Madrid, 5.3.2019.

---

MANIFEST VJERE KARDINALA MULLERA KOJIM ISPRAVLJA MNOGE DOKTRINALNE GREŠKE KOJE NAUČAVA PAPA FRANJO Manifest je objavljen u svjetlu kontroverznog zajedničkog dokumenta, kojeg je Franjo nedavno potpisao sa Islamskim vođom tijekom svog posjeta UAE, a u kojem se navodi da je pluralizam i raznolikost religija zapravo “Božja želja koju je Bog omogućio u svojoj Mudrosti”, izjava koja se direktno sukobljava sa Katoličkom Vjerom... Više

---

Izdajnik je kuga

Nacija može preživjeti svoje budale, čak i preambiciozne. Ali ne može preživjeti izdaju iznutra.

Neprijatelj pred vratima grada je manje zastrašujući, jer on je poznat i nosi zastavu otvoreno.

A izdajnik se kreće slobodno unutar zidina grada, njegov lukavi šapat nalazi puta i do najviših, vladarskih odaja.

Jer izdajnik se ne prepoznaje kao izdajnik - on govori jezikom bliskim žrtvama, on ima njihovo lice i njihove argumente, on se obraća slabosti koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.

On razgrađuje dušu nacije, on u potaji potkopava temelje grada, on inficira političko tijelo tako da se više ne može braniti. Manje se treba bojati ubojice. Izdajnik je kuga.

---

Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj... PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE! Hrvatska je utemeljena na "antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog "antifašizma" i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice! Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno... Više

---

Silvije Strahimir Kranjčević

…I tebi baš što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt Mrijeti ti ćeš kada počneš sam U ideale svoje sumnjati! (Mojsije)

ZAVJET Ne ljubit tebe, mučenički dome, Za tebe ne dat isti život svoj, Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome Sa mlijekom majke duh usisah tvoj? Da, ljubim tebe, al ljubavi sila Ne da mi gledat, da robuješ ti; Već sjeća me, da i u mojih žila Prevruća krvca za osvetom vri. Al mladom brzo skršili bi krila, Jer dosudeni još nij' došo čas - Al nij' daleko, domovino mila, Pa sunce božje grijat će i nas. A kad se narod na osvetu sjati, I ja ko sinak ustati ću tvoj, Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati, U osvetnički pohrlit ću boj. Tad vrele krvce poteći će mnogo, A smrt će harat, čudit će se svijet; Nu tko tad smrti bojat bi se mogo, Kad za dom mili slatko je umrijet. Pa makar pao - za te past ću milu, Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob, A ti tad, majko, u slobodnom krilu Poginulom ćeš sinku dati grob. Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Rođen je u Senju 17. veljače 1865., a umro je u Sarajevu 29. listopada 1908.

Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada".

Pripadao je Harambašićevu književnom krugu, ali ga je umjetnički daleko nadvisio.

Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.

Njegove su pjesme pune boli i pobune protiv nepravdi u društvu.

---

Veljača 1942. godine: U Jasenovcu je 1500 zatočenika, a čuva ih 300 ustaša Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu, hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac... Više

---

Jasenovačke krivotvorine... MOISE DANON "UBIJEN OD USTAŠA" 1942. U JASENOVCU, A UMRO 1969. U ZAGREBU!? Marko Danon: Ne samo da je moj otac Moise Danon lažno uvršten u službeni popis jasenovačkih žrtava, nego su uvrštena i još trojica mojih predaka. Moj otac umro je 1969. godine i pokopan je na Mirogoju... Više

---

Djed Hrvata - Chroatorum ded Treba naročito da istaknemo, da pojava djeda Hrvata koincidira s otporom naroda, koji je bio jak, odlučan i velikih dimenzija, te da se ne može zamisliti bez izdašne pomoć hrvatske državne vlasti, t. j. hrvatskog kralja, koji je bio faktični gospodar cjelokupnog državnog teritorija.. Više

---

UDBAŠKO UBOJSTVO VITEZA MIRE BAREŠIĆA

---

Jadna naša Hrvatska... Ordenje za crvene fukare "Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo". Antun Gustav Matoš

---

Kardinal koji voli s vragom tikve sadit I ta njegova, do sada neviđena, pretjeranost vješanja ogromnoga transparenta na toranj zagrebačke katedrale bila bi uskoro zaboravljena da Bozanić taj spektakl nije popratio i govorom punim mržnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku i stotine tisuća žrtava koje su za nju ili zbog nje umorene na najzvierskiji način... Više

---

UDBOMAFIJA CARUJE U TITINOJ KIFLI HRVATSKOJ

---

Intelektualci: Izmedju života za ideju i života od ideje?! Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala "nije li čak zločin živjeti u miru istodobno uništavajući istinu". Upravo iz tog nemira nastala su ova razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima... Više

---

Pojam Bosne kroz stoljeća Kada je rieč o Bosni, danas se pod njom obično, ali pogrešno razumijeva cijeli onaj teritorij, koji je odlukom Berlinskog kongresa oduzet izpod turske uprave i predan u okupaciju bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji. Medjutim veliki dio toga teritorija, iako je onda bio pod turskom upravom, nije nikada u prošlosti bio sastavnim dielom Bosne... Više

---

Marijuana Party of Canada vs HDZ Glavna državna legislativna institucija, Sabor (ne ću reći hrvatski jer ga takvim nitko i ne smatra) s kojega god aspekta je pogledaš uobće ne izgleda kao zbornica političkih predstavnika jednoga naroda, nego (izuzev vrlo mali broj čestitih zastupnika) kao nekakva vanzemaljska opera za povampirene jugoboljševičke nakaze... Više

---

BAUK SE SAD ZOVE KUŠČEVIĆ

---

Sjenu od oblaka Nacional proglasio masovnom grobnicom... JASENOVAC NIJE BIO LOGOR SMRTI NEGO RADNI, KAŽNJENIČKI LOGOR! Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja "masovnu grobnicu"? Po čemu se to može zaključiti... Više

---

Da se ne zaboravi... BITKA ZA TRAVNIK Mislim da je danas potrebnije nego ikada do sada da naša mlađa pokoljenja saznaju istinu o događajima Iz junačkih dana naše poviesti, poviesti koju eksponenti velikosrbske i jugoboljševičke politike na sve moguće načine žele negirati, a kad im to ne uspjeva onda je podpuno izkriviti... Više

---

Kršćani

Treba govoriti istinu. Kršćani su na to pozvani. Nema kršćanstva po sniženoj cijeni.

---

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Više

---

Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;

da se po vjeri ne dijeli nijedan narod;

da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;

da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,

i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

---

Podsjetnik... FAŠIZAM I HRVATSKI NACIONALIZAM Već pune dvije godine nastoji se svim silama uvjeriti našu javnost da u Hrvatskoj postoji fašizam; već pune dvije godine slušamo i čitamo u svim, čak i hrvatskim novinama neozbiljne pripovijesti o toj novovjekoj nemani. Pa kad već zbilja ima ta krilatica o fašizmu poslužiti kao sinonim za sve, što je najlošije i hrvatskom narodu najopasnije... onda je naša dužnost da već jednom javno progovorimo o toj stvari... Više

---

Rekli su... LJUTA RANA Umjesto da je ugrađen u suvremenu hrvatsku povjestnicu - kako u znanstvenom, tako i u edukativnom smislu, kao jedan od najvažnijih momenata (ako ne i najvažniji, tj. najslavniji) hrvatskog 20. stoljeća, kad je stvarno – najstvarnije Hrvatska Država uskrsnula nakon 839 godina isto tako stvarnog bezdržavlja, 10. je travnja, zajedno sa svojim junačkim protagonistima, u Republici Hrvatskoj(!?) tretiran još gore nego što ga je tretirala Titina juga... Više

---

Podsjetnik... OSAKAĆENA HRVATSKA NACIONALNA MISAO Svjedoci smo da nam Hrvatsku našu, i dalje na razne načine, razapinju, znani i neznani pa je stoga vrijeme da se osvijestimo i jasno pogledamo istini u oči bez kukavičkog zaborava. Tada ćemo vidjeti da je uslijed srbokomunističke diktature u proteklim desetljećima hrvatska nacionalna misao u mnogočemu osakaćena... Više

---

Podsjetnik... Tesla Hrvat i Amerikanac Nikola Tesla bio je Hrvat, i Amerikanac. Zemun je hrvatski grad. Beograd je srpski grad iako ne oduvijek. Ovaj tekst pod naslovom „Hrvat i Amerikanac“ pišem kao komentar teksta gospodina Marka Lopušine, novinara i pisca iz Beograda, koji svoje kolumne objavljuje na zagrebačkom portalu Dnevno.hr i to integralno na srpskom jeziku... Više

---

Iz Napretkova kalendara Prebirući listove po hrvatskoj historiji... Ljudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju... Više

---

O PRAVOSLAVNOM KALENDARU Zadnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja. Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili i poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja... Više

---

Sretan i blagoslovljen Božić

i sve najbolje u novoj 2019. godini

želi Vam

Stina hrvatskih pradidova!

---

Gdje je nestao naš nekadašnji Hrvatski Božić... HRVATSKI BOŽIĆ - NEKADA I DANAS Nekada davno, u mojoj ranoj mladosti, dok sam kao dijete živio u mojoj potlačenoj i porobljenoj Domovini Hrvatskoj, Božić je uistinu bio slavljen kao dan rođenja božanskoga djetešca, kao dan rođenja Sina Božjega, Krista Odkupitelja našega... Više

---

STARICI JAGI SU ’91. KONOPOM ZAVEZALI NOGE ZA AUTO I VUKLI DO SMRTI, A DANAS JEDINO NJENA KUĆA U SELU NIJE OBNOVLJENA U ovom blagdanskom ozračju Hrvati se trebaju prisjetiti i mučeničke smrti starice Jage Šnjarić koja se dogodila 10. prosinca 1991. godine kada su povampireni pobunjeni Srbi iz Kozjana, Bunića i Ljubova potpomognuti s JNA počinili pokolj nad hrvatskim stanovništvom u selu Čanak u Lici pa otvoriti oči i konačno progledati u kakvoj karikaturi od hrvatske države žive... Više

---

Pouka za pedagoge u Hrvatskoj... VETERANI A što učitelji u Hrvatskoj uče našu djecu o herojima koji su svojom krvlju i svojim životima njima osigurali da u svojim učionicama mogu mirno sjediti za stolovima? Vjerujem da i mi u Hrvatskoj imamo mnogo učiteljica poput Marthe Cothren, ali one, pod prietnjom izbacivanja s posla, ne smiju otvoriti svoja usta. Prisjetimo se odpuštanja s posla onoga profesora Miloševića, radi slika generala Gotovine... Više

---

Steve Bannon

JA SAM NACIONALIST I VJERUJEM U PATRIOTSKE POKRETE Danas imamo snagu koja dolazi od interneta, moć ljudi da se odmaknu od mainstream medija. Ja vjerujem u zdrav razum i pristojnost radnih ljudi. I mislim da moraju imati punu informaciju, da se njihov status građana mora poštovati i da kroz nacionalne države na najbolji način mogu ispunjavati obveze svog statusa građana. Da, ja vjerujem u patriotske pokrete, vjerujem u populizam u kojemu se čuje glas malih ljudi. Ja sam nacionalist... Više

---

BOSNA I HERCEGOVINA JE STOŽERNA TOČKA HRVATSKOG NACIONALNOG PITANJA

---

JEDNO OD STOTINU LICA JUGO-KOMUNISTIČKOG GENOCIDA NAD HRVATSKIM NARODOM Komunistički genocid nad hrvatskim narodom nije bio nekakav spontani rezultat odmazde za poraze koje su za vrieme rata doživljavali u svim bitkama s Hrvatskom vojskom, on je bio rezultat unapried osmišljenoga komunističkoga plana za podjarmljivanje, a kad to ne uspije, izkorijenjenje svih koji im se usude stati na put... Više

---

INA - PLIJEN RATNIH PROFITERA

---

Jugokomunističko pašče II. reda s lentom i blentom

---

PARTIZANI SU SKRIVILI SMRT DJECE S KOZARE Najprije su svu djecu proglasili “kozaračkom djecom”, iako je među njima bilo i djece s drugih područja zahvaćenih ratom koja su ostala bez obitelji. Zatim su svu “kozaračku djecu” proglasili “srpskom djecom”, ustvari djecom iz pravoslavnih obitelji, iako je među njima bilo i djece katoličke i muslimanske vjere. Pa su “napuhali” njihov broj na 20.000 “srpske djece” da bi ih na kraju “okrutni ustaše su ih sve pobili”... Više

---

PROSINAČKE ŽRTVE Na današnji dan 5. prosinca 1918. naoružani žandari na glavnom gradskom trgu Jelačić placu u Zagrebu sa krovova zgrada mitraljezima su nemilosrdno pobili, prema službenim verzijama 17 Hrvata i ranili stotine drugih. Broj ubijenih bio je navodno još veći. Naime, kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi je s krovova otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima... Više

---

Bio je član Hrvatske stranke prava i član prvog predsjedništva HSP-a. Na obnoviteljskom Saboru HSP-a u veljači 1991. godine biran je za člana predsjedništva Hrvatske stranke prava. Jedan je od osnivača HOS-a gdje se posebice istaknuo u uvježbavanju postrojbi i nabavki prijeko potrebnog naoružanja, kako u R.Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje je bio Kordinator za istočnu Bosnu.

Tko je bio Alija Šiljak najbolje ćemo objasniti ako citiramo novinara iz uvodnog teksta u jednom intervjuu koji je dao Alija.

“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun

(Doista smo mi Božji i doista ćemo se Njemu vratiti)

---

Podsjetnik uz najnoviju antifašističku inicijativu titinih tifusara U AKADEMIKA KUSONJE KAPA SA TRI ROGA NA SRAMOTU NARODA HRVATSKOGA! Je, žalosna im majka izdajnička, učeni privrtljivci k’o i ti, kojima je do istine k’o i do lanjskog sniga, prodane duše koji za javnu pozornost i Judine škude uhljebničke bi ćaću svoga prodali, a kamo li ne bi istinu o poklanoj generaciji koja pade za narod i državu Hrvatsku, skida did žalosno kapu s glave... Više

---

Borba protiv terorizma ili nastavak stare imperijalističke hegemonije? Američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko dana najavio ponovne sankcije protiv Irana, još gore od onih prošlih koje su naniele goleme muke, ne vladajućoj kasti, nego običnom siromašnom iranskom puku. Od pada američke marionete šaha Muhameda Reze Pahlavi-a 1979. godine, stalno ponavljana retorika američkih političkih lidera, neovisno o stranačkoj pripadnosti, je navodno iransko financiranje raznih islamističkih terorističkih grupa na Blizkom i Srednjem iztoku... Više

---

---

Jadna naša Hrvatska i njeni mučenici... PUCANJ VRHOVNOG SUDA U POKLANU OBITELJ ČENGIĆ Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godine, zaštitivši ga svojim tijelom, no jadnica nije uspjela. Zaklana je ispred svoje kuće dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana... Više

---

---

Iz knjige Vilima Karlovića “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” OVČARA Iz hangara dopiru užasni jauci i krikovi ljudi, ali sada potpuno jasno odzvanjaju zvukovi udaraca po tijelima jadnih ljudi i zvukovi lomljenja kostiju. Gledam u nebo na kojem već pomalo nestaje sunca i potiho dozivam: “Gospe, spasi me! Gospe moja, spasi me!”... Više

---

NE ZABORAVIMO VUKOVAR, ŠKABRNJU...

ŽRTVU SVETU ZA HRVATSKU VJEČNU!

---

K`O DA OPET ČUJEM TOPOVE

Nekad tako sjećanja me vrate Kao tamne sjene što me prate Ko da opet čujem topove onih što su život za te dali Vatre rata sad su ugašene jesu li sve bitke dobivene Ko da opet čujem topove oj Hrvatsko sveto nebo čisto

---

Iskazi časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)... SJEĆANJE NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI HOS-ova "Štafeta smrti" Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize, a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza... Više

---

Poziv vlastima Titine karikature od Hrvatske zvane i RH Žurno uvedite visoko odličje Jugokomunističko pašče I. reda s lentom i blentom Naime, s obzirom da svakodnevno svjedočimo svakovrsnom uništavanju i blaćenju svega što imalo drži dignitet, kakvog takvog, hrvatstva i povijesne istine u dičnoj nam titinoj karikaturi od Hrvatske zvanoj i RH, to se nameće potreba da hrvatske vlasti podrže i javno, s dužnim štovanjem, takve antihrvatske rabote dijeljenjem visokih odličja... Više

---

NIKOLA KAJKIĆ - INTERVJU NAKON DIVLJAČKOG UHIĆENJA U SRBIJI!

---

Episkop Aleksandar: Od novca iz Hrvatske živi cijela Srpska pravoslavna crkva

- Je li djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pod takvim nazivom iskaz dominacije Srbije nad Hrvatskom?

- Kako to da hrvatski mediji i politika i danas u samostalnoj Hrvatskoj nekritički preuzimaju krivotvorine srpsko-komunističke propagande o hrvatskim pravoslavcima?

- Je li Pećka patrijaršija na čiju se tradiciju poziva Srpska Pravoslavna crkva uopće bila srpska ili bugarska?

- Zašto se u hrvatskoj historiografiji prešućuje točka 33. ugovora Berlinskog kongresa iz 1878. prema kojemu je Srbija bila vazal Austro-Ugarske pa tako i Hrvatske?

- Zašto je Ante Pavelić 1926. godine dočekan s ovacijama na željezničkoj stanici u Sofiji kada je deset tisuća Bugara pjevalo njemu u čast Lijepu našu?

- Zašto je predsjednica Grabar Kitarović, kada je bila u Rusiji, na pitanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve: ‘Kakvo je stanje pravoslavlja u Hrvatskoj’ odgovorila da srpska nacionalna manjina ima sva prava i tri zasutpnika u Saboru?

---

FRANE TENTE - MUČENIČKA SMRT ZA HRVATSKU! Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, naredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati... Više

---

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'strašne' ustaše optužili za zločin nad njima! Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt 'Homogena Srbija' 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima... Više

---

Zar opet jedan Marx? "Nacionalizam nije opcija za kršćane", izjavio je nedavno šef njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx. Njemu se ne sviđa porast radikalizma u nekim njemačkim krugovima, izazvan nekontroliranim navalama milijuna migranata iz Afrike i Azije u Europu... Više

---

NASTANAK KULTURNOG MARKSIZMA ILI KAKO JE FRANKFURTSKA ŠKOLA PROMIJENILA AMERIKU (I SVIJET) Koliko puta ste slušali o tome koliko se svijet promijenio od dobrih starih vremena? Sjećate se vremena prije računala kada se svijet ravnao približno predvidivim principima. A onda smo se probudili u jednom svijetu u kojemu je svaka utvrda normalnosti došla na udar... Više

---

Zločinački konstrukt UDBE i korumpiranih australskih obavještajnih službi, policije, kriminalaca i pravosuđa protiv hrvatskog naroda Diljem bivše Jugoslavije udbaši su postali službenici novih država i režima, bez da je itko postavljao puno pitanja o njihovoj prošlosti. Jasno je da nije u ničijem interesu da se zločini UDBE izpitaju i rieše. (Dr. John Schindler - bivši visoki dužnostnik američke National Security Agency)... Više

---

25. listopad 2018. Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (1425.?, Blagaj kod Mostara - 25. listopada 1478., Rim), žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda. U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom... Više

---

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA - ČINJENICAMA PROTIV KRIVOTVORINA Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti i ponižavanja hrvatske povijesti. Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska (bošnjačka) nacija i samo su katolici na ovom području Hrvati. Na neki način krivotvoriteljima je uspjelo i to da Republika Hrvatska (RH) sad ima upola manji teritorij, za trećinu manje stanovništva i gotovo nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda... Više

---

ISTINA O POKOLJU HRVATA U BAĆINU

---

Neojugoslavenski model demonkršćanstva Onoga časa kada je, po zapoviedi masonskih velmoža u Briselu, ratni dezerter Andrej Plenković na nedemokratski način preuzeo kormilo HDZ-a, na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se oštra debata o temeljima na kojima je ta stranka utemeljena i kojih principa bi se ona trebala pridržavati. Glavno je pitanje u toj debati bilo je li ona uistinu demokršćanska stranka, kako to opetovano izjavljuje Plenković i njegovi kućni mezimci. Prije svega, ovdje je potrebno malo razjasniti pojam europskog demokršanstva... Više

---

27. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre

Danas 16. listopada je 27. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.

Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.

Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.

Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.

---

Ante Bruno Bušić ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske... Više

---

---

Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;

da se po vjeri ne dijeli nijedan narod;

da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;

da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,

i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

---

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

---

Vukovar, 13.10.2018. PROSVJED U VUKOVARU: UPAMTITE OVO NIJE JUGOSLAVIJA NEGO REPUBLIKA HRVATSKA! Vrijeme je da ljudi shvate da ovo nije Jugoslavija, već Republika Hrvatska. DORH i pravosuđe više štite one koji su napali Hrvatsku, nego žrtve rata. Tko ste vi? Kako vas nije sramota raditi u državnim institucijama i ne poštivati Ustav i zakone RH? Zašto prijave stoje u vašim ladicama?... Više

---

Bosna i Hercegovina bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni

Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.

Poraz Srba kod Banje Luke bio bi kraj Karadžića i Mladića

Washington je Richardu Holbrookeu, posebnom izaslaniku predsjednika Clintona za Bosnu, dao nalog da Hrvatima kaže da zaustave napad. Holbrooke je 16. rujna odletio u hrvatski glavni grad, dan prije susreta s autoritarnim hrvatskom predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je sumnjao u mudrost naloga, a i ja sam. Poraz Srba kod Banje Luke sigurno bi bio kraj predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovoga krvožednog vojnog zapovjednika Ratka Mladića, tvoraca prvog europskog genocida nakon nacista. Nije bilo teško postaviti analogiju s drugim svjetskim ratom, gdje je demokratska Njemačka nastala tek nakon potpunog poraza nacista. Ne bi li bilo bolje da je Banja Luka pala?

Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.

Te rujanske večeri Holbrooke i ja smo za večerom raspravljali o tome što bi on sljedećega dana mogao reći Tuđmanu. Holbrooke je dobio upute, ali osjećao je da mu stanje na terenu u Bosni koje se brzo mijenjalo daje dovoljno prostora za kretanje u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti – i smatrali pravednim da Srbi izgube Banju Luku. No Holbrooke je imao u vidu i praktičnu stranu. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici zagovarali su mirovni plan temeljen na podjeli teritorija između federacije muslimana i Hrvata i Srba u omjeru 51- 49.

„Prevagnulo“ je 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi

Holbrooke je mislio kako nema smisla da hrvatske i bosanske snage zauzimaju teritorij koji će mirovnim sporazumom morati vratiti. Nadao se i da bi Banja Luka, koja je tvorila jedino značajno srpsko urbano područje u Bosni, mogla dati umjerenije vodstvo koje bi na kraju moglo zaustaviti ekstremne nacionaliste. Znao sam da Franjo Tuđman dugo želi da Banja Luka bude dio njegovog projekta velike Hrvatske i strahovao da ga, ako je se domogne, ne ćemo moći nagovoriti da je vrati budućoj bosanskoj vladi.

Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.

Daytonski mirovni sporazum je daleko od savršenstva

Kad je konačno odlučio što će kazati, Holbrooke je morao uvjeriti Tuđmana. Hrvatski predsjednik bio je nepopustljiva ličnost koja je sebe (i svoju zemlju) smatrala daleko nadmoćnijom „nezapadnim“ Srbima i Bosancima. Holbrooke je shvatio Tuđmanovu naglašenu želju da se s njim postupa kao s osobom od povjerenja i saveznikom Sjedinjenih Država. Na sastanku je Holbrooke postigao da se hrvatski vođa osjeća kao netko tko suodlučuje i bez ijedne prijetnje dobio što je želio.

Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Richard Holbrooke dobro je znao da će poruka Tuđmanu o Banjoj Luci odlučiti o sudbini Bosne - i regije – godinama unaprijed. Shvatio je da se radi o životu i smrti i prednost dao očuvanju što većeg broja života. O tome što bi bilo da se dogodilo drukčije – da su Hrvati zauzeli Banju Luku – možemo samo nagađati, ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni za postizanje Daytonskog mirovnog sporazuma. On je daleko od savršenstva, ali je zaustavio rat. Tisuće, možda stotine tisuća, ljudi danas živi zahvaljujući Richardu Holbrookeu.

---

EVO ZAŠTO IDEM(O) NA PROSVJED U VUKOVAR! Kako se bliži prosvjed u Vukovaru, stalno se nešto trabunja o političkoj instrumentalizaciji, o korištenju žrtava Vukovara u političke svrhe. Plenković, njegovi ministri i svi koji stalno proturaju te teze zapravo podmuklo vrijeđaju sve nas koji ćemo u ime svojih najbližih, kojih više nema, a ubijeni su, a zločinci već gotovo tri desetljeća nisu procesuirani, ići na prosvjed... Više

---

Još jedno svjedočanstvo o komunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeću i obuću te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio špalir partizana i slovenskih građana s noževima, samokresima i običnim štapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali. Stotine i stotine naših supatnika nisu taj most prešle, jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu... Više

---

Tužna obljetnica smrti hrvatskog revolucionara, 11.10.2018. Revolucionar Eugen Kvaternik Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja... Više

---

Radosna obljetnica, 9.10.2018. ATENTAT NA KRALJA ZLOTVORA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA 9. listopada, 1934., oko 16 sati, veliki broj građana Marseillea, skupljen na mjestu Burze, kod trga Puget, svjedočio je krvavom epilogu jedne balkanske priče: ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. "Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška"... Više

---

˝...što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.

Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.

Bosna je hrvatska i nikada je ne ćemo dati˝

---

Tužna obljetnica, 2.10.2018. ZABORAVLJENI HEROJI: IGOR I PETAR KAČIĆ Branitelji Vukovara i danas su u žalosti za hrvatskim herojem Petrom Kačićem velikim zapovjednikom obrane Sajmišta, dijela Vukovara koji je bio najizloženiji učestalim žestokim pješačkim napadima srpske paravojske i JNA koji je 2. listopada 1991. dao život za obranu tog grada i ljubljene Hrvatske... Više

---

---

---

O PRAVIMA HRVATSKIH PRAVOSLAVACA Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 180 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u RH“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC)... Više

---

KAKO SU NAS UBIJALI... Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu... Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih... Više

---

21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub Ante Paradžik TAKO JE GOVORIO ANTE PARADŽIK ZADNJI GOVOR ANTE PARAŽIKA HRVATIMA PRIJE MUČKOG UBOJSTVA OD STRANE ANTIHRVATSKIH IZRODA PO NAREDBI VRHA TADAŠNJE VLASTI RH Ne priznajemo ni jugoslavensku federaciju (kao SDP) ni konfederaciju(kao HDZ)! Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru! Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda... Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj! Ja ne nrzim Franju Tuđmana, ja sam njegov prijatelj. Mi smo imali stotine sastanaka, tajnih, ali to je komunizam, ne može se on odreći jednog boljševizma, komunističkog, generalskog... Hrvatski narod nije komunistički, hrvatski narod je katolički i muslimanski... Pobijedio je stari i novi komunizam... Hrvatsku pravaši grade na Drini kako su govorili HDZ-ovci... Naš program je Drina... Više

---

Hrvati moraju pokrenuti narodni ustanak! Zašto Hrvati skrivaju sramotnu činjenicu da su u krvavom poslu iz 1945. sudjelovali "prvi hrvatski predsjednik" i neki prvi predsjednici Vlade RH? Hrvati su dopustili da nad njima desetljećima vlada najveći zločinac u povijesti ljudskog roda. Hrvatsko dostojanstvo tako je ugušeno, iskorijenjeno. Tog dana kada je krepo Maršal, polovica Hrvata su plakali. U RH ga naslijedio general iz JNA, zajedno sa smećem koje je odvezlo blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, zajedno s zlotvorom koji je u republičkom "parlamentu" napao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zajedno s šefom republičke udbe... Više

---

Ovo je naša, ciganska država! Demokracija u državi udbaša, mafijaša, četnika i čergaša Nađite mi jednoga ministra koji nije bio udbaš, KOS-ovac ili komunist! Zar nema ni jednoga časnoga antikomunista da dobije ministarsku fotelju? Pobjedio je stari i novi komunizam. Toga nema u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Tko god je tamo bio komunist ne može biti ministar. A u nas? Tko god je bio veći zločinac, komunist, KOS-ovac dobio je veće ministarsko mjesto... Više

---

Mučenik za Hrvatsku: Ludvig Pavlović

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.

Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović odmah počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Tijelo mučenika Ludviga Pavlovića je pronađeno 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja tako da je njegova pogibija obavijena velom udbaške tajne iz vrhova tadašnje hrvatske vlasti kao i ubojstvo viteza Mire Barešića!

---

slobodnadalmacija.hr Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93. Nedavno je hrvatska vladajuća nomenklatura u BiH organizirala proslavu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nije bilo baš onako veličanstveno kao što su Srbi običavali slaviti poraz na Kosovu polju, ali okupila se na svečanosti u susjednoj državi reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika da bi obilježili jedan od najbesmislenijih poteza i najvećih promašaja hrvatske politike... Više

---

Razgovor sa Romanom Leljakom MIT O JASENOVCU Više je nego jasno da je u samom logoru Jasenovac 3C na različite načine (prirodne smrti, bolesti ili likvidacije i presude zbog kršenja propisa koji su tada važili i koji su doneseni u samo logoru Jasenovac) ukupno umrlo 1360 žrtava, a što je sukladno sondiranjima koja su rađena 1964. pod vodstvom Sveučilišta za biologiju u Ljubljani, dr. Vide Brodar i drugih doktora iz Sarajeva i Beograda koji su dali procjenu da je u samom logoru Jasenovac bilo oko 1300 žrtava, što je sukladno popisu koji sam pronašao, a u kojemu stoji da ima 1360 žrtava... Više

---

Strane sile i 10. Travnja 1941. I, zaista, nikome od naše ruke nije ni vlas s glave pala. Sve vojničke, oružničke i redarstvene jedinice kao i druge ustanove, bile su razoružane i zaposjednute jednim divnim naletom bez kapi krvi. Jedinstven slučaj u poviesti svieta. I baš zato Deseti Travanj 1941. ne može biti obtužba za Hrvate. Taj dan je hrvatski narod dokazao nadmoćnost svoje kulture i civilizacije nad mnogima koji se tim epitetom kite. Od Zagreba do Drine prošli smo i pronieli hrvatske zastave neokaljane... Više

---

ZVONKO BUŠIĆ: MOJ IZVJEŠTAJ HRVATIMA Hrvatskoj je javnosti poznato, da sam u noći između 16. i 17. travnja pobjegao iz tamnice i da sam nakon trideset sati bio ponovno uhićen. Dva tjedna nakon uhićenja nije mi bilo moguće stupiti u dodir s vanjskim svijetom. Kad sam prvih dana svibnja brzoglasom nazvao u nekoliko američkih metropola i razgovarao s mojim prijateljima, čuo sam da se glede mog bjegstva i ponovnog uhićenja pričaju kojekakve fantastične priče... Više

---

Monstruozni zločini: pedofilije, silovanja djece, ucjena i ubojstava u vrhu Srbske pravoslavne crkve! Bojan Jovanović je u svom svjedočenju prije godinu dana iznio kako je u Kačavendinom dvoru vidio užas. Kako su igumani podvodili mladiće. Kako je vidio prebijanje onih koji su pričali da je vladika pedofil i homoseksualac. Niko se nije šokirao nad tvrdnjama Jovanovića kako su u vladičanski dvor dolazili i razni biznismeni, kako su pravljene terevenke i pijanke.... Više

---

---

Moja ideologija i politička preferencija: Hrvatska država u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni i etnički prostori očišćeni od jugoboljševičke gamadi! Moja jedina ideologija i politička preferencija je bezkompromisna borba za: Hrvatsku državu u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni etnički prostori. Hrvatsku očišćenu od "antifašista" i svega drugog jugoboljševičkog smeća. Hrvatsku kojom će upravljati jedino Bog i hrvatski narod! Više

---

Našeg roda to je sveta Meka,

Čiste krvi djeda naših rijeka

Tu je okaljanu svijeta čast oprala.

---

Prenimo se, braćo mila, Predivno je udesila Pa nam uz nju pjesmu poje Neka bude svakom svoje, Već smo svega tuđeg siti, Al' ne ćemo više biti A da vazda krvarimo Već sad gromko uskliknimo: Nestat može kruglje zemne, Ali nas će uvijek spremne Dusi će nas pradjedova Kličući nam iz grobova:

August Harambašić

---

PONOSNA HRVATSKA!

---

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

---

˝...što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.

Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.

Bosna je hrvatska i nikada je ne ćemo dati˝

---

Sinovi dida Jure - Guce Jedan od roda tih Frkovića, ministar šuma i ruda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ing. Ivica vitez Frković desetljećima je u Argentini prikupljao svaku tiskanu rieč o radu i životu svojih predaka. Te informacije, koje je ing. Frković pomno prikupljao i slagao, svjedoče o rađanju jednoga novog hrvatskog plemstva - plemstva žuljeva. Kada se u obzir uzmu sve tragedije, muke i nevolje koje je ovaj hrvatski vitez proživio u skoro 35 godina izbjegličkoga života, čovjek se mora upitati odkuda njemu tolika ljubav prema Domovini? Više

---

PONOSNA HRVATSKA!

---

Od samog početka Svjetskog prvenstva u nogometu, probudili ste pozitivnu energiju u javnosti voljom igrom i zajedništvom. U nekoliko navrata javno sam Bogu zahvalio što ste unijeli u javnost pozitivno ozračje. Svojim odličnim igrama potisnuli ste u drugi plan vijesti o političkim igrama što je ujedinilo ljude i ispunilo ih pozitivnim duhom i radošću. Vaša ujedinjena igra, skromnost i sloga te upornost kao i činjenica da ste u svojoj ljudskosti računali s Bogom, bilo je snažno nadahnuće za sve strukture u hrvatskom narodu, ali i svim drugima koji su prepoznali vašu plemenitu poruku.

Prateći sav program dočeka i oduševljenog mnoštva, uočio sam da se sav narod vama ponosi, i da ljudi iz raznih krajeva traže, je li netko od igrača ili trenera s njima povezan životom, rođenjem ili korijenima. Želim vam prenijeti da sam i ja osobno kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ponosan što su izbornik i nekolicina reprezentativaca rodom ili korijenom iz ove zemlje. Dok proživljavamo depresivno javno mnijenje, vratili ste narodu volju za životom pa je ponovo izazvan emocijama i oduševljenjem. Ne znam čemu bih se više divio: Vama igračima s izbornikom na čelu ili narodu koji vas je tako oduševljeno dočekao. Hvala Bogu da ste svojom igrom, skromnošću, zajedništvom i upornošću mom narodu vratili radost.

Od srca čestitam svakom od vas, a posebno izborniku Zlatku koji je u svojim istupima više puta, uz Republiku Hrvatsku, spomenuo i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao i svima koji su sudjelovali na Svjetskom nogometnom prvenstvu od stručnih suradnika do cjelokupnog Hrvatskog nogometnog saveza.

Želim svima vama obilje Božjeg blagoslova u životu i radu, posebno u izgradnji zajedništva i stvaranju ozračja nesebične suradnje u našem narodu. Poseban Božji blagoslov neka vas prati u vašim obiteljima i zajednicama gdje živite.

---

PONOSNA HRVATSKA!

VELIČANSTVENI DOČEK VATRENIH NISU USPJELI UMANJITI NI SLUŽBENI (JUGOKOMUNISTIČKI) ORGANIZATORI

---

---

Uz Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2018. POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE Ante Pavelić došao je sa sela kao i ogromna većina Hrvata i morao je sam samcat naučiti što znači biti sin maloga naroda, i što znači biti Hrvat. Malo gdje na svietu, čovjek je tako determiniran narodnim siromaštvom, tudjim naisljem i tudjim lažima, kao po hrvatskim zemljama. Seljaštvo, kao najkonzervativniji dio naroda i nastavljač izginulog plemstva, čuva sve tradicije hrvatske slave i predaje, prenosi valovanje ljudskih vrednota iz koljena u koljeno. Na crti Ivan Planine-Senj, mali Pavelć je sreo mnogo nepoznatih tradicionalnih narodnih filozofa poput onoga, koji mu je kao sveučilištarcu davao životne instrukcije u zatvoru. Narodna mudrost dala mu je gesla, koja su bila jasna narodu iz kojega je nikao, za koga je živio i za koga je umro. Više

---

Naprid Hrvatska!

Tužna je usamljena ljudska duša, nesposobna da napravi nešto izvanredno, da zadivi svijet i ljude oko sebe. I u sadašnjem času, u slavlju naših nogometaša nakon pobjede protiv Engleske i plasmana u finale svjetske smotre (ma kakav san, nema tako lijepih snova, op. p.) shvatili smo zašto dosad nisu pružali ono što od njih očekujemo i što objektivno mogu. A oni su, sada vidjesmo, svjetski vrh.

U problematičnim nogometnim okolnostima naša reprezentacija je izgubila podršku koju su ovi momci tako željeli. I sad kad su je napokon osjetili ne možemo ih prepoznati, šamaraju tkogod im dođe nasuprot, trijumfiraju, prijete da uzmu naslov svjetskog prvaka.

Trebalo im je samo malo pažnje, podrške, ljubavi, kao razmaženom zapuštenom djetetu. Svojim izvrsnim igrama pod Dalićem, na kraju kvalifikacija i u skupini opet su privukli i navijače, a kad su osjetili njihov dah na svojim vratovima, kad su vidjeli trešnju tribina njima u čast onda ni zahuktala Engleska ne predstavlja problem, makar i povela na startu utakmice.

Priznajemo, a sram nas je sad, u prvome dijelu izgledalo je to nespretno i slabo, no drugo poluvrijeme protiv Engleske najboljih je 45 minuta hrvatske reprezentacije u povijesti! Ni manje, ni više, nego najboljih!

Hrvatska je izjednačila, a potom držala u matu nepristojne Engleze koji, dok su vodili, samo ležali po terenu i krali vrijeme. Oh, kako su glupi ispali, na kraju im je falilo vremena, trčali su za loptom kao ludi, kad je Hrvatska povela izgledali su poput malih džepara koji bježe s ukradenom robom.

Veličanstvena partija Hrvata toliko je dirljiva da moramo reći sljedeće. Naime, u sportu nema tragedije, tragedija je kad avion padne na dječji vrtić, a ne kad bolja momčad doživi poraz. No, simbioza s navijačima, narodom koju su ovi momci predvođeni sa skromnim Zlatkom Dalićem uspjeli sa svojim pukom, ma sve to nas tjera na stav da bi poraz u ovoj utakmici bio shvaćen kao tragedija.

A ovom narodu, podijeljenom i osiromašenom, poprilično je dosta tragedija. Mnogima su tragični svi dani koji žive, a sad se vesele. Kako, zašto? Pa, antropolozi i sociolozi će davati svoja razmišljanja, sve su to pucnjevi u prazno. Ljudska duša je tu da se veseli, da bude zajedno s drugim dušama, a sve su nam to nogometaši priuštili.

Njima je to nedostajalo, kada su dobili podršku postali su najbolji. Nitko nije otok, nitko ne može sam. Mi smo bili s njima, oni s nama. To je bilo tako lijepo da ćemo iznova ponoviti, ma nema ovako lijepih snova.

Ne da nema, nego ih najluđi pisac nije mogao ni napisati, izmisliti, misaono dokučiti. (dnevno.hr)

---

Lijeva srbokomunistička RH... MILJENICI VRHOVNOG SUDA DANAŠNJE SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE! U stilu tko nas bre zavadi, moglo se pročitati kako je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu kapetanu Draganu i tutnuo mu u ruke zlatni ključ za izlazak na slobodu. Pustimo sad usporedbu sa Tomislavom Merčepom, o čemu sam već pisao. Zanima me može li itko dati podatak kad i koliko puta je Vrhovni sud Hrvatske smanjio kaznu nekom hrvatskom branitelju zbog ratnog zločina? Više

---

NAPRID HRVATSKA!

Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj -

MOJOJ LIJEPOJ ZEMLJI HRVATSKOJ!

Prvotno postavljeni video je zamijenjen, jer je postao nedostupan na youtube-u (valjda po nečijem nalogu)...

---

---

Da se ne zaboravi mučenička smrt hrvatskih vitezova... ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI U nedilju 25. lipnja 2004. godine održana je Spomen Akademija Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci. Više

---

22. lipnja 1941. nije se dogodio nikakav ustanak Danas je popularan “preventivni antifašizam”, koji se cijepi prekomjerno upravo zato da izazove fašizam i tako opravda ugodan život lažnih antifašista na našoj grbači. Reći da su 22. lipnja 1941. komunisti digli ustanak, isti dan kada je Hitler napao Staljina, isto je kao da kažete da je Austrougarska napala Srbiju na dan Sarajevskog atentata na Ferdinanda, u samu zoru. Više

---

---

MI SMO HRVATI!

Predci naši bijahu lavovi, kakvi otci takvi i sinovi!

Srca smjela a junačke šake, branili su Dom od sile svake!

Neka gusle mome rodu poje kakvi jesu sinci zemlje moje!

---

NEKA JE VJEČNA SLAVA I HVALA

NAŠIM MUČENICIMA

KOJI PADOŠE ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

---

Mučenicima Jazovke

U grotlu duboke Jozovke jame, Na mjestu strašne krvave drame. Nad otvorom ove duboke jame, Kroz psovke, udarce i kame... Nezavisne ratne Države Hrvata, Putevima križnim poslije rata... U ovoj jami pod zemljom duboko, Vidimo svake vaše zjene oko... Naroda istog mi smo djeca vaša, Preživjela koju Hrvatska je naša. Stotine tisuća pobiše bez suda, Dok kosti vaše ostadoše svuda... Ubojice vaše u miru bez rata, Ordene nose za pokolj Hrvata... Postajama dugim križnoga puta, Nakon onog rata krvava i kruta. Hrvatskim žrtvama strašnog genocida, Bez ikakva ljudskog morala i stida. Željeli što ste Hrvatskoj slobodu, Za temeljna prava hrvatskom narodu. Za Hrvatsku što ste živote dali, Sa stratišta vaših mi smo ustali.

Mučenicima u spomen Mate Ćavar

---

Da se ne zaboravi mučenička smrt... JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI! Na padinama legendarne planine Vrana, poput Dive Grabovčeve, zaklana je 21. lipnja 1950. još jedna Diva, diva Radoslava-Slava Ereš, kći Andrijina, rođena 8. kolovoza 1931. u Omrčenici, na području župe Kongore. Više

---

Zahvalivši na prijamu, izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca upoznalo je Predsjednicu Republike s radom SABA RH, izrazivši očekivanje za većom potporom državnih institucija. Ujedno je izrazilo svoje nezadovoljstvo revizionističkim tendencijama u hrvatskom društvu vezanim za antifašističku borbu. Smatraju da je uzrok tomu, uz ostalo, u činjenici što su mladi naraštaji premalo upoznati s povijesnim karakterom i značenjem antifašističke borbe, izrazivši očekivanje da će u predstojećoj obrazovnoj reformi u udžbenicima biti više sadržaja o tom razdoblju hrvatske povijesti.

Predsjednica Republike ponovila je svoju ocjenu da treba što više umanjiti podjele oko povijesnih pitanja u hrvatskoj javnosti. Isto tako, izrazila je uvjerenje kako je besmisleno stvaranje umjetnih sukoba između onih koji su „za“ antifašistički borbu i onih koji su „za“ Domovinski rat, jer jedno s drugim nije u suprotnosti te izrazila nadu kako će i Domovinski rat naći više prostora u školskim udžbenicima.

---

Pismo dida Vidurine suprotiva bandi u Brezovici KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM JE ĐAVLIJA KAPELICA UZ CRIKVU HRVATSKU! Najgrozomornija podla sotonska laž kojom su nam učenici crvene sotone silovali zdrav razum dok smo klani, proganjani, zatvarani i mučeni zbog riči 'rvatske, e šugo jedna pokvarena! Više

---

Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj... PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE! Hrvatska je utemeljena na "antifašizmu“, pa zašto smo se onda borili na život i smrt '91. protiv toga povampirenog "antifašizma" i te krvave zvizde petokrake, crna prisidnice! Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji, jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno. Više

---

Bezočne laži srbokomunističkog uma: 'Ustaški stroj za drobljenje kostiju'

Jedan je „historičar“ vaskolikoj svjetskoj javnosti nedavno otkrio „senzacionalno otkriće“. Ustaše su u Jasenovcu uklonili 700.000 leševa tako da su specijalnim njemačkim strojem drobili ljudske kosti, a ljude su ubijali „slabom prehranom“. Lik je doista genijalniji od Münchausena. Ljudskoj gluposti stvarno nema kraja.

Specijalni stroj za drobljenje ljudskih kostiju bio je dovezen iz Njemačke, a od praha ljudskih kostiju nastala je žuta zemlja koje ima mnogo u Jasenovcu! Dakle ljudske kosti nakon što se samelju postaju žute! Za to bi zlatnokamenčić trebao dobiti Nobelovu nagradu i to za kemiju. Ali što će ustašama "specijalni stroj" kad ljudske kosti može zdrobiti svaka drobilica kamena. Ali da bi ljudske kosti bile "podobne za drobljenje", dakle suhe, treba proći barem pet godina, a toliko vremena ustaše nisu imali. A morali su imati stroj za guljenje kože i mesa s tih kostiju, jer inače bi im koža i "suho meso" zapinjala. Inače u mom vrtu ima obilje "žute zemlje". Sigurno su ustaše i u Samoboru imali jedan takav stroj.

Glede kalorija, ustaše su bili doista genijalni kad su robijašima brojili kalorije. Ali takvim "kalorisanjem" ne bi ubili niti njih 10, jer je Staljin u Sibiru davao ljudima samo pola kg kruha dnevno i "kipjatok" (vruću vodu"), pa ipak nitko nije umro od gladi, nego od drugih uzroka. Ako su ih kanili ubijati, nisu ih uopće trebali hraniti, kao što su 1945. činili partizani.

Dakle glupost do gluposti. Zlatnokamenćić je zapravo napravio ono što je najmanje htio. Priznao je da je istina probila barijeru i da su zato svi moderni "krojači" novog svjetskog poretka u panici pa nesposobnim agentićima kao što je ovaj daju u ruke slamčice kojima se te izmišljotine ne mogu spasiti, nego se proboju istine dodaje još i doza crnog humora. Potomci zlikovaca sada postaju još i bijedni "humoristi".

Tko god od "gazda" je zlatnokamenčiću dao instrukcije da baljezga te nebuloze, gadno je zaj... ne samo njega nego i sebe. Sada se najbolje vidi koliko je istinita stara latinska poslovica: Si tacuisses, philosophus mansisses - da si šutio, ispao bi filozof, u slobodnom prijevodu, da si šutio, nitko ne bi znao koliko si glup. Ali za zlatnokamenčića ionako nitko nikada ne bi pomislio da je pametan.

A budući da je uhvaćen u laži da su ustaše njegovog djeda bacili u jamu "Jadovno" zapravo Šaranovu jamu na Velebitu u kojoj nema nikakvih kostiju, vrijedi druga poslovica: "Koga se jednom uhvati u laži, ne vjeruje mu se ni kad istinu govori". No možda ovaj lik govori istinu. Možda su ustaše na Velebitu imali specijalan njemački stroj za pretvaranje ljudskih kostiju u kamenje i granje, jer kamenja i granja ima mnogo na dnu Šaranove jame.

Ima još jedna zanimljivost u vezi s tim likom. On svoje postojanje zahvaljuje jednom ustaši. Naime, ustaški časnik Marijan Mane Bilović izdao je njegovoj baki Lei i budućem ocu Slavku koji je tada imao 14 godina i njegovom bratu Danijelu propusnicu za izlazak iz NDH. Smilovao se je majci i djeci. Ali "djeci" nije bilo na kraj pameti živjeti u talijanskoj zoni, nego su pobjegli u partizane.

No zapravo Slavko nije bio ni u partizanima, nego kod nekog seljaka koji ga je skrivao cijeli rat u svojoj štali. Nakon rata postao je otac ovog mračnjaka koji sada izmišlja "ustaške strojeve". A djed Ivo je zaglavio u partizanima. Jesu li ga ubili četnici ili sami partizani vjerojatno netko zna, ali nije za javnost. Za javnost, ustaše su ga na Velebitu specijalnim strojem pretvorili u kamen i zatim bacili u Šaranovu jamu.

Dakle jedan ustaški časnik i jedan obični mali čovjek izložili su svoj život spašavajući Židove i tako ovom liku omogućili da se - rodi. A on im "zahvaljuje" tako što "pljuje" po njima i to na vrlo glup način. A jesu li taj ustaša i onaj seljak postali pravednici među narodima, imate pravo tri puta pogađati.

---

MNOGI SE PRAVE SLIJEPI KOD OTVORENIH OČIJU I NE ĆE DA PRIZNAJU ISTINU GDJE SU KORIJENI OVE DANAŠNJE VLASTODRŽAČKE ANTIHRVATSKE ŠUME TITOISTA

Franjo Tuđman o krvoloku Titu!

---

Franjo Tuđman 1992. godine o HOS-u...

---

---

POZIV NA USTANAK PROTIV OVRŠNE MAFIJE! ”Zašto hrvatski narod dolazi u poziciju dužničkog ropstva? Hobotnica koja živi na ljudima i siše im krv, odnosno novac, jest sistemski proizvedena i zato moramo raskinuti taj lanac. Pravosuđe bi to moglo riješiti za par dana, samo da postoji politička volja. Svi problemu u Hrvatskoj dolaze iz političke sfere. U ovaj problem treba mačem i sabljom udariti’‘, istaknuo je profesor Ivan Lovrinović... Više

---

LIPANJSKA POVELJA

Tko se još sjeća Lipanjske povelje Hrvatske stranke prava iz 1991. godine o uspostavi NDH na cjelokupnom prostoru Hrvatske domovine?! Tko su pravaši i koje su to pravaške stranke koje i dalje idu putem HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA?!

LIPANJSKU POVELJU

O OBNOVI I USPOSTAVI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA CJELOKUPNOM POVIJESNOM I ETNIČKOM PROSTORU SA ISTOČNIM GRANICAMA SUBOTICA, ZEMUN, DRINA, SANDŽAK I BOKA KOTORSKA.

Hrvatski je narod samosvojna narodna jedinica, on je narod sam po sebi, u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio bilo kojeg drugog naroda. Hrvatski je narod punih trinaest stoljeća održavao neprekinutu posebnost i samostalnost sve do 1918. godine, ali nije ni 1918. a niti 1945. godine imao pravo na samoodredenje, pa nije na zakonit način ušao u suživot s drugim narodima u državnu zajednicu.

Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.

Pozivamo sve Hrvatice i Hrvate, Muslimane, Sandžaklije, graničare s Drine, hrvatske državotvorne stranke, pokrete i organizacije, kao i sve one gradane koji Hrvatsku priznaju za svoju domovinu, da se pridruže svojim potpisima ovoj LIPANJSKOJ POVELJI o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske radi obrane hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana i hrvatske državne cjelovitosti.

ZAGREB - LJUBUŠKI, 13. lipanj - Antunovo 1991.

PREDSJEDNIŠTVO

HRVATSKE STRANKE PRAVA

---

Sveti Antune, veliki sveče i čudotvorče, s vjerom se i ufanjem utječemo tebi i tvojemu svetom zagovoru kod Boga danas, na dan tvoga blaženog preminuća i prijelaza u vječni život na nebesima. Time si pokazao put kojim je i nama ići, svijetli primjer kako ćemo i mi nasljedovati svoga Spasitelja, Isusa Krista. Sada si mu još draži u nebu. Preporučamo ti prije svega potrebe Crkve u našem hrvatskom narodu i po svem svijetu; preporučamo ti sve svećenike da uspješno naviještaju ljudima Radosnu vijest spasenja i vode ih k pravom miru u Bogu; zatim, sve naše redovnike i redovnice, da se žrtvuju za Krista i bližnjega; sve naše obitelji, da žive po Božjem zakonu u slozi i ljubavi; našu mladež, da ustraje u svetim idealima; naše starce, bolesnike i sve koji trpe, da strpljivo za Isusom nose svoj križ; umiruće, da preminu u milosti Božjoj, i pokojnike, da se raduju vječnoj svjetlosti neba.

---

Da se ne zaboravi! U SPOMEN HRVATSKOM RATNIKU IRCU THOMASU CROWLEYU! "Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj"... Više

---

Pismo dida Vidurine suprotiva akademiku Kusiću U AKADEMIKA KUSONJE KAPA SA TRI ROGA NA SRAMOTU NARODA HRVATSKOGA! - "Komunistički simboli koji se odnose na antifašističku borbu i Drugi svjetski rat nisu sporni, tako je u dokumentu postavljeno…“ - A šta li to taj Kusonja trkelja đava li ga lipi ne odni', razbudi se baba k'o iz noćne more, a taman je bila malo zakunjala na kauču posli' ručka. Više

---

Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića... HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK!  A sunce im j... pa ovo je zločin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure. Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude Iškariotskog, zadnje im to bilo, neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da se nije što dogodilo.Više

---

Prosto zrakom ptica leti, A ja da se lanci speti Tko ne voli umrět prije, Sam ću ubit mog jedinca, Neg da vidim od tudjinca Tko to izvest gotov nije,

Dimitrija Demeter

---

Unatoč najnovijoj UDBA-škoj ujdurmi hrvatskih izroda, kojom su nas onemogućili već više od mjesec dana u pristupanju i održavanju ovog hrvatskog portala, mi nastavljamo dalje držeći visoko ovu luč hrvatske istine!

---

TKO SU BILI CROATAN INDIJANCI?! Iako je svima bilo jasno da korieni ovih "Indijanaca" moraju biti u Europi, a ne u Aziji kako se to smatra za sve druge Indijance, uzprkos mnogim iztraživanjima nitko od njih još nije uspio (ili nije želio) odgonetnuti pravo podrietlo ovih "Indijanaca", jer ne daj Bože da bi se neki Englez ili Španjolac usudio i pomisliti da bi neki hrvatski (Croatian) moreplovci mogli biti prvi Europejci koji su preplovili Atlantik i tako, kojih par stotina godina prije njih, odkrili "Novi sviet". Više

---

Da se ne zaboravi... HRVATI ČUJETE LI KRIKE BRAĆE VAM POKLANE?! - Ti krici, ti urlici straha. Kuknjava majki kojima se za suknje drže deca. Unezverena. Deca ne znaju šta se to dešava. Kukaju samo zato što čuju da im majke kukaju. - Poneka nosi dete u naručju. Oni zgrabe dete i bacaju ga u rupu, i rafal za njim. Vapaji i molbe da im poštede decu. Žene se bacaju na zemlju. Ljube čizme vojnicima. Dok se pod rafalom ne sklupčaju i utihnu. Više

---

Ljubaznost uzvrati ljubaznošću, ali zlo uzvrati pravdom.

---

Da se ne zaboravi... ISTINA O BLEIBURGU! Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske... Više

---

SPOMENDAN ROĐENJA OCA DOMOVINE

Hrvatice i Hrvati!

Dana 23. svibnja spomendan je na rođenje velikoga hrvatskoga sina, Oca Domovine, dr. Ante Starčevića, 1923. godine u mjestu Žitniku kod Gospića, a preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896, a grob i spomenik mu je u Šestinama kraj Zagreba.

Otac mu je bio Jakov Starčević, a majka Milica, iz hrvatske obitelji grčko-istočne vjere, koja je primila katoličku vjeru prije svoje prve udaje u obitelj Čorak, a kao udovica udala se u obitelj Starčević.

On je govorio još 1870. godine: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi."

Najveća slava i hvala Ocu Domovine, dr. Anti Starčeviću i nikada više ne smijemo biti taoci naših izroda i neprijatelja, nego svi kao jedan potpišimo inicijativu za referendum "Narod odlučuje", do nedjelje 27. svibnja 2018. godine, i molimo zagovor Oca Domovine kod našega Nebeskog Oca i Isusa, koji je uvijek s nama, u sve dana do svršetka svijeta, da naša plemenita inicijativa za spas Domovine bude uspješna i od Boga blagoslovljena!

---

---

---

10. travnja 2018. HRVATSKI NARODE SRETAN TI DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI! "Nestat može kruglje zemne, Sunašce se može maći, Ali nas će uvijek spremne Na braniku roda naći!" A. Harambašić... Više

---

10. travnja 2018. PROSLAVIMO DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI! Prije 77 godina, na 10. travnja 1941., pukovnik Slavko Kvaternik je u ime ustaškog po-glavnika dra Ante Pavelića proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim poviestnim etničkim prostorima... Više

---

Podsjetmik uz 10. travnja... Pismo dida Vidurine ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVNJA SAV! - E dide štaću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara, opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante... Više

---

Bio sam agent KOS-a, a otkrit ću istinu o Jasenovcu... U Mariboru je najveći grob Hrvata u povijesti Hrvatske! Sada radim na knjizi i filmu – Mit o Jasenovcu. Gradivo za taj projekt dobivam istražujući po arhivama u Beogradu. Siguran sam, da će film otvoriti mnogima oči u sagledavanju prave istine. Postoje popisi po danima, popisi ljudi koji su dobivali pakete od rodbine, knjige bolesnih, popisi umrlih, popisi kažnjenih i mnogo vrijednih dokumenata koji daju pravu sliku Jasenovca... Više

---

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS HRVATSKOM NARODU I CILOM SVITU!

---

USKRS! Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom. Više

---

GROZDA Uz rođendan Grozde Budak, kćeri dr. Mile Budaka, hrvatskog književnika i političara, mučenika za hrvatsku državnu nezavisnost. Grozda je izmrcvarena od strane partizana na najgori način ljudskoga izuma, 1945. godine. Vječna joj slava! Više

---

Prihvaćanjem Istambulske konvencije Vlada je katolicima pljunula u lice! Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istambulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju.... Više

---

Današnji prosvjed od oko 70 000 ljudi zakasnio je barem 10 godina! Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000 prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u Gradski podrum na srpski pasulj... Više

---

Takozvana Istanbulska konvencija je jedna velika podvala, prijevara i manipulacija sa nedovoljno mislećim ljudima i sa nesagledivim posljedicama.

Ako se upitamo od koga bi to tobože bile zaštićene žene i obitelji, onda vrlo brzo otkrivamo, prema toj konvenciji, da su ti nasilnici unaprijed zapravo svi muškarci, bez kojih, kao očeva, bračnih partnera, sinova, braće i prijatelja, žene ne bi uopće mogle postojati ni egzistirati kao razumska, emocionalno ispunjena i cjelovita ljudska bića.

Znači, ta konvencija sa svojim odredbama je jasno rasistička, jer unaprijed stigmatizira, odnosno obilježava muškarce kao nasilnike nad ženama i djecom, čime produbljuje jaz između jednih i drugih i tako stvara frustracije i neprirodno međusobno suprotstavljanje i odijeljenost, koja upravo može biti i temelj pravoga psihološkog i fizičkog nasilja.

Kad uzmemo u obzir da u prirodi vladaju prirodni zakoni koji u svemiru čine mir i red, a ne kaos, pa tako i u ljudskoj prirodi, na temelju genoma i prirodnih hormona, stupnjevano, uz povoljne društvene prilike, formira se cjelovit i sređen spolni identitet svake ljudske osobe, za ravnopravno ljudsko zajedništvo i miran suživot svih prirodnih vrsta i svemirskih sustava, onda je razumljivo kakve štete za ljudsko društvo može učiniti usvajanje ovakvoga nemira i nereda, kakav može donijeti ovaj nametnuti sadržaj, koji se kani postaviti iznad svih drugih prirodnih i državnih zakona.

Posebno, budući da su zdrav ljudski razum, osjećaji i savjest protiv svakoga ljudskog nasilja prema bilo kojoj ljudskoj osobi, a posebno prema slabijima i nemoćnima, te da je to pitanje jako dobro regulirano brojnim pravednim međunarodnim i državnim zakonima svih civiliziranih zemalja, pa i u našoj državi, nema nikakvoga moralno opravdanoga razloga da se ta diskriminatorska i pogubna konvencija usvaja. Tim više što je ona otvoreno protiv zdravoga ljudskoga razuma, protiv Boga, protiv prirode i protiv čovjeka, dakle protiv i žena i muškaraca i djece. Ona je i protiv svakoga reda i mira u ljudskom društvu i u prirodi.

Zašto to onda neki moćnici nameću u globalnom smislu, teško je odmah dokučiti.

Možemo ipak samo naslućivati, prema dosad viđenome, da su opet u pitanju nakaradno zamišljeni materijalni interesi onih kojima je novac jedini i najmoćniji idol, te njihov jedini pravi bog. Sjetimo se narodne mudrosti da Bog oprašta lako, ako se iskreno kajemo i odlučimo drukčije živjeti, čovjek oprašta teško, a priroda nikako.

Stoga, osvijestimo se, drage Hrvatice i Hrvati, te najodlučnije prosvjedujmo protiv ratifikacije toga velikoga zla - Istanbulske konvencije, u Hrvatskome (državnome) saboru.

---

Zloporaba školskog sustava! S čime to pokušavaju cijepiti našu djecu?! Jučer mi je dijete, koje ide u osmi razred osnovne škole, došlo kući vrlo zabrinuto, tužno i potreseno. Kaže da su im neki studenti medicine održali besramno predavanje. Učili su ih kako da bludno griješe, kako da upotrebljavaju grješna sredstva i pokazivali im sramotne slike. Već su "obrađivali" i druge škole, a s tim planiraju ići i dalje. Doveo ih je jedan profesor iz Zagreba."... Više

---

---

"Antifašistička" intelektualna nedonoščad Prema tim besmislenim zaključcima, zvijezda petokraka je ustavna, jer se u preambuli Ustava Republike Hrvatske, između svih nabrajanja osnova hrvatske državnosti, navodi i antifašizam, a zvijezda petokraka je, prema njima, simbol antifašizma, dok to nije, prema Ustavu, NDH, Ustaški pokret, pa ni tradicionalni hrvatski pozdrav "Za Dom - Spremni!"... Više

---

UVRJEDLJIVI, PROVOKATIVNI I OPASNI ZAKLJUČCI TAKOZVANOG VIJEĆA ZA PROŠLOST Prije nego prieđemo na absurde koje smo čuli od te stare komunjare Kusića i njegova omladinaca Plenkovića u ovom njihovom zadnjem jurišu na hrvatske pozdrave i simbole, potrebno je onim neupućenim još jednom naglasiti da Ustaški Pokret nije sliedio niti jednu, niti bilo čiju ideologiju... Više

---

PREOBRAŽENJE YUGOSLAVA ANEMIKUSA Ono što je posebno važno u ovom dokumentu jest to da se vrlo jasno osuđuju totalitarizmi, bez ikakvih dilema i bez ikakvih ograda. Sve ono što se odnosi na razdoblje 1941.-1945., nacizma, fašizma, ustaštva, četništva, je vrlo precizno ponovljeno da je u suprotnosti s Ustavom... Više

---

Anatomija izdaje Na svim izborima u Hrvatskoj poslie 2000-te godine glasači kažu da su svaki put imali samo jedan izbor - glasati za ono "manje zlo" - iako su, barem oni malo bstriji, vrlo dobro znali da su skoro svi kandidati, barem za one najviše pozicije u državnoj upravi, uvijek su bili (i jesu) predstavnici jednoga te istoga zla, samo u malo drukčijim bojama. Više

---

Novi "sultan" želi uzpostaviti novo Otomansko carstvo Turski predsjednik, Reçep Tayyip Erdogan je i u najmirnijim danima vrlo ljut i arogantan Turčin, ali u zadnje vrieme nadmašio je u tom pogledu i samoga sebe pa poručuje Amerikancima: "Ovo je što mi imamo reći svim našim saveznicima: Ne postavljajte se između nas i terorističkih organizacija, ili mi nećemo biti odgovorni za nepoželjne posliedice." Više

---

GIGANT ČISTOGA HRVATSTVA I HRVATSKE PRAVAŠKE IDEJE U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom: ”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Više

---

---

Tako je govorio Otac Domovine

Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;

da se po vjeri ne dijeli nijedan narod;

da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati;

da narod, različan vjerom no jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi,

i da dosadanja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

---

Podsjetnik na jugoslovene... ZAŠTO VLADKO MAČEK NIJE I NE MOŽE BITI HRVATSKI VELIKAN!? Vladko Maček je bio marioneta u rukama beogradske velikosrbijanske kamarile. Nije on bio od nikoga zaveden ili prevaren, jer sve što je radio radio je podpuno sviestno. Sva svoja politička djelovanja temeljio je na tezi - Hrvatska unutar Jugoslavije, odnosno Velike Srbije, koja je po veličini bila dobrano premašila i onu iz Garašaninova "Načertanija". Više

---

---

Govor Poglavnika dr. Ante Pavelića prigodom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23. veljače 1942.

---

GOVOR NADBISKUPA ZAGREBAČKOG

DR. ALOJZIJA STEPINCA

PRIGODOM OTVARANJA

HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA

23. VELJAČE 1942.

Poglavniče!

U času, kad Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svijetlim tragom prošlosti, želi zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad zazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu, a da ne progovorim i ja kao predstavnik Crkve Božje.

Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.

Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora. Neka donosi zakone moguće, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne može podnositi.

Poglavniče!

Obnova Hrvatskog sabora dokazom je Vaše duboke i žive svijesti odgovornosti, koji golemi teret želite podijeliti sa svojim suradnicima. I tu obnovu prati molitva Crkve i naših srdaca: neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima naroda, svojom svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju Vaših suradnika isto tako duboku i živu svijest odgovornosti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela!

---

ABSOLUTNA VEĆINA HRVATSKIH NARODNIH ZASTUPNIKA DALA JE HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU (1942.) PRAVI IZRAZ HRVATSKE VOLJE

U mržnji na Nezavisnu Državu Hrvatsku neprijatelji njeni upotrebljavaju sva moguća sredstva, da naškode ne samo njezinu ugledu, već nastoje dokazivati, da Nezavisna Država Hrvatska nije pravno ni postojala u smislu međunarodnoga prava, niti je prema načelu legitimiteta Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942. mogao ući u tradicionalni niz Hrvatskih Sabora, koji su od najstarijih vremena bili izrazom hrvatske narodne volje i prava hrvatske državne nezavisnosti.

U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.

Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.

Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.

Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.

Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:

"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.

Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"

Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:

1. Ismet Bektašević, 3. Muhamed Omerčić, 5. Ismetbeg Gavran-Kapetanović, II. podpredsjednik Hrvatskog Sabora: Kada ih ne bi bilo više, onda je ovo, s drugom Kulenovićem, ipak preko 55 posto njegovih zastupnika. No ja znam, jer sam s Džaferbegom bio na konferenciji, kada se o tomu govorilo, da su se svi zastupnici njegove stranke odazvali u Sabor, koji su bili pozvani, u koliko nisu bili zapriečeni uslied borba s partizanima i četnicima.

"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.

Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.

Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:

Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.; a dr Mirko Košutić, predsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava; dr Vinko Krišković, podpredsjednik Pravnog Odbora Hrvatske Stranke Prava i državni viećnik; barun Rajačić, - posljednja dvojica su Srbi. Suradnja između starih i mlađih hrvatskih narodnih zastupnika, između Radićevaca, Pravaša, Džaferovih, između katolika, muslimana i pravoslavaca - bila je najsrdačnija.

Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.

Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!

Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"

JANKO TORTIĆ

Narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke

Ministar u Hrvatskoj Državnoj Vladi

general Drinjanin

---

Tako je govorio Poglavnik

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta.

Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom.

Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

---

I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara njegovo pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.

Kao što ne može biti induvidualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti.

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti.

Nije trebalo dugo čekati, pa da se pokaže da onaj tko je ubio dra Milana Šufflaya nije pogodio cilj, jer je kanio ubiti u njemu misao i svijest hrvatskog naroda, a zapravo je još više raspalio njene iskre, koje sada bukte u velikom plamenu oduševljenja i radosti, u trijumfu i veselju, koje obuhvaća cijeli narod, ne samo u granicama domovine, nego i izvan nje. Sjeni dra Šufflaya bit će nesumnjivo najdraža ona zahvalnost naroda, za čije je ideje dao svoj život, ako dodje do izražaja u časovima velike radosti radi ostvarenja težnja, koje su mnoge generacije nosile u sebi i krvarile za njihovu pobjedu.

Talent dra Šufflaya nije bilo teško zapaziti njegovom profesoru Tadiji Smičiklasu, koji ga, dok je još bio student, uzeo za pomagača kao urednik zbornika »Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«, Na tom poslu Šufflay dolazi u priliku da se detaljno upozna s opsežnom arhivskom građom Dalmacije, u kojoj su se stoljećima ukrštali razni kulturni utjecaji. Više nego domaća povijest njega zanimaju sile, koje su u prošlosti djelovale na Balkanskom Poluotoku, odnosno na Jadranskoj Obali i u njenom dubljem zaleđu. Tako je on unaprijed bio opredijeljen da zahvati u složen i težak problem albanske prošlosti, jer je taj problem stajao u vezi sa svim povijesnim problemima zapadnog Balkana, odnosno u njemu su mogla naći objašnjenje razna pitanja iz povijesti susjednih naroda. On na ovom području, koje je prije njega bilo posve ne istraženo, nije mogao ostati samo povjesničar u strogom smislu; morao se baviti i drugim, pomoćnim znanostima: sociologijom, etnologijom, etnopsihologijom, filologijom i arheologijom, u kojim granama je govorio isto sa takvom sigurnošću kao i na području povijesti. Ponekad je morao u svojim mnogobrojnim člancima i ogledima po dnevnim listovima i književnim revijama kao publicist pripravljati teren za svoje znanstvene radove. Otud su njegovi publicistički radovi osobito interesantni, te predstavljaju nešto izuzetno u hrvatskoj publicistici. Kao publicist nije mogao u teškim danima hrvatskog narodnog života izbjeći tretiranje političkih pitanja, te su mnogi njegovi članci još uvijek živo vrelo dragocjenih političkih misli, ideja i poticaja.

Milan Šufflay je mnogo više od učenjaka-povjesničara: on je bio nacionalni ideolog, bio je veliki otkrivač zapretenih snaga u bogatoj i burnoj poldrug milenija dugoj prošlosti hrvatskog naroda i svojom tragičnom smrću postao je najdostojniji svjedok nepobjedivosti i životvornosti tih snaga, koje su dovele do uskrsnuća države Hrvatske. U učenom svijetu važio je kao jedan od najboljih albanologa, a dao je s tog područja velik niz djela od trajne vrijednosti, koja će biti dragocjeno štivo čak i onda kada se vrela, kojima se on služio, budu mogla utopiti u moru drugih, novijih. On je temeljito proučio i obradio u nerazlučivoj vezi povijest i društveni sustav onoga planinskoga područja naseljenog Slavenima i Ilirima od Bosanskih Donjih Krajeva, pa do rijeke Škumbe u Srednjoj Albaniji brižno naglašujući sve niti, koje vežu Hrvate za narode s toga područja. On je našao i uvjerljivo prikazao mjesto i vrijeme za smještaj ne samo izbojaka, nego i jezgri hrvatskog narodnog organizma izvan njegovih današnjih etnografskih granica na Jugoistoku, duboko pored jadranske obale. Utvrdio je i povjesnu i društvenu logiku po kojoj je taj dio središnjeg narodnog organizma morao nužno da se ispruži do u srce istočne zone Balkanskog poluotoka.

U Šufflayevu prikazu mi gledamo, kao da se danas dogadja to pucanje hrvatskog limesa, vidimo njegovo komadanje i potiskivanje njegovih djelova prema zemlji matici. Istovremeno puca i živi lanac katoličkih biskupija, te kroz njihov istanjeni nasip na jadransku obalu izbijaju pod vojničkim šljemom klinovi islama i istočnog pravoslavlja. Prikazu toga značajnog procesa i terena Šufflay je posvetio glavni dio svoje učenjačke pažnje i po tome je osamljen medju hrvatskim povjesničarima.

Najveće i najupotpunjenije Šufflayevo djelo s područja albanologije jeste »Srbi i Arbanasi«. U predgovoru toj knjizi kaže prof. St. Stanojević: »Pisac ove knjige uspio je da pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osjećanjem prošlosti i odilčnim metodom, prikaže istoriski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gdje se ona vezuje sa životom i prošlošću našega naroda«. Ovo Šufflayevo remek-djelo nije nastalo iznenadno kao cjelina, nego mu je prethodio cijeli niz važnih i za nauku od najvećeg značenja rasprava, članaka i ogleda. U prvom redu, on već 1913. u Beču počinje izdavati kao mlad čovjek »Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia« u zajednici s tada najvećim živim povjesničarima Balkana i jugoistočne Evrope, Thalloczyem i Jirečekom. Ove edicije izašle su svega tri knjige, koje danas predstavljaju najbolji zbornik gradje za povijest Albanije i njoj susjednih naroda. Suradjivao je na sličnom zborniku što ga je pod naslovom »Illyrisch-albanische Forschungen« u dva djela izdao sam Thalloczy. Kad bi se glavne njegove rasprave pobrojile to bi zahvatilo previše prostora, te ćemo spomenuti samo neke, koje su u najužoj vezi s albanologijom. Na prvom mjestu tu dolazi »Die dalmatinische Privaturkunde«, Beč 1904., zatim »Die Kirshenzustande im vorturkischen Albanien«, Zagreb, 1915, »Politische Schicksale des Themas Dyrrhachion«, Zagreb 1915, »Zu den alte- sten kroatisch-ungarischen Beziehungen«, Budapest »Biologie des albanischen Volksstammes«, Budapest 1916., »Stadte und Burgen Albaniens haupt- sachlich wahrend des Mittelalters«, Beč 1924., i »Povijest Sjevernih Arbanasa«, Beograd 1924., Ovdje treba pribrojiti i izvrsno djelo »Hrvati u sredovječnom svjetskom viru« izašlo 1930. u Zagrebu. Tu je veoma zbijeno, ali sasvim instruktivno i jasno izložena u malo prostora i s velikim znanstvenim aparatom povijest Hrvata od prvog spomena njihova imena, pa sve do dolaska Turaka i to u vezi s poviješću susjednih naroda istoga doba. Ova radnja sadrži još i skoro potpunu bibliografiju povijesnih djela i vrela za to doba hrvatske povijesti, a uz to i kritičke opaske na pojedina djela, te će moći služiti trajno kao sjajan vodič kroz sredovječnu hrvatsku povijest. U ovo područje spada i Šufflayev historijski roman »Konstantin Balšić«, u kojem su u književnom obliku prikazani dogadjaji i prilike sredovječne Albanije i Crne Gore. Osim toga veliki broj manjih i većih članaka rasutih po novinama i revijama, do kojih je sada teže doći, jer ne postoji točnog popisa njegovih djela, Neke od tih članaka izdao je on 1928, u knjizi »Hrvatska u svijetlu svjetske politike«.

Oni koji su čitali koju od ovih njegovih radnja mogli su se osvjedočiti, da i onda kad izlaže jednostavne dogodjaje iz mutne i daleke prošlosti riječ mu je živa, puna značaja, blistava i poetska kao riječ pjesnika ili proroka. U sadržinu svojih rečenica unosi on svu toplinu svoje duše, temperamenat strastvena ljubitelja istine i snage prošlosti, te vjeru u besmrtnost svih onih sila, koje su svojom stvaralačkom moći pokretale ljude i dogodjaje u prošlosti. Čini se da on nikad nije pristupio pisanju nekoga manjeg ili većeg djela dok nije svu gradju, kojom će se poslužiti, u cijelosti proučio i odabrao ono što je u njoj bitno, te odbacio sve što je nevažno i sporedno, pa tek onda ostatak gradje uklopio u duh vremena, kad je ona postala djelotvorna, onda ju osvijetlio pogledom suvremenoga sociologa i filozofa te umjetničkom riječju prikazao tako živo i uvjerljivo, da imademo dojam kao da gledamo pred sobom ljude i dogodjaje iz daleke prošlosti dok ispred nas prolaze u punom naponu snage i zanose nas svojim životnim idejama kao pravi vodji i iskusni stratezi. Izrečena Šufflayevom riječju povijest zaista postaje »Magistra vitae« i čimbenik našeg preporoda; ona oplemenjuje naše težnje i ideje, ubrizgava nara vjeru i pouzdanje u konačnu pobjedu i krijepi naše jedinstvo.

Da bi se samo donekle naglasila važnost Šufflayeva interesa za jugoistočne krajeve do kojih je dopiralo hrvatsko ime, potrebno je spomenuti, da su na zapadu, sjeveru i sjeveroistoku etnografske granice hrvatskog naroda manje više točno i jasno odredjene, ali prema jugozapadu one su otvorene i tek rekonstrukcijom dalje prošlosti i slijedom dogodjaja kroz stoljeća može se odrediti kako se tamo granica pomicala i od pritiskom kakovih sila. Za sudbinu su hrvatskog naroda u budućnosti od neizmjerno velikog značenja iskustva s onim granicama njegova narodnog organizma, koji je na ovom balkanskom odsjeku bio poplavljen i vjerski i nacionalno od stranog elementa, pa je dr. Šufflay osvježenju toga iskustva poklonio najveću pažnju. Iz njegova ispitivanja proizlazi jasno, da su vrata nacionalnoj ekspanziji Hrvata otvorena samo u velikoj mjeri na ovu stranu, pravcem kojim su se kretali i njihovi daleki predji, i to je veoma značajna pouka, koja se ne bi smjela nikada zaboraviti i zapostaviti.

U svom znanstvenom radu ostao je dr. Šufflay uvijek na visini učenjaka koji ne želi dijeliti savjete niti izvoditi moralne pouke iz svoga naučanja, ali je stalno imap na umu jačanje svijesti u pripadnicima svoga naroda o dalekoj njihovoj prošlosti, iz koje se imade crpsti snaga za budućnost. Povezivanje djelova jednog naroda i svih njegovih pojedinaca i društvenih jedinica moguće je samo putem izgradnje zajedničke svijesti o jednom praishodištu i jednom te istom poslanju, koje je odredjeno prošlošću. Politička povijest sredovječne hrvatske kraljevine zapravo nije drugo već odsjev velike borbe izmedju sredozemnog istoka i zapada, Bizanta i Rima, Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i sva zapadnjačka premoć ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena. Hrvati ostaju na zapadnom rubu ponora, koji dijeli dva svijeta na Balkanu i koji se ni na koji način ne dade prikriti travom i mahovinom. Nakon gubitka svoje dinastije oni postaju predzidjem kršćanstva prema turskoj najezdi, »Bogonosac« slavenske baštinske mase stvara uoči ove najezde vanredno važnu sektu bosanskih bogumila. Slavenska sesilnost pretvara se u vjernost prema domovinskoj grudi, slavenska mukotrpnost u čuvstvo lojalnosti. Biološka pozadina ove svijesti, pijetet je prema mrtvima i dužnost prema još nerodjenim naraštajima. Uz suradnju kumponente »bogonosaca« ta se svijest u današnjim danima kristalizira u mučeničku borbu za načela čovječnosti«.

Time je dr. Šufflay označio važnost zemljišta, koje su zaposjeli Hrvati, ali ne samo to, nego i medjunarodno značenje njihova poslanja što ga u raznim razdobljima tu izvršiše odredjujući i za budućnost put kojim se imade poći. On ne nastoji da utanači činjenice koliko da im odredi smisao i orijentaciju njihovih pokretača, pa po tome postaje nešto više od povjesničara — on je hrvatski historiozof.

Veliko njegovo znanje povijesti i filozofije omogućilo mu je da s veće visine promatra političke težnje i dogodjaje, te da prema njima zauzima stav kakav bi morao zauzeti svaki svijestan Hrvat.

Po Šufflayevu mišljenju moć jednog naroda leži u njegovu dugom sjećanju i jakom pamćenju i radi toga u njegovu jakom jastvu i jakom egoizmu, jer nema jastva bez pamćenja ni naroda bez povijesti. Stoga tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije razarati njegovo pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Šufflay zato posebno ističe da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Slijed se mora držati, jer inače dolazi nered, a ne spas.

Najbolje je služio interesima svoga naroda onaj tko je najviše doprinosio osvježenju narodnog pamćenja i povezivanju nevidljivih a živih niti njegove prošlosti. U toj službi je dr. Šufflay nadmašio ostale, jer on je umjetničkom riječju otkrio i ovjekovječio bit narodne misli od njenog izniknuća tamo negdje u zakavkaskim stepama, pa do prvih pozitivnih s opće ljudskoga stanovišta njenih ostvarenja na obali Jadrana, te do naših dana. To najviše duhovno etičko blago hrvatskog naroda, iz kojeg on dobiva svu svoju životnost i stvaralački polet preuzela je bila na čuvanje i na rasadjivanje u sve narodne ćelije Starčevićeva Hrvatska Stranka Prava. Učenjak i vidovnjak Milan Šufflay našao je u njoj najmoćnijeg graditelja hrvatske državnosti kad je kazao, da ona misli na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje zadrte susjede, koji crpe snagu lih samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost.

Uklopivši svoje iskustvo učenjaka i vidovitost narodnog proroka u borbeni stav starčevićanskih ideja dr. Šufflay je mobilizirao sve one duhovne stvaralačke snage hrvatske prošlosti od najdavnijih vremena do danas, ulio jedinstvenu dušu golemom hrvatskom organizmu i prekalio ju sviješću i vjerom u konačnu pobjedu.

---

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević je istaknuti hrvatski pjesnik i sigurno najveće pjesničko ime svoga vremena u Hrvatskoj. Napustivši studij bogoslovije, učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu, gdje je uređivao književni časopis "Nada". Prve pjesme počeo je objavljivati u "Hrvatskoj vili". Objavio je zbirke pjesama "Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i sl.

…I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)

---

PROMIJENITI SVIJET

Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.

I prorok je svaki dan stavljao svoju dušu u svoje riječi i u svoj nastup, tražeći promjenu navika i običaja. Na kraju ni jedna osoba nije se činila spremnom na promjene u svom životu. Sve dok se više nitko nije zaustavljao da posluša njegove riječi. I prorok je i dalje vikao. Ipak, jednog dana netko mu se je približio i upitao ga:

- Zašto i dalje vičeš? Zar ne vidiš da nitko nije spreman da se promijeni?

- I dalje vičem - odgovorio je prorok, - jer ako ću zašutjeti, oni će promijeniti mene!

---

Odlučno odbijam političku etiketu u kojoj kažete da se Autohtona – Hrvatska stranka prava uredno pojavljuje kada je HDZ na vlasti i maršira po Zagrebu.

Autohtona – Hrvatska stranka prava i osobno kao predsjednik progonjen sam i zatvaran od strane SDP-a i HDZ–a samo zato što sam ZA DOM SPREMAN, samo zato što sam ZA DOMOVINU SPREMAN DATI SVOJ ŽIVOT, samo zato što smatram da je politika HDZ-a i SDP-a ista politika i koja vodi u propast Hrvatski narod.

Gosp. Stevo Culej, Dražen Keleminec je dragovoljac Domovinskog rata, a moj ratni put možete provjeriti u Ministarstvu branitelja.

Svojom izjavom pokušavate opravdati Kolindu Grabar Kitarović koja nije mogla suzdržati svoje emocije kod posjete prijatelja, četnika Aleksandra Vučića, koji je svojim poticanjem ubio mnoge branitelje i civile u agresiji na Hrvatsku, jer vašoj dragoj Kolindici nije sjela moja poruka tom gadu MARŠ VAN IZ HRVATSKE.

Svojom izjavom pokušavate opravdati Kolindu Grabar Kitarović kod branitelja i udovica Domovinskog rata i Kolindin bijes prepisati samo dragovoljcu Domovinskog rata i predsjedniku Autohtone – Hrvatske stranke prava Draženu Kelemincu.

Svojom izjavom Kolinda Grabar Kitarović uvrijedila je sve civilne i vojne žrtve rata, branitelje, domoljube i udovice Domovinskog rata.

Ako je Kolinda Grabar Kitarović mislila na mene kao što tvrdite da sam političar sa ruba ili marginalac, ja sa ponosom prihvaćam da sam kao dragovoljac Domovinskog rata "marginalac".

Marginalac i predsjednik marginalne Autohtone – Hrvatske stranke prava, gosp. Culeju, jasno vidi da Kolindina, HDZ-ova i SDP-ova politika vodi genocidan rat protiv Hrvata i Hrvatica, da vodite politiku na štetu Hrvatske.

Gosp. Culej, vaša stranka HDZ zajedno sa SDP-om kriva je što umirovljenici kopaju po smeću da prežive, kriva je da mladi odlaze iz Hrvatske radi ezgistencije, a i ljudi srednje životne dobi radi premalih plaća također odlaze iz Hrvatske, kriva je za zakon o ovrhama i blokadama računa koji postoji samo u Hrvatskoj, kriva je što ste poljoprivrednika slomili i uništili, kriva je zbog najvećeg PDV-a u Europi, kriva je zbog najvećeg poreza na dohodak, kriva je što se preko 3000 branitelja ubilo, kriva je što zapošljavate samo uhljebe, kriva je što želite zabraniti pozdrav s kojim se branila Hrvatska, kriva je što koalirate sa jugoslavenima iz HNS-a i velikosrbima Miloradom Pupavcem i Vojislavom Stanimirovićem koji Hrvatsku prikazuju kao genocidnu i zločinačku.

Kao dragovoljac Domovinskog rata, kao marginalac imam pravo na svoje političke stavove, imam pravo iznositi te stavove pa makar Vas to smetalo i pogađalo.

Gosp. Culej kao marginalac ne bojim se vaše represije ili novog zatvaranja, nisam se 1991. godine bojao četnika, ne bojim se danas ni Milorada Pupavca koji je stvarni vladar Hrvatske. Znam da vaša politika sluša i služi koordinatoru Aleksandra Vučića, Miloradu Pupavcu.

S obzirom da mi se u srpskim medijima izmišlja i podmeće da sam spremao ubojstvo Šešelja i Vučića spreman sam i na likvidaciju kao što je vaša stranka likvidirala Antu Paradžika, Blaža Kraljevića ili Miru Barešića.

Gosp. Culej žalosno je kad Hrvat ide na Hrvata, žalosno je da vašom obranom Kolinde Grabar Kitarović indirektno ili direktno podržavate dolazak tog četničkog gada Aleksandra Vučića!

Da je predsjednik Srbije Vojislav Šešelj i Šešelja bi zvala u Hrvatsku vaša Kolindica! Jesam li u pravu? Naravno da sam u pravu.

Svojom politikom pljujete po svima koji su ubijeni od četnika Vučića i njegove velikosrpske politike. Sramite se!

marginalna Autohtona – Hrvatska stranka prava

marginalni predsjednik, Dražen Keleminec

---

Poštovana gospođo predsjednice Republike Hrvatske, iznenađeni smo i duboko povrijeđeni Vašom izjavom prilikom obraćanja javnosti u kojemu ste govorili o “pojedincima s rubova političkog spektra ili s rubova bilo kakvog razmišljanja“.

Vaša izjava je grubo povrijedila u prvom redu nas udovice hrvatskih branitelja, sve hrvatske braniteljice i branitelje, sve stradalnike iz Domovinskog rata, kao i sve one kojima su na srcu nacionalni interesi hrvatske države. U svojem odgovoru medijima govorili ste o vrijeđanju i govoru mržnje, o ekscesima i o narušavanju javnog reda i mira. Ničega od toga nije bilo na našem dostojanstvenom i mirnom prosvjedu. Mi smo samo održali jedan ponosit i domoljuban skup.

O Vašem gostu, gospodinu Aleksandru Vučiću, iznijeli smo samo neprijeporne i čvrste činjenice. Naše je pravo i dužnost ukazivati na te činjenice, kako zbog onih čiji je glas Vučićeva politika zauvijek ugasila, tako i zbog onih kojima ovu zemlju ostavljamo u nasljeđe. Mi smo u puno navrata naglašavali da smo za mir i dijalog, ali kako razgovarati s nepokajanim zločincem koji se nije ni malo odmaknuo od ideja koje su nam uzrokovale toliko zla?

Je li po Vama “rub bilo kakvog razmišljanja“ podsjećati na 15 tisuća mrtvih, od čega su 7 tisuća bili civili? Na 31 tisuću ranjenih? Na 402 ubijena djeteta i 1550 ranjene djece? Je li narušavanje javnog reda i mira uzvikivati ime našeg razorenog i uništenog Grada Heroja - Vukovara, na našu nepreboljenu ranu, koja tako teško zacjeljuje?

Potpuno nam je nejasno, zašto ste nedopustivo i sramotno govorili o ljudima s ruba političkog spektra? Nama koji ne pripadamo ni jednom dijelu političkog spektra? Mi se ne borimo za vlast, jer što se politike tiče – naša jedina stranka je Hrvatska.

S druge strane, kad govorite o govoru mržnje koji dolazi iz Srbije, onda ne možete govoriti o marginalcima jer takve poruke dolaze od najvišeg vrha srbijanske vlasti. Laž, izvrtanje činjenica i neka, samo njima znana, istina nisu tek pojedinačni ekscesi, nego sustavna i kontinuirana politika, utemeljena na velikosrpskoj ideologiji. Tu politiku provode najbliži Vučićevi suradnici, a sažeta je u groznom refrenu “bit će mesa, klat ćemo Hrvate“ Vi kao predsjednica Republike Hrvatske učinili ste nedopustivu povredu predsjedničke dužnosti dijeleći hrvatske građane na rubne i elitne. Vi ste predsjednica svih hrvatskih građana i ne smijete ih dijeliti ni po kojoj osnovi. Neshvatljivo je da vi s takvim prijezirom govorite o ljudima koji su Vam omogućili Vaš prestižni status.

Gospođo predsjednice, povijest ljudskog roda ne pamti državnog poglavara koji se odrekao svoje vojske. Ovako se nisu ponizili čak ni oni koji su gubili ratove. Vi ste predsjednica države koja je pobijedila u ratu, a pognuli ste glavu pred onim čija je država izgubila rat. Svojim istupom duboko ste nas povrijedili i produbili naše ionako nezacjeljive rane.

Ne želimo da ovo naše javno obraćanje i gnjev, koji ste izazvali svojim istupom, bilo tko iskoristi za svoje političke obračune. Od Vas ubuduće očekujemo ozbiljnu i odgovornu politiku koja će na prvo mjesto, uvijek i bez iznimke, staviti hrvatske nacionalne interese i temeljne vrijednosti Domovinskog rata.

Za Udrugu udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata RH

Grada Zagreba i Zagrebačke županije

Rozalija Bartolić. predsjednica

---

Promidžba Nezavisne Države Hrvatske

Komunisti nisu birali riječi za blaćenje svojih vojnih i političkih protivnika. Orijentirani prije svega prema zaostalim srpskim seljacima, oni time nisu gubili, nego, pače, dobivali političke bodove. U međuratnoj jugoslaviji srpska povlaštenost nije tome narodu donijela kulturalnih, a osobito ne masovnokulturalnih probitaka. Nasuprot tome, Nezavisna Država Hrvatska osjeti dužnost naknaditi propala desetljeća.

24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".

Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice"). U listopadu je imenovano i "Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis" (Blaž Jurišić, Franjo Cipra, Ljudevit Jonke). Doista, sudioništvo Židova u protuhrvatskome ustanku, četničkom pa partizanskom, i u sabotažama bijaše jako veliko i značajno. Korisna je bila, a i znak diverzije mnogih bogatih Židova i Srba, koji bježahu iz Nezavisne Države Hrvatske. U pozitivnome je smjeru "Z.O. o izmjeni Zakona o uredjenju šerijatskih sudova". "Z.O. o priznanju nižeg tečajnog ispita (male mature) polaznicima ustaškog tečaja i Liparima" nije obogatila toliko znanost, koliko domoljublje.

"Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu" uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. >Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi.Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske. "Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni logor Jasenovac.

Na toj je liniji i članak "Uklanjanje srbizama i rusizama iz hrvatskog jezika u sudovima Nezavisne Države Hrvatske". Travnja 1942. donosi se i "Z.O. o jezičnom čišćenju Kaznenoga zakona". Jako je važna "Naredba o suzbijanju kletve". Naredba je važna kao iskaz težnji Nezavisne Države Hrvatske. Kao socijalist, on je nastojao narod, makar i silom, odgojiti u tome duhu. Zato listovi Nezavisne Države Hrvatske nisu smjeli rabiti prostote pa ni pretjerivati. O komunizmu: "Sovjetski krvnici poubijali su u Luchu 2.800 ukrajinskih uhićenika", "Kraj krvave sovjetske republike u Užicu" (koja je bila pogubila 400 osoba). Članak "Što više hrvatske krvi!" (o zapovijesti titoističkoga generala Slavka Rodića za pokolj porodilja i novorođenčadi u bolnici u Lašvi) dolazi pred kraj Rata i ne može uzročiti osvetu. Članak "Hrvatski nacionalni bojkot Židova" pokazuje netrpeljivost, ali ne i genocidnost. Židovi su trgovinom i dumpingom stekli, a Hrvati se imaju pravo opredijeliti od koga će kupovati. Tim se člancima na Židove ukazuje kao na svjetsku silu, koja je opasna za Hrvate. Takav je i članak "Kad bi i Židovi odlučivali o miru" te "Konac židovsko-boljševičkog rovarenja". To se odnosi i na sovjetsku diplomaciju: "Spretni Židov Litvinov-Finkielstein već je jednom preveo Ameriku žednu preko vode". Litvinov je bio povraćeni ministar vanjskih poslova SSSR-a, koji je uvijek radio protiv Njemačke. "Zabranjena potajna prodaja živežnih namirnica Židovima", iskaz je socijalističnosti Nezavisne Države Hrvatske. Takav je i članak "Židovi su u Hrvatskoj imali velik dio zemlje u svojim rukama". Ona samo konstatira i razrađuje postojanje udruga koje šire svoju moć a pod nadzorom su jedne skupine ljudi, koji ne moraju čak biti ni vjernici židovske vjere. To su jedini takvi filmovi reklamirani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usred Rata, za razliku od tisuća filmova snimljenih protiv njemačkoga (pa i hrvatskoga) naroda u pola stoljeća vlasti antifašista. U protužidovskim se filmovima jasno razotkriva podmuklost svjetskoga kapitala, koji radi protiv mira i protiv sirotinje, a velikim je dijelom pod vlašću Židova. Od sredine 1942. godine splašnjuje protužidovska haranga. Oni su dijelovi izbačeni iz državnih službi ideologijske moći. Drugi stručnjaci ostaše na poslu. Nezavisna Država Hrvatska nije imala ni želje ni temeljne orijentacije progoniti, a kamo li ubijati ljude zbog njihova roda ili vjere. Jednom osnovana, ona je htjela mir i razvoj. Uvidjela je opasnost od nekih ustrojbi i promidžbi. Dr. Ante Pavelić od početka je razvijao kulturu, kako u vertikalnome, tako i u horizontalnom smjeru. Izraz "zvjerstva i pustošenja" najjači je izraz, uporabljen od hrvatske strane u Sivoj knjizi. Pavelić je htio hrvatski narod kulturalno uzdići. On je htio primirje s pravoslavcima. On je imao dužnost zaštititi hrvatski narod, a to znači i sve ljude lojalne Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od svjetskoga i lokalnog zlosilja nekih organiziranih skupina. Sve za državu - državu ni za što, bijaše njegovo načelo. Kada ju je već dobio, bio bi lud da u njoj izaziva pokolje. Pojedinačni su se ekscesi događali. Događao se i jak Državni pritisak, uslijed Rata i strašnih četničko-partizanskih zločina. Nasuprot tome; Nezavisna Država Hrvatska je od svoga nastanka učinila ogroman zakonotvorni i djelatni napor u sređivanju uljudbe svoga područja. Nezavisna Država Hrvatska je, u biti sazdana i na katoličkoj, islamskoj, pravoslavnoj i evangeličkoj vjeri, donijela i mnoštvo zakonskih i drugih odredbi kojima je čvrsto zaštitila i istinu i ćudoređe.

Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.

---

Mala riznica hrvatskoga identiteta

Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.

Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.

U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.

U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.

Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.

Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.

Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.

---

Na današnji dan, 10. veljače 1960. umro je bl. Alojzije Stepinac

Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.

Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.

U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su, evo, njegovom beatifikacijom 1988. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:

OVJENČAN đerdanima

i smaragdnim tropletnim krunama

cvast će grob pravednika

razorene crkve zemlje.

Čovječanska rijeka suza

ispod vodotočnih oblačnih trepavica

presušit će. Ropski život ispod sivoga kraka obzorja

minut će. Božanska i plava čarnost vremena zasjat će.

Trobojna barka sunca nebom će da plovi,

a pod nebom himan pjevati zemaljski korovi.

Nadbiskupov govor na montiranom sudskom procesu u Zagrebu

Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:

" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

" Prekrštavanje" pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom ne ću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

" Zločin" - vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate!

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, što je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i Karitas. Ali velim ovdje: taj je Karitas učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Naše katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je točka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zaprešiću. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi ne ćemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete, zašto smo se borili: još jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."

---

Čak 66 franjevaca ubijeno je u odmazdama u zimu i proljeće 1945. Godinama vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić predano radi na rasvjetljavanju istine o ovom monstruoznom zločinu. Pokrenute su brojne akcije, a među njima je postupak za proglašenje ubijenih franjevaca blaženima.

Kako se obilježava 73. obljetnica mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca?

Mogli bismo reći da sve ide svojim uobičajenim tijekom. Najprije su Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. – 7. veljače) na Širokom Brijegu, središnjem žrtvoslovnom mjestu Hercegovačke franjevačke provincije. Ove godine sv. misu zadušnicu predvode i na njoj propovijedaju povezani s radom s Franjevačkim trećim redom i Franjevačkom mladeži: fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banja Luke i fra Ivan Matić iz Samobora. Na samu Obljetnicu to je uobičajeno provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Miljenko Šteko. Nakon toga kreću obilježavanja po svim našim bratstvima i u tuzemstvu i u inozemstvu.

Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na Nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama... Isto tako sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve na temu naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige... Grad Široki Brijeg i Zapadno-hercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi... Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu na Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.

Za Široki Brijeg i Hercegovinu veljača je mjesec bola i sjećanja na franjevce i pobijeni hrvatski puk na kraju Drugog svjetskog rata. Zašto se ti zločini čak sedamdeset godina poslije nastoje negirati i prikrivati u dijelu hrvatske i bh. javnosti?

Ne vode se rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Kad bi se objelodanila puna istina puno bi toga bilo drukčije. No, unatoč tomu što je Europski parlament komunizam proglasio jednim od tri suvremena totalitarizma i pozvao na njegovo potpuno odbacivanje i zacjeljivanje rana, koliko je to sada moguće, određeni se i dalje napajaju spomenutom totalitarnom ideologijom. Istina, sada to zovu antifašizmom i primjenjuju neke malo drukčije metode, zaboravljajući, da budemo skroz kratki, čiju su knjižicu nosili: partijsku ili nečiju drugu. Njima je do produljenja roka trajanja toga neljudskog i totalitarnog sustava, a u isto se vrijeme busaju u prsa nekom navodnom borbom za ljudska prava. Da su zaista zagovornici ljudskih prava, onda bi, recimo, u Mostaru bio spomenik za ubijenih 7 franjevaca i mnoštvo članova puka Božjega, onda se ne bi danas određeni drznuli govoriti da će uspostavljati neki hrvatsko-srpsko-bosanski i ne znam kakav još jezik, ne bi potpisivali onu propalu Deklaraciju o zajedničkom jeziku... Ali znamo da to nije tako, pa se borba za istinu i pravdu nastavlja.

Nedavno je u jednome intervju bošnjački član Predsjedništva govoreći o žrtvama rata rekao gotovo da su pobijeni u Križančevu Selu vojnici HVO-a te da su kolateralna žrtva, a slično su nas 50 godina i komunisti učili da je bilo opravdano ubiti franjevce i Hrvate jer su bili 'sljedbenici ustaša'. Kako to tumačite?

Dobro ste primijetili. Slična je to namisao i matrica ponašanja, samo upakirana nešto drukčije. Svatko bi trebao priznati svoje zločine i pokajati se za njih, ako želimo živjeti jedni pored drugih u miru i dobru. Ali to očito nije slučaj. Da jest, onda dotični ne bi govorio to što ste naveli i na takav način. Ne bi govorio kako hrvatskom narodu ne trebaju mediji na hrvatskom jeziku, kako je dopušteno drugome nametati njegove predstavnike po svom nahođenju, kako hrvatski narod u BiH nema prava na punu jednakopravnost, nego mora ovisiti o onome što mu »vlasnici države« daju. To je revolucionarno-totalitarna matrica ponašanja koju je nekoć nametnula Partija. Po toj matrici neki su se ponašali 1991., a na žalost neki se ponašaju i danas ... To je izvan svake pameti.

Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primjenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.

Jeste li zadovoljni onim što je učinila Vicepostulatura i kada se očekuje njezin završetak rada?

Vrlo sam zadovoljan. Zahvaljujem Bogu što nas je sve zajedno vodio kroz ovaj dug i odgovoran rad. Bilo je trenutaka kada se moglo, tako rekući, dotaknuti nazočnost Božja. Otvarala su se vrata za koja nisam ni znao da postoje, a kamo li kako ih otvoriti.

Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?!

Tako smo bili idejni začetnici onih povjerenstava po općinama za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje u posljednje vrijeme koordinira Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u BiH te zajedno s njima gradi Groblje mira na Bilima. Hvala svima s kojima sam imao i imam čast raditi i onima u društvenoj zajednici koji sve to prepoznaju i pomažu. A sav taj rad imao je odjeka i s drugu stranu granice pa i tamo sudjelujemo u sličnim pothvatima.

Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnog dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Iako je prošlo toliko vremena, mislite li da bi danas imalo smisla provesti lustraciju i koliko ona koči razvoj i napredak društva, naročito njezinog demokratiziranja?

Sve ovisi od toga što tko misli pod lustracijom. Lustracija je rasvjetljavanje povijesnih činjenica i uloge pojedinaca u određenim procesima. Jako je puno tema o kojima i danas vrijedi nekadašnja partijska istina a ne činjenice. Na svim razinama u društvu, ne samo u politici, s obje strane granice još ima mnogo onih koji su nepokajani pripadnici jugokomunističkog totalitarističkog sustava. Svojim djelovanjem oni djelatno koče put tih društava prema punoj demokratizaciji, a rekao bih i prema miru na ovim prostorima. Svaki totalitarizam je, da ne idemo u širinu, veliki proizvođač zla. Zbog toga, što prije smognemo snage to učiniti, bit će nam bolje. Ili ćemo se zadovoljiti time da Bog, ili priroda po onima koji ne vjeruju, učine svoje. Međutim, i u tom slučaju naraštaji koji dolaze bit će prinuđeni baviti se rasvjetljavanjem istine. Samo, bez svjedoka iz prve ruke, bit će im znatno teže. (Večernji list)

---

Što je zapravo Vicepostulatura? Kada je započela radom i čime se uopće bavi?

Zaslugom provincijala hercegovačkih franjevaca fra Slavka Solde u rujnu 2017. započela je radom Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Ja sam, pak, postao njezinim prvim vicepostulatorom. Zadatak joj je sljedeći: jesu li jugokomunisti ubili franjevce iz mržnje prema vjeri, jesu li oni to primili na kršćanski način, postoji li u puku uvjerenje o njihovom mučeništvu. Pritom se ne smiju skriti činjenice niti za niti protiv, jer samo na istini Crkva ih želi proglasiti mučenicima. U tu svrhu prikupljamo potrebne dokumente i svjedočenja te isto to o uslišanjima nečijih molitvi na njihov zagovor ili možebitnih čudesa. A tragamo i za njihovim posmrtnim ostatcima, u čemu smo imali dosta uspjeha što se najbolje može vidjeti na portalu pobijeni.info. Od njih 66 ubijenih, još ne znamo za grobove njih 32.

Svake godine početkom veljače franjevci i puk u Širokom Brijegu, a i diljem domovine, prisjećaju se strašnog ubojstva i paljenja hercegovačkih franjevaca u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Prošle su 73. godine, no rane još nisu zacijelile?!

Što god se dogodilo u našoj osobnoj ili zajedničkoj prošlosti, život ide dalje. Pamtimo ono što je bilo, iz toga izvlačimo prave zaključke i tako ustrojavamo svoj život. Za nas su ovi pobijeni mučenici i činimo sve da ih Crkva jednoga dana službeno proglasi takvima. Puk je to odavno učinio nazivajući ih Širokobriški mučenici. Moli se na njihovim grobovima, svjedoči o udijeljenim milostima po njihovom zagovoru, dodjeljuje im trgove i ulice, dane sjećanja. U školama se održavaju satovi povijesti, pišu stručni radovi, stječu znanstveni stupnjevi, snimaju filmovi, stvaraju umjetnička djela... Jednostavno, dobro je pobijedilo zlo!

Tko je odgovoran za ovaj zločin?

Kratko i jasno: Josip Broz Tito, osoba koja je istovremeno bila na vrhu partijske vlasti, partizanskog pokreta i Ozne. Od izravnih izvršitelja spomenuo bih tadašnjeg zapovjednika 8. dalmatinskog korpusa, generala Petra Drapšina i njegovog najbližeg suradnika Boška Šiljegovića te alkarskog vojvodu, od kojeg se alkarsko društvo još nije ogradilo, Brunu Vuletića čiji su pripadnici ubili 6 hercegovačkih franjevaca u Mostarskom Gracu. A po zlu je posebno poznata XI. dalmatinska brigada, ne samo na Širokom Brijegu i okolici – gdje su se u njihovoj zoni odgovornosti dogodili stravični zločini nad civilnim pučanstvom – nego sve tamo do Kočevskog roga. Naravno, treba spomenuti i ulogu Ozne SR Hrvatske i Ozne SR BiH koji su nadzirali cijeli proces od izrade popisa za likvidaciju do samih egzekucija. Spomenimo da su za onih nekoliko dana koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru jugokomunisti napravili što manjih što većih 330 stratišta i grobišta.

Jeste li se kao vicepostulator i svećenik tijekom svoga rada susreli s nekim od članova tih jedinica koje su sudjelovali u napadu na crkvu i samostan te u ubojstvu vaše braće franjevaca? Koji su razlozi i motivi tih zločina bili?

Podrazumijeva se da sam se susretao. Do nekih nisam uspio doći, iako sam im se najavljivao. Sve je ovisilo o tomu jesu li nasilno bili unovačeni ili su bili zagriženi jugokomunisti. Potonji su uglavnom odlazili i odlaze na drugi svijet nepomireni i s Bogom i sa svojim narodom. Šteta! A svima sam im govorio da je tajnost naših razgovora zajamčena. Trebaju nam samo svjedočenja i dokumenti, a ne dokazivanje nečije krivnje.

Prema svim dosadašnjim istraživanjima pobili su ih iz mržnje prema vjeri, ali i iz ideoloških razloga. Posebno im je Široki Brijeg, kao simbol vjere, obrazovanja i kulturne baštine, bio trn u oku. Zaključivali su da će im predstavljati nepremostivu branu da njihove ideje prodru u narod pa su ga jednostavno »ubili«. No, korak po korak vraćamo mu stari sjaj.

Koliko je Vicepostulatura dosad pronašla posmrtnih ostataka franjevaca i za koliko se još traga? Što biste naglasili kao bitno u svome radu?

Do sada znamo za posljednje počivalište njih 34, a za njih 32 još tragamo. Činimo to s obje strane granice, jer su ubijani od Bleiburga pa do Biokova i Dakse. Hvala svima onima koji nam u tomu pomažu. Naglasio bih još dvije stvari. Nisu ih pobili nikakvi Dalmatinci, kako neprijatelji hrvatskog naroda često ističu, nego jugokomunisti predvođeni Josipom Brozom Titom. Tražeći pobijene franjevce ne ostavljamo ni pobijene članove puka Božjega pa smo već određene identificirali i pokopali u suradnji s društvenim udrugama izraslima na radu Vicepostulature. (Slobodna Dalmacija)

---

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – BILA JE, JEST I BIT ĆE

---

Razumljivo bi bilo da ako je jedan povijesni i samosvojni narod zajedno sa svojom zemljom okupiran od druge strane države ili ako mu je silom i stjecajem okolnosti nametnuto zajedništvo u jednoj državnoj tvorevini u kojoj on ima podređenu ulogu, da je gotovo normalno da taj narod bude iskorištavan od jačih, pljačkan i guran u zaostajanje, ali takvo stanje je nezamislivo ako taj narod ima svoju samostalnu i slobodnu suverenu bar formalno demokratsku državu i to sa velikim žrtvama obnovljenu, obranjenu i oslobođenu od agresije, kao što je slučaj sa hrvatskim narodom i njegovom državom, međunarodno priznatom Republikom Hrvatskom. Ako se ti roditelji ne bi brinuli i skrbili za svoju djecu, kako bi ta djeca bila sretna, napredna i zadovoljna, nego se brinuli samo za sebe i svoju ugodnost, rasprodavali bud zašto obiteljsku imovinu, te se za te svrhe svoje raskoši još neprekidno zaduživali, bez ikakve odgovornosti za djecu, to bi svakako bilo zlostavljanje djece. Tada bi trebali biti i kažnjeni, te bi im trebalo biti i oduzeto skrbništvo nad djecom. No, kako se brine vlast u hrvatskoj državi za svoj narod i sve državljane, posebno od 2000. na dalje?

Svi vidimo dokle smo došli u gospodarskom, socijalnom, demografskom, dužničkom i svakom drugome smislu. Gotovo svi naši susjedi iživljavaju se nad nama uzurpirajući naš preostali, od 1918. godine upola smanjeni teritorij i zlostavljaju nas, a naša vlast se ničemu takvome ne suprotstavlja, nego, na žalost, i pomaže u svemu tome.

Primjerice, u siječnju 2018. godine preminuli zvani kralj ovrha i "veliki pravnik", mason i bogataš neizmjernim materijalnim dobrima, Marijan Hanžeković, za naše vladajuće veliki humanist, je jednom prilikom rekao da pravo i pravda nisu isto, što znači da od pravosuđa ne trebamo ni očekivati bilo kakvu pravdu. Zbog takvog prava u Hrvatskoj, koje je daleko od pravde, mi imamo primjerice najgori u svijetu Ovršni zakon, zbog kojeg smo došli do preko 320.000 blokiranih građana, tj. sa članovima obitelji preko milijun ljudi, koji su socijalni slučajevi, isključeni iz svih normalnih tokova gospodarstva i koji zbog par tisuća kuna duga ostaju normalno bez krova nad glavom, praktično na ulici i to sve zato što po tome Ovršnome zakonu do ovrhe dug od 100.- kn naraste na 1.000.- kn. Takozvane hrvatske vlasti stalno popuštaju i sve uzurpacije prihvaćaju, malo prije ili malo kasnije, pa tako i sa Slovenijom. Već nas mediji naveliko uvjeravaju kako smo i dobro prošli, jer Slovenci nisu dobili baš sve što su ničim utemeljeno megalomanski tražili, pa da mi trebamo biti zadovoljni i tako nas psihološki pripremaju za skoro prihvaćanje svega onoga što nam je nametnuto. Svojim mitovima i lažima nastavljaju agresiju i vode memorandumske ratove protiv Hrvatske, a vlasti u Hrvatskoj ponizno moljakaju njihove četnike na vlasti da posjete Hrvatsku, kako bi nas i ovdje ponovno vrijeđali, a vlasti u Hrvatskoj tako gradile tobože dobre međususjedske odnose. Tako i nakon otvaranja njihove provokatorske izložbe o Jasenovcu u sjedištu Ujedinjenih naroda, pod nazivom "Jasenovac - pravo na nezaborav", otvorene 25. siječnja 2018. godine, uz datum 27. siječnja, međunarodni dan holokausta, šire svoje monstruozne laži o Hrvatskoj iz Drugoga svjetskoga rata, uz tvrdnje, prema takvim lažima, da je i današnja Hrvatska ista takva.

Naši na vlasti diplomatski ništa ne čine i tobože notom prosvjeduju veleposlanstvu Srbije u Zagrebu, a u stvarnosti putem svojih državnih institucija Javne ustanove Spomen područja Jasenovac službeno propagiraju gotovo potpuno iste laži o Jasenovcu i pored mnogih znanstvenih argumenata protivnih takvim lažima.

Stoga se zaista upitajmo kakvu mi u Hrvatskoj imamo uzurpatorsku i tiransku herostratsku vlast i kome u svijetu možemo dokazati da su te tvrdnje beskrupulozne laži, ako imamo tobože svoju državu i svoju vlast?

---

PETAR BERISLAVIĆ

(HRVATSKI BAN, BISKUP I KARDINAL)

1475 - 20 svibanj 1520

Ja, Petar Berislavić, Ko’m Trogir grad je od’vijek I koji s majke mlijekom Kunem se: Rodu svojem Ljubav žarku, vjernost – Vaš bol neka je moj bol, Jerbo, tko vladat hoće, I prije rujna vina I ko pokojni njeg’vi Al’ neće trpjet jaram, Slobodu Bogom danu Za Dom, za svetu grudu, O Majko, Kroacijo, Mlečanin, Mađar, Turčin, I ko paklena avet Kad zakapao mrtve, Ban Petar sablju hvata, Ori geslo Hrvata: Branit ću oca slavu Smrti u oči gledat, Ratnik ponizno moli – U sebičnosti grijeha Papa Leon deseti Hrvatu pomoć šalje Jer znade mudri Papa – Panon’ju, Italiju, Padnu li Jajce, Skradin, Zemljom kršćanskih pređa, Malaks’o dorat vjeran Biskup ga nježno gladi ‘‘Dobri moj prijatelju, Slobodi skupa j’ cijena Hajdemo kući mili, Imat ćeš pune jasle Pohrli vojska nazad, Hrvatski biskup ratnik Njištao dorat tužno Ostao vječan spomen

---

Neuništivi duh hrvatskoga naroda

Kad pogledamo kako je idejni otac komunizma Karl Marx gledao na svoje protivnike u književnosti lakše se može shvatiti, premda ne i razumjeti, poratna sudbina mnogih hrvatskih književnika, publicista i novinara, ali i književnosti nastale u opreci komunističkom svjetonazoru. Marx je književnu kritiku smatrao strahovitim oružjem u rukama komunističkih pisaca jer ona, isticao je, nije strast glave nego glava strasti, iz čega je slijedilo da protivnike treba uništavati, a ne opovrgavati. Tako je bitna uloga kritike u boljševizmu postala denuncijacijom, a njezin izravni posljedak masovna smaknuća nesklonih književnika te uništenje njihovih djela. Upravo takvu sudbinu doživjeli su mnogi hrvatski književnici, a među njima i Zlatko Milković (1911.-1946./47?) autor „Tamnice“, jednoga od ponajboljih romana o hrvatskom sveučilišnom pokretu 30-ih godina prošloga stoljeća i otporu stranoj velikosrpskoj okupaciji zemlje te borbi za hrvatsku državnu nezavisnost.

Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.

Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:

„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“

Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.

Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.

Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!

---

Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju!

---

Poslušajte, sjetite se...

Ivo Fabijan: Striče Ivane

---

Za nacionalni zanos i odgoj

Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.

Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.

Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.

Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.

U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.

Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.

* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.

Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.

Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.

0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.

Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.

Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.

Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.

Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.

* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.

Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.

A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.

Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.

Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.

Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.

Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.

Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!

A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!

Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.

Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.

* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.

Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.

Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.

Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.

Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.

I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.

Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!

---

Dr. Mladen Petras, pročelnik Odjela za zdravstvo Ministarstva zdravstva Nezavisne Države Hrvatske, pozvao je 16. srpnja 1942. u svoj ured nekoliko liječnika. Među njima i Nikolu Vadkova (1903.-1970.).

„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.

Vadkov se oporavljao od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.

Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.

Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva još je jedna potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Izjava koju je dao 1945. godine istražiteljima UDB-e, nalazi se u fondu pod oznakom 015.7.11, na stranici RZ0070725.

Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.

No izjava Nikole Vadkova jasno govori o uputi koju je dobio od državnog tijela i njezinu učinku. Već sutra nakon pročelnikove zapovjedi, bio je na putu u Jasenovac, zajedno s dr. Petrom Silobrčićem. Ondje su se prvo sreli sa zatvorenikom dr. Hermanom Grossom koji je imao slobodan izlaz iz logora.

Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.

„Dr. Gjivoje uputio nas je u Mlaku da tamo cijepimo ljude protiv tifusa“, rekao je Vadkov.

U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.

„Smjestili smo se u jednu polurazrušenu kuću i spavali po dva u krevetu“, opisao je Vadkov.

Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

„Po danu je vladala velika žega pa se nije moglo sakriti od sunca. Hrana je bila slaba iako su seljaci poveli sa sobom stoku. Ali nisu je htjeli klati i pripremati za jelo“, rekao je Vadkov.

Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.

Vadkov je razgovarao s Hinkom Piccilijem, jednim od voditelja radnog logora u Jasenovcu. Kaže da je saznao kako je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, a Piccili je to skrenuo u logor za potrebe zatočenika. Otišao je na razgovor s njim i dogovorio da se kukuruz ipak proslijedi u Mlaku.

Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.

Vadkov je tako preuzeo vagon kukuruza u klipu: „Sada se po čitave dane i noći čula tutnjava batova kojima su tukli kukuruz da bi se lakše skuhao.“

Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.

U njezinoj pratnji bilo je i nekoliko sestara Hrvatskog crvenog križa. D. Budisavljević i sestre su govorile majkama da daju djecu u Zagreb, da će tamo djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. (O tome postoji i filmski zapis, op.a.)

„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.

Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare i njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Bili su smješteni na privremenom prihvatnom prostoru u selima Mlaki i Jablancu, u blizini logora u Jasenovcu. Odatle su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i drugdje. Zatim su, u dogovoru s nadbiskupom Stepincem i Karitasom, raspoređivani i udomljavani u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. * O suradnji s državnim organima u zbrinjavanju izbjeglica govori i podatak da je Diana Budisavljević za svoj angažman za pomoć izbjeglicama srpske nacionalnosti pritvorenima u logorima dobila dozvolu Ustaške nadzorne službe još u listopadu 1941. godine.

* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.

---

O naravi ustaštva

Narav ustaštva različna je od naravi stranaka. Stranke se rađaju iz suprotnosti dnevnih protuslovnih čarkanja, gdje se ljudi često puta zaintače na nuzgrednim distinkcijama. Ustaški pokret je po svojoj dinamičnoj snazi elementaran i iskonski, te je kao orkan zameo i bezpredmetnim učinio beskonačna pravdanja.

Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.

Ustaštvo je hrvatska pravda. Ta je pravda stoljećima zaturivana. Danas se pojavila s neumitnim znakovima: vagom koja mjeri hrvatskom mjerom i mačem koji utvrđuje pravdu ustaškom odlučnošću.

Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.

Ustaštvo je toliko nesvakidašnja pojava, da svaki iole objektivan čovjek mora — kao putnik, koga zapanji veličanstvenost gotske katedrale nekog grada — zastati pred njegovom idejnom konstrukcijom. Tko postane ustaša, ako je savjestan, ne može nikad reći, da je dostatno i savršeno izvršio zahtjeve, koje ustaštvo postavlja. Toliko je naime visok i nadprosječan idealni, moralno i nacionalno, lik Hrvata-viteza, ustaše.

Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:

Ako građanin neopravdano krivi ustaštvo za smanjen obrok kruha, onda se sam otkriva, da ne može — mimo časovitu udobnost — težiti za ostvarenjem povjesnih svjetlih istina; ustaštvo je slično ognju iz mistične priče, koje gori nad barom u noći.

Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.

Ako ga bogataši ne vole, znak je, da je raslina poštenog porijetla i upućuje na ustašku bezkompromisnu borbu za društvovnu pravdu.

Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.

Ustaštvo je iznad svakidašnjice. Ono je izraslo iz povijesti kao dijete povjesne pravde i sredstvo povjesne Nemeze. Prodire u budućnost osvajajući je.

Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.

---

Prije 1. svj. rata na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Zato jer je Dvojna Monarhija bila složena država nije moglo doći do sjedinjenja ovih crkava u jednu jedinstvenu crkvu koja bi imala zajedničkog poglavara. Uostalom, tadašnjim vlastodržcima išlo je u račun da ova Crkva ostane razcjepkana, jer se lakše moglo utjecati na svaki dio posebno.

Nakon Versailleske odluke 1918. - 1920. o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, naglo se promienio položaj pravoslavnih crkava u hrvatskim zemljama. Ne vodeći računa o pravima tih crkava, srbijanski je episkopat bez pitanja tamošnjeg pravoslavnog svećenstva i pučanstva donio odluku o njihovom priključenju Srbskoj pravoslavnoj crkvi i o stvaranju nove srbske patrijarhije u Beogradu s titularnim sjedištem u Peći i Sriemskim Karlovcima. Što je dalje bilo svi znamo.

Osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve 1942., ove tri Crkve u sada oslobođenim hrvatskim zemljama sjedinjene su u jednu jurisdikciju. Novim crkvenim ustrojstvom išlo se za tim da se Pravoslavna crkva u Hrvatskoj posve oslobodi uloge koju joj je nametnula Srbska crkva i da se posveti svojoj pravoj zadaći.

Kakav će biti položaj Hrvatske pravoslavne crkve opisao je Poglavnik dr. Ante Pavelić u svom govoru u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje između ostaloga rekao i ovo:

“...U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crkve.

Srbska pravoslavna crkva je sastavni dio srbske države Srbije.

Hijerarhički je Srbska pravoslavna crkva vođena po državnoj vlasti Srbije. Srbija i njezini državni predstavnici,postavljaju patrijarha ili bar u najmanju ruku pretežno sudjeluju u njegovom postavljanju, a od njega ovisi čitava družtvena hierarhija, od župnika do kapelana. Sve to ovisi o državnoj vlasti Srbije.

To može biti u Srbiji, možda je to moglo biti i u bivšoj nesretnoj Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj to ne može i ne će biti!

U državi Hrvatskoj mogu biti internacionalne crkvene organizacije, koje ne ovise ni o jednoj državnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija.

Ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda ona može biti samo hrvatska, onda može biti samo takva crkvena organizacija koja u svom duhovnom radu vrši i uživa podpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih vlasti.

U nikakovu ruku ne ćemo dozvoliti da bilo koja crkva postane političkim sredstvom, napose sredstvom uperenim protiv obstanka hrvatskoga naroda i hrvatske države. Zato će pametni ljudi kojima je do narodnih i vjerskih probitaka znati se snaći, znati skupiti glave i proučiti , promisliti i to pitanje na zadovoljstvo pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda i na probitak hrvatske države riešiti...”

Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine, redale su se gotovo svakog dana na Trgu sv. Marka deputecije koje je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu njegove potrebe, želje i pritužbe.

Iznenađen takvom odlukom, dr. Pavelić im je između ostalog rekao i ovo:

“...Ja kao poglavar države, kao i moja vlada, te sve državne oblasti, smatramo sve vjere, koje zakonito postoje u našoj državi, jednakopravnim i slobodnim i kao takovi nemamo nikakva interesa na tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu. Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti jednom izaslanstvu naroda, molim vas da odustanete od vašega zahtjeva...”

Dr. Pavelić nije još ni dovršio što je namjerao reći, kad pred njega iz one grupe izstupi jedan starac, postavi se pred njega, malo se nakloni i poče govoriti:

“Poglavniče naš, Ti imaš pravo kad veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te i da mi to trebamo reći svećenim osobama na koje to spada i mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego i o jednom našem velikom narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela.

Ja sam prosti seljak, ali sam već evo vidiš podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi, nisu mogli naučiti. A ja sam dao i caru lijep broj godina, iš’o sam i po svietu i mnogo sam toga naučio.

Ma i kao seljak na svom gruntu, makar i nije velik, kao otac familije imam već lijepi broj velike unučadi i ponešto i praunučadi i znam dobro da u jednoj kući ne mogu biti dva gospodara. Kad se to dogodi težko kući i familiji. A ja znam i to da ako u jednoj kući nema prave sloge onda propada kuća, a Boga mi, kad propane kuća propada i familija jer u takvoj kući nema mira ni Božjega blagoslova.

A sad poslušaj!

Naši su pradjedovi Bog zna od kada u ovoj zemlji punog svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća i u najvećem prijateljstvu jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali. Nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze kojite pripadaju, jesili služio Cara i jesi li bio dobar vojnik ili nisi.

Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo i još za moje mladosti.

Ali eto, žalibože, ti naši dani što sam ih ja u maldosti proživio, pa do kada sam već bio odrastao čovjek, bili su zadnji lijepi dani. A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom riječi, odnijeli je đavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donijeli oni bezposlice i landravci koji počeše vući se po selima i rušiti mir i bratstvo među narodom. Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.

I od tada sve ode po zlu.

Ti što nosiše tu propagandu počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Ma ljudi su pitali, kako to, do sada smo uvijek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo? Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslani Hrvati!

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kad smo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji?

Ali oni su govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save, zar ne znate da je sveti Sava bio Srbin, brat srbskoga cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru?”

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi, pravoslavni i katolici, molimo, pa nikome za to ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti.

Ali propaganda je išla dalje i s vremenom i popovi i oni mlađi počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi kad to i pop govori. Pa onda dođoše izbori, izbori obćinski, pa onda županijski i saborski. I oni od propagande, pa i popovi i učitelji govoriše narodu da mi trebamo praviti našu stranku, srbsku stranku, i raditi protiv hrvatskoj stranki.

I od glasovanja pomalo se prieđe na tučnjave, na kamenje, pa i noževe. I od tada ne bi više mira. A poslije kad dođe Jugoslavija nesreća prevrši sve mjere. To Ti dobro znaš, to znamo svi mi. Znamo što se događalo i ne trebam Ti o tome govoriti. Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdijelila, učinila nas neprijateljima jedne drugima, a to je dovelo do svađa, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće među narodom jedne te iste zemlje, a to samo zato što nismo bili svi jedne vjere, nego razdjeljeni na katolike i pravoslavne.

Ali sada je dosta toga! Nećemo više da budemo razdijeljeni od velike većine naroda, nećemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju i nećemo da i naša djeca opet kad dođu u prilike koje smo mi preživili trpe što smo mi s toga trpili.

I kao što je jedan Bog, jedan Krist, jedna Bogorodica, jedan krst i jedna vjera, nećemo više da plaćamo račune za tuđu politiku koja je neprijatelj ove naše zajedničke zemlje i države.

Odlučili smo da se ujedinimo s većinom naroda u jednu crkvu kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu. I zato smo došli k Tebi i molimo Te da nam pomogneš i da Ti odrediš da nam se olakša izvesti našu odluku i da nas u tome nitko ne smeta. I došli smo da Ti čuješ sve to iz naših usta, da tu drugi ne mogu reći laži i da Te prevare, jer Ti si glavar države i moraš znati pravu istinu i pravo mišljenje Tvoga naroda - .

To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku.

Za Dom Spremni!

---

Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli, Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj, Pokoljenja neka znaju o Gvozdanskom priču davnu, Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica: Niz junaka iz te kuće ostaviše divne spome. Srebrn novac tu se kov’o, denar, groši i taliri, A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti; Turčin bijesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari. Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka, Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika, Zarek’o se na koranu: Il’ će ginut il’ pobijedit, Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja, Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio, Ajme Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru? Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti, Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka? ‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku, Pa ko njihov Šubić - Zrinski obećaše vjernost rodu. Branič - kula riječi čula i ko mati upamtila Ne da junak Gvozda ključe, ko od raja Božjeg da su, U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare, Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori, Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva, Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori, S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti: Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi, Uminut će patnja skoro, no živjet će Gvozda slava, Na obarač prste stisla i ko da se pucat sprema. Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora, Uho ćuli, osluškuje, svud sablasni tajac vlada. Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve, Reć bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine, Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše, Katolički nek svećenik dostojno vas u grob sprati, Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek vam Dženet poda; Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik-roda, Domoljublje kada hladi, u povijest nek mis’o leti:

‘‘NEK SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’.

---

‘Što je najveće dobro za pojedinca i za narod?’

Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!

---

Ostavljena, tužna, sred šipražja gusta Zidovi padaju od čekanja pusta - Slutio nije da sred njeg’va krila Kog volja Božja rodu odredila, Ko jednim duhom rod Hrvata diso, Al’ zlobni đavo sudbinu upiso - Godine klize, jedna kuća čeka Možda Pavelići stignu izdaleka Ožive junaci, jedno srce, duša, Džafer’ Kulenović, Poglavnika sluša, Plače stara kuća, razvaline strše, Ak’ vjetri i ljeta do zemlje je skrše,

---

Narodne mane...