroci, koji su doveli do tih opreka. Tu su u prvom redu opreke rase, odgoja, socijalne i fizičke sredine, te su konačno na osnovi svih tih razlika izgrađene dvije različite individualnosti.

Ušavši Strossmayer na horizontalnoj spojnici, to jest na spojnici zajedničke zapadne kulture, u naš narodni organizam, nije mogao proživljavati prošlost hrvatskoga naroda, jer je nije niti s krvlju baštinio niti s tradicijom kao sastavnim dijelom svoga bivstvovanja primio. Zato su njemu horizontalne veze, koliko su bile slične i jednake, bile isto tako važne, štoviše neke i važnije nego specifično naše samonikle tvorevine. Kao pretopljenik volio je novu socijalnu i narodnu sredinu, ali kao potomak strane krvi nije imao korijena u njoj, i obje te komponente, strana i domaća, postaju vidljive u njegovu značaju i radu kroz cio život. K tome dolazi prirodna sredina, koja je kod njega opće i individualne crte još više povećala i fiksirala. Slavonija, bogata i ravna, bez dohvatnoga horizonta, otvara daleke poglede i poput mora potiče na ekspanziju duha i snage, a time je povećana skladnost za one sveobuhvatne ideje, koje su se u njemu oplođivale što humanističkim općim idejama; a što kršćanskim zapadnim universalizmom. Iz toga niču ona tri stepena njegovih sveobuhvatnih zamisli: jugoslavenstva, sveslavenstva, a sve u cilju jedinstva zapadnog kršćanstva. U toj sveobuhvatnosti izgubio je Strossmayer s vida granice između onoga što je ostvarivo a što neostvarivo, i u toj nerazmjernosti između želja i mogućnosti iscrpeni su svi njegovi napori. U veličinu njegovih zamisli nitko ne može sumnjati, ali iskustvo je pokazalo, da su neke bile pogrešne, očito stoga, što nije vidio, da ovdje na Jugu žive tri različita naroda, i što nije uzreo da hrvatski narod među njima predstavlja posebni kulturni i povijesno-psihički tip, te da tu postoji posebna supstancijalnost hrvatske psihe spram drugih supstancijalnosti i posebnih narodnosti. Nije Strossmayer zamijetio ili nije mogao zamijetiti - jer je u našu zajednicu ušao kao stranac, - da se od praiskona započeto formiranje hrvatske psihe razvojem sve više jačalo, pa da je ona kao relativna konstanta ostala dominantna do danas, te da se na njoj izgradio hrvatski narodni karakter, drugačiji od karaktera svakoga drugog slavenskog naroda na Jugu. On je gledao samo spoljašnost, koja mu se jezičnom sličnošću činila jednakom, a nije vidio, da u prelijevanju dijalekata nije fiksirana jedinstvena psiha, pa da su književnici mogli uzeti bilo koji dijalekt za književni jezik i tako poremetiti književno jedinstvo, na kome se prvenstveno gradi narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Tako je Strossmayer u duhu svojih općih pogleda i zamisli htio stvoriti zajedničku kulturu s jedinstvenim jezikom i toj kulturi dati novo nenarodno ime.

Dok se činilo, da bi jugoslavenska ideja mogla imati privlačivu snagu za okupljanje slavenskih naroda na Jugu u okviru bivše Monarhije, čime bi se u njezinu interesu suzbijale centrifugalne težnje, Srbi su joj bili protivni, jer su u njoj gledali zapreku svojim pansrpskim težnjama. Slovenci su joj pak stajali postrance zbog težnja na svoju narodnu individualnost. Ali, kada se je pokazalo, da se jugoslavenska ideja u svojoj provedbi može učiniti za njih nepogibeljnom, postala je u jedan mah objema simpatična, - njome se stala suzbijati samo hrvatska ideja, koja je mogla isto tako okupljati narode na Jugu u jednu cjelinu, kao što su to namjeravali da učine Srbi. Jugoslavenska ideja, bilo svijesno ili nesvijesno, stvarala je podvojenost samo u hrvatskim redovima i uništavala im tradiciju, koja je jedna od najvažnijih objektivnih činilaca i značajka u bivstvu naroda. Netom nestane svijesti o solidarnosti između onoga, što su prvašnji naraštaji stvarali, i onoga, što se danas stvara, - a to se sve povezuje tradicijom i narodnim imenom, - nestaje uopće naroda. Narod, koji ne zna što je jučer bio, ne zna ni što je danas. Strossmayer, htio on ili ne htio, netom je mjesto hrvatskoga imena uzeo za naše kulturno stvaranje jedno nepovijesno i tuđe ime, otvorio je putove za kidanje hrvatske tradicije, odnosno postavio prve početke težnji za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vijekovima stvarana od onih tajnih unutarnjih sila, vezanih s metafizičkim, i postepeno izgrađivana prinosima kasnijih naraštaja, koji su prinosi bili što samonikli a što asimilirani prema narodnom duhu. Na osnovi svega toga stvoren je posebni kulturno-psihički hrvatski tip, koji mora nositi svoje historičko ime. Ništa ne umanjuje taj zaključak činjenica, da je Strossmayer i poslije osnutka Jugoslavenske akademije, odnosno poslije izgradnje svoje ideologije, upotrebljavao i hrvatsko ime, jer kultura - koja je najbitnija značajka naroda - ne može da ima drugo ime, nego ime naroda, u kojemu je nikla. Ne može da bude hrvatska kultura u isto doba i cjelina za nas i dio neke više i obuhvatnije kulture, jer kultura mora da bude posebna i narodna, dok jugoslavenska kultura nije bila ni jedno ni drugo. Da je neuspjeh bio neminovan, svjedoči činjenica, koju je Strossmayer doživio, a bila mu je saopćena od najboljih prijatelja, kao od Čeha Riegera, da njegove zamisli o kulturnoj cjelovitosti na Jugu nisu uspjele, jer da je svaki narod i dalje stvarao kulturne vrednote u duhu svojih narodnih ideala i svoje posebne psihe. Posebice su Srbi odbacili od sebe svaku jugoslavensku ideju, pa se nisu poveli za Strossmayerom, da bi svojoj akademiji dali ime jugoslavensko, već jedino srpsko, i uopće su sva druga njihova kulturna stvaranja vršena u duhu srpskom.

Da će se stvoriti sinteza između najboljih odlika svih naroda na Jugu, kako se to pjesnički uvjeravalo, puki je romanticizam, jer sinteza se ne stvara prema unaprijed određenim osobinama, već do sinteze dolazi životom, a koje će osobine u životu prevladati, to ne zavisi od nakana, već od stvarnih psihičkih dispozicija, snaga i kombinacija. Mi danas dobro vidimo, koje su osobine u zajedničkom životu prevladale, a znademo i zašto su prevladale. I najbolje hrvatske osobine bile su stalno suzbijane i nisu smjele doći do izražaja i razvoja, i to ne samo u Srbiji, već, utjecajem viših sila, ni kod nas. Osobe su predstavnici dobrih i loših narodnih osobina, a po osobama, koje se stavljaju na čelo uprave, institucija kod nas, vidi se najbolje, koje su osobine poželjne. Tako Strossmayer nije uspio niti u svojoj ideologiji da stvori jedinstvenu kulturu, niti da stvori zajedničko ime, a niti da se stvori kulturna sinteza, a sreća je, da nije uspio. Da je Strossmayer živ, on bi bio vidio, da se je njegov put u kasnijem nastavku izgubio u stranputicu. Mjesto da je hrvatski narod proširio svoja prava i dobio i ona, koja su mu u bivšoj Monarhiji bila uskraćivana, stvorila se je kod jednoga etnički srodnoga dijela hegemonistička težnja i Hrvatima se uskraćivalo ono, što su prije imali. Bio bi dalje vidio, da je jugoslavenstvo, mjesto da bude sinteza svih naroda na Jugu, kako je on, pa bilo i pogrešno, zamišljao, uzeto kao izlika, da se Hrvatima kroz vjekove stvorena narodna posebnost uništi. Starčević je polarna opreka Strossmayeru, i po svojim rasnim osobinama, i po prirodnoj, socijalnoj i kulturnoj sredini gdje je nikao, a ponajviše - bila to rezultanta svih tih činjenica ili neka prirodna tajna - po svojim individualnim crtama. Starčević je sin kršne i siromašne Like, i tu tom kraju, punom prirodnih osobitosti, usisao je on krvlju, tradicijom i prirodom svoj posebni karakter, svoju vlastitu individualnost, koju nisu mogle izbrisati ni klasične ni teološke nauke. Starčević je ekskluzivan poput brđana-seljaka i odbija sve, što nije baštinio. Zato su bila poglavita uporišta njegovoj ideologiji povijesti i tradicija. A kako je bilo jedno i drugo konkretizirano u hrvatskoj državi, bio je logičan zaključak njegove ideologije - hrvatska država. Počeci naroda doista idu u pretpovijesno doba, pače stoje izvan povijesnoga kruga kao neka mističnost. Organizacijom države počinje se povijest, zato su red i disciplina glavni osnovi država. Za ostvarenje reda i za organizaciju prava potrebni su principi, jer narod instinktivno ne će anarhije, već hoće da u poretku stvara svoju kulturu, svoje gospodarstvo i upravlja sam sobom, odnosno hoće da bude subjekat svoje sudbine, a ne objekat tuđega iskorišićivanja. Posve je shvatljivo, da narod, koji je dobio najprije svijest o sebi kao posebnom biću, a kasnije je tu svijest razvio do nacionalne svijesti, da je takav narod morao svako pomanjkanje bilo koje značajke osjećati kao nedostatak svoga narodnog bića. U njemu su se stoga morale rađati težnje za punim jedinstvom i cjelovitošću svih osobina, kao jezika, običaja, prava, kulture i države. Posebice svaki narod morao je nastojati da ostvari dvije poglavite značajke svoje narodnosti, državu i kulturu. Ako je poglavita značajka naroda kultura, a ono je savršenstvo i gotovo bih rekao završetak u izgradnji naroda - država. Nacija ima prirodnu težnju da stvori državu, a kada joj to ne uspije, završena je izgradnja samoga naroda, jer mu je u državi dana puna mogućnost, da može razviti i sva ostala latentna svojstva. Država mu daje pravo na opstanak, ona predstavlja njegovu harmoničku cjelovitost i u vlastitoj domovini i u okviru drugih država. U drugom redu, bez države ne mogu se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura, a ni urediti socijalne prilike. Država, pored toga, ukoliko ona stvara zajednicu udesa i ukoliko se u njoj vrše proživljavanja zajedničke prošlosti, djeluje, kao i kultura, kao vrlo jak elemenat u stvaranju i uzdržavanju naroda, gotovo jače - kako dokazuju primjeri iz povijesti - od svakoga drugog elementa. Neki su narodi izgubili svoju kulturu, štoviše, i svoj jezik, a ostala im je u svijesti samo negdašnja njihova država. I ta uspomena ispunjala je njihovu dušu i dala im snage, te su se oslobodili i opet izgradili i naciju i državu. Kod Poljaka i Čeha je uspomena na nekadašnju državu podržavala u narodu svijest o vlastitoj posebnosti, i premda su im propale države, a i narodna kultura je bila - osobito kod Čeha - tako otančala da je jedva bitisala, ipak ih je država kao ideja spasila. Posljedica nedostatka državne ideje vidi se najbolje kod Slovenaca u onoj fluktuaciji slovenačkih stranaka i programa, po kojima se ni sada ne zna što oni hoće, i osim trenutnih interesa ne vidi se pravi i određeni cilj za budućnost.

Starčević je jasno vidio potrebu države, pa je upro sve svoje duševne snage i postavio kao životni program zahtjev, da Hrvati moraju na osnovi historičkoga prava i živoga narodnog organizma stvoriti vlastitu državu na onom području, na kojemu je negda ona postojala. On u tom ide tako daleko, da na jednom mjestu svojih spisa veli: "Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni". Ali da ideja države, kao stvarajući elemenat naroda, bude živa, narod treba da u državi vidi svoje djelo, jer mi samo takvu državu kao svoju proživljujemo. Hrvatska država bila je stvorena i uređena prema našoj psihi i prema našim potrebama.

Hrvatska i srpska država u prošlosti nisu jedno, niti su stvorene od istoga subjekta, niti jednako uređene, pa mi samo u hrvatskoj državi vidimo emanaciju naših stvaralačkih snaga, dok je srpska država u prošlosti, nama, objektivno uzeto, isto tako strana, kao njemačka, poljska, francuska i svaka druga država u Evropi, makar nam Srbi i bili etnički bliži od njih. Ne može se stoga hrvatskoj djeci u školama prikazivati srpska država kao njihova domaća, jer u njoj nisu Hrvati proživljavali svoj udes i stvarali svoje kulturne vrednote. Tako isto srpska djeca ne mogu hrvatsku državu proživljavati kao svoju. Ne može se u školama vještački stvarati suosjećanje za nešto, što nije bilo naše, potom ne može ni danas da bude naše, jer nije prema našem narodnom duhu stvoreno. Starčević govori kao učitelj, da pokaže narodu prave putove. Njegovi govori su kratki, rečenice zbijene i sažete, kao da su iz stanca kamena isklesane, pune su misli, bez kićenosti i velikih fraza. Govor je to neposredan, kao da ih njega progovara sama mati zemlja i naša prošlost. Iz njegovih sastavaka vidi se ličnost velike načitanosti i obrazovanosti, posebice klasične, ali i moderne. Od klasičnih pisaca najviše voli Tacita, koji u zbijenosti stila, a s obiljem misli, etičkih pouka i aforizama predstavlja jedinstvena pisca, možda najjačega iz stare latinske klasične literature. Strossmayerovi su govori protkani svjetskom obrazovanošću, rečenice su mu dugačke, s bujicom riječi a s manje misli, ali logično izgrađene, a s ukusom provedene; pune su citata ili idejnih veza s kršćanskim piscima iz svih vremena, posebice iz francuskih crkovnih pisaca i govornika novijega i najnovijega doba (Bossuet, Lacordaire, Dupanloup). Sve to odaje bogat duh, ali ostavlja dojam, da hoće blistavim stilom više očaravati nego poučavati. Ako je istina, kako kaže Buffon, da je stil čovjek i da se u njemu očituje psihična fiziognomija čovjeka, to i bez poznavanja života i jednoga i drugog Hrvata naše nedavne prošlosti vidimo u njihovu stilu jasno ocrtane odvojene ličnosti s velikim oprekama, koje su se prenijele i na njihov lični odnos, pa se nisu premostile ni iza sastanka i pomirbe u Krapinskim Toplicama.

Prigovaralo se Starčeviću zbog ličnog stava, zbog oštrih i jetkih napadaja na svoje protivnike. To je kod njega u stvari i bilo. Ali, ako se pomsili, da muževi stvaraju povijest, pa ako se k tome još nadoda, da ideje ne niču iz gomila, već se rađaju kod pojedinaca, onda su pojedinci odgovorni za ideje, a ako oni još hoće da budu i vodeći članovi u javnom životu, onda su odgovori i za provedbu ideja, jer bi one ostale bez njih mrtve. Jasno je stoga, da se ne može uništiti ideja, ako se prije ne odstrane s odgovornih mjesta oni, koji su se pokazali nesposobni, da dobru misao provedu. Još je gore, ako su pojedinci kao vodeći ljudi počinjali pogreške, jer objektivno uzeto, pogreška i izdaja mogu imati za narod iste kobne posljedice. Moglo bi se, štoviše, poći i dalje te ustvrditi, da odmetnici, makoliko ih tuđe vlasti štitile i postavljale na prva mjesta u upravi i u institucijama, nikada nisu za opstanak narodni toliko pogibeljni koliko ljudi neodređena značaja, koji se guraju u prve narodne redove i tako dolaze u priliku da odlučuju sudbinom naroda, jer one prve prati narodni prezir, te tuđinske vlasti preko njih vrše dominaciju ali ne politiku, pa oni stvarno ne predstavljaju nikoga u narodu. Drugi se pak zaštićuju nekom dobrom voljom, politikom nužde, te prikupljaju oko sebe ljude manje otporne, pa oni u vječnim kompromisima i pogreškama vode narod iz neuspjeha u neuspjeh. Tako naši napori, često vrlo zamjerni, i započeti s puno nade, bili su njihovom krivnjom ili pogreškama Sizifov posao. Trebalo je, da se naraštaj za naraštajem vraća na polaznu točku, trebalo je, da se najprije ispravljaju pogreške političkih vođa, a onda da se započne pozitivnim novim građenjem i novim koračanjem k željenom cilju. Tako je bilo g. 1102., 1527., 1868., 1918., i t. d. Dok su ovako politički neuspjesi bili očiti, gradile su se kule u zraku, pa se narod uljuljavao u utopije. Mjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha, nicale su u Hrvatskoj sveobuhvatne ideje ilirstva, jugoslavenstva, sveslavenstva, svečovječanstva itd. Starčevićev je stav bio jasan: svi oni, koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, moraju se odstraniti sa vodećih mjesta u javnom životu. Tako se imadu tumačiti njegovi vanredno oštri napadaji protiv ondašnjih prvih ljudi, koji su inače na drugom polju dali lijepih prinosa našoj kulturi. Starčeviću je najviše ležao na srcu uzgoj karaktera, a to je i shvatljivo, jer je vidio štetnu kolebljivost među inteligencijom, stvorenu ukrštavanjem različitih geopsiha i kultura, i jer je znao, da se mali narodi samo tako mogu spasiti, ako svaki član naroda s uvjerenjem i požrtvovnošću vrši dužnost i ostaje na svom mjestu. Od njega potječe izričaj "pokvarena gospoda", koji je kasnije prihvatio Stjepan Radić. Da nam Starčević ne prednjači ni svojom naukom, ni svojim radom ni ičim drugim, a da nam prednjači samo karakterom, zasluživao bi da mu se podigne vječni spomenik u srcu svakoga Hrvata za sva vremena.

Kako je hrvatska država bila u toku povijesti od jačih sila rasparčana, Starčević ju je htio izgraditi na osnovi historičkoga državnog prava, zato je i sve stanovništvo, koje se u doba Turaka k nama uselilo, smatrao Hrvatima. No ako je to i bilo u nesuglasju sa suvremenim prilikama, kako mu se prigovaralo, nije on to tražio na osnovi imperijalističkih zahtjeva, jer on sam o tome piše ovo: "Pokazasmo da kod nas nema govora ni mjesta nikakovu nagonu (sili), nego da mi ne bi htjeli ni primiti nadvladani ili kako drugačije prisiljeni narod. Kod nas vrijedi samo razumno osvjedočenje, slobodna volja, prava vjera na zajedničku korist. Dok ne bude toga, neka ostaje svatko kod sebe". Iz ovih Starčevićevih riječi jasno se vidi, kako po njemu sloboda i samoodređenje imadu u svemu prednost. Stojeći na historičkomu državnom pravu, a hoteći ga ostvariti, Starčević je vidio protivnike toga ostvarenja u svim onim državama, koje su se s vremenom proširile na teritorij bivše hrvatske države. U prvom redu, prema ondašnjim političkim prilikama, vidio je Beč i Austriju, a kasnije i Peštu i Madžare, a onda redom i druge iza njih. Starčević goji prema slavenstvu politički najveće nepovjerenje, i to mu se s jedne strane zamjeravalo. Ali kasniji povijesni događaji dali su mu i u tome potpuno pravo. Prije svega, stajao mu je pred očima primjer Poljske, koja je bila raskomadana i ugnjetavana od Rusa Slavena, a drugo, kao temeljni poznavalac razvoja naroda znao je, da se politika vodi interesima, a da kod toga ne odlučjuje srodnost ni jezika ni krvi. Slavenski narodi su se kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, a možda još i gore, no što su postupale neslavenske države. Mi Hrvati imamo također žalosno iskustvo o slavenskoj solidarnosti, jer su na pr. hrvatski zastupnici u bečkom parlamentu uvijek odlučno stajali na strani Čeha u njihovoj borbi protiv Nijemaca, dok su nam Česi to kasnije vratili poznatom slavenskom solidarnošću. Na početku svjetskoga rata slavenska Rusija žrtvuje londonskim paktom naš nacionalni posjed tuđoj neslavenskoj državi iz svojih egoističkih interesa.

Za Starčevića je slavenska solidarnost prazna fraza, a razglašena slavenska misija nije drugo, nego im- perijalistički podvig najjačega slavenskog naroda. Značajno je, da je tako o panslavizmu mislio u ono doba i veliki češki publicist Karel Havliček-Borovsky, koji je kazao, da ako Česi moraju izgubiti svoju narodnost, da je svejedno, hoće li postati Nijemci ili Rusi. Ali sveslavensku kulturnu ideju, kao što i svaki osjećaj neke naročite solidarnosti među Slavenima zabacije jedan učenjak, koga nitko ne će i ne može prekoravati, da ga je kod toga vodilo neraspoloženje ili predrasuda protiv slavenstva, a to je prvi predsjednik čehoslovačke republike Toma Masaryk. On ovako piše: "Nema u stvari nikakovih uzanih veza između Čehoslovačke i drugih Slavena. Što uopće znači za nas riječ "slavenski"? Naša cijela starija generacija bila je njemački odgojena, a ja isti sam, osim pučke škole, dobio svu drugu obrazovanost na njemačkim zavodima, pa su uopće bile naše kulturne veze s njemačkom, francuskom i engleskom kulturom uvijek odlučne." A zar su nam ostali slavenski narodi u zajedničkom životu dali jamstvo, da ne ćemo biti iskorišćivani i da će naša ljudska i narodna prava biti bolje za- štićena nego što su bila u zajednici s neslavenskim narodima? Nipo- što; naprotiv čini se, da oni svojim postupcima rade sami za rehabilitaciju onih neslavenskih naroda.

Starčevićevo je vrhovno načelo bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u Boga, u svoja prava i svoje snage, i odatle je stvorio geslo: Bog i Hrvati!

Pored tih spoljašnih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Starčević se je imao u unutrašnjosti boriti protiv sloja ljudi što labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazvao "slavosrbima". U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za ove je Starčević upotrebljavao još i izraz ropska pasmina. Ali imade među njima i ljudi, koji ne bi htjeli svijesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili što su bili strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđinu i nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga vrše oni na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju naroarodnog opstanka i narodne časti, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike, da Hrvatska tobože ne može biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. Starčević ovima posljednjim odgovara ovako: "Napokon mi vama iskreno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, slaboći i o malenkosti Hrvatske, tuđe bilje, usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci".

Kako ni jedan narod ne može stajati bez veza kulturnih i političkih u svijetu, Starčević je smatrao veze sa zapadnim svijetom i kulturama za Hrvate kao najprirodnije i najkorisnije. Tako on poklanja svoje simpatije Rimljanima, ali onima iz doba republike, kada su živjeli siromašno i isticali se čvrstoćom karaktera. Osim toga Rimljani su mu bili uzor kao državotvorni elemenat. O Grcima je imao nepovoljno mišljenje, štoviše, on je držao, da su Grci svojom gramzljivošću za užitkom i nesposobnošću za stvaranje države rastočili i samu rimsku državu, što je kasnije dobrim dijelom i povijest utvrdila. Isto tako nepovoljno mišljenje ima Starčević o Bizantincima, gdje se grčka puzavost udružila s orijentalnom despocijom, pa je s tim osobama Bizant otrovno djelovao na blakanske narode. Posebnu naklonost imao je Starčević prema braći muslimanima u Bosni, za koje je držao, da se u njihovu plemstvu uščuvao rasno najčistiji dio hrvatskoga naroda. Sve to za nas nije novo, osobito simpatija Starčevića za Zapad, jer se hrvatski narod već na početku svoje povijesti slobodno opredijelio za zapadnu vjeru i kulturu. Prema tomu i Starčevićevo gledanje ide utrenicima stare hrvatske povijesti. Da se vidi, kako Starčević shvaća demokratski princip i narodni suverenitet, evo ovdje iz mnoštva aforizama, filozofskih, etičkih, naučnih, samo nekoliko redaka:

"Vladar, koji progoni ili ne štuje pravo svoga naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i naprama njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir".

"Svetost vladara naprama narodu stoji samo u svetosti, kojom on smatra i štuje pravo naroda".

"Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a to je grob sve naše domovine, zakunimo se, da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo".

Kako se vidi, Starčević nije izmislio svoj program, već on ima korijen u tisućljetnom životu hrvatskoga naroda, a zasluga je Starčevićeva genija, da ga je pročitao, jasno formulirao i narodu predao.

On hoće, da Hrvatska bude slobodna, nezavisna i cjelokupna.

Za taj cilj žrtvovao je svoj život, radi njega se odrekao obiteljskoga života, društvenoga položaja, bogatstva i ličnih probitaka; radi njega je trpio progonstvo, zatvor i siromaštvo. Starčević je svom narodu poklonio sve svoje tjelesne i zamjerne duševne sile. Njegov život i nauka posvema su se poklapali. Starčević nam je bio vođa, učitelj i prorok. Vođa, koji je formulirao politički program, pokazao cilj i putove, kojima treba da do njega dođemo. Učitelj, koji je pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja, a i negativne sile, koje ćemo na putu naći i protiv kojih se moramo boriti. Konačno Starčević je bio prorok, koji je narodu navijestio bolju budućnost, koju mu je Providnost odredila, i propasti despocija, za koje veli da se nikada ne popravljaju.

Iako stranka, koju je Starčević osnovao, nije izvršila ona očekivanja, koja su on i narod u nju polagali, ipak je Starčevićeva ideja i danas živa i ona je postala baštinom cijeloga hrvatskog naroda, i njegov program nije više program jedne stranke, već svih nas. Veliki su ljudi posvuda upućeni u svome djelovanju na društvo, jer se ni oni ne dadu iščupati iz duševnih sila i struja vremena, pa su i oni ograničeni na doba svoga života i na onaj stepen razvoja, koji je bez njih ili s pomoću njih u društvu stvoren. Tako se u Starčeviću odražava nacionalni princip onoga doba, pa borba protiv Austrije, koja je taj nacionalni princip kod manjih naroda nastojala spriječiti. Ali u Starčevićevoj nauci ima više od toga suvremenog mu duha; njegov program je za nas vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude slobodan i nezavisan, a i kada bude, uvijek će se narod sjećati svoga najvećega neimara i radnika u istoj osobi. Baš u tome leže i veliki uspjesi Stjepana Radića i dra Vlatka Mačeka, što su oni hrvatski program proširili na široke seljačke slojeve i dali mu jači socijalni sadržaj. Ali što su oni od vođa jedne stranke postali vođama cijeloga naroda, glavni je razlog taj, što je cio narod osjetio, da će se preko njih na široj osnovici ispuniti bitni dio Starčevićeva programa, a to je nezavisnost Hrvatske.

Zato smatramo, da nam je dužnost, da prigodom 40. godišnjice smrti Ante Starčevića evociramo svijetlu njegovu uspomenu i da tu godišnjicu dostojno proslavimo, kako dolikuje našoj nacionlanoj svijesti i našem narodnom ponosu.

(Konferansa za Starčevićevu proslavu u kazalištu, koja se nije održala. Objavljeno u zborniku Dr. Ante Starčević. O 40. obljetnici smrti, izd. Pramatica, Zagreb, 1936.)

Filip LUKAS


Tako je govorio Otac Domovine

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.
U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.
On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju.
Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.
Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu ne može ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene.
(Sloboda, IV, str. 67; Sušak, 23.3.1881.)

Svjetlost u mraku hrvatske politike

Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

a.starcevic.jpg (24,1kb)

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“ ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah. Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda, njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević


DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku.
Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.



Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.

Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Podsjetnik...

Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj...

PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE!

Lipa naša Domovino, dronjcima komunističkim prekrivena, lažima partizanskim okovana, gušiš se i jecaš dok te ponizuju slidbenici krvoloka tite, uzdahuje did gledajući s okrajka proljećem okupane njive i proplanke uokvirene snigom prikrite Dinare. Side did u travu i sa suzom u oku se odma' prisiti polja Blajburškog onog svibnja 1945., godine sunčane i krvave. Siti se patnji 'rvatskog naroda i vojske 'rvatske što se povuče na Zapad da pokažu i posvidoče da su Hrvati jedino i samo za svoju Nezavisnu Hrvatsku protiv svake Jugoslavije i zato ih stiže strašna kazna kleti' Engleza koji ih goloruke izručiše krvoločnim titinim partizanima, sotoninim učenicima, koji ih pobiše na najgrozomornije načine tako da se krvlju okupa čitava Slovenija, krvlju hrvatskom se natopi svaka stopa nam Domovine pa sve tamo do Đevđelije!

Odjekuju u didovoj glavi krici majki i kćeri hrvatskih pod maljem komunističkim, roptaji hrvatskih junaka ispod noža partizanskih koljača uz đavolski smih dok im sole krvave rane Isusove. Zaplaka did gorko nad kletom sudbom hrvatskom, nad priko pola milijuna poklanih, pobijenih, nad genocidom najsvisnijeg dila naroda, nad lučonošama hrvatske misli i dila, nad mukama nji'ovim. Siti se did patnji onih tri tisuće vojaka, žena i dice što ih žive zazidaše u Hudoj jami, kao i onih priko 12000 u rudniku Pečovnik, te stratišta Vlade NDH u Crngrobu di im zatukoše i dvistapedeset dičice! Siti se silovane i raskomadane ćerce našeg Mile Budaka i jada njegovog kad prije višanja vidje fotografije svoje ćerce mučenice! Bože moj, Bože moj, tuče se did po prsima, pa koje su to muke morali mučenici naši podnit' da bi ih smrt spasila i muke Isusove im prikinula. Siti se did njih 600 000 duša 'rvatskih koje današnja vlast blati k'o i ona prije, ako ne i gore!

O tužna sudbo, đavlije dilo, što nam mladost tako grozomorno uze, kune neutješno did čupajući mladu travu, stišćući grčevito šake trudbeničke! E zemljo, zemljo otvori se i kosti mučeničke nam vrati da ih oplačemo i dostojno sahranimo, sklapa did ruke gledajući u Nebo ka' da očekuje znak odobravanja.

- Dide, dide, trči mala Marica sa žutujućim maslačcima u ruci, šta ti je bilo, što plačeš i vičeš, zabrinuto će gledajući didu suzne oči.

- Ma ništa dite moje, upalo mi ništa u oko, tare did po očima. A di su Luka i Ivo okriće se did.

- Eno ih tamo trče oko bunarića u Brišćima, pokazuje Marica s cvićem u ruci.

- 'Ajmo i mi tamo da pomognemo Juri čistit okrajak i de ti ponesi grablje Marice moja, otpuhuje did dok se diže sa ledine.

- 'Oću dide, spremno će Marica, ma reci mi dide zašto si ono plaka, nije to od truna, znam ja, ozbiljno će Marica.

- A šta ću ti govorit, dušice moja, rastužilo me ovo proliće, ova lipota Božija, jer se odma' sitim oni' dana svibnja 1945. kad je pala naša Nezavisna Država 'Rvatska, sitim se dušo moja, svih onih nevinih što za nju položiše živote u mukama Isusovim prid krvolocima partizanskim! Plačem dite moje što imamo ovu lipu Domovinu u kojoj ne znaš šta je lipše, a sve je prikriveno odurnim partizanskim dronjcima laži, potvora u kojima grcamo i dan danas i kad nam opet mladost u svit mora ić' da bi za kruv svagdanji zaradila porid ovak'e lipote, pokazuje did rukom na sve četiri strane.

- A znam dide i sama, potpuno te razumim, eno si vidija što nam prisidnica opet zbori u onom yugo Jutarnjem i na yugo HTV-u, kad čovik pomisli da ne može niže ona nas uvik iznenadi k'o da joj govore piše odurni hrvatomrzac Nenad Stazić, baci stručak maslačka ljutito Marica.

- Ma šta je sad rekla, zabrinu se did.

- A šta dide, šta ću ti pričat' kad možeš i sam pogodit', al' nas je jednom za srce ugrizla, oklijeva Marica.

- Ma de reci, požuruje did.

- A dide, vrti grabljama Marica, kaže da joj „je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti“!

- Nu, da su bili partizanija to već znamo i prije se falila s tim čeg se pošten stidi, al' da su istovremeno bili i antikomunisti e to je već nova fala, skida did kapu s podsmihom. A jel' im za to zna' komandir čete il' krvavi komesar, ća im je on na to reka dok im je pripovida program majčice Partije i naputke Staljina ćaće, vraća did kapu vrteć glavom. I šta su radili, ka' jel' antikomunisti, u partizanima, brali cviće, da prikriju krvave pute kud prolaze proleteri, ne zaustavlja se did. E Bože moj pa dokle nas misle budalama pravit', čuj antikomunisti pa u partizane, k'o Isusov apostol u timaritelja lavova u rimskim arenama, škrguće did.

- Vidi Marica da se did već sve više ljuti, a mislila mu je izokola reć glavnu vist. Ma dide ima još šta je najnovije izjavila u brk onoj jugoslovenki s dna titine kace Jelisaveti Lovrić.

Kaže ona tako, k'o drugarica drugarici, Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“ i da su „građani siti ideoloških podjela“, a ona da je njihov glas i „u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila je potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj“ te da je „odlučila da ove godine neće ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg, jer više ne želi sudjelovati u tim ideološkim podjelama...

- U stani Marice, srce drago, stani, uh de da sidnemo ovdi na bunariću, veliko je brdo dovdi, a i odma mi je slabo porid ovi' riči tužne nam prisidnice, pa to je za nevirovat', ljudi moji, braćo mila, sida did da dođe sebi.

Ne će u Blajburg kaže, a i šta ćeš nam tamo, puše did, lipa prisidnice, pa nije tamo pista za manekenke il' prilika za podaništvo pred stranim moćnicima neg' misto di se diže glas nad zločinom koji još uvik vapije u nebo, misto di se upire prstom u zločince, di se vidaju žive rane 'rvatskog naroda, mila prisidnice, Bog ti pamet da, tužno će did. Prisidnice izdaješ vlastiti narod i njegovu žrtvu, snishodljivo se dodvoravaš izdajnicima naše 'Rvatske i ponavljaš njihove izopačene floskule Hrvatska je utemeljena na antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog  „antifašizma“ i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice!

Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Dosta ti je kažeš podila, dosta ideologija, dosta politikanstva, a imaš obraza ponavljti srbokomunističke potvore o Jasenovcu i u istu ravan stavljati Blajburg roneći suze krokodilske nad žrtvama koje da „zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir“, kažeš! Pa zar sa svim svojim ričima ti ne pljuješ na njihovu žrtvu i 'otila bi da i mi ka' izrodi šutimo o tim nevinim žrtvama našim koji padoše za narod i Dom, da ih bacimo u tamu zaborava po skrivenim grobištima neobilježenim, jamama i škrapama, zabetoniranim rudarskim oknima u kojima živi skapaše.

I ti bi mir i tišinu, a krici stotina tisuća poklanih još odikuju brdima i dolima ovog kutka zemaljskog! Pa do dan danas ne znamo di sve leže kosti naših poklanih i na koji su sve grozomorni način zatučene, di su živi skapali zatrpani crnom zemljom, betonom i kamenom, koje muke podnili i koliko ih tako strada, a ti bi istinu koja hoće da kriči do neba nad tolikim zločinom proglasila podilom, politikanstvom i čime god!

Ma sram te bilo, Boga velikog i pravednog, prisidnice, baci did kapu i gorko zaplaka.

- Ma dide, smiri se, tiši dida mala Marica. Ma komu dide šta objašnjavaš, ma nije ona vridna ni jedne tvoje riči! Virovali smo u nju jer nas zaslipi onom svojom krinkom „Virujem u te zemljo moja Hrvatska“, a vidismo ubrzo da viruje ona u vraga Crvenoga, koji nam ju je i nametnu' iz iste kuhinje iz koje izpuza i Mesić i Josipović, škrguće Marica i okrenu se prema Kamešnici k'o da prisidnicu traži.

Ne ćeš u Bleiburg, crna prisidnice, ne dira te u srce priko pola milijuna tvoga naroda poklanog, živog zakopanog, ne dira te taj monstruozni zločin nad cvitom hrvatskog naroda. Ne dira te bolni jauk majki i dičice pod maljem partizanskim, ne dira te tiho umiranje dičice svete sa starima i mladima zabetoniranim u rudarskim oknima! Ne dira te pokolj mladosti hrabre, viteške hrvatske vojske koji ni jednu bitku ne izgubi pred partizanskim zlotvornim ološem krvareći za svoj narod hrvatski, vajna prisidnice.

Pa di će ti duša, da takvo mučeništvo za svoj narod i državu pred velikosrpskim i partizanskim pogromom popljuješ izjednačavanjem sa polustoljetnim srbokomunističkim lažima upakiranim u brigu za „svietlu budućnost“. Pa kosti im još uvik crna zemlja krije dok im zločinci i njihova dica, biološka i duhovna, krvavi ples i dalje nad kostima igraju i ti to hoćeš poklopi't zaboravom, da nam je „dosta drugog svitskog rata“, da 'oćemo budućnost.

Kakva je to budućnost koju nam nosiš prisidnice kad je gradiš na jugokomunističkim antihrvatskim floskulama o nekakvom antifašizmu, potvorama hrvatskih izroda krvavih ruku. To je budućnost kape sa tri roga, zlotvora koji se bore protiv Boga, prisidnice, vrti glavom Marica!

Zar to nije zločin koji vapije u nebo da ti nama napirlitano i nadobudno nudiš budućnost u kojoj ćemo i dalje tavoriti pod partizanskim dronjcima zločina i laži, ne bi li zaboravili na genocid hrvatskog naroda i pognute glave trpili i dalje teror crvene nemani koja nas ne podnosi ni u kom obliku dok smo im pred očima nad zemljom Hrvatskom, dok govorimo i tražimo istinu! Što to znači, neg' šutite i trpite i dalje i ne dirajte se u vladajuću laž partizanskog okota o pobijenim Hrvatima i o srušenoj NDH da bi oni mogli i dalje neometano uživati privilegije na zatoru naših najmilijih!

Zar da se poslije oslobađanja iz kandži Jugoslavije, stvaranja samostalne države Hrvatske, opet damo pod partizansku čizmu starih srbokomunistički' laži o fašizmu i zločinu onih koji su se viteški i nadčovječanskom žrtvom borili za opstanak hrvatskog naroda i svoje NDH! Zar da tako pljunemo na njihovu tadašnju žrtvu do neba, da ih ostavimo u jamama ka' da su životinje, Bože mi 'prosti, misto da ih nađemo i dostojno sahranimo da nam budu svitionik zajedno sa palim u ovom zadnjem Oslobodilačkom ratu! Zar da ih izdamo i glave svoje i buduće dice stavimo na panj srbokomunizna da bi njegova deca mogla nastaviti sa svojom zločinačkom rabotom izopačenog plesa nad kostima naših najmilijih, zarad njihovog lagodnog i neradničkog života na našoj muci i trudu.

Zar u našoj Domovini, krvlju natopljenoj, da nam profesionani srbi, jugosloveni, antihrvati svake vrste određuju s lažju i prisilom, po naputku SANU i novog Memoranduma, šta ćemo i kako ćemo, koliko ćemo biti Hrvati, kol'ko ćemo ljubiti narod i dom crnčeći za njih dok nas i naše razaraju terorom laži i ispraznosti, ostavljajući nas bez posla i smisla pored ovakve blagodati Božije.  Zar opet u našoj kući našim pravom tuđin i zlotvor da nam se bani!? E ne će moći prisidnice, ne će ići!

Je l' nam ti hoćeš reći, prisidnice, milozvucno, blagoglagoljivo i površno, divaneći sa svojom drugaricom jugokomunistkinjom Lovrić, da slobodu koju na krvi stekosmo predamo u ruke mrzitelja svega hrvatskoga zarad tvoga možebitnog' paradiranja prid njima i svitskim hohštaplerima!?   Laži da se poklonimo i ka' živi mrtvaci svojom zemljom 'odimo! E pa ne će moći, prisidnice, ne će ići!

I ne ćeš u Bleiburg, kažeš prisidnice, e pa i ne tribaš! > Zar i na onom svitom mistu da nas sablažnjavaš, stisnuti' će šaka mala Marica!

- Tako je Marice, oko didovo, bravo, dođi da te poljubim, ozari se didu lice!

- Dide ne sikiraj se zbog klateži, mizerija dodvorničkih, pripuza međunarodne zaidnice, doleti i dragovoljac Jure sa nećacima svojim. Sluša sam ja vas dok sam grabija iza Brišća i srića da me nitko nije ču' šta sam sve izbeštima, tješi dida Jure.

Stara priča dide, da ona nije kukavičje jaje ne bi davala intervju Jutarnjem i to još onoj mrziteljici svega hrvatskog. Da nije prodana duša ne bi gadila onako NDH koju opet popljuva kad kaza da „nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda“ pri čemu izroni poznate krokodilske suze „kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje“.

-  O đava joj sriću odnija, opet se did uznemiri. Pa da smo mi, ova RH nezavisni kol'ko NDH, da je ona samo sjena velićine našeg neumrlog Poglavnika, pa mi ne bismo bili karikatura od hrvatske države, ne bismo bili pripuzi međunarodnih hohštaplera, ne bismo pljuvali po svojim mučeničkim žrtvama i dozvoljavali da pored ovakve Domovine propadamo na svakom koraku u svakom pogledu rasprodajući sve što vridi, pretvarajući narod u gole siromahe, tjerajući mlade da traže kruha vanka, gadeći sve što vridi, gadeći našu hrvatsku prošlost, sadašnjost, tako da se svakom zgadi i bilo kakva budućnost na ovoj grudi u svome domu, vrti glavom did.

- Da dide, pravda se ona i pri tome osta' živa: „Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao“, da se ne nimalo ne zapita da tako nije govorila dok nas je sa ostalim pripuzima za Judine škude prodavala NATO-u i euROPSKOJ uniji pod skutima Sanadera, uskoči i mali Ivo grleći dida, brišući mu samilno suzne oči.

- Da netjače moj, plače ona zbog Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje da bi gadila NDH ne znajući il' samo potvorno gudi u komunističku frulu, a ne pita se kakva je to Hrvatska bez srca i duše, bez Bosne i Hercegovine koju iz Hrvatske otrgnuše velikosrbi i titini hrvatski izrodi zajedno sa Srijemom, Banatom, Bačkom, Zemunom i lipom Bokom, uzdiše dragovoljac Jure.

Ona da šta Paveliću govori, njemu koji je povratio sve što je Italija bila uzela Rapallskim ugovorima za vrime stare Jugoslavije, koji je povratio i Istru matici zemlji. Takve mizerije ne napadaju ondašnje hrvatske političare koji za račun velikosrpske Jugoslavije trgovaše s hrvatskim teritorijem, jer to biše u korist Jugoslavije, ali se nabacuju na hrvatske nacionaliste koji se dušom i tilom boriše da svaki kutak povrate Hrvatskoj Državi, stišće šake dragovoljac Jure!

- Tako je striče, prave se pripuzi da ne znaju da su svi otrgnuti dilovi Hrvatske od talijanskih fašista, već bili povraćeni majci Hrvatskoj Poglavnikom državnopravnom Izjavom o razrješenju nametnutih Rimskih ugovora i naredbom hrvatskoj vojsci da zaposidne okupirana područja čime su anulirani svi protuhrvatski sporazumi Italije i kraljevske Jugoslavije, pripomenu i mali Luka sidajući didu u krilo. Tako da je tim činom Poglavnik prvi put u povisti pripojio Istru Državi Hrvatskoj! Znaju poltroni da partizani nisu nikoga oslobodili nego su kako i lešinari došli na gotovo i Istru pripojili Velikoj titinoj Srboslaviji uz klanja i progone!

Nek nam o tomu prisidnica koju progovori, jer očito je da su je nono i nona krivo učili o tomu što je bilo dok su se, vidi čuda, „borili za hrvatsku državu, pod petokrakom“ rušeći je zarad titine klaonice Jugoslavije, podiže glas mali Luka.

- Ma oni, zagrli bracu Luku mala Marica, te laži sada šire jer upravo oni potvorno i ponizno rade za strane agenture, jer je njima i danas Ante Pavelić trn u oku, jer se sve više otkriva prevara u Domovinskom ratu, igra koju su vodili UDBA i KOS pri raspadu jugosmradije, jer se potpuno razotkriva i kod zadnjeg slipca, genocid nad hrvatskim narodom i krvoločnost druga im prokletog Tite!

Dakle moga' bi ovaj osakaćeni hrvatski narod proglidati i viditi stvarnu veličinu Pavelića i NDH i žrtvu koju je hrvatski narod tada za svoju slobodu i državu podnio, a gdje se sada nalazi. Moga' bi jasno vidit i spoznat' da je ova današnja Hrvatska karikatura Hrvatske države kakav je bila NDH. Moga' bi vidit' da je ova avnojevska Hrvatska očerupana NDH i da komunisti i njihovi igrači nas sve više vode u posvemašnju propast. Moga' bi, dakle, uzbuđeno će Marica, hrvatski narod ustati i reći: DOSTA JE! Skinite nam se sa grbače izrodi i prodane duše! Hrvatski narod mora biti slobodan! Hrvatska Domovina mora biti slobodna! Hrvatski narod na području svoje domovine ima oživotvoriti svoju državu i uz pomoć Božiju živiti u sreći, slobodi i blagostanju! Svoj na svome i po svome.

Dakle, prisidnice, isprazne su i prozirne tvoje riči: „ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti“, „zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost“, te „tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono“! Morala bi, jadna ne bila, znati da ništa šta bi nam prodala pod krinkom bolje budućnosti ne može imati snagu i značaj narodne nam prošlosti kako reče veliki Šufflay: "Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti", priti kažiprstom mala Marica

- Bravo sestrice mila, kliče mali Ivo, dobro bi joj bilo, lipuškastoj prisidnici, podsititi se i na ove riči Milana plemenitog Šufflaya: "Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti". "I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo"!

Da o tomu malo porazmisliš prisidnice, o čem su davno pametni zborili, znala bi da to nije „zakopavanje u prošlost“ nego skidanje prljavih jugokomunističkih naočala sa zdravih narodnih očiju kako i reče Otac Domovine: Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Dakle, prisidnice, Rod koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje, a tko mu prošlost iskrivljava i na mrtve pljuje i ne da istini na vidilo izić, tobož da se ne prepucavamo, o glavi naroda radi, jer ga slipcem pravi i u provaliju gura, zaključi mali Ivo!

- Bravo, tako je sriće didove, dođi te ´vamo da vas sve zagrlim sunašca moja 'rvatska, povrati se did od ljutnje i tuge, koja ga bijaše obuzela, kad ču svoju mladost kako prisidnici lekciju čitaju.

- Tako je, sa svim vanskim neprijateljima ćemo mi izaći na kraj samo ako se oslobodimo Juda u našim redovima, a sa svima njima zajedno ćemo izaći na kraj ako naukom Oca Domovine prožmemo cili život svoj i kroz vene nam opet poteče Poglavnikova ljuta trava! Zato oni tako bisno i udaraju, jer slute da bi tako moglo bit'.

Rišimo se malodušnosti i zaostale jugokomunističke kukavelji koja nam razara jastvo narodno i razvijajmo nacionalnu svist i uz Božiju pomoć tko nam što može, diže se Jure k'o da traži di mu je puška!

- Ma, dico moja opet ću reći i prisidnici i svima njima, da hrvatski narod nepravdu ovu do neba ne će više trpit i okova srbokomunističke laži će se oslobodit i o žrtvama našim presvetim će se s dostojanstvom govorit' i dužnu počast će im sva'ko u Hrvatskoj davat' il' nas ne će bit', ustade se did prid svetim žrtvama, a s njim i cila družba njegova!

I kad tako imadnemo pravu vlast i prave svoje pridstavnike kojima će narod i Država 'Rvatska biti na prvom mistu u srcu i duši onda ne će takvima pasti na pamet da ne idu na sveta mista žrtve našeg naroda u Bleiburg il' posliratni Jasenovac da i tamo istinoljubivo i hrabro posvidoče da 'Rvatska ne će ni prid kim puzati i svoje mučeničke žrtve ponižavati zlotvornim lažima koljača njihovih, već će te laži i njihove nosioce poslati u ropotarnicu povisti da se više ne čuje to zlo ni za trag mu se ne znade, uzima did grablje u ruke k'o da će s njima bandu otirati.

Nu, dico moja, 'ajmo još ovo oko Brišća do Luška pograbit pa možemo i na večeru, eno se i baba izviruje iza trapa da vidi di smo, namišta kapu did sad malo zadovoljniji. I, de nam Jure zagrabi malo ladne vode iz Bunarića pa ćemo lakše sradit ovo šta nam osta', požuruje did.

- Oću dide, grabi vodu već dragovoljac Jure. I sad dide, vidiš o čem i kako mi zborimo i mislim da bi nam svaku rič odobrili i naš Otac Domovine i naš Poglavnik, a sasvim suprotno zbore niki koji se ka' jadna klatež prisidnici ulaguju i ove njene izjave pravdaju ka' niku pamet. A posebno se istaknu u gađenju Pavelića i NDH niki Kazo, da ne kažem Gado, Mikašek, Bože me mili sačuvaj, s gađenjem će dragovoljac Jure.

- A tog' si mi jednom spominja i onda nisam od gada moga slušat, a šta sad traži mizerija, oštro će did dok ispija ladne vode iz sića na Bunariću.

- A šta, dide moj, traži uprknuće! K'o i sva klatež dodvornička ne gledajuć komu će di gaće skinut nit' koga će i kako ogadit na putu do korita, odriza dragovoljac Jure ljutito.

Iako se prisidnica sa drugaricom Lovrić, starom jugoslavenkom, fino divani, međusobno se nadopunjujući u osudi svega hrvatskog, slipac Mikašek izvali: „Jelena Lovrić, novinarka koja je „cvećem“ pozdravila jugo-srpske tenkove 1991. godine, tenkove i svu silu razorne i eksplozivne mržnje u rušilačkom pohodu na Hrvatsku, u svom „velikom intervjuu“ sa predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, nije čula ni jedan redak koji bi joj se mogao svidjeti“.

Dalje, dvoji mizerija bi li se „antihrvatski, medijski istupi mrzitelja Hrvatske uopće usporediti makar i u jednom retku s ovim istupom Predsjednice“ iako ona ponavlja bljuzgotine iz repertoara Mesića i Josipovića te im i čestita na njihovom doprinosu – valjda u razaranju svega hrvatskog!

Trabunja da je „antifašizam obitelji predsjednice K.G.Kitarović bio je okrenut prema talijanskom fašizmu koji je ugrožavao njen rodni kraj od Istre do Dubrovnika“ , a gorka je istina ono što reče nigdašnji partizan Dinko Šuljak: „Do pada Italije (rujna 1943.) akcije partizana bile su ograničene samo na to, da bi noću manje grupe momaka bježale u partizane. Talijanske vlasti u to doba nisu im pridavale posebnu pažnju, niti poduzimale represalije i čišćenja. Tek kad su jače grupe počele bježati i kad su Talijani vidjeli veću opasnost za svoj opstanak, tada su počeli skupljati taoce. Uglavnom, najbližu rodbinu onih, koji su odbjegli u partizane. Ali su i te taoce nakon nekoliko mjeseci bili puštali njihovim kućama.

... Dana obećanja morali su izvršiti. Ili živ, ili u jamu?! Od ova dva zla, biraj manje. Ovako se postupalo pred očima talijanskih okupatora. Talijani su se držali načela: «Ne dirajte u nas, a vi radite što hoćete.» Talijani su imali prividnu vlast, a partizani stvarnu. U tom pravcu izgledalo je, da postoji sporazum između Talijana i partizana. Plač otetih ljudi i žena znao se razlijegati u gluhoj noći čitavim selom, ali talijanski karabinjeri imali su voska u ušima. ... U kratkom razdoblju, za koje su vrijeme partizani vladali, od rujna, pa do listopada, 1943., stradalo je mnogo više ljudi zatvorom ili životom, nego za dvije i pol godine vladavine okupatora. Od okupatora malo je ljudi stradalo. Malo je kome iz kuće nestalo jaje ili hrana. Niti jedna žena se nije bila potužila na silu i nasilje. A kroz nekoliko dana od željno očekivane tzv. narodne vlasti punile su se jame s uglednim ljudima, i onima, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere ili političke misli“!.

Dakle Talijani su paktirali sa svakojakim antihrvatskim ološem, partizanima i četnicima, s kojima su mogli destabilizirati formiranje NDH i pri tome su provodili drakonska strijeljanja ustaša za posjedovanje ikakvog oružja pa su priče da bi netko hrvatski orijentiran otišao u partizane, a ne na slobodni teritorij NDH na nivou maloumnih dogodovština Mirka i Slavka!

Kukavelj se, dalje tješi, da su „Kardinal Alojzije Stepinac, predsjednik Tuđman, pa onda i ministar Zlatko Hasanbegović puno eksplicitnije kritizirali režim NDH od Predsjednice“.

Tako ti ta mizerija, dodvoravajući se poltronski prisidnici, ima obraza protiv NDH ( koja da je, kako pogrda reče, „zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“) i Poglavnika uprezati i našeg blaženika kardinala Stepinca iako se on ni komunističkim zlotvorima dok su mu nož pod grlom držali nije bojao istinu o NDH izreći. Palamudi protiv NDH i Pavelića pomoću onog pisma što ga nadbiskup Stepinac u afektu napisa s puno optužbi i gorčine misleć da su oni slovenački svićenici što ih NDH dobrohotno primi u Jasenovcu ubijeni.

 A ne pade mizeriji na pamet neprosvitljenu kako to da poslije toga Stepinac nikad ne ponovi takve optužbe koje da su istinite bi se sigurno produbile i ponovile neg' on u uzama u istražnomu komunističkom zatvoru na pitanje zlotvornog javnog tužitelja Jakova Blaževića, rujna 1946. godine je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. hrabro odgovori: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni”!

Dakle dobro zaključi Ivan Gabelica kad o ovomu kaza: „Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti“.

Stepinac je, isto tako, na pitanje, na saslušanju pred OZN-om  21. svibnja 1945., je li "Nezavisna Država Hrvatska postala voljom hrvatskog naroda", odgovorio, da su Hrvati iskoristili raspad Jugoslavije i prihvatili samostalnu hrvatsku državu, koja im se činila boljom solucijom nego da budu obična kolonije Njemačke! I takav hrvatić Kazo sada, nakazno, sve istinoljubive koji hrabro o ovom iznose istinu, poput evo Gabelice i ono dr. Razuma, proglašava, k'o i svaka jugokomunistička klatež, „ultradesničarima i provokatorima“!

A takvima dr. Stjepan Razum jasno i glasno poruči: „U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao“!.

I posli' ovoga, jadna kukavelj, Kazo poput kakva firauna se nemoćno blatom i dalje nabacuje: „desničarima ili provokatorima također ne odgovara istina, jer ne žele priznati kako je NDH zapravo bila neslobodna satelitska država pod potpunim Hitlerovim protektoratom“! Zaista da čoviku pamet stane, jer i u crnoj Jugoslaviji oni neprijatelji koji su držali imalo do sebe i svoje struke ni u snu ne bi ovako što izpljunuli, a Kazo gado to čini vadeći se na tamo nikog Sundhausena koji da „citira u svezi s tim američke suce na Nürnberškom procesu da je NDH bila satelitska država čije su djelovanje usmjeravali isključivo Nijemci i Talijani“ te dalje doslovce k'o spomenuti firaun laže: „Pavelić je vjerojatno odgovorio Stepincu kako ne može kontrolirati Gestapo i SS trupe, jer oni kontroliraju NDH“! Pa svako dite može pobiti ove idiotarije Mikašeka Kaze povisničara a la Jakovina Markovina! Pa jado jadni šta je onda bila Nedićeva Sribija kad ovako idiotski baljezgaš o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj međunarodno priznatoj! Stoga bi mu bolje bilo, kad već ovako neznalački laprda i petlja di mu nije misto, da vidi povisne dokumente i što o navedenom rekoše i Hitler, Ribentrop, Kashe i drugi pa će vidit da mu ova piskaranja mogu vode piti samo kod šumskih komesara za pripovisti u Veseloj svesci! Pa sam Hitler je Poglavniku rekao da je nenamjerni pomagač u oslobođenju Hrvatske, a svom veleposlaniku Siegfriedu Kascheu je kazao da  se Njemačka ne može miješati u talijansko-hrvatske pregovore radi obzira na obostranu nezavisnost!

Dalje, kad smo bili „pod potpunim Hitlerovim protektoratom“ zašto su onda neki njemački generali stalno od Hitlera zahtijevali da se u NDH uvede njemačka vojna uprava i da se s vlasti zbaci Poglavnik i Ustaški pokret i sruši hrvatska državna nezavisnost, dok Hitler nije prilomio na sastanku glavnog stožera u noći između 30. i 31. kolovoza 1943. da  "uvođenje njemačke vojne uprave u NDH ne dolazi uopće u obzir" i da "Reich nastavlja surađivati s Pavelićem i njegovom vladom". A tek Poglavnikova zabrana osnivanja nacional-socijalističke stranke u NDH i uhićenje njenog zagovarača Slavka Govedića, da i negovorimo dalje.

I što je najsmišnije mlatimudan je u „potrazi za cijelokupnom presudom i pravorijekom spomenutih američkih sudaca i tek kada to objavim, vidjet će se tko je bio pravi vladar u NDH“ pozivajući se na Nirnberške procese k'o i partizanski suci u tzv. NRH kao kvislinškoj tvorevini titine satrapije Jugoslavije kad su na pravdi Boga osuđivali ljude na smrtne kazne! A što jadnik još izgovori o našem pozdravu Za Dom spremni to se ne može od gada ni spominjat, diže ruke dragovoljac Jure.

- Ma tako je Jure, što trošiti riči na takve moralne nakaze koje tako pljuju po našem Poglavniku borcu i mučeniku i našoj poslin osam stolića uskrsloj NDH za koju toliki položiše živote. Ka' da sad ovdi pobijamo pisanije o Stepincu gangstera Dedijera ili naučne dokaze Miletića i kompanije o milion žrtava u Jasenovcu! Ma goni ih đavlu, nakazne, mogli bismo još napisat i dotursku dizertaciju pod naslovom „Uprknuće Kazimira Kaze Mikašeka u svitlu naučne misli druga Tite“, podsmihuje se did!

- Tako je dide, samo ovak'i pripuzi imaju pristup medijima koji su još uvik u rukama crvene pasmine koja kao zloduh bdije nad krvavom titinom ostavštinom, a mi možemo sanjati da se naša rič di čuje k'o da još uvik nimamo ni H od naše Hrvatske il' ga izgubismo nedugo poslin Oluje, zaključi mala Marica.

- Tako je dušo strikina, domeće Jure, eno vidi kako su sva jugo potrkala skočila da se ograde i napadnu časnog starinu velečasnog Luku Prcelu koji jučer održa hrabru propovid na misi u Splitu na kojoj se osvrnu na prisidničine laži o NDH držeć se one biblijske „kamen će progovorit' ako čovik ne će“!

- Da strikane, uskoči mali Ivo, diže se odma crvena kuka i motika tumačeći nam Evanđelje i viru Isusovu k'o da su u Kumrovečkoj školi vironauk učili! Te se čude kako svićenik krivo tumači nauk Isusov kad ne oprašta prisidnici njene laži o NDH, te navode kako je prisidnica brzopotezno odma pokazala svoju veličinu opraštajući njemu njegovu izjavu o njoj! A ne znaju oni k'o ni bidna prisidnica da se oprost daje pokajnicima, a ne ustrajnicima u griju, podsmihuje se mali Ivo!

- Tako je brate, grli ga mali Luka, a pogotovu se nema što oprostit njemu koji govori čisto i pošteno povisnu istinu o NDH i njemim braniteljima, pa se tako, po tko zna koji put, prisidnica zaletila i priletila izazivajući sablazan nad javnim ukorom časnog Luke Prcele, svićenika Kristovog!

- O bravo dico moja, materini janjci, bravo, samo tako uvik istinu govorite, činite pravo i ničeg' se ne plašite, zadovoljno će did. A sad ajmo polako nizbrdo kući, evo i zvoni na kapeli, malo smo radili i dobro divanili pa je vrime i da večeramo, a eno i baba se opet izviruje, gleda di smo. De Jure potraj kariolu i ratilo pa idemo polako, namišta did kapu i drži unučiće za ruke.

- A di ste više, baba galami, jeste li me čuli kad vas zovem, evo sam pole izvadila, o'ladiće se.

- A morali smo ono malo sradit gori, baba moja, smiruje did, a i prodivanili smo ti sve prisidničine umotvorine šta ih nedavno nabaca.

- Niste tribali evo sad će neku poslanicu dati povodom velikih podila u našem duštvu, kako javlja televizija, vrti baba glavom i vilicom u ruci.

- A šta je sad bilo, kakva je nevolja ljuta na to natira, da ne će lupit šakom o stol i reći dosta više crvenim avetima i obznaniti da se ide pokloniti svetim žrtvama hrvatskim na Blajburgu, skida did kapu.

- Ajde sidajte za stol, pa ćemo jisti i slušat, umorno će baba, i daj Jure nali' vina u bukaru da ima na stolu, a dici ima soka od kadulje. - Bože sveti, ubrzo zavapi did posli' prisidničine poslanice, pa ovo nije moguće, pa ovo je partizanska ofanziva sa Pantovčaka! Pa vidite li dico moja šta ona bisidi, pa ona je partizanka 100 gradi, neutišno vapi did šireć nemoćno ruke. Stvarno triba bit Juda u kandžama Trilaterale i Međunarodne zajidnice pa ovako solit rane nezacijeljene vlastitom narodu u ove tužne dane spomena na hrvatski holokaust! Pa Majko Božija daj nam ti budi na pomoći i od ove napasti nas obrani, širi ruke did prema Nebu.

A crna prisidnice, šta nas za srce ujde, i posli' svih zločina, terora i strahovlade velikosrpske Jugoslavije, posli' svih pokolja titine klaonice Jugoslavije ti opet imaš obraza pljuvati po nakon osam stolića uskrsloj Hrvatskoj državi proglašavajući nju i one koji su je životima branili „propalim zločinačkim režimom“!

Nakon slavnog Uskrsa travnja 1941. kad su se razgalila srca hrvatskog naroda koji sruši tamnicu naroda Jugoslaviju i uspostavi svoju državu Hrvatsku koju snivaše od propasti Kraljevstva Hrvatskoga 1102. godine, ti danas imaš obraza nadmeno i napirlitano, bez imalo srama, reći: "Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile“! Pa tako bi nika šaka jada marksistička mogla odvaliti da je Isusova Radosna vist donila tolike patnje nevinih, smrt, uništenje i tolike podile u svitu! Znači kriva je žrtva, a ne zločinac, krivo je janje koje krvoločnom vuku vodu muti pijući nizvodno! E di će ti duša prisidnice!?

A reći, isprazno glumatajući niku veličinu, „ustaški režim svojom je politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova državnog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom“, je stvarno dno dna i dostojno jednog Mesića iliti koje druge antihrvatske mizerije koja nam maže kod otvorenih očiju, koja negira povisne činjenice i zlotvorno laže smatrajući nas, valjda, kukavicama i maloumnicima!

I opet si se dosukala „antifašizma“ kojeg sada, prilivajući iz šupljeg u prazno, razdvajaš „od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava“! Zaista jadno, zar misliš da ima još ovaca koje će zbog ove jedne iznuđene rečenice popušiti tvoje priče partizanke, vajna prisidnice, skida gužavjući kapu did s glave.

I zašto umanjuješ stotine tisuća hrvatskih žrtava sa „desecima tisuća ljudi raznih nacionalnosti“!? Je li tako gradiš „pomirbu“ i ovako si „duboko svjesna svoje odgovornosti za stabilnost države“ i ovako ne dopuštaš „da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti“ i ovako sa lažima nas pozivaš „okrenimo se budućnosti“!?

Zaista jadno, bivša prisidnice! Izigrala si povirenje hrvatskog naroda i jedino rišenje je da se svi skupa probudimo i na Referendum iziđemo i svi kao jedan ti vritnjak s Pantovčaka pokažemo i dostojnog čovika, Hrvata pravog, na to misto izabiremo da nas vodi u stvarno bolju budućnost zasnovanoj na povisnoj istini i povirenju, cineći sve hrvatske mučenike koji za Dom, spremni padoše, uspravno će did!

- Tako je dide, a prisidnice tebi zbogom i ne sramoti nas više dok si još tute, skuplja ruke baba i side do dida.

- Stvarno dide očito je dobila nalog čim ovako iz dana u dan gadi sve što nam sveto, ne radi ona to iz glave pa vidi je samo, istrča dragovoljac Jure, beštimajući na dvor, nemogavši više trpiti najnovije pogrdne riči prisidničine.

I svi k'o pokisli ušutiše i hladne pole za stolom bez teka gledaše, jer će još dugo tribat' da didova družba sebi dođe. Šta učini crvena prisidnice! Zašto Hrvatsku tako izdade!?

Did Vidurina

Na Bunariću, 9. svibnja, lita Gospodnjeg 2016.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna


Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije

Tito: simbioza metafizike masonstva i komunizma

Točno na dan komemoracije najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u Blaiburgu, 17. svibnja, u Fažani su se okupili „aveti prošlosti“ da proslave rođendan nalogodavcu blaiburškog pokolja. Proslava rođendana Josipa Broza Tita, kao vrhunac perverzije tzv. bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, proslavljala se od 1957. godine od kada je na prijedlog slavljenika 25. svibanj, kao Dan mladosti, postao najveći državni blagdan. Uz „štafetu mladosti“, koju je imao čast prvi uručiti Titu predsjednik centralnog komiteta N.O.J., Miko Tripalo, „ushićena“ mladež cijele Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravljala je svoga cezara. Danas se ta svetkovina preobrazila u „bal vampira“.

Tog dana je znakoviti falusoidni predmet s đavoljim simbolom pentagramom stigao iz Izole u Hrvatsku u organizaciji dvanaest kulturnih društava „ Tito“ iz Istre koji navodno u svojim redovima imaju oko 1500 članova. U Fažani se uz zvukove harmonika, plesanja srpskih kola i mahanja jugoslavenskim zastavama moglo čuti kako taj bizarni falusoid daje toplinu u srca svih generacija „naših“ naroda i narodnosti, kako je Titov put bio put demokracije, blagostanja, razumijevanja, mira, velike ljubavi, sigurnosti i ostalih doskočica da se pobljuješ! Dio ove „vampirske“ opskurne skupine nakon „istarske seanse“ krenuo je s falusoidom dalje, put Rijeke, Karlovca, Zagreba, Osijeka, Vukovara…Vrhunac groteskne deluzije održan je 24. svibnja u Kumrovcu pred nekoliko tisuća „narkotiziranih“ spodoba. Jasno, nikome iz političke svite niti iz sluganskih medija nisu smetali simboli zloćudnog komunističkog sustava za razliku od Bleiburga gdje se „mikroskopom“ traži neki ustaški znak. Ceremonijal „vampirske supkulture“ završio je 25. svibnja u Kući cvijeća u Beogradu…

Tko je onda taj mrtvac iz Kuće cvijeća? Titov životopis izaziva jezu. Ne samo da je prepun kontradiktornosti, već je sablažnjujući i zastrašujući. Istina, previše je u njemu protuslovlja i nejasnoća da bi se u sve moglo točno pouzdati. Je li Tito bio Hrvat, Židov, Nijemac iz Mađarske, Mađar, Čeh, ili je iz obitelji Ambroz koja je živjela u Međimurju blizu Mađarske granice, možda je i manje bitno. Važno je to da je taj sebeljubivi egocentrični egoist nanio najveću patnju i zlo hrvatskom narodu, da je njegov revolucionarni put ispunjen truplima hrvatskih domoljuba, da je iza njega ostala duhovna i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek koji je nanio toliko zla vlastitom narodu? Stoga, ne treba odbaciti niti one hipoteze koje upućuju na zamjenu njegovog identiteta, jer lakše je povjerovati da je taj tiranin kao stranac „blagoslivljao“ kolone smrti hrvatskih nesretnika na Križnim putima i tisućama grobišta diljem Jugoslavije, u kojima su se našli i preko šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova.

O njegovim djelima i nedjelima mnogo je napisane literature kao što mu je i autor ovog teksta posvećivao veliku pozornost u svojim knjigama. Posebice su ove godine u „Brozovom mjesecu“ – svibnju mnogi hrvatski narodoljubi, povjesnici i intelektualci pisali na hrvatskim portalima o svakojakim zvjerstvima kojima je Broz bio nalogodavac. Bilo je tu i izvrsnih članaka. Međutim, o bitku Brozove genocidnosti, o genezi zla tog izopačenog uma, odnosno o njegovoj svezi s anglosaksonskom masonerijom ništa nije rečeno. Masonerija je bila Brozova životna pratilja, vodilja, uzdanica i zaštitnica, a on klon njenog projekta. Iz tog „đavoljeg valcera“ rodila se je i jedna od najvećih svjetskih opsjena u povijesti čovječanstva: Pokret nesvrstanosti. Stoga, podsjetimo se tog važnog segmenta Titovog djelovanja.

Istina, ne postoji niti jedan službeni dokument o pristupanju Josipa Broza Tita ni jednoj masonskoj loži. Međutim, očito je da je Tito bio visokorangirani mason, i da je cijeli njegov život bio simbioza metafizike masonstva i zlokobnog komunizma kao čeda masonstva. Prema tvrdnjama nekih njegovih suradnika, Tito je već prigodom posjeta Africi 1920. godine bio primljen u masonsku ložu. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, potvrđeni su sasvim određeni kontakti Tita sa slobodnim zidarima iz zagrebačke zakutne Velike lože Libertas, što je na kraju i prouzročilo da ga na Bombaškom procesu 1928. godine brani upravo istaknuti član lože Libertas, advokat Ivo Politeo. Osim toga „slučaj je htio“ da i sudski proces vodi hrvatski mason Stjepan Bakarić, otac hrvatskog zločinca i komunističkog „Budhhe“, Vladimira Bakarića. Tito je na procesu imao određenu zaštitu od Bakarića i mogao je priznati ono što niko nije smio - da je član Komunističke partije Jugoslavije.

Mnogi su skloni tvrdnji da je Tito bio član švicarske lože Alpina, u koju ga je uveo ugledni židovski mason, Henry Haas, otac Titove supruge, Herte Haas. Henry Haas se rodio u Grazu, bio je mariborski advokat, utemeljitelj Esperantskog društva Maribor, kao i član austrijske tajne službe Abwher. U to vrijeme je navodno i Tito radio za Abwher . Tito je kao višestruki agent od 1934. godine radio i za britansku obavještajnu službu MI6, u koju ga je uveo Vladimir Velebit, kasnije poznati jugoslavenski diplomat i general. Tu definitivno prestaju sve dvojbe o Titovom članstvu u masonskom bratstvu, poglavito na posijano sjeme velikog budućeg izniklog prijateljstva između Tita i jednog od najutjecajnijih masona 20. stoljeća, Winstona Churchilla.

Toj tvrdnji najbolje idu u prilog događaji neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski masoni dočekali su s uhićenjem komunističku Jugoslaviju, vjerujući kako će Tito uspjeti ostvariti njihovu trajnu opsesiju, uništiti Rimokatoličku crkvu i stvoriti Hrvatsku starokatoličku crkvu odvojenu od Vatikana. Na Tita su gledali kao na najvećeg uma s južnoslavenskih prostora, većeg i od Strossmayera. Stvorena je zajednička fronta komunističke vladajuće klike i jugoslavenskih masona. Stoga je razumljivo da je za predsjednika Narodne skupštine FNRJ izabran bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom vodstvu, osim Josipa Broza Tita, također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi prije rata obnašali zapažene dužnosti: Mojsije Pijade, Ivo Andrić, Viktor Novak, Vladimir Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, Josip Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan - Stevo Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Kad su komunisti na čelu sa strahovladarem Titom došli na vlast u N.R. Hrvatskoj, likvidirali su golemu većinu uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka. Zbog navodne kulturne suradnje s okupatorom, došao je na red i osvjedočeni neprijatelj masonstva u Hrvatskoj, nadbiskup Alojzije Stepinac. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućen nadbiskupu Stepincu o nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Na taj način, stvaranjem samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom neovisnim od Vatikana, ostvarile bi se masonske tlapnje i snoviđenja. Katolička crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve postala državna crkva, jedan vid neformalnog ministarstva, pod izravnim utjecajem Titovog režima. Daljnji tijek bi nezaustavljivo vodio u približavanju tih Crkava, a tako i završno sjedinjenje hrvatskog i srpskog naroda u jedan jugoslavenski (sinonim za velikospski) narod. Ono što se nije usudio kralj Aleksandar pod pritiskom masonstva, niti druge vlade Kraljevine Jugoslavije poslije njega, osmislio je Titov laboratorij, stvorivši novu „genetsku vrstu“, Jugoslavene.

Pošto je Katolička crkva ostala vjerna nadbiskupu Stepincu i rimskom Papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom Savi: „I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana Nemanje. Nemanja je od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća, jedinstvena jugoslovenska celina.“

U javnosti se međutim premalo govori kako je monstruozni proces protiv nadbiskupa Stepinca vođen isključivo radi toga što Stepinac nije prihvatio Titov ultimatum o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom. Da je kojim slučajem nadbiskup realizirao tu masonsku opsesiju, postao bi hvaljen i slavljen od komunističkih vlastodržaca upravo onako kako je rekao Milovan Đilas: ...“Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima. Mi bismo ga do oblaka uzdigli“. Nadbiskup Stepinac, koji je dobro znao da je masonstvo najveći neprijatelj hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, a da je komunizam duhovno čedo masonstva, nije izdao svoja načela i nije se pokorio Titovom bjesomučnom ultimatumu. Zato je morao biti uklonjen!

Razvidno je, da vodeći jugoslavenski komunisti nisu bili ujedno i slobodni zidari pod izravnim patronatom britansko - američkog masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj Rusiji, uništiti svaku Crkvu, a ne samo Rimokatoličku. Jugoslavenska masonsko – komunistička strahovlada okomila se isključivo na Rimokatoličku crkvu! Osim toga, Staljin, koji se je odmetnuo od masonstva, je sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj.

*

Titova odanost britanskom masonstvu ubrzo se isplatila. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a se stvarao hermetičko izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku posrnulu ekonomiju. Kompromis, ili „mala Jalta“, je ubrzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije. Velikoj Britaniji se vratila pod kontrolu žila kucavica, transverzala koja preko hrvatskog Jadrana vodi za Daleki i Bliski Istok. Tito je također morao učiniti određene ustupke Zapadu, provesti tobožnju demokraciju s floskulom „socijalizma s ljudskim likom“ u kojemu je etablirana komunistička kasta počela vladati na posredniji način, pritom živeći u nezamislivom obilju i raskoši. Sustav „samoupravnog socijalizma“, ustvari je bio samo još jedan masonski pokus koji je trebao pokazati krutom komunizmu iza željeznog zastora koji se odrekao masonskog tutorstva, kako se u Jugoslaviji bolje živi. Jasno, da nije došlo do „male Jalte“, nikada ne bi bilo ni Titovog „zvonkog Ne“ Staljinu, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.

SSSR se vrlo brzo razvio u vojnu super silu, a mnoge države poslije Drugog svjetskog rata koje su se oslobodile od kolonijalnog ropstva, pretežito britanskog, od svog oslobodilačkog pokreta stvarale su komunističke diktature. Te države su sa posebnim simpatijama gledale na doktrine ravnopravnosti, kao i druge socijalističke floskule kojima je manipulirao militantni SSSR. Ubrzo su postale prijetnja svjetskom masonstvu, poglavito stoga što su u komunističkom SSSR-u pronalazile svoga zaštitnika. Eventualnim članstvom u Varšavskom ugovoru te države bi izmakle dometu multinacionalnih korporacija u vlasništvu masonskih oligarha kojima je bio cilj da putem globalne financijske i ekonomske šok terapije preuzmu apsolutnu kontrolu nad njima. Neko je žurno trebao te „razuzdane“ zemlje okupiti, staviti pod „međunarodnu“ kontrolu i pod svaku cijenu odvojiti od utjecaja tada najveće nuklearne sile svijeta, SSSR-a.

Jednu od najvećih masonskih obmana 20. stoljeća, Pokret nesvrstanosti, Winston Churchill je povjerio Titu, sa još dva britanska darvinistička učenika s Oxforda, Gamal Abdel Naserom i Jawaharlalom Nehruom. Na Sveučilištu u Oxfordu je obrazovanje stjecala odabrana elita cijelog svijeta inicirana masonskim zavjetima, koja je nakon završetka školovanja služila britanskoj nad-vrsti eugenika u kontroli obnovljenog Britanskog Kraljevstva nad svjetskim planetarnim stanovništvom „ljudskim korovom“. Pokret nesvrstanosti je dio tog projekta, koji je ujedinio sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji se tobože trebao oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje odlijepile su se od svog uzora SSSR-a, te su poput zrelih jabuka upadale jedna za drugom u košaru ekonomske ovisnosti masonske svjetske kaste. Zbog iznimne zasluge u provođenju ovog bestijalnog projekta Tito je uskoro postao najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom i nezamjenjivom ulogom u Pokretu nesvrstanosti. Postao je „nesvrstani mesija“ tzv. trećeg svijeta, „kralj kraljeva“!

Na svakom samitu nesvrstanih zemalja (prva konferencija se održala u Beogradu 1961.), kao i na susretima njihovih vođa, Tito je neizostavno na rukama imao bijele rukavice. Simbolika bijelih rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha onoga koji ih nosi, a tijekom rituala obvezno ih na rukama nosi Veliki majstor. Tito je nosio i bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i oceanima svijeta uz dvjestotinjak dvorjana, podanika i članova posade. Putujući Planetom (kada god je bilo moguće putovao je sa Zapada na Istok, što ima poseban značaj u masonskim ritualima), Tito je u masonsku mrežu socijalnog darvinizma hvatao sve otrgnute zemlje, a s njihovim vođama je prijateljevao i uživao u svakojakim nastranim hedonizama. Čudne je državnike imao za svoje prijatelje, čak i one s kojima nitko nije želio imati posla, kao primjerice s ugandskim diktatorom poznatim po ljudožderstvu, Idi Aminom.

Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije dokazao na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Fidel Castro je inzistirao da se nesvrstane zemlje značajnije približe Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da nesvrstani mesija, Tito, prekori Castra dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se Castrov prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, masonski nad stališ eugenika se itekako znao odužiti svom bratu Titu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.

Velika loža Nova Jugoslavija osnovana je 1955. godine, na čijem je čelu bio Veliki majstor Ivan Ribar, a poslije njegove smrti Miroslav Krleža. Ovdje treba objasniti jednu zanimljivost, nezamislivu Krležinu „bahatost“ i Brozovo „dodvorstvo“ o čemu su mnogi očevidci s čuđenjem i nevjericom svjedočili. Naime, kada bi Tito zalazio u Krležin ured ili u prostoriju gdje je bio Krleža, nikada se Krleža nije dizao sa stolice već mu je Tito prilazio i prvi pružao ruku. Nasuprot tomu kada je Krleža dolazio u prostoriju u kojoj je za stolom sjedio Tito, Tito bi se odmah digao sa stolice. To je samo jedan detalj masonskog ceremonijala poštivanja Velikog meštra.

Usporedo sa osnivanjem Velike lože te Titovim okupljanjem „nezavisnih“ zemalja u Pokret nesvrstanosti, širom su se Jugoslaviji otvorila vrata vrlo povoljnim i bespovratnim zajmovima. Glavni korespodent lože Nova Jugoslavija s inozemnim masonskim svijetom bio je Srbin „Mojsijeve vere“ Mojsija (Moša) Pijade. Jugoslavensko masonstvo, osim što je imalo presudnu ulogu u dobivanju povoljnih inozemnih zajmova za financiranje nakaznog političkog sustava „samoupravnog socijalizma“, imalo je i zadaću da u suradnji s UDB-om uklanja iz političkog i javnog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put.

Prema istraživanju poznatog njemačkog novinara Carla Gustava Strohma, Jugoslavija je u trideset godina od raskida s Inforbiroom do Titove smrti dobila, što vrlo povoljnim dugoročnim kreditima, što otpisom kamata i glavnice, što bespovratnim zajmovima, više od deset milijardi darovanih dolara. Ako se izračuna ondašnja vrijednost dobivenih dolara, prema ekonomskim računicama taj novac je bio dostatan za plaće svih zaposlenih u Jugoslaviji u vremenu od tih trideset godina. Praktički, zaposlenici u komunističkoj Jugoslaviji morali su zaraditi samo za tzv. proširenu reprodukciju, odnosno za društvenu nadogradnju. Stoga nije čudno što je obespravljeni puk i pored niske stope produktivnosti relativno „dobro živio“, te što je JNA postala jedna od najmoćnijih vojsci svijeta. Darovan je Titovoj Jugoslaviji socijalni mir.

*

Fenomenologija jugotitoizma bila je užasna. Ne samo da zombizirana masa obespravljene većine nije imala pravo na drugo mišljenje, već je savršeno bilo funkcioniranje tog zločudnog sustava u kojemu je ta većina i šutke prelazila preko svakojakih zločina komunističke partijske manjine. Svakako je najveći razlog bio strah za vlastiti život. Međutim, bit Titovog komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti kojom je Tito dopuštao paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši ih na taj način u zajedničko sudioništvo u zločinu. Pored svih tih podanika, Titov režim je prisilio veliku većinu građana, poglavito u Hrvatskoj, da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih moralno ponizio kao sudionike u zločinu. Prema tomu, Titov komunizam nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska kasta, nego i panično ustrašena masa anonimnih građana koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivani. Gotovo da bi se moglo reći da je u jugotitoizmu većina terorizirala manjinu, onu koja se čvrsto vezala za Katoličku crkvu, iz čega proizlazi i činjenica da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Hrvatskoj bio zapanjujuće malen, a broj kolaboracionista s komunističkim režimom zastrašujuće velik. (Branimir Lukšić: Psihologija komunizma, http:/hakave.org)

U tom despotskom i najperfidnijem sustavu koje je ljudski um mogao smisliti, Tito se okrunio aureolom „komunističkog boga“, ogrezlog u raskoši, blještavilu i bogatstvu na kojemu su mu mogli pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik ili maharađa. Na daleko je poznat njegov raskalašeni i hedonistički način života još iz predratnog vremena kada je teško nabrojiti sve žene s kojima je bio, koje je napuštao zajedno sa svojom djecom, i nikad za njih nije ni pitao. No, i kada je postao strahovladar Jugoslavije, te kada se oženio za „previše divlju“(Tito ju je tako ocijenio kada mu ju je poslao mason Stevo Krajačić) Jovanku Budisavljević, Tito nije mogao bez bludničenja i razvrata. U svojoj „kraljevskoj palači“na Brijunima družio se sa domaćim i svjetskim „zvučnim“ ženama političkog i umjetničkog miljea.

Cijela njegova obitelj, kao i najbliži partijski suradnici postali su privilegirana i nedodirljiva kasta koristeći se svim blagodatima super-luksuza u najskupljim vilama, luksuznim automobilima, jahtama i sl. Sam Tito raspolagao je sa četrdesetak najraskošnijih rezidencija u kojima je Jovanka stalno mijenjala namještaj, brinula o Plavom vlaku, brodu Galeb, te o Titovom izgledu i imidžu u javnosti. Imidž čovjeka s najskupocjenijim odijelima, kubanskom cigaretom u ustima, štapom sa drškom od bjelokosti i markantnim crtama lica, izazivao je u obespravljenoj i ucijenjenoj većini strah, strah od mogućeg grijeha prema tom nedodirljivom nadčovjeku, koji je vremenom prerastao i u bolesnu ljubav prema Titu, kao ljubav pogana prema svom silnom krvožednom bogu Molohu. Upravo u toj morbidnoj ljubavi prepoznajemo i današnja kulturna društva Josip Broz Tito kao i njene trkaće falusoida s đavoljim crvenim pentagramom.

Jedan od uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine, 27. lipnja 1975. godine, napisao je zanimljivo pismo Titu. U pismu od šezdeset stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Gošnjak u pismu Titu postavlja pitanje: „Tko vodi kadrovsku politiku u Jugoslaviji, partija, on (Tito) ili masoni? Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip Kopinić znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. Među ostalom u tom Rankovićevom izvješću je opisan sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II. - Veliki majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): „Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u godinama.“ Ispod ove napomene na pismu su se čitko potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić, Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.

Ivan Gošnjak u pismu navodi: „Taj i drugi podaci ‘ubili su’ Marka (misli na Aleksandra Rankovića), mislim, politički ga ubili. Mislim da to i druge ‘bisere’ tog izvještaja Ti dobro znaš. Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izvještaj (a dao mi je Marko), da su Kardelj, Bakarić, braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr. Novak, dr. Savić, Koča, Velebit, Augustinčić, Z. Kunc, dr. Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krajačić-Stevo, Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Đilas, P. Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H. Macanović, Krajger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Mika Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović, a da ne nabrajam i druge, masoni, kojoj je ložom ‘Nova Jugoslavija’ do smrti rukovodio Ivan Ribar, a poslije njega Krleža. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao da budem smenjen!“ ( Vjenceslav Cencić: Masonerija, Slobodni tjednik, br. 78. od 25. rujna 1996. godine).

Komunistički sustav nije se urušio sam od sebe. Upravo kako su masonski eugenici predvidjeli nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća, to se i zbilo. Pošto su multinacionalni masonski globalni igrači preobratili gospodarstvo trećeg svijeta, došao je red na komunističke zemlje sovjetskog euroazijskog sidrišta. Uvukavši se u redove mitskog poljskog sindikata Solidarnost, masonstvo je principom domina efekta, usmrtilo svoje čedo, komunizam. Istodobno je prestala ikakva potreba za Pokretom nesvrstanosti. Najveći jugoslavenski zločinac, Tito, kojega je njemački istražitelj i povjesnik Gunnar Heinsohn u svojoj studiji Lexikon Der Volkermorde iz 1998. godine, zbog krivnje za 1.172.000 žrtava, smjestio na deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća, imao je neslućene sreće što je preminuo prije urušavanja komunističkog sustava. Da je kojim slučajem dočekao pad svog titoizma, završio bi kako i dolikuje hrvatskom krvniku, poput svog kolege Nicolae Ceausescua, ili bar poput Ericha Honeckera. Ovako...

Znakovit je bio Titov pogreb. Bio je to najveći skup najviših svjetskih „dostojanstvenika“ koji je zabilježila svjetska povijest. Ustvari, nikada se nije na jednom mjestu okupilo toliko moćnih slobodnih zidara. Svatko tko je bar nešto značio u svjetskom masonstvu došao je na tu masonsku paradu kako bi ispratio svog brata „na vječni istok“. Pažljivom promatraču, lako je bilo uočiti da je cijela ceremonija pokopa sličila na masonski obred. Jedan detalj je također ostao zapamćen. Zbog navodne spriječenosti, američki predsjednik Jimmy Carter je na pogreb poslao svoju već ostarjelu majku. Čovjek bi se s čuđenjem upitao zašto baš majku pored toliko uglednih političara u Bijeloj kući, kad ne bi poznavao tajne masonstva. Naime, poznato je da je glavni graditelj Salomonovog hrama, Veliki majstor Huram Abi, bio sin biblijske udovice Naftalije. Masoni, u svojim inauguracijama, upravo svog Velikog majstora smatraju udovičinim sinom, Huramom Abijem. Stoga je Carterova majka u tom svečanom masonskom obredu odigrala ulogu udovice Naftalije koja ispraća svog sina na vječni istok.

Tito je pokopan u Kući cvijeća, ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva bez ijednog ideološkog obilježja. Stoga nas ne čudi što je po izboru britanskog promasonskog lista Time, Tito izabran među sto najznačajnijih ljudi koji su obilježili 20. stoljeće.

Korišteni dijelovi iz knjiga: Masoni i okultisti i Masoni protiv Hrvatske

Mladen Lojkić


PISMO IZ HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRVATSKOG NARODA

Pismo je pisano 20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:

Poštovani g. Meštroviću!

Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“. Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona. Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina. Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku. Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima. Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu. Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina. Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja. Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje. Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima. Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila. Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina.

Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji. Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog roda!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.

* Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.- Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius (Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9 godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20 godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22 godine.


ISTINA DOBRICE ĆOSIĆA

Ima jedna zemlja satkana od laži,
Dobrica Ćosić o njoj nam govori:
- Što ću reći, deco, neka se uvaži,
Srbin jadan večno samo laži zbori.
Laže, laže, laže, iz razloga dvesta,
Laž mu se ko guja u srce uvukla;
Tamo joj pradede ostaviše mesta,
Do danas ju nije Istina zatukla.
A što će bre Srbin kad lagati mora,
Kakav se rodio, takav će i mreti?
To mu je sposobnost data odozgora,
Sa takvom odlikom lako mu živeti.
Čujte zašto laže: Da sebe obmane,
Da uteši drugog, da sakrije bedu…
Da ohrabri brata kada u drek pane,
Da ga sram i savest živog ne pojedu.
Laže zbog poštenja, laže zbog slobode,
Laže maštovito, ma bre - od zanata!
A zar nismo uvek bili prelivode?
Domoljublje lažno časti nam se hvata.
Laž je inventivna slika srbske ćudi,
Inteligencije, čitavog nam bića;
Na laži opstala država i ljudi -
Dinastija slavna Karađorđevića.
Do sudnjega dana laž je naša dika,
Koleno kolenu nasleđe ostavlja…
E to vam je braćo sreća vaskolika,
Laž nek se neguje i ne zaboravlja.
Pogledajte dobro na dno istorije,
Laž je spašavala majčicu Srbiju.
Bez nje nam ni danas lepe sreće nije -
Laž će nam do groba čuvati naciju.

---

Ma bravo Dobrice na toj diskreciji,
Tko sramotu prizna, prašta mu se pola!
Laž je srbska znana našoj Kroaciji;
Da ste zemlja laži - istina je gola.

Marija Dubravac, Brisbane


ZA BIVŠE HRVATSKE MINISTRE POSLIJERATNI LOGOR JASENOVAC I DALJE NE POSTOJI

Večerašnjoj tribini HU Benedikt održanoj u Zagrebu prisustvovao je i suosnivač i član naše udruge g. Stipo Pilić koji je bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću postavio pitanje o dopisu naše udruge iz siječnja 2016. kojim je postavljeno pitanje zbog čega Javna ustanova Spomen područja Jasenovac, koja se nalazi pod ingerencijom Ministarstva kulture i financira iz hrvatskog državnog proračuna, na svojoj službenoj web stranici objavljuje lažne podatke kojima se zagovara teza završenog srednjoškolca Slavka Goldsteina da u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata nije postojao logor nego nekakva “radna grupa” i zbog čega Ministarstvo kulture ne čini ništa da se službeni podaci JUSP Jasenovac usaglase s novootkrivenim podacima.

Od siječnja 2015. Ministarstvu kulture i svim ministrima, kao i drugim državnim i javnim institucijama, poslali smo veći broj dopisa koji su do danas ostali bez odgovora.

Unatoč postavljanju konkretnog pitanja, konkretan odgovor ni večeras nismo dobili, no čuli jesmo da jedan bivši ministar kulture dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac, koji po zakonskoj definiciji predstavljaju kulturno blago Hrvatske, proglašava običnom “interpretacijom” iako u spomenutim dokumentima iz 1946. jasno piše “logor Jasenovac”, “Kazneni zavod Jasenovac” i “Zavod za prisilni rad Jasenovac”.

Žalosno je bilo čuti da je sve ono što se u Jasenovcu događalo nakon uspostave komunističke Jugoslavije za jednog bivšeg ministra, koji se kruhom naroda hrani i prema tome mora narodu račune polagati, samo “interpretacija”, a ne još jedan komunistički zločin nad hrvatskim narodom.

No, odgovor smo ipak dobili, a taj je još jednom bio – šamar i to ne samo nama nego i hrvatskim stradalnicima.

Čestitamo kolegi Stipi Piliću na odvažnosti da već 10 godina sustavno istražuje komunističke zločine, o toj temi piše radove i beskompromisno brani istinu. (croatiarediviva.com, 11.5.2017.)


NEKA JE VJEĆNA SLAVA I HVALA
NAŠIM MUČENICIMA
KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!


Da se ne zaboravi...

HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?!

* * *

SUTRA ĆE OTPOČETI LIKVIDACIJA NARODNIH NEPRIJATELJA...

(SVJEDOČANSTVO O POKOLJU CIVILA, ŽENA I DJECE U SVIBNJU 1945., IZ PERA SRPSKOGA PISCA)

Dragoljub Jovanović alias Juzef Dialowsky, Skupljač iluzija, objavio je 1990. u nakladi beogradske nakladničke kuće Rad dvosveščanu knjigu Muzej živih ljudi. Osim što je neki smatraju jednom od najboljih knjiga o režimu logora na Golome, u nekim je fragmentima ona zanimljiva i za hrvatsku povijest. Pisca treba razlikovati od njegova puno poznatijeg imenjaka i političara, koji je rođen 1895., a umro 1977. godine. Naime, Dragoljub M. Jovanović je bio generalštabni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od sudionika puča od 27. ožujka 1941., ratni vojni zarobljenik u Njemačkoj tijekom rata. Njegov brat je bio Žikica Jovanović-Španac, kojega se u doba komunističke Jugoslavije slavilo zbog «prve ustaničke puške» u Beloj Crkvi, a među Srbima ga mnogi danas kude kao simbola građanskog rata u Srbiji. D. M. Jovanović je od 1945. bio visoki oficir Jugoslavenske armije, vojni stručnjak i predavač u vojnim učilištima. Kao takav je odveden na Goli. Umro je sredinom studenoga 1996. u Beogradu.

Kad smo se odlučili objaviti dvije priče iz njegove knjige, smatrajući ih vrijednim svjedočanstvom sudbine hrvatskog naroda (ovdje donosimo pedesetšestu priču iz njezina drugog sveska, str. 256.-262.), bili smo svjesni i mogućih – svakako ne neumjesnih – prigovora što tekst objavljujemo u njegovu izvornom obliku, na srpskom jeziku. Ipak, smatrajući da bi njegovim prevođenjem sa stranoga, srpskog jezika na hrvatski on izgubio na literarnoj dojmljivosti, dokumentarnosti i uvjerljivosti, računamo na razumijevanje čitatelja, ne bježeći ni od prigovora. Napominjemo da se iza imena Dragan krije sâm auktor, a iza imena Ljutko – Sava Barvalac. (Op. ur.)

...Poslednje što sam zapamtio: vidim nebo na zemlji. Govornik dubi na glavi i maše rukama. Otvara ogromna usta...
...Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra miče usnama. Ne čujem... sad je čujem:
Dobro je, gospodine. Sve je prošlo. Imali ste ozbiljan kolaps. Za dva-tri dana moći ćete da putujete kući.
- Gde sam ovo ja?
- U bolnici u Dravogradu.
- Evo me sad ovde u Beogradu. Već je sedmi dan. Pijem u hotelskoj sobi po ceo dan. Ne smem da se vratim kući u selo. Ne smem da vidim onu zemlju, onaj hrastik kraj Save. Spomenik mome čika Kosti. Plašio sam se da i ovde u Beogradu ne sretnem nekog. Ma kog. Svakoga sam se plašio.
- Danas prvi put izađem da se prošetam i sretnem tebe. Obradovao sam se kao da me je sunce ogrejalo. Kao da te je sam bog poslao. Nemoj da mi zameriš.što stalno ovo ponavljam.
- Želeo sam uvek da sretnem nekog čoveka kome bih mogao sve da ispričam. Da ispraznim dušu i olakšam život. Da bar pokušam da živim kao normalan čovek. Mislio sam da odem u crkvu i da se ispovedim. Ali ni zato nisam imao hrabrosti. Oprosti mi, Dragane, što ću svoju muku da poverim tebi. Oprosti mi i za ono ranije u našem životu ako sam se negde ogrešio o tebe.
- Pogleda me čvrsto u oči.
Da ti pričam, Dragane?

- Pričaj, Ljutko, slobodno pričaj sve.

- Nekako početkom maja 1945. stigli smo do zuba naoružani u Klagenfurt, glavni grad pokrajine Koruške u Austriji.
- Govorili su nam: tamo ćemo imati da opkolimo neku veliku nemačku vojsku, da je uništimo, pokupimo ratni plen, zauzmemo i oslobodimo našu Korušku koja je sve dosad bila pod ropstvom Austrijanaca.
- Dok smo se vozili od naše granice, sva sela kroz koja smo prolazili slavila su već slobodu i mir. Bila su okićena vencima, cvećem i zastavama, domaćim, a od savezničkih samo engleskim. Nigde naše zastave. To nas je začudilo. Zar mi ne dolazimo da ih oslobodimo? Ali - vozi dalje!
- Pre nego što smo ušli u taj Klagenfurt, baš kod table s natpisom grada, put preprečen engleskim tenkovima i ostalom motorizacijom. Videli su se neki pešaci.
- Ni traga od Nemaca. To nas je mnogo začudilo. Ali opet ništa.
- Sećaš li se, Dragane, kad smo sedeli za kederaškim stolom i udarali kedere, ja sam pričao onako sebi u bradu čitavo moje ratovanje pa i ovo sad na kraju?
Sećam se!
- Ako si sve zapamtio da ne pričam ponovo.
- Ja sam sve dobro zapamtio, ali ne znam da li si ti onda sve pričao.

Nisam sve ispričao. Na kraju moje priče biće ti sve jasno. Šta su radili naši komandanti i generali, s kim su se od Engleza domunđavali, ja to nisam onda znao, a ni sada ne znam. Video sam neke naše pešadince iz drugih jedinica kako nekud odlaze, pa se vraćaju. Niko ništa ne govori.
- Ti si meni rekao, onda, da je palo naređenje da se brigada, a valjda i sve druge jedinice, vrate odmah u zemlju. Dobro se sećam da si rekao: Mi okrenusmo tenkove pa nazad preko granice sve do Osijeka. Tu smo se zaustavili.
- Kad smo okrenuli tenkove ja sam preskočio desetak dana, dok nismo stigli u Osijek. Ja sada ne pamtim te dane redom. Ni datume. Ne pamtim sela. Znam da smo se zadržali čim smo prešli granicu...

- Isto veče održan je partijski sastanak oficira naše brigade. Komesar brigade rekao nam je uglavnom ovo:
- Ispred naše armije, zajedno sa Nemcima, izbegla je grupa izdajnika, ustaša, četnika, domobrana, Rupnikovih belogardista i ko zna kakvog šljama koji je bio u nekom logoru kod Klagenfurta. Englezi su potpisali ugovor s našom komandom da se svi ti zločinci predaju našoj armiji. Oni su već prebačeni vozom u jedan logor nedaleko odande a ostatak će stići ove noći i sutra. Ovi krvnici naših naroda, koji su nas klali zajedno s Nemcima, ne smeju se živi vratiti svojim kućama. Sutra će otpočeti likvidacija tih krvnika i narodnih neprijatelja!
- Nama svima bilo je tada to sasvim jasno i logično. Mi smo pored narodnooslobodilačkog rata izvodili socijalističku revoluciju, rekao je jedan koji se javio za reč, a zakoni revolucije su jasni: neprijatelja treba likvidirati! Tako su, uostalom, naredili drug Tito i naša slavna Partija.
- Nema tu, drugovi, šta da se misli - uze reč komandant našeg bataljona - mi smo vojnici revolucije. Na izvršenje!
- Jedan general, koga nisam poznavao, prisustvovao je ovom sastanku i na kraju je rekao otprilike ovo:
- To, drugovi, treba svršiti što pre. A i mi smo zaslužili da se što pre vratimo svojim kućama, da vidimo svoje mile i drage, pa da svi zasučemo rukave i obnovimo našu lepu zemlju. Te neprijatelje, koji su pobegli iz zemlje od pravednog gneva naših naroda treba uništiti tako da im se ni trag ne zna. Sve tragove njihovog uništenja treba ukloniti kao da oni nisu nikad ni postojali. O tome ne treba pričati ni među sobom ni kad se vratimo u svoja sela. Nikome! Ni braći, ni rođacima. Ni komunistima. Ni sad ovde, Ni posle rata. Nikad, nikome. Jeste li zapamtili ove moje reči?

- Razumeli smo i zapamtili - odgovorismo složno. Niko sc, ni na sastanku, ni posle sastanka, nije zapitao koliko ih to, na broju, treba likvidirati!
- Skupilo se društvance. Nikome se nije spavalo. Našlo se za meze neke slanine i rakije. I počeli smo malo-pomalo pijuckati. U neko doba noći dođe u naše društvo poručnik iz brigade koja je vršila transport tih izbeglica iz Klagenfurta.

Bog vas maz'o, nije tu nešto u redu. Među tim izbeglicama ima i četnika i ustaša u uniformi. I domobrana. Ali, bog te, ima mnogo više naroda, seljaka, žena, mladića, čak i male dece.

- Koliko ih ima? - zapita kapetan Mirko, komandir MB čete.

- Sigurno da ih ima dvadeset i neka hiljada, i više. Moji borci poznali su čak i svoje komšije iz nekog sela blizu Kragujevca. Nastalo je veliko uzbuđenje! Oni to uveliko pričaju.
- Iako je naređenje o likvidaciji saopšteno samo ograničenom broju oficira-komunista, ipak se uskoro sve raščulo. Predosećali smo da može da se desi neki lom.
- Oko jedan po ponoći pozvaše sve komandire i komesare u štab brigade.
- U svim jedinicama već se gotovo sve znalo: i ko su te izbeglice, odakle su i koliko ih ima. Da ima i žena i dece. Javila su se otvorena nezadovoljstva. To do ujutro može još da se pogorša. Pa je naređeno:
- Svaki komandir i komesar od jutra pa dalje da ne napušta rejone svojih jedinica. Od najboljih i najčvršćih boraca odrediti četiri puškomitraljesca sa dovoljno municije, koji će stalno biti uz komandira i komesara po dvojica.
- Dalje je saopšteno i ovo: sinoć u transportnoj brigadi, jedan odličan borac i komunista, u svojoj četi, rekao:
- Ja sam danas video moje seljake koji nisu bili ni u kakvoj neprijateljskoj vojsci. Oni su bežali s narodom. Svi smo čuli kad nam je komesar čete pre deset dana objavio kako je čuo preko radija vest da je u celom svetu potpisan mir. Da je obustavljeno svako neprijateljstvo. I da su neprijatelji položili oružje. Zašto mi sada da ubijamo ljude koji nisu većinom ni nosili oružje. Među kojima ima mnogo žena i dece. Ja neću ni na koga pucati. Za; me je rat završen.
- I to se već raščulo.
- Vi, drugovi - reče komandant brigade - kad budete svojim četama saopštavali zadatke, ako vam se tako nešto desi, nemojte zaoštravati stvari. Vojnicima bi trebalo svojim rečima reći uglavnom ovo: »Drug Tito i naša vlada nisu ni sa kim zaključili primirje. Na našem terenu, dok god ima Nemaca i njihovih pomagača, za nas traje rat. Mi imamo zadatak da uništimo sve ostatke, kako nemačkih trupa tako i naših krvnih neprijatelja koji su, dok smo mi ratovali za slobodu, klali naše očeve, majko, braću i sestre u pozadini. To su izdajnici sa kojima nemamo šta da razgovaramo. Oni od vas koji nemaju u sebi snage, koji su na kraju rata postali kukavice, neka napuste naš stroj. Mi im nećemo prebacivati. Mi ostali ćemo dobrovoljno, mirne i čiste savesti, izvršiti i ovaj borbeni zadatak koji nam je postavio naš vrhovni komandant drug Tito, naša Partija i naš narod.«
- Tako je otprilike i bilo.

- Pre podne donesoše u našu četu dvadeset pet novih novcatih pištolja »mauzer« koji su imali veliki šaržer čudno usađen ispod rukohvata. Kalibar je bio 9 mm, a municija tipa dum-dum. To je bio potpuno novi tip pištolja. Nismo nailazili na takve u ratu.
- Posle podele ručka, postrojismo se za polazak na zadatak. Više od pola čete odbilo je da ide i ostalo prema naređenju u selu u bivaku. Dok su se izdvajali jedan borac zapita: Hoćemo li mi predavati oružje?
- Ja ne smatram da ste vi takve kukavice da ćete nama pucati u leđa. Ovo neka vam služi na čast - rekoh ljutito i vrlo glasno.
- Ostali su iza nas bleda lica i uplašenih očiju.

- Sa mesta moje čete nije se videlo daleko. Verovatno da se likvidacija vršila na nekom drugom kraju i drugačije. Čulo se gotovo neprekidno štektanje mitraljeza sa raznih strana. Izgleda da je samo na sektoru naše brigade bilo ovako kako ću ti ispričati.
- Iz početka se čula samo sporadična vatra, retka i s prekidima. Pa sve jača. Dok se nije počelo streljati »punom parom«!

- U moju četu ti jadnici, te žrtve, doterivane su kamionetima većinom bolničkog tipa. Svi su bili u donjem vešu. Deca s majkama u košuljicama. Svima su ruke bile vezane telefonskom žicom za leđima. Vojnici su ih izbacivali iz kamiona kao stoku. Oni bi padali po travi, pokušavali da pobegnu, ali su im i noge bile vezane. Svi su urlali od straha. Svakoga bi po dva vojnika iz moje čete zgrabili za ruke i doveli na ivicu rova, sa licem okrenutim ka rupi. Oni bi ga držali dok bi ubica prislonio pištolj na potiljak žrtve i kratkim rafalom razneo mu glavu u paramparčad. Ona dvojica gurnula bi leš u rupu. Pored svakoga ubice bila su sa strane po dvojica s puškama koji bi dotukli one koji su još davali znake života. Ona dvojica vraćala su se trkom ka kamionetu da zgrabe sledeću žrtvu.

- Mali predah u tom paklenom ubijanju dešavao se ako kamionet malo zadocni. Sve se odvijalo kao na nekoj preciznoj beskrajnoj traci užasa.

- Dragane moj, to je bilo tako užasno da se to rečima ne može opisati. Ako si ponekad video u nekom dokumentarnom filmu te scene, kažem ti da je to u zbilji uvek bilo strašnije.
- Ja sam sve to gledao, jer sam kao komandir morao prisustvovati i odgovarati da sve bude urađeno po »propisu i kako valja«!

- Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju.
- Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu.
- Neki se ipak otrgnu i počnu da beže. To razbesni ubice. Sad i oni urlaju, psuju. Pena im se otkida sa usana kao sapunica i pada po njima. Rukavom brišu sline i krv s lica. A živci polako svima popuštaju.

- Nemaju ogledala da se vide kako izgledaju ali vide jedan drugoga. Užas se povećava. Svaki je od glave do pete isprskan krvlju koja ponekad iznenada šikne mlazom iz nečijeg vrata.
- Svi su već ostrvljeni besom svoje nemoći, svoga jada što ne smeju da se odupru. Što nemaju snage da cev pištolja okrenu sebi u usta. Poneko baci pištolj i počne da beži nekud, kukajući i čupajući kosu. Bolničari ga jure, zgrabe, vezuju, trpaju u bolnička kola i odvoze nekud. Valjda da ga smire da mu pruže neku pomoć. Ali, kakvu pomoć?
- A tek ona deca. One suzice koje ne stižu ni da padnu u travu.

- Dragane, kako sam to sve mogao da gledam? A gledao sam dosta mirno. Sad mi je strašno. Sad nemo u sebi kukam iz glasa. Da nadjačam u sebi njihovo kukanje. Proklinjem čas što se nisam onda ubio. Ali onda nisam znao ovo što sad znam. Nisam bio svestan ničega. Ni sebe.
- Onda sam se i ja drao na te dobrovoljne ubice. Zaletao, udarao pesnicama. »Kukavice, daj taj pištolj Simi a ti marš u pizdu materinu, kukavičku!«
- A bio sam i sam kukavica. Nikad nisam zgrabio pištolj u ruke pa da ja ubijam. Tako je radio i Mika, komandir četvrte čete. Možda još neko.

- Počeli su nam dovoditi neke mladiće, dobrovoljce, za pomoć. Gotovo decu. Drhtali su im pištolji u rukama. Jedan, kao devojka, na levom krilu čete, u jednom trenutku poče da urla, baci pištolj i skoči među leševe na dno jarka. Poče da se valja, da grli one leševe. Jedva ga izvukoše iz rupe, polivaše vodom i odvedoše nekud.
- Neki seljaci bili su sasvim stari i sedi. Možda su bili čak i borci sa Solunskog fronta. Neko bi tiho rekao: »Deco, neka vam Bog oprosti ovo što radite!«
- Neki su se otimali, psovali i glasno dovikivali:
- »Ubijajte, braćo Srbi, svoju braću Srbe. Tako ste uvek radili. Pička vam srpska materina, kukavice! Uvek je bilo dosta izdajica srpskog naroda!«
- Čim bi pala na dno dva-tri reda, pomicali smo se dalje duž rova. S gornjeg kraja počeli su već buldožeri da zatrpavaju rov. Malo dalje čekali su tenkovi, valjda za zaštitu gubilišta a možda i za nabijanje zemlje.
- Sve je bilo gotovo sutradan pre podne.

- Kad smo se vraćali u bivak, pored nas su prolazili kamioni sa sadnicama i novom vojskom odnekud koja će sigurno brzo sve da dovede u red.

- Sutradan ujutro posedasmo u kamione.

- Kazali su: Idete u svoj garnizon u Osijek.
- Niko od nas koji smo pre desetak dana bili tamo, na tom masovnom stratištu, na tom jebenom mitingu, na toj strašnoj proslavi zločina, ne bi mogao da pronađe mesto na kojem je stajao dok je ubijao.
- Kad poumiremo mi koji smo bili dželati, neće biti svedoka koji će moći potvrditi da se tako nešto dogodilo. Nikakvih pisanih naredbi za to nije bilo.
- Ni u čijoj arhivi nema kopije s pečatom i potpisom.
- Neće biti svedoka, Dragane moj...

- Ostaće, moj Ljutko, za večita vremena dva »krunska svedoka«, kako se to kaže, SUNCE - svedok vašeg dnevnog zločina, i MESEC, koji vas je gledao kako ste celu noć ubijali.
- Sunce, izvor života na zemlji, i Mesec, zaštitnik ljubavi opevan u pesmama.
- Ako nam to pomogne!
- Zaćutasmo obojica.

- Ljutko je klonuo glavom na ruke koje je držao na stolu.
- Kad podiže glavu:
Dragane, još sto puta: bilo je užasno. To se ne može ni zamisliti a kamoli opisati,
- Znam, Ljutko, čuo sam to i od drugih.

- Tu moru ja četrdeset godina nosim u duši i borim se sa njom. I nikom ne smem da je poverim. Čak ni onima koji su to isto radili desetinu metara desno ili levo od mene. Bilo nas je dovoljno da i sada ima mnogo živih svedoka za bar još dvadesetak godina.
- Kako da to sebi objasnim, Dragane?
- Svi ste bili vezani zločinom sa onim ko je to smislio i naredio. A veza u zajedničkom zločinu jača je od svake druge veze. Čak i od ljubavi.
- Nikakva kazna za zločince ne može da povrati učinjeno. Smrt, po pogrešnim merilima najveća kazna, uopšte nije kazna. Ona je razrešenje. Smrt, ma kakva da je, trenutna je. Koliko bi se ti, Ljutko, manje mučio da te je neko nad onim rovom ubio ...

- Ljutko opet vrti prazan polić među prstima. Plašim se da opet ne pozove kelnera. A popio je sigurno više od pola litra prepečenice.
- Mislim, Ljutko, da je ovaj naš razgovor pomogao dosta i tebi i meni.
- Ne znam za tebe, Dragane, ali ti si danas ponovo dokazao da si mi drug. Mnogo ti hvala na tome.
- Ljutko, mislim da bi bilo dobro, da nešto pojedemo. Da ne ideš na s praznim stomakom, odnosno sa stomakom punim rakije. Pojedosmo po jednu lepinju sa deset ćevapčića. Ljutko nije više ništa pio.
Još nešto te molim: dovedi me do hotela da uzmem stvari pa da me smestiš u voz za Rumu. Ipak nisam siguran u sebe. Pijan sam.
- Platismo i pođosmo.
Da uzmem taksi, Savo?
- Nemoj, Dragane. Peške ćemo! Da malo razmrdamo noge i provetrim pluća. Ja sam još jak na nogama. A ti? Ja dobro, prema mojim godinama. Ipak me uhvati podruku.
Imali smo toliko vremena da u kafani »Prag« popijemo po kafu. obećao mi je da usput neće više piti.
- Dragane, na rastanku te još molim: nemoj ipak o ovome nikome pričati!
- Neću. Obećavam ti.
- Još nešto te molim: mene u selu svi dobro poznaju. Moju kuću bi našao. Autobusom do moga sela preko Šapca brzo se stiže. Trebalo bi da te pozovem da vidiš gde i kako živim. Da upoznaš moje. Ali te neću zvati. Oprosti mi i za ovo! Suviše bih se stideo pred tobom a znam da sve znaš.
Trideset pet godina nismo se viđali a voleli smo se. Volećemo se i nevideći jedan drugoga, još ovo malo života što nam je ostalo. Meni je srce danas puno!

- I meni, moj Ljutko. Želim ti podnošljiv život i lak kraj.

Ostavih ga sklupčanog u uglu kupea.
Izađoh iz voza. I odoh ne okrećući se više!


BOLNO SJEĆANJE

U Svibnju mjesecu,
Tisuću devetsto četrdeset i pete,
Odstupne silne kolone,
Svuda nam se prijete,
U koloni ide jedno
Elitno hrvatsko pokoljenje,
Štiteć ga u biegu,
Hrvatsko vojno postrojenje.

Majka svog sina tužno grli,
U povoju ljubeći ga steže,
Hladni proljetni povjetarac,
Oštro zrakom reže,
I tužna žena se pita:
Da li ću opet vidjeti,
Muža, Sina ili Otca,
Najmilijeg svoga voljenog,
Hrabrog branioca?

U plamenu Hrvatska zemlja,
Krv teče kao rijeka,
Ranjenih hrabrih junaka,
Čuje se tiha bolna jeka,
Tužna je to bila tragična seoba,
Ponosne starodrevne nacije,
Iz prastarog častnog doba.

Krvavim prokletim Balkanom,
Tad bijesni grozna oluja,
Masa naroda u koloni,
Povorka kao rijeka buja,
Tužne oči plaču,
I bolnim pokretom prate,
Misleći o rodnom ognjištu,
Dal će da se vrate?

Štekće ubojna strojnica,
Neprekidno bez kraja,
Već u Celju pobiše,
Cvijet našeg naraštaja,
Duž slovenskih cesta,
Visokih šumovitih gora,
Klaonice krvave i strašne,
Velikih krvničkih logora.

Krvava katarza krvlju piše,
Poglavlje krvave povijesti,
Što hrvatski naš narod,
Morao je tada podnesti,
Zbog podle predaje ratnika,
Od Engleske Armije,
Krvnik partizan spreman je bio,
Da nedužne žrtve sve pobije.

I kada posljednji su stigli,
Na Bleiburško Polje,
Dušman strijelja redom,
I bezdušno ubija i kolje,
Ne štedeći ljudi,
Staraca, djece i jadnih žena,
Sve od reda kolje,
Ta gamad crvena.

Sve do današnjeg dana,
Mi palimo svijeće,
Tu počiva nevina mladost,
Mirisno hrvatsko cvijeće,
Ovdje pokraj Vašeg,
Zajedničkog groba,
Ostati će spomen,
Za buduća doba.

Neka Vam je laka,
Ova zemlja tuđa,
Koja s poštovanjem,
Prekrila Vam kosti,
Na Bleiburškom polju,
Nema sad oruđa,
Spomenik se svijetli,
U spomen mladosti.

Topli pozdrav Braćo,
S petog diela svieta,
Gdje i nas razdire,
Tuga, bol i sjeta,
Topli pozdrav sestre,
Što Vam spomen piše,
Molimo se braćo,
Iskreno i tiše.

Nek molitva naša,
Čuje se put neba,
Tihi jecaj majke,
Što utjehu treba,
Vječni spomen za nas,
Toga tužnog dana,
Kad hrvatska mladost,
Bješe bezdušno poklana.

Stog mislimo Braćo,
Na svibanjsko cvieće,
Što pade u rano,
Krvavo Proljeće,
U povijesti Hrvata,
Nek se čvrsto piše,
Krvavih Bleiburga,
Nek ne bude više.

Poetessa
Borac za hrvatsku istinu
Mirjana Emina Majić


U spomen hrvatskoj mučenici Grozdi Budak!

Stravična sudbina mlade gimnazijalke Grozde Budak, kćeri hrvatskog političara i književnika Mile Budaka

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. U ranom djetinjstvu doživjela je zatvaranje i atentat na oca, tešku emigraciju tijekom koje je svako dijete bilo smješteno na drugom mjestu, a onda 1940. i iznenadnu i nerazjašnjenu smrt majke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala. Nakon povlačenja, u svibnju 1945., izručena je partizanima, a zatim je, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovana, mučena i ubijena.

Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju te pomagale svojim muškim "drugovima", "mlade partizanke" su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova. I kao vrhunac svog "antifašizma" isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i osakaćenih.

Sličnu sudbinu doživjela je i Grozdina rođakinja Ana, kćer ministra Nezavisne Države Hrvatske Frkovića kao i još nebrojeno mnogo nevinih hrvatskih žena, djevojaka i djevojčica čiji je jedini grijeh bio što su bile ponosne Hrvatice i odane ideji nezavisne, samostalne i slobodne hrvatske države. "

O zločinima partizanskih jedinica nakon ulaska u Zagreb :

"Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ''obezbjeđivali '' useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. ''narodnih neprijatelja'', ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene ''neprijatelje'' sprovodili u privremne zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazijo u selu Gračani u rekviranoj kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ''Lajbek milicionari'' i vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivalji.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu.

U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ''gračanskom bordelu VI. divizije'' pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ''bordelu'', nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa i ponosna Grozda Budak."
Podsjetnik...

“AKTIVNOSTI” KRVOLOKA TITE OD 14. SVIBNJA DO 6. LIPNJA 1945.

Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.'

J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4

Zanimljivo je da u ovome razdoblju Titove "aktivnosti", u tolikim knjigama o njemu i o NOB-u ne možemo naći ništa osim nekoliko njegovih javnih nastupa iz govora za razliku od aktivnosti u periodu od 1941. do početka svibnja 1945. koja je razrađena do detalja.

Međutim u dnevnim i 'frontovskim' listovima tih dana na području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije objavljivana su izvješća do u detalje o Titovu kretanju. Iedan od takvih listova je bio i Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. god. Baš na tim područjima su u to vrijeme vršene masovne likvidacije.

14. svibanj 1945 . - ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad kumunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

Na putu iz Beograda Tito je bio "na obilasku sjevernih područja u Dobanovcima u Srijemu"

*17. svibnja u 12:30 OZN-a je na prijevaru odvela iz Nadbiskupskog dvora nadbiskupa A. Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici. Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa dr. Franju Salis – Sewisa.

19. svibanj 1945 . - subota

Titov dolazak iz Beograda u Zagreb.

20. svibnja 1945. - nedjelja

Tito predveče nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa i obraća se građanima na Kapucinskom trgu. Rekao je da «u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom». Najavio je tom prigodom također svim protivnicima svog režima, «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

21. svibanj 1945. - ponedjeljak

Tito je održao govor na Markovu trgu u Zagrebu.

22.- 24. svibnja 1945.

Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNE Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Orosavlju, Dubovac kraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4 800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).

Tito se 22. svibnja 1945. brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga ne može osobno primiti u Beogradu pa ga je u njegovo ime primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.

25. svibanj 1945. petak

Tito je u Zagrebu 'proslavio' rođendan. Drugovi iz Zagreba su mu priredili rođendansko 'iznenađenje' tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu pokazali u dvorištu 'postrojenu njemu u čast' netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.

26. svibanj 1945. - subota

Tito naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli 'pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta'. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220 000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo 'bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji.' Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.

Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924-27 koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživili sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2 200 mladića preživjelo je samo 58.

27. svibanj 1945. - nedjelja

Vjesnik donosi vijest ‘da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba'.

Pokajnik Mladen Šafranko svjedoči da je Tito tih dan-dva iza rođendana obišao zatvor OZN-e u Krapini i logore u Mirkovcu i Orosavlju te stratište u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

U poslijepodnevnim satima Tito napušta okolicu Zagreba i putuje u Sloveniju.

28., 29. i 30. svibnja 1945.

Titov boravak u Ljubljani i okolici. Na putu je obišao stratišta; rudnik Barbarin rov na brdu kod Laškog i stratište u Trbovlju.

U svom govoru u Ljubljani Tito je rekao “l i k v i d i r a l i smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.»

*U razdoblju od 18. do 30. svibnja 1945. u Teznom kod Marihora je pobijeno od 30.000 do 35.000 zarobljenika koji su ubačeni u protutenkovske rovove.

Od 26. srpnja do 2. lipnja 1945. na Kočevskom Rogu (oko 130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj 30.000 – 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog 'došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan.' (Ivan Gugić - svjedok, i Simo Dubaić)

31. svibanj 1945. - četvrtak

Poslije obilaska štaba IV Armije u Kamniku Tito je došao u Celje u pratnji najviših "rukovodilaca Slovenije" i komandanta I. Armije Peke Dapčevića i IV. Armije Petra Drapšina i komandanta Glavnog štaba Slovenije Dušana Kvedera. U Celju ga je dočekao komandant III. Armije Kosta Nađ i podnio raport.

1. lipanj 1945. - petak

Titov boravak u Mariboru i okolici u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio Komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.

2. lipanj 1945. - subota

Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj. Crkvenu delegaciju ie vodio pomoćni biskup dr. Franjo Salis Sewis, jer je nadbiskup Stepinac još uvijek bio u zatvoru.

Uz Tita na sastanku su bili dr. V. Bakarić i msgr. S. Rittig koji je u novoj vladi postao ministar za vjerska pitanja. Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.

3. lipanj 1945. - nedjelja

Titov boravak u Zagrebu i okolici.

* U 10:30 nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora i vraćen u Nadbiskupski dvor.

4. lipanj 1945. - ponedjeljak

Tito u Zagrebu prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije dva dana ranije. Stepinac kategorički odbija to učiniti. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.

5. lipanj 1945. - utorak

Tito prima papina izaslanika Marconea.

Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru gdje se zadržava oko 2 sata i slika s osobljem bolnice. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak 'Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje'.

Nakon posjeta Rebru, Tito u pratnji A. Rankovića odlazi u obilazak Bjelovara i tamošnjeg stratišta Lug. S tamošnjim rukovodstvom održava polusatni sastanak u hotelu Grand.

U poslijepodnevnim satima 5. lipnja Tito je s pratnjom današnjom Podravskom magistralom putovao prema Osijeku, a pošto su glavni marševi smrti prolazili tim pravcem morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Nenajavljeno je došao u Osijek, posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa, prenoćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

6. lipanj 1945. - srijeda

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojyodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

(Iz brošure: “Komunistički zločini nisu antifašizam”, HIC, 2008.)

Nekadašnji istaknuti pravaši

Eugen Kumičić

Eugen Kumičić je najdosljedniji Starčevićev sljedbenik. Rodio se je u Brseču, u Istri, 11. siječnja l850., a umro je u Zagrebu 13. svibnja 1904.
Završio je studij povijesti, zemljopisa i filozofije.
U dva navrata biran je na pravaškoj listi za narodnoga zastupnika u Hrvatskomu saboru.
Od 1892. do 1895. bio je zagrebački gradski zastupnik.
Jedan je od osnivača Čiste stranke prava.
Uređivao je 1882. i 1883. godine novine "Hrvatsku vilu", a 1887. i 1888. "Hrvatsku", glasilo Stranke prava.
Napisao je mnoštvo romana s tematikom iz istarskoga i zagrebačkog života ("Jelkin bosiljak", "Olga i Lina", "Primorci", "Začuđeni svatovi", "Sirota", "Teodora", "Gospođa Sabina" i t.d.).
No, najveću popularnost stekao je romanima "Urota zrinsko-frankopanska" i "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", u kojima, u skladu s pravaškim svjetonazorom, opisuje borbe Hrvata s Austrijancima, Mlečanima i Mađarima.
Teoretski je zastupao književni smjer naturalizma. Bio je jedan od najpopularnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca 19. stoljeća.
Zagreb, 8. svibanj 2017.

JUGOKOMUNISTIČKOJ BANDI SA HTV-a: ZAGREB JE DOLASKOM TITINIH KRVOLOKA OKUPIRAN, A NE OSLOBOĐEN!


Prosvjed "Kruga za Trg"

I godine 2017, u subotu, 6. svibnja, kao već 11 godina, 1 godišnje, na poziv Građanske inicijative "Krug za Trg", održao se prosvjed u Zagrebu, na trgu ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta, koji službeno nosi sramotni naziv Trg maršala Tita.

Prosvjedovalo se pod geslom "Maknimo maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske!".

Uobičajeno se okupi oko 2-3 tisuće ljudi, dajući potporu toj inicijativi.

Zaista je nezamislivo, po logici zdravoga razuma i prema svim moralnim načelima, da taj predivni trg hrvatske kulture, duha i znanosti, jer je tu i sjedište zagrebačkoga sveučilišta, u glavnom hrvatskome gradu, još iz davnih dana jugoslavenskog zločinačkog sustava, nosi naziv po glavnome tvorcu toga sustava, zatiraču hrvatskoga naroda i megazločincu, desetom po redoslijedu najvećih svjetskih zločinaca, pa evo već 27 godina i u samostalnoj i slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj, koja je teškom mukom i uz prevelike žrtve pobjednički izborila svoju slobodu upravo protiv zločinačke velikosrpske agresorske armije toga zločinca, koji je govorio da će prije Sava krenuti uzvodno nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.

Svake godine na takvome skupu brojnih ogorčenih i ožalošćenih Hrvata i Hrvatica, građana Zagreba i Hrvatske, pa i Hrvata iz inozemstva, koji glavni mediji u Republici Hrvatskoj na žalost uglavnom ignoriraju ili jedva spomenu, nastupaju sa svojim izlaganjima brojni eminentni intelektualci sa nepobitnim argumentima za uklanjanje toga imena iz javnih prostora bilo gdje u Hrvatskoj. No, to neraspoloženje naroda prolazi bez odjeka kod izvršne vlasti u gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj.

I godine 2017, u subotu 6. svibnja, skupu i hrvatskoj javnosti obratili su se prof. dr. Ivo Banac, povjesničar, prof. dr. Boštjan Marko Turk, povjesničar iz Ljubljane, i Roman Leljak, istraživač komunističkih zločina i publicist iz Slovenije, a skup su pozdravili i dr. Željka Markić, predsjednica Građanske inicijative "U ime obitelji", mr. sc. Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, te, na opće oduševljenje nazočnih, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, povjesničarka Bruna Esih, te kandidati sa njezine liste za Skupštinu grada Zagreba, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, povjesničar, i legendarni general Hrvatske vojske i HVO-a Željko Glasnović, svo troje narodni zastupnici u Hrvatskom (državnom) saboru, koji su dali obećanje: "Skinut ćemo Tita!". Daj Bože da bude tako!

No, zašto je potrebno i zašto se održava i slavi takvo zločinačko ime kao grozna provokacija protiv svih ljudi zdravoga razuma i moralnih osjećaja, kakvi smo golema većina u Republici Hrvatskoj?

Zar ne shvaćaju oni koji su sve te duge godine na vlasti u Republici Hrvatskoj i gradu Zagrebu, pa i moćnici u svijetu, da bi im svima bila dužnost, kada su već na vlasti, da pravedno i pošteno vladaju, na temelju ljubavi i istine, odnosno služe narodu, kako bi on bio zadovoljan i u miru razvijao sve svoje kreativne sposobnosti za opće dobro svoje sadašnjosti i budućnosti.

I u Bibliji, iz najstarijih vremena, piše: "U svakome gradu koji ti dade Jahve, Bog tvoj, postavi suce i nadglednike za svoja plemena, da narodom pravedno upravljaju. Ne iskrivljuj pravde; ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih." (Pnz 16:18-19).

Zar ni do današnjega, tobože naprednoga vremena, vlastodršci to nisu naučili, ni u nas ni u Europskoj uniji, ni u svijetu?

Glede ovoga o čemu govorimo, sjetimo se samo da je Parlamentarna skupština Vijeća Europske unije, kao što je poznato, donijela je već tri rezolucije o osudi zločina totalitarnih sustava, a to su Rezolucija 1096 iz 1996. godine o mjerama za suzbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava, te Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih sustava, od 25. siječnja 2006. godine, zatim Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojena 2. travnja 2009. godine, sa određenim datumom sjećanja na sve žrtve komunizma, 23. kolovoza svake godine.

Ujedno je Hrvatski (državni) sabor potvrdio sve te europske dokumente, koji se temelje na međunarodnom dokumentima Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990, a koju je potpisao tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora, Vladimir Šeks.

Zaista, na temelju samo tih dokumenata, a posebno rečene deklaracije donesene u Hrvatskome saboru, zar nije bilo logično i u skladu sa zdravim razumom da se bar najprije prestane sa glorificiranjem bilo kojih aktera tih zločina, a pogotovo najodgovornijeg i najvećeg počinitelja toga komunističkoga zla, maršala Tita?

No, na žalost, koliko samo ta umjetna neprirodna tvorevina Europska unija drži do svoga kakvog-takvog dostojanstva i koliko ne poštuje svoje odluke, tj. samu sebe, dokaz je sljedeći dokument, koji ću djelomično citirati.

Naime, radi se o pisanom odgovoru čovjeku Hrvatu iz Republike Hrvatske, koji se godinama zauzima da na Mirogoju u Zagrebu postavi nadgrobno obilježje svome stricu, poginulom hrvatskom vojniku, jednome od preko 1.000 vojnika pokopanih na tome groblju za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, a čija su grobna obilježja zločinački uništena od Titovih zločinaca, a grobovi preorani.

U arhivu groblja, hvala Bogu, sačuvana sa sva imena tih poginulih hrvatskih vojnika i mjesta pokopa. Većina toga prostora je prodana za druge grobnice. Ostao je slobodan mali dio prostora, na kojem je, prema skici, i mjesto strica toga zainteresiranog čovjeka. On je sve poduzeo kod institucija u Zagrebu i Hrvatskoj, bezuspješno, pa se požalio i Europskoj komisiji, te dobio odgovor od Glavne uprave za pravosuđe i zaštitu potrošača dotične komisije, 24. travnja 2017. godine, u kojemu, između ostaloga, stoji:

"Poštovani gospodine Šola!

Obraćam Vam se pozivajući se na Vaše dopise poslane 12. i 19. rujna 2016. godine, predsjedniku Junckeru i povjerenici Jourovoj, u kojima izražavate žaljenje zbog nesučeljavanja hrvatske Vlade sa komunističkom prošlošću nakon razdoblja u kojem su komunisti bili na vlasti, od 1945. do 1990.

Dužna sam Vam priopćiti da Europska komisija nema ovlasti intervenirati u Vašem predmetu. Prema ugovorima na kojima se temelji Europska unija, Europska komisija nema opće ovlasti za poduzimanje mjera u državama članicama. Ona može djelovati samo ako je riječ o pitanju iz područja prava Europske unije.

U svojem izvješću o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi, Komisija je napomenula da su se temeljna prava kršila u svim totalitarnim režimima i da je očuvanje sjećanja na te zločine u znak počasti i poštovanja prema svim žrtvama naša kolektivna dužnost. U tome se izvješću navodi i da trenutačno svaka država članica provodi različite mjere (npr. osiguravanje pravde za žrtve putem kaznenoga progona počinitelja, utvrđivanje činjenica, donošenja simboličnih politika itd.), ovisno o okolnostima u toj državi. Čak i među državama članicama koje su imale slična iskustva sa totalitarnim režimima, pravni instrumenti, mjere i prakse, te vrijeme njihova donošenja i primjene mogu se razlikovati.

Pitanja povezana sa zločinima i drugim okrutnostima počinjenima u vrijeme bivših komunističkih režima, stoga, u načelu, ostaju u nadležnosti nacionalnih tijela, te Komisija ne može intervenirati u ovom slučaju."

Pismo je potpisala Georgia Georgiadou.

Dakle, ipak se napominje da nam je "očuvanje sjećanja na te zločine, počast i poštovanje prema svim žrtvama kolektivna dužnost"...

Znači, Europska unija nema pravo nešto nametati članicama, kada se radi o moralnim pitanjima i poštovanju međunarodnih i europskih deklaracija o tim moralnim vrijednostima, ali kada se radi o njihovim materijalnim interesima onda lako nađu načina da članice Europske unije to moraju izvršiti.

Zar ipak ne bi bio red da vlasti u Republici Hrvatskoj same po sebi snose moralnu i političku odgovornost, te donesu odluke na temelju pravde i istine, radi mira i zadovoljstva svoga naroda?

Nepravedna vlast koja dolazi prijevarama i medijskim manipulacijama sigurno nije narodna vlast, nego je tiranija, a kako na miran način, bez prave demokracije promijeniti vlast, neka razmisli svatko ponaosob!

dr. Ružica Ćavar


Komunistički aristicid nad Hrvatima

Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu. (1). Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori (2), mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili (3), komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente”, t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima (4). Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima …

Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid (5) koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala ["Koristim ovaj termin (aristocid)", piše taj američki znanstvenik", da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove "prirodna aristokracija ljudi“ -- aristokracija koja se temelji na 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće važnosti "] – (6). U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

Delenda est Croatia

Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala (7) je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati.

Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti (8), vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni (9). Jugoslavenski “sudovi” ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi — a to se treba naglasiti — nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti.

Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne “zadruge” koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

Smrt “praznovjerju“

U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i “opijum za narod”, novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes. Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina — možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske „bijele Rusije“ na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije (10) u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio (11). Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana (12). Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao “neprijatelji naroda” i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano (13). Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju „Nema Boga“, dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je “Bog je mrtav” (14). Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama (15). Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu (16).

Kulturni teror

Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje” (17). Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista) – (18) najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom (19). Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) …

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac (21).

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice (22), vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka (23) – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita (24). Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain-des-Pres) (intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a. ) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta (25). Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) …

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince” (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d’Espagne (2010).

Bilješke:

(1) Vidi C. Dolbeau, « Bleiburg, démocide yougoslave », in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint- Genis-Laval, 2010, 7-26.
(2) Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslavija na kraju rata) rekao da je “glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda„. Vidi N. Beloff, Tito’s flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134.
(3) Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije “Audrey” – vidi Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. (
4) “Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije “, Vidi D. Vukelić, « Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West », Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6.
(5) Vid R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.
(6) Vidi N. Weyl, « Envy and Aristocide », u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi također T. Sunić, « Sociobiologija Bleiburga », Hrvatski List, 3 ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15 ožujka, 2009, pod naslovom « Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg » http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, „Bleiburg und die Folgen“, 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553).
(7) Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković.
(8) Vidi Jere Jareb, « Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata », u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224.
9) Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom.
(10) Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948.g.
(11) Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića [« Croatian totalitarian communist government’s press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946) », u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005)] et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004).
(12) Vidi Ante Čuvalo, « Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II » na http://www.cuvalo.net/?p=46
(13) U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi. Th. Dragoun, Le dossier du cardinal Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Pretres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 a 1951, Paris, NEL, 1962.
(14) Th Dragoun, op. cit. str 239.
(15) Isto, str 67, 213, 219, 248-254.
(16) Za spomenuti je filozofa Bonaventura Radonića, povjesničar Kerubina Šegvića, skladatelj Petru Pericu, sociologa Dominika Barača, bizantologa Ivu Guberinu, uglednog pisca i poliglotu Frana Biničkog i biologa Marijana Blažića – svi ubijeni,
(17) Vidi Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864.
(18) Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.
(19) Vidi. D. Vukelić, op. cit, str 1.
(20) Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible ? : la question nationale de 1944 a 1960, Paris, L’Harmattan, 1998, str. 69.
(21) Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4.
(22) Vidi Bogdan Radica, « Veliki strah : Zagreb 1945 », u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955.
(23) Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina.
(24) Vidi D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24.
(25) U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje “stranke inteligencije ” – ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.).

NEZNANI GROB

Dizao je za slobodu
U junačkoj barjak šaci,
Tko bi znao gdje je pao
Med tolikim med mrtvaci'.

Puhnuli su vjetri pusti,
Raznijeli su prah junaku;
Ostala je samo krvca,
Osušena na barjaku.

Strunuo je barjak slave
Kroz tolika duga ljeta,
A krvca je postanula
Domovine gruda sveta.

Al na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Ah, al kolom naokolo
Vesela se pjesma ori;
Što slobodno srce ćuti,
To slobodna usna zbori.

Tu unuku djedo priča
Sva vremena ona stara;
Kazuje mu u pô čela
Uspomene od handžara.

Pa se onda kolo krene,
Slatka pjesma srca blaži;
Preko kola golub lijeta,
Golubicu svoju traži.

Za golubom, pticom bijelom,
I gavran se crni jati,
On bi pao, gdje je stao
Onaj grobak nepoznati.

Al ga plaši pjesma orna,
Pa se koban dalje vije,
Gdje slobode slatke nema,
Gdje pjesama čuti nije.

A na grobu nepoznatom
Nema krsta, nema znaka;
Nitko ne zna gdje se skriva
Osušena krv junaka.

Al ni ptice nema crne,
Da mu vječni pokoj smeta,
Graktajući da mu čupa
Onaj stručak poljskog cvijeta.

Već slobodno srce igra,
Slobodnom se pjesmom blaži -
Ah, otako anđel valjda
Na neznanu grobu straži!

Silvije Strahimir Kranjčević


Podsjetnik...

ZLOČIN KOJI VAPIJE U NEBO!

PARTIZANSKI GENOCID

Povijest pišu pobjednici i to je nepobitna činjenica. Od vremena staroga Rima pa sve do današnjih dana, uistinu se rijetko može pročitati ili saznati i ona istina - od strane koja je izgubila. Nerijetko su dokazi uništeni, zapaljeni, zakopani duboko a onda preliveni bojom, a oni koji su zataškali i bili počinitelji zločina obično se izvuku bez ikakve kazne, a uz to su i slavljeni kao oslobodioci i heroji. Na pisanje ovakve kolumne potaknuo me nedavni napis koji je kružio po hrvatskim sredstvima javnoga priopćavanja po internetu s naslovom: "Narod o Josipoviću: On je kao Tito, ne boji se naroda."

Mada već postoji poveći broj literature i znanstvenih radova na ovu temu u ovome podlisku u tri dijela objavljujem neke nerijetko viđene članke te dijelove članaka koji se ne mogu naći tako lako na međumrežju. Svrha ovoga podliska jest da se ukaže na ono što se danas namjerno prešućuje i zaboravlja. Nije mi namjera dakle stvarati nova diobe između Hrvata, radije bih želio da se ne zaborave žrtve koje neki namjerno pokušavaju zaboraviti ili preći preko njih kao da nisu važne. Kako se ne smije zaboraviti jedan Jasenovac i njegove žrtve, tako se ne smije zaboraviti ni Bleiburg a isto tako ni pokolji i genocid koji su izvršeni nad hrvatskim i njemačkim narodom zadnjih godina i poslije samog svršetka Drugog Svjetskog rata.

Napominjem da sam sastavio ovu seriju članaka, u velikoj mjeri koristeći objavljene i neobjavljene materijale. Nisam želio previše ništa prepravljati, već sam se odlučio radije staviti originalne navode pisaca i izvora, a onda te postojeće članke nadopuniti svojim osvrtom. Krenimo dakle na put izlaska iz "hrvatske šutnje" o ovim nedvojbenim zločinima.

Što je aristocid?

Kada čitam nešto poput članka o Josipoviću koji sam gore spomenuo, dobro je podsjetiti se što je Dr. Tomislav Sunić napisao u svome sjajnome članku Sociobiologija Bleiburga kada spominje aristocid:

"Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla, koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog ‘genetskog fonda’ ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!)’’

Nadalje u svome članku na engleskom jeziku "Expendable" (Potrošeno, knjiga "Cool Croatia" str.8) Dr. Sunić napominje da je 1945 godine bio likvidiran skoro čitav srednji stalež ljudi, na tisuće visoko obrazovanih i izučenih Hrvatskih intelektualaca bili su pogubljeni od strane Jugo-partizana. Od 1945 godine pa sve do njegove smrti, Tito je stvarao "novu elitu" kojoj su zajedničke "vrijednosti" bile moralno srozane osobe, mito i korupcija, rođačke i obiteljske veze po partijskom sistemu te likvidacije intelektualaca poput Ante Brune Bušića. Dr. Sunić na kraju svoga članka donosi zaključak da je popravljanje stanja stvari u Hrvatskoj nemoguće ostvariti preko noći. Kao što se i moglo predpostaviti, Dr. Sunić je bio u pravu, a iz priloženoga se može vidjeti da je situacija u novoj Hrvatskoj vrlo daleko od zadovoljavajuće.

Gubitkom ogromnoga i značajnog dijela našega "genetskog fonda" omogućeno je naseljavanje osoba koje su tek u nekim rijetkim slučajevima iskusile blagodati civilizacije. Mnogi od tih "ljudi" nisu znali niti čitati a kamoli pisati. To su bili oni kojima je poput najamnika obećana zemlja, kuće i posjedi, vlasništva ljudi koji su bili likvidirani po kratkome postupku ili koji su morali otići u druge zemlje da bi spasili živu glavu. Tako su se u veće gradove poput Zagreba i Splita useljavali "zaslužni borci" NOB-a i njihove obitelji. Te osobe i njihovo potomstvo su u većini slučajeva bili upravo ti koji su određivali kakva će biti kultura, umjetnost i obrazovanje u toj krnjoj "Novoj Jugo-Hrvatskoj". Da bismo vidjeli o kakvom se profilu osoba tu radi moramo prvo i sagledati neke činjenice bez generaliziranja. Da li je sve bilo baš tako kao što su nam to htjeli prikazati u jugoslavenskim filmovima poput "Oficira s ružom" ili pak čiste bestijalne komunističke agit propagande tv serija tipa "Nepokoreni Grad" ili Zafranovićevih iživljavanja kojima je u stopu pokušavao slijediti režisere poput Liliane Cavani i Piera Paola Passolinija. Upravo takvi filmovi su bili dijelom sveopćega "pranja mozgova" pučanstva i stanovništva tadašnje SR Hrvatske I SFR Jugoslavije. Namjerno se desetljećima stvarao "kult bratstva i jedinstva" koji je trebao imati neoborive temelje a oni koji su ga sproveli, dakle tzv. "borci NOB-a" i s njima KPJ pa onda SKJ, dakle Savez Komunista Jugoslavije su trebali biti slavljeni kao superheroji ili komunistička varijanta "natčovjeka". Dakako bilo je i onih Hrvatskih antifašista i boraca koji su bili ljevičari i čija je opcija bila demokratska no takvi su bili u sjeni ili brzo bivali ušutkani.

Nedvojbeno je jedno a to je da je bio likvidiran ogroman broj intelektualaca od kojih je veliki broj bio totalno neutralan. Dr.Sunić nadalje piše u članku "Sociobiologija Bleiburga":

’Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titoisti ubili 1945.g. (pisci: Ivan Sopta, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo... Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligencije. (Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l’Occident,1992). Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine – uključujući i „tihi Bleiburg“, tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo."

Da bih ilustrirao što se događalo u Hrvatskoj na kraju Drugoga Svjetskog rata po prvi puta (mada je djelomice bio objavljivan na internetu, na tri mjesta i ostao gotovo nezamijećen) objavljujem ova dva članka.
Prvi dio opisuje što se zbivalo u Zagrebu.

ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO 1945.

Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četničkog i kurturološkog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustaške hlače "kaki" boje bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje crvene "kaubojske" marame a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI.ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su objavili sljedeće zadaće. Po naredbi ili u prisutnosti ''operativnih oficira OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom djelu grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ''likvidaciju'' cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbjeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga, upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom djelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI.ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračacu br.15, a manjim djelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br.25.Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Očevidci tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakazivanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u ''štapskom''dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima dati papiriće s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve zatvorenom - Mili Budaku.

KAKVA JE TO "LIČKA DIVIZIJA"

U gračanskom stožeru VI.ličke divizije stolovao je bivši četnicki "oficir", a kasnije general JA Đoko Jovanović i osobno zapovjedao provođenjem genocida nad hrvatskim narodom. Članovi divizije nisu bili HRVATI. Prema navodnim očevidaca silovao je i potom ubijao djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim na stratištima sjevernog djela grada gotovo i nije bilo uniformiranih pripadnika oružanih snaga NDH, ali se je isticao velik broj djece i žena mlade dobi. Prema navodu "oficira" OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz Domova u Zagrebu.

Stratišta i masovne grobnice žrtva ''Lajbek milicionera'' i koljača VI.ličke divizije na gračanskom području su sljedeća: Pustodol, Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg, Strmec, Lonjsćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Jama i Livade Zdenčec, Bjelčenica i Obernjak. Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno 1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojem je ubijala ista skupina koljača su: Mikulić, Ponikve, Gornje Vrapče, Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete, Mirogoj (više lokacija) i Gračani, Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi, gotovo isključivo civila.

POKOLJ DJECE IZ DOMOVA

Stratišta na Gračanskom području jedina u Hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o pokoljima, vođenu od organa "narodne vlasti" koji su ih počinili. Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile skidane do gola . Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina , štićenika Državnog zavoda odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa "narodne vlasti" izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje počinitelja. "Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice". Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik. Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i stanovito se vrijeme liječio na psihijatriji.

Prema svjedočenju Tadije Drinkovića "Lajbeki" i lički koljači su po naredbi i u nazočnosti Marijana Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i nemoćnih bolesnika u uznapredovanom stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože "grješkom likvidirali" i skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.

ZABORAVI I ŠUTNJE, HRVATSKI NEOPROSTIV GRIJEH

U srpnju 1945. jedinica "lajbek milicionara" proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih Ijudi raspuštena je u kolovozu 1945. Dio njezinih pripadnika prebačen je u područne milicijske postaje neki su izvršili samoubojstvo, dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u zagrebačkoj kino dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim psihijatrijskim ustanovama. Do danas nitko od "lajbek" i "ličkih" koljača nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.

Thor Einar Leichhardt


ISTINA O BLEIBURGU

Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarlim olim inelyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog). Poglavnik i hrvatska državna vlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika. Ključna ličnost oko koje su se kretali događaji zadnjih tjedana bio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

Prirodni latentni sukob između demokracije i boljševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika. Za tu eventualnost morala je Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljiviju vladu. Uloga zagrebačkog nadbiskupa imala je i povijestno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "Iocum tenes regni".

S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je uvezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov priedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spašavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala. Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne viesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

Nadbiskup je na temelju istih viesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečaćena.

Događaji su međutim sliedili ubrzanim tempom. Iako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno područje, prevladalo je konačno realistično stajalište onih koji su smatrali konačno povlačenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osieka i Broda, dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti u junaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutenkovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tenkova s kojima je neprijatelj na njih jurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlietati jer su bez goriva.

Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemoćnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovjednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj samoubilačkoj bitci.

Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne policije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i građanskog mnoštva koje je mjesecima prije sliedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

Glavni obrisi poslijeratne Europe bili su zacrtani na konferenciji Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu. Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrđen sporazumom Tito-Šubašić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunistička jugoslavenska vlada sklopljena pod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom. Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma, komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić, budu hrvatskog porijekla.

Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban način bavili njezinom sudbinom. Ni jednoj zemlji, koja se je nalazila u taboru Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvaćanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaraćenom savezničkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čija je obnova predstavljala jedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je među Hrvatima onog vremena znala čuti, da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svieta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavovi proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dielu bojišta kako bi jedino mogla biti označena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mienjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka područja osvojena u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju do koje su Amerikanci smjeli napredovati prema sporazumu Roosevelta i Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali još nema točnih uputa. ldem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomešan. Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom tjeku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i čekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač: "Ja neću ići bez mog tatice!" Kao da je slutila da se više nećemo vidjeti. Svi se u plaču opraštamo. U G.U.S. stiže vijest da se poslije podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a, svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem da je povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svećenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osjećali da se spremamo na dugi put koji svakome od nas može biti put u vječnost.

7. SVIBNJA. Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili neće san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potištiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše riječi, nu srce i pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu na put. U prvo svitanje zore izlazim i, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojničkog mira svjedoči o visokom moralu i u časovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko rieči sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kućnim vežama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju: "Do viđenja!" Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tenkovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača. Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima, livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i čistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal, proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamo je bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovom je društvu niz generala i visokih častnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada. "Što ima novo?" Odgovaraju mi šapčući, kao da se boje glasno govoriti: "Partizani su ušli u Zagreb".

Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radio!: "Ovdje radio Zagreb. Pozor! Pozor! Sada upravo ulazi u Zagreb narodnooslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom Kočom Popovićem. Upozorava se građanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veže". Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvriediti bol onih, koji me okružuju. Neki su bliedi, drugi crveni od biesa stišću zube. Dva častnika očima punim suza gledaju me kao da se žele ispričati.

SRIEDA 9. SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemački vlak. Požure se da ga opljačkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli nasmijani vojnik. Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zviezdom. Vozimo se pored mladih partizanki pod oružjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika koji se apatično predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolona je zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom viećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše dra. Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio nam je svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Častnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "lzvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima rieč: "Gospodo, ja sam od partizana tražio prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo?.
"General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju rieč nakon što položimo oružje?" uzvratio sam. "Moje je mišljenje, da ne smiemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono nam je jedina garancija, da ćemo se moći probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi".
Domobranski general Tomašević upada: "Znate li da je Njemačka kapitulirala i da je rat prestao, te da možemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)".
Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom". Ja zamolim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovarače. U to se javi dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dieliti hrvatsku sudbinu". Nakon kraćeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

Ušli su zatim u salon partizanski pregovarači: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeći i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo rieč, da bi diskusija odmah dobila željeni smjer: "Zapovjedničtvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve naše jedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i građansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlači. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jer je to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u našim rukama. Budemo li pušteni na miru, povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cielom području kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

Gabinčeva je odgovorila jedva suzdržavajući bjesnilo. Na moj uvod ona je uzvratila napadajem na ustašku vladavinu. Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s njihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja. Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrieme dajući komunističkim jedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident, naša će odmazda početi ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obaviestiti vaše jedinice". Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinčeva je izišla sa svojim pratiocima i četvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanačenja, koji je dat meni na čuvanje. U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originatni tekst sam predao Nikoliću radi objave i on je ukraden gđi Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku). Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

10. SVIBNJA. Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlačenju. Prvi put se je naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riešli dogovorno. Težko napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemačke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice koliko nam je duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Na čelo kolone je stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedničtvu. Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemačkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našima generalima zajedničku akciju.

Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanačenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjera Slovence i preuzme most. Kozaci su međutim odlučili da odu dalje sami i pokušaju prodor. U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedničtvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu. Bugarskom generalu izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao političke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, časovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima, ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

Dobili smo obaviest da će se sliedećeg dana sastati ruska boljševička i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluče o našoj sudbini.

Držanje Bugara prema nama bilo je zacielo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o čemu nam svjedoči i Basta u svojoj knjizi, kad kaže da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprečio da vodi pregovore s neprijteljem na čemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obzirom na zakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizanskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta: "O pregovorima između predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

Vodstvo je naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s briega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje se ustaškim čarkarima, koji se već na juriš penju uz brijeg da potraže neprijateljskc napadače. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koračnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Na juriš braćo, pa makar mriet, hrvatski barjak vodi nas svet". Nije prošlo ni jedan sat kad se naši borci počeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje se je smjestilo naše zapovjedničtvo i organiziralo prihvatilište za teže ranjenike, kojih je moglo biti oko dvije stotine. lmali smo tamo jednog ili dva liječnika. Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijegu je ostalo l0-12 naših mrtvih, partizana je poginulo blizu 50. Bila je to posljednja bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednji jurišnici, mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini se je našao Boban i preuzeo zapovjedničtvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala Perčića, koja je osiguravala lievo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatičan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovim, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlačenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedničtvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naročito oskudijevamo na mlieku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć. Istog dana zapovjednik naše motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovačić dopratio je u naš stožer partizanskog satnika i motorista, koji ga je pratio donievši generalu Herenčiću poruku 51. vojvođanske partizanske divizije, kojom se je tražila naša kapitulacija pod prietnjom da ćemo inače svi biti stavljeni "izvan zakona". Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata.
Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala:
"Ukoliko ta 51. vojvođanska divizija pokuša spriečiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrčiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtežim represalijama s naše strane". Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, Amerikanac je dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumač kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom ručku, nadajući se da bi nam taj neočekivani susret mogao biti koristan.

Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smiemo napredovati. General Herenčić poziva jednog domobranskog častnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedničtvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjegličko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve častnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnostnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlačenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnostnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof. Kaštelanu. General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

Englez uzvrati brzo i suho: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv koji su se borile". General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presiječe: "Oni su naši saveznici".

U tom se času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, smijem li nešto reći. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Međutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američki Država". Herenčić insistira: "Problem je međutim politički jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj". Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tjekom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojeg će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti". Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar. Basta odmah uzima riječ.

Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijcč i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumača: "Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć".

Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedničtvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim častnicima na čelo kolone. Herenčić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnostnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će učiniti. Domobranski general Tomašević govori: "Ja znam da se ustaški generali ne mogu predati jer im je sudbina zapečaćena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom međunarodnog ratnog prava". Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena isključivo od domobranskih častnika. Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, častnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedničtvo.

Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnostnicima kojima je glavna briga bila da li će se predati ili nastaviti povlačenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje da sam ja osobno s obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, da li će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo". Ja sam odlučio pridružiti se jedinici ustaške Obrane koja se je nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu gdje je general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni predstavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: Štancer dolazi na separatne pregovore. Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odgovornosti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanja progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima, naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancer nije više imao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom hio odmah proglašen zarobljenikom. Basta je međutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u najskorije vreme izdati naređenje u duhu zaključaka napomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naređenja i direktive dobiti i da li će oni uopšte biti izdati, naređujem vam u ime jugoslavenske armije da u roku od jednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naređenja. Ukoliko nas ne poslušatc, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete ukoliko dođe do organizovane kapitulacije, bitno olakšati vašu situaciju".

General Scott nije imao prilike čuti ove srbske prijetnje. One su međutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju poviestnih vođa hrvatskog naroda Stjepana Radića i dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije, stoljetnog zavojevača i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrt je zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osuđivali njezino proglašenje, jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugima je opet kriv idejni blok, za koji se je mlada država opredielila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni koji su objeručke prihvatili i državu i njezin režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi upogodnom času sve to skupa odbacili na smetište poviesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći da heroji već niču u zemlji Hrvata.

Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin jer su se rodili kao Hrvati.

Danijel Crljen

* ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen održao u Hrvatskom Vjerskom Središtu Sv. Nikola Tavelić u svibnju 1993. pod organizacijom Međudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošure su financirale sljedeće organizacijc: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Društvo Hrvatski Rudoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske: Zajednice.

Tiskanje i grafičko uređenje se učinilo u GRAFICA SCANNER, Laprida 4352. (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u siečnju 1994. godine. Uredničko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires. Argentina.


Podsjetnik...

Kako se zlorabe riječi nadbiskupa Stepinca o osudi Jasenovca

Često se može čuti u hrvatskome javnom prostoru i pročitati u raznim člancima i knjigama kako je blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osudio sabirni i radni logor u Jasenovcu kao "sramotnu ljagu" Nezavisne Države Hrvatske. Tu Stepinčevu izjavu ponavljaju i iskreni hrvatski domoljubi, ali i oni koji bi najradije da Hrvatska ne postoji. Zanimljivo je kod toga, da tima drugima, unatoč ponavljanju njegove osude Jasenovca, Stepinac nije nimalo simpatičan, zbog činjenice što nije osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao.

Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

"Poglavniče! Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice, Franju Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.
Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud?
Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu.
Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!
Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trenutak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskoga naroda!"

Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu ("Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi", II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije ("Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke", Zagreb, 2008., str. 127).

Sedam navedenih svećenika su sljedeći svećenici: Franjo Rihar, Jakob Sem, Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, Ivan Rančigaj i Anzelm Polak. Svi su Slovenci, i sve je, osim Franje Rihara, godine 1941. izgnala njemačka vlast iz Slovenije, pa su utočište našli u Hrvatskoj. Franjo Rihar, premda Slovenac, bio je po ređenju svećenik Zagrebačke nadbiskupije, od 1934. godine, a od početka 1942. godine službovao je kao župnik u Gornjoj Stubici.

Paušalne ocjene o načinu stradanja

Treba podsjetiti da su zauzećem Slovenije njemačke vlasti izgnale 1941. godine oko 500 slovenskih svećenika, kojima su vlasti Nezavisne Države Hrvatske dopustile boravak u Hrvatskoj tako što im je nadbiskup Stepinac osigurao smještaj i opskrbu. On ih je primio i porazmjestio po župama diljem nadbiskupije ili u svoje odgojne zavode u Zagrebu i Požegi. Neki su razmješteni i po župama Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Uz navedenu sedmoricu, koji su na boravak (internaciju) u logor poslani 1942. godine, još je i Franjo Orešnik, također Slovenac, u logor poslan u jesen 1944. godine. Sva osmorica su, na žalost, smrtno stradala za vrijeme svoga boravka u jasenovačkom logoru. Na koji su način stradali, do danas je ostalo nepoznato.

Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

No, zašto su uobće odvedeni u logor? Treba odmah reći da nisu bili odvedeni zato jer su bili drugčiji (npr. po vjeri, naciji, rasi ili slično), kako to uvijek ističu, a zapravo lažu i kleveću protuhrvatski nastrojene osobe, već zato što su tada mjerodavne vlasti zaključile da ti pojedinci protuhrvatski djeluju. Naime, do pojedinih predstavnika vlasti dolazile su vijesti da su ti svećenici, koji su uglavnom bili raspoređeni po župama Hrvatskoga zagorja, dakle blizu slovenske granice, bili povezani s partizanima, te da su bili neprijateljski raspoloženi prema državi koja im je pružala gostoprimstvo. O tome piše ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk pismo od 23. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu, te najavljuje: "Ako dobijmo još koji sličan izvještaj, bit ćemo prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu svojim izjavama, izvesti pred prijeki sud" (Kožul, 'Deset godina', 2008., str. 116). Unatoč upozorenjima od strane crkvene oblasti, takvi su se slučajevi nastavili događati, te je državna vlast provela najavljenu prijetnju.

Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

Naime, on je na prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, 10. travnja 1942., umjesto očekivane svečane svete Mise s pjevanjem zahvalnice ('Tebe Boga hvalimo'), dogovorene s bilježnikom obćinske vlasti, odslužio tihu svetu Misu, jer povorka ljudi predvođena tim bilježnikom nije na vrijeme stigla u crkvu. Stigli su kad je Misa bila već gotova, a na njihov zahtjev nije htio, što prema kanonskim propisima i nije mogao, služiti drugu Misu. To je uvrijedilo nazočne ljude, a osobito navedenoga bilježnika, pa su sastavili prijavu protiv župnika i crkvenoj i državnoj vlasti iznoseći: "sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredini". Sam je župnik u svome pismu poglavniku Paveliću odbacio takve obtužbe i naglasio da je problem u osobnoj bilježnikovoj osveti prema njemu. Bez obzira na to opravdanje i pokušaj nekoliko župljana da se zauzmu za svoga župnika, Rihar je na temelju prijave obćinskoga poglavarstva u Gornjoj Stubici uhićen, ispitan i "kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor Jasenovac" na vrijeme od tri godine, tj. od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Zbog nesmotrenosti, nepopustljive odluke ili pak zbog osvete, Franjo Rihar nije mogao ni slutiti da će biti tako teško kažnjen.

Svećenik Rihar umro od tifusa

Kad je nadbiskup Stepinac doznao za odluku državnih vlasti, 1. lipnja 1942. uputio je pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću, u kojem, među inim, piše: "Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se ne će iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika ne će država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega." (Kožul, str. 55).

U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek "slabog zdravlja" vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa ("Jasenovački logori - istraživanja", 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

O ostalim navedenim svećenicima nemamo ovakav podatak te ne možemo ni slutiti na koji su način završili svoj život u logoru. Teoretski moguća su tri načina: 1. smrt zbog bolesti, 2. smrt nakon provedenoga nekog postupka (prijeki sud, talačka skupina ili slično) i 3. smrt izazvana nezakonitim činom nekog pojedinačnog zločinca. Neki koji zastupaju mišljenje da se u logoru mnoštveno ubijalo, zastupat će četvrti način, a to je da su ubijeni u nekom mnoštvu (zbog različitosti po vjeri, naciji ili rasi), što nije prihvatljivo jer nedostaju dokazi o mnoštvenom ubijanju, a poznato je da se nastojalo pojedinačno i to povjerenstveno ustanoviti smrt kad je u pojedinim slučajevima došlo do nje. No kako god bilo, logorske su vlasti odgovorne za smrt dotičnih svećenika, kao i ostalih ljudi koji su na prvi, drugi ili treći način životom stradali u logoru.

Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

Stepinac nije osudio NDH

Za blaženoga Stepinca bila je dovoljna i jedna nepravedna smrt u tom logoru da ga proglasi sramotnom ljagom. No, treba istaknuti i to da on takvom teškom osudom nije zbog toga osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku, što bi oni koji zloupotrebljavaju Stepinčeve riječi željeli da je učinio. Za njega je ND Hrvatska bila činjenica za koju se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio, kako je to izjavio na namještenom komunističkom sudskom postupku. Početne pogrješke, uvjetovane teškim ratnim izazovima, nisu bile razlogom da se odreče vlastite države, države svoga naroda, već su ga te pogrješke upućivale na dužnost da državne vlasti opominje na popravak.

Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara "i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta" (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu "samo" zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države.

Sve te Stepinčeve stavove moramo imati pred očima i danas, osobito danas kad je tako popularno i lagano osuđivati i nijekati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše kao najveće zlo sveukupne povijesti hrvatskoga naroda, pa i od strane najviših dužnostnika hrvatske vlasti.

Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti. (Hrvatski tjednik, od 21.IV.2016.)

Dr. Stjepan Razum


2. svibnja 2017.

Sjećanje na 12 hrvatskih redarstvenika mučki ubijenih u Borovu Selu

Obitelji mučki ubijenih branitelja su neutješne. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. U Borovu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Ubijeni su i masakrirani vinkovački redarstvenici:
Stipan Bošnjak (1956.),
Antun Grbavac (1961.),
Josip Culej (1966.),
Mladen Šarić (1965.),
Zdenko Perica (1965.),
Zoran Grašić (1969.),
Ivica Vučić (1961.),
Luka Crnković (1970.),
Marinko Petrušić (1966.),
Janko Čović (1965.),
Željko Hrala (1968) i
Mladen Čatić (1971.),
a ranjen je 21 policajac.

Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih.

Taj je događaj, nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, najavio velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.

BOGU VJERNI – ZA DOM SPREMNI!

Iz pepela, praha, iz krvi i rata,
Niklo sjeme novo, strah i trepet vraga:
Sinovi i kćeri junačkih Hrvata,
Uzdanice mlade, naš ponos i snaga.

Dušmanine, pamti: Očevi su mrli,
Zarad rodne grude poginuti vrijedi.
Kad ustreba opet, sinci naši vrli
Ginuti će rado, ko i njini djedi.

Dok je svetog Križa, stijega i trobojke,
Dokle žar Hrvatstva plamen ne izgubi,
Dok imamo hrabre mladiće, djevojke,
Za Dom spremni bit će, mladi domoljubi.

Marija Dubravac, Brisbane


«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti»

dr. Milan Šufflay


30. travnja 2017.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ban Petar Zrinski

To su riječi mladoga hrvatskoga kneza Frana Krste Frankopana, koji je sa samo 27 godina podnio mučeničku smrt, odsijecanjem glave, zajedno sa svojim šurjakom, suprugom svoje sestre Katarine, hrvatskim banom Petrom Šubićem Zrinskim.

Osuđeni su od strane bečkoga dvora cara Leopolda I i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.

To im bijaše plaća za sve što učiniše oni i njihove obitelji, kao i cijeli hrvatski narod, u obrani tadašnje takozvane kršćanske Europe od osmanlijske najezde i osvajanja onoga vremena.

Tako učiniše najvišim hrvatskim prvacima zemlje kraljevine Hrvatske, koja nije bila pokorena, nego je dragovoljno i pod ugovorom pristupila u personalnu uniju sa Habsburškom monarhijom, mogli bismo reći ondašnjom Europskom unijom.

Ti hrvatski prvaci, od kojih je jedan Petar Šubić Zrinski, ban nekad samostalne i slavne kraljevine Hrvatske, bijahu na prijevaru domamljeni u glavni grad zajedničke monarhije i u montiranom suđenju osuđeni na najstrašniju smrt.

Ipak, u tim strašnim trenucima u njima ne bijaše mržnje ni proklinjanja, nego, u zadnje jutro svoga života, prethodne večeri pomireni s Bogom u svetoj ispovijedi, nakon što su napisali pisma svojim obiteljima, sudjelovali su na svetoj misi i primili tijelo Kristovo, pripravljeni i ohrabreni za svoj prelazak u vječnost.

Ta smrt je imala nesagledive posljedice za daljnju povijest i sudbinu hrvatskoga naroda. Sav imetak im je oduzet i tu su kasnije naseljeni oni čije potomke, na žalost, i u današnje vrijeme, neprijatelji naši i njihovi truju lažima protiv hrvatskoga naroda.

Te moćne hrvatske plemićke obitelji, Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih, bile su potpuno uništene.

Mletački veleposlanik u Beču je tada pisao u Veneciju: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućega svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod Hrvatskoj".

Još bih željela napomenuti da je pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinski, osim sina Ivana Antuna, koji je nakon dugogodišnje robije u tamnici završio svoj život, te kćeri grofice Jelene Zrinske Rakoczi, imao i dvije kćeri časne sestre. Jedna je bila Aurora Veronika (1658-1735), uršulinka, poglavarica samostana u Celovcu u Austriji, gdje joj je i majka Katarina Zrinska, velika i vjernica i književnica, preminula dvije godine nakon obiteljske tragedije. Druga je bila Judita Petronila (1652-1699), časna sestra klarisa i predstojnica samostana u Zagrebu. Pokopana je, što je za sve nas posebno značajno, u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Grobnica joj je na prostoru oltara, kod ambona.

Hrvatski narod ne zaboravlja svoje velikane, iako to i u današnje vrijeme čini hrvatska politika, jer ih gotovo ne spominje.

Posmrtni ostaci tih naših velikana su 1919. godine preneseni u zagrebačku katedralu, gdje su i njihove biste.

Svete mise za njihove plemenite duše se slave gdje god ima Hrvata, a posebno svečano u zagrebačkoj katedrali, gdje je se služila svečana sveta misa i 30. travnja 2017. godine u 10 sati, koju je predvodio biskup u miru mons. Juraj Jezerinac i održao nadahnutu homiliju. Susret je započeo okupljanjem ispred zagrebačke katedrale. Nakon svečanog ulaska za Zrinskom gardom iz Čakovca, položeni su vijenci pred spomen obilježjima bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana.

***

Posljednje pismo Petra Zrinskog svojoj supruzi Ani Katarini, napisano dan prije smaknuća:

Moje drago serce.
Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati.
Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.
Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli.
Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim.
Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo.
Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.
Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti.
U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

***

Zrinjski-Frankopanka

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;

Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje - prezrev nas!

Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?

O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;

Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.

Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!

O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

August Harambašić

***

Molimo se da ti naši mučenici budu proglašeni svetima!

dr. Ružica Ćavar


30. travnja 2017.

BAN PETAR ZRINSKI I KNEZ FRAN KRSTO FRANKOPAN

I NJIHOVA BORBA ZA OČUVANJE HRVATSKE DRŽAVNOSTI

Navik on živi ki zgine pošteno!

Izborom Kolomana iz ugarske dinastije Arpadovića za hrvatskoga kralja 1102. godine hrvatska država nije prestala postojati. Ona je tada samo stupila u personalnu uniju s Ugarskom, pa su se i zajednički kraljevi gotovo do polovice 13. stoljeća krunili posebno hrvatskom, a posebno ugarskom krunom. Nakon toga je to dvostruko krunjenje prestalo i hrvatska su se državna prava sve više krnjila. Naročito su ih krnjili Habsburgovci, koji su slobodnim izborom hrvatskoga naroda, kojega je tada politički predstavljalo plemstvo, došli na hrvatsko prijestolje 1. siječnja 1527. godine.

No, time se nije gasila hrvatska narodna svijest o posebnoj državnosti. Ona je dolazila svom snagom do izražaja naročito u prijelaznim vremenima. Nekoliko je primjera dovoljno, da potvrdi tu činjenicu. Hrvati su u Cetingradu 1527. godine izabrali Ferdinanda Habsburgovca svojim kraljem uz uvjet, da on ispuni određene obveze prema njima, među ostalim da će čuvati nepovrijeđenima njihova ustavna prava.

Kako se Ferdinand nije pridržavao preuzetih obveza, oni su mu najprije sa sabora u Cetingradu 28. travnja 1527. poslali ovu poruku: «Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći (zabilježeno), da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer po smrti našega posljednjeg kralja blažene uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružimo svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a poslije toga Vašemu Veličanstvu» (1).

Budući da je Ferdinand nastavio s neispunjavanjem preuzetih obveza, hrvatski su mu predstavnici sa sabora održanoga u Topuskomu 1535. uputili još oštriju poruku: «Molimo Vaše Veličanstvo, da nam ispravu našu koju Vam poslasmo po Vašim punomoćnicima (1527.), udostojite se povratiti, a mi ćemo Vama Vašu» (2).

Dakle, iz ove izjave izbija svijest, da je izbor za kralja dvostrani pravni posao, ugovor, pa jedna strana ima pravo raskinuti taj ugovor i opozvati izbor za kralja, ako druga strana ne ispunjava voje obveze dadene prilikom izbora.

Prema hrvatskomu ustavnom pravu, ban je bio vrhovni vojni zapovjednik u Hrvatskoj, pod njegovom vojnom vlašću Hrvati su išli u rat. Kada je kralj Rudolf (1576. – 1608.) krajem 16. stoljeća zapovjedništvo vojske htio povjeriti štajerskomu pukovniku Eggenbergu, zbog čega se je ban Ivan Erdedi odrekao banske časti, Hrvatski sabor je poručio kralju, «da se Hrvati», ako ne budu imali bana, «ne će pokoravati nijednome generalu tuđe narodnosti, niti će s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom propali. Oni će i najskrajnije poduzeti, prije nego im se sloboda povrijedi» (3).

Dana 9. ožujka 1712. Hrvatski je sabor donio tzv. Pragmatičku sankciju, kojom priznaje, pod određenim predpostavkama, i ženskoj lozi iz dinastije Habsburg pravo nasljedstva na prijesto. Pri tomu je, da naglasi državnu nezavisnost Hrvatske od Ugarske, Hrvatski sabor izjavio: «Nije nas Ugrima podvrgla ni jedna sila, ni jedno ropstvo, već se sami od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu ... slobodni smo, a ne robovi» (4). A kad su Mađari Hrvatima htjeli podkraj 18. stoljeća nametnuti svoj jezik kao službeni, tomu se je odlučno opro ban Erdedy, izjavivši: «Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone» (5).

No, nisu Hrvati samo riječima i saborskim deklaracijama branili svoju državnost. Oni su u njezinu obranu dizali i ustanke. Jedan od poznatijih takvih ustanaka bio je podignut nakon smrti kralja Ljudevita Anjouvinskoga godine 1382. Na čelu su mu bili Ivan Paližna, prior vranski, ban Stjepan Lacković, zagrebački biskup Pavao i njegov brat Ivaniš Horvat, te herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić i bosanski kralj Tvrtko Kotromanić.

Ustanak se je vodio s naizmjeničnom srećom dvadesetak godina, da bi na kraju pobijedio kralj Žigmund, muž Ljudevitove kćeri Marije. Godine 1391. umrli su prirodnom smrću kralj Tvrtko i Ivan Paližna, dva glavna predstavnika hrvatske odporne snage. S ostalim protivnicima je Žigmund krvavo obračunavao. U bitci kod Dobora, u Bosni, potukao je Ivaniša Horvata, kojega je dao vezati konjima za repove, a onda je bio užarenim kliještima mučen i na komade sasječen.

Stjepana Lackovića je godine 1397. na prijevaru domamio na sabor u Križevce, obećavši mu podpunu sigurnost, a kada je Lacković došao, Žigmundove su ga pristaše pred njegovim očima sasjekle. Jedino je Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostao neporažen. Tako je hrvatski pokret odpora bio skršen, ali je on ipak podigao hrvatsku narodnu samosvijest, koja će zaustaviti proces centralizacije i spasiti hrvatsku državnost.

Posebna zasluga u spašavanju hrvatske državnosti pripada Zrinskima i Frankopanima. Ta dva najznamenitija hrvatska roda igrala su pet stoljeća najistaknutiju ulogu u hrvatskomu državnom životu. Isticali su se kao ratnici, književnici i državnici, često obnašajući dužnost bana.

Tako je bilo sve do polovice 17. stoljeća, kada je austrijska sila iskorijenila ta dva hrvatska roda. U to vrijeme u Europi je bio na vrhuncu proces stvaranja apsolutnih monarhija i gušenje posebnih narodnih individualiteta. Dio toga procesa bila je i Habsburška monarhija, kojom je od 1657. da 1705. vladao nesposobni i neugledni kralj Leopold, koji je uz to bio okružen nevaljalim i licemjernim savjetnicima. On je provodio intenzivno centralističku politiku, htijući od Hrvatske i Ugarske učiniti obične austrijske pokrajine, bez karakterističnih državnopravnih obilježja, i podvrgnuti ih središnjim njemačkim dvorskim uredima u Beču.

U te zemlje, a naročito u Hrvatsku, slao je njemačke vojne postrojbe s njemačkim časnicima, koje su pljačkale i puk i plemstvo. Sabori, koji su tomu zlu mogli barem donekle doskočiti, nisu sazivani i tako je njihova uloga u političkomu životu postajala sve beznačajnija. To se je pokazalo naročito 1664. godine, prilikom zaključenja mira s Turskom. Te godine je Turska zaratila s Habsburškom monarhijom. Uz pomoć Francuske, Turci su 1. kolovoza 1664. bili do nogu potučeni kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi, pritoki Mure. Ali, umjesto da dalje progoni potučenoga neprijatelja i oslobodi oteta područja, bečko Ratno vijeće je na brzinu 9. kolovoza 1664. zaključilo mir u obližnjem Vasvaru. Tim mirom Turci su zadržali sva ona područja, koja su do tada bili osvojili, a Leopold im se je još obvezao platiti 200.000 talira na ime ratne odštete. Po tomu je ispalo, da je Turska pobijedila, a ne izgubila u ratu. To je uznemirilo i hrvatske i ugarske prvake, jer su upravo Hrvati i Mađari bili pogođeni ovim mirom, budući da su njime baš njihova područja bila prepuštena Turcima. Kako je mir sklopljen bez znanja i sudjelovanja hrvatskoga i ugarskoga sabora, što se prema tadašnjim pravnim propisima nije moglo ni smjelo učiniti, hrvatski i ugarski predstavnici su držali, da je taj mir pravno nevaljan i da je njegovim sklapanjem grubo povrijeđen hrvatski i ugarski državnopravni položaj.

U to vrijeme Nikola Zrinski bio je hrvatskim banom. Ban je bio na čelu sudbene, upravne i vojničke vlasti u Hrvatskoj. On je bio predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta. Hrvatski sabor je vodio čitavu upravu Hrvatske, a uz to se je bavio novačenjem i uređenjem vojske. O državnim problemima, koji se tiču Hrvatske, donosio je na svojim sjednicama potrebne zaključke, koji su dostavljani kralju, a nakon što ih je kralj potvrdio odnosno dao im sankciju, oni su imali snagu zakona.

Petar, mlađi brat Nikole Zrinskoga, već je bio na glasu kao hrabar ratnik, koji je u nekoliko bitki pobijedio Turke, pa je bio imenovan kapetanom slunjskim, velemeričkim, žumberačkih uskoka, ogulinskim i t.d. Boraveći često u Ozlju, stupio je u tješnji doticaj s Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, pa se je tako upoznao i s njegovom djecom i to kćerkom Anom Katarinom, s kojom će se kasnije vjenčati, i sinom Franom Krstom Frankopanom, s kojim će kasnije biti pogubljen u Bečkomu Novom Mjestu. Svi su oni bili izraziti hrvatski rodoljubi i bavili su se književnošću. Živeći pretežno u Čakovcu, Nikola Zrinski se je često družio s mađarskim velikašima, izvrsno je poznavao mađarski jezik, pa je na mađarskom jeziku spjevao ep pod naslovom «Adriai tengernek Syrenaia» (Jadranskoga mora sirena).
No, time se nije odrekao svoje pripadnosti hrvatskomu narodu.
On o tomu izričito piše zagrebačkomu podžupanu Ivanu Ručiću: «Ego mihi conscius sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio» (6), što na hrvatskomu jeziku znači: «Ja sam sebe svjestan, ja nisam odrod, ja sam Hrvat i to Zrinski».

Petar Zrinski je preveo na hrvatski jezik i preradio ep svoga brata Nikole, dodajući mu i neke svoje kitice. Sve je to objavio pod naslovom «Adrianszkoga mora syrena». U svojim izvornim kiticama dao je maha svomu rodoljubnom čuvstvu. U «Obsadi Sigeckoj», koja je glavni dio toga spjeva, kroz usta glavnih junaka on ističe svoje hrvatstvo. Nikolu Šubića – Zrinskoga, znamenitoga branitelja Sigeta 1566., i njegove vitezove naziva «obrambo hrvacka». Delivid, jedan od većih junaka u spjevu, plače videći, «da j' opast (opasnost – op. I. G.) hrvatskomu domu». Odvraćajući udarac turske sablje, Radovan se ponosi što je Hrvat, pa kliče: «Ja sam pak Hrvatom, ni (nije – op. I. G.) mi tajno ime». Slava pak Radivoja i Juranića trajat će «hrvatska sprot (nasuprot – op. I. G.) turskoj dokle sablja grede» (7) .

Njegova supruga Ana Katarina Frankopan – Zrinski, ta najveća i najtragičnija hrvatska banica, napisala je i objavila 1661. godine molitvenik «Putni tovaruš» (prijatelj – op. I. G.), žalosteći se, «da se skoro zmeda (između – op. I. G.) vsega svita jezikov najmanje hrvackoga ovo doba štampanih knjig nahodi» (8) .

Pjesništvom se je bavio i njezin brat Fran Krsto Frankopan. U zatvoru je napisao zbirku pjesama «Gartlic (vrtić – op. I. G.) za čas kratiti». I u njegovim se pjesmama očituje rodoljubna nota, kao, na primjer, u pjesmi «Pozvanje na vojsku», u kojoj je i naročito poznati stih «navik on živi, ki zgine pošteno» (9).

Zbog toga je politika kralja Ludovika, kojom su hrvatska državna prava gažena i državni probitci oštećivani, morala izazvati uznemirenost naročito među takvim rodoljubima, kakvi su bili Nikola i Petar Zrinski te Katarina Frankopan – Zrinski i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Slična reakcija nastala je i u ugarskim rodoljubnim krugovima, među kojima se posebno ističu Đuro Lippay, nadbiskup ostrogonski, i Franjo Wesseleny, palatin, kojima se je kasnije pridružio Franjo Nadasdy, državni sudac. Kako su hrvatski i ugarski državni probitci bili jednako ugroženi, Hrvati i Mađari su zajednički nastupali. Da je kralj Ludovik redovito sazivao hrvatski i ugarski sabor, što mu je bila dužnost, njegovoj politici se je moglo suprotstaviti na tim saborima. No, kako on to nije činio, oporba njegovoj politici mogla se je organizirati samo izvan sabora, kako bi se prava i probitci domovine zaštitili.

Na čelu nezadovoljnika stajao je u početku Nikola Zrinski. On je po svojim sposobnostima i po svomu ugledu bio najpozvaniji, da bude vođa, oko kojega su se svi ostali bili spremni okupiti. No, on je 18. studenoga 1664. poginuo u lovu u šumi nedaleko Čakovca, jer ga je smrtno ozlijedio ranjeni vepar. Na njegovo mjesto stupio je u Hrvatskoj brat mu Petar Zrinski. Petar je po Nikolinoj smrti, godine 1665., imenovan hrvatskim banom, a svečeno je ustoličen za bana tek 5. studenoga 1668. On je 5. travnja 1666. s ugarskim palatinom Franjom Wesselenyem sklopio pisani ugovor za spas Hrvatske i Ugarske «na kakav mu drago zakonima i ustavom dopušteni način» (10). Naime, nedvojbeno je, da je kralj Ludovik kršio hrvatske i ugarske ustavne propise. Zbog toga njegova protuustavnoga ponašanja na nj se je imao primijeniti članak 31. Zlatne bule kralja Andrije II. od 1222., koji ovlašćuje biskupe i druge velikaše i plemiće kraljevine, ba se mogu bez ikakve povrede kraljevskoga veličanstva, zajedno ili pojedinačno, sada i ubuduće, oprijeti i protusloviti kralju i njegovim nasljednicima, ako, na primjer, ne bi jedamput godišnje i to 20. kolovoza održavao državni sabor (11). I kada su sklapali sporazum 5. travnja 1666. Petar Zrinski i Franjo Wesseleny su mislili na primjenu članka 31. Zlatne bule, koji im dopušta i oružanu pobunu za zaštitu ustavnih prava tih dviju kraljevina.

Ali, Franjo Wesseleny je uskoro i to 27. ožujka 1667. umro, pa je Petar Zrinski nastavio sam djelovati, bez oslonca na ugarske velikaše. Na svoju stranu pridobio je celjskoga vlastelina Erazma Tattenbacha, a kasnije i svoga šurjaka 26-godišnjega Frana Krstu Frankopana, koji do tada o cijelomu ovom podhvatu ništa nije znao. U svemu tomu od početka je vrlo djelatno sudjelovala Petrova supruga Ana Katarina. Kao vrlo inteligentna, naobražena i prodorna žena , koja je poznavala strane jezike, obavljala je razne diplomatske misije, uspostavljajući i održavajući sveze s inozemnim predstavnicima.

Radi podizanja oružanoga ustanka i zbacivanja Ludovika s hrvatskoga državnoga prijestolja Zrinski se je obraćao za pomoć francuskomu kralju Ljudevitu XIV. Francuski su mu predstavnici u početku davali nadu, da će dobiti traženu pomoć, ali kasnije, kad se je Ljudevit XIV. sporazumio s kraljem Ludovikom, ostavili su ga na cjedilu. Nakon toga se je obratio za pomoć Mletcima, ali je i tu bio bez uspjeha. Tada se je obratio Poljskoj, u kojoj je 19. lipnja 1669. izabran za kralja mladi Mihajlo Wišniowiecki, ali ni tu nije bio bolje sreće.

Zbog toga je Zrinski bio očajan. Od nikuda nije mogao dobiti pomoći, a Hrvatska je bila ugrožena, kako od Turaka, tako i od austrijskih Nijemaca i kralja Ludovika. Mora, da su nasilja njemačkih vojnika i časnika i Ludovikovo kršenje hrvatskih državnih prava prevršili svaku mjeru, pa su od Petra Zrinskoga stvorili ogorčenoga protivnika Austrije i nijemstva uopće.

To pokazuju njegova književna djela i pismo upućeno mladomu poljskom kralju. Poznati su, naime, njegovi stihovi iz «Adrianszkoga mora syrene»: «Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku, / Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku:/ Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku, / Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku» (12). U pismu, kojim želi odvratiti poljskoga kralja od ženidbe s Ludovikovom sestrom nadvojvotkinjom Eleonorom i od saveza s Austrijom, on daje poraznu sliku o kralju Ludoviku. On, naime, o njemu piše: «Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladar čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi jš i ukorijenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti,premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama».

Iako potječe od političkoga protivnika, ovo mišljenje u potpunosti je potvrdila povijesna znanost. Austrija je za Zrinskoga utjelovljenje nemorala. U istomu pismu on o njoj piše: «Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i posvemašnjem podjarmljenju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu. Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i međunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikada promijeniti ili popraviti. Vlada austrijska srlja ususret propasti svojoj: sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom» (13). Nije poznato, da je itko drugi prije Ante Starčevića o Austriji ovako govorio.

Nakon svega ovoga Zrinski se je našao u bezizlaznom položaju. Zapadne sile su ga odbile, Austija ga je mrzila i od nje se nikakvu dobru nije mogao nadati, a u Hrvatsku su stizale vijesti, da će sada Turci, nakon završetka Kandijskoga rata s Mlečanima, navaliti svom silom na nju i na Zrinskoga. Zaprijetila je pogibelj, da će se nastaviti dalje osvajanje hrvatskoga područja. Da to spriječi, Zrinski se je odlučio na korjenitu promjenu svoje dotadašnje politike. Do tada je slovio kao strah i trepet Turaka. Sudjelovao je u mnogim bitkama s njima i izvojevao je mnoge pobjede nad njima. Zbog toga je bio hvaljen i slavljen u hrvatskomu narodu sve do Dubrovnika. Vladislav Menčetić, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, posvetio mu je svoju pjesmu «Trublja slovinska». Veličajući u njoj njegova junačka djela, kao i djela njegova pradjeda Nikole Šubića-Zrinskoga, i iznoseći njihove zasluge za slobodu zapadnih naroda, Menčatić je pjevao: «Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija» (14).

Sada je pak, u izmijenjenim političkim okolnostima, Petar Zrinski poduzeo korake, da s Turcima sklopi savez i tako izbjegne rat, koji bi bio poguban za hrvatski narod. U tu svrhu poslao je 12. studenoga 1669. Franju Bukovačkoga, da pregovara s Turcima pod ovim uvjetima: Hrvatska i Ugarska dolaze pod sultanovo pokroviteljstvo i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koji se nikad ne može povećati. Sultan je dužan očuvati Hrvatskoj i Ugarskoj njihove stare slobode i ustav. U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi potomci, a po izumrću njegova potomstva, Hrvatska i Ugarska izabrat će sebi same novu dinastiju, što sultan ima potvrditi. Gradove koje bi turska vojska otela Nijemcima predat će Turci Hrvatima i Mađarima (15). Pravno gledano, državna nezavisnost Hrvatske i Ugarske, prema predloženim uvjetima, bila bi ograničena stanovitim sultanovim pravima, ali bi njihov položaj bio daleko povoljniji nego pod apsolutističkom vladavinom kralja Ludovika.

Sultan Mehmed IV. i njegovo vijeće nalazili su se u Solunu i tu su 24. prosinca 1669. lijepo primili i saslušali Bukovačkoga, pa je on držao, da je savez s Turcima sklopljen i to je javio Zrinskomu, koji se je, čuvši tu vijest, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom počeo spremati na ustanak. Svojim kmetovima u Hrvatskomu primorju i u Gorskomu kotaru objavio je, da će ih osloboditi kmetstva, ako se pridruže ustanku. No, s turskim prihvaćanjem saveza sa Zrinskim stvar je bila drugčija. Ne htijući o tomu sam odlučiti, sultan je poslao Bukovačkoga k velikomu veziru Koeproeliju, koji je bio glavna ličnost u Turskomu Carstvu, a tada se je nalazio na otoku Kandiji. Koeproeli je, obzirom na njegovu prošlost, sumnjao u prave namjere Zrinskoga i nije se htio zbog njega zaratiti s kraljem Ludovikom. Zato je odpustio Bukovačkoga, rekavši mu, da će odgovor dobiti preko bosanskoga paše. Kako taj odgovor nikada nije stizao, Zrinski je uvidio, da je prevaren i izigran.

Ali, Beč je od početka znao za ovaj pokušaj tajnoga povezivanja Petra Zrinskoga s Turskom. Na turskomu dvoru bili su tumači Anastasije i Janikije Pajanoti, braća, rodom Grci. Oni su bili naznočni audijenciji Franje Bukovačkoga kod sultana i o svemu su izvijestili bečki dvor, odnosno njegove predstavnike. Za slično mađarsko konspirativno djelovanje saznao je drugim putem već prije. Saznavši za djelovanje Zrinskoga i Frankopana, kralj Ludovik i njegovi savjetnici pod vodstvom češkoga kneza Lobkovica odmah su stvorili osnovu, kako će ih domamiti u Beč, uhititi, osuditi i smaknuti. U više navrata pozivali su Zrinskoga, milo mu tepajući i nazivajući ga svojim dragim rođakom, da dođe opravdati se pred kraljem, koji će prema njemu dobrohotno postupiti i slično. Takva su mu pisma i poruke slali i Ludovik i Lobkovic. Istodobno su pripremali vojsku, koja će napasti Zrinskoga i Frankopana, pa je ta vojska čak počela i napadati i pljačkati njihova dobra.

Videći da je ostavljen od sviju i da se ne može oduprijeti bečkoj ratnoj sili, Petar Zrinski odluči s Franom Krstom Frankopanom krenuti u Beč na kraljev poziv. I u donošenju te odluke vodili su ga nacionalni probitci. Ako bi se oružjem kao hrvatski ban, koji je, doduše, već bio lišen banske časti, suprotstavio bečkoj ratnoj sili i u tomu ratu bio poražen, Austrija bi postupila s Hrvatskom, kao što je postupila s Češkom nakon bitke na Bijeloj Gori 1621. godine: Hrvatska bi izgubila svoju državnost, bila bi pretvorena u običnu austrijsku nasljednu pokrajinu i prestala bi postojati kao državni subjekt.

Zato su oni krenuli u Beč na «izmirenje» s kraljem (16). U znak dobre volje Zrinski je najprije 8. travnja 1670. poslao kao taoca u Beč svoga sina jedinca Ivana Antuna, a onda su 13. travnja iz Čakovca otišli on i Fran Krsto Frankopan. U Beču su u početku s njima lijepo postupali, a kada su vojnički učvrstili svoj položaj, zatvorili su ih, podvrgnuli ispitivanju, osudili na smrt i 30. travnja 1671. odsjekli im glave u Bečkomu Novom Mjestu.

Ova smrtna osuda i njezino izvršenje najobičnije je umorstvo, jer je nije donijelo ovlašteno sudbeno tijelo.- Zrinskomu i Frankopanu sudili su knez Lobkovic i kraljevi tajni savjetnici, među kojima nije bilo nijednoga Hrvata na Mađara. U smislu kraljevskih obveza i saborskih zaključaka, donesenih za vrijeme kralja Matijaša Korvina i Vladislava II. Jageloviča, njima je, kao hrvatskim plemićima, mogao suditi samo sud, sastavljan od određanog broja domaćih prelata i baruna, koji se nalazi pod vlašću hrvatskoga sabora (17).

Nezavisno o tomu, kralj Ludovik je ovom osudom počinio vjerolomstvo, jer je Zrinskoga na vjeru domamio u Beč, a kada je došao, odrubio mu je glavu.

No, bečki dvor se nije ovim zadovoljio. Petrovu suprugu Anu Katarinu vojska je 15. srpnja 1670. silom odvela iz Čakovca u Graz, gdje su je, zajedno s najmlađom kćerkom Zorom Veronikom, držali u kućnomu pritvoru, pod stražom. U veljači 1672. su ih razdvojili i Anu Katarinu smjestili u samostan dominikanki u Grazu, a još uvijek mldb. Zoru Veroniku odveli u samostan uršulinki u Celovcu. Kad je Zora umrla, nama podataka, ali su obje živjele u oskudici. Shrvana tugom i svakovrsnom oskudicom, Katarina je umrla pomračena uma u samostanu dominikanki 16. studenoga 1673. u Grazu.

Judita Petronila je još prije obiteljske katastrofe stupila u samostan uršulinki u Zagrebu i u njemu je ostala do kraja života koncem 17, stoljeća. Njezina starija sestra Jelena, i najstarije dijete Petra i Katarine Zrinski, nakon smrti svog prvog muža Franje Rakoczya udala se je 15. lipnja 1682. za Mirka Toekoelija, vođu mađarskih pobunjenika, koji je s naizmjeničnom srećom vodio bitke s kraljevskom vojskom. U tim bitkama isticala se je i Jelena hrabrom obranom Munkača u Ugarskoj. Na kraju je morala grad predati Leopoldovim vojskovođama, koji su je s djecom odveli u Beč i zatočili u samostan uršulinki. Nastojanjem svoga muža bila je oslobođena i umrla u progonstvu u Nikomediji, u Maloj Aziji, 18. veljače 1703. godine.

Ivan Antun Zrinski, sin Petra i Katarine Zrinski, iako je bio lojalan kralju Ludoviku, jedno vrijeme je čak bio i časnik u njegovoj vojsci, stalno je bio pod paskom i sumnjičen kao kraljev protivnik. Godine 1683. bio je po drugi put zatvoren, kao zatvorenik držan u raznim tvrđavama, da bi na kraju bio premješten u tvrđavu Schlosseberg, u kojoj je nakon 20 godina tamnovanja, poludjevši, umro 11. studenoga 1703. godine.

Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, također je bio lojalan kralju Ludoviku, sudjelovao je kao časnik u bitci kod Slankamena, u Srijemu, gdje je 19. kolovoza 1691. ubijen nabojem u leđa, dakle od vlastitih vojnika, ne ostavivši potomka.

Potomka nije ostavio ni Fran Krsto Frankopan, koji bijaše zadnji muški potomak od roda svoga. Tako je Austrija iskorijenila ove dvije hrvatske obitelji, koje su stoljećima stajale na braniku Hrvatske.

Navik on živi ki zgine pošteno!

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. Lovre Katić: Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938., str.124.
2. Isto, str. 125.
3. Isto, str. 135. – 136.
4. Isto, str. 156.
5. Isto, str. 182.
6. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», bez oznake godine i mjesta izdanja, str. 12., bilješka 1.
7. Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1945., str. 261.
8. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić: Neoteta baština, Zbornik «Posljednji Zrinski i Frankopani», str. 218.
9. Isto, str. 212.
10. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 302.
11. Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 192. – 194.
12. Cherubin Šegvić i Ferdo Rožić, nav. dj., str. 183. i 187.
13. Ferdo Šišić: Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, str. 65.
14. Vladislav Menčetić: Trublja slovinska, Zbornik stihova XVII. Stoljeća, Pet stoljeća hrvatska knjižavnosti, Zagreb, 1967., str. 127. – 140.
15. Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, str. 304., i Lovre Katić, nav. dj., str. 149.
16. Ivo Guberina: Borba Zrinskih i Frankopana za hrvatsko državno pravo, «Hrvatska smotra» br. 5, Zagreb, svibanj 1944., str. 197. – 199.
17. Antun Dabinović, nav. dj., str. 272. i 292.

Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Izvađeno iz starih knjiga i zapisa

Prebirući listove po hrvatskoj historiji...

Uvod

Ljudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju. Bit će to kratke sličice i pričice, koje ćeš pročitati uz kavu i cigaretu. Nastojat ću, da to živo ispričam, jer i najzanimljivija priča postane dosadna i nesnosna, ako se ne pripovijeda čitko i glatko. Svaki ću događaj odvojiti od drugoga događaja i kad jedan pročitaš, ostat će ti iza toga još toliko vremena, da i drugi pročitaš, a od volje ti stoji kojem ćeš se događaju privoljeti.

Starost hrvatskog imena

Nekad se mislilo, da Hrvata nikad nije bilo, ali da ih danas ima; negda se pak držalo, da je bilo Hrvata, ali da ih nema više. Jednom se smatralo, da je Hrvate izmislila Austrija, a jednoč, da su ih izumjeli — Hrvati! Bilo, kako bilo, prvi put je ime Hrvat zapisano u povelji kneza Trpimira 4. ožujka 852. godine, dakle prije 1089 godina. U toj se latinskoj ispravi Trpimir zove knezom Hrvata (dux Croatorum), a svoju državu naziva Kraljevstvom Hrvata (Regnum Croatorum).

Šta su mislili neki Hrvati o svom imenu

U prijašnja vremena neki su Hrvati bili zaboravili svoje ime, a neki su se i stidjeli svoga imena! Ima međutim Hrvata, koji su s najvećim oduševljenjem govorili, da su Hrvati.
Slavni ban Ivan Mažuranić rekao je 1878. godine u hrvatskom saboru: »Međutim štujuć zaključke štovane ove kuće i sam osjećajuć odlučna prava naše zemlje u tom pogledu, ja sam branio na odlučnom mjestu želje vaše, ne sarao radi toga, jer je to pisano u adresi, nego kao čovjek, koji otkada živim, osjećam, da sam Hrvat!«
Knez Nikola Zrinski Kuršanečki piše 28. lipnja 1659. iz Čakovca zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Ego mihi conscius aliter sum — etenim non degenerem — me Croatam et quidem Zrinium esse scie.«
Ilirac Mirko pl. Bogović izrekao je 1867. godine kao zagrebački veliki župan ove riječi: »Ja sam rođen Hrvat, te sam kao takav dužan ponositi se tim dičnim imenom, pa želim do smrti Hrvat ostati.«
Prvi zapovjednik hrvatskoga domobranstva grof Miroslav Kulmer u svom jednom govoru u hrvatskom saboru nazvao se sa zanosom, da je Hrvat.
Mogao bih navesti za primjer i Šenou, koji nije mogao napisati ni jednu stranu, a da na njoj ne bi spomenuo Hrvate i Hrvatsku.
Mogao bih uzeti za primjer i Matoša, koji je ne samo pjevao i živio o Kroaciji, nego je i umro za Kroacijom.
A Štrosmajer? Gdje to veliki biskup podiže Akademiju, univerzu, Galeriju i katedralu, ako li ih ne podiže u zemlji, koja se zove, ili se barem zvala — Hrvatska.
A Stjepan Radić? A Ante Starčević?
A kako bi bilo, da upitamo one, koji su poginuli za ovaj komadić hrvatske zemlje, da li su doista poginuli za Hrvatsku ili su izgubili život za Etiopiju i Nubiju, za Afganistan i Beluđistan ? .. .
Ej, vi toliki veliki i mali mrtvi Hrvati, zar je došlo vrijeme, da se morate iz mrtvih povraćati, da svjedočite o sebi, da ste bili Hrvati, kao da se o tome nismo osvjedočili!

Kakva mora biti domovina?

Čuli ste za baruna Lazara Hellenbacha, koji doduše, nije bio Hrvat ni po podrijetlu ni po prezimenu, ali je svojim parlamentarnim radom u hrvatskom saboru bio bolji Hrvat od rođenih Hrvata. On je bio unionist iz uvjerenja, ali se 1868. godine za stvaranja ugarsko-hivatske nagodbe odijelio s grofom Julijem Jankovićem od unionističke matice i otišao u unionističku opoziciju, jer po njihovu mišljenju Hrvatska nije dobila nikakvo jamstvo za financijalnu samostalnost i nezavisnost izbora hrvatskih delegata u ugarsku delegaciju za zajedničke poslove Austro-ugarske monarhije. Tada je barun Hellenbach izgovorio protivunagodbeni govor u hrvatskom saboru, koji je ovako završio: »Prije sedam godina zaključio sam svoj govor i to prvi u saboru tim, kako ja žeLIm, da bude jedna domovina od Karpata do Jadranskog mora; kako ja želim tu domovinu pod onim uvjetom, da bude u njoj svaki narod sretan, slobodan i zadovoljan. Isto ću kazati i danas. Ja vidim, da ste vi tu domovinu stvorili, no ne vidim je do danas niti sretne, niti slobodne, niti zadovoljne.«

Šta je politika?

Politika je došla iz grčkoga jezika, a to će reći briga za grad. Kako vidimo, politika se k nama doselila s Balkana, ali se kod nas udomaćila.

Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«.

Knez Dražen Dragušić u mletačkoj riznici

Knez Dražen Dragušić s Velebita, dopratio je u Veneciju duždeva poslanika, koji je donio mletački danak knezu Branimiru. Mlečani kneza dobro dočekali i ugostili, a onda ga odveli u riznicu, da vidi duždevo blago i da se svojim očima uvjeri o silnoj moći Venecije.
Mislili su, vratit će se knez u Hrvatsku, pa će reći knezu Domagoju: »Prije će prestati rijeka teći nego duždeva kesa presušiti. Nemoguće je uništiti Veneciju i njezinu riznicu!«
Motri knez duždevo blago, a na kneza motre mletačka gospoda.
Kad se knez nagledao blaga, zapita ga conte Amalfo Donegatto: »šta veliš, kneže?«
»Velim, da će vam Branimir povisiti danak!«

Knez Mutimir i poslanik Orseolo

Hrvatski knez Mutimir vladao je Hrvatskom na koncu devetoga i u početku desetoga vijeka (od 892. do 910.) to jest prije hiljadu i trideset godina. To je onaj hrvatski knez, koji se u jednoj svojoj povelji naziva: S pomoću Božijom knez hrvatski.

Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano.

Znajući da je knez pripremio viteške igre zato, da mu pokaže jakotu hrvatske flote i ljutit i zagrižljiv, kao što su svi Mlečani, Orseolo se tobože nađe u čudu i zapita: »Pa zar ti, kneže, imaš i mornaricu?«
»Pitaj Veneciju, Orseolo!« — odgovori mu knez Mutimir, koji je, vele naši stari ljetopisci, oštro sjekao i mačem i jezikom.

Riječi kralja Petra Svačića

U proljeće 1097. godine (prije 944. godine!) došlo je u Gvozdu do krvave bitke između madžarske i hrvatske vojske, koju je vodio njezin kralj, legendarni Petar Svačić. Kad se pred veče počela pobjeda naginjati k Madžarima, pristupiše hrvatski velikaši ka kralju Petru. Svačiću, a u ime njih zamoli ga stari knez Suronja Čudomirović, da napusti bojište i da negdje u zavjetrini sačeka, dok se raščini vrijeme.

Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče:

»Zar bi pošteno bilo, dragi kneže, da vojska gine, a da zapovjednik bježi? Da Hrvatska umre, a da njezin kralj živi! Ne, kneže! Kad gine Hrvatska, neka pogine i njezin kralj!«

Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare...

I u tome boju u planini Gvozdu, a u današnjoj Petrovoj Gori nađe smrt posljednji kralj hrvatske krvi, naš veliki Petar Svačić!

Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom Hajdarijom

Za hrvatskoga bana kneza Ivan Karlovića — Gusića — Kurjakovića (banovao je u polovini šesnaestog vijeka), vele naši ljetopisi, da je osijedio u borbi s Turcima. Nije bilo ni kreševa ni okršaja bez gorostasnika.
Turci su znali i za njegova konja Repana, od kojega ih je spopadao strah i trepet. Mnogi su Turci udarali na kneza Ivana, ali kojigod je na nj udario, taj se više kući nije vratio.
Jedne godine doletješe turske čete pod Modruše, a s njima i opojana junačina Osmanlija Hajdarija, koji je mnoge hrvatske majke ucvijelio.
Ban je više puta tražio zgodu, da se u boju ogleda s Hajdarijom i da mu plati za njegova djela, ali valja reći, da je i Hajdarija vrebao bana.
Hajdarija ne bijaše vješt u bježanju; to je bio delija od dočeka i pričeka.
I sastadoše se dvije delije, dva ponosa i turske i hrvatske vojske; sretoše se pod Modrušima, u domaji Karlovića.
»Gdje si, Turče?« grmi knez, a iz turske vojske izleti osmanlijska dika, silni Osman na svome Vilenjaku i progrmje: »Evo onoga, pred kim dršće Hrvatska!«
»Ne dršću i Modruši, a kamoli bi drhtala Hrvatska!« — oziva se ban.
Kad se sukobiše dva najslavnija junaka onih legendarnih vremena, poče tutnjeti polje ispod Modruša. Sukobi se sila sa snagom, hrabrost sa junaštvom, slava s ponosom — ban. Ivan i delija Hajdarija.
Obojica su bili jednaci i snagom i udarcem, nijedan nije bio siguran, da će nadvladati, da je Osmanlija imao kneževu mirnoću. Ovaj naš flegmatični knez igrao se u borbi s neprijateljem, pa je na junačkom dvoboju imao običaj, da ošine mejdandžiju i ćordom i šalom.
»Ne daj se, Turčine!« — udara ban Osmanliju i mačem i jezikom.
»Je li ti do igre ili do plača, Hajdarijo«« — pita knez Osmanliju i siječe ga ćordom posjeklicom.
Ta mirnoća i dovikivanje, ti udarci i peckanja, zbuniše Hajdariju i njegova snaga poče malaksati. Knez ga lupa sad s jedne, sad s druge strane, a kad se igre naigrao, uspravi se na Repanu, zamahnu sabljom i s pokličem: »Zbogom, Turčine!« — rasiječe Hajdariju napola.

Prvi Frankopan

Ponositi knezovi Frankopani postali su Frankopanima tek u 15. vijeku; prije toga zvali su se krčkim knezovima. Knez Nikola Krčki prvi je uzeo i nosio frankopansko ime. Bio je hrvatskim banom u prvoj polovini 15. vijeka, i imao je devet kršnih sinova.
Vele stari naši ljetopisi, da je knez Nikola polazio u boj sa sinovima, i da ih je u boju poticao, da zasluže novo ime. Ovaj prvi Frankopan dočekao je smrt u dobroj starosti, i nije dao, da ga zovu starcem.
Kad mu je jednom rekao plemeniti Vuk Zagvozdić, da je star, odgovorio mu je starac: »Zar može biti star — mladi Frankopan?«
Kad je jednom htio konja uzjahati, pritrčaše mu sinovi u pomoć. Starac je sinove najprije mjerio očima, a onda se na njih nasmjehnu, i reče: »Zar mislite, djeco, da su Frankopani tako oslabili, da ne mogu ni na konja uzjahati!«
Kad to reče, skupi snagu na gomilu i baci se konju na ramena.

Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronima

Saletjeli madžaroni grofa Janka Draškovića, da im kaže, zašto se smatra Ilircem, kad su Iliri bili pastiri.
»A zašto se vi smatrate madžaronima, kad su to madžarski svinjari?« vrati im grof Janko šilo za ognjilo.

Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega

11. siječnja 1843. godine zabranio je car Ferdinand V. ilirsko ime u Hrvatskoj. Mnogi Iirci, koji su bili Ilirci još 10. siječnja, pretvoriše se jedanaestoga u madžarone, kao da za Ilircem ide madžaron, kao što za desetim ide jedanaesti, kako je rekao grof Janko Drašković. Zato što su Ilirci prešli u madžarone, niti su Ilirci šta izgubili, a niti su se madžaroni pomogli. Ali su neki Ilirci uskočili u madžarone s romantikom i s elegijom.

Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...«

A kad još nešto htjede tome dodati, tolike mu suze poletješe niz obraze, da mu suze zaglaviše labrde.
Kad je ovu suznu priču ispričao Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom tadašnji juratuš Imbro Miković, upitao je Jurat Kukuljevića, kako čovjek može imati dva dana dva različna mišljenja, kako se može 10. siiječnja plakati za Ilirstvom, a trinaestoga za madžaronstvom, i »šta vi o tome čovjeku mislite, illustrissime?«
»Mislim to, dragi prijatelju«, odgovori mu Kukuljević, »da netko ima proljev straga, netko sprijeda, a ovaj naš madžaron ima i osprijed i ostrag!«

Stoku uvijek netko vodi

Za Bachova absolutizma tužio se Adolf Veber Tkalčević barunu Ambrozu Vranyczanyu — Dobrinoviću kako su mnogi negdašnji Ilirci okrenuli kabanicu i odmetnuli se od naroda.
Stari se barun zamisli, a onda reče Veberu: »E, moj Adolfe, stoka je stoka, nju ti uvijek netko vodi na uzici!«

Šta su bili austrijski konjidenti?

U spisima austrougarske korpskomande u Zagrebu pronašli su i popis austrijskih konfidenata. Na popisu je bila i bilješka korpskomandanta generala von Rhemena: »Austrijski konfidenti nalik su na djevojčure; preziremo ih, ali nam trebaju ...«

Kako je došlo do »Obzora«?

Ne bi bilo pravo, da se ne sjetimo osamdeset-godišnjeg starca »Obzora«, u čijim je stupcima složeno osam decenija našeg života. Današnji naš starac rodio se kao »Pozor« 1. listopada 1859. godine u Zagrebu. život su mu poklonili Strossmayer, Ivan Perkovac i Slavoljub Vrbančić, a odgojili su ga: Franjo Rački, Ivan pl. Kukuljević, Ljudevit pl. Vukovitnović, Matija pl. Mrazović, Lavoslav pl. Šram, Bogoslav šulek, Milio Pavlinović i Ivan Vončina. Ti njegovi odgojitelji ujedno su i očevi narodne stranke. Kao i svako zdravo malo dijete, »Pozor« se u to vruće doba života bunio, pa su ga više puta globili, a i zatvorili (u zatvor su metali urednika Šimu Mazzuru). Tada je emigrirao u Beč, gdje se krio i nazivao »Novim Pozorom«.

Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji.

Crveni princ u Zagrebu

Malo je ljudi, koji znaju, da je u Zagrebu bio jednom jedan princ — princ Napoleon, koji se nazivao crvenim princom.
Kad je došao u Zagreb, pozdravili su ga ban barun Rauch i korpskomandant general Gablenz. Hrvati su bili ponositi, što je princ Napoleon pohodio Hrvatsku. Mnogi opozicionalci pridavali su tome dolasku neku nadu i misiju.
Međutim od te nade i od te misije ostala je samo nada — a i to se potom zaboravilo.
Taj Napoleon bio je stričević nesretnoga cara Napoleona III. a boravio je u Zagrebu mjeseca svibnja 1869. godine.

Debata o trapistima u hrvatskom Saboru

Već imade sedamdeset godina od vremena otkad su trapisti zamolili hrvatski sabor, da se nastane u Hrvatskoj. Odbor je preporučio Saboru, da molbu ne usliši, i kad je molba došla na raspravljanje, govorili su u sjednici mnogi govornici. Od mnogih govornika mi ćemo spomenuti samo unionistu Aurela pl. Kussevicha. Taj plemenitaš Kussevich bio je Hrvat staroga kova. Mrzio je na Austriju iz sve duše, i na sve ono što je iz nje dolazilo, a na svoju nesreću ti su trapisti bili Nijemci.
Evo odlomka od duhovitog Kussevicheva govora o trapistima u saboru:
»Imao sam čast razgovarati sa priorom toga cistercitskog reda, koji je bio propovjednik u samostanu miiosrdnih sestara na Savskoj cesti u Zagrebu, pa ne znam iz kojih razloga skrbe Tirolci toliko, da u Hrvatskoj spasavaju duše naše. Ja se protivim tome unašanju tuđinaca u domovinu, jer mi Hrvati imademo dosti domaćih vrijednih svećenika, koje štujem i koji mogu to zvanje bolje vršiti od Tirolaca i Prusa. Ja te ljude, koji sami sebe muče kopajući svaki dan svoj vlastiti grob, smatram za bolesnike, pa želim, da se smjeste u bolnicu u Donjem gradu u susjedstvu milosrdnih sestara i da se ondje izliječe pomoću budimske vode ...«

Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku.

Zakletva biskupa Mikalovića

Kad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat.

Novi nadbiskup još nije bio ni stigao na svoje mjesto, a već je u Budimu izjavio delegatima Zagrebačkoga prvostolnog kaptola, da je on doduše unionist, ali da je i Hrvat. Još je dao na znanje delegatima, da da će autonomiju Hrvatske i sva ostala njezina prava braniti sa svim zakonitim sredstvima, podupirati zborom i tvorenjem hrvatske zavode za prosvjetljavanje, kao što će nastojati i o tome, da se između Ugarske i Hrvatske uzdrže dobri odnosi. A kad je 6. kolovoza 1870. godine ulazio u Zagrebu u prvostolnu crkvu, izjavio je novi nadbiskup:
»Kunem se Bogu pred vratima ove crkve, da ću uzdržati i braniti zemlje ove slobodu, prava, autonomiju i cjelokupnost, da se od nje ništa ne otkine i izdahnuo prije, nego bih ikakvu štetu učinio ovoj zemlji«.
Ovu zakletvu nije primas pogazio.

Muška riječ bana grofa Ladislava Pejačevića

Grof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom.

Prije nego li je odstupio od banske stolice, sukobio se s madžarskim ministrom financija grofom Szaparyjem i kad je jednoga dana došao ban službenim poslom u ministarstvo, poručio mu je ministar Szapary po podvorniku, da ga malo pričeka. Kad je podvornik isporučio banu kavaliru ovu nekavalirsku poruku, trgla se banu nausnica, ali odmah na to reče podvorniku:
»Recite, gospodine, svome šefu, da grofovi Pejačevići nijesu znali do danas, da grofovi Szapary šalju poruke po slugama, a recite mu i to, da hrvatski banovi nisu čekali ni kraljeve, a kamo li bi iščekivali Szaparyje!«
Iz Pešte se ban odmah vratio u Zagreb, i toga istog dana demisionirao. ..

Ban i pan

Prije pedeset i nekoliko godina napao David Starčević u hrvatskom Saboru na bana Khuena Hedervarya. Napao ga, kako je to umio David; napao ga pravaški, lički, starčevićevski i dAvidovski, kako je dobacio Dr. Grga Tuškan, autor lozinke: S puškom na Beč! Slušaju to Khuenovi plaćenici, pa se mršte na komandu! A kad im je uzavrela mamelučka krv, povika jedan od njih Davidu:
»Zar Vas nije stid, da ovako govorite o hrvatskome banu?«
David se upanji, a onda se okrenu Khuenovcima, pa oe svojim gromovnim, ličkim glasom:
»Nije me stid, jer taj Vaš Khuen nije ni pan, a kamo li hrvatski ban!...«

Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?

Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine.

Kad su nekoga hrvatskog Zagorca batinali za Khuena, rekao je seljak panduru, da su batine ukinute u hrvatskom saboru.
»I jesu u hrvatskom Saboru, ali nisu u Hrvatskom Zagorju!« odgovorio je pandur.

Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!

1859. godine došao car Franz Joseph u Zagreb, da otvori hrvatski teatar. Za odmora izišao car na balkon, a narod na trgu buči: živio hrvatski kralj!
Was schreien denn die Leute? upita car svog ađutanta.
Hoch der kroatische Konig! odgovori ađutant.
Hm, km, hmka car, a onda će reći okolini: Ein kleiner Konig, aber doch ein Konig!...

Četiri Starčevićeve šale

Neki Starčevićev protivnik zapitao je jedared Staroga, zašto je on veliki Hrvat.
»Zato što su mnogi Hrvati — mali Hrvati, pa drugi moraju biti veliki Hrvati, da očuvaju ravnotežu!«

Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!«

Govori Eugen Kvaternik u hrvatskom saboru o Austriji, i završuje, da je treba izbaciti iz rječnika: »Ne iz rječnika nego iz Evrope!« zagrmje Stari.

Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!«

Nekolike Matoševe burgije

U Kazališnoj kavani, u glavnome štabu hrvatskih bohema prije svjetskoga rata, upustili se bohemi u razgovore o problemu: zašto se toliki Hrvati odriču hrvatskog imena.

A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!«

Pitali su jednom Matoša da li bi se Francuzi odrekli svog imena?
»Bi, kad bi oni bili Hrvati!«

Jedared su ga pitali šta bi učinio, kad bi slučajno nestalo Hrvata?
»Izmislio bih Hrvate!«

Tri Radićeve opservacije

Poveo se razgovor u hrvatskome saboru o diplomatima. Jedni rekoše, da se diplomati prekinuše od posla, drugi izjaviše, da rade lagane poslove, a utom se javi Stjepan Radić i reče: »Koliko se diplomatski posao čini lasan, toliko je i još više težak. Ima li išta lakše nego li raditi od dvanaest sati do podne, a ima li išta teže, nego li za to kratko vrijeme svršiti toliki posao?!«

Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!«

Pitali su Stjepana Radića, šta on misli o grofu Aehrenthalu, a Stipa im ovo odgovori: »Kad bih mislio na Aehrenthala, onda bih o njemu ovako mislio: »Aehrental je najprije grof,. onda dugo vremena nije ništa, a tada je tek Aehrenthal!«

Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historiji

U početku 1919. godine predaje Klaić na zagrebačkoj Univerzi stoljetne ratove između Francuza i Engleza. Karakterizira jedne i druge, i iz toga svega zaključi, da su Francuzi zato održali pobjedu, jer su imali uza se oružje, koje Englezi nisu imali, a to je patriotizam.
To je najsilnije oružje; top možete svladati topom, pušku puškom, sablju sabljom, ali patriotizam ne možete ničim nadjačati!

Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest!

Pitam Vas, koliko je Hrvata pročitalo »Poviest hrvatsku« od Smičiklasa! Dok ne znaš svoju historiju, nisi, sinko, potpun Hrvat, a polovan Hrvat nije nikakav Hrvat!
Zato čitajte hrvatsku historiju, jer je ona naše nacionalno Sveto Pismo!«

Pregršti šale od fra Grge Martića

Časni starina fra Grga Martić bio je napržit i sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao — skuhao bi ti odmah poparu!
Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, našto će mu reći fra Grga:
»A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih goga mi, ni fra Anto Glavurda!«

Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!«

Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio, da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: »Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!«, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: »Ne ću ja njega!«

Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!«

U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik — razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: »Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?« »Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra — Vuk Karadžić!«

Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!«

Ante NEIMAREVIĆ


Da se ne zaboravi...

UMIREM ZA HRVATSKU!

Ja, niti itko od mojih pređa nikad nismo bili nikakvi Srbi nego Hrvati pravoslavne vjere!

dr. Savo Besarović

(Odgovor na pitanje "druga sudije" zašto se on kao Srbin borio za NDH, srpanj 1945.)

Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!

dr. Savo Besarović

(Uzvik pred izvršenje smrtne kazne od strane komunističkih koljača, srpanj 1945.)

Podsjetnik...

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi

Braćo moja,

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

Marko Mileusnić

U Maksimiru 18. listopada 1895.

* Marko Mileusnić, saborski zastupnik Dugog Sela u 1913.-1918. i načelnik Sesveta, pravaš i pravoslavac. Poslanica je objavljena u Hrvatskoj i Obzoru.


Otvoreno pismo, 27.4.2017.

ODGOVOR PROGNANIH HRVATA NA KLEVETE I LAŽI VELIKOSRBINA DODIKA

Obraćamo se Vama, g. Dodik, i svekolikoj domaćoj i svjetskoj javnosti povodom neargumentiranih napada na našeg biskupa dr. Franju Komaricu, koje ste nedavno izrekli kao predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS.

Napadati jedinog istinskog mirotvorca u entitetu RS je krajnje nehumano i necivilizirano, pogotovo što je Biskup u svim svojim istupima uvijek govorio i govori istinu. Stojimo iza svega što je biskup Komarica rekao! Vi, gospodine Dodik, koristite neistine jer Vam istina ne ide u prilog. Zatvarate oči pred činjenicom da ste iz „svog“ entiteta protjerali oko 95% nesrba i tako stvorili svoju „republiku“ koja se sada diči tolerancijom i poštivanjem ljudskih prava.

Vi vrlo dobro znate da su Hrvati i ostali nesrbi, protjerani i raseljeni na najbrutalniji način i sada to želite prikazati kao da smo otišli zato što smo htjeli a ne pred terorom Vaših vojnih i paravojnih snaga. Insinuirate da je 50 tisuća prognanih Hrvata uselilo u, kako kažete, „udobne stanove i kuće Srba u Hrvatskoj“ i optužujete Biskupa da to zaboravlja a sami znate da govorite neistinu.
Činjenica je da je više od 150 000 Hrvata protjerano iz entiteta kojem ste Vi na čelu te da Vašom secesioništičkom i diskriminatornom politikom onemogućavate povratak i onima koji bi posljednje dane svoga života htjeli provesti na rodnoj grudi.

Zašto su Hrvati i drugi morali otići iz svojih domova!? Naši stanovi i kuće su nama bili udobni i mi nismo htjeli ići nigdje, ali su nas protjerali Vaši vojnici i Vaša paravojska, prijetnjama, ubojstvima, premlaćivanjima, odvođenjem na prisilni rad, zatvaranjem u logore, silovanjima, rušenjem sakralnih objekata. I sada ste Vi mirotvorac koji bi htio zabraniti biskupu da govori istinu.

Govorite kako ste svim povratnicima vratili kuće i stanove a da Hrvatska nije, što također ne odgovara istini. Kao prvo vratio se samo neznatan broj prognanih a vraćene kuće su devastirane i opljačkane, kao i stanovi. Nikome niste nadoknadili štetu a povratak imovine je trajao po deset i više godina, sve u cilju da ljudi odustanu od povratka.

Za razliku od prakse u Vašem entitetu u RH su sve kuće Srba obnovljene, iako je velika većina bila među pobunjenicima i sve to na teret hrvatske države, iako je bila napadnuta i izložena agresiji od strane JNA i srpske paravojske.

Prozivate međunarodnu zajednicu kako se oglušila i dozvolila Hrvatskoj da ne ispuni svoje obaveze i opet napadate biskupa Komaricu da po inozemstvu širi dezinformacije a znate da on govori istinu. Isto tako znate da je međunarodna zajednica dozvolila Vama i vašem entitetu da povratak prognanih skroz onemogućite dok je u isto vrijeme Hrvatsku pritiskala da se svi prognani moraju vratiti.

Što se tiče predstavnika Hrvata u vlasti RS oni su izabrani s Vaših lista, oni zastupaju Vaše interese a ne naše ili interese Hrvata koji žive u RS.
Oni su samo dekor za konstitutivnost naroda.
Zanimljivo je, gospodine Dodik, da se zalažete za legitimno predstavljanje Hrvata u Federaciji BiH dok nam upravo Vi u RS birate predstavnike.
Je li krimen našeg biskupa što se on zalaže za legitimne predstavnike Hrvata i u tom entitetu, umjesto da se predstavnici Hrvata ponašaju kao Vaše sluge?

U neciviliziranom, verbalnom ataku na našeg biskupa pozivate se čak i na kršćanstvo i usuđujete se govoriti o istini, koje kod Vas nigdje nema. Bit kršćanstva je opraštanje i pomirba a Vi kažete, ako Bog hoće neka biskupu oprosti, ali Vi nećete.
A što Vi imate oprostiti biskupu???
Odgovorite nama, njegovom rastjeranom stadu, što to naš pastir „laže“ po svijetu protiv RS!?
Čekamo Vaš odgovor i istodobno se pitamo, bi li Vi našeg biskupa stavili u kućni pritvor kao što je to napravio Radovan Karadžić 1995. godine jer mu je smetalo što biskup piše pisma i upoznaje svijet sa zbivanjima u Banjolučkoj biskupiji.
Želite li napadom na biskupa ušutkati našeg jedinog istinskog, prepoznatljivog zastupnika?

A što se tiče Vaše konstatacije kako biskup slobodno živi i stoluje u Banjoj Luci, gdje ga nitko ne dira, moramo izraziti zgroženost. Zar bi biskupu 22 godine poslije rata netko trebao dati odobrenje da živi i stoluje u svojoj rodnoj grudi. Banja Luka je više našeg biskupa i nas koji smo u njoj rođeni nego Vaša, gospodine Dodik iz Laktaša.

Ovaj osvrt na vaše napade na biskupa Komaricu i na istinu koju on iznosi potkrijepit ćemo knjigom Prešućivani zločin u kojoj 20 autora opisuje kronološki događaje od 1992.-1995. godine, koju ćemo Vam poslati da Vas podsjeća na herojske podvige vaše vojske i paravojske.

Pozivamo Vas, g. Dodik, da istini pogledate u oči i da istinski poradite na pomirenju i povratku prognanih, te da se u tom entitetu svi mogu osjećati slobodno i da imaju ista prava kao i većinski narod.

I da ne zaboravimo, ispričajte se našem biskupu Komarici. Bio bi to s Vaše strane hrabar potez i kršćanski čin.

S poštovanjem,

Udruga prognanih Hrvata Banjaluke i banjalučkog područja Nazaret Zagreb


U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.

Dr. Andrija Artuković pred komunističkim zlotvorima na Okružnom sudom u Zagrebu 1986. godine

Priopćenje iz ureda Tiskovne agencije Banjolučke biskupije

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica poslao je svoj „odgovor“ (br. 125/17 od 20. 4. 2017.) predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska g. Miloradu Dodiku na njegovo pismo od 18. 4. 2017., koje je uputio biskupu, ali i javnosti.

Kopiju pisma biskup Komarica je poslao također i Apostolskoj Nuncijaturi u Bosni i Hercegovini, generalnom Tajništvu Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine i ovoj ageniciji.

Tekst pisma prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Predsjedniče,

ovim potvrđujem da sam primio Vaše pismo od 18.4.2017. godine. Pismo meni namijenjeno uputili ste osim meni osobno također i čitavoj domaćoj javnosti.

Da Vi, kao aktualni Predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska, na ovakav način komunicirate sa mnom, kao građaninom ovoga grada i ove zemlje, i ujedno službenim predstavnikom Rimokatoličke Crkve u ovom gradu i na ovom dijelu naše države, nije samo moja krivnja.

Ne želim se osvrtati na cijeli niz – najblaže rečeno čudnih, proizvoljnih, netočnih pa i nedobronamjernih – tvrdnji, koje ste iznijeli u svome pismu. Sve se te tvrdnje, kao i Vama možebitni povodi za njih, moglo izbjeći da ste to Vi htjeli.

Ja sam više od pet proteklih godina – uzalud – pokušavao susresti se službeno s Vama i iznijeti Vam brojne aktualne molbe članova moje – na području Vaše nadležnosti – uništene biskupije; ali i drugih ljudi, koji su mi se uvijek iznova obraćali s tvrdnjom da nisu bili ni primani ni uvažavani od aktualnih predstavnika ni entitetskih, ni gradskih, ni općinskih a ni državnih Vlasti.

Bile su također, uzaludne i moje pismene zamolbe i one u ime mnogih obespravljenih Vaših sugrađana, osobito članova Katoličke Crkve.

Molio sam i Vas i druge predstavnike Vlasti na području RS da me ne prisiljavate ići u javnost s brojnim egzistencijalnim problemima članova moje biskupijske zajednice a Vaših sugrađana – ako se ti problemi mogu pozitivno riješiti – uz malo Vaše političke volje. – I to je, nažalost, bilo uzalud.

Za vrijeme rata i tijekom svih poratnih godina trudio sam se uvažavati službene predstavnike institucija Vlasti na svim nivoima, a i druge oko sebe sam na to poticao.

Nažalost, doživio sam i ja i brojni oko mene istomišljenici – sunarodnjaci i sugrađani – da predstavnici institucija Vlasti vrlo često nisu uvažavali niti osiguravali neka od osnovnih i neupitnih ljudskih prava. Vjerujem da to Vama nije nepoznato.

Također Vam je moglo biti poznato – kao što je to poznato i našoj domaćoj javnosti – da sam se osobno u ratu i u poraću u bezbroj slučajeva zalagao za poštovanje ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih i građanskih prava i brojnih nekatolika, kad su ona bila ugrožena.

Vama je također dobro poznato da je na području entiteta Republika Srpska – samo u dijelu moje biskupije – a slično je i s dijelovima drugih bosansko-hercegovačkih katoličkih (nad)biskupija – potpuno bilo uništeno ili oštećeno oko 95 % crkvenih objekata. U brojkama to iznosi oko 1.000! Skoro isto toliko procenata domaćih katolika, – a to su mnoge desetine tisuća! – nasilno je protjerano ili izbjeglo, a njihova imanja, pa čak i brojna katolička sela i katolička prigradska naselja sve do danas ostadoše avetinjski opustošena i uništena. Državu sačinjavaju njeni stanovnici, a ne prisilno ispražnjeni životni prostori! Nisam uvjeren da i Vi osobno želite ući u povijesne knjige kao jedan od zatirača Katoličke Crkve na području današnje RS u BiH! U ovom kontekstu vjerujem da Vam je poznato koliko je Vlada RS za sve uništavanje privatne imovine svojim građanima platila odštete! Koliko je Vlada RS dala tijekom ovih poratnih godina potrebite i dužne političke, pravne i materijalne pomoći svima onima katolicima koji se svih poratnih godina uporno, ali bezuspješno trude oko ostvarenja svoga održivog povratka u rodni im kraj, a što im je Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma zajamčeno? – Teško narodu kojega njegovi politički predstavnici uvjere da nije u stanju živjeti zajedno s drugim narodima. Sveto Pismo poučava: „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“ (Izr 22,8).

Vama je zacijelo dobro poznato da su petorica župnika – izrazitih mirotvoraca – moje biskupije i jedna redovnica na području entiteta RS na najbrutalniji način ubijeni (posljednji od njih godine 2004!). Još su trojica mojih svećenika podlegla od posljedica torture, a nekoliko ih sve ove poratne godine pati od teških posljedica zlostavljanja od strane članova vojske i policije RS. Posmrtne ostatke jednog od kidnapiranih i likvidiranih mojih župnika entitetske i općinske vlasti ne žele nam ni nakon punih 25 godina vratiti da ih sahranimo po vjerskom obredu. Kako to i zašto tako?

Niti za dotične ubijene katoličke vjerske službenike, kao niti za nekoliko stotina ubijenih katolika-civila moje biskupije – na širem banjolučkom području, na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba – koliko nam je poznato, entitetsko (a ni državno)tužilaštvo i sudstvo do sada nisu pokrenuli postupak za utvrđivanje odgovornosti onih koji su ih, bez ikakve njihove krivnje, bez suda i presude nasilno likvidirali!

Bez ozbiljne želje svih odgovornih pojedinaca i institucija da se ustanovi i uvaži maksimalno objektivno istina i da se odlučno promiče jednakomjerna primjena pravde za sve – sva plemenita i dragocjena nastojanja mnogih naših sugrađana oko praštanja, pomirenja, suživota i izgradnje pravednog i trajnog mira u našoj napaćenoj zemlji neće uroditi željenim plodom.

Kao članu Rimokatoličke Crkve i njezinom službenom predstavniku u ovom dijelu naše zemlje dužnost mi je, u duhu mojih službenih crkvenih zadaća, također naučavati i primjenjivati socijalni nauk Crkve – osobito kroz karitativne i odgojno-obrazovne projekte i izricati „moralni sud pa i u stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe“ (GS 76).

A kao građanin svoga rodnog grada i svoje domovine smatram da imam pravo pitati službene predstavnike državnih institucija svih razina: zašto mnogi moji sugrađani ne mogu ostvariti svoje neotuđivo i neupitno ljudsko pravo da budu sigurni i sretni, svoji sa svojima na svome, na svojoj očevini i djedovini, uživajući u punom ostvarenju svoga identiteta?.

Gospodine Predsjedniče,

smatram svojom dužnošću pomagati svim konstruktivnim i dobronamjernim dužnosnicima u javnom životu naše zemlje da izgrađuju pravnu državu i uspješno – po mjeri čovjeka – obavljaju svoj odgovorni politički posao.

Znam da u tome u ovoj zemlji nisam sam.

Vjerujem da ćete i Vi i ubuduće – kao što ste to činili u nešto daljnjoj prošlosti – moći tu moju nakanu prepoznati i adekvatno uvažiti u korist općeg dobra.

S poštovanjem.

Franjo Komarica,
biskup banjolučki


Da se ne zaboravi...

Iskustva za vrijeme razmjene ubijenih i preživjelih koji su zbrinjavani u ratnoj bolnici...

ČUJEMO LI KRIKE NAŠIH MUČENIKA?!

Bila sam na sprovodu još jednog prerano preminulog branitelja. Od rata nisam vidjela beživotno tijelo. Istrčala sam uhvatiti zraka kad su sjećanja počela navirati…

Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike. Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo, ali to je bio moj posao.

Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim "U" preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama. Počupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane…
A tek žene? Nakon prve razmijene tijela i viđenih izmučenih žena, počela sam oko pojasa nositi po dvije bombe.

Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti.

Prvo sam uočila silne opekotine od cigareta. Iz otvorenih usta te mlade žene, zjapila je praznina. Počupali su joj zube.
Dok sam je prala mokrom spužvom, zamišljala sam što im je morala učiniti da bi je ovako strasno mučili.
Gledam je na metalnom stolu i zamišljam kako im je prkosila. Međica između maternice i analnog otvora bila je rastrgana od ‘ko zna koliko silovanja. Grudi su joj bile izrezane, ko zna čime. Stidne dlake su bile spaljene, kao i trepavice i obrve.
Gledam je i razmišljam koliko je trpila.
Nokti na rukama i nogama počupani. Kao da su htjeli od te lijepe djevojke napraviti čudovište, mislila sam dok je mokra spužva otkrivala sve gore i gore. Uši su joj bile odrezane, na leđima urezan kukasti križ. Ali ni dalje to nisu bile smrtonosne ozljede.
Sigurno su je tjerali da moli, mislim u sebi.
Ovu hrabru djevojku su mučili jer je bila u uniformi s našim oznakama, dok je druga žena bila propucana iz pištolja.

Ali ono što me najvise šokiralo i što nisam primjetila odmah, svaki zglob na ruci bio joj je slomljen.
Bože, koliku snagu je imala. Među silnim modricama po tijelu, spužva mi zapne za nešto, polako to operem i ugledam žig. Osjetila sam mučninu. Medicinarka za drugim stolom me pita kakva je situacija i doda “ovaj put su bili blaži, moja je silovana i odmah ubijena. Šutim, ne mogu joj odgovoriiti. Polako joj perem noge i vidim zdrobljena koljena, ‘ko zna čime.
Izjurila sam na zrak.

Koliko? Koliko dugo je izdržala opirući im se?
Još malo i gotova sam, mislim u sebi, još samo da joj operem plavu kosu, skorenu od krvi. Krv miriše na metal i taj je smrad ispunio prostoriju.
Pokušala sam je namjestiti tako da roditelji pri identifikaciji vide što manje rana.
Nisam joj, međutim, mogla zatvoriti vilicu. Ukočila se u toj jezivoj agoniji.
I tad vidim odrezan jezik… Znači, tu si se predala ljepotice.
Ugušila si se svojom krvi. Progutala je komad jezika i njezina krv ju je ugušila. Otišla je na svoj način.
Dečki koji su dovezeni sa njom su pričali da su slušali iz barake u kojoj su je mučili nadljudske krikove.
Poslije sam čula da to nisu bili “domaći” Srbi, nego neki iz Srednje Krajine.
Nakon toga, nikad više nisam radila na razmjeni mrtvih.
Moja ljepotica plave kose je podnijela žrtvu za sve nas.

Larisa Lola Lucić

* Larisa Lola Lucić po činu je narednica, pripadnica 107 Gradačačke Brigade, Tenkisti – stopostotni invalid II skupine. Odlikovana je Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Tako je govorio Poglavnik

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države.
Spajaju nas rad, borba i ustaška načela u kojima je sažeto sve što jedan narod može sebi želiti.

Dr. Ante Pavelić


SVE ZA HRVATSKU!

"Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili."

Posljednji ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske dr. Mehmed Alajbegović na saslušanju pred jugokomunističkim zlotvorima 1947. u Zagrebu.

Neka mu je laka hrvatska zemlja!


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Sjećanje na Bosnu

Livno za vrijeme NDH

Davno, davno uvuklo mi se u sjećanje ovo drago ime, ova šumna i tajanstvena riječ. Puna udarne snage i sile odzvanjala je po zakutcima moje duše. U djetinjstvu je čuh od pokojnog djeda Josine, koji s »Pilipovićem osvajaše Bosnu«. Spasi se od »ljutog Turčina« tako, što sakriven proleža čitav dan u rasporenu trbuhu poginula konja.

Starac je mnogo pričao o toj za nas dalekoj i čudesnoj zemlji. Opisivao je oužje zlatom i srebrom okovano, govorio o silnim agama i bogatim bezima, o srmom vezenim haljinama, o čaršiji gdje »narod vrvi kao u mravinjaku«, o pokrivenim bulama i crvenim fesovima, o čardacima i česmama, o turskim grobljima, gdje su »misto križa niki stupovi ka' glave«, o bijelim džamijama s vitkim munarama »odakle 'odža Alaha doziva« ...

Pričao je starac kao knjiga, pričao dugo i lijepo, a mi djeca prilijepljeni uza nj ko krpelji zinuti slušali, nosili žeravke u lulu, što se gasila, i bogzna po koji put intačili: »Pričaj, dide, još.«

To su moji prvi doživljaji o Bosni, spojeni pučko-školskim znanjem o bogumilima, o Kulinu banu i »vili roda našega«, koja ga odvrati da ne osvaja zemlje i gradove, o kralju Tvrtku i Stjepanu Tomaševiću. Ovoga najviše upoznah po divnoj Kačićevoj pjesmi, u kojoj ovaj posljednji tragično poginuli hrvatski kralj piše knjige na sve strane i sluti, što će se dogoditi od njegove drage Bosne.

Kako nam krivo bijaše, što »Bosna šaptom pade«. škripali smo zubima na izdajicu Radaka. Da je došao u naš razred bili bi ga prstima raskasapili. Odahnusmo kad mu glava pade. »Tako valja svakom izdajniku« — govorili smo smireni.

Kasnije su došla pričanja vojnika, braće, rođaka, koji su u svjetskom ratu prokrstarili Bosnu uzduž i poprijeko, bili s Bošnjacima po svim frontovima, znali o njima stotine anegdota i nikad se ne mogli dosta nahvaliti njihova junaštva i drugarstva.

Prvi put ugledah pravu i nepatvorenu Bosnu prije trinaest godina, kad jednog vrućeg, srpanjskog dana krenuh preko Broda u šeher Sarajevo na odsluženje đačkog vojnog roka. Strpaše nas u specijalitet Bosne, četvrti razred, vagone slične hambarima. Uskotračna željeznica, puna kao šipak, vukla nas je sporo preko ravnih polja i pitomih dolova, uz brzice rijeke i šumne potoke, pored bašča krcatih sočna voća i neobičnih kuća sa izbočenim divanhanama. Preda mnom se otkrivahu brežuljci ravni kao kruhovi, na zelenim obroncima nicahu sela i zaselci. Kroz granje se nazirahu bijelo okrečene munare i pokoji šiljasti zvonik, promicahu guste šume i bogati pašnjaci, visoke planine i kitnjaste prodolice. Na stanicama muslimanski i katolički fesovi, pravoslavne šuhare i evropski šeširi.

Sarajevo, šareno i slikovito, rasuto s obje strane rijeke Miljacke, zavoljeh od prvoga dana. Tko da ne zavoli ovaj mozaik od grada, gdje istok i zapad koplja ukrstiše i svaki po jedan dio duše mu dadoše. Po čitave sate vrzah se Baščaršijom, upijah dah istoka, gledah male dućančiće, u kojima se jedva možeš ckrenuti, srkah iz pravih fildžana mirisnu »tursku kavu«, upoznah raskoš i lijenost orijenta, značenje fatuma (sudbine) u dušama njegovih nosilaca. U Sarajevu naučih, što je boza, halva, šećerlama, rahatlokum, burek itd.

Obogatih rječnik živopisnim izrazima, a dušu novim mislima. često razgovarah s kojim »Turčinom«, čuh u njegovoj ikavici govor moga »dida«, osjetih da su naši muslimani zaista »najčistiji hrvatski soj«, kako reče Otac Domovine.

Kasnije, za vrijeme diktature, dospih po kazni kao učitelj u jedno malo selo livanjskog kotara, u Podgradinu pod Kamešnicom, gdje se grle Bosna i Dalmacija, i pobliže upoznah dušu katoličke Bosne, one Bosne, koja je najviše trpjela i dala za našu nacionalnu misao. U liku podhumskog župnika, fra Bone Grebenarovića, nađoh pravog bosanskog ujaka, božjeg i narodnog svećenika, koji kao »dobar pastijer« u zlu i dobru živi sa svojim stadom.

Livno me lijepo i prijateljski primi i prigrli kao svog sina. Starina, sad već pokojni Ante Tadić, koji oženi, i pomagaše do smrti jednog od najvećih hrvatskih pjesnika Silvija S. Kranjčevića, otkri mi koliko je mlado bosansko građanstvo dalo za hrvatsku stvar i s kojom je ljubavlju pratilo svaku našu narodnu i kulturnu akciju.

S Ivom Čelanom, plemenitim izdankom hrvatskog sela, pučkim tribunom i pravim zastupnikom toga kraja, sretoh se jednom letimice. Žurio se i krio po selima. Zloduh, koji namisli uništiti hrvatski narod, iskaše njegovu glavu. Nisam mogao s njim govoriti, ali zato je on govorio po komšilucima, živio u svakoj kući. U dugim zimskim večerima, dok je zemlja snivala pod sniježnim biljcem, bura urlala, a vukovi obilazili oko kuća, naslušah se priča iz davnih zemana, legenda o pokopanim zvonima i razrušenim crkvama, pripovijesti o patnjama raje za turskoga vakta, o borbi i dovijanju naroda u borbi za opstanak, o hajduku Šimić Andrijici, čija se pećina, gdje neko vrijeme življaše, nalazi u šumovitoj Kamešnici.

Tko će mi dati podhumske nedjelje, kad se pusti narod ko gorski potoci sliva k crkvi sv. Ive, domaćini na konjima, a ostali puk u blagdanskom ruhu. Crkva puna, ni zrno prosa ne bi na tle palo. Žene i djevojke poklekle u bijelim boščama, s dugim krunicama u ruci, u pobožnom molitvenom zanosu izgledaju ko redovnice. Nigdje ne vidjeh toliko vjerskog zanosa i ne oćutih više ljepote i srca u pučkom pjevanju nego tamo, kad cijela crkva zapjeva: »Zdravo tilo Isusovo«.

Jedne korizmene večeri prisustvovah u Pervanoj zadruzi, najvećoj u Podgradini (37 članova), zajedničkoj molitvi, koja je oko rasplamsalog ognjišta trajala puna dva sata, i nikad to ne ću zaboraviti. Tu se je, klečeći raskriljenih ruku, molilo za voka i težaka, putnika i namjernika, žive i mrtve, prijatelja i neprijatelja. Uz očenaše i zdravomarije recitovali su se dijelovi mise, pjevale himne, s uzdasima izgovarale neke posebne molitve, miješale narodne poslovice i kršćanske litanije, spominjali sveci zaštitnici ljudi, blaga, kuće, njive i livade.

Stari Jakov kao patrijarha je predvodio, a svi su za njim, osvijetljeni svetom domaćom vatrom, u nekom mističnom zanosu ponavljali i nastavljali. A što da pričam o babi Ruži, čestoj našoj posjetiteljki, koja po zavjetu jedinca sina dade u fratre i uvijek za njim uzdisaše, o dragom podvorniku Anti, što mi ženi uvijek govoraše: »Kako god vi oćete, gospoja«, a činio bi onako, kako bi on htio.

Svega se s radošću sjećam, uz sve neprilike, koje me pratijahu s druge strane, Bosna mi ostade u miloj i ugodnoj uspomeni. Zato, Bosno, pepeljugo hrvatska, tugo i brigo naša, što još nisi našla smirenje u krilu Majke Hrvatske, kao da mogu srce izvaditi iz tijela, neka ti je ovo par redaka, što odavna u srcu nosim, kao skroman cvijet na mučeničko čelo, kao sirotinjski darak za sve ono bogatstvo, što si mi duši i tijelu dala.

Dopusti, Bosno, Ijepotice moja, da ostanem i dalje Tvoj vjerni poklonik.

Gabrijel CVITAN


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.

Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva

(Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943)

Poderane i prašne stranice domaćih i stranih arhiva i knjižnica, izglodane vlagom i prašinom, stoljećima stara hrvatska pismena književnih djela XV, XVI, XVII, I XVIII stoljeća, privukla su njega i osvojila svojom ljepotom, etikcm i dušom naše nacije, koja je zborila sa tih prastarih stranica o sviesti, religiji, poštenju, časti, viteštvu duha i nacicnalnog ponosa našeg roda.

Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.

Kao što je Šufflay svojim genijem prodirao u epohu oskudnih zapisa, medju banove, kraljeve i hrvatske narodne vladare X., XI., i XII. stoljeća i šetao se duhom po kolievci hrvatske uljudbe i hrvatske nacije, o kojoj svjedoče zapisi popa Dukljanina, De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta, živi jezični spomenici Bijele i Crvene Hrvatske i tako u razasutim odlomcima kamena sa usječenim pismenima, likovima i ornamentima, podrtim zidovima, grobnica, opatija i crkvica nalazio žive svjedoke naše prošlosti, buljio uztrajno u crkvici Sv. Mihovila na Stonu u lik Kralja s Krunom na glavi i usporedjivao ga s krunom kralja Tomislava na basrelijefu krsticnice u Splitu, zaključivao da ju je sagradio Tomislav i taj jaki dokaz su mu, da je prije osnutka srpske autokefalne crkve 1216. na istočnom Jadranu od Dalmacije do u Albaniju postojao cjelovit katolički nasip bez ijedne pukotine, i takc odmjerio prostiranje hrvatstva prema Mediteranu u prošlim vjekovima.

Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.

U svojim mnogobrojnim naučnim radovima dokazao je, kako V. Štefanić u Spremnosti br. 30. veli, da je hrvatska književnost od najstarijih vremena na svem svojem etničkcm i poviestnom području bila genetički i duhovno jedinstvena, javljala se ona na bilo kojem hrvatskom pismu: glagolici, bosančici ili latinici. Sviest i ponos jednoga naroda ne može se nikada graditi na pustom fraziranju i grandomanskim obećanjima koje generacije — već se ona gradi na ljudskim podhvatima, umnim naporima, umjetničkim, herojskim djelima, koja su oličenje jedne velike nacionalne prošlosti, gdje se je narodna volja uzdizala do velikih napora za vječnim vrednotama istine, poštenja i pravde, liepoga i dobroga. Za razumievanje duše narodnog kolektiva mogli bismo primjeniti psihologiju ljudske ličnosti. Prošlost čovjeka izpunjena priznatim vriednim i uzvišenim djelima diže ponos i vjeru u samoga sebe, a jača se volja za stvaranje novih vriednijih djela.

Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.

Time se je sudbina bolno našalila s našom velikom tradicijom i našom slavnom poviešću i poslala nam je strašno povjestno razpeće, gdje smo pod pritiskom narodnih bolova zadanih udarcima iztoka, sjevera i juga morali samo čuvati svoj vlastiti život, a zaboraviti i zapustiti na momente svoje veliko nacionalno i uljudbeno blago, da ga tudjini razvlače, nište, zaniječu, a time da zaniječu naše jastvo, našu narodnu samostalnost i naše narodno i državno pravo.

Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.

Ono što je dosad učinio Franjo Fancev na području stare hrvatske književnosti, koja je bila zasuta težkom naslagom zaboravi i skoro pokopana u starim prašnim arhivima i knjižnicama, savjest nas nuka, da sveučilištnom profesoru dru Franji Fancevu, da mu mi sinovi ove generacije, koji smo ga slušali i slušamo sa katedre hrvatskog sveučilišta, kada je tako zanosno odkrivao djela i ličnosti naše prošlosti, izreknemo veliku hvalu, a vjerujemo, da će ga budućnost uvrstiti u red naših prvih velikana, zato, što je čitav svoj život posvetio odkriću stvaralačtva našeg narodnog duha i osvjetljenja naše hrvatske uljudbe. Time je on podigao naš ponos, našu sviest, našu vjeru u život, borbu, vjeru u same sebe i to u najteže razdcblje naše narodne poviesti, kad je Hrvatske i hrvatstva imalo nestati izpod sunca.

Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Njegov je prvi naučni rad »Sveta braća Ćiril i Metod, slavenski vjerovjesnici« (Hrvatske novine 1905. gcdine, Virje). Od tada pa do danas objavio je oko 130 izcrpnih i argumentarnih studija iz naše stare hrvatske književnosti. Osvietlio je čitav niz naših književnika, pjesnika, leksigrafa, dramatičara, prevodilaca i prosvjetnih radnika. Odkrio je riznicu najljepših stranica naše davne prošlosti sa područja Dalmacije, Bosne, Slavonije i Banske Hrvatske. Iznio je množtvo argumenata u podkriepu svojih izvodjenja i tako oborio sve neistine, što su ih nešto nestručni a drugo zlonamjerni i tendenciozni autori unašali u službene školske knjige, čime su potamnjivali narodnu sviest i naš narodni ponos.

Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.

Kako vidimo suradnik je publikacija najstrože i najstručnije naravi kao i popularnih dnevnih listova, a broj radova kao i broj listova u kojima je surađivao su stvarni svjedoci i ogromnog rada ovog naučenjaka, koji je sav svoj život dao iztraživanju stare hrvatske književnosti. Kao pristav Sveučilištne knjižnice, a kasnije ravnatelj, napisao je nekoliko vriednih studija iz područja bibliotekarstva. Iz tog područja studije su mu: »Naša sveučilisna biblioteka« (Savremenik 1911.), »Nekoliko pitanja bibliotečne organizacije«, (Jugoslavenska Njiva 1920.), »Bibliografija Hrvata i biblioteke u Hrvatskoj«, (Narcdna enciklopedija — Stanojević), »Kraljevska Sveučilišna knjižica u Zagrebu«,, (Amrinah Sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924.), a u Grafičkoj Reviji 1926. godine zašao je u historiju hrvatskog tiskarstva (»Prvi izgradjivači hrvatskog štamparstva«).

Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.

Prevrćući stare arhive i knjižnice, a željan što više istine unieti u našu najdavniju prošlost, posve je razumljivo, da je Fancev posegnuo i za starom dubrovačkom, dalmatinskom i glagoljaškom književnosti, koja je bila toliko bujna i na umjetničkoj visini, da se snazi duha, kompoziciji djela, jeziku i umjetničkoj stvaralačkoj snazi divimo i danas. Fancev piše o najstarijim pisanim spomenicima »Baščanska ploča u novome svietlu«, (Savremenik 1913.), kao što osvjetljava stare književnike ranijih i kasnijih stoljeća »Marko Andriolić Trogiranin, zaboravljeni pisac XVI vijeka« (Zbornik A. Belića 1921.). »Najstarija dosad poznata pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije« (Zbornik Popovića 1929.), »Dva dubrovačka komediograra iz "craja XVIII. vijeka«, (Prikzi za književnost, knjiga VIII.), »Dubrovačka pjesma u počakavljenom priepisu«, (»Rešetaro\i Zbornik 1931.), »Dvije dubrovačke pučanske družine iz kraja XVII. stoljeća« (Nastavni Vjestnik), »Gradja za poviest hrvatske crkvene drame«, »četiri dubrovačke komedije iz kraja XVII. vijeka«, (Gradja, Knjiga XII.), »Nova poezija Splićanina Marka Marulića«, (Rad Akademije 240)., »Fragment dosad nepoznate pjesme Osmana« — (Nastavni Vjestnik), »Hrvatska književna i jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz godine 1607«, (Vrela i princsi, knjiga VI.), »Tri priloga za poviest starije hrvatske književnosti« (Nastavni Vjestnik 1937.), »Bartcl Kašić« (Vrela i prinosi, svezak VIII.), »Dvije poslanice M. Pecinića Marulića«. (Gradja 1938.), »Plač Blažene Djevice Marije« (Gradja 1938.), zatim »Sitni prilozi« (Gradja, knjigaXIIL 1938.). Osim toga »što od poezije Dubrovčanina Nikole Dimimitrovića nije njegovo?«, »Dva sitna priloga uz 22ti stih Čubranovićeve Jedjupke — Res incantatae i Marulićevi Začinjavci«, »Dubrovnik i razvitak Hrvatske Književnosti«, (Ljetopis akademije 1940.).

Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.

Osim Marulića medju najstarije književnike kod kojih se javlja rieč začinjavac — pivalac, prema talijanskom cantore, spada Ivan Zanotti — Tanzlinger. Kod Vitezovića se spominje započinjavac, a mladji oblici su kod Jakova Mikalje spjevalac — začinalac, kod Ardelija Della Belle začinalac i kod Joakima Stulića — začinjalac. Imenica zažinavac, koja dolazi kod Marka Marulića, ima tisuće prilika, gdje se nalazi u pjesmotvorima starih književnika, a ovi mnogobrojni primjeri, kaže Fancev, pokazuju, da etimoložki i semantički treba polaziti samo od korelativa: začeti — začinati — začinavac, jer samo za nj imalo vrlo veliko množtvo sasvim sigurnih pctvrda za razna nijansiranja i značenja glagola pjevati. To pokazuje stotine i stotine primjera jednake upotrebe cd kraja 15. stoljeća i dalje sve do 18. stoljeća, razasutih po knjigama pisanim u svim hrvatskim stranama, pisanim počevši od Istre i Hrvatskog Primorja, pak ciele Bosne i Dalmacije na jug sve do Kotora.

U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.

Kao što ga je vukla kulturna prošlost na južnim dielovima hrvatskih zemalja, koje su bile pod zapljuskivanjem kulture sa sredozemlja, tako ga vuče prošlost kulturncg razvitka gornje Hrvatske. U Zborniku Kralja Tomislava 1925. donaša studiju »0 najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj« i tamo piše: »Panonska Hrvatska ostade bez crkvene organizacije nakon propasti sisačke biskupije u VII. stoljeću, pa sve do osnutka zagrebačke biskupije 1093. Pokrštenje izvršeno je krajem VIII. vieka za kneza Vojnomira oko 795. godine, kad je gornja Hrvatska uredjena u zasebnu kneževinu. U to vrieme Ljudevit Posavski vodi borbe za uzpostavu svoje suverenosti. Njegovi napori propadaju, a iza toga i potrebe za crkvenu organizaciju nisu rasle. Za dolazka Franaka Posavska Hrvatska pcdpade pođ franačkooglajsku hijerarhiju, a neko vrieme bila je i pod Metodovom biskupijom, ali kada su skršeni Franci i kad se javlja Tomislav, dolazi Posavska Hrvatska u sklop hrvatske države i pod ninskoga biskupa, dok ninska biskupija nije 928. godine ukinuta iza čega je došla pod splitskoga nadbiskupa, a od 1040. godine Posavska Hrvatska podpada pod kninsku biskupiju. Posebnu crkvenu organizaciju dobila je Posavska Hrvatska za Ladislava 1093. godine.«

Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).

Fancev je izvrstan poznavalac razvitka kajkavske književnosti. Razvitak književnosti u Banskoj Hrvatskoj na hrvatskom kajkavskom narječju vezalo se obično uz prodor protestantizma u hrvatske krajeve, a kao glavni ncsilac smatran je Juraj Zrinski, koji je navodno rušio crkve i samostane, medjutim, Fancev navodi, da od njegovih suvremenika o tome nitko ništa ne zna, a kad je Zrinski umro 1603. gcdine sahranili su ga Pavlini u samostan Sv. Jelene, a da je bio progonitelj kršćanstva i redova, ne bi mu bili dali takvu počast. Varaždmski podžupan Grgur Petthee hvali Jurja Zrinskoga, a ne udara na njegove zulume. Veli se, da je 1570. Juraj Zrinski protjerao sve svećenike, a 1574. godine na sinodu u Zagrebu sudjeluje iz Medjimurja 11 svećenika, a gdje i kako bi se ovi bili onda zadržali. Juraj Zrinski nije ni osnivač tiskare, u kojoj su se navodno tiskale protestantske knjige. Uvodnik Pergošićev kazuje, da je Hoffhalter bio putujući tiskar, a tako i njegov sin. Tiskara se u Nedelišću nije zadržala, već putuje od mjesta do mjesta, a zagrebački sinodi 1591. i 1602. uobće ne razpravljaju o protestantskom pitanju, po čemu se dakle vidi, zaključuje dr. Fancev, da kajkavska književnost nije došla pobudom nosilaca protestantizma, kojeg u ovim hrvatskim krajevima nije ni bilo. Bardi hrvatske kajkavske poezije jesu Gabriel Jurjević Varaždinac, Matija Magdalenic i Belostenec, kako je zabilježio Benger u Catalogus autorum. Kajkavska poezija XVII. stoljeća uglavnom je religijske sadržine, a pod utjecajem je njemačke katoličke poezije. Većinom se pjeva o četiri posljednje stvari čovjeka. Pisano je u čistom Aleksandrincu. »Ove mira vete, svet v veliku grehu I vse ide naopak z mudri norei behu Pregnana je pravica, nego božje služba, Ljubomorstva pun je svet, nazloba i tužba.« Osim Jurjevića i VIagdalenića su takodjer jednim dielom kajkavski književnici Zrinski i Frankopan, Vitezović, Baltazar Patačić. U to doba na kajkavskom narječju se tiskaju tri velika pjesnička djela o zauzeću Sigeta.Tako Krnarutićevo »Vazetje Sigeta grada«, Zrinskoga »Adrianskoga mora sirena« i Vitezovićevo »Odiljenje Sigetsko«. Osim toga spjevano je množtvo manjih pjesama, a od pjesnika se spominju još Stjepan Bedeković, Josip Keresturi zvani Panonijus, pokopan u remetskoj crkvi. Napisao je »Reflexiones de reformaticne cleri Zagrebiensis.«

Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.

Isusovački red je dao najbolje stručnjake i naučenjake. Jezično pitanje proučavaju Alberti i Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Habdelić, Sušnik i Jambrešić. Kašić pokušava pronaći i izgraditi jedinstveni jezik za sve Hrvate (»Blagomimilom štiocu«) »Velekrat sam razmišljao, kojim načinom najboljim i najzgodnijim mogli napisati naša besidenja slovinska, ali svaki Človik svoga grada govor brani, Hrvat svoj, Dalmatin svoj, Bošnjak opet hvali svoj govor.« Mikalja izdaje »Blago jezika slovinskoga«. Mikalja i Kašić su prilično i uzpjeli. Njihcvim jezikom pjevaju dubrovački pjesnici u XVII. stoljeću. Prvi pokretači pismenosti, školstva i književnog stvaranja u Slavoniji jesu opet slavonski isusovci Kanižlić, Juraj Mulih i Josip Milunović. Pišu početnice, naputke, pjesmarice, molitvenike.

Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.

Da Fancev nije ništa učinio na području naše literarne historije, nego da je samo sakupio dokumente za podrietlo hrvatskog preporoda i razbio po našu tradiciju i uljudbu u historiji ponižujuća mišljenja, da je hrvatski preporod nastao pod utjecajem stranih ideja i da su nosioci stranci Šafarik, Kolar i Vuk Karadžić, koji da su navodno snažno utjecali na Ljudevita Gaja, morali bismo mu odati najveću hvalu. Medjutim sve ono što je Fancev osvietlio iz naše stare dubrovačke, pa kajkavske, pa slavonske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća nije ništa drugo nego jedan snažan dokaz nepresušive duhovne energije naše nacije, koja je u najtežim svojim razdobljima duhovno stvarala, a to je bilo ono, što je pobjedjivalo, što je živu narodnu sviest pronielo kroz najteža uzpeća Kalvarije. Nije nikada prekinut kontinuitet stvaralačtva u Hrvatskoj od zlatnog doba dubrovačke književnosti pa sve do preporoda u gornjoj Hrvatskoj. Ciljevi ilirskog preporoda, kaže Fancev, manifestirali su se čitavo jedno stoljeće unapried«.

Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.

Djela Mikocija, Ratkaja, Mikloušića, Katančića, Kanižlića, Vitezovića, postala su program čitavih generacija i čitavog jednog stoljeća, a iza toga program ciele nacije za uvieke. Kad je cjelokupnost Hrvatske bila iznakažena te nešto odkinuli Turci, a nešto Mletčani, onda »Reliquiae reliquiarum« postaju rasadište ideje o cjelokupnosti hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda. To je dakle već bio program do oslobodjene Hrvatske.

Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.

Osim Vitezovića djeluju na području povjestnog iztraživanja Baltazar Krčelić, Josip Mikoci i Andrija Blašković. Hrvatska književna histcrija je od Vitezovića zamišljena, od Krčelića načeta, a od Baričevića proučavana i iztraživana, a iza njih doiaze Ferić, Joakim Stulić, Lučić, Miličić, Josip Krmpotić, Emerik Pavić, Vid Došen, Josip Reljković. Sve je ovo dovelo do probudjenja i osvještenja. Pjesme Tita Brezovačkoga i drugih obojene su dubokim nacionalnim prizvukom. »Dobra zemlja ti Horvatska, Kaj će tebi ta Madjarska«. To je bilo razdcblje kad su se Hrvati borili protiv Madjara, koji su izašli s devizom: »Velika Madjarska od Karpata dc Adrije«. Tada uslieduje predstavka križevačke županije u kojoj se kaže, da je madjarski jezik atentat na ilirički t. j. hrvatski i narodnost.

Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.

Kako vidimo, čitava plejada hrvatskih uljudbenih radnika kroz 18. stoljeće spremala je i izvela narodni preporod. Zato je prof. Fancev imao pravo kad je zaključio: »Sliepci su oni, koji kod svoje kuće ne traže izvore za postanak hrvatskog preporoda, već ga traže na strani.« Na temelju toga Dr. Franjo Fancev zaključuje u svojoj studiji »Hrvatski ilirski preporod nije ni gradački, ni bečki, ni peštanski, ni Kolarov, ni Šafarikov import, već je autohtoni produkt sredine. Po dosadašnjem tumačenju postojao je Filius anti patrem. To bi bilo čudo kad rodoljublje očitovano u Gajevim pjesmama prije nego ode u Graz i Beč ne bi imalo zamaha u čitavoj sredini, u kojoj je Gaj živio.« Nekoliko generacija prije Iliraca radile su u pokretu, ali nije mogla biti tako ostvarena tako velika ideja dok se 1832. godine na Griču ne zapali oganj koji obasja čitavu Hrvatsku. M. Bogović kaže: I u 18. stoljeću je bilo ljudi kojima je stalo do naroda svoga (Vitezović, Belostenec, Jambrešić, Došen, Kanižić, Kačić, Katančić, Appendini, Stulli i Vrhovec).

Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«

Proučiti radove dra Franje Fanceva znači osjetiti i doživjeti živo i djelotvorno hrvatstvo kroz vjekove. Ono što je Fancev dao to su samo živi živcati dokumenti, koji očito govore o srdcu i duši i umu naše nacije, proti koje je ustala bila i sama sudbina koja joj je dosudila razpeće, kakvo su doživljavali riedki narodi Europe.

U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.

Ovaj veliki naučni rad dra Franje Fanceva za našu tradiciju jest neizkazan. Ako se ljude procjenjuje prema radu i djelima, kojima su doprinieli svoj obol vječnim vrjednotama istini, pravdi, đobrom i liepom, onda čitav život dra Fanceva od 60 godina, koje je navršio u ovoj 1942. godini, bio je u službi hrvatstvu, jer je razodkrio čitava stoljeća našeg kulturnog narodnog rada i otvorio vrata u našu veliku prošlost i time nam pojačao našu sviest i naš ponos i skupa sa Bulićem, Klaićem, Starčevićem i Šufflayem učvrstio naše narodno jastvo!

Grgo PEJNOVIĆ


Podsjetnik...

Partizani su oteli Vladimira Nazora

Komunistička jugoslavenska propaganda za vrijeme bivšega režima pokušavala je na sve načine od Vladimira Nazora stvoriti »svoga« pjesnika, književnika i suborca. Procijenili su da bi Nazorova nazočnost u partizanima bila od široke propagandne važnosti. Željelo se pokazati kako se prononsirani pjesnik »hrvatskih kraljeva« i hrvatske državotvorne misli opredjeljuje za ideje partizanske revolucije. No istina o Vladimiru Nazoru i njegovu »priključenju« partizanskom pokretu drukčija je i tek sada dolazi na vidjelo.

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Dr. Mihanović svjedoči: »Krajem studenoga 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36. (Danas je to Grškovićeva ulica, gdje stanuje kći Nazorova nećaka, sina druge njegove sestre. Nazorovi su imali još jednu kuću u Torbarovoj ulici, koju su iznajmljivali i živjeli od stanarine.) Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu jer ga je to osobito zanimalo. Za Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru.

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom otišao sam istoga dana Nazorovoj sestri Irmi, koja me je srdačno primila kad je čula da dolazim po preporuci mons. Rittiga. Uvela me u stan i ljubazno ponudila da sjednem. Predao sam joj paketić. Tijekom razgovora naveo sam govor na njezina brata. Njoj je to bilo po volji pa se raspričala na dugo i široko, počevši od njegova odlaska u partizane pa sve do smrti. Zadržao sam se više od sat i pol vremena kod nje. Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna. I spontano mi je počela pripovijedati kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas.

Partizani su na silu oteli Nazora

'Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako', započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. 'Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam kojiput i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Vladimir Nazor

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili 'narodnim herojem'.«

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Premda se opirao na sve moguće načine nakon što su ga na prijevaru kidnapirali, Nazoru nije preostalo drugo nego se pomiriti sa sudbinom. Shvatio je da mu nema druge nego se prilagoditi situaciji. Svaki otpor tada mogao je biti za njega katastrofalan.«

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Upitan što je bilo s Nazorovom bolešću i smrću te njegovim pogrebom, dr. Mihanović je nastavio: »U nastavku razgovora s gospođom Irmom spomenuo sam i Nazorov sprovod. Neupadljivo sam pitao kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: 'A što se tiče njegova sprovoda, to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio da kad moj brat umre, sprovod će mu voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost, dogodilo se drukčije.

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

Pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: 'Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Na tvrdnju da postoje ozbiljne sumnje je li Nazor umro prirodnom smrću dr. Mihanović kaže: »Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica da ni njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život.

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

I sad se čovjek pita: postupa li se tako s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, trebalo ga je ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor umro od trovanja. Sa suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak od njegovih posmrtnih ostataka dao na analizu.«

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Upitan ima li podataka o tome kako se Nazor odnosio prema komunističkim vlastima, dr. Mihanović je odgovorio: »Ima još dosta zanimljivih detalja o Nazorovim privatnim izjavama o komunističkom režimu nakon što se po završetku rata vratio u Zagreb i kad su ga postavili za predsjednika Hrvatskoga sabora.

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz 1945. godine Nazor donosi ovaj zapis: 'Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

S tim u svezi dodajem i ovo. Isto kao i Nazoru, komunisti su i Miroslavu Krleži dolazili tijekom rata i nagovarali ga da im se pridruži, da prijeđe u partizane. Krleža se uglavnom izvlačio zbog vlastita narušenoga zdravlja, da je bolestan, da su mu potrebni lijekovi itd. Na toj osnovi ga je štitio liječnik dr. Đuro Vranešić, koji bi ga povremeno smjestio u vlastiti sanatorij. Kad su partizani došli u Zagreb, dr. Vranešić je uhićen i osuđen na smrt. Nakon što je Krleža poduzeo korake da intervenira kod Tita u Beogradu, dr. Vranešića su u Zagrebu strijeljali.« (Glas Koncila)

Božidar Nagy


16. travanj 2017.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU!


Uskrs (Vazam)
S Kristom svima nama Uskrs svanu

Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom.

Kristovo uskrsnuće je najveće čudo otkad postoji ova zemlja. Najveći događaj u povijesti ljudskoga roda. Svoje uskrsnuće je Isus toliko puta proricao, da bi dokazao svoje božansko poslanje. Uskrsnuće je temelj našega vjerovanja, ono na čemu počiva naša vjera. Uskrs je blagdan pobjede i života, radosti i mira.

Uskrs nam pomaže shvatiti da smo nešto više nego samo obični ljudi. Mi smo uvjereni da sav naš rad, sve naše brige, tjeskobe, patnje, svakodnevni križevi i poteškoće imaju svoj puni i pravi smisao. I neizmjernu vrijednost...

Što se zapravo dogodilo s Isusom? - Iako je Isus Krist došao od Oca nebeskoga tiho i skromno (u štalici) kao svjetlo (u noći) da kao mirotvorac na zemlji posije sjeme Kraljev-stva ljubavi i pravednosti, iako je „prošao svijetom čineći samo dobro“, ipak su ga ljudi odbacili i razapeli na križ gdje je izdahnuo. Grob ga nije mogao zadržati. On je slavno uskrsnuo! Svojim uskrsnućem Isus je sebe dokazao, a nama je pokazao put u život: bez straha i sumnji možemo za njim, možemo živjeti s njim. On nam je pokazao kako bi trebali živjeti ovo milosno vrijeme i pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju voljenu braću i sestre.

Svojim uskrsnućem Isus je dokazao i pokazao:

• da je pravi Bog i pravi čovjek;
• da je Njegova nauka istinita, sve što je rekao to se i dogodilo;
• da ćemo jednom i mi uskrsnuti

Da dokaže svoje božanstvo Krist namjerno nije odgađao svoje uskrsnuće do konca svijeta. Ali i da vjerujemo, da je on pravi čovjek i da je doista umro, nije odmah uskrsnuo od mrtvih, nego tek nakon tri dana. Tako je svojim uskrsnućem temeljito dokazao svoje božanstvo i svoje čovječanstvo. Krist je uskrsnuo sam svojom vlastitom moći, a to je protiv svih prirodnih zakona. Još ni-kome nije pošlo za rukom dati se isbičevati, trnjem okruniti, čavlima prikovati na križ, dati si probosti srce, istočiti svu krv do posljednje kapi, tri dana ležati u dobro zapečaćenom grobu, koji čuva straža i onda uskrsnuti. To je samo moguće svemogućnosti Božjoj.

Da je Isus uskrsnuo, svjedok je prazni grob. Svjedoci su anđeli s neba; svjedoci su one žene sa zemlje, svjedoci su i preplašeni vojnici koji su na zemlju popadali od svjetlosti slave njegove. Svjedoci su njegovi učenici koji su svojim rukama opipali rane na uskrslom tijelu. Mogli su se uvjeriti da Uskrsli nije nikakva sablast, utvara, nikakav produkt njihove mašte... Svjedoci i sami Židovi koji u svom strahu nisu znali ništa drugo do ponavljati da su ga ukrali učenici... Sjetimo se kako apostol Toma nije htio vjerovali da je Krist uskrsnuo. Apostoli su ga uvjeravali, ali badava je bilo. On nije htio vjerovati dok ne opipa Isusove rane. Isus mu je upravio one velike riječi: ustvari ne samo njemu nego čitavom budućem čovječanstvu: - Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!" Mi nismo vidjeli uskrsnuloga, ali blago nama ako čvrsto vjerujemo u njegovo i svoje uskrsnuće. Neka naša vjera iz dana u dan raste i neka se naš život odvija u znaku uskrsloga.

Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednom uskrsnuti!

Njegovo uskrsnuće je zapravo početak općega uskrsnuća svih ljudi. Mogli bi reći, on je uskrsnuo radi nas. On ne uskrsava jedini nego prvi. Iza njega slijedimo mi. Njegovo uskrsnuće je temelj, početak i korijen našega uskrsnuća. U njemu je vidno zajamčeno ono što će se dogoditi sa svim ljudima. Tim je naša nada u život vječno osnovana i potvrđena. Uskrsnuće Isusovo je garancija naše veličine, naše sreće i naše slave i našeg uskrsnuća! Zato se isplati u Krista vjerovati, s Njim i za Njega živjeti i tako svoju vječnu sreću osigurati.

Uskrs bismo trebali proslaviti dvovidno. Prvo bismo morali ući u iskustvo Uskrsa, odnosno vjerom u sebi proživjeti susret s Isusom, u vjeri prepoznati Uskrsnuloga kao onoga istog o kojemu izvješćuju evanđelja, zatim moramo navijestiti i uključiti se u prom-jenu koja se je s Isusovim uskrsnućem dogodila i otajstveno počela događati kao povijesni proces. Izlazak iz grješne povijesti, povijesti grijeha u povijest spasenja dolazi u prvi plan.

Postavlja se pitanje kako doživjeti osobni susret s Isusom i ući u duhovno iskustvo druženja s Uskrsnulim?

Sjetimo se učenika na putu u Emaus, koji su Isusa sreli na putu kao stranca, kojega nisu odmah prepoznali, ali im je „gorjelo srce“ kad im je tumačio Pisma, kad ih je upozoravao na povijesne trenutke u kojima je Bog naznačivao put izlaska iz zarobljenosti grijehom. Gorko je njihovo srce, osjećali su – tu je nešto novo, da je tu nešto silno!

Isus je uzeo kruh kao na posljednjoj večeri i dao im onom istom gestom i onim istim riječima kao uoči svoje muke i smrti. Tada im je bljesnulo značenje njegove smrti i uskrsnuća za ovo novo što se počelo događati. Darovao im je sebe, sjedinio se s njima i tada su pre-poznali da je to On - Gospodin! Više ga nisu trebali vidjeti tjelesnim očima, duhovno je bio s njima. Vidjeli su ga jedan u drugom. O kako je to divno, milost Božja…

Zatim su ustali i puni radosti i krenuli da svima svojima podare to isto, da ih učine dionicima svoga svetog doživljaja zajedništva s Kristom. Isus je sada za njih doista Krist - jučer, onaj u Pismima, sada doživljavan u lomljenju kruha i uvijek onaj s kojim su odsad na putu prema Ocu u vječnost! Vratili su se u Jeruzaelm, ispripovijedali što su doživjeli: vidjeli smo ga, to i to nam je govorio, to i to je učinio. On je živ, s nama je!

Danas i ovdje

Zaustavimo se sada na onome što je sada, 2014., iz duge Isusove povijesti osobito značajno za nas i buduće generacije. Iza nas je dug proces ulaženja u uskrsno iskustvo, koje se ne dovršuje ni u jednoj generaciji, koje seže do konačne pojave Isusa u Božjoj slavi kao dovršitelja spasenja. Vrhunac toga iskustva bit će kad i sami uskrsnemo i kad se nađemo s Isusom licem u lice. Iščekujmo radosno taj sretan trenutak!Sada je ovdje naš izlazak iz grješne povijesti, iz grješnoga stanja u ono milosno stanje. Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bilo je njihovo neustrašivo svjedočenje za Krista, njihovo naviještanje Evanđelja, njihovo širenje Božjeg kraljevstva. Neka to bude plod i našega susreta s uskrslim Kristom u misnom slavlju, da i druge ljude, s kojima se susrećemo učinimo dionicima uskrsne radosti.

Uskrsli nas Krist poziva da povjerujemo u njegovo uskrsnuće: da odlučno i spremno kažemo: "Tvoj život, Kriste, bit će moj život!" Ne zaboravimo nikada, kako nas Isus poziva da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovu nauku i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

Uskrsnuli i danas prolazi ovim svijetom i želi uskrsnuti u svakome od nas.

Pozvani smo uvijek buditi u sebi svijest da smo iz smrti preneseni u život. Otkupljeni smo i spašeni! S Kristom smo uskrsli na novi život. Pozvani smo živjeti tako visoko uzdignuće, svjesni svoga kršćanskog poziva i izabranja. Probudimo se iz mrtvila i proslavimo Boga u svome tijelu, porastimo u bratskoj ljubavi! Učvrstimo se u vjeri i onda će nas uskrsno svjet-lo obasjati i uskrsna radost ispunit će naše srce.

Uskrs nas poziva na uskrsnu radost i mir. Radujmo se, ali istinski! Uskrsli je među nama, u nama i s nama! On je naš mir i sreća, uskrsna radost i vječni spas! Radujmo se unatoč tome što nas salijeću patnje i nezgode, boli i razni životni križevi. Sve to ima svoj puni smisao, jer se samo "po muci i križu" ide sigurno ususret slavi uskrsnuća.

Ne zaboravimo nikada kako nam Uskrs poručuje: mislite jedni na druge, darivajte se jedni drugima, volite jedni druge kao što je Krist vas ljubio. Radije svoj život pretvarajmo u darivanje…

Okrenimo povijest. Izađimo iz povijesti grijeha, evo nam otvorene povijesti spasenja u Sinu Božjemu! Bog je poslao Sina, evo ga ide pred nama. Uskrsnuli. U našem je tijelu. Umro je za nas i uskrsnuo je za nas. Time je otvorio vrata u novi život. Želi nas uvesti u punu Istinu i puni Život! Zato svi pohrlimo k njemu! Evo ga, lomi kruh za nas, lomi kruh svima. Uzimajmo rado taj kruh i nahranimo se ljubavlju što je on donosi od Oca božanski Spasitelj. To će tada biti nov svijet, nov život i radost bez kraja. Postavši dionici Isusova uskrsnuća, sastajmo se i lomimo međusobno kruh na njegov spomen, kako nam je naredio, hranimo se njegovim tijelom i krvlju, njim samim, da Duhom njegovim ispunjeni navijestimo u ovom našem vremenu svojoj braći i sestrama novi život.

Pokažimo im to zorno svojim načinom života. Potaknimo izlazak iz grijeha svijeta, iz grješnih stanja, pročistimo svoje povijesno pamćenje, nemojmo biti jedni protiv drugih, nego se već jednom u liku Krista, Spasitelja svih ljudi složimo i postanimo graditelji novoga pravednijeg života i svijeta. Uskrs nas na to poziva.

Vjerovati u Uskrsnuloga znači davati svijetu svjedočanstvo o ljubavi i životu koji se preobražava. To se ne može činiti samo riječima već poglavito zalaganjem i radom. Zalaganjem na svemu onome što ovaj život čini pravednijim, ljudskijim i sretnijim. Borba protiv nepravde, mržnje, grijeha i svakoga zla – znak je vjere u Uskrsnuloga i predanja samomu Bogu.

Oliver Clement, suvremeni pisac, bivši socijalist i ateist, obratio se na kršćanstvo u 27. godini, napisa ove retke: "U Isusu Kristu, evo što možemo reći ljudima: smrt je pobijeđena, Krist je uskrsnuo: moj brate ti živiš – zauvijek!"

Da, Krist je uskrsnuo – mi živimo zauvijek! Blago nama! Blago svima koji vjeruju i nadaju se životu vječnom i blaženom!

Sv. Grgur Nazijanski napisa: "Jučer sam s Kristom bio razapet, danas sam s njim oživljen. Jučer sam s njim bio pokopan, danas se s njim vraćam u život."

Neka Kristova pobjeda tako prosvjetljuje naša srca da oslobođeni tmine živimo novim životom i taj život darujemo svima s kojima se susrećemo. "Zaista je Gospodin uskrsnuo!" – Aleluja! Radujmo se i zahvaljujmo Bogu na tome! Sretan i blagoslovljen Uskrs svima! (rastimougospodinu.com)

fra Petar Lubičić


JA SAM S VAMA

Pruži ruku, s križa ću te skinut,
O zašto mi žarku želju kratiš?
Htjela bih te u zagrljaj svinut,
Siđi dolje, za koga se patiš?

Čemu tijelo bičem izranjeno,
Krvlju svetom okupan si cijeli.
Zar Kralj Isus, janje bezazleno,
K'o razbojnik da se s dušom dijeli?

''Ostavi me,'' glas se nježan čuo,
''Muku gorku podnijet ću do kraja.
Bez mog križa stvor bi istrunuo,
Nikad ne bi ugledao raja.

Nisam doš'o na svijet uživati
Kraljevstvo se ne mjeri po kruni.
Voljom Boga začela me Mati
Riječ proroka neka se ispuni:

Rodit će se dijete sred Betlema
Na drvo će prikovano biti,
Ruke, noge pribite posvema -
Kosti će mu ljudi prebrojiti.

Nek se vrši volja Oca moga
Ljubav njeg'va dublja je od mora.
Žrtvovao Sina jedinoga
Zarad grijeha okorjelog stvora.

U nedjelju, a u zoru ranu
U oblaku što k'o sunce blista,
Ugledat ćeš slavom ovjenčanu
Krasnu sliku - uskrsloga Krista.

Klikni snažno, čovječanstvo budi,
Nek odjekne sretni aleluja!
Krist uskrsnu, tako će i ljudi,
Patnja gorka bude i prohuja.

U spom moje teške Kalvarije
Nek se muka u srcu ponavlja.
Tijelo i Krv kad se jede, pije,
Nek vas sjeća uskrsnoga slavlja.''

Kriste, brate, spasu čovječanstva,
Blago onom koj' te kraljem zove.
Tajno vjere ljudstva i božanstva,
Vođa si nam u vječne vjekove.

Sretan Uskrs Kroacijo draga,
Nek trobojka vije nadaleko.
Ne boj mi se Lucifera vraga,
- Ja sam s vama – Spasitelj je rek'o.

Marija Dubravac Brisbane


VELIKA SUBOTA

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.

Razmišljanja na Veliki petak

ŽIVOTNA KUŠNJA

Kažu da živimo u vremenu postmoderne, vremenu u kojemu nema više ništa stalno ni dugoročno. Sve je u vrtlogu i sve se pretvara u jedan životni hip koji mora biti sretan. I stoga se i čini da je glavna oznaka današnjeg, pogotovo mladog čovjeka, stalna trka za nekim ili nečim kako bi bio sretan i svoj, ali to nikako ne može dohvatiti i ostvariti sam u sebi, te prečesto čovjek ostaje prazan, prevaren, izmanipuliran, nervozan i frustriran. Posljedica svega jest umor od takva života. Tu se i rađa želja za promjenom, ali gdje i kako ostvariti tu promjenu, kako poboljšati tu svoju kvalitetu života, ostaje vječno i teško pitanje?

Svjetske statistike govore da je u svijetu oko 340 milijuna ljudi oboljelih od depresije. A depresija je stanje duha u koje čovjek upada kada gubi smisao i radost života, kada više ne zna kuda i kamo ići, kada se osjeća nemoćnim i odbačenim. Depresija redovito vodi uzimanju alkohola i droge, vodi u život otuđenja i varljivosti, a konačno dovodi i do samoubojstva ili njegova pokušaja. To je dokaz silne ranjivosti iz koje se rađa želja za samouništenjem. Psihoanalitičari upozoravaju da mladi često uzdišu poput proroka Jeremije:» Zašto ne umrijeh u majčinoj utrobi?…O zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju?» (Jr 20, 17-18). Zanimljiva je i činjenica da nije riječ o žestokom i neobuzdanom proboju emocija kao što je bilo u povijesti, već je riječ o trajnom stanju žalosti života.

Od kuda to i zašto? Mnogi psihoanalitičari smatraju da problem leži u modernom shvaćanju identiteta. U ovom našem tehnološkom i tržišnom društvu gdje je sve usmjereno samo na tržište, tj. na prodaju i potražnju, gdje se više ne stvaraju karakteri značaja, već upravo «tržišni» koji se stalno trebaju nekome ili nečemu prilagođivati. Identitet se više ne traži u samima sebi, u vlastitom osmišljavanju života iznutra, već se traži izvan sebe, tj. u stalnom traženju suzvučja s vanjskim svijetom, suzvučja s onima koji nam se čine atraktivnima i uspješnima. Tko smo mi, onda? Čovjek onda nije više vlastito biće, nije prava i svjesna osobnost, već čovjek «kako ga drugi hoće». Dakle, to je traženje identiteta preko drugoga, onoga koji se čini ostvarenim. No, u određenom trenutku kada se s vanjskim uzorima izgubi veza, vlastiti identitet upada u prazninu, a praznina svakome donosi tjeskobu i, kako očituje naše vrijeme, depresiju.

Zar to onda nije naša današnja kušnja života i razvoja? To je kušnja smisla, opredjeljenja kada se moramo zapitati: zašto se opredijeliti, kako pronaći svoj pravi identitet, čemu ili komu dati prednost i tako naći svoj smisao?

A prvi korak koji treba učiniti jest: početi razmišljati o sebi i svom životu, razmišljati o svijetu u kojem živimo i o svim problemima koje susrećemo! Treba razmišljati, ali i biti svjestan da je i ovo vrijeme u kojemu živimo vrijeme milosti što nam ga je Bog dao da ovdje i sada, u ovom prostoru i ovom narodu, ostvarimo sebe kroz traženje i prihvaćanje volje Božje, a ne kroz traženje «volje učitelja i gurua ovoga svijeta». Kršćanin to postiže, kako nam pokazuje Isus, kroz darivanje iz ljubavi „do smrti, smrti na križu“. To je i nama poruka: nema sreće, nema uspjeha, nema zadovoljstva bez predanja „do smrti“ za Boga i braću ljude. «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u Njemu Tvoje spasenje»! To mora biti i naš prvi korak!

Drugi korak jest taj da se moramo ugledati u Onoga koji je bio kušan, a koji je pobijedio svaku kušnju, Onoga koji je našao i ostvario potpuni svoj identitet i smisao života tako da je tražio i vršio volju Božju, te tako postao «poslušan do smrti, smrti na križu» kako bi svima nama mogao pokazati put, istinu i život.

I na kraju, u životu postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, i samo jedna vrednota koja daje smisao i jasno usmjerenje, a to je vjera. Stoga Vas i pozivam, otvorite svoja srca i misli Kristu, jedinoj istini, i vjeri, jedinom smislu života i opstojnosti. I, kao što je sv. Pavao doviknuo svojim vjernicima, zaklinjem vas, dobro razlučujte što je dobro i istinito, što je Bogu milo, a čovjeku i narodu korisno!

fra Luka Tomašević


SPOMEN NA 10. TRAVNJA 1947. I MUČENIČKU SMRT MLADOG FRANE TENTE

Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret.
Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Jedan od manje poznatih žrava jugokomunističkih vlasti je hrvatski domoljub i politički aktivist Frane Tente iz Splita, koji je kao dvadesetogodišnjak život skončao u zloglasnoj kaznionici Lepoglava 8. studenog 1948. godine.

Frane je rođen 1928. godine, otac mu je bio financijski službenik rodom iz Mravinaca, a majka domaćica. Imao je dvojicu braće i tri sestre, a stanovali su u skromnom domu na Gripama.

Najstariji brat Maksimilijan u listopadu 1943. godine priključuje se ustašama. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Bleiburgu. Englezi ga isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.

Godinu ranije u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, koji se krajem rata također povlači prema Bleiburgu s kolonom civila. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Nezadovoljan stanjem u novoj državi Frane se povezuje s grupom mladića i djevojaka koji su djelili njegove stavove s kojima osniva Hrvatski oslobodilački pokret. Godine 1947. na obljetnicu osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, Franina skupina s vrha Marjana skida omraženu jugoslavensku zastavu s crvenom zvijezdom te postavlja 18 metarski hrvatski barjak.

Akcija je izazvala neviđeni šok kod lokalnih komunističkih vlasti koji odmah pokreću opsežnu istragu. Već za dva tjedna počinju prva uhićenja, do 18. svibnja uhićeno je svih 12 „provokatora“. Skupinu su činili: Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Istražni postupak je bio brz i okrutan, a presuda je uslijedila vrlo brzo. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu presudio je 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…

Presude su se kretale od 18 mjeseci deset godina strogog zatvora s prisilnim radom. Frane Tente osuđen je na tri godine. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Zatim je vraćen u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od „vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna“. Franino tijelo nikad nisu vratili, pa mu se ni do danas ne zna za grob.

Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”.


10. travanj 2017.

HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVANJ - DAN HRVATSKE DRŽAVE!

"Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći!"

A. Harambašić


PROGLAS SLAVKA KVATERNIKA O USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 10. TRAVNJA 1941. U IME POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA


USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na čas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca čuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći ce Spas!"

CVIJET HRVATA

Desetljeća prije sedam
Sretne četrdeset prve,
U knjigama čitam, gledam:
Krasni momci u rat vrve.
Prokušane junačine,
Na kapama znak hrvatski -
Stijeg, označje Domovine;
Grla kliču složno, bratski:
''ZA DOM! SPREMNI!'' Poklič djeda
Nek se slavi, nek se pamti,
Što unuku povijest preda
Nek ko baklja srcem plamti.

Uz taj poklič Zrinski mrio
''Za Dom'' pala žrtva mnoga,
Spoticanja kamen bio
Sveti pozdrav roda moga.
Tisuć' jama, tisuć uza
Natopila krv Hrvata,
Teklo more gorkih suza -
Pozdrav još se srca hvata.
Ne pobijedi vraga sila
Prkos djeda u unuku
Niti klonu naša vila
Gledeć roda tešku muku.

S Velebita glas joj ori:
Za Dom! Za Dom! Mili moji!
Zvijezda nade još sja, gori,
Još smo tu - na svome, svoji.
Kako jučer, tako sada
Mahnitaju horde divlje,
Al' što više Hrvat strada
Srce roda kuca življe.
Kuca, buja, nadima se,
Spremni! Spremni! vili vraća.
Čelik ruka ne slama se
Kad su složna mila braća.

Četrdeset prve bilo
U mislima i sad gledam,
Ono što je rod krasilo
Zaboravu otet ne dam.
U po noći, u po dneva
Kao preci složno, bratski,
Za Dom spremni nek se pjeva,
Neka raste cvijet hrvatski.

Marija Dubravac Brisbane


POVODOM OBLJETNICE POVIESTNOG DESETOG TRAVNJA 1941.

Prije sedamdeset i tri godine osvanuo je "San o Sreći" Deseti travnja 1941. Hrvatska je velikim slavljem dočekala ovaj dugo željeni dan.

Nakon 839 godina Hrvatska je postala slobodna Nezavisna Država a taj san ostvario je Hrvatski Oslobodilački Pokret na čelu sa najvećim sinom hrvatskog naroda dr. Antom Pavelićem koji je povratkom iz emigracije sa svojim Sokolovima sa Lipara donio slobodu svome voljenom narodu.

Ante Pavelić najavio je krajem ožujka i početkom Travnja preko svih krugovala a posebice preko krugovala "VELEBIT" i poručio je hrvatskim sinovima pozivom: NA NOGE, prihvatite se oružja jer dan je blizu kada ćemo se riešiti naših tlačitelja.

On daje svoje odobrenje da Pukovnik Slavko Kvaternik proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

I zazvoniše sva zvona hrvatskih katedrala na sam dan velikog Spasiteljeva Uskrnsuća uskrnula je i 839 godina očekivana slobodna Nezavisna Država Hrvatska.

Uspostavom NDH-a, Deseti Travnja 1941. hrvatski je narod zasvjedočio ne samo svoju živu nacionalnu sviest i neslomljivu državotvornu volju nego i svoju ogromnu životnu snagu.

Uz te sve ogromne patnje i mučenja nisu uspjeli naši neprijatelji uništiti narodni duh niti da rastoče hrvatsku nacionalnu sviest jer oni su išli za tim da unište hrvatsku narodnu posebnost.

Upravo naša Travanjska revolucija 1941. godine pružila je živi dokaz duhovnog jedinstva našeg naroda. Da se uzmogne valjano politički i pravno ocieniti važnost i veličanstveni značaj, koji je za nas Hrvate imao dogadjaj od 10. travnja 1941. g. potrebno je posebno istaknuti neke okolnosti.

Naša je u travnju obnovljena NDH-a značila u prvom redu obnovu našeg tisućljetnog hrvatskog državnog kontinuiteta koji je bio nasilono i prevarom prekinut 1918. godine.

Ona je značila takodjer i uzpostavu teritorialne cjelokupnosti našeg hrvatskog narodnog prostora i stvaranje duhovnog jedinstva hrvatskog naroda uobće.

To je bio sveti ideal za kojim su težile mnoge hrvatske generacije i za čije su ostvarenje radilo i žrtvovali se najbolji hrvatski sinovi i kćeri.

I zato će ovaj nadnevak Deseti travnja kao kruna stoljetnih napora i žrtava, trajno blistati u srdcu i duši svakog čestitog Hrvata.

Taj veliki poviestni dogadjaj neizostavno je povezan s imenom našeg nezaboravnoga prvog narodnog vladara, državnog poglavara, našeg Poglavnika dra Ante Pavelića.

Mi smo više nego ponosni da je hrvatska majka uz Božji blagoslov rodila ovog velikog sina, koji je svojim mukotrpnim radom, bogatom promižbom, uz velike žrtve uspio ostvariti ovo veličanstveno djelo.

Naš Poglavnik je ušao u poviest ne samo kao prvi vladar NDH-a, nego kao i obnovitelj hrvatske državnosti i nezavisnosti raztrganih hrvatskih zemalja i kao ujedinitelj hrvatskog naroda u domovini i emigraciji.

Mi smo ponosni, da je u jednom za cieli sviet sudbonosnom razdoblju - hrvatski sin postao nositelj vrhovničtva hrvatskoga roda na cielom našem poviestnom i etničkom prostoru, dok su to prije mnogo stoljeća bili tudji vladari.

Ponosni smo da je hrvatski narod mogao tada svojom voljom aktivno sudjelovati u zbivanjima i skladu sa svojim osjećajima i svojom bogatom narodnom tradicijom.

Još i danas lažu naši domaći izdajnici da nismo bili priznata država ali ova statistika govori istinu.

Hrvatska je priznata od sliedećih država i to:

1) Mađarska 10.4.1941.
2) Njemačka 15.4.1941.
3) Italija 15.4.1941.
4) Slovačka 15.4.1941.
5) Bugarska 21.4.1941.
6) Rumunjska 6.5.1941.
7) Španjolska 27.6.1941.
8) Finska 8.7.1941.
9) Danska 10.7.1941.
10) Japan 7.6.1941.
11) Mandžurija 2.8.1941.
12) Nacionalna Kina 1.7.1941.
13) Thailand 27.4. 1943.
14) Burma 7.8.1943.
15) Filipini 16.10.1043.
Francuski Generalni Konzulat otvoren je 16.3.1942.

Nezavisna Država Hrvatska je bila zaista pravna država, i kao takova sklapala je sve međunarodne ugovore kao i ženevsku konvenciju.

Ne slušajte lažnu floskulu da je Poglavnik predao Dalmaciju.

Srbi su u zajednici sa Englezima joć 1916. g. sklopili Rapalski ugovor kojim su 1918. Italiji predali Kvarnerske otoke, Istru, kasnije Rijeku i Zadar u kome su Srbi dali glasove tako da su Talijani imali većinu.

U rušenju NDH tiekom rata najveće zlo su napravili organizirani članovi Komunističke partije na čelu sa krvnikom hrvatskog naroda Josipom Brozom i to zato:

Josip Broz traži prije proglašenja NDH-a od srbskog generala Orlovića da mu dade oružje da komunisti pobiju Hrvatsku Seljačku Zaštitu, ovaj ga odbija znajući da su Ustaše krenuli iz Italije, Tito ponovno još dva puta traži ali su ga istjerali. Kad je zloglasni Marshal pobjegao u Srbiju on sklapa ugovor sa četničkim vojvodom Jezdimirom Dengićem ugovor o prebacivanju 10.000 četnika koji su odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu počeli klati muslimane i Hrvate.

Uz ovo ni Hitler niti Musolini nisu željeli Pavelića na čelu, ali poslije ponude Mačeku ovaj ih je odbio i onda su uvidjeli da hrvatski narod želi dra Antu Pavelića. Ali cielog rata njemački predstavnik Horstenau bio je veliki neprijatelj Poglavnika i uviek iza ledja njemu mešetario.

Najveća zasluga pripada "Ustaškoj Publicistici" koja je bila po našem Poglavniku jača od bilo kakovog oružja, jer je on kroz svoju borbu u Inozemstvu uspio otvoriti oči mnogima koji za Hrvatsku nisu niti znali, jer su je Srbi zvali svojom pokrajinom.

Kako je dobro poznata činjenica kako je zloglasnom Đilasu i ostalima naredio Tito (krvnik) 1945. g. ogavni i strašni pokolj hrvatskih ratnika, da bi mogla krvava Jugoslavija ostati. Govorio je ubijajte odreda, bez suda, bez istrage, ubijajte ih kao biesne pse.

Tako i danas "Vučji čopor" Nobilo, Mesić, Pupovac i mnogi drugi ne vode računa o silnim žrtvama od 1500 velikih jama po Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje danas dokazuje "HUDA JAMA" gdje su naši sinovi umirali živi u agoniji pod plinom, gdje stručnjaci tvrde da ovakovog zločina nema nigdje u analima svieta.

Vidite sada što rade hrvatski sabornici, postaju izdajnici, umjesto da brane svoje oni idu ponovno u Beograd, zaboravili su rieči Stjepana Radića, jure kao guske u vodu. Opet jure u Balkansku provaliju, samo da bi europskoj mafiji ugodili. Što te prodane duše očekuju od Brisela?

Zato radimo onako kako je nas naš veliki Otac Domovine Dr. Ante Starčević naučio, pa onda ne će nikakova svietska sila naš narod slomiti, niti će nas naši izdajnici moći zaustaviti u našem rodoljubnom radu da uzmognemo u Sabor povratiti čestite Hrvate a ne raspuštene gradjane kao što je Mesić i Pusićka.

Neka je slava svima onima koji su 1941. ostvarili hrvatski san, donieli slobodu svom narodu i položili svoje mlade živote u borbi protiv komunističkih izdajnika.

Neka je slava svim hrvatskim bojovnicima u ovom agresorskom ratu u kome je najviše platio Vukovar.

Posebna čast i slava njemu, prvom narodnom vladaru Poglavniku i velikom mučeniku dr. Anti Paveliću, koji je ljubio svoj hrvatski narod iznad svega.

Poetessa
Mirjana Emina Majić
borac za hrvatsku istinu


POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. Travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu.

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati.

Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito.

Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.

Šime Letina


Travanjska revolucija

Godina 2017. označava sedamdeset šestu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. " Nezavisni " očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: " U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države " (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : " Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom.." (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila " tvorevina " Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint-Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da " diktatura i dalje potraje " (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) "stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ". Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, - Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić -, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. " Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji " piše ovaj prvi, " tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ". " Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija ", protestira ovaj drugi, " podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije " ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : " Jugoslavija " , priznaje on, " samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ". ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući " Otac Europe " užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. " Nemoguće je ", piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). " da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu." ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : ".. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije "... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. " Najgori teror vlada u Jugoslaviji " piše pariški dnevnik L'?uvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da " ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. " ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko - fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar "tamnice naroda" našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. " A da bi osigurala ta prava, vlast ", nadalje govori tekst, " postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ". U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da " kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ". 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. - cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.
(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.
(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).
(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.
(5) Z. Dizdar, " Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 ", Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.
(6) G. Desbons, " Rapport France-Croatie ", Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.
(7) K. Katalinić, " Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales ", Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.
(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l'entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.
(9) Cf. P. Garde, " La France et les Balkans au XXe si?cle ", Contrepoints (16.11.2000).
(10) Christian Axboe Nielsen, " Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar's Dictatorship, 1929-1934 ", East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).
(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.
(12) Ibid, str. 78-80.
(13) M. Gjidara, " Cadres juridiques et r?gles applicables aux probl?mes européens des minorités ", Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.
(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.
(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).
(16) Cf. Gergely Fejérdy, " Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube ", in Robert Schuman et les p?res de l'Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.
(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.
(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.
(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.

DESETI TRAVANJ - najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti!

Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su – dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.

Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.

Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.

Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum – 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''– Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate – ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ – hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.

Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan – Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu – već su sveci!

Rudi Tomić


JE LI NDH BILA FIKCIJA? – NE, NIJE!

Borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu

Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja izjavio je putem HTV kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Izrečeno olako, kao poslušno ponavljanje stavova vlasti. Tom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje. Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid…?

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio u smislu: Dana 10-og travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-og travnja više ne. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 90-ih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu stare slave djedovinu. A za potomke tih palih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači novu uvrijedu i porugu.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu „veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje” (D. Bilandžić) i za koju se „hrvatski narod plebiscitarno izjasnio” (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao 12. travnja 1941. Ivanu Meštroviću „hrvatska država je tu i narod je za nju”, što je potvrdio i konzul SAD-a, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci, čak nije osuđena ni žigosana zločinačka ideologija nego se, naprotiv, veliča jedan od najvećih krvnika XX. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje isticati svoje hrvatstvo ili, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se više nikada ne bi potpuno uspravio (presuda Josipu Joeu Šimuniću novi je dokaz). Sve to kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne podsjeća li to na haaške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na Hrvate u BiH glavni udar tek slijedi.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali su ideje slobode preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran sudbinom ruskih dekabrista napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina klevetana i blaćena. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu, kako reče ‘domoljubni’ Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić


KUĆA POGLAVNIKA

Ostavljena, tužna, sred šipražja gusta
Pod okriljem breze čami kuća jedna,
Zidovi klonuli od čekanja pusta -
Kuća Pavelića, sirotica bijedna.

Nekada je život u toj kući vrio
Seljački krušac miriso pod pekom.
Otac s dječicom Očenaš molio,
Sanjao o danu sretnijemu nekom.

Slutio nije da sred njeg’va krila
Muškarčić mali – pradjedova slika,
Kog volja Božja rodu odredila -
Nosit će časno ime Poglavnika.

Kroz krv i suze hrvatskoga roda
Sinula zvijezda čekana odavno -
Četrdeset prve osvanu sloboda,
Oživje ime Kroacije, slavno.

Ko jednim duhom rod Hrvata dis’o,
Rame uz rame Domu vjerni bili.
Al’ zlobni đavo sudbinu upiso:
Satrt će znamen Hrvatici vili.

O strašnoj kobi Bog istinu znade,
Krvava para s Bleiburga se puši.
Tisuću jama, sto tisuć grobova
Sazdaše ranu u hrvatskoj duši.

Godine klize, jedna kuća čeka
Oronula, pusta, raduje se nekom.
Možda Pavelići stignu izdaleka
Nek opet miriše kruh pod starom pekom.

Desetoga Travnja, gle čuda, iz groba
Bijele sjene se pretvore u ljude.
Kućom jekne pjesma minuloga doba
‘’Nezavisno naša, nek ti slava bude!’’

Ožive junaci, jedno srce, duša,
Katolik, musliman – bratac grli brata.
Džafer Kulenović, Poglavnika sluša,
Obnavljaju davnu slogu u Hrvata.

Čim pjevac zapjeva junaka nestane,
Iz žbunja tek poskok u kuću se vraća
I čuva zidine kroz noći i dane,
Dok ne dođu opet Za Dom spremni, braća.

Plače stara kuća, razvaline strše,
Pamte bratsku slogu što j’ bila nekada.
Ak’ vjetri i ljeta do zemlje je skrše,
Kamen osta kamen, i onda kad pada.

Neretva i Konjic zboriti će priču
Sinku, čije srce povijesti se hvata:
‘‘U Bradini je bila kuća jedna,
Tu je rođen čovjek – Poglavnik Hrvata.’’

Marija Dubravac, Brisbane


Podsjetmik uz 10. travanj...
Pismo dida Vidurine

ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV!

- A di je did Luka moj, pita svoga netjaka dragovoljac Jure.

- A eno ga kod kukurzane, maše mali Luka takunicom.

- A šta će sad tamo, šta sad majstorija, sebi u bradu zamišljeno će Jure.

- Ma pravi grablje i onda će klepat kosu, a i reka je da ćeš ti pokosit ogradicu, viče mali Luka tražeć svrdlo u klitiću di ga je did posla.

- Šta je Jure, šta si se zamislija, koja je nivolja na vidiku, pozdravlja did Juru dok kucka po grabljama.

- E dide šta ću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante.

- Šta veliš sine dragi, opet protiv našega dičnoga mučenika, našega neumrlog Poglavnika, a di to, zašto, zabrinuto će did. Pa prošlo je,  je l’ ono dvi godine, otkad smo o tomu razglabali, kad je zadnji put o tomu ludo zboria.

- Ma ne samo to dide, vraća se mali Luka s burgijom iz klitića, nego kaže da se moramo odmaknuti i od desetog travnja i od 29. novembra, posprdno će mali Luka sidajući na didov tronožac.

- A Marice, oko didovo, deder mi donesi vodir pa ću čim ovo popravim na grabljama malo oklepat kosu, istupila se, da Jure poslin može pokosit ogradicu i bostan smješka se did Marici i gladi malog Luku po kosi, pa se okrenu prema Juri.

Šta to reče naš admiral da se odmaknemo od travnja hrvatskoga i novembra komunističkoga, vrti did glavom. Ma bolje bi bilo da se on odmakne od ludi’ gljiva ča su mu pamet pomutile izgleda, ljuti se did. Dajder mi to svrdlo Luka, namišta did grablje.

Pa zna li on šta je to 10. travanj za ‘Rvatski narod, zna li on, đava li ga lipi ne odnija, da je to najsvetiji dan u našoj povisti, dan kad je uskrisila naša ‘Rvatska, naša Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom našega dičnog Poglavnika dr.Ante Pavelića!? Najradosniji dan u našem narodu poslin 839 godina od propasti kraljevstva Hrvatskoga, žesti se did.  Radovalo se tad, dico moja, i staro i mlado, poslin tolikih lita stradanja i patnji, tolikih muka, višala i tamnica, poslin tolikih žrtava deseti travanj nam donise radost na lice svakog pravog Hrvata, radost nam donesiše ustaše našega dotura Ante koji ih je hrabro poveja u borbu protiv srbskoga terora kralja Ace.

Nije zalud bila žrtva tolike izginule mladosti od žandarske čizme i metka, nije zalud bila smrt našega mučenika Stipe Javora i tolikih znanih i neznanih koji padoše radi svete nam ‘Rvatske, ustade se did. I sad ni’ko ima obraza u današnjoj ‘Rvatskoj, poslin krvlju izborene slobode, govorit nam da se odmaknemo od tog svetog travnja i stavljat ga u istu ravan s krvničkim novembrom, rano moja ljuta. Tako pljuvat na najsvetiji datum naše novije povisti je nezamisliva ujdurma antihrvatska, stišće šaku did.

- Je dide, doda mala Marica, kaže on, koliko sam ga uspila razumit uz upadice i podržavanja Branimira Bilića u njegovoj emisiji na Radmanoviziji, baš ovako: zato se ja sada izravno obraćam gledateljima hrvatske televizije, jednom se otklonimo za sva vremena od 10. travnja i 29. novembra, znam što govorim. I Pavelić i Tito imali su istog šefa. Pavelić je imao ideju da kompromitira ideju hrvatske države i državotvornosti... ta je država između ostaloga i propala, izgubila je rat i ne možemo obilježavati nešto što si izgubio..... A onda kada je kompromitirao ideju hrvatske države onda je Tito idućih 45 godina ubijao Hrvate kako je htio počevši od Bleiburga...

- Nu mu đava jezik zaveza, tako znači kaza, a nije nas kleti Tito ubija i kla do pada NDH, nije nas napada i ubija nevini narod i svićenike naše dok još Pavelić nije kompromitira ideju hrvatske države crni admirale, ppljuuu, ražesti se did sada još više i pljujući baci kapu i kosu što ju je počea klepati!

- O jadna ti sam, šta ti je, priskoči baba, neka ga vrag nosi ka i svakog koritaša, šta ti je oćeš dite povridit sa tom kosom, šta ti je, ljuti se baba.

- O baba oprosti mi, ne ću više, Isusa mi miloga, pazim ja na janjce svoje, vidiš da su oni na sigurnom, ne ću, pazim, de, dobro je. Pa vidiš li šta kaza ono spadalo đeneralsko žesti se i dalje did. Kako ne ću beštimat, jadan ti sam, na takve ogavne potvore kojih se ne bi postidija ni Jakov Blažević kada je ono našeg nadbiskupa Stepinca bija sudija.

- Da dide, podržava Marica, samo Stepinac je bija čovik nesalomljiv i jasno je kaza svima iako mu je bio komunistički nož pod grlom: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!

- Dobro kažeš sinko, Stepinac nije ka’ šta kaza bio ništarija, ma samo smo danas bogati sa ništarijama koji pljuju po hrvatskoj istini, sida did na tronožac i namišća zgužvanu kapu.

I čuj ti ništarije jedne, Pavelić da je kompromitira hravtsku državu da nas Tito može klati. Čuj ti, pa on to pravda Titu krvavog, a Poglavnika optužuje na pravdi Boga! Jadna ti duša, jadna ti nauka crna, admiraaleee, vrti did glavom. Pa tako možemo i Isusa na križu optužit da je kriv za sva stradanja što ih kršćani, dica njegova, doživiše kroz povist kletu, jer da je šutija da nije narod bunija, i tako kompromitira ideju čovjekoljublja i bogoljublja ne bi toliki njigovi slidbenici stradali u mukama njegovim od križa do kandži lavovskih i nabijanja na kolac! Bože moj premili oprosti mi na ovim ričima, gleda did u nebo raskriljenih ruku. Pa imaš li obraza Lošo, pa kako tako možeš blatiti one koji najviše dadoše za Hrvatsku i baš njih optuživati, smiruje se nevoljko did i uze opet klepat kosu.

- I još da to kaže admiral hrvatske vojske, pa to je za Bogu plakat’, kakva vojska, kakva Hrvatska, Bože moj, razjario se i dragovoljac Jure. Triba je on u kletoj Yugi govorit odmaknite se od 10. travnja i 29. novembra pa bi sad nikom možda bija i uvirljiv, škrguće i Jure

Da odmicali su nas od 10. travnja pendrecima i livorima, milicija i udba pivajući novembru admirale. I nisu nas uspili odvojit od tog svetog travnja admirale i zato smo stvorili ovu, kakvu takvu, ‘Rvatsku i bila bi još i bolja i veća da smo odstranili odmah sve novermbaše koji su se sakrili u mišje rupe odmah na početku, moj admirale. I tko to danas ima obraza pod naletom novemberaša da nas odmiče od 10. travnja kao jedine brane opstanku Hrvatske i Hrvata!?

Dakle prozirna je to taktika!

Paveliću je šef bio samo i jedino Otac Domovine i hrvatski narod, admirale! Nije on nikad dvojio staviti glavu u torbu za Hrvatsku pred bilo kojom burom i olujom, admirale. Nije on iša u beogradske skule, admirale, nego je uvik bija uz svoj narod i od tog Beograda doživljava’ je samo smrtne prisude, admirale vajni, maše razdraženo dragovoljac Jure.

- I ako se dogodi, preuze mala Marica jer se sad i ona uzrujala nad potvorama zabludjelog admirala, da suvremenici ne shvate, ne razumiju, ne procijene i ociene kako treba pojedince, pokrete i događaje, nego ih zamagljeni, zamračeni i zavedeni bilo čim i zbog čega sude i osude - kao na pr. Sokrata, Galilea i t.d. - buduća pokoljenja, poviest priznat će im pravu vriednost, svrstat će ih u pravi red, podignuti na dostojni i odgovarajuće mjesto. Istina će pobiediti!

Tako kaza dr. Kruno Pandžić, dide, tako govori čovik koji nije koritar. A admiral danas poslije svega, umisto da poštuje žrtvu i nadu koju je Poglavnik vratio napaćenom narodu 10. travnja, blati taj sveti dan, taj sveti putokaz koji je vodio sve svjesne Hrvate kroz sve dane srbokomunizma da izdrže i ne pokleknu na putu rušenja klaonice jugoslavije i uspostave naše NDH na tlu naše Domovine Hrvatske!

Takvi ljudi su se borili i žrtvovali za Hrvatsku i na njihovoj ideologiji smo odstranili agesora iz naše Domovine, a ne na tvojoj današnjoj tlapnji kukavni admirale, ide didu mala Marica. Upravo zbog takvih koji se nisu napajali sa izvora studenca 10. travnja, a zasjeli su na čelo naše borbe, mi nismo i ostvarili ono za što smo se borili, za čim smo čeznuli, a  ostvarili smo bili pod vodstvom Poglavnika, nego nam je Domovina Hrvatska razdjeljena na dvi države i u jednoj smo robovi novemberaša, a u drugoj smo osuđenik osuđen na propast u Daytonskoj luđačkoj košulji što nam je i takvi slugani, uz bjelosvjetske hohštaplere, navukoše, stišće šake i mala Marica.

- O bravo, zlato didovo, grli i ljubi did malu Maricu odlažući oklepanu kosu, tako govori ponosna Hrvatica, razdragano će did. Jesi li vidila baba kako ti unuka zbori, poskakuje did i namišta kapu na glavi.

- Dobro dide, samo da još kažem koju od spomenutog dr. Pandžića: I uz velike nadnevke i događaje hrvatske poviestnice, od Tomislava, Krešimira, Domagoja i Svačića, od Kulina bana, Tvrtka, Hrvoja, Tomaševića i bana Pavla Šubića, uz Zrinjski-Frankopane, Cetinskig Sabora, do žalostne i tužne i sramotne godine 1918., zabilježit će hrvatska poviest zlatnim i velikim slovima:

10. TRAVNJA 1941., njezine protagoniste i posebno prvoborca toga doba

DRA  ANTU PAVELIĆA!

Ustade se mala Marica kad to reče, pa nastavi, kao što će i zlatnim slovima biti upisan i 5. kolovoza kao kruna 10. travnja, te ideje poklane generacije koju je pobjednička hrvatska vojska uvijek imala u vidu i na usnama nosila, a što se vidilo na svakom koraku pa tako i pri pobjedničkom ulasku u oslobođeni Knin sa pjesmom Juri i Bobanu, a ne kao negacija njega i novembra kao smrtnih antipidova, već kao, dakle,desetotravanjski protuotrov svakom srbokomunističkom novembru, uznosito će mala Marica!

I samo smutljivci, koji liječe svoje traume i skretanja, mogu te datume i ideje izjednačavati i kao jednake i antihrvatske ih suprotstavljati 5. kolovozu i to predstavljati kao tobožnji vrhunac i rješenje hrvatskog pitanja ostavljajući s jedne strane pola Domovine i naroda van države Hrvatske na milost i nemilost svakovrsnom neprijatelju, a s druge istu tu državu RH u rukama javnih i prikrivenih sljedbenika tog 29. novembra, podcrtava Marica!

Tako i slijepcu postaje jasno komu i zašto smeta Poglavnik i 10. travanj! Smeta svima kojima smeta potpuna sloboda  hrvatskog naroda na njegovom povijestnom i etničkom području kao što im je to smetalo za vrijeme NDH i za vrijeme ponovnog mogućeg oživotvorenja iste za Oslobodilačkog rata 1991., ljutito će mala Marica koju grli sada i mali Ivo koji ju je pažljivo slušao čim je čuo o čem je iglena.

I sad kad su gotovo ubili svaku nadu hrvatskom narodu iz naših redova nam dolaze ovakvi podmukli udarci iz potaje kao zadnji čavao na lijes poklane generacije razasutih po škrapama i jamama diljem Domovine i srboslavije i njihovoj žrtvi za ideje 10. travnja!

- Bravo Marice, srce strikino, baš tako je, tako im triba reći bez pardona! Bravo! Oni koji su bili sljedbenici krvavog novembra, dok su sljedbenici slavnog travnja krvavili za Hrvatsku, će nama određivati naše ciljeve i zatomljivati naše domete i stremljenja. Nama koji smo patili i tražili istinu o mučeništvu desetotravanjske generacije, o stotinama tisuća poklanih i mrcvarenih, starih i mladih, vojske i dice, nama koji smo sanjali i spremali pad zločinačke jugoslavije i uskrsnuće NDH dok su oni slavili 29. novembar i školali se u zločinačkoj JNA, dok smo mi sanjali slobodnu Hrvatsku, padali ispite u njihovim školama zbog hrvatstva, oni su laštili crvenu zvizdu sanjajući činove titine soldateske koja bdije na braniku krvave juge držeći sve Hrvate u sužanjstvu paklenom!

Zašto to ne reći, jer tko pobi sljedbenike 10. travnja, Pavlovića, Barešića, Paradžika, Blaževića i sudrugove kao predvodnike one Hrvatske od 10. travnja kao glavne smetnje tim priobraćenim slidnicima 29. novembra koji su nam stali na čelo i kormilo okrićali u skladu s svojom naobrazbom koja je nastala na blaćenju toga 10. travnja i svakog zdravog hrvatskog stremljenja.

I tako smo dočekali da su takvi izručili, zapravo, Hrvatsku otvorenim novemberašima glumeći žrtve takvih, a zapravo odrađuju za njih vražji posa Jude Iškariotskog, određujući nama zatomljeno hrvatstvo kao tobožnji cilj Olujnog 5. kolovoza!

E, ne će ići, admirale Lošo! Loš ti je posa’ i nema tog naivca hrvatskog koji ima i zeru hrvatstva u sebi, a koji će ti povirovat i izdat sveti slobodarski 10. travanj i sve one stotine tisuće koji za njega padoše!  Nisu to uspjeli ni za krvolokove yuge pa ne će ni danas admirale. Stoga se mani ćorava posla, to ti kažem ja koji sam usta za Hrvatsku dok si ti još gleda šta ćeš i di ćeš, škrguće dragovoljac Jure.

- Dobro je Jure moj, tako je, al’ ne jidi se, nije toga vridan, smiruje did, pusti vrime će pokazati. Eto mu, na čast mu bilo, vidija si i sam, malopri, da se grozin ovoga što govori, nego na, isprobaj kosu, jesam li je dobro oklepa, gleda did da smiri svog dragovoljca.

- Ma dosta je dide bilo, dosta je i našeg popuštanja, neda se Jure zamahujući snažni otkos. Dobra je dide, daj brus da još naoštrim, smireno će Jure pokazujuć didu da vlada situacijom. I kad smo ono, ima dva lita, na ovu temu raspravljali i onda smo popustili na sva ona okapanja kukavnog admirala protiv NDH i našeg Poglavnika, te nije agent KOS-a, te naš je, sta je na našu stranu i tako, opet nismo posa dovršili dide, višajući će Jure naoštrenu kosu na krošnju starog orasa. Deder Luka, srićo moja, de pročitaj one admiralove bljuvotine šta ih je sve sipa uokolo da se podsitimo.

- Evo strikane sad sam opet proguglao i evo ti rezutata ka’ i onda iz kuhinje vajnog admirala:

- "I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija."

- "Groteskna priroda Pavelićeva režima..."

- "...ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju"

- "Ponajmanje je njih (Engleze) zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti važno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države"

- "Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom."

- "Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu. A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj."

- Ma dosta, Luka moj, oćeš da me kap ud’ri ka i onda, ma dosta toga, i slipac vidi da su to ogavne laži kojima je admiral nafilovan u školama JNA koje mu ne će iz glave i kad je sta na našu ‘rvatsku stranu di nami i dalje s vrimena na vrime zabija autogolove braneći nas poput slona u staklariji, đava mu jezik pogani zaveza, vrti did glavom neutješno.

Nego de, mili moj Ivane, de didu pročitaj što ono kaza dotur Antun Bonifačić da malo dođemo sebi poslin svega, sklapa ruke did upiruć pogled u nebo.

- Evo dide, kao zapeta puška čeka mali Ivo, evo šta kaže na jednom mistu poslin svega dr. Antun Bonifačić:

“...Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim nasljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro.

Ako bi htjeli da mu tražimo objašnjenje mogli bi započeti s iranskim mitosom o Zaratustri, koji se ciklički vraća svakih tisuću godina, da preporodi svoj narod. Doveli bi ga u vezu sa Domagojima, Tomislavima i Krešimirima, koji nam nisu ostavili memoire, all ih zamišljamo divovski goleme, otčinski stroge, i krajevski veličanstvene, na raznim poljanama, okružene Didom i velmožama, među vjemim pukom i glagoljaškim benediktincima. Tu, po riečima prvoga hrvatskoga kroničara, ostvarena je prva kraljevska država poput obiteljske zadruge, u kojoj vladaju Bog i Hrvati.

Nauka nam danas otvara obzorje o golemim prostorima sa kojima je povezano hrvatsko ime od Peloponeza do Lobe i Kaukaza. Dandolo povezuje hrvatske dinastije s mitoložkom porodicom Amalovića, i budući Poglavnik Hrvatske je kopanjem po starim knjigama i prisluškivanjem narodnoga bila, sigumo već u ranom djetinstvu sebe poistovjetio sa jednim od tih divnih likova hrvatske poviesti.

Svaki, koji je imao sreće, da ga upozna, osjećao je u njemu jednoga od tih davnih hrvatskih vladara...

Dru Anti Paveliću pružila se prilika, da se odreče sam sebe i svoga naroda i služi domaćim i stranim gospodarima za gradjansku udobnost pjevajući - "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju!” ili parafrazirajući varaždinski šlager: "kad ne moremo kako hoćemo, onda hoćemo, kako moremo!".

Dr. Ante Pavelić bio je čovjek drugog kova, nosio je u sebi kraljevski ponos hrvatskih pastira i težaka, naučio je na pamet stare povelje i pravice iz svih Zakonika, od Vinodolskog, gdje su mu stari živjeli, noseći sa sobom nadimke prastare hrvatske župe Psat, kako je sam jednom pripoviedao. I kada je vidio, da to zmijsko leglo svih mogućih hrvatskih guja ne može iz brloga bez spasonosne vatre, upotrebio je mističku formulu narodnih travara, da odkrije čarobni napitak, koji će u krvi i plamenu preporoditi Hrvatsku.

"NA LJUTU RANU LJUTU TRAVU", postalo je geslo razumljivo svakom pastiru i težaku, koji je pokušao sa Stjepanom Radićem sve recepte mirotvorstva i gandizma, sve memorandume, sve deputacije i punktacije.

Kao desnica i ljevica, kao prošlost i budućnost, kao slavenski težaci i gotski ratnici, kao ratari i pastiri, kao Panonci i Dinarci, upodpunjuju se veličanstveni likovi Stjepana Radića i Ante Pavelića. Medju njima je samo godina razlike, i makar čudno izgledalo, oni su samo dvie različite polovice hrvatskog lica i hrvatske duše. Ante Starčević i Stjepan Radić su kao i Ante Pavelić odkrili, da su nam korieni stari tisuće godina, i da nam snaga leži u narodu i rodnoj zemlji...

... Nitko od Hrvata, a najmanje Poglavnik, ne bi bio taknuo strance naseljene u Hrvatskoj, da su se pokoravali zakonima zemlje. Hrvatska vojska nije navalila na susjede, vec su se Hrvati branili od zavedenih rulja sa Balkana pod vodstvom medjunarodnog komunizma, isto tako, kako se kasnije obranila Grčka i Korea uz pomoć slobodnog svieta...

Hrvatska je razkršće, s kojim se drugi narodi žele služiti za svoje ciljeve, pa je tu od Rimskog Doba bilo razsadište pandura za druge narode. Sve internacionale služile su se svojim agentima, da im budemo oružje za njihove, a ne za hrvatske ciljeve. Poglavnik je prvi iza toliko stoljeća stvorio hrvatski državni aparat, hrvatsku vlast od prvog do zadnjeg paragrafa, hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novac u hrvatskoj državnoj riznici. Stao je na žulj neizmjernim tudjim silama i njihovim slugama u Hrvatskoj, pa se to i danas osjeća širom svieta.

Ali to je ujedno baština Hrvata iz svih pokrajina i sviju vjera, da nikada više ne budu tudji panduri nego gospodari svoga doma i vlastite države. Tudjim državnim idejama i tudjoj promičbi suprostavio je Poglavnik hrvatsku državnu ideju i ideje hrvatskog naroda, koje po ničemu ne zaostaju za ostalim narodima u Europi…

Prije od ikojeg političkog prvaka Europe Poglavnik je željeznom logikom razodkrio sve laži i zablude komunizma. Zadnji njegov članak je bila opomena gospodarima svieta, da se ne daju zavesti od vukova u ruhu ovaca. Na njemu su nam zavidjali svi narodi zarobljeni od komunizma, jer su u njemu vidjeli vodju, koji nije nikada kolebao niti pravio sporazume ni konkordate sa Sotonom...”, eto tako zbori jedan Antun koji isto nije koritar, zaključi mali Ivan okrićući se didu.

- Ja bi dide ovdi pripomenula i ono što je 1955. svima javno, kada su krenule neke druge potvore iz iste antihrvatske kuhinje protiv Poglavnika, izjavio vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan ev. Šarić:

„Kako je bilo za očekivati, neprijatelj Svete Stolice i našeg mučeničkog hrvatskog Naroda bacio se je opet protiv Vaše ličnosti, izkorišćujući težka i uznemirujuća vremena, koja trpi danas ta gostoprimiva i velika država Argentina. Ona poslovica o ribarima u mutnoj vodi je stvarna činjenica u poviesti našeg jadnog čovječanstva.

    Kao hrvatski nadbiskup Bosne i Hercegovine uzdižem svoj punomoćni glas protiv uvreda i podvala, koje spomenuti neprijatelj baca na Vaš obraz i protiv Vaše ličnosti. Za Vaše djelovanje u korist katoličanstva i svetih interesa Crkve, zalažem se kao Vaš branitelj i jamac u svako doba i pred kim bude trebalo.

    Izjavljujem pred cielim svietom:

Katolička Crkva nikad nije bila tako zaštićena, te njezina nastojanja u širenju istine tako garantirana, kao za vrieme Vaše Vlade.“

- E evala ti bilo mila moja Marice, nek si i to pripomenula, jer dok mi šutimo razni smutljivci, klatež svake fele, koritari svakog vrimena potvaraju naše velikane poput kakvih mizernih firaunčeta ne prezajući ni pred istinom ni hrvatskim svetinjama. Nek se ti filozofi ugledaju na ovo što ti pročita i ono što mali Luka kaza iz usta našeg kniževnika Bonifačića. Nek' mizerije vide kako je uvik bilo uzor značajeva koji se nisu bojali silnika ovog svita i uvik su bili spremni staviti glavu na panj zarad istine i nisu se prodali za korito antihrvatskog napoja, priti kažiprstom did pogledajući sve na svoje janjce skupljene oko dragovoljca Jure.

E unučadi moja, didova janjadi, da ove gadosti iz usta mizeronog admirala nisu tako strašne i usmjerene na našeg neumrlog Poglavnika i našu slavnu vojsku koja nije izgubila nijednu bitku u ratu, najbolje bi bilo reći admiral se najio bunike!

Ovako dico moja, ubuduće, poslušajte me ka i zadnji put ča sam vam reka, zaobiđite ga u širokom luku i ne kupujte mi više oni' njegovi' knjižurina, jer mi je sad sve sumnjivo, tko zna di su sve đavlije zamke postavljene, govori did mašući kapom kao da tako odbacuje i sve te podmukle potvore, a zapravo se ladi od sve veće vrućine na zvizdanu što je upeka čak i pod starim orasom kod kukurzane.

A sad, de Marice moja, dolazi did polako do daha, trči babi, vidi je l' ručak gotov, jer ovdi se i pod ovom ladovinom starog orasa ne može durat' i napravi nam svima po ladnu limunadu, ta zaslužili smo, popravili smo grablje, oklepali kosu, digli glas pravednički protiv potvora admiralskih i prisitili se naših uzor pravidnika, zadovoljno se ustade did i ponese svoju štokrlu u kuću.

- E dide, imali smo još šta reć, nezadovoljan je Jure što prekinuše raspravu.

- Ma nastavit' ćemo za stolom Jure moj i ja sam se sitija još nikih činjenica koje razotkrivaju admiralčetove potvore. I nemoj mili moj, poslin kad zaladi, zaboravit pokosit ogradicu, osmjehnu se did, klimajući glavom, svome Juri.

Did Vidurina

Ispod Starog orasa lita Gospodnjeg 14. srpnja 2015. na rođendan našega Poglavnika dotura Ante Pavelića

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv ustaškog poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)

Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.


PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI

22. travnja 1939.

Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je 22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'', Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:

Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.

Čitava Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.

U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.

Bosna s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.

Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.

Mišljenje našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.

Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!

* Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima predan dru Mili Budaku, kano predstavniku Ustaškog pokreta u domovini; podjedno je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima (njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.

Raskrinkavanje crnih mitova o Hrvatima

Kazimir Katalinić, Argumenti – NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Naklada časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires – Zagreb, 1993.

U tradiciji političke misli hrvatske emigracije Kazimir Katalinić spada u skupinu političara koja se okupljala i razvijala u buenosaireškom krugu oko Ive Oršanića i njegove Hrvatske republikanske stranke te oko vrlo uglednoga političkoga časopisa Republike Hrvatske. Katalinić se zapravo politički nadovezuje, preko Ive Korskoga, na samog Oršanića, a ta skupina hrvatskih političara, među prvima je u poratnoj emigraciji prihvatila modernu ideju u borbi za oslobođenje hrvatske države od jugoslavenske okupacije i komunističkoga režima. Naime, Oršanić i njegovi republikanci su napravili otklon od Pavelićeve politike, nu ne i od ideje hrvatske državnosti.

Naravno, ne spadaju u skupinu onih koji su pod plaštem napadaja na Poglavnika prikrivali svoje jugoslavenstvo ili pak među one koji su pod utjecajem snažne jugokomunističke i velikosrpske promidžbe zapravo i nesvjesno prihvaćali nametanje ideje o genocidnosti hrvatskoga naroda. Republikanska skupina političara pragmatično je prihvaćala okvire zapadne demokracije i idejno se pripremala za pogodan trenutak, koji je svakako trebao doći, za oslobođenje Hrvatske, što se početkom devedesetih godina i dogodilo pa se stranka u to doba iz egzila vratila u Domovinu te u noj počela djelovati. Bez obzira na tri ključne teme – NDH, BiH i Bleiburg – Katalinić se u svojoj knjizi bavi hrvatsko-srpskim odnosima i posljedicama tih neriješenih odnosa. Kataliniću u studijama valja posebno priznati snagu argumenata pa i knjiga s punim pravom nosi to ime. Kad je u pitanju osnivanje NDH Katalinić, bez obzira na sve slabosti i nedostatke tadašnjega režima stoji čvrsto na zemlji, a tezu da onodobna hrvatska država nije bila nikakva nacifašistička tvorevina već izraz političke volje hrvatskoga naroda, kako je to uostalom smatrao i kardinal Alojzije Stepinac, temelji na čvrstim argumentima. Naime, za cijelo vrijeme monarhofašističke Jugoslavije nije postojala ozbiljnija hrvatska politička snaga, uključujući i HSS, koja nije tražila rješenje hrvatskoga pitanja.

U razdoblju znatnijih progona, a poglavito nakon ubojstva hrvatskih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pojačana je međunarodna aktivnost hrvatskih političara, koji su u kontaktima sa stranim diplomatima i državnicima otvoreno govorili o nezadovoljstvu Hrvata u Jugoslaviji te pitanje svoga opstanka tražili u stvaranju vlastite državnosti. Tim nastojanjima, kako uostalom izvješćuju i britanski te američki diplomati, bila je upoznata međunarodna javnost. Stvaranjem pak Banovine Hrvatske u predvečerje Drugoga svjetskog rata pokušalo se, doduše na ograničen način, riješiti pitanje hrvatske državnosti, kojoj je kumovala upravo Velika Britanija. Sve to Katalinić čvrsto argumentira, ali i dokumentira kako je Njemačka sve do puča u Beogradu odbijala pomisao o razbijanju Jugoslavije, a svoju politiku gradila na jačanju velikosrpstva, što pokazuje i tajni plan o Hitlerovoj dodjeli luke Soluna Srbiji, kako bi, nakon zaposjedanja Grčke, Srbija izašla na more. Hrvati su, što je vidljivo iz dokumenata koje navodi Katalinić, svojom organizacijom i preuzimanjem vlasti te madžarskim diplomatskim ustezanjem glede napada na Jugoslaviju Nijemce doveli pred svršen čin, kojima onda nije preostalo ništa drugo nego priznati faktično stanje. Prosrpsku i jugoslavensku politiku jednako su, ali još intenzivnije vodili Talijani, kojima je srpski otpor svakoj hrvatskoj državnosti služio da iz zaposjednutih hrvatskih krajeva protjeraju hrvatsko stanovništvo.

Ova Katalinićeva studija i danas je iznimno važna, poglavito kad aktualnu velikosrpsku politiku svojim djelovanjem podupire u znatnoj mjeri cijeli niz jugoslavenskih historiografa iz Hrvatske, kojima je zajednički cilj održavanje crnoga mita o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dakle, hrvatsku državu nisu stvorili nikakvi Nijemci, nego unatoč njihovoj protimbi, stvorili su je Hrvati, a srušili zajedno s režimom jugoslavenski komunisti. Katalinić je kao ključno pitanje hrvatsko-srpskih odnošaja obradio i pitanje BiH. Naime, njegovim zapažanjima teško je pronaći kakve nedostatke, osim možda djelomično ipak idealizirana pogleda na hrvatsko-muslimanske odnose, koji su trebali biti nosivi element bosanskohercegovačke državnosti povezane s Republikom Hrvatskom u svojevrsnu državnopravnu cjelinu. Taj se projekt djelomično, najprije preko Washingtonskoga, a potom i Daytonskog sporazuma, pokazao neprovediv i potpuno nefunkcionalan pa se funkcionalnije rješenje održivosti BiH može nazrijeti tek u njezinu federalnom uređenju tri jednakopravna konstitutivna naroda.

Studija je pisana u predvečerje raspada jugoslavenske države, a opaske i političke zakonitosti što ih je već tada zapazio Katalinić, koju godinu kasnije ostvarile su se na terenu. Naime, povezivanje muslimana s Hrvatima vodilo je BiH iz Jugoslavije, a time i ispod srbijanske prevlasti, što se pokazalo nakon referenduma o nezavisnosti. Približavanje pak muslimanske politike Srbima vodilo je nestanku te države ili pak njezinoj podjeli, što je također kasnije pokazalo vrijeme. Naime, zahvaljujući toj politici nije bilo mogućnosti da se ustroji zajednička hrvatsko-muslimanska obrana, a gubitak prostora i pokušaj da se on nadoknadi od Hrvata doveo je čak i do međusobnoga muslimansko-hrvatskoga sukoba.

Muslimanska prosrpska politika, koju danas pokadšto javno demonstrira akademik Muhamed Filipović vodi podjeli BiH na srpski i muslimansko-bošnjački dio, što se sve snažnije osjeća i u politici službenoga Sarajeva. Katalinićeva studija o žrtvama Drugoga svjetskog rata neopravdano je zapostavljena u hrvatskoj viktimologiji i demografiji. Njegova istraživanja nisu samo pokazala da su mitovi o navodnim brojkama srpskih žrtava smišljeno producirani kako bi se što dulje Hrvate moglo držati u pokornosti, nego su pokazala da su hrvatske žrtve znatno brojnije od srpskih, čime je skinuta velikosrpska kleveta o genocidnosti hrvatskoga naroda. Posebno vrijedna su Katalinićeva upozorenja na manipuliranje brojkama u popisima pučanstva, što je bila karakteristika prve kao i druge Jugoslavije, a onda se iz razlika u tim brojkama izvodio ukupni broj žrtava pojedinih naroda.

Nu Katalinić je kritikom metoda dotadašnjih istraživača, a ponajprije ozbiljnih znanstvenika - Kočovića i Žerjavića, pokazao smišljeno i proračunato manipuliranje brojkama žrtava, kako bi se što uspješnije prikrio jugokomunistički genocid počinjen nad hrvatskim narodom, nakon razaranja njegove države.

Mate Kovačević


(Krugovalna postaja Glavnoga Ustaškog Stana, 5. IV 1941.)

Poglavnik govori

Hrvatski narode!

Pred više od 1400 godina osnovali su naši pradjedovi na ovom svetom tlu svoju domovinu, svoju negda veliku i moćnu državu Hrvatsku! Na tom tlu branili su naši oci kroz vijekove svoju slobodu, hrabro i junački, a slava njihova oružja poznata je po cijelom svijetu. Svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, naši su pređi stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima.

Ali 1918. godine zaposjela je Srbija na prevaru hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versailleskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija.

Beograd je od prvog časa pa do danas uvađao i podržavao nad Hrvatskom najstrašniju tiransku strahovladu, koju su kroz 20 godina plaćale hrvatske zemlje, obeščašćavajući hrvatska seljačka ognjišta, a tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao, povješao i utamničio samo zato, što se oni nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa.

Beogradski vlastodršci su uvođenjem kraljevske diktature htjeli ne samo uništiti svaku hrvatsku narodnu i državnu osebujnost, nego štoviše istisnuti s lica zemlje svaki trag hrvatske opstojnosti.

Nu proti tomu zločinačkom djelu beogradskih vlastodržaca i proti njihovu naumu podigao se Hrvatski Ustaški Pokret, koji je krvavu beogradsku diktaturu krvavo srušio!

Čim je pala beogradska diktatura, našli su se beogradski vlastodršci pred krutom zbiljom, da svoga nauma ne će moći izvršiti i da hrvatski narod više silom pod svojom vlasti ne će moći zadržati. I opet su se utekli staroj srbijanskoj metodi tj. prevari, pa su počeli govoriti o sporazumu.

Nažalost, našlo se u Hrvatskoj nesavjesnih, malodušnih i nestrpljivih, a najviše onih u čijim žilama ne teče hrvatska krv, pa su počeli tobože u ime hrvatskog seljačkog naroda pregovarati s najpokvarenijom beogradskom gospodom.

Kada je bilo očito da će buknuti novi svjetski rat, Beograd je znao, da će se hrvatski narod staviti uz sile osovine i s njima boriti protiv trulog i propalog sistema koji Europom vlada, a za novi poredak i time za svoju slobodu i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Radi toga je u kolovozu 1939, uoči novog svjetskog rata, bio potpisan sramotan sporazum, kojim se odobrava tek jednom dijelu hrvatskog naroda tobožnja autonomija, naravno s odlukom, da se ukine čim dođe pravi čas.
Time se htjelo hrvatski narod zavarati, da se u ovom ratu bori za versaillesku tvorevinu Jugoslaviju, za srpsku državu, svoju tamnicu, a protiv velikih naroda Italije i Njemačke, koji su ušli u borbu neizmjernih razmjera za rušenje versailleske tamnice i za pravo i jednakost svih naroda, a koji će pod vodstvom svojih velikih vođa Mussolinija i Hitlera sigurno i skoro iznijeti potpunu pobjedu.

Danas nitko nema ovlasti od hrvatskog naroda da njegovu sudbinu veže za strašnu sudbinu, koja čeka Beograd, Srbiju i zapadne demokracije, jer se hrvatski narod već nebrojeno puta i u svakoj zgodi otvoreno i jasno izjavio za potpuno odcjepljenje od Srbije i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske na cijelom povijesnom i neprekinutom narodnom području.

Hrvatski narod, okupljen oko hrvatske ustaške zastave, stupit će u borbu uz bok velikih prijatelja, koji mu jamče slobodu i uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, koja će se sterati od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjeg Jadranskog mora. U hrvatskoj nezavisnoj državi vladat će samo Hrvati, a najpače hrvatski seljački narod, sam gospodar u svojoj vlastitoj kući. U hrvatskoj nezavisnoj državi ne će biti mjesta tuđim nametnicima, izdajicama i korupcionašima. U njoj će biti reda, u njoj će vladati pravo i zakon, koji će stvarati sam seljački narod, u njoj će biti kruha, ruha i blagostanja za sva hrvatska pokoljenja.

Hrvatski narode!

Približava se čas našega narodnog i državnog oslobođenja. Budi svjestan velikog vremena, koje proživljava cijela Europa, a s njom i mi! Budi siguran i uvjeren, da će se u najskorije vrijeme ispuniti naša zavjetna misao i da će iz krvi hrvatskih mučenika uskrsnuti hrvatska narodna i državna sloboda. Budi svjestan i spokojno čekaj, jer dolazi čas tvoga uskrsnuća!

Živio hrvatski narod!
Živila Nezavisna Država Hrvatska!


Je li Korizma danas izgubila svoje značenje?

Još uvijek se rado prisjećam pjesme iz djetinjstva koju su, idući blatnjavim seoskim putem, upravo kroz korizmu, znali zapjevati momci u mom posavskom kraju: "Oj korizmo ni'ko te ne kaje, samo parok (župnik) koji misu daje!" Ovo i ovakvo pjevanje imalo je i ima višestruko značenje. Prvo: pjevanjem su svjesno željeli pokazati da su oni upravo ti "revolucionari", koji do crkvenih propisa ne drže baš previše! Crkva upravo preporučuje da u korizmenom vremenu treba izbjegavati javne veselice, svatove i zabave. I drugo: bio je to svojevrsni protest. Tu su pjesmu najradije pjevali oko crkve kako bi ih i župnik čuo. Gotovo za ne povjerovati da je u katoličkoj Posavini takvo što moguće! Da, i to se dešava. Tome u prilog navodim i činjenicu da upravo u Posavini svatovi, kad se malo ponapiju ili pak "žene kad idu po ruvo", najradije pjevaju "masne pjesme" upravo dok prolaze pokraj župne crkve.

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim mjestima smatra "specijalitetom"!

No, vratimo se mi našoj zadanoj temi i pokušajmo odgovoriti na pitanje: je li korizma u našem vremenu izgubila svoje prvotno značenje? Usuđujem se javno ustvrditi da - nije! Izuzetaka je uvijek bilo i bit će! Naš čovjek, osobito onaj u Bosni i Hercegovini, i kad ode iz svog rodnog kraja on ostaje, u velikoj većini, vjeran svojoj vjeri i običajima. Ovo govorim kao svećenik koji je trećinu svog života proveo u svijetu družeći se s našim ljudima. Rijetki su narodi u Europi, koji toliko drže do tradicije, kao što je to upravo naš hrvatski, katolički narod! Mnogi će reći da je tradicija slična pepelu ispod kojeg se ne vidi žar vjere. Pa ipak, ako to uzmeš našem čovjeku, što će mu onda ostati? Mišljenja sam da na tradiciju treba nadograđivati živu vjeru.

Što je s korizmenim običajima?

Naš je čovjek još uvijek vjeran običajima svojih pradjedova, kako u domovini, tako i u tuđini. Post, molitva, djela ljubavi, češće pohađanje svete mise, pučke pobožnosti: molitva krunice i Križnoga puta, sakramentalne ispovijedi, poučavanje odraslih u vjeri, osobna izmirenja... Sve su to plodovi čvrste vjere naših ljudi. Kako je teško "kroničnim" pušačima odreći se pušenja kroz čitavu korizmu? Kako je teško ljudima, koji vole popiti, odreći se alkohola, kako je teško postiti o kruhu i vodi, pa makar to bilo samo srijedom i petkom u korizmi! Pa ipak u našem narodu takvi nisu rijetki. Kako je lijepo vidjeti u našim crkvama, kako u domovini tako i u svijetu gdje se okupljaju naši ljudi na Bogoslužje, upravo u korizmenom i božićnom vremenu duge redove pred ispovjedaonicama onih koji žele okajati svoje grijehe! Nijemci, Austrijanci, Švicarci ne mogu se čudom načuditi! Našem narodu treba još reći da post mora imati i socijalni karakter. Novac, kojeg sam uštedio na osobnom postu, darovat ću nekome komu korizma traje gotovo čitavu godinu, koji je više gladan nego sit. Stručnjaci tvrde da su od trojice ljudi na svijetu - dvojica gladni! Prazniti se od tjelesne hrane, a ispunjavati se više Riječju i milošću Božjom!

Cvjetnica

Korizmena strogoća i ozbiljnost potrajali bi sve do Cvjetnice. Na Cvjetnicu se smjelo malo i proveseliti. Na Cvjetnicu započinje sveti tjedan! Djevojke i snaše ustajale bi se rano u zoru i odlazile u šumu nabrati poljskog cvijeća i zelenila da nakite seoske bunare, ali isto tako i da se umiju mirišljavom vodom. Ona tog dana ima posebne moći u pomlađivanju. Mlade su snaše na đeram vješale bogato ukrašene otarke (ručno izrađivane ručnike), a drvene kante za grabljenje vode kitile bi najfinijim poljskim cvijećem. To je isto vrijedilo i za kantu za vodu u kući iz koje se pila voda. U kasno doba noći, kad je selo pozaspalo, momci bi činili različite nepodopštine po selu, osobito po dvorištima i kućama u kojima su stanovale djevojke dozrele za udaju. Što je bilo više nereda značilo je da djevojka ima više prosaca! Momci su s jednog kraja sela donosili drvene kapije u drugi kraj sela i stavljali ih na bunar tako da domaća čeljad nije mogla vode za piće zagrabiti. Na đeram bi objesili sepet s mačkom koja se u zoru počela derati u želji da je spuste dolje... Po sokaku bi bacali pljevu ili piljevinu tako da su djevojke imale u rano Cvjetno jutro pune ruke posla dok su dvorište dovele u red. Oni mlađi išli su na veliku, a stariji na ranu misu.

Vjenceslav Janjić


Podsjetnik...

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić


Bit ćete mi svjedoci
Svaki gradjanin, a navlastito vjernik, ima točno odredjenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje značajni doprinos na raznim područjima društvenog života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoj mjeri u kojoj se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.
Ivan Pavao II

Podsjetnik...

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!

Nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu!

S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis "intelektualnoga poslanja". U to vrijeme jednostavno bi se reklo: "On ti je intelektualac!", štoviše: "On je hrvatski intelektualac!" To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, "nedohvatljivih suvremenika".

Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga "zabranjenog angažmana" - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) "zabranjeno".

Što su intelektualci?

Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede "afere Dreyfus". Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća, treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu "vezani" uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju tzv. "samaritanskim globtroterima". Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga "sekularnog duhovnika" - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u "izdaju"? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?

Beznađe intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje "ateizma" intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao "izdaji", postmoderni intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlučio za "izdaju" odlaskom iz samoće i uključivanjem u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: "tu se ništa ne može!" Odnosno: "Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!" Jedna takva rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i Boga. Mentalitet "ne može se ništa" onemogućuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa drugo doli "svakodnevni prešutni ateizam".

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni "supersposobni" ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema. Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skeptičnosti.

Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.

Crkva i intelektualci

Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci bili kritički korektiv i "savjest Crkve" odnosno društva kao takva, posebice u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa "učiteljstvo", tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto zajednice.

Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka intelektualnih autoriteta.

Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično. Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva, a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put. Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.

Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim) intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V. Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku krepost "zamjeranja".

No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi.

Javni i privatni govor u Crkvi

No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca. Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem (službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.

Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine - u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi "bespoštednom gaženju", a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.

Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled "neugodnim istinama"? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.

Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.

Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za "intelektualno dostojanstvo katolika" - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa zabrinutošću nedavno govorio.

U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili "istini i općem dobru" - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.

"Hrvatski intelektualci"

Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna! Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!

Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim pričama: tako bivši "zabranjeni intelektualci" mahom završiše u politici, profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni, bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru; akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na pozornicu zajedničkog dobra.

Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje "savjesti nacije" odnosno "savjesti društva"! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im "jugodomaje", bez ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi "hrvatski intelektualci", zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, "prognani intelektualci iz bivše Jugoslavije", u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.

Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu, bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina, nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.

Intelektualci u egzilu

Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli svojih viceva. I ti isti sa svoga "trona" neizravno sugeriraju: predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu. Čudake pak treba "dokinuti" ili prisiliti da emigriraju.

A oni "snalažljiviji" se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine. Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa "tih boraca protiv vjetrenjača" učinila zaokret u desno. To se (nažalost!) događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.

No, čitav taj proces nije završen, on i dalje "kuha". Tako u međuvremenu imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore. I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge, koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.

Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima? Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu - dakle, "suicid uloge intelektualca"! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.

Kakva intelektualca trebamo

Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.

Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.

No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.

Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.

Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca. Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?

Istinski angažirani intelektualci izloženi su neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog društva.

Prekinuti beznađe šutnje

Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko "buke" i "bijega" - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne "prodavati krivu harmoniju", nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi "neugodne (i ugodne!) istine"?

Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je činiti?

Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. "beznadne slučajeve", jer ih je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe društva.

Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje, poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno ismijavanje.

Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne pozornice i brisanje iz naivnih kataloga "hrvatske pameti" omogućili bi barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.

Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima. Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!

Frano Prcela, O.P. (Chicago)


Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu.../ devetnaesti dan

Pomirenje i oprost

“Kao što tvrde vjere među ljudima i lavovima nema,
Kao što složna janjci i vuci nemaju srca,
Tako ni ljubavi meni nema s tobom, te nama
Nema dvojici vjere, dok jedan ne padne od nas.”
Ilijada, XXII. 23-27

Uviđajući da se narod oslobodio straha, da ga rado sluša i da je oduševljen njegovim govorima, Prorokovođa je nastavljao govoriti svaki dan. Znao je da ga treba još mnogo čemu poučiti i da prije nego ga na izvršenja djela povede, da mu treba učvrstiti volju i odlučnost za djelo. Da mu ostane samo jedan san, san o njegovoj odabranosti i poslanosti te ljubav za djelo. Stoga i devetnaesti dan započe svoj govor:

- O narode hrvatski, sa sobom zavađeni! Kad tako dođeš do samospoznaje, prepast ćeš se samoga sebe. Prepast ćeš se samoga sebe kad shvatiš da si zavađen sam sa sobom. Kad neprijatelja svoga u sebi prepoznaš. I njegove saveznike što se u tvojoj zemlji naseliše, vjerom prevrnuše i neprijatelji ti postadoše. Da tvojim slabostima oni vjerni saveznici postadoše. I to je jedan od gorkih plodova tvoje samospoznaje. Ali ta ti samospoznaja vid vraća. Od tada ćeš dobro razlikovati dan od noći i neće ti biti stalo do sumraka predsvanuća i večernjeg sumraka u kojima se tvoji neprijatelji najbolje kriju i grade se tvojim prijateljima. Zato moraš imati dobar vid. Već sam te upozoravao da trebaš paziti da ti se stranci u tvojoj zemlji za vrijeme mira ne namnože i tako postanu prejaki, jer su oni najveći prijatelji tvojih mana. Zato jer si propustio na to paziti u miru, morat ćeš u ratu protiv njih rabiti gorak lijek.

Za veliko djelo ti nisi spreman sve dok se sa sobom ne izmiriš. Istina, ti si mirenje pokušao, no ono nije uspjelo jer je zamišljeno i provađano na pogrešan, nemogući način. Tvoje te meko srce upropaštava. To nije dobrota, to je slabost što dolazi od nemuževnosti.

Poslije Patriotskoga rata htio si, o velikodušni narode, svim svojim neprijateljima oprostiti. I tuđinu i svome odrodu. No, ti se prethodno ne upita odakle tvoje pravo i tvoja moć da opraštaš sve one strahote i zločinstva što ih tvoji neprijatelji tebi naniješe? I koji se nikad ne pokajaše! Odakle ti pravo da im oprostiš sve zločine što ih počiniše onima koji prvi ustaše? Zbog svoje nerazboritosti preuzeo si na se zadaću koja ti nije povjerena i koju zbog svoje mlitavosti nisi mogao niti možeš izvršiti.

Te zločine samo Bog može oprostiti, a na tebi je, kao suradniku Božjem na Zemlji, da im sudiš i da ih kažnjavaš i tako zlu i tvojoj propasti zatreš trag i korak. Oprostio si a da ni njihovu krivnju ni odgovornost nisi utvrdio, i tako si odbio izvršiti svoju zadaću. Tako si se odrekao svoje svojevlasti, svoga suvereniteta, na kojemu je da nagrađuje i da kažnjava.

To je velika pogreška; tako si utro put svojoj ponovnoj propasti. Pa što si onda i komu oprostio? Bezimenima koji će sutra reći da niti je zločin postojao, niti su ga oni počinili, jer gdje je to dokazano i utvrđeno! A trebao si utvrditi svačiju krivnju i svačiju odgovornost. Jer, može biti da u nekom narodu nisu svi krivi, ali su svi odgovorni. Trebao si to uraditi, a potom vidjeti je li se tko od njih riječju ili djelom pokajao ili pak bio u oprostivoj bludnji. Tek poslije toga si mogao opraštati, pojedinačno. Kako to nisi učinio, podcijenio si sebe. Podcijenio si svoju krv i svoju žrtvu i time svome neprijatelju dao za pravo. Time si, ustvari, rekao da zločin nad tobom i nije neki zločin kao kad se počini prema nekom drugom “izabranom” narodu. Tebe optužuju i kažnjavaju za stotine, a ti njih ni za stotine tisuća što tvojih oni poubijaše. Nemarno i mlitavo si postupio. Protiv svoga dostojanstva i bez samopoštovanja si postupio, i time počinio veliki grijeh protiv sebe.

Ne budi uzaludno zlopamtilo. Kažnjavaj, neka zločinac pamti!

Ne dopustite da se genocid izvršen nad vama (Olovograd, Patriotski rat) olako pretvara u povijest. No, trajno zadržavanje sjećanja na genocid ne traži nužno osvetu kontragenocidom i primjenu taliona. Ali, moralna vam je zapovijed da kaznite počinitelje pokolja u Olovogradu i etničkoga čišćenja i genocida u Patriotskom ratu jer ga Svrab neće kazniti, kao ni sud u Haagu. Ne dajte se zavarati “humanizmom” oprosta jer će, inače, shvatiti da vas mogu nekažnjeno klati. Zar ne vidite kako se i 100 milijuna nevinih žrtava komunizma opravdava njegovim tobožnjim humanističkim načelima, kao hipokriznom idejom bratske ljubavi koja je tobože nesretno, stjecajem nesretnih okolnosti, iznevjerena. Time se želi reći da bi bio moguć komunizam bez zločina pa, dakle, i treća Jugoantija bratstva i jedinstva. Ne dajte se varati! Zločin nad vama mora biti kažnjen! Neka sinovima trnu zubi za zločine njihovih očeva!

Olovogradski zločin je zločin djela mržnje koji se prema vama od tada do danas produžio kao govor mržnje. Jedan se u drugi oblik pretvara ovisno o okolnostima, o političkom kontekstu: u miru egzistira kao zločin govora mržnje nazivajući vas fašistima i genocidnim narodom, a u ratu se pretvara u djelo mržnje vršeći nad vam zločin genocida i etničkoga čišćenja.

Oni, zločinačka Svrab, kao i komunistička šizma i svi drugi do kojih možeš doći, moraju biti kažnjeni za olovogradske zločine, zločine Prekrižnoga puta i druge poslijeratne zločine “čišćenja”, ne zato jer su slijedili komunističku ideologiju, koja jednim svojim, utopijskim dijelom, bijaše hvatanje duge, zabludna potraga za ljudskom pravdom i srećom, što je čovjekovo ahasversko prokletstvo, njemu imanentno u vječnom lutanju za nedohvatnom srećom. Oni su išli za krivim, pogrešnim bogovima, za idolima, što nije prvi put u povijesti, nego samo jedan od zločinačkih načina lutalaštva.

Moraju biti kažnjeni za zločine zato da shvate da im je njihova nacija vrhovno dobro, dobro iznad svih dobara, i da je grijeh protiv njega najveći zločin. Jer narod je dobro iznad svih ideologija, iznad svih putova, lijevih i desnih, srednjih, trećih i svakog drugog ideološkog puta. Neka to bude za njih kazna, a opomena za sve druge koji bi se usudili takve zločine počinjati nad svojim narodom. Kazna mora biti upečatljiva i jasnog razloga: da se ne smije smicati, zatirati svoj narod za volju nikakve ideologije i nikakvoga saveza bilo s kim, a ne samo sa zločinačkim Svrabom i Karadagom, kao ni s Albionom i Karlovim sinovima. Pa zar ne kritiziramo i ne osuđujemo i svetu Katolički crkvu zbog njezina grijeha i njezina zločina što ga počini u Inkviziciji nad pravednicima! Pa kako onda da ne osuđujemo i ne kažnjavamo zločinački šizmu, Svrab i druge zločince. Pače se i Crkva ispriča za svoja nedjela, a šizma i drugi čak ni to.

Opraštajući a ne kažnjavajući postupio si protiv svoga naroda, protiv sebe, jer si nedovršen narod. Stoljeća neslobode i otuđenosti od vlastite države otuđila su te i psihološki, otuđila su te i nacionalno tako da ti je zamro naciogenetski instinkt. Instinkt koji je jači i od samoga instinkta za životom. Istina, u međuvremenu si mnogo napredovao, ali ne još dovoljno. Da to spoznate, dovoljno je da se osvrnete na svoju povijest, na povijest koja je svakom odgovornom i pametnom narodu učiteljica života... Kad se zagledate u vlastitu povijest kroz sva ta stoljeća bezdržavlja, od 1102. do danas, vidjet ćete svoju nacionalnu svijest u stagnaciji, u regresiji, u potpunom otuđenju i raspadu, u samomržnji i samonegaciji, u borbi protiv samoga sebe i u buđenju u više oblika te, konačno, u napredovanju do sadašnjega stanja. Vidjet ćeš ujedno da svakom tom stadiju svijesti odgovara i vaše djelatno zalaganje ili pak odustajanje od vlastite slobode, od vlastite države. Također ćete, poučeni poviješću, dobiti kritičku svijest i spoznati da još niste zadobili potpunu samosvijest, da niste dovršen narod.

Poslije pada vašega srednjovjekovnoga kraljevstva i gubitka prava skrbi o samom sebi i svojoj sudbini, vaša je nacionalna svijest degenerirala. Nastaje bezbrigonosno stanje za se, a vaša se skrb usmjerava na obranu državnih i drugih tvorevina u kojima niste slobodni kao narod, odnosno nacija. Vaša skrb i svijest je vezana za obranu i napredak ugarsko-hrvatskog kraljevstva, za Veneciju, za Austro-Ugarsku, za Napoleonovo carstvo, za Tursko carstvo, te za kršćanstvo kao antemurale cristiniatatis, za internacionalni komunizam itd. . . U novijoj povijesti u Prvom, velikom ratu (svjetskom), nitko nije ozbiljnije ni razmišljao, a nekmoli se organizirao za obnovu vašega kraljevstva. Bili ste u najdubljem sloju otuđenja nacionalne svijesti bez obzira na opomene i nastojanja velikoga Preteče i na Hrvatski narodni preporod i njegove ideje-budnice. Taj Preporod, međutim, nije nikad uspio prekoračiti granice ideja Ilirskoga pokreta kao izraza probuđene ideje slobode, ali ne i ideje o samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. On je sanjao ideju zajedničke države s drugim narodima, a naročito sa zlokobnim Svrabom, što je i ostvareno u prvoj i drugoj Južnoantiji, u kojoj ste iskusili najveća poniženja i izdaju vaših ideala.

U Drugom velikom ratu (svjetskom), iako su vam oni koji prvi ustaše pokazali ispravni put i zalažući svoj život ga potvrđivali, dali ste se zavesti šizmom. Mnogo vas se odmetnulo u šizmu i borilo se izdajnički protiv svoga kraljevstva te tako Svrabu omogućilo da vam kraljevstvo zatre i obnovi svoju vlast nad vama. Tek ste se osvijestili u Patriotskom ratu i u vama proradio naciogenetski instinkt. Ali i tada previše vas je po negativnom određenju postalo svjesno; osvijestili ste se tek kad vas je Svrab napala, fizički vam istrebljenjem zaprijetila, iako ste još uvijek pripadali komunističkoj šizmi. To je najniži stupanj nacionalne svijesti, svijesti iz nužde. Kad nužda prođe, mnogima od tih svijest još više oslabi, a kod nekih ponovo nestade. To su oni koji vas u Zapadno Brdo vode, koji vas u Ropsku Uniju vode, koji vas pljačkaju i strancima prodaju. To su oni što hoće biti vaši gospodari, a mi ih zovemo gospodari naroda.

Viši je oblik svijesti, nacionalna samosvijest - integralno hrvatstvo. Ona nije samo obrambeno i samo iz nužde. Ona je uvijek budna, uvijek kod sebe, oslonjena isključivo na svoj narod, na svoj duh kao na svoju vlastitost. Integralno hrvatstvo nije samo obrambeno, nego je i napadačko, sve u nezaboravljivoj brizi za svoje interese, za svoj napredak, za svoje usavršavanje. Zar vas ne poučih o tome u svojoj poslanici Hrvatski duh alke? Vaši zatornici vas plaše da takva nacionalna svijest poništava vašu pojedinačnu individualnost, da vas ona svodi na stado. To vam govore pismoznanci, neprijatelji vaši, oni što žele biti gospodari naroda. Naprotiv, upravo najrazvijenija nacionalna svijest ima razumijevanje za sva politička opredjeljenja i uvjerenja u svome narodu. Ali nijedno takvo uvjerenje i opredjeljenje ne smije nadilaziti i negirati državno jedinstvo, samostalnost i neovisnost vašega kraljevstva.

Integralna nacionalna svijest kao svijest o sebi kao jedinstvu, kao neponovljivom kolektivnom subjektu i kolektivnom individuumu je, takoreći, ne samo psihološki, kulturni, nego i biološki, naciogenetski instinkt koji se samoodređuje i uvijek je samosvjestan. On je snažan kao instinkt, kao nagon za životom. Pače, naciogenetski instinkt kao instinkt za slobodom jači je i od instinkta za životom. Tek tada kad vam nacionalna svijest bude takva - bit ćete slobodni za život.

I ne okrečite nikome drugi obraz. To ionako nije kršćanska dogma. Odbacite stoičko-kršćanski moral oprosta i trpljenja. To je moral robova i prizemljara. Nego, uzvratite dvostrukim udarcem. Tko vas kamenom, vi njega - mačem. Tako pomažete dobroti i zatirete zlo. Zaboravite ispravljanje nepravde trpljenjem. Zaboravite pasivni pacifizam. Samo pacifizam zasnovan na ratničkoj pravdi osnažuje dobro. To je vaš dug Bogu i svom čovještvu.

O kako ste još daleko od sebe! Zato - uusavršavajte se. Kad ćete već jednom napustiti neratničku etiku domobranstva i njegova slabićkog, tobože humanističkog pacifizma: biti dobar, pravedan i pošten čovjek. Radom, na pošten način zarađivati kruh svoj. Pomagati svakom potrebitom, pa i na svoju štetu. Ne mrziti nikoga, napose Svrab. Voljeti svoju domovinu, braniti je, ali tako da nikoga ne povrijedite. Ne, to nije moral onih koji prvi ustaše, to nije moral ni višega čovjeka ni višega naroda. To je moral koji trebate rabiti samo među sobom. Vi još lutate u pravedničkom snu, u ljiljanskom svijetu ljubavi bez grijeha i zločina - u iluzornom svijetu. U svijetu izmišljenom od vaše dobrote ali i slabosti, u svijetu bez energije. To je izmišljeni svijet lošega kršćanstva, njegova grijeha prema čovjeku jer ga čini slabićem, djelo teološke samoobmane koja vas tješi da je Bog postao čovjekom (Isus), da bi čovjek postao Bog. To je pogrešno tumačenje Božjeg darivanja dostojanstva čovjeku. Ovim teološkim iskazom Božjeg čina čovjek nije postao, nego mu je dana mogućnost da postane dobar i pravedan, da postane dionikom svetog i božanskog. No, to se nije dogodilo. Ta pretvorba od životinje do čovjeka, to uzdignuće se ostvarilo samo djelomično, napola i vrlo rijetko. Ono što je božansko u čovjeku to je ljubav, ali je u njemu ostao i sotonski dio - mržnja i sklonost zločinu. To je tek teološki i antropološki realizam s kojim treba živjeti i prema njemu se ravnati. Ako se budete ravnali prema njemu ne ćete nikome okretati drugi obraz. Ne izbjegavajte svoje pozvanje, svoje dužnosti preuzimanja odgovornosti za “zločin” što ćete ga morati počiniti da bi od sebe otklonili zločin vašega neprijatelja. Dužnost vam je ne pokoravati se zločinu oduzimanja osobne i nacionalne slobode, nego ustati protiv njega. Samo oni koji prvi ustaše ispravno razumješe onu teološko-psihološku istinu, čovjekovo dioništvo u Bogu kao slobodu. Oni dobro razumješe: ne trpiti, nego zlo i zločin istrijebiti. Ne skrušeno podnositi nepravdu nego se, ispunjeni ratničkom etikom, protiv nje organizirati u viteške redove, boriti se i pobjeđivati. Jer djelovanje je na Ispravnom putu. Pritom budite strogi prema sebi: očistite se od slabićstva i samilosti prema neprijatelju. To su značajke prizemljara, to vas nije dostojno. Odbacite prizemljarsku sintagmu lažnog, minimalističkog mirotvorstva i dobrosusjedstva: tuđe nećemo svoje ne damo. Ništa vaše nije sigurno niti ičim zajamčeno: sigurno i zajamčeno kao vaše samo je ono što vaš mač pokriva. Usavršavajte se. To je vaš poziv, poziv vašega kulturogenija na što ste na putu slobode upozoreni već od velikoga Firentinca koji reče: “Slobodno ti je odroditi se u niži svijet životinja. Ali, isto tako možeš se po odluci tvojega duha uzdići u viši svijet božanskoga” (Giovanni Pico della Mirandola).

Zaista, čovjek se može samodegradirati tako da postane životinja. Pače i biljka. U njegovoj je volji. Sve do anorganskoga. Ali, dano mu je zakoračiti i postati dionikom božanskoga. Zato, usavršavajte se, ne budite prizemljari, ne dajte se vlasti podljudskoga.

Vi zaista ne razlikujete ljudsko i božansko praštanje. Ali znajte da niste pozvani da umjesto Boga ni praštate ni kažnjavate. Kao ljudi i kao narod ovlašteni ste, pače i dužni kažnjavati ljudski grijeh, individualni i kolektivno počinjen prema čovjeku pojedincu i prema naciji kao kolektivitetu. Grijeh počinjen prema Bogu ostavite njemu da mu on sudi. Zato ne budite slabići, ne praštajte nego sudite i kažnjavajte za zločine počinjene prema vama. A Bog će suditi i vama i njima. Ako svi Svrabi i nisu svi krivi, svi su odgovorni za zločine počinjene prema vama, i to ne samo u Patriotskom ratu, nego i za cijelo vrijeme trajanja zajedničke države, od 1918. (Dakako, postoji i njihova povijesna krivnja suradnje s Osmanlijama pri osmanlijskom osvajanju hrvatskog ozemlja te progona, etničkog čišćenja Hrvata s njihova ozemlja.). Jer, kako svaki čovjek kao pojedinac osim individualnog ima i kolektivni, nacionalni identitet, tako ima i individualnu i kolektivnu, nacionalnu odgovornost za djela svoje nacije (aktualnu i povijesnu). Nisu odgovorni samo oni koji su izričitim radnjama pokazali da se ne slažu s agresijom na Hrvatsku i pokoljem Hrvata (demonstrirali su protiv rata, pisali protiv agresije, pobjegli u inozemstvo da ne bi sudjelovali u tom zločinu, dakako ako to nisu učinili samo iz kukavištva i straha za vlastiti život itd.). Stoga se individualizacija krivnje i oslobađanje od krivnje i odgovornosti odnosi samo na one koji se nisu solidarizirali s tom agresijom i zločinom. Jedino su oni potpuno nevini. Svi ostali koji nisu krivi su odgovorni. Posebno se to odnosi na one koji su sudjelovali u vojnim postrojbama. Svi oni snose ne samo individualnu odgovornost, nego i krivnju, od koje ne mogu ni na koji način biti oslobođeni niti im može biti oprošteno. Njima, štoviše, i ne treba dokazivati zločin jer je i samo sudjelovanje u agresiji zločin. Sve one zločine nisu mogli počiniti onih desetak kojima se sudi, pogotovo jer se većini sudi samo za zapovjednu odgovornost. Zato zakone o oprostu i aboliciji morate ukinuti i suditi svim sudionicima u svrapskoj agresiji na Hrvatsku.

Odgovornost bez krivnje, svega ostalog naroda koji je pasivno ili djelatno podržavao agresiju, samo je pravna fikcija jer je i iz čisto tehničkih razloga nemoguće zatvoriti cijeli jedan narod. Inače, ne postoji odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost bez kazne.

Zato i sud u Haagu ne individualizira odgovornost bez krivnje, nego samo odgovornost s krivnjom, jer nema kazne za tu odgovornost iako postoji krivnja. No, ta fikcijska odgovornost bez kazne ipak nije bez ikakve kazne. Kazna je moralna i politička s povijesnom dimenzijom, jer napadnuti narod s pravom može, i, zapravo, ako drži do sebe mora, pamtiti počinjene zločine nad njim i napadački narod smatrati zločinačkim. Iako to na prvi pogled izgleda blaži oblik kazne, politička i moralna kazna s povijesnim pamćenjem ustvari može biti i teža. Individualizacija krivnje zbog kažnjavanja, dakle, ne skida odgovornost s ostalih pripadnika toga naroda jer, kako rekosmo, iz kolektivnog identiteta proizlazi i kolektivna odgovornost.

Prorokovođa odahnu, obrisa znoj s lica pa pogleda po narodu koji ne pokazivaše nikakvo nestrpljenje ili nelagodu. No, on ipak nastavak govora ostavi za sutra.

Tako bi i prođe i devetnaesti dan učenja Ispravnoga puta.


croatiarediviva.com

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: KAKO UMRIJETI U SRBIJI PA JOŠ JEDNOM U JASENOVCU?

Umrijeti u Srbiji pa onda još jednom u Jasenovcu fizički nije moguće, ali izvedivo je u virtualnoj stvarnosti ako se pojavi potreba za povećanjem broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu što dosad nije bio rijedak slučaj. Kako se dvostruko umiranje točno postiže? Možda bi netko od čitatelja šaljivo mogao pomisliti da se radi o crnoj ili crvenoj magiji jer to sliči komunizmu, ali precizniji odgovor bi možda trebalo tražiti u pojmu masovne prijevare. Ukratko: cilj ovog članka je navesti podatke o navodnim žrtvama iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se pravom može pretpostaviti da su stradale u srpskim tj. beogradskim logorima Sajmište i Topovske šupe, a ne u Jasenovcu. Prije samog navođenja možda treba podsjetiti na u krugovima stručnjaka poznatu hrvatsku slikaricu židovskog podrijetla Tinu Morpurgo koja je ubijena na srpskom stratištu Jajincima u južnom predgrađu Beograda nakon što su njemačke okupacijske vlasti nakon kapitulacije Italije transportirale splitske Židove u Srbiju. Ona se i dalje navodi kao jasenovačka žrtva u mrežnom jasenovačkom popisu o čemu je opširnije pisano u Hrvatskom tjedniku od 21. travnja 2016. godine i naravno nije jedina takva lažna jasenovačka žrtva, ali je možda najpoznatija.

Za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu se kao izvor podataka navodi komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, a jednu njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je detaljnije opisano u prethodnim člancima na ovu temu, beogradska verzija saveznog popisa se po navodima jednim dijelom razlikuje od one koju koristi Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Tako se za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Sajmište kraj Beograda: Ahmet Mehinović rođen ocu Ibrahimu 1920. godine u Blagaj Rijeci, Nikola Knežević (Đuro, 1889., Donje Vodičevo), Milan Vuković (Nikola, 1915., Gornje Vodičevo), Mile Jovanić (Marku, 1887., Mala Žuljevica), Lazo Bates (Jovo 1898., Petkovac), Nikola Bijelić (Pero, 1880., Petrinja kod Bosanskog Novog (BiH)), Gojko Marin (Dušan, 1899., Pobrđani), Petar Marin (Milan, 1905., Pobrđani), Milan Marin (Mile, 1890., Pobrđani), Nikola Stojnić (Simo, 1887., Pobrđani), Cvijo Tomić (Mile 1894., Pobrđani), Marko Kovačević (Nikola, 1897., Sokolište), Stojan Vujasin (Trivo, 1906., Sokolište), Oste Lajić (Mlađo, 1927., Lamovita), Ostoja Grbić (Mihajlo, 1920., Marini), Blaško (Blago) Lubura (Ilija, 1914., Krupac), Aleksa Lubura (Vukan, 1907., Krupac), Dušan Lubura (Marko, 1904., Krupac). Kod sve trojice Lubura se u napomena jasenovačkog popisa navodi mjesto smrti Zemun. Prema tome autori popisa znaju za te podatke, ali ih ignoriraju. Đoko Kukavica (Milan, 1922., Gašnica), Milan Ivanović (Zdravko, 1908., Beograd), Lili Ungar (Eugen, 1928., Novi Kneževac), Bela Fetman (Fettmann) (Emanuel, 1887., Pančevo) pri čemu je u ovom potonjem slučaju u napomenama u mrežnom jasenovačkom popisu izražena dvojba radi li se o muškarcu ili ženi. Većina gore navedenih su Srbi s Kozare i Židovi iz Srbije. Za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Topovske šupe u Beogradu: Ješa Rubenović (Ruben) (Ruben, 1924., Beograd), Rikard Binder (Emanuel, 1904., Beograd), Moša (Mošo) Kalmič (Aron, 1909., Beograd). Svi navedeni su beogradski Židovi. U svim navedenim slučajevima radi se o potpunom podudaranju odnosno o podudaranju u imenu, prezimenu, imenu oca, mjestu i godini rođenja. Postoje i slučajevi žrtava beogradskih logora Sajmišta i Topovskih šupa gdje se mjesta rođenja ne podudaraju, ali iako su različita, radi se o susjednim selima. Ipak, jednostavnosti radi takve osobe su izostavljene iz ovog članka i bit će navedene u jednom od budućih. Novih neobjavljenih imena ionako ima još mnogo i dovoljno za više članaka gdje im se može posvetiti više pažnje. Treba još napomenuti da veliki broj navedenih u popisu ima i svoje dvojnike koji se razlikuju u nekim detaljima dovoljnim da bi se moglo tvrditi da se radi o drugim žrtvama.

Znači u svim navedenim slučajevima se radi o muslimanima, Židovima i Srbima za koje barem jedna institucija iz Srbije navodi kako su ih ubili Nijemci u Beogradu ili u neposrednoj okolici grada. U prethodnim tekstovima navedene su žrtve koje su sudeći prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine navodno od ustaša ubijene u logoru Sajmište kod Beograda. Naravno te komunističke tvrdnje su upitne i to ne samo što se tiče žrtava, već i pravog identiteta ubojica. Po tome ispada da su u Judenfrei Srbiji Židove, ali i sve ostale uključujući i Srbe ubijali Nijemci i ustaše kao neka vrsta ubojica gastarbajtera. Kad bi to bilo tako, postavlja se pitanje tko je poubijao 80.000 ljudi samo u Jajincima, da ne spominjemo ostale brojne logore smrti i stratišta u i oko Beograda.

Dodatna dubinska provjera podataka pokazuje da su u stvari upitni svi podaci koji se navode u komunističkim i srpskim popisima. Nije upitno samo mjesto stradanja i tko su ubojice, već i stvarni identitet žrtava. Takav je primjerice slučaj Mira Kon/Kohn (Jovan, 1909., Beograd). Kod nje se u tzv. saveznom popisu navodi nevjerojatan podatak da su je u logoru Sajmište kod Beograda ubile ustaše, a u srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine to je promijenjeno u podatak da su je ustaše ubile u Staroj Gradiški. Istovjetan podatak nalazi se u mrežnom jasenovačkom popisu., a kao jedan od izvora navode se srpske Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine (AOISV) iz 2008. U Yad Vashemu nema potvrde ovih podataka. Jedina odgovarajuća žrtva istovjetnog imena i prezimena stradala je u njemačkom logoru Loborgrad 1941. godine. Kod navedenih židovskih žrtava u velikom broju slučajeva u Yad Vashemu nema potvrde podataka iz komunističkih i srpskih izvora. Primjerice prema podacima iz srpskog „Spiska“ okvirno se zna kad su modificirani podaci Jaše Rubena/Rubenovića iz prvobitne inačice smrti u srbijanskom logoru Topovske šupe u inačicu smrti u Staroj Gradiški. U Yad Vashemu nema neovisne potvrde o stradavanju Jaše Ruben(ović)a rođenog 1924. godine, već samo podatak o istoimenoj, ali znatno starijoj žrtvi rođenoj 1896. godine stradaloj u drugom beogradskom logoru Banjica. Usput da spomenemo da se na jasenovačkom popisu nalaze još tri žrtve prezimena Ruben, u napomenama se navodi i Rubenović. To su Feliks, Josif i Marsel. Prema navedenim podacima svi su rodom iz Beograda ili Zemuna. U Yad Vashemu su podaci o Marselu Ruben(ović)u, ali iz Brandeisa, jednog poprilično neuvjerljivog izvora. U ovom konkretnom slučaju neuvjerljivost se vidi u skeniranim obrascima gdje su mijenjani podaci o boravku za vrijeme rata (Zemun, prekriženo Jasenovac, a iznad prekriženog Nova iz naziva Nova Gradiška nadopisano je Stara) i o mjestu smrti (prekriženo Jasenovac pa iznad N(ova) Gradiška nadopisano St(ara)). Za Feliksa i Josifa nema neovisne potvrde iz nekog drugog izvora osim srpskih da su stradali u Jasenovcu. Detaljnija analiza podataka o Feliksu i Josifu pokazuje vrlo zanimljive rezultate. U Yad Vashemu se nalaze podatci o Haimu Ben Rubinu tj. Ben Reuvenu, ali navodi se da mu je drugo ime Felix, rođen je 1928. godine, znači samo je četiri godine stariji od navodne jasenovačke žrtve. Razlikuje se i po tome što je iz Soluna u Grčkoj i stradao je 1943. godine u njemačkom logoru Birkenau. Treba napomenuti da Ben Rubin/Ben Reuven odgovara prezimenu Rubinović/Rubenović. Prema navedenim podacima ime oca tog „Rubenovića“ je Vidal, a majke Rakhela. To gledano izdvojeno samo po sebi nije neki važan podatak, ali kod Iossefa Rubena iz Soluna, rođenog 1931., znači samo godinu mlađeg od istoimene jasenovačke žrtve navodi se ime oca Rafael, a majke Vida. Čini se kao da su u ova dva slučaja zamijenjena imena roditelja. Iossef tj. Josip Ruben iz Soluna također je stradao 1943. godine u istom logoru Birkenau. Možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti o Feliksu i Josifu Ruben(ović)u, ali slučajnosti su u jasenovačkom popisu toliko učestale da su postale pravilo. Sličan je slučaj i s beogradskim tj. zemunskim Binderima. Osim gore navedenog Rikarda u jasenovačkom popisu se nalaze primjerice i Mila, rođena navodno 1907. godine u Beogradu, a u Yad Vashemu se nalazi Mila Binder rođena 1911. godine s juga Poljske čija smrt nema veze s Hrvatskom i Hrvatima. Zatim dvije imenjakinje Claire ili prema starijoj inačici Kler Binder (Zagreb, 1894.*/1892.) i u bitnom jedino po navodnom mjestu rođenja različita Klara (Zemun, 1890.). U napomenama jasenovačkog popisa kod Claire Binder navodi se godina smrti 1944. Te iste godine, ali u Auschwitzu stradala je Klara Binder rođ. Kun (Senta, 1908.). Za nju postoji iskaz rodbine za razliku od starijih joj navodnih imenjakinja. Mošo Kalmič koji je prema podacima iz komunističkog popisa stradao u beogradskom logoru smrti Topovske šupe i Mošo Kalmič navodna jasenovačka žrtva rođeni su 1909. godine. Promjenom te zadnje znamenke iz 9 u 0 dobije se godina rođenja Moshe Kalmisha iz Dnjepropetrovska u tadašnjem SSSR-u. On nije stradao u logoru, već kao vojnik Crvene armije. Treba napomenuti da su u Yad Vashemu samo dva podatka na upit o Moši Kalmiču tj. Moshi Kalmishu. Uz navedeni to je i podatak iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“. Ovakvih i sličnih slučajeva ima još puno i više su pravilo nego izuzetak.

Usprkos svim navedenim podacima u Srbiji postoje službene institucije koje preko svojih glasila i dalje promoviraju ideju od 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Kako je navedeno na primjeru više osoba, neka ubojstva žrtava iz srpskih logora Srbi danas pripisuju Nijemcima. Usprkos tome hrvatska ustanova JUSP Jasenovac pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture ta ista ubojstva i dalje pripisuje ustašama. Na sličan način se ne uzimaju u obzir niti podaci iz Yad Vashema prema kojima su brojni Židovi u mrežnom jasenovačkom popisu navedeni kao žrtve iz Jasenovca stvarno stradali u nekom od njemačkih ili srpskih logora ili negdje drugdje. Zanimljivo je da za oko tri četvrtine podataka o jasenovačkim žrtvama kao izvor naveden komunistički popis iz 1964. godine, no taj se popis ne uzima u obzir kada su navodne jasenovačke žrtve prema njemu stradale negdje drugdje. Tendencija je da se takvi podaci koji derogiraju navode iz mrežnog jasenovačkog popisa ne uzimaju u obzir čak ni kad dolaze iz srpskih izvora. Teško da se ovdje radi o većoj stručnosti djelatnika JUSP Jasenovac u odnosu na druge stručnjake i ustanove – prije bi se moglo reći da se radi o osobinama tipičnima za neka prošla vremena. Ako ova ustanova financirana hrvatskim novcima tuđe zločine pripisuje Hrvatima, možda se treba pitati je li to zaista hrvatska ustanova.

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

Konfucije (Kina, 28. rujna 551. pr. Kr. – 4. ožujka 479. pr. Kr.)

MUČENIČKA SMRT STJEPANA JAVORA

Na tisuću i devet stotina
Trideset prva bijaše godina
Draga braćo, da vam žalost kažem
Ne sumnjajte da vam nešto lažem
Tešku muku Stjepana Javora
Da i kamen proplakati mora
Slična muka nikom nije dana
Nit u kakvu povijest zapisana
Težu muku ljudi ne bilježu
Već sam Isus što umri na križu
Na svršetku prvog svjetskog rata
Srbin uze Hrvata za brata
I ugovor napraviše taki
Da će biti u svemu jednaki
Da za narod bude bolje sreća
I država snažnija i veća
Kad nas pod svoj jaram uhvatiše
Ugovore bratske poništiše
I htjeli su da Hrvata nije N
ego samo ime od Srbije
Protiv toga Hrvati ustaju
Da hrvatsko ime sačuvaju
Al Srbija Hrvate prevari
I sramotno brata nasamari
Vojsku pusti prisvoji obranu
Sve oružje i ratnu džabanu
Postaviše diktaturu strogu
Što dosadi narodu i Bogu
Stjepan Javor biše Hrvat vrijedan
U Zagrebu trgovac ugledan
Dosta bogat i moćan je bio
I mnoge je sirote volio
Još kojim su oci zatvoreni
Pomoć pruža i djeci i ženi
Tko je život za Hrvatsku dao
Il od grozne smrti utekao
Još je mnogi bio sličan njemu
Što sirote pomaže u svemu
Jer su mnogi brze noge stekli
U tuđinu od smrti utekli
Ostavivši i kuću i ženu
Roditelje i djecu malenu
Sve je ovo Javor potpomaga
I hrvatsku borbu, braćo draga
Čujte, braćo, sada što su jadi
Diktatura što od nas uradi
Kakve muke ljudi podnosiše
Jer hrvatski hrabri borci biše
Uhitiše Javora Stjepana
Mučiše ga punih osam dana
I s njim mnoge Hrvate ugledne
Lavske snage naše borce vrijedne
I htjeli su da se sviju riješe
Te ji strašno mučit započeše
Tada krivi spisak napraviše
I Javora sile da potpiše
Takovi su spisak napravili
Zlo veliko da su počinili
Da je Javor zločin počinio
Pred ostalim da je vođa bio
Taj uopće zločin ne postoji
Al im tako diktatura skroji
Čujte braćo nevolje i bide
Kad im Javor potpisat ne tide
Najprvu mu tako muku daše
Po tabanim štapim udaraše
Da ne može ni na pamuk stati
Siluju ga šuderom šetati
Drugog dana muče ga zločinci
Dvadeset i pet štapa po zadnjici
Trećeg dana veća muka biše
Pod nokte mu klince udariše
Dan četvrti pravi muku veću
Na ruke mu patent zmiju meću
To Francuske jesu patent zmije
Što mu i kost na ruci probije
Petog dana obadva tabana
Vežu za dva stupa vodoravna
Te niz brdo glavu obišaju
Dok mu jadne kosti popucaju
Šestog dana srama ne imaju
Već mu ciglu za mošnje vezaju
Nogomet se sa ciglom igraju
Sram nemaju za Boga ne znaju
U toj muci moja braćo draga
Odoše i život i snaga
Da se oprijet ne može djetetu
Sitnoj ptici ni malom piletu
Nesretnjaka tako obišena
Kome snaga biše izgubljena
Tukuć nogom lice nagrdiše
I oko mu iz glave izbiše
Sad počujte je li muka ova
Slična isto ko i Isusova
Samo Isus više je trpio
Jer je za nas o ranam visio
U ćeliji biše stolić mali
Pun su krasnim jelom natrpali
Potpis nude jela obećaju
Al badava koristi nemaju
Sad poslušaj dragi pobratime
Što Javoru rade od rodbine
Drugog dana kad ga uhitiše
I u tome dosta im ne biše
Uhitiše sina i suprugu
Sve nažalost i njegovu tugu
A kod kuće dvi su kćerke male
Bez ikoga plačući ostale
Od jedanaest i devet godina
Tužno plaču dječica nevina
Susjedi bi djecu utješili
I rad Boga u pomoć priskočili
Ali straža po danu i noći
Tim sirotam ne dade pomoći
Kad su više od gladi zabulale
Iznemogle plakati prestale
Tužnu djecu straža je povela
Polumrtvom ocu ji dovela
Kad ugleda svoju djecu jadnu
Blijedu žednu, žalosnu i gladnu
On uzdahnu problijedi u licu
I upita nesretnu dječicu
Šta j’ zaboga moja djeco mila
Kakva zloća na vas se sručila
A djeca ga u strahu gledaju
Jer nakazan pa ga ne poznaju
Dok najednom poznaše ga djeca
Ta ti li si, naš mili tatica
Kakav si nam, naš tatica mili
Čudno li su tebe izgrdili
Evo ima sedam dana, tata
Ni kora nam kruha nije data
Molimo te, naš mili tatica
Ne pusti nas jer smo tvoja dica
Daj što traže potpiši im sada
Ne pusti nas umrijeti od glada
Ti ako ćeš spisak potpisati
Rekla nam je straža jesti dati
Javor suze niz obraz obori
I žalosno djeci progovori
Draga djeco, nemojte me molit
Vašoj želji neću udovoljit
Volim skupa sa vama umrijeti
Neg sramotni spisak potpisati
S tim potpisom sebe na smrt sudim
I ostale mnoge prave ljude
A rad sebe ja bi potpisao
Sebe smako a vas sačuvao
Al to neću učiniti nikada
Pa da s mene netko drugi strada
Milu djecu izljubit je htio
I da bi se s njima oprostio
Lice bolno izbijeni zubi
Pa ne može djece da poljubi
Niti može kao otac mili
Sa prebitom rukom da ji grli
Šljaku držeć drugom ji miluje
Da osjećaj od ljubavi čuje
Muku trpi čuje žalost veću
Ženu, sina na muke mu meću
Po ćeliji čuju se udarci
Plaču braća i ostali znanci
Djeca majku po glasu poznaše
Ko dvi ljute guje zaplakaše
Od žalosti Javor se uguši
I u nesvijest na zemlju se sruši
A od svijesti kada se povrati
On žalosno poče uzdisati
On uzdahnu reče Bogu svome
Ne drži me na svijetu ovome
A zločinci kada to vidiše
Na pola ga mrtvog podigoše
Ni u tome dosta im ne biše
Već ga takvog sudu predadoše
A ni sud ga poštedio nije
Dvadeset godina pade mu robije
Ali nije dugo robovao
Mučenik je Bogu dušu dao
Crna zemljo ti mu laka budi
A Hrvat nek zločincu sudi
I ostale tako su sudili
Što su život u mukama svršili
Koji umre slušaj šta mu rade
Da ni mrtav mira ne imade
Već ga bace sa trećega kata
To je ljubav od Srbina brata
Sutradan bi u novinam bio
Sam skočio i smrt učinio
Sve to čini Aleksa Komita
Što rastavi majku od diteta
Ej, Aleksa, dugo nisi moga
Tebi kazna pristiže od Boga
Na tisuću i devet stotina
Trideset četvrta bijaše godina
Devetoga listopada svanu
Listopada u jesenskom danu
Božija ga sudbina donijela
Parobrodom do grada Marseja
Od Francuza tražit savjet, brate
A kako će pokorit Hrvate
U Marseju siđe s parobroda
Tu ga mnoga dočeka gospoda
Sve se tako odvijalo sjajno
Al se nađe jedno momče glavno
Što ti ružu i revolver pali
Poslao te da te nose đavli
Da ne smetaš hrvatskom narodu
Već u pako đavlim nosi vodu

* Potaknuti Javorovom neustrašivošću i zauzetošću za narod i Domovinu, Jago Augustin Soldo kao gimnazijalac uz pomoć Mirka Leske, još davne 1943. godine, spjevao mu je u čast ovu pjesmu. (dobrkovici.com)


Uz 81. obljetnicu mučeničke smrti Stipe Javora, 27. ožujka 2017.

REVOLUCIONARNI LIK I DJELO STIPE JAVORA

Sanguis martyrum, semen christianorum. Krv mučenika, sjeme kršćana.

Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika, rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.

Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine. On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar, moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja, a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i sticao naobrazbu, kako gospodarsku (trgovina i poduzetništvo), tako i političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u gradu Zagrebu.

Politički put Stjepana Javora

Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku. On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša ( pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena, kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.

Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb. Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima (Pavelić, Budak, Milobar, Karlović i sl.), i tumačio politička stajališta Hrvatske stranke prava(2).

U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića, koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci, iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi, koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928., čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije prevrata (1918. – op.I.G.) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto» (3). Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada 1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).

Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na cijelu pravašku mladež.

Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3. listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo». Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» ( Trumbić i Pavelić – op. I.G. ) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad», a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj stvari (6). Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.

Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925. priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež. Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao je Marko Hranilović (10).

Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina zajednički radi» (11).

Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan od najpovjerljivijih ljudi u stranci.

Pripreme za oružanu borbu

Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome, da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12).

Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru, pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).

Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav, oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.

Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini». Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili. Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan s ustaškim prvacima u emigraciji.

I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu. Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga, i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema slobode» (15).

Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22. ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici. Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod, ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici, pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6. kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i izazvali paniku i štetu većih razmjera.

To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču, kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s Jelićem (16).

Hapšenje i suđenje

Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor, Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku, koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31. listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom.

O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili. Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata, kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer, učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930. s Josipom Poropatom u Zagrebu.

Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod okova curile» (17).

No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli, ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.

To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu robiju bez suze u oku (Oreb, Begović, Pospišil).

Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.

Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili. Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao: «Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi. Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe, koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.

U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao. Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi moralni kapital iskoristiti za tu stranku.

Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su ustaše bile fanatično odane.

Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao, čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo, da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.

Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću, iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931. u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu. Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.

Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).

Javorova smrt

Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod.

I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.

Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić, dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast.

Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).

Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske.

Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom.

Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.

Ivan GABELICA

Bilješke:

1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202., 215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb, 7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja 1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni 1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str. 1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj 1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944., str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998., str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav. dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936., br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116 godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj., str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo, Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942., str. 570.-571.

„Hrvatski Krugoval“, Zagreb, 28.ožujka 1943. Godina III.Broj 13.,str.7.,Zatajna priča mučenika...

USTAŠA – MUČENIK STIPE JAVOR

Još u mladim danima Stipe Javor zadojen je besmrtnim naukom Otca Domovine u kući svoga otca Ivice, starog pravaškog stekliša, koju je vodio odlučnu rieč u Brinju. Rodjen je 27.studenoga 1877.i svršivši četiri razreda pučke škole, do svoje sedamnaeste godine pomagao je roditeljima u težačkim poslovima. Ali Stipe Javor nije bio za brinje. Njegova duša, gladna znanja i nauke, vukla ga je u sviet i u 17.godini života ostavlja roditelje, roditeljsku kuću i rodno Brinje.

Javor Hrvatske

Svakako da ovaj Javorov korak od velike zamašnosti, a možemo reći i prvi Javorov nastup, jer da nije bilo njega, sigurno ne bi Javor bio ono, što je danas-bio Javor Brinja, a ne Javor Hrvatske. I u ovom Javorovom koraku, recimo revolucionarnom, ali najviše prema njemu samome, jasno se očituje ono veliko bogatstvo Javorove duše – odlučnost, koja će u kasnijem Javorovom životu odigrati veoma značajnu ulogu. Promozgao – izvršio, odraziva se na svim Javorovim djelima.

I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.

Možda bi sada očekivali, da će se mladi Javor u svijetu izgubiti i postati probisviet. Ali ne! Bistro ličko oko vidi sve, a prirodnom bistrinom intelekta brzo shvaća sve. Naučio je brzo njemački jezik i za kratko vrieme od običnog radnika postaje gradjevinarski poduzetnik i stručni voditelj kod izgradnje tunela. Radio je po raznim mjestima bivše Austro-Ugarske carevine i Njemačke.

Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad. Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole. Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče. Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek 1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!

Godine 1920. prekida Javor s unosnim poduzetničtvom i vraća se u svoj dragi i toliko žudjeni Zagreb. vraća se u svoju domovinu i postaje trgovac vatrogasnih potrebština najprije kao sudrug, a tek kasnije kao samostalni trgovac. Nije taj korak učinio Javor iz kakove obiesti, nego je tome bio jedini i veliki uzrok, za čovjeka kova Javorova.

Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo nije htio spustiti ni do čijih nogu

Evo što sam kaže o tome prekidu: I ako mi je svagdje posao uspievao i napredovao, prestao sam biti gradjevinarski poduzetnik i bez ikakovih kvalifikacija postao sam trgovac.

Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.

Javorova ličnost tek u Zagrebu dolazi do punog izražaja. One mutne političke prilike u kojima je Zagreb tada plovio, čine na njega dubok dojam. Ona strašna politička razcjepkanost i one bogate stranke, njemu nisu prijale. sve ono traženje spasa u sitnim političkim i politikantskim nadmudrivanjima i gledanje na velike političke oči, ali kroz zgusnutu kazansku atmosferu Javor je mrzio iz dna duše. Bježao je od svega toga, predajući se istinskom radu za narod s onima, koji su zbilja radili za narod, i njegov rad ubrzo dolazi do izražaja. Postaje predsjednik Građanskog kluba Stranke Prava. Svi oni,.koji su dolazili s njime u dodir, odmah su ga zavoljeli uočivši njegovu veliku odlučnost, izdržljivost i radinost. A njegovo poznanstvo s dr. Antom Pavelićem namjerilo je Javora na čovjeka, kakva je tražio, a Poglavnik je u Javoru našao oslonac, kakovim je želio učiniti cieli hrvatski narod. Javor odmah postaje desna ruka Poglavnikova i njegov glavni pomagač u svim njegovim podhvatima i namjerama.

Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i nekompromisnom hrvatstvu.

Bieda, u koju je 1918. uvalila hrvatski narod iz dana u dan rasla je sve više. Namjere Beograda postajale su sve očitije, dok su se žvalje srbske nemani sve jače i jače širile, oblivene svježom hrvatskom krvlju.

Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju. Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san, počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka, kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas srljali po pergamenama na bajunete.

Učitelj, otac i sudac

Osobitu brigu posvetio je Javor odgoju mladih i mladima je predao svega sebe. Bio im je učitelj, otac i sudac. Radi boljeg odgoja mladeži u krilu Stranke Prava osnovana je Pravaška revolucionarna omladina, i ta mladež radi uspješnijeg organiziranja bila je podieljena u dvije organizacije: Pravašku gradjansku omladinu i Pravašku radničku omladinu, a obim je organizacija bio na čelu Stipe Javor kao glavni zapovjednik, upravljajući njima po uputama Poglavnikovim. Nikada nije hvalio ni na jednom sastanku i bio je najrevniji, te je zato i dobio častni naziv stari omladinac.

Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše – odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.

Naravno, kao kolovodja buntovnog i zdravog hrvatstva, hrvatstva, koje je tražilo svoja prava i za njih se pripremalo za borbu, nije Javor mogao ostati uvijek tajnim i neodkrivenim. Njuškanja agenata, koji su vrebali na svakome uglu i izdaja doveli su Javora onamo, odakle smo mu tek kosti iznieli.

Izdaja

31.listopada 1929. izdajom Javor sa svojim drugovima Hranilovićem i Soldinom pada u ruke redarstva.

31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama, koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta, kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.

Izmučen dugogodišnjim tamnovanjem, gladju i strašnim mučenjem, 27.ožujka 1936. konačno je izpustio u zidinama mitrovačke kaznionice svoju patničku i veliku dušu.

Nije pokleknuo

Umro je, ali nije pokleknuo! Čitav je život radio, trpio i patio za čitavi hrvatski narod i za njega i umro. Bolje, ne umro nego pobiedio.

27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva, što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu. Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća suosjećalo je s njima.

Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska počinje da živi!
30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!

Tomica Penavić


Alternativa

Alternativa je nova kultura rada, zasnovana na natjecanju, nagradama i kaznama, te na pokretanju gospodarstva slobodnog tržišta. Zemlji je prijeko potrebna etička revolucija koja će (preko Vlade) proglasiti i (preko pravosuđa) nametnuti valjanu ljestvicu vijednosti.
Mladen Rojnica

Hrvatska ne tuguje za svojim herojima...

UMRLA JE JUNAKINJA DOMOVINSKOG RATA EVA ŠEGARIĆ

Majka hrabrost

Kad je ovih dana umrla (i sahranjena) Eva Šegarić (90) iz Škabrnje u Hrvatskoj je trebao biti proglašen – dan žalosti!
Međutim, nitko se nije sjetio ni da u Hrvatskom saboru za ovu Junakinju Domovinskoga rata oda i minutu tišine, kao što su primjerice (ni krivi ni dužni) to učinili kad je umro kontraverzni jugoslavenski pisac Predrag Matvejević, koji je u vrijeme rata dezertirao, dok je gospođa Šegarić ostala i borila se za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu – do zadnjega dana.

U vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostala je u svom selu, u Škabrnji, gdje je ratni zapovjednik bio časni i ugledni hrvatski ratnik Marko Miljanić. Kad su pripadnici zloglasne JNA 18. studenoga 1991. napali nevino stanovništvo, ovo je mjesto ostalo braniti mali broj Hrvata. Srpski ratni zločinci predvođeni zloglasnim Ratkom Mladićem tada su ubili, masakrirali, kako reče i sam Miljanić, na najstrašnije načine sve što je hrvatsko disalo. Među ostalim, ubijeni su suprug (Vice) i trojica sinova (Miljenko, Buda i Ivica) Eve Šegarić te još najmanje desetak članova njezine bliže i i šire obitelji. Dvojicu izmasakriranih tijela Evinih sinova na Žitniću majci je predao osobno krvnik Ratko Mladić.

Samo u jednom danu srbijanski četnici su u Škabrnji ubili 43 nevina Hrvata, pretežno djece, žena i staraca. Sad će netko odmah pitati: tko je dosad odgovarao za sva ta i druga zlodjela u ovom malom, junačkom hrvatskom mjestu nedaleko Zadra, tim prije što svakodnevno slušamo i čitamo kako se sudi, osuđuje i podmeće hrvatskim braniteljima? Odgovor je vrlo jednostavan – nitko!

U školama nitko i ne zna tko je Eva Šegarić, baš kao što više „nitko“ i ne zna tko je bila – Kata Šoljić, koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina i također veliki broj članova svoje obitelji u Vukovaru.

Sve u svemu, hrvatske majke su bile i ostale iznimne junakinje Domovinskoga rata, ali ni Kata Šoljić, a sada ni Eva Šegarić nisu mogle dobiti ni minutu tišine u Hrvatskom saboru, a kamoli nešto veće i značajnije.

Predlažemo da se po imenu Eve Šegarić, ako ništa drugo, barem u Škabrnji nazove Osnovna škola, koja sada nosi ime po Vladimiru Nazoru, ili da se o njezinu životu snimi igrani film(barem za to (zar ne g. Hribar?) ima novaca!).

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.


Da se ne zaboravi... POKOLJ U ŠKABRNJI

Ubili su mi sve najmilije, a mene nisu tili. Ostala sam za muke!

Nema noći u kojoj prije no što potone u košmar svoj kušin ne natopi suzama. U proteklu dvadeset i jednu godinu isplakala ih je valjda za cijelu jednu rijeku. A tako će biti sve dok je ima. Njezine suze za sinovima Miljenkom, Ivicom i Budom te mužem Vicom nikada neće presahnuti. Izborano lice orosit će joj se i kad se sjeti svekrve Grgice. Kad su joj pucali u glavu, imala je četiri godine više no što ih ona ima sada. A njoj su 84 ljeta. Nisu preživjeli ni šogor Krsto ni žena mu Luca ni nećak Marko... Koliko smrti u jednome danu...

– Tužna sam, mili Bože. Velike su to rane, a živ u jamu ne mo’š. Pitat’ će ih Bog za zlo koje su učinili – kaže Eva Šegarić dok se rukama hvata za ono što je najviše boli. Srce.

Priča zatim o strahotama toga 18. studenog 1991. godine koje je vidjela u svojoj Škabrnji. Jednom muškarcu otkidoše uho, ubiše ga pred njezinim očima:

– Dovukli su ga vezanog žicom, nji’ dva skočiše na njega. I gotovo. Govorila sam im da i mene ubiju. Nisu tili. Ostado ja, evo, za muke – izgovara.

Njezin sin Ivica nije doživio da vidi najmlađu kćer. Rodila se nakon njegove smrti. Majka Marija, koja je s njom pod srcem bila u podrumu, dala joj je ime Ivana:

– Radija je u Jadroliniji, doš’a na godišnji i osta’ u ratu. Ostade mu žena sama s četvero dice. Miljenko, zaposlen u Kidriću, ima’ ih je troje. Bude je radija u štampariji. Nije se ženija. Kažu da ga je ubija neki s posla. A moj Vice tek je doš’a u penziju. Nije ni primija nego jednu. E, tuge. Mene su odveli u Benkovac. Kad su nas pustili, odvelo nas u Kukljicu, na Ugljan. Derala sam se, svašta radila od sebe. Al’ Bog me nije tija. Ni Vukovarka Kata Šoljić, koja ostade bez četvorice sinova, nije mogla otić’ prije nego ju je Bog uzeja. Jadan ti je onaj k’o sve svoje izgubi! A u 2. svjetskom ratu ubili su dvojicu moje braće – priča Eva Šegarić.

Plavuša na vratima štaba

Zoran Gurlica, danas predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Škabrnje, u ratu je bio zapovjednik saniteta. Na patologiji u šibenskoj bolnici identificirao je Miljenka i Budu Šegarić i Petra Rogića:

– Njihova izmasakrirana tijela predana su na Žitniću – kaže. Marko Miljanić, ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, osnovanog 5. rujna 1991. godine od dragovoljačkih odreda i momaka iz pričuvnog sastava policije, u kojem je bilo 246 mještana, priča da se njihovo selo nalazilo u okruženju sela s većinskim srpskim stanovništvom u kojima je, kaže, narod pomahnitao:

– Isti dan kad je bataljun osnovan nadlijetali su nas avioni i helikopteri. Bivše sam vojno lice, bio sam komandir Jedinice za specijalne namjene, s činom zastavnika. U JNA sam radio 25 godina i nisam je napustio zato što sam mrzio Srbe, već zato što sam išao braniti svoje – govori Miljanić.

Tih je ratnih dana na vrata zapovjedništva štaba pokucala jedna plavokosa djevojka. Danka Dražina, 21-godišnja studentica sociologije i francuskog jezika na fakultetu u Zadru:

– Moji su roditelji s mlađom djecom, mojom sestrom i bratom, godinama bili na radu u Njemačkoj. Tata je inače iz Škabrnje, u kojoj sam odrastala, a našu je kuću ustupio za zapovjedništvo. Došla sam se prijaviti kod Marka. Kuhala sam kave, prala suđe, a on je rekao da me neće primiti, da nisam prošla obuku. Otišla sam u Crvenu luku, prošla obuku, dobila papir, vratila se i priključila bataljunu. I nisam pogriješila. Ustreba li, opet bih sve isto učinila – kaže Danka Dražina.

Luka Škare, danas općinski načelnik Škabrnje u kojoj središnja ulica nosi naziv Ulica žrtava srbočetničke agresije, a u ratu zapovjednik u kriznom stožeru za sedam mjesnih zajednica – Škabrnju, Prkos, Nadin, Goricu, Glavicu te Gornji i Donji Zemunik – kaže da su posjedovali tek nešto malo naoružanja, najviše lovačkog.

– Kupovalo se oružje od švercera, 1800 maraka za pušku, 150 metaka i nož. Padom vojarne u Gospiću, zahvaljujući Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću, i mi smo dobili naoružanje – objašnjava zapovjednik Miljanić.

U rujnu i listopadu, u kojem je šestog dana u mjesecu kao prva vojna žrtva u Škabrnji poginuo Stanko Dujo Bilaver, bila je evakuacija civila. No, nakon što je 5. studenoga potpisano haaško primirje, ljudi su se vratili:

– Bila je to četnička zamka – kaže Škare.

I zaista, krhko primirje nije dugo potrajalo. Onog istog dana kad su srpski dobrovoljci i JNA ulazili u Vukovar počeo je pakao i u Škabrnji:

– Opći napad počeo je u 7.30 sati. Gorjelo je nebo i zemlja. Nije vođena krvavija bitka od ove za Škabrnju. Držali smo se do 14 sati. Puno je ljudi poginulo – govori Marko Miljanić.

– Uhitili su žene, djecu, starce, napravili živi štit i krenuli prema središtu mjesta – kaže Luka Škare.

Dok su civile tjerali pred sobom, iza njih su na cesti ostajala razbacana tijela ubijenih:

– Imao sam jedanaest godina. S mamom i šestogodišnjom sestrom bio sam u podrumu, u kojem nas je bilo tridesetak. Srbi su došli iz smjera Zemunika u naselje Ambar. Počelo je etničko čišćenje. Kuća po kuća. Izvlačili su sve van i ubijali. Bili smo tihi, čuli su se tek otkucaji naših srca. U naš su podrum upali specijalci, vikali da će baciti bombu ne izađemo li. Istjerali su nas na ulicu s rukama podignutim iznad glave. Vikali su da gledamo desno, ali nismo mogli ne vidjeti more čahura po cesti. I naše mrtve. Nas bi valjda sve strijeljali da nije neki oficiri počeo vikati: “Pi... mu materina, što to radite! Kakva ste vi to vojska?” Muške su složili u živi zid, nas odveli u zarobljeništvo u Benkovac. Mog brata, kojem je bilo 15 godina, vezali su žicom. Jedini je preživjeli iz podruma u kojem je bio – riječi su svjedoka Damira Gurlice.

Zgarište ljudskih duša

Škabrnjske ulice bile su natopljene krvlju. Bilo je to zgarište ljudskih duša. Jednu su mještanku pregazili tenkom. Na identifikaciji su je prepoznali po odjeći... Prvi dan napada bilo je 43-oje ubijenih.

– U centru je bila ranjena žena. Doktor Boris Dželalija i ja dotrčali smo do nje. Kasnije je umrla. No nitko dva dana nije primijetio da je geler ranio njezina unuka, kojem nije bila ni godina dana. Djeca se nisu presvlačila – niti ih se imalo u što presvući niti je za to bilo vremena – priča Danka Dražina.

Prvi dan napada mrtvih je bilo 43-oje

Sutradan se krvavi pir preselio u susjedni Nadin, gdje je bilo 19 žrtava.

U Škabrnji je ostalo još civila. Za neke se znalo da ne žele napustiti svoja ognjišta. No, o sudbini njih šezdesetak nije se znalo ništa. A onda su, 48 sati kasnije, “izronili” na slobodnom teritoriju. Izveo ih je don Tomislav Sikirić:

– Bili su u podrumu. Majke su djeci rukama držale začepljena usta da ih ne otkriju. U tu su kuću Srbi ušli, razbijali po njoj, ali podrumska vrata nisu vidjeli. Kada je ocijenio da je sigurno, don Sikirić ih je poveo van – sjeća se Marko Miljanić.

Hrvatska vojska noću je ulazila u selo. Nosili su hranu starcima koji su odlučili ostati, prekapali po ostacima domova u potrazi za barem nekom uspomenom. Kada je došao do svoje kuće, Luka Škare ugledao je svog psa. Objesili su ga na kuhinjskim vratima. Dankin je ljubimac visio na kuki u podrumu... Tuga i jad bili su na svakom koraku. Škabrnjane koji su ostali u selu ubili su sljedeće godine:

– Do kraja rata ubijena su 24 branitelja iz Škabrnje i 54 civila. Stradalo je tu i deset branitelja iz drugih mjesta. I dva muškarca koja su se ovdje slučajno zatekla. Jedan je bio građevinski radnik iz BiH Luka Čičak. Drugi je Željko Čurković, dečko naše sumještanke Irene. On je i najmlađa žrtva. Bile su mu 23 godine. Irena je bila trudna. Odveli su je u zarobljeništvo. Kasnije je rodila kćer. Dala joj je ime Željka – govori dragovoljka Danka.

Marko Miljanić ponovit će da je stravično što za škabrnjsku tragediju nitko nije odgovarao:

– Ne može jedini krivac biti medicinska sestra Zorana Banić. Što je s Ratkom Mladićem? On je bio glavni krvnik Škabrnje. Krivaca ima još i sva su ta imena dobro poznata. Ali, njima se ne sudi – ljuti se Miljanić.

Nakon svih strahota, Škabrnja se vratila kući, obnovila, oporavila. Na zidu škole odavno nema ćiriličnog natpisa “Dobro došli u mrtvo selo”, ispisanog 18. studenog 1991. godine. Ipak, općinski načelnik Luka Škare kaže da Škabrnja nikada više neće biti ono što je nekad bila. (VL, Marina Borovac, 18.11.2012.)


Da se ne zaboravi...

Druga vrsta hrvatskih junakinja

Bez hrvatskih žena, čije su muževe komunističke vlasti pogubile, hrvatska nacija nikad se ne bi podigla

Već 70 godina prenosi se slika NDH kao jedne izuzetno nazadnjačke države u kojoj su žene, ako već nisu bile žrtve zlostavljanja, imale podređenu ulogu. U načelu, ovakva su uopćavanja naslijeđena iz marksističkog govora lažna, a dovoljno se u to uvjeriti ako se baci kratki pogled na povijest te toliko ocrnjene države.

Jugoslavenska monarhija

Već početkom dvadesetog stoljeća Hrvatice sudjeluju u političkom i društvenom životu, i to najčešće unutar Hrvatske seljačke stranke. Osnivaju prvu udrugu “Hrvatska srca”, koja se ubrzo pretvara – na čelu s tri istaknute žene, Zorom Trnski, barunicom Ivkom Ožegović i Marijom Kumičić – u veliki pokret “Hrvatska žena”, i koji uzima maha u cijeloj zemlji. Toliko je jak smjer tog domoljubnog pokreta da ga vlada Kraljevine Jugoslavije odlučuje, 12. lipnja 1922., zabraniti. Krajem 20-ih godina, mnoge katoličke djevojke skupljaju se u redovima ” Saveza hrvatskih orlica”, a zatim u “Velikom križarskom sestrinstvu”, dvjema skupinama gdje solidarnost i dobročinstvo čine neodvojivi dio “hrvatstva.” Kasnije ćemo naići na mnoge od tih mladih žena u socijalnim službama i organizacijama mladeži NDH.

Na političkoj razini, zlouporabe krvave srpsko-jugoslavenske diktature izazivaju, već 1929. reakcije ustaša, te počinje odsad nemilosrdna borbe između hrvatskih domoljuba i represivnih snaga. U kolotečini Mile Gojsalić ili Jelene Zrinski, dviju velikih heroina iz prošlosti, neke od žena fizički se pridružuju otporu, otpor kojeg u Lici osniva i vodi Josipa Šaban. Jedna od prvih mreže otpora bit će poznata pod imenom “Revolucionarna ustaška ženska akcija” (“RUŽA”). Također je bitno podsjetiti na vrlo važnu ulogu koju će odigrati tijekom atentata u Marseilleu, 9. listopada 1934., “lijepa plavka,” Stana Godina, poznata pod imenom “Marija Vondraček“, koja je tajno prelazila više granica sa oružjem za komandose.

Nemilosrdna je bila policijske represija i represija kraljevske žandarmerije. Brojne su žene uhićene, premlaćivane i bičevane, kao što je to slučaj sa Marijom Hranilović. Bez dvojbe, nije slučajno što je jedna od žrtava policijskih ubojstava u Senju, 9. svibnja 1937.g. mlada djevojka, Katica Tonković. Veliki simbol hrabrosti i nesebičnosti tih žena u tom vremenu predstavlja seljanka Manda Devčić, udovica od 64 godina, čija tri sina sudjeluju u ustaškom pokretu. Nakon ustanka u Lici 1932. godine, ona je uhićena, izložena je prijetnjama, zlostavljanju i brutalnosti, a zatim provodi tri godine iza rešetaka, no nikada ne daje jugoslavenskoj policiji bilo kakve informacije (1).

U NDH

Nastankom NDH, status hrvatskih žena nimalo se ne vraća na staro stanje. Podrazumijeva se da novi režim, nadahnut nacionalizmom i katoličanstvom, potiče i promiče natalitet i tradicionalnu obitelj. S tim u svezi, režim ne postavlja nikakve prepreke u promidžbi žena. Mnogo govori i brojka koja to potvrđuje: broj studentica prava između travnja 1941. i proljeća 1942., penje se od 120 na 727. Očito je da je ustaški pokret otvoren ženama koje se skupljaju unutar zasebne strukture poznate pod nazivom “Ženska loza ustaškog pokreta“. Glede mladih djevojaka, one se kao i dječaci, primaju u “Ustašku mladež”, prije nego što započinju razdoblje u jedinicama Državne časne radne službe. Nimalo ih se ne isključuje, što govori da žene, poput slikarice Anke Krizmanić (1896.-1987.) i kiparice Ksenije Kantoci (1909-1995) – redovito dobivaju pozive za sudjelovanje na predstavljaju hrvatske suvremene umjetnosti na velikim međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi.

Mnoge utjecajne žene služe u ustaškoj odori, kao što su nastavnica Irena Javor (1914-1945), Dolores Bracanović (1916-1997), Vlasta Arnold (1896-1963), Olga Osterman (1885-1955), kao i novinarke Ivona Maixner i Silva Radej, ili Vera Stipetić, Kaja Pereković, Mira Vrljičak (1917-2004) i Zdenka Žanko. Sa velikom predanošću te se žene prvenstveno posvećuju društvenoj skrbi i radu s mladeži. Zato im se ne može pripisati nikakvo nečasno djelo. Ostale žene, koje su više ” etablirane” u društvu, kao što su spisateljice Mara Švel-Garmišek (1900-1975) i Zdenka Smrekar (1884-1946) također daju obol pokretu. Mara Pavelić i njezine kćerke sponzori su osnivanja internata namijenjenog za smještaj ratne siročadi (“Ustaški dječački zavod”), a koji je dat na povjerenje Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga, a koji otvara svoja vrata 11. travnja 1942 (2).

Zbog ratnih okolnosti, mnoge žene su pozvane da preuzmu radna mjesta koja se tradicionalno dodjeljuju muškarcima. Pojavljuju se i prve žene vozačice tramvaja u Zagrebu. Budući da je Hrvatska, kao i većina civiliziranih naroda, smatrala da poziv žene nije da ide u rat i ubija, rijetke su stoga žene koje se nalaze na bojnom polju. Međutim, postoje iznimke, jer ponekad i okolnosti odlučuju. Tijekom opsade Kule Fazlagić, više žena sudjeluje u borbi pod zapovijedi Derviše Jugo, majke dvoje djece. Kao simbolične likove te vrste muških djelatnosti navedimo pilotkinju (i skakačicu padobranom) Katarinu Kulenović (1913-2003), koja služi u zrakoplovstvu (3), i pukovnicu Nadu Miškulin, koja je zapovjednica ženske pomoćne garde Poglavnika.

U ozračju mržnje i kada divljaštvo kraljuje, ustaške žene su bile prve na meti svih vrsta terorista (nisu opasne jer su često nenaoružane). Prve žrtve u 1942. nose imena Anđelke Sarić i Jelene Šantić. Prije ubojstva, Anđelki Sarić, njezini su joj mučitelje – humanistički antifašisti – urezali veliko slovo “U” u tijelo … Sljedeće žrtve su Dinka Perajica, Anka Šimunović, Emilija Nagoba. Velika će se misa održati u njihovo sjećanje u Zagrebu 10. listopada 1942. Taj kriminalni poriv dosiže vrhunac 1945. tijekom blajburške tragedije, čistki u velikim gradovima i marševima smrti, kad stotine žena umire, uključujući i mlade školarke i studentice koje nisu mogle nikom učiniti neko veliko zlo …

Otpor

Nisu samo aktivistice morali proći oluju okrutnosti. Tisuće supružnica, majki, kćeri i sestara običnih vojnika, ili pak malih anonimnih dužnosnika, prolaze sličnu sudbinu. Nazočnost nacionalističke gerile (“Križari”) samo je pooštrila brutalnost novih komunističkih vlasti. Govori se kako je samo u Hercegovini ubijeno 800 žena, iz jednostavnog razloga što ih se sumnjičilo, bilo krivom bilo pravom, da dostavljaju pomoć ili obavještavaju gerilce. Žene koje su uspjele izbjeći smrtnu kaznu, dobivaju teške zatvorske kazne od 10 do 15 godina prisilnog rada.

Počevši od mjeseca svibnja 1945., za hrvatske žene započinje novo iskušenje, iskušenje kako preživjeti i kako se obnoviti. Doista, nakon masovnog ratnog krvarenja, zemlja ostaje bez tisuća muškaraca, pa su udovice bile te koje su morale osigurati oporavak i same skrbiti za svoju djecu. Bez njih, bez njihovog svakodnevnog odricanja, bez hrvatskog obrazovanja, koje će one dati svojoj djece, nacija nikada ne bi mogao dignuti glavu, niti ponovno uspostaviti svoju neovisnost. U tim vremenima, i ne tako davno, nije bilo riječ o modi, u pravu na pobačaj, i “surogat majčinstvu”, i drugim glupostima dekadentnih pojedinaca. Trebalo je preživjeti i osigurati budućnost. Hrvatske žene u tome su uspjele.

Christophe Dolbeau

Bilješke:

1. Kasnije, sa gotovo 80 godina, ta stara gospođa odlazi i sklanja se u Austriji, u sabirnom logoru, a nakon toga odlazi u Argentinu gdje i umire.
2. U siječnju 1947.g. tu mlada nahočad, koja se spasila bijegom Austriju, Anglosaksonci isporučuju jugoslavenskim komunistima, tj.istim ljudima koji su ubili njihove roditelje!
3. Upravo kao i njena njemačka kolegica, glasovita Hanna Reitsch (1912-1979) prvi as njemačkog Luftwaffea.

Literatura:

- Rory Yeomans, Militant Women, Warrior Men and Revolutionary Personae: The New Ustasha Man and Woman in the Independent Stae of Croatia, 1941-1945, The Slavonic and East European Review, vol. 83, N°4, 685-732. (listopad, 2005)
- Ivica Lučić, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. , ČSP, br. 3, 631-670. 3/2010.
- N.D.H., Ustaška majka – Manda Devčić, Hrvatska (Buenos Aires), br.9 (1982), 1-2.
- Marko Bojčetić, Ustaški dječački zavod, Nezavisna Država Hrvatska (Toronto), br. 12 (1993), 10-11 ; br. 2 (1994), 10.

Da se ne zaboravi...

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆ

Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit'je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku "U"staškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvori
I ovako Anđelki prozbori:
"Vidiš kliešta vatrom užarena
I željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!"
Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna, nama darak liepi,
"U" vas mrvi, a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi, a nama miriše,
"U" vam propast, nama život piše.
Sad ste čuli što znači Ustaša,
Vam pakao, nam domaja naša!"!
Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
Po svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka, kad će zaplakati.
Zaplakati i na glas zajaukati.
Ne zna jadan, ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna, što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se, što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se, dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam, a ništa ne gubim
Osim tiela, što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju, što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!"
Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju navalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi, i još mi žeđamo,
U ustaške ruke mi se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide, kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajte im obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu, neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!"
Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried, napried ,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried, napried,udrite po vragu,
Napried, napried, za domaju dragu!"
Oj, Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri, kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri, junački "U"staše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa "U"staškinja

* Anđelka Sarić logorna zapovjednica Ustaške mladeži na zvjerski način mučena i ubijena u 21. godini u Prijedoru za vrijeme partizanske strahovlade od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. godine kada je ubijeno na zvjerski način 227 Hrvata katolika i muslimana (Prijedorske žrtve su partizanske vlasti sakrile u četiri masovne grobnice dok su dvije masovne grobnice ostale nepopunjene jer su partizani 10. lipnja 1942. protjerani iz Prijedora u kontraofenzivi hrvatskih i njemačkih postrojbi. U tom trenutku je prijedorski gradski zatvor bio pun potencijalnih nesrpskih žrtava koje su partizani namjeravali ubiti i baciti u preostale dvije unaprijed iskopane masovne grobnice u Pašincu kod Prijedora podno Kozare. Partizanski ratni zločin u Prijedoru je istražen od strane stručnih članova sudsko-medicinskog povjerenstva iz Zagreba, te je fotodokumentiran, ekshumirane su žrtve iz četiri masovne grobnice, i sastavljeni su zapisnici sa priznanjima nekih zarobljenih partizanskih počinitelja ratnog zločina, i preživjelih svjedoka-žrtava.).


Podsjetnik...

Odakle proizlazi hrvatski pozdrav Za Dom Spremni!

(USTAŠA, Godina Vll, studeni 1980. broj 11-12.)

Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na"Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele, da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim" pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!".

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da je samoosnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom Budi spreman!

- Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima.
Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti.

Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..." Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more".

Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! Nisam tražio dalje.

"Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav.
Postavlja se pitanje: Spremni za što?
Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM!

Dom ne znači samo domovinu,nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Uporabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagići, Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata...

M.K.B

Uz spomendan smrti velikoga pjesnika A.G. Matoša

SUZE PROGNANIKA

13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.

Pelin gorak, suza gorč'a, kom tuđina žiće robi,
O toj suzi pričaju ti prognaničke djece grobi.
Josip, Marko, Tomo, Franjo, Ante, Bruno - kras Hrvati,
Tužno ječe: ‘‘Nema mira kad za domom duša pati;

Kad slobodu sanjaš dragu usred tuđeg polja, žita,
Kad pod stranim nebom tek si 'ustaškoga' roda svita.
Kad te ruka grubog stvora ko živinu u grob sprati,
Kad dušmana jezik grešni i mrtvom ti ime blati."

Pelin gorak, suza gorč'a dok tuđinom Hrvat kroči,
Jer zna da na tuđem pragu sklopit mora suzne oči.
Stog nagađa, mili Bože, prognanicim' zna l' se broja,
Hoće l' ikad uskrsnuti ispaćena Zemlja moja?

Ponesu ga misli svijetom k junacima pera, mača,
Pa zastane u ‘kraljevstvu’ seinskoga od trubača.
Mala soba, sirotica, prognaniku krov nad glavom,
Okićena stijegom, križem, bojom crven, bijelom, plavom.

Na polici snop papira, bolnog srca tužni pjevi,
U njim' slute uskrsnuće ideali Matoševi.
Oj trubaču s rijeke Seine, za objed si čaja pio
I u čašu sudbe teške žrtvenicu suzu lio,

De pogledaj odozgora – iz te čaše Hrvat pije,
U njoj suza tvoja, moja, gorka suza Kroacije.
Sudbonosna ista čaša, mučeničkog puna, plača,
Iz nje cvili povijest naša, iz nje viče glas trubača:

''Rode mili, zalud plakat, stari suze nisu lili,
Za budućnost Kroacije krvavi su bojak bili.
Kćeri, sinci, pohrlite na bojište ko i djedi,
Domoljublje sreću tvori, više mač od suze vrijedi.''

Upne trubač u križ prstom, u svetinju triju boja,
I proročke riječi zbori: ''Uskrsnut će Zemlja tvoja.''
Tad Hrvatu živne nada, grlo cikne u daljine:
''Prognanici, vrnimo se k toplom njedru Domovine!''

Marija Dubravac Brisbane


Na izvoru...

LIJEPA NAŠA DOMOVINA

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

Blizu župnog mjesta, kamo se doskora spremamo na Vrazovu proslavu, u Klanjcu, nedaleko od Vrazovog Cerovca, otkrit će se sutra spomenik drugom pjesniku iz ilirske plejade. Kao Kvaternik i Šenoa, Mihanović je doduše Zagrepčanin, zaslužio bi spomenik u ovom gradu, na Harmici gdje je rođen, ali priređivači te apoteoze kao da osjetiše da je pjesnik naše himne svuda u Hrvatskoj kod kuće i da zagorski ladanjski okvir u srebru bratske Sutle više odgovara njegovoj poeziji od današnjeg donjeg grada Zagreba, mađarskog kolodvora i nehrvatskih trgovina. Klanjac je još uvijek čisto hrvatsko mjesto, stara kula pravaške opozicije, još uvijek stare; ilirske spoljašnjosti, a Mihanović, ovjekovječen umjetnošću njegovog rođaka Frangeša, gledat će svakog ljeta staru, slatku, opjevanu sliku koju jamačno u duhu gledaše u tuđini na žalovima Egejskog mora.

Žanju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji.

Pase marha, rog se čuje,
Oj – oj zveči, oj – – u tmine,
K ognju star i mlad šetuje,
Eto t’ naše domovine!

Krasna naša himna ima sve odlike i formalne nedotjeranosti starije lirike. Mada joj je osnovni shemat trohejski osmerac prema kojemu je i komponovana, pjesnik se te osnovne ritamske melodije, kao svi stariji naši lirici, nije strogo držao, ispjevavši loših stihova, izmiješavši kajkavski naglasak sa štokavskim, npr.:

Oj hrvatska zemljo mila.
*
Mila si nam ti jedina.
*
Mila kuda si planina.
*
K ognju star i mlad šetuje.
*
Pjesme glasno rog odbija.
*
Mi smo u domovini… (Nema jedne stope.)
*
Ni l’ to naših jauk turobni.
*
Tko li moleć smrt naziva.
*
Véseli se tužna mati.

Uostalom, i narodna pjesma pozna takvih licencija nedopuštenih umjetnoj poeziji, mada ih je pun i jedan Preradović – o Vrazu i drugima da i ne besjedim! – pa kako se Lijepa naša kao i Još Hrvatska ne da pomisliti bez melodije, te disharmonije između ritma i naglaska mogu se oprostiti tim budnicama, jer su odista postale narodne pjesme, jer se pjevaju a ne čitaju.

I patriotizmi su različiti kao sve simpatije, pa su patriotske pjesme, naročito himne, vrlo važni dokumenti za psihologiju naroda. Srbi, kako je poznato, zabacili su staru konvencionalnu srbijansku himnu, i njihovi pjesnici nisu usuprot lijepoj nagradi mogli ili htjeli stvoriti nove. Šumi Marica je banalnost tekstom i muzikom. Onamo-namo je patriotizam čežnje za neoslobođenim krajevima u vulgarnoj ariji talijanske koračnice pretvorene u elegiju smiješnim produženjem takta. Divna Haydnova himna, muzikalno najveličajnija od svih što postoje, identificira patriotizam s apotezom kuće Habsburg. Ruska i engleska himna je molitva. Patriotizam se tu javlja kao religija. Marseljeza je patriotizam shvaćen kao heroizam i kao revolucija. Divna ta pjesma učinila je više za Francusku i slobodu svih ljudi od svih knjiga zajedno. Prve vojničke pobjede novih ideja nad tiranijom i apsolutizmom izvojeva taj budnički ditiramb kod Valmyja i Jemappesa, kao što je Friedrich osvojio Šlesku pjevanjem protestantskih korala s kojima pobjeđivaše Cromwell i Karlo XII. I japanski vojnik uči heroizam tirtejskim patriotskim stihovima.

Dobra pjesma je izvor najsilnijih energija, i dok druge himne većinom slave domovinu kao vjeru ili kao čovjeka, kao zajednički simbol religiozni ili moralni, za hrvatsku dušu je silno karakteristično što Domovina Mihanoviću nije toliko načelo borbe i pravde, što mu domovina nije toliko čovjek i narod koliko zemlja, divna lijepa naša domovina sa ravnicama i planinama, vedrim nebom, blagim noćima, toplim ljetom, bistrim vodama, sa ladanjskim mirnim životom žetve i paše, sa pjesmama i seljačkim idilama. Narod u toj himni nije glavno, spominjući se tek kao proizvod lijepe te domovine, vedar kao njeno nebo, blag kao njene noći, topao kao njen klimat, bistrook kao njene vode, rumen kao vino i krepak kao njene gore.

Narod je Mihanoviću seljak, radnik, pa zovući ga u boj iz čestite ekloge njegovog ladanjskog posla, pjesnik je konvencionalan, vidi se da nije ni najmanje ratoboran, optimistički vjeruje u pobjedu, vraćajući se u posljednjoj strofi i opet k Savi, Dunavu, njivama, hrastovima i domovini: k zemlji našoj kao našem grobu. Humanošću i demokratizmom svoga patriotizma je Mihanović toliko savremen i moderan da će to ostati “dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije”. U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa narodom nego mnogo više kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažom hrvatskim.

Rad i zemlja! To je cijela hrvatska poezija, poznata samo narodu s arijskim civiliziranim nagonima. Nomadski patriotizam je patriotizam bez zemlje, bez stalnog krova, bez korijena, patriotizam Židova, patriotizam naroda bez domovine. Kao Mihanović, osjećahu prama domovini svi pravi naši ljudi. Gunduliću je domovina dubrava, dakle šuma, ladanje, zemlja naša u uskom okviru zlatne republikanske stare slobode, a već kod Hektorovića se patriotizam javlja kao ljubav prama onoj prirodi koju obitava poezija naše duše i hrvatskog narodnog čistog jezika.

I Kranjčeviću je domovina demokracija, puk i zemlja, samo što on ne vjeruje više tako optimistički kao Mihanović u pobjedu, nalazeći Hrvatsku sposobnom tek za jedan velik grob slobodne hrvatske misli, jer se ilirska Hrvatska oduševljava za budnice, a moderna – za requieme (i uspavanke). Mihanović voli dakle nadasve Hrvatsku kao prirodu, dakle njene prirodne ljepote. Hrvatski patriotizam je prema tome prije svega naturističan. Taj zdravi elemenat u poeziji prirode je otkrio najprije Rousseau i za njim ostali romantici sa Chateaubriandom, Byronom i engleskom Jezerskom školom, ali kod ilirskog našeg romantika nije priroda kontrast čovjeku, već tako reći on sam. Ideja patriotizma, ljubav domovinska izmirila je prvu hrvatsku romantiku sa društvom (narodom) i sa prirodom (Hrvatskom), spasivši tako stariju našu poeziju od svjetske boli, od pesimizma i od egoističnog individualizma, stvorivši od naše književnosti najjače sredstvo za narodni preporod i za obranu od tuđinštine.

Hrvatska priroda, naše ladanje daje zdravlja našoj knjizi, i vječna je Mihanovićeva zasluga što je otkrio taj momenat hrvatskog pejzaža sa Vrazom u Samoboru i Demetrom na Grobničkom polju. Od modernih slabo tko u tome slijedi divnu nauku Preporoditelja. Interes za divote hrvatskih krajeva u književnosti prije pada no raste, i neprolazna je zasluga Dragutina Hirca što je apostolskim upravo marom prošao lijepu našu domovinu uzduž i poprijeko, popevši se na sva naša brda i opisavši kao prvi naš Baedeker sve prirodne naše ljepote zanosom rodoljublja i stručnošću najboljeg poznavaoca hrvatske flore, u čemu je išao stopama ilirca Vukotinovića i Ivana Dežmana.

U istom pravcu su budili smisao za hrvatske prirodne krasote prof. Vjekoslav Klaić, prof. dr. H. pl. Hranilović, Lopašić i Dalmatinac Ivan Lovrić, pa njima treba zahvaliti buđenje smisla za hrvatski turizam i pojavu lijepih monografija, kao što je iscrpljivo nedavno djelo profesora Franića o Plitvičkim jezerima. "... A moja se duša krilila svim krajevima domovine koje sam dosada prošao; ona je opet oživljavala u naručju prirode gdje vazda najradije boravim ma gdje god bio, pa mi duša i bolna bila, uvijek mi ju je priroda uzdizala, uvijek sam se zamladio" - veli učitelj i turista Hirc kao veliki geograf E. Reclus, našavšiu planinama, u prirodi, onu energiju koja se gubi u korupcijama gradskog društva i života.

Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska!

I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine! Tko da pročita nauk prošlosti izmučen u urvinama Omišlja, Kraljevice, Knina, Trsata, Cesar-grada, Oštrca, Kalnika, Baga, Krka, Nehaja, Pedlja, Turnja, Ozlja, Krstinje, Jajca i Severina?

Što snuje Jadransko more pod Vrbnikom i otuđenom Rijekom do divne Boke i oko lokrumskog samotničkog smaragda, i kakva je tajna, misterijska snaga krša, te djecu svoju veže uljem masline, vinom loze, ljubavlju ružmarina, slavom lovorike, pjesmom javora šestilja, čednošću ljubice, tihim životom drhtavog kuša, smilja i kovilja?

Koja lekcija knjige je jača od simfonije što nam je daje smreka, kosodrvina, bor i jela Velebita i Gorskog kotara, pa lipa, bukva, grabar, brijest, klen, jasen, jagnjed, trepetljika i topola naših divnih prašuma i hrastovih šuma?

Koje nježne vile Hrvatice ostaviše svoje rosne, mirišljave tragove na maglicama jutarnje livade kojom drhti kaloperka, slakovica, ružmarinka, djetelina, mak, grahorica, tratinčica, dok uz potok drhti tuga visibabe kraj nevinosti bijelog đurđica što miriši po netaknutom snijegu?

I nad našim vodama, nad Savom, Dravom, Kupom, Neretvom, Krkom, Vrbasom i Dunavom lebdi Duh Gospodnji, koji je u Hrvatskoj duh hrvatski, a velebitske šume, planine kao Risnjak, Biokovo, Sljeme i Bitoraj, Sahara primorskog golog Podgorja u antitezi sa ponositom Slavonijom i kitnjastim Srijemom fruškogorskih lipa, manastira i vinograda; Grobničko pusto polje pa Obedska bara sa rojevima močvarica ptica, ždralova i samotnih orlova; Plitvička jezera, slapovi Slunjčice i buk Krke kraj bisera tihog Visovca, tihog na vodi samostana; špilje, ponikve, ponornice, Kninsko i Lonjsko polje, Dalmatinsko i Hrvatsko zagorje; divna skloništa kao Trakošćan, Maksimir, Dubovac; stare naše kurije, plovanije, šljivarije i slamnati, mahovinasti krovovi u šljivicima i voćnjacima oko bijelih tornjeva i zvonika u pjesmi ševe, juričice, slavuja, prepelice i u gukanju grlice pod gorama ili duž rijeka i potoka sa vrbom mačkovinom i jasikom kraj njiva, oranica, i ritova punih bandara, bulješa, linjaka, deverika, čikova i somova; – srebrnasti ozon, što trepti nad znojem ilinjdanskih njiva; gorske magle i jesenji oblaci, morske bure i vjetrovi; pospani snijeg nad pjesmama pobožnog Badnjaka, Zagreb, Sarajevo, Dubrovnik i… dalje: modra Avala i strmi Triglav, slovenačka Mura i krvava kosovska Sitnica: sve, sve je to propjevalo, probudilo se i zakliktalo kroz himnu osloboditeljicu prvog budioca koji je kao Du Bellay iz francuske Plejade XVI. vijeka također napisao prvu riječ u slavu, čast i obranu svoga jezika.

Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima, što “kolo vode” kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, “lijepi vrti morem plivajući”.

Dr. Branko Drechsler izdao je onomad o Mihanoviću brošuru, vrlo poučnu, punu fakata, ali inače dosta profesorsku i do pedanterije suhu. Pjesnik naše marseljeze bijaše pravo zagrebačko dijete, dobar đak, ali “levis” nije htio učiti mađarski kod Stjepana Rácza, profesora der vaterländischen Litteratur, bio je u Beču istodobno sa Vukom i D. Davidovićem, kao austrijski konzul volio se nesrećno s Anom Obrenović, služio je dalje kao diplomat u Turskoj, baveći se filozofijom tako uspješno te otkri dragocjenih rukopisa kao Zografsko evanđelje. Iza kratkog boravka u Zagorju služio je u Bukureštu. Vrativši se i opet kući, umire u Novim Dvorima kod Klanjca. U sonetima Milim pokojnicima zaboravio ga je i Preradović, pa smo zahvalni dru Drechsleru što nam je iznio čitav zanimljivi život i rad toga austrijskog diplomata koji spjeva himnu skučenoj Hrvatskoj.

Zapjevajmo tu ilirsku budnicu junačkije no ikada, jer se iza jednog života ljudskog povraća isto onakvo crno i nesrećno vrijeme kao u dane kada je Jelačić pošao u obranu prava Hrvatske, postavši u stvari branilac nezahvalne bečke reakcije. U obrani najprimitivnijih, vjerolomno gaženih naših prava bit ćemo ovaj put manje bezazleni i manje optimistični.

Magla, što li, Dravu skriva.
Nije l’ to naših plač turobni?
Tko li moleć smrt naziva:
Il slobodni, il su robni?

“Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdje su naši.”

Antun Gustav Matoš

“Lijepa naša domovina” Hrvatska sloboda, III, br. 177, 6. kolovoza 1910.


SRAMOTNE IZJAVE ORJUNAŠKOG SMRADA ZORANA JOVANOVIĆA

Ministarstvo hrvatskih branitelja počelo je u ponedjeljak terenska istraživanja i probna iskapanja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u zagrebačkom naselju Gračanima, gdje su prilikom radova za sljemensku žičaru pronađene kosti. O svemu je na svoj, notorno idiotski način izvijestio i Zoran Jovanović alias Šprajc, RTL-ov novinar i voditelj emisije RTL Direkt, a na njegovu skandaloznu izjavu reagirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel na svom facebooku. Šprajc je, naime, govoreći o iskapanjima u Gračanima, podrugljivo rekao kako je „počela potraga za navodno masovnom grobnicom hrvatskih i njemačkih vojnika, dakle za leševima okupatora i domaćih izdajnika.“ Nije Šprajc napomenuo kako su 'okupatori i izdajnici' zločinački bili likvidirani bez ikakvog suđenja niti da je među njima bilo i civila, žena i adolescenata!?

U Domovinskom ratu bio je nemali broj Hrvata pravoslavne vjere koji su se itekako hrabro borili za svoju Hrvatsku domovinu, kolokvijalno rečeno bilo je i poštenih Srbijanaca među hrvatskim braniteljima. Svaka im čast! Njima nije bilo potrebno mijenjati prezime kako bi iskazali odanost svojoj Domovini za razliku od takozvanog Zorana Jovanovića koji se kukavički prerušio u 'hrvatsko-njemačkog' Šprajca kako bi se danas na antihrvatskom RTL-u, poput rigidnog Mate Kapovića, s guštom, verbalno i vrijeđao krivena grobišta u krvavim Gračanima, odnosno na Bleiburškom polju. Makar to bili, a nesumnjivo su bili, i nedužni civili, i žene i djeca, i časne sestre i kurve s kolodvora, svi redom i bez suđenja pobijeni su mučke od strane komunističkih u krvi ogrezlih 'lajbek-milicionara'!?

Nazivajući pobijene, paušalno i bestidno izdajicama, ovaj politikantski idiot ne samo da besramno vrijeđa pokojnike i njihovu užu i širu rodbinu, on ih verbalno ubija po drugi put uz blagoslov 'princeze s Prisavlja', olinjale ali i neuništive Mirjane Rakić i uz dozvolu za 'ubijanje' profanog i antihrvatskog RTL-a, ali i uz sramotnu šutnju kilavih i nemuštih hrvatskih Institucija!? I još nešto, za vrijeme NDH u ustaškoj vojsci bilo je i Srbijanaca koji nisu iz kukavičluka - poput 'Šprajca', mijenjali svoje časno izvorno prezime. Visoke položaje u ustaškoj vojsci Nezavisne Države Hrvatske imali su: general-pukovnik Fedor Dragojlov, general Mihajlo Lukić, general Jovan Iskrić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te isto tako zrakoplovni general Milan Uzelac, itd., bilo ih je ukupno trinaest. Ni oni, dakle, nisu nikad, kukavički poput ljigavca Zorana Šprajca alias Jovanovića, mijenjali svoje prezime nego su se časno, ZA DOM SPREMNI, i hrabro borili za svoju Hrvatsku državu. Borili su se za svoju 'Domovinu', Hrvatsku a ne 'Imovinu' za koju se Šprajc zbog ogavnih mu 'ustaških' kuna itekako zdušno bori na rigidnom RTL-u alias opskurnom 'Big Brotheru'!

Morbidni lešinar, 'kamuflirani Šprajc', nije nas nimalo iznenadio, ne iznenađuje nas niti profana RTL televizija, ali nas zato itekako zanima što radi favorizirano 'Vijeće za elektroničke medije' još uvijek pod komandom olinjale Mirjane Rakić, i zašto u ovom, kao i u nekim drugim slučajevima ta, još uvijek, protupropisno aktivna penzionerka, pogoduje ovoj izrazito 'tuđinskoj' i protuhrvatskoj RTL televiziji?! Tko zna, ako već šute hrvatske Institucije, možda će reagirati njemačko pravosuđe kao i u slučaju lex Perković, jer oni, Nijemci, za razliku od nas kukavnih Hrvata, svoje mrtve poštuju bez obzira bili to zarobljeni vojnici ili civili i bez obzira na to u kojem su ratu i na čijoj su strani poginuli... bez suđenja, sic!

Nije na odmet prisjetiti se zbog čega je falši Šprajc svojedobno udaljen s HRT-a (svibanj 2013.): dakle, bilo je to zbog izrazito podle antihrvatske propagande i blaćenja Domovinskog rata pri čemu je Šprajc uzimao sebi za pravo središnji tv-dnevnik tretirati kao svoju osobnu prčiju. Svojim je perfidnim i uvrjedljivo ciničnim komentarima upravo o prošloj godišnjici pada Vukovara, svojim osobnim analizama borbe za Vukovar, Šprajc je prezentirao vlastitu 'operetnu tezu' o izdaji tog grada-heroja. A da bi gledateljstvo u to i 'uvjerio' kao 'mjerodavnu osobu' pozvao je svog sunarodnjaka Andriju Rašetu, generala zločinačke JNA, koji nam je objašnjavao kako se je srbo-četnička armada tijekom agresije zapravo potajno dogovarala s Tuđmanom. Naime, Tuđman je po Šprajcu izdao do temelja porušeni grad-heroj Vukovar i prepustio krvnicima nemoćne ranjenike jer za taj zločin nisu ništa znali ni Andrija Rašeta ni Veljko Kadijević!?

Andrija Rašeta i nakon 20 godina ostaje na velikosrpskim pozicijama. On i danas tvrdi kako se je agresorska JNA predugo zadržala u Vukovaru, koji se za tu vojsku pokazao tvrdim orahom. 'Trebalo je ići na odsijecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka, Pakrac, Virovitica…', kaže taj Šprajcov 'favorit' na HRT-u, inače rodom iz Donjeg Lapca. Njegovo bizarno gostovanje na privatiziranom Šprajcovu dnevniku moglo bi se usporediti, primjerice, s gostovanjem nekakvog njemačkog generala - aboliranog ratnog zločinca na francuskoj televiziji pozvanog da bi gledateljstvu protumačio francuske ratne grijehe iz Drugoga svjetskoga rata! Eto, to je, nažalost, naš hrvatska zbilja. Sami smo krivi. Dakako!

Damir Kalafatić


ŠTO TO KAŽE ŠTO TO LAŽE

Vrli povjesničar Ivo Lučić član vajnog "Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima" u Novom Listu nadrobi stare udbosrbokomunističke floskule o NDH:

- Poziv za sudjelovanje u radu Vijeća prihvatio sam bez oklijevanja. Prije svega zato što se time profesionalno bavim poviješću 20. stoljeća, a i zato što se radi o vrlo važnom društvenom problemu koji zahtijeva ozbiljan pristup i otvoren dijalog. Konačno, smatram da imam i određenu obvezu prema društvu i prema istini.

• U Vijeću će biti i ljudi, poput Ive Goldsteina, s kojima vi sigurno ne dijelite brojne stavove i ne ćete ih približiti niti raspravom unutar ovog tijela, pa makar razgovarali godinama. Nije li onda, ako se htjelo da to Vijeće bude efikasno i urodi nekim zaključcima, bolje bilo da ne bude pluralistično po sastavu nego da njegovi članovi budu bliski u mišljenjima o temama koje će se razmatrati?

– Upravo takav pristup društvenim problemima doveo je do njihova nerješavanja i nekontroliranog uvećanja. Umjesto dijaloga imali smo monolog ili skup monologa. Uglavnom nitko nikoga nije slušao niti uvažavao. Mi imamo neslaganja oko činjenica i posvađane interpretacije prošlosti koje valja pomiriti što onda opravdava i traži »pluralistički« sastav Vijeća, a ne skupinu istomišljenika. Ne treba miriti one koji se nisu ni »svađali«. Istina je da gospodin Goldstein i ja imamo različita životna i profesionalna iskustva te da imamo različita mišljenja o mnogim dijelovima naše, naglašavam naše, prošlosti, ali to nikako ne znači da uz uvažavanje jedan drugoga kao osobe i uz prihvaćanje iznesenih argumenata ta stajališta ne možemo približiti, a u nekim stvarima se i složiti. Znanstveni pristup povijesnim osobama i događajima otvara nam prostor za razumijevanje i mogućnost za visoki stupanj suglasja. Osim toga, kao znanstvenici ne bismo smjeli ni pretendirati na apsolutnu istinu, to je osobina ideologija. Zato su za razliku od znanstvenih teza, pa i političkih stajališta, ideološki stavovi nepomirljivi.

• Ne biste stavili znak jednakosti između NDH i komunističke Jugoslavije? Smatrate da je jedan od tih režima ipak bio bolji, bolji prema ljudima?

– Naravno da ne bih stavio znak jednakosti. Kao prvo NDH je trajala četiri godine, a komunistička Jugoslavija skoro pola stoljeća. Oba su režima iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih, ožalošćenih, uništenih, poniženih i povrijeđenih. Jedni su ubijali u ime rase a drugi u ime klase, a jedni i drugi u ime države i ideologije. NDH je poražena, njezini su čelnici uglavnom ubijeni ili su pobjegli u emigraciju, a njihovi su zločini do detalja poznati široj javnosti. Puno toga je i krivotvoreno u sklopu provedbe »propagande užasa«, čiji je cilj izlazio iz okvira osude ustaškog režima prema ozloglašavanju svakog oblika političkog hrvatstva i hrvatske državne ideje. Sjetimo se samo monstruozne tvrdnje o 700.000 žrtava u Jasenovcu. S druge strane, komunističke su vlasti gotovo pola stoljeća, uz punu primjenu nasilja spram disonantnih glasova, uvjeravale ljude kako je to najbolji sustav u ljudskoj povijesti, pa su mnogi u to i povjerovali. Tragove svojih zločina skrivali su po rudarskim oknima, surovo eliminirali one koji su o tome pokušavali govoriti te konačno stvorili atmosferu u kojoj obični čovjek danas teško prihvaća činjenicu da je tu riječ o režimu utemeljenom na zločinačkim praksama, što lako dokazivo s pozivom na jednostavne fakte. U takvim okolnostima tražiti izjašnjavanje o tomu koji je sustav »bio bolji« ne znači ništa drugo do želje za prihvaćanjem i perpetuiranjem dugo i brižno konstruirane laži!

• Možete li pronaći nešto pozitivno u NDH?

– Ne vidim smisla ni razloga u traženju »nečega pozitivnog« u državi koja je nastala i propala u ratu. Ta je potreba, ako je i uopće relevantna, bila političke naravi, nastala u dubokoj ilegali tijekom komunističke Jugoslavije i služila je za njezino rušenje odnosno delegitimiranje.

• Je li Ante Pavelić bio sinonim za zlo?

– Kao povjesničar ne razmišljam u kategorijama apsolutnog dobra ili apsolutnog zla. Takva podjela proizlazi iz ideološke totalitarne matrice. Pavelić je povijesna osoba koja se nalazila na čelu NDH i koja je, uz sve ostalo, odgovorna za brojne zločine počinjene tijekom Drugoga svjetskog rata.

• Pojedini hrvatski desničari smatraju da je moguće bilo očuvati hrvatsku državu i nakon Drugog svjetskog rata, pa makar s komunističkim uređenjem, ali da komunisti to nisu htjeli jer su željeli Jugoslaviju. Je li realan bio opstanak hrvatske države po slomu Pavelićevog režima?

– Ne znam koji su to »desničari«, ali ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske države nakon što je Pavelić njezinu sudbinu čvrsto vezao uz Hitlerovu Njemačku. Što se komunista tiče, oni su svakako htjeli Jugoslaviju pa su je i obnovili. Osim toga, obnovu Jugoslavije podržavale su i sve tadašnje svjetske sile, od SSSR-a do Velike Britanije i SAD-a. Riječ je zapravo o tomu da su se oni još tijekom rata uspjeli dogovoriti o poništenju svih stečevina Hitlerova režima, što je naravno podrazumijevalo i bezuvjetno vraćanje na predratnu političku arhitekturu.

• Kako tumačite to da danas, posebno čini se za mlađe naraštaje, ustaše imaju prilično privlačnu moć?

– Mlade ljude privlače krajnosti, posebno u kriznim vremenima kada gube vjeru u sustav. Neki od njih misle kako se iz tih ekstremnih pozicija može najlakše i najbrže doći do određenih rješenja ili na taj način žele barem dobro naljutiti i uznemiriti etablirane društvene strukture i vladajuće političke garniture. Rekao bih da je to više čin pobune nego nekog ekstremizma, posebno ustaštva kakvo je bilo tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne mislim da se to može pripisati »mlađim naraštajima« nego tek jednom malom broju. Slično je i s takozvanim »lijevim ekstremizmom«.
Podsjetnik...

ATENTAT NA ISTINU

OBMANE IVE LUČIĆA POVODOM 25 GODIŠNJICE ATENTATA NA ANTU PARADŽIKA, POTPREDSJEDNIKA HSP-A I NAČELNIKA RATNOG STOŽERA HOS-A

VEČERNJI LIST ODBIO JE OBJAVITI ISPRAVAK LUČIĆEVIH OBMANA - U HRVATSKOJ NEMA MJESTA ZA ISTINU O ANTI PARADŽIKU 25 GODINA NAKON TUĐMANOVOG NALOGA ZA UBOJSTVO

Sažetak članka dr Ive Lučića pod naslovom “Dossier -Misterij ubojstva Ante Paradžika” objavljen je u Večernjem listu 18. rujna 2016. formalno povodom 25. godišnjice atentata na načelnika Ratnog stožera HOS-a ali pravi razlozi toga članka su sasvim druge prirode i pokušaj su da se ponovno sakrije prava istina o tom zločinu.

Nema više nikakvog misterija oko ubojstva Ante Paradžika. Ruža Tomašić, u to vrijeme članica Hrvatske stranke prava, koja je radila na osiguranju predsjednika RH Tuđmana dojavila je predsjedniku Stranke prava i Paradžiku nekoliko dana prije ubojstva da je Tuđman izdao nalog za njihovu fizičku likvidaciju.

To je u svojem razgovoru za Večernji list od 31. srpnja 2016. i ranije za televiziju N1 potvrdio Josip Manolić u to vrijeme uz Tuđmana jedan od najviših nositelja državne vlasti i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka koji je izjavio da je ubojstvu Ante Paradžika prethodio dogovor Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Ante Đapića da se maknu najekstremniji pravaši koji su u to vrijeme rovarili protiv HDZ-a i njegove politike te da se s onima koji ne budu prihvatili tu politiku, nego se držali i dalje vojnih obračuna, postupi po onoj «tko se mača laća, od mača će i poginuti.”

Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

Policajac Blaž Sarić (kontrolna točka “Drava 778”) nije samo dojavio policajcima na blokadnom punktu “Jež 2”( kontrolnoj točki Korana 246) u Sesvetama, na kojem je Paradžik ubijen, da je u stranačkom vozilu vozač najvjerojatnije martićevac, čime je svoje kolege potaknuo na ubojstvo, već je nakon toga istom radio vezom stigla naredba policajcima: “Zakolji ga. Streljaj to odmah”, što je Lučić u cijelosti prešutio u svojem članku.

U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi.

Međutim, u sudskom postupku nedvojbeno je dokazano da je automobil prije pucnjave bio zaustavljen, da bi nakon toga Vučemilovič prišao automobilu, opazio vozača Branka Perkovića, Antu Paradžika i Ivicu Oršanića, zatim se udaljio nekoliko koraka unatrag, repetirao kalašnjikov i započeo bjesomučno pucati u goloruke putnike koji nijednom gestom ili načinom nisu predstavljali ikakvu opasnost.

Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije.

Državnom odvjetništvu i MUP-u predsjednik Stranke prava u više navrata tijekom ovih 25 godina svjedočio je i predao vjerodostojne dokaze o zavjeri ubojstva, predlažući i poligrafsko ispitivanje, ali bez rezultata.

Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku.

Sulejmanijeva izjava bila je neposredno nakon atentata izrazito značajna jer je svjedočila o postojanju visoke zavjere za ubojstvo Paradžika što je tek 24 godine kasnije potvrdio bivši predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić.

Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva.

Predsjednik sudskog vijeća Branko Šerić nedugo je nakon te presude morao napustiti sudačke redove i prijeći u odvjetnike nakon više od 20 godina sudske prakse.

Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše.

Pomilovanje osuđenih itekako osnažuje sumnju da je Paradžik smaknut kao žrtva političke likvidacije.

Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.

Dobroslav Paraga


KRVAVA SVADBA TITINOG ĐENERALA KOSTE NAĐA

»...Ušavši Zagreb ujutro 9. maja, nepune četiri godine poslije ilegalnog odlaska odatle u partizane, Nađ se ponadao da će upravo tog dana „slaviti pobjedu nad fašizmom“. Ali izvještaji što su stizali iz divizijskih štabova nisu govorili u prilog slavljenju.

- Morao sam se s komandantima Prve i Druge armije dogovoriti o daljnjem vođenju operacija. Nije bilo vremena za predah…

A što je značilo doći u Zagreb poslije četiri godine: zapravo poslije punog decenija prvi put proći slobodno ulicama dragog grada gdje je nekad Kosta Nađ živio s roditeljima i braćom? (Porodica Nađ je, naime, tridesetih godina preselila iz Petrovaradina u Zagreb.) Onog sunčanog majskog jutra, prije 30 godina general Nađ je ušao u Zagreb u „linkolnu“. Pratila su ga dva džipa i dva motocikla. „Linkoln“ su mu poklonili drugovi iz 51. divizije kad je oslobođen Osijek...

Prije sastanka s generalima Dapčevićem (Peko. o.a.) i Popovićem (Koča, o.a.) posjetio je roditeljsku kuću u Črnomercu. Ispred kuće, na ulici, još su bili vidljivi znaci okršaja. U kući je zatekao najstarijeg brata Jožiku i najmlađeg Oskara. U Frankopanskoj ulici posjetio je brata Fridriha i njegovu porodicu. Jedan od braće, Karlo, bio je još u partizanima.

-Trebalo je da posjetim mnoge prijatelje, pa neke sam čak i vidio, ali nije bilo vremena za duge razgovore i brojne susrete…« (Jovo Popović, Rat poslije pobjede, Kazivanja Koste Nađa, Alfa, Zagreb 1976., str. 30.).

Čemu citat baš iz ove knjige i zašto baš sada? Pa proljeće stiže, vjesnici i vjesnice su već procvali te će uskoro „neumitno“, poput sudbine „procvasti“ i te priče „o ustašama i partizanima“, a naročito će se rascvasti različite laži i bajke. Zagraktat će crni gavrani nad nama živima. Prvo, ovdje nema plagijata, ne kitim niti dodajem, nu postoje dva tri pitanja koja me muče od trenutka kad sam prolistao ovu knjigu. Devetog svibnja 1945. Kosta Nađ je u Zagrebu najprije „obavio smotru“ svoje obitelji. Koliko je vidljivo - svi na broju. Tu su i „mnogi prijatelji“, za ratno vrijeme nije grubo reći - s „glavama na ramenima“. Nisu im ih „ustaše“ dirale, a mala je vjerojatnost, nikakva pače, da nisu znali tko su oni, njegova obitelj i mnogi njegovi prijatelji, a tko je on. Miran i sretan je mogao biti general Kosta, stari „španski borac“. Mirno je s Trećom armijom mogao krenuti na sjeverozapad, u Sloveniju, u „rat poslije rata“. Najprije prema Mariboru, gdje su razne jedinice pod njegovim zapovjedništvom punile obrambeni protutenkovski rov (Tezno) kojega su Nijemci iskopali oko Maribora. Tehnologija jednostavna: partizanski borci strijeljaju, štekću mitraljezi, malo pokriju vapnom ili katranom, ako ih imaju, i zemljom tu nakupinu leševa da se baš ne vide. Zatim zarobljene domobrane, koji čekaju u nedalekom šumarku pod stražom - i ne vide što se doista događa, samo čuju i znaju - dovedu kako bi rov zatrpali. I tako nekoliko dana… („Kazivanja“ jednog mladog, maloljetnog domobrana.) Koliko ih je tamo likvidirano, bez suda, ne zna se. „Matematika leševa i kostura“ govori od petnaest do pedeset tisuća.

Krvava svadba

„Nađev štab je 17. maja preselio u Celje i smjestio se u hotelu, na centralnom celjskom trgu. Desetak dana kasnije komandant Treće armije je obaviješten da će Celje posjetiti Vrhovni komandant, koji se od 21. maja nalazio u Zagrebu, a zatim (od 26. maja) u Ljubljani... A u Celje je stigao posljednjeg dana u maju. Pet dana ranije general Nađ (25. ili 26. svibnja ? o.a.) imao je neobično slavlje: u prisustvu stotinjak zvanica u velikoj dvorani celjskog hotela vjenčao se (slavio je, zapravo, bez vjenčanja) s kapetanom I. klase, rukovodiocem skojevske organizacije treće armije Dušankom Jovičić.“ (isto, str. 180.).

Nekako u isto vrijeme počela je jedna, od mnogih, jedna od oko sedamsto u Sloveniji, masovnih krvavih svadbi - pod zemljom. I ona u paklu rudnika Barbarin rov, u nedalekoj Hudoj Jami (mjesto) udaljenoj vožnjom „ linkolnom“ najviše oko pola sata, petnaestak kilometara. Da su general Nađ i njegovi svatovi „u ranu zoru“ pogledali u nebo možda su na njemu mogli vidjeti jata crnih ptica, gavrana, kako lete oko Celja. Ćute tolike leševe, a ne vide ih. Jadne ptice.

Likvidacije su trajale uokolo, pa su možda mogli čuti i krikove onih čija su ubojstva tekla. “Ženili“ su žive i mlade djevojke u rudniku stotinama metara pod zemljom. Svjedoče njihove iskopane i očuvane, i danas lijepe, pletenice. Nema pakla do Barbarinog rova u Hudoj Jami. Tito je u Celje, prema ovoj knjizi, došao 31. svibnja 1945. („Vrhovni komandant je iz kola izašao neobično raspoložen“) (isto, str. 181.) pa je i krike iz Barbarinog rova mogao još slušati, sve tamo do šestog lipnja. Prije toga je bio i sa zapovjednikom Četvrte armije, Petrom Drapšinom (najvjerojatnije se ubrzo samoubio) u čijoj je nadležnosti bio Kočevski rog. Prvog lipnja je stigao u Maribor. Tamo već tiho, mirno, svršena stvar, krici utihnuli. U društvu Peke Dapčevića i Koste Nađa obišao je grad i obavio smotru jedinica 17. Istočnobosanske divizije. A ta se inače bila iskazala „poslije rata“, u „ženidbi pod zemljom“. Nije znao, ništa nisu znali? Ma dajte! Samo pod slovenskom zemljom nestalo sto pedeset tisuća muškaraca, žena i djece, najviše Hrvata, tamo bili, a nisu znali. Obrnuto, tamo su bili kako bi organizirali i provodili.

Inače „duševnog“ generala Kostu Nađa danas bi sigurno nahvalili zaštitari životinja - spasio je i udomio Luksa, psa njemačkog generala Löhera. „(Löhrov pas, Luks, godinama je bio kod Nađa, sve dok nije uginuo, već star. Nađova porodica je tog psa neobično voljela: bio je i čuvar kuće i dječja zabava“) isto, str. 184.). Vlasti NDH, pa i ustaše, u Zagrebu tijekom cijelog rata nisu dirali njegovu brojnu obitelj, kao ni njegove „mnoge prijatelje“. On im se „u ratu poslije rata“ „zahvalio“ i „odužio“ - spasio i udomio je jednoga njemačkog psa. Koji je inače režao već na spomen riječi „partizan“.

Mato Dretvić Filakov


Podsjetnik...

POGLAVNIKOV GOVOR ČLANICAMA ŽENSKE LOZE USTAŠKOG POKRETA

SESTRE!

Narod proživljuje svoj život kroz vjekove tako, da jedanput stoji visoko, jedanput živi životom dostojnim naroda, kad mu sve uspijeva, kada mu se slava širi, onda dodju razdoblja, desetljeća i stoljeća kada trpi i stradava.

Onda se opet podigne, pa živi bolje, pa opet nešto gore, prolazi kroz razne faze, kao što to prolazi i čovjek u svom privatnom životu.takovim različitim dobima uskrsavaju u narodu pojedinci, koji se bore, koji svoje živote, svoju krv za domovinu svoju prolijevaju, pojavljuju se muževi velikoga uma, koji narodu čine velika dobra svojom mudrošću i svojom pameću.

Pojavljuju se i drugi koji ga vode, a pojavljuju se osobito i onda, kada narod dolazi u velika razdoblja, nesreće i nedaća, pojavljuju se ljudi, koji ga sramote, koji mu nanose štetu možda više nego neprijatelji, pojavljuju se oni koji ga zatiru, vlastiti sinovi, koji mu uništavaju domovinu, dobra, koji mu crne obraz i koji ga osramoćuju. Tako se to dogadja, kao valovi mora što se dižu gore i dolje, ali uviek kroz sva doba, kroz sva razdoblja, i kad valovi narodnog života idu gore i dolje, ostaje jedna nepromjenljiva poluga na kojoj stoji budućnost i obstojnost naroda, a to je žena.

Žena, jer ona ima bogodani poziv, da bude trajni ugaoni kamen pojedinog doma, a po tom i trajni ugaoni kamen domovine i naroda.

Žena koja radja i odgaja nova pokoljenja i koja na taj način pomladjuje i uzdiže svoju obitelj, a potom i cieli narod, koja drži kuću, ognjište, žena čuva uspomene

Prošlosti, predaje ih novim naraštajima, sinovima, unucima, kazujući što je bilo zlo i žalostno u prošlosti, što je bilo dobro i veselo, s čime se prošlost podičiti može, da novi naraštaj i nova pokoljenja znadu prosuditi da se mogu naučiti i da mogu za budućnost se ravnati.

Ta i takova žena prenaša svojim darom, kojega ima, uspomene – prenaša predaju i kroz nju živi narod, kroz nju se obnavlja, kroz nju narod svoju prošlost daje i namjenjuje potomstvu, sva dobra krieposti i vrline i život uobće.

Evo, sestre, narod koji ima žene, koje doista ovaj veliki narodni poziv vrše, može se smatrati sretnim i može biti siguran, da njegova zvijezda nikada potamniti ne će, da njegov rod nikada izroditi ne će i da ga ne će nikada nestati. Može biti siguran da će se obnavljati i preporadjati, može biti siguran da će napredovati i da će sve više rasti, sve više jačati i sve više postati dostojnim u pravom smislu rieči imena naroda, a po tome da će imati svoju slobodu, da će svoju slobodu znati štititi a ako ju je izgubio da će imati mogućnosti svoju slobodu opet zadobiti.

Sestre, i naš hrvatski narod je imao u svojoj prošlosti svietlih primjera ženske vriednosti na svakom polju. Zato se hrvatski narod mogao održati kroz tolika stoljeća, često puta bez ikakova štita, bez ikakova oklopa, izvrgnut najvećim i najtežim nevoljama, a često puta izvrgnut upravo smrtnoj pogibelji. Danas narod i sviet žive jednim brzim životom, žive u prilikama za koje se ne može reći, da su naravne, jer je u velikoj borbi za obstanak. Svi narodi žive danas tako, a hrvatski narod dieli tu sudbinu. Ako Hrvatice, hrvatske žene izvrše u ovom razdoblju svoju dužnost, ako zaokupljene sviešću o onome, što se danas u svietu zbiva ostanu na braniku kuće, doma, opstanu na braniku onih vriednosti, koje predstavljaju kućno ognjište, obitelji i koje predstavljaju obitelj za sadašnja i buduća pokoljenja, život će hrvatskog naroda biti siguran. Da Hrvatica može tu svoju dužnost doista izpuniti, da može doista izvršiti svoje deržanstvo, potrebno je, da ima za to i sredstva, a to je dobro i na dobrim i zdravim temeljuima postavljena organizacija.

Hrvatske žene, Hrvatice u prošlosti u svojim družtvima ispunile su i izpunjavaju svoje dužnosti kako su mogle, kako su znale, i kako su im prilike dopuštale. One su svoju dužnost i svoju zadaću zaista ispunile častno.

Nu, vrieme traži nešto mnogo više, današnje vrieme traži, da ta organizacija bude postavljena na mnogo jačim i čvršćim i složnijim temeljima. Mi smo ovo naše pokoljenje, doživjeli najveću sreću o kojoj su pokoljenja hrvatskoga naroda sanjala. Doživjeli smo ostvarenje najvećeg narodnog ideala, a to je uzpostava Nezavisne Države Hrvatske. Dobili smo svoju kuću, svoj dom, a što znači imati svoju kuću, dom i svoje ognjište, to svaka žena sama najbolje znade. Što znači to za čovjekja, za obitelj, isto što znači i za cieli narod, kao takav. Dobili smo, stekli i izvojevali smo svoj dom, ako se mi brinemo nu, to nije dosta. Nije dosta sagradjena kuća i dom, ako se mi ne brinemo za uzdržavanje, ako se ne popravljaju i ako se ne vodi briga o njemu, da se uredjuje i poljepšava, jer s vremena na vrieme ostaje podrtina, ostaje ruina, dok se ne svrši.

Kao što je žena u kući, u domu, u obitelji zvana i najsposobnija, da dom drži u redu, da u njemu vlada uzor čistoće i red i da se u njemu obitelj udobno osjeća, isto tako ima ulogu žena u velikom našem zajedničkom domu, u našoj domovini, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da u tom velikom domu bude reduša, koja ima svaku stvar unutar doma postaviti na svoje mjesto, koja se ima skrbiti i brinuti za to, da u tom domu vlada čistoća i red i da se u svakom domu svaki osjeća udobno, kao i na domaćem ognjištu u pojedinoj kući, da nalazi svoju sreću i svoje zadovoljstvo.

Evo velike uloge, velike dužnosti svake Hrvatice i svake hrvatske žene. I doista, domovina, država, ako u njoj marne ruke i vješte ruke žene rade na njezinim ljepotama, na njezinoj urednosti, na njezinom ukrasu, onda ta država, ta domovina doista ima i izgleda onakvom, što se može nazvati i činiti pravom domovinom i državom, u kojoj se svaki njezin sin osjeća sretnim i zadovoljnim.

Sestre!

I ova velika dužnost čeka ženu. U pojedinim slučajevima ne bi ona mogla izpuniti sve svoje zadaće, ne bi mogla učiniti za svoj narod i državu ono, što je njima danas potrebno i što danas za njih odsudno i važno, nego se sve hrvatske žene moraju naći na poslu u jednom družtvu. U prvom redu svatko, koji se laća bilo kakvog posla mora biti na čistu sam sa sobom, mora znati, što hoće, mora znati što će raditi i mora znati što kako treba raditi. Da se može svaka Hrvatica snaći u svom poslu, da se može tog svog posla prihvatiti, smatraio sam potrebnim da pozovem Hrvatice, da se organiziraju u Žensku lozu hrvatskiog ustaškog pokreta na načelima koje je čitav hrvatski narod, sve ono što je hrvatsko, što pošteno hrvatski misli, svojom voljom usvojio, postavivši, točne ciljeve za sve one, što je od trajne i nepromjenljive vriednosti za obstanak hrvatskog naroda, a to je uz pojedine dielove sažeto u nekoliko rieči:

Da je hrvatski narod sam po sebi narod i da ne može i ne će biti sustavnim dielom ni jednog drugog naroda.
Kad je narod i kad ima svoju zemlju, da onda mora biti gospodar u svojoj zemlji, t.j. da mora imati i svoju vlastitu državu.
Onda u svojoj vlastitoj državi nema rzlike ne može biti razlike izmedju jednog sloja i drugog, da se ne može biti jednih koji gospodare, a drugih koji samo služe, nego da su svi jednaki, da su svi stališi na svom mjestu, da su svi jednako vriedni i da svi imaju jednako dužnosti i jednaka prava.
Razumije se, svi oni koji rade, svi oni koji svojim žuljevima ili umom živu, ne samo za sebe, nego za cjelinu, za narod i za domovinu.

Sestre!

Mnogi su Hrvati mislili, da se narod može održati samo pjesmom. Mnogi su mislili da se narod može održati s prosvjetom, a mnogi opet samo oružjem.

Nu, narod se može održati, može svoju slobodu postići, može je čuvati, onda ako sve svoje snage, sve svoje vrline i krieposti stavi u službu u zajedničtvo, u službu domovine, i u službu svoje države t.j. i oni koji mogu raditi umom da tu svoju sposobnost upotriebe za dobro naroda i države, i oni koji mogu raditi plugom i čekićem i da njihov rad bude uskladjen s obćšim narodnim probitcima, kao i onih koji mogu raditi za narod, za državu s puškom i mačem.

Nu, za ženu sačuvana je posebna dužnost, koju ne mogu izvršiti niti oni koji rade svojim umom, svojim žuljevima ili oružjem sačuvano je djelo, posao, koji se radi sa srdcem, a taj posao nije manje važan od svih onih drugih poslova, od onih drugih narodnih pregnuća. Život je krut i tvrd. Ima i kod pojedinaca i kod naroda liepih i vedrih strana, a ima teških i tvrdih. U tom životu potrebno je srdca, potrebno je činiti i ne raditi uviek samo ono, što traži um, ne činiti uviek ono što traži želudac. A kako će žena raditi srdcem? Tako da srdcem radi najprije u svojoj kući u svojoj obitelji, da drži srdačnost, da drži one liepe, vedre i dobre strane, koje su dane u životu obitelji i koje se preko svih obitelji povezuju na cieli život, na cieli narod.

Treba oplemenjavati srdce svoje, svoje djece, treba uzgajati novo pokoljenje, koje će ljubiti svoju domovinu i za nju raditi. To je njiva na kojoj svaka Hrvatica može izvršiti svoju dužnost do najveće mjere za probitke i svog doma i svoje obitelji za probitke ciele domovine, cielog naroda i Nezavisne Države Hrvatske, ato će se izvršiti najbolje u Ženskoj lozi.

Sestre!

Vi koje ste vedra čela i sviesne u te redove stupile, budite pozdravljene, budite u svojoj odluci, na tom svom radu, na radu kojeg vam ljudi platiti ne će, na kojem ljudi često puta ni zahvaliti vam ne će, budite pozdravljene jer ćete imati zadovoljštinu, jer ćete imati sretan i ugodan osjećaj, da povezujete Hrvatice u jedno kolo, da ih povezujete u jednom radu za domovinu, za svoj narod i za svoju državu.

Kad sam izdao odredbu, da se unutar Hrvatskog ustaškog pokreta osnuje Ženska loza, imao sam pred očima, da Hrvatice moraju početi novim radom, radom na novim temeljima, oboružavši se sa svim potrebnim oružjem, za taj rad, oboružavši se poznavanjem i upoznavanjem načela, po kojima treba raditi, po načelima potreba, koje narod i država imaju, koje hrvatski narod treba. Molio sam gdju. Javor, kada počne neka ne pravi velike postrojbe iz početka, koje bi imale služiti samo za to da se žene sastaju, da dolaze na svečanosti, da dolaze na razne manifestacije, da bude toliko predsjednica koliko podpredsjednica, i kako je to već prije bilo u družtvima bio slučaj, i da se na tom pitanju ciepaju, te da od jednog družtva postanu dva ili četiri, kao što je to u prošlosti bilo, nego sam ja molio, neka iz početka pokupi najbolje i najčestitije po srdcu i obrazu, i neka uradi da se mogu najprije one očeličiti, i ogrijati na žaru pravog rodoljublja, s kojim je ustaštvo od svoga početka, pa do pobjede radilo i živjeklo, da se na tom vrelu nahrane, hranom odvažnosti i hranom krieposti za rad i za sve ono, što će u toj organizaciji, morati činiti, a možda i trpjeti.

Sestre!

Budite sigurne, da će Ženska loza biti u skoro vrieme jedna velika organizacija Hrvatica a kojoj će se hrvatske žene i seljakinje i radnice i gradjanke, naći mogućnosti rada, naći mogućnosti poljepšavanja života doma svoga i doma cielog hrvatskog naroda i vjerujte, da ne će biti čestite Hrvatice iz kojeg bilo stališa, koja se ne će u tom kolu naći i raditi za narod za domovinu i za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Vama, koje ste iz svih krajeva ovdje, koje ste kolo povele, mogu reći, budite ponosne i sviestne, da će taj primjer sliediti nove, i da će ovo sjeme, koje ste vi posijale sazrieti po cieloj zemlji. Veseo sam, što Vas vidim, iz svih krajeva i molim vas kad se vratite svojim domovima ponesite moje pozdrave domovima, vašim obiteljima, vašim mjestima.

Danas prohujava vrieme nad nama, danas u mnogim krajevima gdje su teške prilike, gdje narod proživljava mnoge teške dane. U tim krajevima i mjestima, dopriniele su žene često strašne žrtve, kakove se i zamisliti dadu i budite sigurne iz tih žrtava, iz tog stanja rodit će se sreća, dobro i blagostanje čitavom hrvatskom narodu, rodit će se sinovi, rodit će se junaci, koji će, kao i u prošlosti, tako sada i u budućnost znati svoj dom, svoje kuće, svoju slobodu i svoju državu obranuiti.

Naći će se hrvatskih žena, koje će znati taj dom, tu kuću, našu hrvatsku državu iznutra liepo, dostojno i plemenito urediti, da bude iznutra liepa, dostojna i plemenita, urediti je da bude na korist čitavom narodu, a da bude na ponos nas svakoga, a napose na ponos vas začetnika i prvoradnika u Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta.

Vratite se svojim domovima sa sviešću, da ste na putu, koji vodi na dobro naroda, na dobro domovine, budite sigurne, da će svaki vaš i najm,anji rad biti od velike koristi, jer ste za hrvatski narod i za, Dom spremne!

(Govor održan u dvorani Hrvatskog Državnog Sabora)


Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.

Vinograd zove...

Kako nam se u proljeće, kad prolazimo kojim krajem, pogled rado zaustavlja na lijepo obrađenim, bujno zelenim vinogradima, vrtovima i njivama, i promatrajući tu lijepu i privlačivu okolinu, mi joj se od srca veoma divimo, a u duši nam se javlja potajna radost i ugodno zadovoljstvo i tad nehotice odajemo počast i priznanje tim marljivim i vrijednim rukama, koje su sve to tako lijepo i brižno uredile. Susretnemo li pak koju neuzoranu i neobrađenu njivu, ili zapušten, neuskopan vinograd, u nama se odmah budi neki protest i prezir protiv dotičnoga vlasnika, i mi stvaramo pri tome o njemu rđavu sliku lošeg gospodara, lijenčine i nemarnjaka, što je dakako i pravilno, jer o njemu i ne možemo imati boljeg i ljepšeg mišljenja, osim ako je u pitanju bolest ili pomanikanje radne snage.

Vidite, kako mi dobro (lahko) uočavamo tuđe pogreške i tuđu lijenost i nemarnost. Kako nezadovoljno s protestom i prezirom posmatramo neuzoranu tudu njivu, neuskopan i zapušten tuđi vinograd. Vidite, kako mi dobro zapažamo trun u oku drugoga, dok u vlastitim očima ne primjećujemo golemu gredu.

Mi ne viddmo i ne priznajemo svoju vlastitu nemarnost i lijenost. Mi ne vidimo neuzoranu i neobrađenu našu veliku zajedničku narodnu njivu. Ne vidimo neiskrčen, neuskopan i u korov zarasli naš veliki zajednički vinograd, što su nam ga naši djedovi i očevi namrli, ostavivši nam u baštinu, da ga čuvamo, obrađujemo, uzgajamo i u njemu tražimo zakopano blago.

Jest, samo taj vinograd da obrađujemo, samo njemu da posvetimo svoje sile i snage, samo u njemu da tražimo zakopano blago, jer samo u njemu ćemo naći ono što tražimo. Nigdje na drugom mjestu, jer taj vinograd je naša lijepa i mila skupo plaćena i krvlju otkupljena domovina Hrvatska!

Da, za ovaj komadić prostora na kugli zemaljskoj, gdje se mi danas nalazimo, ovaj naš pradjedovski vincgrad, za ovu našu svetu grudu Hrvatsku, za njenu riječ i njenu slobodu kroz tolika stoljeća prolijevana je krv naših najboljih sinova.

Zato ona mora da nam bude sveta i mila. Mi treba da to stalno imamo na umu i pred očima. Mi moramo toga biti svjesni, te zbog toga da je još više cijenimo i volimo. Da je cijenimo i volimo, to smo cijelom svijetu pokazali i dokazali u tolikim dosadašnjim okršajima, kao i u najskorijoj 20-godišnjoj teškoj borbi, kojom smo izvojevali pobjedu. I ako sa tom pobjedom nije postignut potpun cilj i prava sloboda, ipak ta pobjeda je nedvojbeno ogroman i značajan uspjeh u toj dugotrajnoj i ustrajnoj borbi.

Ali mi ne smijemo ostati pri tome misleći, ako smo izvojštili granice svojoj domovini Hrvatskoj da je sa time sve svršeno. Ljuto se varamo, ako tako mislimo. Još nije postignuto ono, što se ima i mora postići. Tek sada počinje prava i ozbiljna borba. Borba za potpunu neovisnost i slobodu, borba za prave granice svoje domovine, borba protiv bijede i nevolje, borba protiv nepravde i izrabljivanja, borba protiv neznanja i mraka, borba protiv zabluda i nesavjesnosti, borba protiv zla i nevaljalštine, koje je već svuda pustila svoje zarazne klice, borba protiv svih štetnih poroka, u kojima se sve više gušimo, borba protiv svemu, što truje naš život i narodni organizam. Istom sada nastaje i počima pravi ozbiljni rad, da iskrčimo korov i očistimo naš zapušteni vinograd od štetne i opasne gube, koja se u njemu uvriježila i hoće da nam ga otruje i uništi.

Naš vinograd nas zove, a mi se ne odazivamo. Mi ne čujemo i ne hajemo. Mi skrštenih ruku stojimo, čekamo. Ne gledamo ili, bolje, gledamo a ne vidimo, kako nam ga nametnici i korov i gaba izjeda. Ne usuđujemo se, da mu pristupimo, da zasučemo rukave i ozbiljno se prihvatimo posla.

Zar nam i iz prirode, koja je najbolja učiteljica života, nije jasno i dobro poznato, da se nikada košnica sama ne napuni medom, dok se marne pčelice ne razlete prostranim poljanama isisavajući iz cvijetnih čašaka slatki sok, donoseći ga u zajednički dom svojoj matici.

Znamo također, da ni seljak, ako prethodno svoju njivu nije pognojio, čestito uzorao, te najbcljim sjemenom zasijao, ne može očekivati žetvu...

A mi? Mi bi htjeli žetvu bez sjetve. Mi bi htjeli brati, a ne kopati ni saditi, a to ne može biti. Mi trpimo i mučimo se, zato žeiimo i hoćemo, da nam bude bolje, a ne žrtvujemo se, da stvorimo to bolje stanje. Mi znamo da moramo raditi, ali se od rada susprežemo i oklijevamo i sve kao da nešto gotovo čekamo, pa često u svojoj kolebljivosti i neodlučnosti uzdahnemo: »Dat će Bog, biti će bolje!« i to kao da je dovoljno, mi dalje mirno produžujemo u svojoj nehajnosti. Ali to je tako šuplja i isprazna nada i utjeha, da sami sebe s time samo zavaravamo.

Mi se moramo već jednom te samoobmane otresti i pogledati stvarncsti u lice. Jer Bog što nam je imao i trebao dati, On nam ie sve dao sa našim dolaskom na svijet. Dao nam je dušu kao naš glavni pokretač, srce, da njime ljubimo i suosjećamo, svijest, da se po njoj ravnamo i sudimo dobro od zla, pamet, da njome mislimo, razum i ruke, da njima radimo i stvaramo itd.

Dakle, kad nam je Bog sve to dao, što onda imamo više od Njega očekivati i tražiti? Do nas sada samih stoji, hoćemo li zlo ili da nam bude bolje. Ako hoćemo, da nam bude bolje, mi treba odmah da se ozbiljno i svojski prihvatimo rada, jer samo u radu nam je spas! A kako da se prihvatimo rada? Dobar i pravi vinogradar zna šta treba raditi u svome vinogradu. On će k njemu prići svom ljubavlju i požrtvovnošću. Najprije će očistiti lozu, pa ako je potrebno, koji suvišan čokot iščupati, što nije od koristi, i na njegovo mjesto zasaditi mladi novi čokot, jednom riječju, on će učiniti sve, što bude mogao, samo da mu vinograd dobro urodi.

Tako i mi u našem narodnom vinogradu trebarno pravih, iskusnih i čestitih vinogradara, ako hoćemo da nam naš narodni vinograd dobro uspijeva. Ako hoćemo i želimo da napredujemo, potreban je složan i čestit rad, jer samo složan rad vodi uspjehu, a za složan rad potrebna je sloga. Sloga ne može biti, gdje nema pravde. Dakle, prije svega potrebna je pravda, a pravda ne može da bivstvuje, gdje nema pravednih. Mi oko sebe na svakom koraku vidimo tromost, neaktivnost, nehaj, nerazumijevanje u svim kulturnim i privrednim granama narodnog života. Vidimo i susrećemo nepravdu i nered. Trebamo zato ljudi u pravom smislu značenja te riječi. Trebamo — osobito u današnje dane — čvrstih i postojanih karaktera.

Vodeća mjesta moraju da zastupaju ljudi čestiti i pošteni. Ljudi uma, srca i osjećaja, koji će svaku stvar postaviti na svoje pravo mjesto, i koji će požrtvovno raditi za opće dobro svog cjelokupnog ispaćenog, izvaranog, napuštenog seljačkog i siromašnog naroda, koji će mu biti od konisti, a ne da narodno povjerenje izigra i iskorišćuje za svoje lične interese, kao što smo nažalost često svjedoci mnogih takvih slučajeva.

Mi govorimo i vičemo, da smo Hrvati i da ljubimo svoju domovinu. To nije dosta. Domovina se ne ljubi samim razvijanjem barjaka i priređivanjem svečanosti. Domovina se ljubi radom i žrtvama za dobro naroda. Mi nismo vrijedni i dostojni reći, da je ljubimo, ako ne radimo za njezin razvitak 1 napredak, isto kao ni onaj, koji kaže, da ljubi slobodu, a nije spreman da se za tu slobodu žrtvuje, jer onaj, koji nešto ljubi, on je u stanju da samog sebe za tu ljubav žrtvuje.

Zapuštena domovina nas zove, a mi dragocjeno vrijeme gubimo u sitnicama, prepirkama. Naša snaga je razlivena kao razlivena rijeka, a razlivena rijeka samo čini štetu, dok rijeka slivena u jedan tok daje ogromnu snagu, koja je od neprocjenjive vrijednosti. Zato i mi ne budimo razlivena rijeka, već svedimo naše raštrkane snage u jedan tok i takova snaga stvarat će čudesa. Uzalud bi bile sve dosadašnje žrtve, ako bi nam domovina ostala ovakova. A zar kao pravi sinovi možemo dozvoliti, da nam ostane ovakova?

Hoćemo li čekati, da nam naš vinograd drugi uređuju? Ne uzdajmo se u drugoga, jer drugi bi ga samo za svoju korist uređivao. Budimo već jednom svjesni, pravi i potpuni ljudi. Manje riječi, više djela. Manje mržnje, više ljubavi. Manje svađe, više rada. Otresimo se jednom za uvijek svih sitničavosti, jer to od nas traži čast, dostojanstvo, potomstvo, dužnost i budućnost. Ne oklijevajmo, jer bi nam se nehajnost mogla ljuto osvetiti. Ako sebi dobro želimo, požurimo složni i zagrijeni u naš krvlju stečeni, zapušteni vinograd, jer samo u njemu ćemo naći ono, što nam treba.

Požurimo, vinograd nas zove i čeka!. ..

Stjepan ZRINUŠIĆ


Ante Čavka

Tko se boji mrtvih ustaša

Ustaša ima posvuda. U jamama. U škrapama. U šumama.
Neki su u dimu napuštenih tvorničkih dimnjaka.
Neki već desetljeća bez traga, bezimeni, neobilježeni, nepokopani.
Ustaša ima svakakvih.
Ustaše novorođenčad. Ustaše starci.
Ustaše od pet, deset i petnaest godina.
Ustaše rođeni deset, dvadeset, trideset godina
Poslije ustaša.
Tko se mrtvih boji još? Da ima milijarda ustaša,
takvih kakvi su, mrtvi, ne mogu ni vlati trave prelomiti.
Tko se još boji mrtvih ustaša?
Akademici se boje. Neki voštani. Neki mramorni.
Svi redom ozbiljni.
Ustaše ih svakodnevce progone. Voštani, mramorni, ozbiljni,
akademici vide ih posvuda, nebrojene.
Kao pijanci bijele miševe. Guštere. Kao guje ispod kreveta.
U snu im ne mogu pomoći sve nauke.
Na javi ni boca crvenog, odležalog komunizma.
Akademici, mrtve su ustaše i da ih je milijarda.
Čemu se vama mrtvih bojati?
Tko zna zašto se netko nekoga boji.
I kad je mrtav.
Pedeset godina mrtve ustaše. Pedeset godina živi svjedoci.
Svaki dan u glavama. Da čovjek poludi.
Grijehe ne oprašta vrijeme. Ni akademija.
Netko sasvim drugi, tko priča,
tko kaže:
smrt će ipak morati
oprati prljave ruke mnogima.
Podsjetnik...

IPAK SE POTPUNO NE SLAŽEM

U "Hrvatskom slovu" , broj 230. od 19 veljače 2008., str. 6. izašao je članak Jerke Kalinića pod naslovom "Treba moliti i za sve zločince". U tom članku gospodin Kalinić donosi što su sve pretrpjeli Hrvati samo zato što su Hrvati. Njegov komentar o molitvi za Pavelića je načelno ispravan. Treba moliti za sve grješnike pa i za Pavelića. Međutim, temelj molitve i mise za Pavelića nije u tom ni što je Pavelić pravedan ni u tom što je grješan, već u tom što je on bio i ostao deklarirani vjernik. Kakav je on bio vjernik? O tom sudi samo Bog i nitko više, jer nitko osim jedinoga Boga ne zna što je u čovjekovoj nutrini. Svećenik je imao pravo služiti misu za Pavelića jer ju je netko od vjernika naručio. Imao je pravo imati je dobrovoljno, što sam i sam mnogo puta (U)učinio te još uvijek činim i još uvijek ću činiti na godišnjicu njegove mučeničke smrti.

Slažem se da treba moliti i za Tita, što sam skrovito, ali bez mise, i učinio na vijest o njegovoj smrti. Imao je pravo svatko se moliti za nj i svaki je svećenik mogao imati misu za nj, ali skrovito i bez službene najave. A zašto? Ne zato što je zločinac nego zato što je deklarirani bezbožac.

Ovdje ću navesti neke crtice kojima sam svjedok. Kad sam 1981., dan prije njegove prve obljetnice, imao blagoslov polja s misom na mjesnom groblju u Donjem Selu - župa Konjic, došla mi je nakon mise jedna žena i rekla:

- Velečasni, sve je bilo lijepo, nemam što ni dodati ni oduzeti. Zanima me što niste molili za našega Tita komu je sutra obljetnica? - Dva su razloga za to: on nije prakticirao vjeru niti je (za)želio vjerski sprovod. Kad bih se javno molio za nj ne bih u tom slučaju poštivao njegovo uvjerenje. On je osim toga još i deklarirani bezbožac pa se za nj ne bi smjelo ni javno moliti ni za nj javno misu slaviti, odgovorio sam joj.

- Može li se za nj osobno moliti?
- Da, to je i poželjno. I ja sam se za nj molio, čim sam doznao da je umro.

Drugom mi je zgodom došla jedna starija djevojka da naručiti misu za pokojnog Josipa Tita. Nisam pristao na to. Kad je ona rekla da će reći Gvardijanu, rekao sam joj da ga odmah zovne. Kad je Gvardijan došao, odmah je upitao:

- Kakav je spor?

- Ona želi naručiti misu za Tita, a ja je ne smijem primiti da se ona javno oglasi jer je Tito deklarirani bezbožac.
- On mi je predložio: Stavi za NN.
- Slažem se, tako ću i učiniti.

Tako sam stavio i njoj objasnio: "Misa koju si naručili bit će za onoga za koga ti želiš, dakle za Tita, ali ne će biti najavljena za nj jer je on deklarirani bezbožac." Slično se dogodilo i kad sam došao na ovu župu gdje jesam. Istu sam zaključnu riječ dao Gospođi koje je željela misu za Tita. No, ona je na kraju rekla:

- Ne bi bilo problema da je za Pavelića!"

- Da! Ne bi, jer je Pavelić deklarirani vjernik.

Ne znam je li gospodin Kalinić imao ove distinkcije na umu? Ne da se zaključiti ni da je ni da nije. No, neka se zna: Nitko, pa ni službeni crkveni predstavnik ne smije ukoriti nikoga od svećenika pa ni O. Vjekoslava Lasića zbog činjenice, a i njega i svakog drugog svećenika može ukoriti svatko, a pogotovo crkveni predstavnik, ako je u propovijedi rekao nešto što ne dolikuje ni svetom činu ni pokladu vjere od apostola nam predane.

Fra Martin Planinić


Iz Napretkova kalendara, 1.1.1935.

Narodni nazivi mjeseci

Još sam 1930. godine bio u namjeri, da u kalendaru »Napretku« prikažem nekoliko turskih rukopisa (kaiendara), u kojima su za sunčanu godinu upotrebljena hrvatska imena mjeseci. Ali sam kasnije ovu radnju znatno proširio upotrebom domaće i strane literature, pa je ona ispala prevelka, a da bi se mogla objaviti u »Napretkovu« kalendaru.

Osim toga je, za bolji prikaz pojedinih naziva, trebalo nekoje riječi citirati i arapskim slovima, a to nije bilo moguće u štampariji, gdje se kalendar »Napredak« štampa. Tako sam ovu radnju objelodanio u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovim« za 1930. (XVII) godinu.

U ovoj radnji su iznesena različita narodna imena pojedinih mjeseci, koja se upotrebljavaju po raznim krajevima, ali sva su ta imena samo lokaina za odnosni kraj, gdje ih narod upotrebljava. Opći narodni karakter imaju samo oni nazivi, koje danas upotrebljavaju Hrvati i koji su zapravo predmet ove moje radnje.

Turski rukopisi, koji su u ovoj radnji prikazani, dokazuju nam da su ova imena u sedamnaestom vijeku, ako ne čak i pod konac šestnaestoga, u našim krajevima bila toliko poznata i rasprostranjena, da su ih i sastavljači kalendara na turskom jeziku upotrebljavali, i to kao glavne nazive mjeseci po sunčanoj godini. Podaci, koji su u ovoj radnji sabrani, pružili su nam dokaze, kako su naši ljudi, koji su se inače služili turskim jezikom i pismom, voljeli da upotrebljavaju svoja narodna imena mjeseci, pa su ih u rukopisima, koje su pisali Turci i Perzijanci, naknadno dodavali, dok su im u svojim izvornim rukopisima, koje su sami pisah, davali uvijek prvo i najupadnije mjesto.

Osim ovih dosta važnih otkrića iz naše prošlosti, bili su od interesa i nazivi pojedinih mjeseci u ovim rukopisima, jer su kođ nekojih, tečajem vremena, nastupale i bitne iznijene. Kako je ova radnja naišla na povoljnu kritiku u hrvatskoj javnosti, ja sam i dalje nastavio da tragam za ovakovim rukopisima, pa sam ih već shjedeće 1931. godine našao još nekoliko, koje sam prikazao u zagrebačkom »Obzoru« od 24. prosinca 1931.

Ovih dana došla mi je do ruku jedna t.zv. medžmua (zbirka, bilježnica), u koju su povezana zajedno najrazličitija djela i bilješke počevši od vjerskih i naučnih rasprava pa do pjesama i sanovnika. Rukopisi su posve različiti, a potječu i iz raznih razdoblja, počevši od polovice šestnaestoga pa sve do u osamnaesti vijek. Također su sastavci pisani u različitim jezicima. Dok je na početku odulja rasprava o sotoni na hrvatskom jeziku (ikavski) arapskim slovima, ostali je dio najvećim dijelom turski, ali ima kraćih sastavaka i na arapskom i perzijskom jeziku. Najveći dio rukopisa je iz naših krajeva, iz Bosne i Hercegovine. Jedna pjesma posvećena nekom Sulejman paši, koji se je vraćao iz Jemena, pisana je u Ulogu, koji se naziva kasabom. Prigodom smrti nekog učenjaka Sulejman efendije Mostarca iz derviškog reda mevlevija spjevao mu je jedan njegov učenik, imenom Salihaga, posmrtnicu, u kojoj zadnji distihon (tarih, kronogram) daje godinu 1064. p. H. (počinje 22. studenog 1653.).

Najviše je pjesama od poznatog Nerkesije, koji je bio rodom iz Sarajeva. Ima i kroničarskih i povjesničkih biIježaka. Bio je zanimljiv propis svih kadiluka u osmanlijskom carstvu, sastavljen po arapskoj abecedi, s oznakom kadijskog prihoda. Naravno tu su sadržana i mjesta u našim krajevima. Isto je tako bio istom rukom popis bosanskih vahja do 1061. (počinje 25. prosinca 1650.), a onda je nastavljen drugim rukopisom od 1078. (počinje 23. lipnja 1667.). Nažalost iz svakog sastavka kao za inad, izgubljen je po koji hst, a naročito iz onog popisa kadiluka nestalo je čitave sredine, tako da se je sačuvao samo prvi i pošljednji list.

Među ovim rukopisima uvezana su i tri kalendara, od kojih je prvi osobito važan. Svi dosada poznati rukopisi ovog kalendara, koje sam u prijašnjim radnjama prikazao, potječu iz sedamnaestoga vijeka, samo se za jedan može naslućivati da je pisan pod konac šesnaestoga. Međutim u ovom se rukopisu odmah na početku u jednom razjašnjenju spominje kao tekuća (»sadašnja«) godina 957. p. H. (počinje 20. siječnja 1550.).

Dakle ovaj je rukopis najstariji među dosada poznatim, stariji za čitava pola vijeka i od najstarijeg dosadašnjeg. Najstarija knjiga u hrvatskoj literaturi s potpunim popisom narodnih imena mjesecima potječe iz 1611. godine, a to je bosančicom u Mlecima tiskani Nauk krstjanski od fra Matije Divkovića iz Jelašaka u Bosni. U ovom kalendaru su hrvatska imena mjeseci stavljena kao glavna naslovna iznad tabela crvenim mastilom (osim ožujka i rujna, koji su ispisani crno), dok su nazivi u drugim jezicima navedeni unutra u samim skrižaljkama. Pred svakim imenom mjeseca (osim kod travnja) stoji da je to naziv »jezikom kršćana«. Godina po ovom kalendaru počinje ožujkom. U naslovu je ožujak označen nazivom, koji bi mogao da bude neka mješavina između ožujka i lažaka, naime tamo stoji 1aožujak ili lavžujak. Ali ovo bi lahko mogla da bude i pisarska pogrješka, jer se ime ovog mjeseca spominje još jednom i u samoj skrižaljci pored naziva u drugim jezicima, i tu stoji sasvim pravilno o ž u j a k. Travanj se zove u naslovu veliki travanj, dok u skrižaljci stoji samo travarj. Ovaj prvi naziv podsjeća nas na jedno lokalno nazivlje, koje su u nekim krajevima imali i Hrvati i Slovenci, kako to u svoje vrijeme piše »Danica Ilirska«, da se upotrebljavaju »u gornjo-ilirskih iliti kranjskih i u sredo-ilirskih iliti horvatskih prostih kalendarih«. U ovoj terminologiji se travanj zove mali traven, a svibanj veliki traven. Svibanj je napisan sasvim točno, samo što se ovdje može čitati i s v i b a n, jer u arapskom alfabetu, kojim su se služili i Turci, nema slova nj. List, na kojemu su bili lipanj i srpanj, izgubljen je. Kolovoz je ispisan s manjkavim samoglasnicima, tako da se može čitati iko1oz. Rujan je napisan posve točno. Listopad se ovdje zove listopan, kako je to već prije nađeno u starijim rukopisima.

Prema tome ovakav naziv listopan i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog nije bio štamparska pogrješka, kako se to dosada općenito držalo. Sada nam je jasno da to nije nikakva omaška, već je i ovaj naziv u starija vremena imao dočetak an kao što ga ima većina imena mjeseci iz ovog narodnog nazivlja. Studeni je napisan istudeni, a to je po pravilima arapskog i turskog jezika. U njih se može riječ počinjati s dva suglasnika, pa oni u tuđim riječima, koje tako počinju, stavljaju naprijed ili između ta dva suglasnika samoglasnik i. Prosinac je, izgleda, ispisan pravilno, samo je zadnje slovo nešto oštećeno, pa nije sigurno, da je to c, n, ili l. Siječanj se zove sičanj ili sičan. Zanimljivo je, da je u ovom najstarijem, dosada poznatom, rukopisu veljači dat sasvim ispravan naziv ve1jača, dok se u drugim starim rukopisima ovaj mjesec zove ve1janoć. Tako je i u prvom izdanju Divkovićeva velikog Nauka krstjanskog.

Od drugog rukopisa sačuvan je samo prvi list s ožujkom i travnjem. Nema nigdje navedene godine, kad je pisan, ali sudeći po papiru i pismu, potječe iz sedamnaestog vijeka. U naslovu iznad skrižaljki stavljena su imena u svim jezicima, koji se u ovim kalendarima upotebljavaju. Ispred hrvatskog naziva stoji kod obadva mjeseca »drugim imenom«, a kod ožujka još i iza naziva »bosanskim jezikom«.

U svima, dosada poznatim rukopisima ili nema uopće oznake u kojem su jeziku ovi nazivi, ili je rečeno da je to »jezikom kršćana«. Stoga je ova oznaka, da je to naziv »bosanskim jezikom« od važnosti, jer, kako znamo, i neki turski pisci, kao n. pr. Evlija čelebija u svom putopisu, kažu da je »bosanski« jezik istovjetan s hrvatskim. Obadva su mjeseca u ovom rukopisu ispisana sasvim pravilno ožujak i travanj, samo što se ovaj potonji prema naprijed izloženom, može čitati itravan.

U trećem rukopisu je sačuvan kraj od listopada do veljače. Kod 10. siječnja je kasnije rukom napisano: »Pazi, godina 1067. u subotu«. Prema tome je prvobitni rukopis svakako još stariji. Ovdje su u naslovu iznad skrižaljki stavljeni, pored imena u drugim jezicima i hrvatski nazivi, i to na prvom mjestu. Listopad se i ovdje zove listopan. Studeni prema naprijed izloženom pravilu arapskog i turskog jezika, istudeni. Prosinac je napisan bez samoglasnika »i« pa se može čitati pored prosinac i prosnac. Siječanj se zove sičanj, odnosno sičan. Kod veljače je ispušten samoglasnik »a«, pa se može čitati pored ve1jača također i ve1jča ili ve1iča.

U sva tri ova rukopisa su među kalendarskim podacima zabilježeni i mnogi kršćanski praznici, i to hrvatskim jezikom kao Blagovist, Božić, Mali gospođin dan, Lučin i t.d.

Fehim SPAHO


Podsjetnik...(Hrvatsko Slovo, Glasnik HUP)

Soj i Odžak Ehli - Islama

Ovo je naslov knjige koja je tiskana u progonstvu - oprostite, "iseljeništvu", u nakladi Hrvatske revije 1974., a priredio ju je Ferid Karihman.

Knjiga je zapravo zbirka pjesama o, što i sam naslov glasi, - Domu i rodu muslimana hrvatskoga koljena i jezika. Glavni cilj joj je bio iznijeti istinu o podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kao protutezu tumačenjima onih jugoslavenski nastrojenih i zavedenih muslimana koji, poput Meše Selimovića, nisu znali i još ne znaju, tko su, što su i odakle su. U knjizi su objavljene pjesme i napisi od oko 45 pisaca i pjesnika, bosanskohercegovačkih Hrvata islamske vjere, kako onih iz prošlosti, kao Savfetbeg Redžepašić Bašagić, Mustafa Grabčanović i dr., te onih iz današnjega doba kao Dr.Asaf Duraković i dr.

Možda će netko upitati što vrijedi o ovome danas pisati kad je tu bosanska država kojoj, kako neki misle, svi ovi pjesnici pripadaju. No, vjerujem da je danas itekako važno da se rasčiste neki pojmovi koji, očito, mnogima još nisu jasni. Još od 1878., a pogotovo od 1918., prema već davno smišljenom Garašaninovom velikosrpskom planu, raznim manipulacijama, iskrivljivanjem povijesti i upornim premazivanjem stvarnosti, željelo se u glave bosanskohercegovačkih muslimana nabiti i još uvijek, izgleda s uspjehom, nabija "spoznaja" da su oni zapravo poislamljeni Srbi. Vidjevši da to neće uspjeti prešli su velikosrpski ideolozi novijega doba na - Plan B. - koji veli da su današnji "Bošnjaci" neka posebna vrsta južnih Slavena, najbližih Srbima.
I, tu su naizgled uspjeli. Evo zašto.
Najprije pogledajmo na današnji službeni "bosanski" jezik u Bosni i Hercegovini. Izuzevši jedan ili dva posto turcizma, riječnik je potpuno srpski ( isti kao i onaj u tkzv. Republici Srpskoj). Nažalost, takvim se riječnikom danas služi veliki dio muslimana BiH i ovdje u emigraciji, t.j. svi oni koji se smatraju "Bošnjacima". Tako, prije godinu ili dvije, nekakav "Bošnjak" u Stoney Creek-u, predgrađu Hamiltona, izjavljuje kanadskoj novinarki da su Bošnjaci "....potomci Slovena" (pravo srpski). I naša novinarka je to lijepo u novinama - The Hamilton Spectator - prevela na engleski : " The Bosniaks are really Slovenians" -Slovenci. I to vam je taj novi SRBOSANSKI jezik. Ovo je jedinstveni slučaj u povijesti čovječanstva da netko tako dragovoljno odbaci svoj jezik, jezik svojih predaka i, s velikom dozom ponosa, prihvati jezik svojih zatornika.

To je samo jedna od tisuća gluposti koje su "Bošnjaci" činili i čine - i s time se ponose. Na primjer: Samo nekolika mjeseca prije srpske agresije na Bosnu 1992., mi, moram reći naivni, Hrvati Toronta i okolice, pozvasmo bosanske predstavnike iz Bosne, s namjerom da se dogovorimo o tome kako bi trebalo početi organizirati zajedničku obranu Bosne i Hercegovine od četničke agresije koja je već bila na pomolu.

Pripremili smo doček u dvorani Croacia Kluba u Mississaugi. Iz Sarajeva su došli: sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković, nekakav Osman Brka, navodno zastupnik u vladi ondašnje Socijalističke Republike BiH, te nekoliko pjevača s Radio Sarajeva.

Od nekoliko stotina prisutnih u dvorani, bilo je oko 90% Hrvata katolika, 5% Hrvata muslimana i 5% nekakvih drugih muslimana. Kad su naši gosti stupili na pozornicu da nam opišu svoja stajališta, zbilja smo imali što čuti. Taj Osman Brka, nastavio je razglabati o tome kako u svojoj povijesti Bosna ima 444 pisca i pjesnika ( uvijek baš 444 prema legendi o dolasku Turaka u njihovu današnju postojbinu) , valjda je ubrojio i ove iz Ehli - Islama), te kako " oduvijek svak hoće da mi budemo nešto drugo a ne ono što jesmo". No, nije naveo što su to oni trebali biti jer Adil Zulfikarpašić još nije bio izumio "bošnjačku" naciju. Onda je došao Kreševljaković. I - (Bosno moja baš te niko nema), poslije nekoliko neslanih gluparija, izjavljuje :

" Mi sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se nađe kakav problem, mi odemo na kahvu i sve to riješimo".
Sjedio sam za stolom u blizini same pozornice, zabezeknut sam ustao, rekao mu "Platiti ćeš ti tu kahvu" i izašao sam van. Nije to bilo nikakvo proročanstvo za ono što je ukratko poslije toga uslijedilo u Bosni i Hercegovini. To je već bilo jasno svakome osim onih najzaslijepljenijih Jugo-muslimana, odroda i smušenika poput Meše Selimovića, Muhameda Filipovića i drugih. Možda su neki od ovih mojih izraza previše direktni i, kako se to danas kaže, nisu politički korektni. Ipak, oni su podpuno istiniti, pa ako nekoga istina vrijeđa - SO BE IT !

Ipak, najprije treba pogledati na ono što se događalo odmah po uspostavi kraljevine SHS 1918., i kakvi su bili velikosrpski planovi. Najprije je sistematski porobljena većina bosanskih begova. Njihovi posjedi su jednostavno oduzeti i podijeljeni njihovim dojučerašnjim slugama, Vlasima. Poslije toga trebalo je doći do implementacije druge faze u Garašaninovome "Načertaniju"- nasilno posrbljavanje, koje je Ivanu Meštroviću lijepo obrazložio predsjednik vlade SHS Stojan Protić, riječima:
" Pustite vi bre muslimane nama. Mi ćemo da im damo 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku. Ono što ne bude htelo, to ćemo da posečemo".
Kad ga je ovaj upitao da li se on to šali, odgovorio mu je da govori vrlo ozbiljno i da tu nema nikakve šale. No, kad su ipak uvidjeli da to neće biti baš tako lako učiniti,onda se prešlo na otvorene progone, zatvaranja i pljačke, da bi bosanski Hrvati, muslimani i katolici bili u vrlo kratko vrijeme natjerani na prosjački štap. Jasno mi je da je ovo stara novost, ali sam uvjeren da je to, danas više nego ikada prije, važno ponavljati, tako da bi ove nove generacije koje su toliko zaslijepljene perfidnim velikosrpskim smicalicama, mogle vidjeti u kojeme grmu leži zec.

Onda je došao II. svjetski rat. Odmah prvih dana rasula kraljevske Jugoslavije, dok Nezavisna Država Hrvatska još nije bila ni proglašena, počela su, silovanja i strahovita klanja muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini od strane četničkih bandi, najviše pod vodstvom srbskih pravoslavnih "sveštenika", Vasilija Jovičića, Sergija Mastilovića, Momčila Đujića i drugih, pod lozinkom "Do istrage Turaka i Rimljana". Čitavo stanovništvo, bez obzira na spol i dob, gradova kao što su: Foča, Vlasenica,Višegrad, Goražde, Bratunac, Srebrenica i nebrojena sela, pade od kame povampirenih četničkih bandi.

Crvena od krvi nedužnih žrtava, tekla je Drina.
Ti strašni zločini nastavljeni su pod pokroviteljstvom talijanskih fašističkih okupacijskih snaga, sve do dolaska Hrvatskih oružanih snaga, ( domobrana) pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića i, kasnije, "Crne legije" Jure Francetića, koje su potisle i razbile te hajdučke bande, koje su bile pod izravnom komandom fašističke Italije po imenom "Millizia voluntaria anti-comunista"

Ono što nije bilo porobljeno i pobijeno do tada, spasivši se bijegom, završili su Titovi partizani, to jest isti oni četnici koji su jednostavno zamjenili četničku kokardu za komunističku petokraku. To je možda najbolje opisao -najprije Jugoslaven, pa kasnije Hrvat, onda Musliman i na koncu Bošnjak - bivši Titov pukovnik OZN-e Adil Zulfikarpašić. Te Magnum zločine opisuje Mustafa Grabčanović u niže navedenoj pjesmi koja je objavljena u časopisu Novi behar 1941.

DRINA

TUTNJI Drina....Kroz divlje kanjone
vali pljušte, rasprskava pjena..
Slušaj: kroz šum pričujem gdje zvone
pjesme starih minulih vremena!

Gledaj gore! Eno pustog klanca,

povrh njeg se grane bora svile,
tud Đerzelez jezdio je vranca,
tu su njega pobratile vile!

Svaki kamen tu je stopa sveta,
svaki kamen tu je uspomena:
tu su predci u prošla vremena
krvcu lili za čast amaneta.

Šuti Kušlat: mrk grad povrh Drine,

gnijezdo slavnih ptića - sokolića,
šutke povijest krvavu nam priča
slavnih dana junačke davnine...

Huči Drina....Mutni su joj vali
slavu Bosne pronijeli.....u lance,
tirani su bili okovali
sramno, kršne ponosne Bosance.

....Tužno vali šumili su Drine:

plač se čuo porobljenih sela,
oblak sunce skrio sa visine,
u sebi je majka čedo klela...

Tužni dani: tugom okovani,
vječni jadi i život u nadi.
Zamrije pjesma. U hropcu i glađi
umirahu ponosni Bošnjani.

Al ta pjesma praiskonska, divlja

drinskog vala budila je vjeru.
Nije dala duh da klone življa,
dok oblaci vrh sunca se steru.

....Tutnji Drina....Mutni su joj vali
pronijeli su crne, robske dane.....
Eno, purpur povrh kršne strane,
novog sunca raskošno se pali!

I....čuj!.... Jasno sad u šumu Drine

čujem pjesmu novih slavnih dana,
krv svih pređa - krv junaka pline
u venama silno razbuktana.....

Tutnji Drina.....Dragi pobratime,
Bosna više nije sirotica,
uskrslo je hrvatsko nam ime:
sad je Drina hrvatska granica!

Svaki onaj tko pročita ovu pjesmu može vrlo lako uvidjeti kako se povijest uistinu ponavlja. Ne nazire li se kroz riječi ove pjesme onaj -de-ja-vu, ona identičnost između onoga što se u Bosni događalo 1940-tih i onoga 1990-tih?

Nu, zašto se to moralo, po drugi put, dogoditi?
Najviše za to što su naizgled većina muslimana u BiH u vrijeme raspadanja srbokomunističke Jugoslavije izgubili svaku orijentaciju i ostali obezumljeni i zabezeknuti, poput Meše Selimovića, stali na pola puta neznajući da li su ".. rukavac plimom odvojen od majke rijeke, ili lude s kojima istorija pravi šale".

To se lako dogodilo i za to što su slušali savjete svojih "vaspitanih" poput Izetbegovića, Filipovića, Kreševljakovića i svih onih koji su, kako reče Selimović, "danas htjeli zaboraviti ono što su do jučer bili". Dogodilo se radi one "kahve". Dogodilo se radi one Alijine u vrijeme agresije na Hrvatsku: "Ovo nije naš rat".

Ovo se, svakako, ne odnosi na one muslimane koji su odmah stupili u obranu svojih ognjišta, uključivši se u Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, dok još Armija BiH nije postojala. No i ovdje je potrebno rasčistiti i neke stvari koje su kasnije dovele do nemilih sukoba između Armije BiH i HVO-a.

Golema krivnja za ove sukobe spada na one hercegovačke "vođe" kao što je bio Mate Boban i drugi, koji su se iza leđa muslimanima počeli dogovarati s Radovanom Karadžićem i njegovim kasapima. Komu i od kakove koristi je bilo, od jednom, preko noći, razoružati i glađu i žeđu mučiti one muslimane koji su se do jučer, rame uz rame s katolicima borili protiv zajedničkog dušmanina? Da, lako je prebacivati krivnju sad na ovoga, sad na onoga,: na muslimanski fundamentalizam, nevjernost i tko zna što sve ne, ali nikada ne htjeti priznati svoju krivnju, svoju zaguljenost, netrpeljivost i svoj vlastiti bosansko-hercegovački kršćanski fundamentalizam.
Nije mi namjera ovdje braniti one muslimane koji su od početka bili neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima drugih vjera, jer to, kad bi netko i htjeo, nije moguće.

No, kako je totalna politička i svaka druga nepismenost, vjerska zadrtost i obična glupost odigrala veliku ulogu u onome što se odigralo među muslimanima i katolicima u BiH. Naveo bih samo jedan od stotine primjera koji jasno ukazuje na ovo što sam gore upravo naveo. Kad se je u Zagrebu osnivao Hrvatski svjetski kongres, jedna grupa od kojih tridesetak os