|
|
|
|
Hrvatska misao |
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada |
|
Ustav RH |
Ustav BiH |
Ustav FBiH |
Croatio ka mater te volim
Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite
Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli
Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine
Klapa Intrade
|
| |
| |
|
broj posjeta: |
|
| |
|
| Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić | Bog i Hrvati! | |
Hrvati!
Vi koji odišete istinskim hrvatskim duhom,
Vi koji osjećate i trpite nepravdu,
Vi koji vidite jad i bijedu u kojem se nalazi hrvatska politika,
Vi koji ne želite više podnositi nepravdu koja je nametnuta hrvatskom narodu,
Vi koji ste i goloruki bili spremni onda kada je velikosrpski agresor krenuo uništiti hrvatski narod
Ne posustajte!
Vi ste nada za spas hrvatskog naroda i Domovine!
Pridružite se svojim istomišljenicima.
STRANKA HRVATSKOG PRAVA
se bori za oživotvorenje neotuđivih prava hrvatskog naroda!
BOG I HRVATI!
 "…Hrvatski narod je prostore današnje države RH i države BiH, između ostalog, kao jedinstveni prostor nastanio prije 14 stoljeća i učinio ga svojom Domovinom, svojim kraljevstvom, svojom državom. Narod može pasti u ropstvo, izgubiti dio ili cijelu državu, živjeti u više država, ali ne može izgubiti svoju Domovinu. Zapravo dok je narod svjestan, sebe, svoga jezika, svoga imena, svoje prošlosti, svjestan je i svoje Domovine i raditi će na stvaranju svoje cjelovite države i tako zaštiti sebe i svoja buduća pokoljenja u svojoj cjelovitoj i slobodnoj kući, u svojoj Domovini. Tako je i hrvatski narod kroz svoju burnu i tešku povijest prošao mnoge faze u kojima je gubio vlast na svojim prostorima, ali je uvijek težio da sve svoje zemlje, na području svoje domovine, ujedini u jednu državu."
"Da bi smo učinkovito i ispravno pronosili pravašku ideju potrebno je znanja, umješnosti i požrtvovnosti.
Posebno je to potrebno danas, kada ima toliko stranaka koje nose pravaško ime i onih koji se "vole" nazivati pravašima.
Potrebno je, dakle, stalno i dosljedno naglašavati što je uistinu pravaštvo i pravaški nauk. Jer, krijući se iza pravaškog imena, mnogi čine stvari koje su u suprotnosti s pravaštvom i tako stvaraju krivu sliku u javnosti i nanose pravaštvu teško popravljivu štetu."
ing. Ante Matić
Malodušje
“Sad ne daj da te sumnja svlada,
malodušje neka ovdje umre svako”!
Dante Alighieri
No, Prorokovođa je znao da za zadaću koja stoji pred Hrvatima nije dovoljno oduševljenje samo onih koji prvi ustaše. Srce cijeloga naroda mora biti oplemenjeno, svi moraju primiti novu vjeru samopouzdanja, časti i ponosa. Uostalom, radi ostalih je i došao, jer oni koji prvi ustaše, ionako su puni samopouzdanja, spremnosti za rat, žrtve i pobjede. Stoga odluči najprije narod postidjeti njegovim slabostima. Okrenuvši se licem prema okupljenom narodu, reče:
- Što je malodušne oholice, što ste jutros namrgođeni. Što to od mene krijete u vašoj prozebloj duši? No, znajte, još prije nego ustadoste, ja sam zavirio u vaša srca i u njima vidio onu provaliju u kojoj sve do sad bijaste i u koju bi da se vratite. Vidio sam uzrok i vaše namrgođenosti. U vašim srcima sam vidio vašu sumnju u mene kao vašu veliku sumnju u sebe. Vašu zlokobnu sumnju što okova vam krila i što utege na noge vam navuče i dušu vam sape da ne možete poletjeti. I zaista se pitam jeste li vrijedni moga truda, jeste li vrijedni moga svetog poslanja. Vi, nedostojna sumnjala što nastojite zaboraviti da ste vi, a ne netko drugi, kopali onu jamu u kojoj sve do sad bijaste i u koju biste da se ponovo vratite. I sad iz svoga nevjernoga srca svoju sumnju na me prenesoste. Da biste pred sobom stekli nedužnost za sve što učiniste protiv sebe. Za sve vaše grijehe, za vašu propast.
Prvo na što vas vaše malodušno srce jutros nagovori, o oholice, bijaše da mi spočitnuste da sam star. Da sam senilan i onemoćao, pa kako ću vas voditi. Ta je misao plod trenutka vaše velike slabosti. Iz mraka vaše sudbine ona dolazi. Već pomislih da vas je napustila, da sam je odagnao od vas, ali se prevarih. Ali vi, malodušne oholice, i ne znate što je starost. Vi ne znate da je starost samo u pamćenju. I, zaista, vi ne znate da sam ja star koliko i vaša povijest. I još stariji. Ja sam stariji i od vašega sjećanja koje je, kako vidim, vrlo kratko i slijepo. Obnevidjelo od samozaborava i sumnje koja ga rodi. Pa zar vi ne znate da je narod vječna mladost, jer je on vječno rađanje. Ovo vam ne govorim kao zagonetku da je odgonetavate, nego da od sad zauvijek to pamtite i da ovu misao postavite za stražara pred vašu sudbinu. Jer sam ljubav, ja sam vječno mlad. Ali me vi ne vidite, a da me vidite, vidjeli biste da sam kao dijete neiscrpna ljubav i mladost. Ne vidite me jer su između mene i vas zavjese. Ali, evo, ja dođoh da ih raskinem.
Prorokovođa je govorio tihim, ali odlučnim glasom. No, vidjelo se da je duboko tužan i povrijeđen zbog sumnje naroda. U govor se toliko zanio da ni primijetio nije što se oko njega događa. Kad popi čašu vode, radi osvježenja i okrijepe, ogleda se oko sebe i vidje njemu toliko drag prizor: vidje da su se oni što prvi ustaše opasani mačevima postrojili u bojni red. Stajahu u urednom vojničkom poretku spremni na svaku njegovu zapovijed. To ublaži njegov gnjev, bi oduševljen te reče:
- Neka su blagoslovljene utrobe vaših matera koje vas na svijet doniješe. Neka je blagoslovljeno mlijeko kojim vas podojiše. Neka je blagoslovljena ona kolijevka koja vas je odnjihala. Vi ste vječna mladost moja. Plamen neugasivi. Slava neuništiva.
Oni koji prvi ustaše toliko ga oduševiše da nastavi govor. Okrenuvši se prema narodu, reče:
- Vi, sumnjala, gdje vam je vjera otačka! Zar ne znate, vi malodušnici, da narodi sumnje nemaju budućnosti. Da svi takvi izumriješe. Da samo narodi vjere i hrabrosti imaju budućnost. Da je samo tim narodima dopušten prilaz hramu slave. Da je samo tim narodima 22
darovana vječnost. Gdje vam je ona vjera otačka što kraljevstvo zasnova, a kojega vi ne bijaste dostojni jer ga pokloniste tuđinu. Kad dopustiste da jedna strana princeza vaše kraljevstvo svome bratu, tuđinu kao dotu odnese. Samo onaj što s vojskom svojom izgibe na Željeznoj Gori braneći vas sumnjala, samo on ga bi dostojan, ali mu ga vi odrekoste, vi nedostojni. I od onoga dana do danas služite tuđinu. Pred svakom hrđom prigibaste koljena i klanjaste se. I kad tuđin nesta s vaših očiju i iz vaše zemlje, osta vam u duši i u plašljivom, ropskom srcu vašem. Onom srcu što ralo i volove goji i hvali, a odbaci mač ognjeni, mač osvetnički. Tuđin se u vama zauvijek nastani te vašu krotkost i poslušnost hvali, vi ropski nakote! Pa i kad ga ono iz svoje zemlje kao granom otjeraste, on se brzo iz vaše duše u vašu zemlju vrati, useli u vaše spaljene kuće. Maslinovom granom svoje kukavištvo prikrivate i neprijatelju se dodvoravate i udobrovoljavate ga, a oni vašu djecu, vaše potomstvo u roblje pretvaraju. Samo oni što prvi ustaše dostojni su kraljevstva otačkoga. Jest, izgiboše mnogi od njih, ali slavu sebi i vama među narodima pribaviše. Ali vi se i te slave odrekoste i s neprijateljem svojim na njih hulite. Ali znajte, oni će baštiniti kraljevstvo koje ću s njima obnoviti. Oni i oni od vas koji se njima prdružite! Nemojte lagati svojim unucima govoreći im: “Ja ne bijah tamo u ono vrijeme kad udjel se u slavi žrtvom zasluživao, kad uloge u drami se dijeliše”. Ne, nećete moći lagati jer ću ovaj dan na najvišem i najvidljivijem mjestu u živac kamen upisati, jer ću spomen na ovaj dan pticama na krila upisati da ga raznesu po cijelom svijetu. Da se podmićeni svjedoci ne bi svojim lažnim svjedočenjima okoristili i nezaslužnima slavu ishodili.
Narod ga je postiđeno slušao pa se ozlovolji. Okretahu se jedan dugome i jedni drugima u očima nađoše da Prorokovođa govaraše istinu. Tada se počeše međusobno dogovarati kako da se s njim izmire, da ih pod svoje zapovjedništvo primi. Uto ih prekinu žalobna pjesma što se izvi iz grla triju seljanki u crnu, crnim rupcima podbrađene i s crnim pletovima preko glave. One tužaše tužaljku za kraljem svojim. Čuvši prve stihove njihove tužaljke, sav narod na zemlju kleče i pognute je glave slušaše, a mnogi gorko zaridaše.
Tužaljka za kraljevima hrvatskim
O božanski kraljevi hrvatski
Kamo nestadoste? čija prokleta ruka
Vas uništi.
S vama nesta i sva slava naša
S vama nesta sve dobro naše –
kraljevstvo naše...
Vi dođoste sa sjajem božanskim
Vi dojahaste na konjima bijelim
Vi dođoste putem Ispravnim
Što vam ga Prorokovođa pripravi.
Iz dalekih hladnih krajeva
U zemlju našu nas vratiste.
Donesoste zlatne krunu, palij, žezlo
i mač zlatni
I zlatnim mačem nas opasaste.
U vas bijaše snaga stvarateljska
On vam dade snagu i um uređivalački
Da nered, da kaos između nas uklonite.
I vi sagradiste kraljevstvo hrvatsko
I bi red po vama postavljeni
I red i pravedni mir među nama zavlada.
Ali, jao, vaše sjeme istruni
Vaše se stablo osuši
Ugasi se vaša sveta snaga
I mi udovički narod postadosmo.
Tad crni ratnici dođoše
Crnu smrt po kraljevstvu sijaše
Lelek i pustoš po njemu sijaše
Sav narod ispod jarma tuđinskoga morade proći
Jer mu teljuge na vratove namakoše.
Oni nam sunce zakriliše
Ni ševa ni slavuj u kraljevstvu ne zapjeva
A pijevac zauvijek umuknu.
Stranac nam hrabrost i slogu oduze
Naše junake ponizi i iz kraljevstva otjera.
U naše stablo smrtonosno zasiječe.
Ne bi štita da nas brani
Ne bi koplja ni mača da stranca
Nasrtljivog iz svoje zemlje istjeramo.
Presušiše naši izvori
Zamrznuše naše rijeke.
Mrak, crni mrak
Na naše kraljevstvo je pao.
Ispjevana tužaljka za kraljevima i kraljevstvom hrvatskim i na Prorokovođu ostavi dubok i težak dojam, dojam tragedije. Na nj tim više jer je i sam poznavao sve hrvatske kraljeve, s njima proživljavao njihovu slavu i njihovu tragediju. Stoga ga je svako podsjećanje na njihovu slavu i veličinu bodrilo, ali i podsjećanje na tragičan kraj mnogih od njih i njihova djela, duboko ga se dojmi, rastuži ga. Na koncu se pribra, a tužni prizor potištenosti ga nagna na razmišljanje o ljudskoj sudbini, sudbini malih i velikih, o sudbini naroda i njihovih kraljeva. I njihova djela. Poslije podužega razmišljanja reče potištenom narodu:
- Nikoga kruna ne učini kraljem. Ni kraljevske insignije. Niti se ono kraljevsko može komu u nasljedstvo ostaviti. Kralj se kraljem rađa. I rađa se jednako u kolibi i u palači. Zar ne reče i vaš pjesnik: “Nije visok tko na visu stoji, Nit je velik tko se velik rodi, Već je visok tko u nizu stoji, I visinom nadmaša visine, A velik je tko se malen rodi, Al kad pane golem grob mu treba” (I. Mažuranić). Rodi se sa zvijezdom sudbonositeljicom koja s njim hodi i prijestolju ga dovodi. Ona ga iskušava, isprobava i provjerava vrline kraljevske, poglavito one najveće i najvažnije - hrabrost i mudrost. I samo ako kao zlato u vatri ne izgubi svoja svojstva, ako ostane vjerodostojan u svim pogibeljima, prijestolju ga privodi. Tako ga sudbina prepoznaje. On zatim pred narodom i pred njegovim vremenom hodi, te svojom voljom, svojim mislima i djelom narodom zavlada. Mjera je njihova i među njima ne može biti veći od njih. Vrlinom osvaja njihova srca, on njihove snove dosanjava. Svojom hrabrošću razmiče granice, narodu i državi slavu namiče. Svojom
vrlinom on sve nadmaši, i one iz carske i one iz kraljevske palače; narod im krune s glave skida i na njegovu je stavlja. On sve takmace nadmaši.
Ali i on ostaje u ruci sudbine, koja mu često sklona nije. Toliko sam puta svjedokom bio propasti kraljeva i njihova djela. Djela sazdana na veličini pravde, istine i morala. Toliko puta sam svjedokom bio njihove klonulosti, ophrvani sumnjama u se i svoje djelo, pa i u narod koji toliko ljubljaše. Ja bih svjedokom tolikih izdaja, prijevara, zločina, krivokletstava i gaženja zadane riječi, nepoštivanja obećanja, saveza i ugovora.. Koliko puta sila i nepravda pobijediše i najčasnije i najveličanstvenije djelo kraljevo uništiše...
Iako čvrst, tisućljetnim iskustvom tvrdo iskovan, Prorokovođa se rastuži, popusti i proplaka. Ali svoju slabost, svoje suze od naroda sakri. No, prije nego se od naroda udalji, još jednom se okrenu i reče: “A vi koji narodu pjesme kazivate, ne plačite dok pjesmu pišete”.
Kad završi tužaljka i Prorokovođin govor, narod bijaše pod teškim dojmom tragičnoga kazivanja. Uto se i smrači, pa se raziđoše po kolibama svojim. A oni koji prvi ustaše, postaviše straže oko tabora. Straže se izmjenjivahu i danju i noću.
Tako bi i prođe i deveti dan učenja Ispravnoga puta.
Vaše pismo...
Otvoreno pismo Zuroffu II
Mladen Schwartz
PROSLOV za hrvatskoga te inog čitatelja:
židov Ephrajim Zuroff, jedan od najustrajnijih i najozloglašenijih hrvatskih neprijatelja, nasljednik "lovca na naciste", hohštaplera i varalice Wiesenthala, ne spava i ne miruje: vrag mu ne da mira. Prati on, prati, do u pojedinosti, stanje "židovskih prava" u RH, ne bi li u redovitim razmacima u toj zemlji dijagnosticirao kakav novi simptom "antisemitizma", tako potreban židovskim šovinistima i gospodarima svijeta za lakši obračun sa svojim arijskim žrtvama. Pritom mu je pouzdano pri ruci partizan Stjepan Mesić, Zuroffov marljivi teklič još od vremena kada je iz ruku svojega gazde Ephrajima dobio, te iz Jeruzalema u Zagreb prenio, ljutu optužnicu protiv časnoga ustaškog borca Dinka Šakića.
U času najnovijega Zuroffova ispada, partizan Mesić boravio je u svojemu četvrtom (!) posjetu židovskoj uzurpatorskoj državi na tlu arapske Palestine. To je imao biti nekakav oproštajni posjet dragoj mu zemlji, prije mirovine, u trajanju od puna četiri dana; inače se danas državni posjeti odvijaju munjevito i traju dan, najviše dva. Mesić je taj boravak, po svojoj skandaloznoj navadi, iskoristio da iz inozemstva, uporabom hrvatskih TV-kamera, šalje packe hrvatskoj politici, osim toga je, uz prigodne antifašističke bljuvotine te najave nove rasprodaje hrvatskih ostataka židovima, posadio već drugo drvce u židovskom holo-svetištu "jadvašem", a vjerojatno je dio vremena potrošio i na prigodnu krađu kamenja sa svete utvrde Masade (židovski Gvozd i Siget ujedno!), čime se je već za prvoga posjeta bio proslavio. Naravno da je sa židovskog tla i ovoga puta zdušno blatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponavljajući bedastu mantru po kojoj ona tobože nije bila ni nezavisna ni država, a niti Hrvatska, nego su u njoj, umjesto hrvatskoga naroda, glavnu riječ imali "razbojnici". Zaključio je da hrvatskim školama treba više nastave povijesti. A mi smo upravo mislili da mesićevci povijest hoće prepustiti povjesničarima. Jest, onu hrvatsku i hoće, ali hrvatski đaci morali bi dobiti u izdašnijim porcijama mitološki židovski "holokaust". Holo, ne Bleiburg! Kao prokušani kurir šovinističkog mešetara Zuroffa, zacijelo je Mesić svojemu gospodaru i ovoga puta dojavio ono što je Zuroffa potaknulo na histeričnu reakciju, a mene na slijedeće Otvoreno pismo istomu.
Nu prije pisma još par bilježaka. Za Mesićeva boravka u Izraelu (predsjednika je, uostalom, kući dovezao privatnim zrakoplovom neki židovski tajkun, jer se predsjednički "avion" pokvario!) tamo je bio i bivši RH-ministar "obrazovanja" (sic!), Dragan Primorac. Tvrdeći kako mu je cionistički premijer Netanyahu prijatelj, vukao je uporno za rukav ostarjeloga i očito senilnog predsjednika Pereza, koji ga ali nije ni primjećivao. Primorac je, kako veli, od Izraela dobio "potporu za svoju predsjedničku kandidaturu"! To je po prilici kao kada bi neki Šlomo Aušvic, ili Izrael Holokaust, sav sretan i ponosan dojurio u Jeruzalem iz Hrvatske, hvaleći se da ga Hrvatska podupire u njegovoj kandidaturi za predsjednika Erec Israela! Ne, nije poznat usporediv slučaj političara koji hoće postati šefom svoje države, pa za to traži potpore u inozemstvu, još k tomu neprijateljskom, a ujedno spremnom na notorno miješanje u unutarnje stvari strane zemlje!
Treba li za ovaj uvod još svinjarija židovskih i židoljubnih? Dok pišem, židovskom protektoru RH Slavku Goldsteinu u New Yorku izlazi prijevod njegove zloglasne protuhrvatske knjige "1941 - godina koja se vraća", s poznatom porukom da je 1941 bila zločin, te da se zločin, pokapanjem i druge jugovine, ponovio 1991. I taj uspjeh židovskoga mešetara provincijalni hrvatski mazohisti proslavljaju kao da je napravljeno nešto dobro za Hrvatsku! U isto vrijeme, punom parom zahuktao se nekakav "centar za istraživanje antisemitizma", koji je uzurpirao pola berlinskoga Tehničkog sveučilišta, onako kako je zloglasni i ogavni holomal, spomenik navodnim židovskim žrtvama "nacizma", zaposjeo umalo pola područja grada Berlina. Razmahao se taj "centar" (koji uhljebljuje čitavu jednu pacifističku vojsku germanoždernih nacional-mazohista, filosemitskih fanatika i/ili profitera) kojekakvim semestralnim ponudama, seminarima, kolokvijima i predavanjima, projektima, konferencijama i priredbama, radom ljetnoga sveučilišta za novačenje svježih židoljuba, publikacijama, časopisima, izdanjima knjiga, i sve to uz potporu goleme knjižnice i pismohrane... (By the way, ne paliti! - ima i važnih desnih materijala!) Neka Hrvatica, Zadranka Vulesica (Marija), tu je zadužena za prekopavanje po cro-antisemitizmu, pa budimo budni...
Nu ni to još ne bi bilo sve: nakon po zlu zapamćenoga ambasadora Meiroma u Zagreb je nastupio novi Erecov poklisar, neki Yosef Amrani, čija je prva izjava bila da je "ugodno iznenađen ljepotom Zagreba". A što je drznik očekivao, da ga je gradova ljepota morala iznenaditi? Što li mu je ispričao predšasnik?!
Dalje: Budući da židovima još uvijek nije vraćeno što ultimativno i ustrajno zahtijevaju (njihova navodna imovina), sada su se, preko svoje masonske lože B'nai B'rith, obratili njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, eda bi Njemačku, kao najpouzdanijeg i najpokornijeg židovskog vazala (koji je židovima istu odštetu za nepočinjeno isplatio barem već deset puta), iskoristili da od Hrvatske zatraži blago. Njemačka je, naravno, obećala pritisak na RH, u kojoj nikomu ne pada na pamet istražiti podrijetlo navodne židovske imovine, ali i istražiti hrvatsku lojalnost predaka pohlepnih tražitelja, prije negoli bi se uopće i pomišljalo na njezin "povrat".
Da bi se još jedanput sve te židovske intervencije, sve te izlete u tuđe poslove, koji ih se nimalo ne bi smjeli ticati, istaknulo i opravdalo, Javier Solana, vodeći eurobirokrat u judeo-masonskoj službi, podsjeća usred Jeruzalema, nagrađen frenetičnim pljeskom okupljenih židova i židoljuba, kako je Erec Israel član "europske unije" i bez formalnoga članstva! Eto tako, isto kao što se židovske nogometne momčadi, kojekakvi azijatski izraelski makabiji, natječu po euro-ligama, kao što izraelski azijatski hermafroditi sudjeluju na natječajima za pjesme Europe... Izrael je dijelom Europe, gospodo, ta ne potječu li siroti holokaustirani židi iz Njemačke i Poljske...?! Ali bi onda članicama EU morale postati i Argentina i Sjedinjene Američke Države i Južna Afrika, čije talijansko, španjolsko, englesko, nizozemsko i kakvo sve ne pučanstvo također korijeni u našemu starom kontinentu bijele rase!
Židovski Talmud poučava:
Nežidovska je duša od nečista duha, te se nežidovi nazivlju svinjama.
Nežidov je kao pas. Nežidovi nisu ljudi nego zvjeri.
Nežidov je u usporedbi sa Židovom kao majmun prispodobljen čovjeku.
Kršćane ne zovite ljudima.
Židove, uvijek nastoj prevariti kršćana! Trgujte s kršćanima jer imaju novca.
Nežidov je stvoren da služi Židovu. Nežidovu se smije činiti nepravda. Dužnost je prevariti i opljačkati nežidova.
Sva zemlja ima pripasti nama Židovima. Židovi imadu pravo podčiniti sebi ostatak čovječanstva.
I napokon, uvodno o povodu pisma Zuroffu: Hrvatski uljudbeni pokret pod vodstvom dr. Tomislava Draguna najavio je za konac prosinca 2009 da će u središtu Zagreba, kako se i doliči, otkriti dostojni spomenik velikom obnovitelju Države Hrvatske nakon skoro jednoga tisućljeća, Poglavniku Anti Paveliću. I eto, vijest došla do Mesića, a od Mesića nije dalek put dežurnom protuhrvatskom mrzitelju, istražitelju i veleinkvizitoru Zuroffu. Nije proteklo dugo, a on se oglasio drskom izjavom objavljenom u židovskom dnevniku "The Jerusalem Post" u članku nekoga Briana Blondyja (Blondie je, koliko pamtim, bilo i ime Hitlerova psa ovčara). Zuroff po običaju blati NDH i pripisuje joj megazločine prepisane iz srpske propagande. Pavelićevu Hrvatsku ne zaboravlja označiti kao "najkrvoločniju zemlju osovinskoga saveza". Na članak toga lista reagirao je u svojemu dopisu hrvatski desničar prof. dr. Tomislav Sunić, ali je istoga dana TJP objelodanio i pismo telavivske RH-ambasadorice Marice (Matković), koje je više negoli sramotno. Zuroff, dakle, ponavlja srpske laži o Jasenovcu i njegovim stotinama tisuća nedužnih žrtava, Hrvatsku naziva "najkrvoločnijom saveznicom Osovine" i nada se da će "zdravi ljudi" onemogućiti podizanje Pavelićeva spomenika u Zagrebu. Tom Sunić na ovo je uglavnom dobro uzvratio: da je bilo oštrije, židovski mu list ne bi pisma niti donio. Sve u svemu, Sunić poučava židovskoga čitatelja da je u Poglavnikovoj vladi bilo i muslimana i židova, da je Tito likvidirao stotine tisuća Hrvata i Nijemaca nakon rata, pa predlaže da se Zuroff i kompanija malko pozabave jugokomunističkim zločinima. Nu, dok ovako odgovara hrvatski nacionalni intelektualac, inače također u hrvatskoj diplomatskoj službi, ambasadorica Marica piše kao da i ne predstavlja Hrvatsku, nego pokojnu jugovinu. Ona, uime svojega ministra Jandrokovića (koji je nedavno tek malo osvijetlao obraz prosvjedujući zbog švicarske diskriminacije pjevača Thompsona), u najponiznijem podaničkom tonu uvjerava židovske gazde kako je podizanje Pavelićevih spomenika u RH zabranjeno (kojim to točno zakonom?!) te da ne će biti tolerirano ni od države, a niti od građana (je li ih intervjuirala, provela anketu?! hoće li građani spomenik srušiti?!). Slijede najljigavija uvjeravanja o tomu da RH oštro osuđuje sve moguće diskriminacije, galama protiv povijesnog revizionizma, te skandalozna tvrdnja da je Hrvatska nastala s partizanskim "zavnohom", a NDH je bila "takozvana". Tako se ponaša predstavnica RH u stranoj državi, a dužnost bi joj tek bila zapravo osuditi petljanje izraelskih građana i općila u nutarnje stvari suverene hrvatske države!
Mladen Schwartz Ephrajimu Zuroffu
Ephrajime Zuroffe! E moj nesretni Zuroffe!
Što to čujem? Opet Ti vrag ne da mira! Opet se petljaš u nutarnje stvari hrvatske države! Ne sviđa Ti se da je netko od naših domoljuba najavio kako će, na obljetnicu njegove smrti, u dane kršćanskoga blagdana Božić, otkriti skromni spomenik velikom obnovitelju hrvatskoga suvereniteta i slobode, Poglavniku Anti Paveliću. Zar je doista tako lijepo u koži lažljivca, obmanjivača, opsjenara, hohštaplera i profesionalnog mrzitelja, osvetnika Wiesenthala? Zar Židov ne može nad Talmud? Jesi li vjernik? Držiš li da je Tvoj židovski narod izabran među svima, nad sve druge narode? Je li on to samo vjerski, ili i politički? Prisvajate li si pravo, legitimaciju, za doslovnu prevlast nad svim narodima, da svima sudite, sve pokoravate, sve moralno i novčarski izluđujete i iznuđujete? Jer, ponašate se kao da ste neupitno i bezostatno već ozbiljili cilj Sionskih mudraca, da već sada vladate čitavim svijetom! Uspostavljate svjetsku državu s braćom vam masonima (ne-židovskim židovima), gradite države u državama svojih gojskih žrtava, veliki njemački narod sveden je na marionetu židovske nadvlade, čak je i velevlast Amerika pod vašom komandom, a izraelska uzurpatorska država na tlu arapske Palestine predstavlja osebujnu naddržavu, za koju ne vrijede pravila takozvane "međunarodne zajednice", uostalom fantomske tvorevine koju ste prizvali u život tek kako bi držali pod nadzorom arijske nacije, koje vidite kao kukavno, manjevrijedno gojsko roblje.
Nije mi jasno zašto bi Tvoj mitološki "holokaust" bio veća katastrofa negoli moj Bleiburg. Ili uistinu mniješ da su svi mučki likvidirani Hrvati bili zlotvori, dočim su Tvoji mrtvi Židovi svi odreda pripadnici anđeoskih legija! Ne sviđa Ti se moj Poglavnik. Valjda je terorist, monstrum, nečovjek. Ali Ti ne smeta Tvoj cionistički kolovođa David ben Gurion, koji poziva na genocid nad palestinskim Arapima sredstvima terora, otimačine, izgladnjivanja... Ne smeta Ti cionistički terorist Menahem Begin, koji diže u zrak jeruzalemski hotel King David sa stotinom Engleza, među kojima ženama i djecom. Ne smeta Ti "Arik" Sharon (koji sada već godinama leži u komi, a nazvao je, cinično, psa mojim imenom!) sa svojim masakrom tisuća civila u logorima Sabra i Šatila (pri čemu si mu, mlad i nadobudan, zdušno asistirao)! Čak nisam zapazio da dižeš glas protiv onoga krila cionizma koje je izravno kolaboriralo s mrskim Ti Adolfom, ne samo radi savezništva protiv Engleza, ne samo radi dogovora o razdvajanju od Nijemaca i iseljavanju iz Njemačke, nego i temeljem iskrenih političkih simpatija za nacional-socijalizam. Židovi imaju pravo na političke preferencije, pače na zločin, na pokolj, na masakr, a Hrvati nemaju pravo ni na slavljenje svojih neupitnih veličina! I to samo zato jer se Židovu prohtjelo da im to pravo uskrati!
Koga, Zuroffe, predstavljaš? U čije to ime govoriš? U ime židovske religije, izraelske države, judeomasonske internacionale...? U ime cionističkog pokreta? Zašto bi sve to trebalo uopće biti relevantno za Hrvate, za njihovu samosvijest i savjest, za način na koji oni uređuju stvari svojega nacionalnog opstanka? Zašto bi se nas uopće trebalo ticati što Ti i Tvoji zadrti, umišljeni, talmudski šovinisti držite o onomu što mi radimo kod svoje kuće?
Ti si svakako demokrat, kao i svi vi židovski radbi gospodari svijeta, koji nam pokušavate nametnuti taj najneljudskiji i najtiranskiji među političkim ustrojima, liberalnu demokraciju, eda biste čim djelotvornije i uspješnije vladali nižim rasama. Ali kao demokrat moraš biti svjestan da Tebe i Tebi slične hrvatski narod nikada, ni na kakvim izborima, nije birao, ni za predsjednika niti za guvernera, za tutora ili protektora. Zato, čovječe, shvati da Ti nismo dali riječ, ovdje nemaš pravo glasa! Zato konačno zašuti! Stranac si, nepozvan si, neprijatelj si, i zato - dalje ruke od Hrvatske, dok o tomu još smiješ slobodno odlučivati!
Tvoj cionistički šef generalštaba Gabi (sic!) Ashkenazi upravo usred židovskoga protektorata Njemačke posjećuje tamošnji (!) holo-muzej, i s toga mjesta poručuje da će "Židovi sami nadzirati svoju budućnost". Dakle svoju, a ne njemačku, ne hrvatsku! Također: sami, a ne preko drugih. To hoćemo i mi: sami nadzirati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Stoga, bavi se židovskim ratnim zločinima i židovskim zlikovcima, napadaj umjetnu, uzurpatorsku, terorističku, rasističku, genocidnu državu Izrael, brini se o spomenicima što ih se podiže i otkriva u Tel Avivu, a Hrvatsku i Hrvate, naše svetinje i spomenike, naše ratove i našu politiku, zaboravi jednom zauvijek! Jer, hrvatska je povijest samo hrvatska stvar, i nad hrvatskom prošlošću, njezinim tumačenjem i prosuđivanjem, ima suverenitet samo hrvatska država i hrvatska nacija!
Dolje židovski šovinisti i mrzitelji Hrvatske Države, izvana kako i iznutra!
Živjela slobodna, suverena, samostalna, nezavisna Hrvatska Država!
Mladen Schwartz
Vođa Nove Hrvatske Desnice
mschwartz@inet.hr
U Zagrebu, dne 20. studenoga 2009
Vaše pismo...
RELATIVIZAM NAŠ SVAGDAŠNJI
Gledamo promidžbene spotove, čitamo reklame … Slušamo predizborne kampanje, čitamo i gledamo vijesti i informacije i ne možemo biti posve sigurni što je istina, što poluistina, a što je laž. Svjedoci smo da u današnjem svijetu ima mnogih koji žele vladati, gospodariti, biti nad drugima da bi došli do fotelja s malo posla a mnogo novaca, da bi bili primjećeniji od drugih, da bi bili veći i bolji, imali bolju ideju.
Pojavljuju se nove religije koje izobličuju istinu, nude se stari i novi idoli, a od kršćana se traži da budu snošljivi do te mjere da više ne smiju crno nazvati crnim, a bijelo bijelim. Čudom se čudimo, ali se postupno, neprimjetno prilagođujemo i gubimo osjećaj za istinu i laž, za ono što je pravo i ono što je krivo.
Zagrebački kardinal Josip Bozanić upozorio je kako hrvatska kultura bez Kristova križa i uskrsnuća tone u bezličnost. "To promiče ideologiju relativizma u kojoj je naizgled sve spojivo, u kojoj su svi jednako dobri i jednako loši, u kojoj se zlo ne smije nazvati zlom da ne bi povrijedilo one koji zlo čine, u kojoj se više ne pita o uzroku i posljedicama", rekao je u propovijedi kardinal Bozanić te je dodao kako je bezličnost opasnost sadašnjeg trenutka.
Današnjem čovjeku u biti sve je relativno, činio dobro ili zlo, svejedno je. "Ako čovjek ima jasnu vjeru, koja se temelji na Crkvi, danas je označen kao fundamentalist. Jedino što danas vrijedi je relativizam koji čovjeka baca tu i tamo. Približavamo se diktaturi relativizma, koji ništa ne priznaje i glavni mu je cilj vlastiti ego i vlastite želje", rekao je Papa Benedikt XVI.
Je li moguće da na neki način volimo da nam govore slatke laži koje nas uljuljaju i koje nam oduzimaju dragocjenu slobodu? Još je prorok Jeremija rekao da je laž, a ne istina, prevladavala na zemlji. "Jedan drugoga varaju, istine ne govore, privikoše jezik da govori laži" (Jer 9,2-4) "Obmanjujete narod moj koji rado sluša vaše laži", govori Bog po proroku Ezekijelu (Ez 13,19)
Postoji laž u riječima, a postoji i egzistencijalna laž koju se živi cijelim životom: kada niječemo pravoga Boga. Neki će otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima, a sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti piše Sv.Pavao Timoteju. (1Tim 4,1)
Mi živimo u jednom demokratskom društvu kako se to danas govori i naglašava, osobito ovdje na našem portalu. I u tom demokratskom društvu i u ovome našem svijetu govore da mora postojati pluralizam mišljenja. Istina, svaki čovjek ima pravo na svoje vlastito mišljenje i ne možemo nikome ništa silom nametati. Mi kršćani to prihvaćamo jer je Bog čovjeka stvorio kao osobno i slobodno biće, te je svaki čovjek različit i izuzetan; svaki čovjek ima pravo ići svojim vlastitim putem jer Bog vodi svakog čovjeka njegovim vlastitim putem, ali ga vodi do samo jedne Istine.
Jer, ako postoji pluralizam mišljenja, onda sigurno ne postoji pluralizam istine, jer je Istina samo jedna, a to je ona vječna, božanska, utjelovljena istina u Isusu Kristu koja je ušla i obilježila našu povijest. Eto baš tu istinu koju smo mi upoznali, koju smo mi prihvatili po svom krštenju, tu istinu u koju mi kršćani vjerujemo, moramo ne samo govoriti, ne samo navještati, ne samo propovijedati, nego tu istinu i po toj istini moramo živjeti, svaki dan i na svakom mjestu, u crkvi i u svom domu, u školi i na svom radnom mjestu, na ulici, kad je to zgodno i kad nije zgodno; da nas Krist ne bi morao upozoriti i ukoriti, ako što to čini u Evanđelju: "Oni govore, ali ne čine".
Neki bi Boga htjeli protjerati u najdalju daljinu od sebe, zatvoriti ga iza crkvenih vrata, obljepiti crkvene prozore i vrata da se slučajno ne bi čula Njegova riječ. Drugi bi ga pak doveli u najbližu blizinu, ali ni jedni ni drugi nisu u pravu kad tako jednostrano misle. Ali, ako prihvate da je Bog istodobno i najdalje i najbliže od svega i uvijek iznad svega, onda imaju pravo.
Najvjernija slika Božja je Isus iz Nazareta jer je bio Bogočovjek. Herod je upao u poteškoću što bi mislio o Isusu. E moj Herode, kad bi se ta dvojba odnosila samo na Isusa, i to samo u tvoje vrijeme, onda On ne bi morao niti dolaziti u ovaj naš svijet. A kako pomoći ovim pustim današnjim Herodima i Herodijadama koji jedanko tako nemaju pojma što bi mislili o Isusu.
Trenutak u kojem živimo možemo usporediti s kućom iza potresa. Razne krize potresaju svijet, kriza moralnih, etičkih vrednota, kriza obitelji, kriza mladenačkih ideala, razne društvene i političke krize, ekonomska kriza, evo i najnovija kriza sa svinjskom gripom, a sve te krize proizlaze iz samo jedne krize, a to je kriza vjere kako nam poruči još davno Pavao VI.
Mnogi žive izvan svakog oblika vjerskog života, a kada se u duši ugasi vjera, ako smo prekinuli vezu s Bogom, tada je čovjek kaže II Vatikanski Koncil, ranjen u svom najuzvišenijem ljudskom dostojanstvu. Tada je odmaknut od Istine. A ako ne živi istinu, živi laž. Problem je što mnogi toga nisu svjesni, već s pozicije svoga lažnog stanja, čvrsto grle i brane laž, pljujući i napadajući sve što je svijetlo, sve što je sveto, sve što je ona jedna Istina. Kada čovjek izgubi vjeru, onda živi laž, preostaju mu nerješive zagonetke života i smrti.
Vjera nije nešto nebitno i nevažno u čovjekovu životu. Jedino u svjetlu vjere svaka stvar dobiva svoje mjesto. Zato i mi moramo moliti kao i apostol: "Gospodine, umnoži nam vjeru". Kako bismo izišli iz tame laži i sačuvali svjetlo vjere najpotrebnija je: MOLITVA! Isus nas sam uči primjerom, često se povlačio na osamljena mjesta kako bi molio, razgovarao, slušao i čuo Oca Nebeskoga. Svaki čovjek u sebi nosi težnju da povremeno bude sam, ali je upitno hoće li tu samoću ispuniti monologom ili dijalogom.
Ako tu samoću ispunimo monologom, razgovorom sami sa sobom, onda nikada nećemo naći odgovor na temeljna pitanja ljudske egzistencije života i smrti, ostajemo u najmanju ruku u poluistini, često u tami laži i neistina. Tajnu svog vlastitog života možemo rješavati samo pred tajnom Vječnoga Boga. Bez njega ćemo se naći u situaciji iz Krležina romana: "Ja sam sam, posve sam, luđački sam". Iz takve situacije može nas osloboditi jedino dijalog s Bogom, a to je molitva.
Molitva nije znak našeg siromaštva, nego bogatstva jer nas povezuje s Bogom koji je jedini neiscrpivi izvor bogatstva, svijetla, istine i milosti. Molitva otvara vidike, molitva rasvjetljuje tamu, a na svijetlu se bolje vidi nego u mraku. Na svjetlu vidimo čovjeka onakvim kakav jest, bez okvira koje pokušavamo nametnuti na tu živu sliku Božju. Samo u svjetlu Božje istine možemo sagledati čovjeka ne dvodimenzionalna i ne trodimenzionalna, nego baš onakvog kakav jest, sa više vidika i više strana.
Svaki je pojedinac izvorna slika Božja, a opet je svaki drukčiji od drugih. Nikomu ne odgovara tuđi okvir, iako su svi ljudi slike istog Originala. Upravo nam dostojanstvo dolazi od te izvornosti u ozračju molitve, a različitost od naše jedincatosti koja je toliko zanimljiva da je zavrijedila pozornost i poštovanje.
Vratit ću se ponovo na Heroda koji je spontano priznao da ga zanima kako Isus izgleda te je tražio prigodu da ga vidi. No tu njegovu spontanu znatiželju da upozna Isusa pa i svoju nekakvu dobrohotnost prema Ivanu, pobjedio je obzir pred sustolnicima, te je zbog toga poslao krvnike u tamnicu gdje Ivan ostade bez glave. Jer je Herod prihvatio tuđu krivu sliku, tuđu "slatku laž" o Ivanu, sliku koju je imala njegova žena jer joj je Ivan uznemirivao savjest zbog nedopuštena i poročna života.
Popustio je Herod, a popustio je kasnije i Pilat, dva su čovjeka nedužna nastradala. I što se zbiva dalje, što se zbiva danas i u svijetu i ovdje kod nas? Uvijek se javlja spontana čovjekova sklonost za dobrotom i istinom, ali se i dalje iz obzira i bezobzirnosti snagom relativizma zatomljuje glas savjesti te i dalje stradavaju nedužni ljudi. Zabrinjavajuće je i to što se tijekom povijesti Herodi i Pilati stalno pojavljuju, evo i danas ih gledam, ali je isto tako utješno što se imaju na kome iskaliti. Jer uvijek se iznova također pojavljuju ljudi koji ne odustaju od iskonske sklonosti ka dobru i istini. Bez ustrajnosti ovih drugih svijet bi davno propao. Vjernici drže da Evanđelje neće biti glazba samo za gluhe, već da će svijetom hodati sve vjernije slike Božje. Slike koje se ne daju sabiti čizmom u crkve, slike koje glasno progovaraju i spremno trpeći navještaju Evanđelje.
Gospodine, priznajemo da naše riječi nemaju uvijek opravdanje i svjedočanstvo našeg života. Ti nas pozivaš na govor osobnim primjerom. Molimo Tvoju ruku na naše uši, jezik i oči da čujemo ozdravljujuće riječi: "Effata … Otvori se!" (usp. Mk 7,33) I tada ćemo biti osposobljeni čuti, govoriti i svjedočiti Tebe i za Tebe na stazi svojeg života.
Teo Antunović
Split, 17. studenoga 2009.
SRAMOTNI SABOR I KORUMPIRANI PREDSJEDNIK RUŠE TEMELJE HRVATSKE
U komunističkoj Hrvatskoj crveni su i dalje na vlasti, prerušeni u vlasnike i menadžere. Dobro su raspoređeni u vodstvima svih parlamentarnih stranaka a posebno u financijsko medijskim institucijama. Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida 9. studenoga trebala bi biti prigoda za promišljanje da li je komunizam pao ili živi kroz prilagođene i kamuflirane komuniste.
Najstrašniji zločinački sustav u povijesti čovječanstva koji je odnio stotine milijuna ljudskih života, usprkos rušenja Berlinskog zida, svih deklarativnih osuda i deklaracija živi i dalje i to ne samo u glavama domaćih nostalgičara. U Hrvatskoj se pritajio samo za vrijeme Domovinskog rata, ali se zato provokativno razgoropadio poslije rata. Hrvatski komunisti se i dalje javno ponose svojim zločinima dok prkosno slave i glorificiraju svoje zločince. Satrap i krvnik Tito izdiže se opet na pijadestal svetosti. Obilježavaju se na vrlo provokativan način uz partizanske pjesme i crvene zvijezde obljetnice partizanskih komunističkih pokolja i tzv. oslobođenja gradova koja su partizani u pravilu oslobađali od slobode i Hrvata.
U glorificiranju komunizma prednjači trenutačni predsjednik. Čovjek kojemu uskoro istječe rok trajanja, pa su mu zaštitnici i obožavatelji u ozbiljnoj dvojbi, kamo s njime? Gdje ga odložiti, kako ga zaštititi, konzervirati i skloniti od bijesa poniženih građana gladnih pravde. Istekom službenog roka trajanja, sada već vidljivo pokvareni predsjednik i sam osjeća svoj skori kraj, pa dosljedan sebi opet mijenja stavove ne bi li još malo politički preživio. Pravda se odjednom Gotovini, a ničim izazvan najavljuje pomilovanje Norca, priželjkujući da mu se ovaj obrati.
Kako se odjednom jadno ulizuje, on koji se predstavljao kao moralna vertikala i zaštitnik tzv. demokratske i građanske javnosti. On, katastrofa od čovjeka, moralna ništica i beskičmenjak bez trunke stida zaboravlja kako je prije nekoliko mjeseci oduzeo Norcu sve počasti i time namjerno ponizio ne samo njega nego Alku, Sinj, Cetinsku krajinu. Sada na odlasku opet se želi prikazati drukčijim pa dijeli milost. Kao prozirni, dvolični i podli kameleon opet mijenja mišljenja, strane i stavove kao čarape. Uzda se u naivnost i kratko pamćenje naroda svjestan kako ga sustižu mnoge afere i kriminalne djelatnosti kojih je bio pokrovitelj.
U aferi Podravka Mesić je zvao za kredit SMS- u, pa nije zvao, pa je opet ipak zvao. Taj čovjek je oduvijek nekažnjeno lagao pa i dalje olako laže nadajući se opet brzom zaboravu. Sustiže ga Pirovac s kojim čas ima veze pa opet nema veze, a u slučaju Badel je utjecao pa nije utjecao, cementare ima pa nema, direktor INE jeste ili nije njegov, Petrača poznaje pa ne poznaje…Usprkos mnogih dokaza Bajić i dalje mudro šuti i čeka nalog politike a Karamarko ga otvoreno štiti jer ga je Mesić zato i postavio. Srećom vrijeme mu ističe. Rok trajanja mu je pri kraju. Uskoro će jadni, stari, tužni, nemoćni, zločesti i pokvareni predsjednik zauvijek biti odbačen na smetlište povijesti i tako napokon doći pred sud pravne države na koju se tako često pozivao.
Budući predsjednik mora biti sve ono što nije sadašnji , mora biti njegova potpuna suprotnost kao što je to rečeno na skupu potpore Miroslavu Tuđmanu. Umjesto o tome kakav bi trebao biti budući predsjednik, mediji lažno i senzacionalistički javljaju kako se ekipi koja je prikupljala potpise za predsjedničkog kandidata Miroslava Tuđmana očigledno omakla neopreznost, pa su umjesto hrvatske na štand objesili zastavu s grbom NDH. Za redikule koji se nazivaju novinarima svaki hrvatski grb koji počinje bijelim poljem je ustaški . Neznalice, manipulatori, plaćenici i lažljivci prevladavaju u našim vodećim medijima.
Zanimljivo tim najčešće priučenim polupismenim medijskim lešinarima koji se predstavljaju vitezovima demokracije i koji stalno traže nepostojeće ustaše niti malo ne smeta crvena zvijezda kao simbol zločinačkog komunizma. Ne smeta im ni zvijezda pod kojom je sravnjen Vukovar ali se svi dignu na zadnje noge na pozdrav Za Dom Spremni pod kojim su obranjeni i Vukovar i Hrvatska. Stoga je dobro da osim spomenute sorte postoje na političkoj sceni i za dom spremni pošteni rodoljubi.
Na žalost poštenih rodoljuba očito nema u Hrvatskom saboru gdje prevladavaju guske koje su glasovale za još jednu nacionalnu izdaju. Usprkos snažnih i jasnih prosvjeda Crkve i prvi put intelektualaca različitih svjetonazora a i šire javnosti protiv prodaje teritorija saborski zastupnici su osramotili Hrvatsku a posebno njene branitelje. Tužno je i sramotno što korumpirane i kompromitirane vrhuške braniteljskih udruga kukavički šute na nacionalnu izdaju, zbog svojih privatnih privilegija. Slovenski predsjednik javno kaže kako arbitražni sporazum omogućuje Sloveniji postizanje nacionalnog cilja, što je osiguravanje "teritorijalnog kontakta s otvorenim morem". Slovenci ipak organiziraju referendum o hrvatskom teritoriju, a Hrvati se spremaju opet izabrati izdajnika za predsjednika.
Luka Podrug
Vaše pismo ...
Djela veleizdaje
1. Mate Granić Sloveniji poklanja pojas do austrijske granice u debljini od 2 kilometra: gubimo direktni kontakt s Austrijom. Nitko nema pojma da je to hrvatski teritorij: opće neznanje Hrvata.
2. BIH na poklon dobiva 116 kvadratnih kilometra zajedno s cijelim bihačkim aerodromom (pola je naše)
3.BiH na poklon dobiva Neum i prolaz do mora (nije muslimansko, a do oko 1964 to je bio teritorij Socijalističke Rep. HR).
4. Slovenija na poklon dobiva šest Hrvatskih sela uz granicu, koje Slovenski parlament proglašava svojima
5. Zadnjim ustupkom Slovenija na poklon dobiva više od stotinu kilometara na moru koji joj ne pripadaju.
6. "Hrvatska vlada" ne pokušava vratiti Svetu Geru
7. Prevlaka je vraćena Hrvatskoj po morskoj granici ne zato jer je to učinila hrvatska Vlada, koja je dopuštala crnogorskoj policiji da uđe na hrvatsko more, već zato jer su Amerikanci naredili Crnoj Gori da popusti, jer granica po sredini mora u Boki Kotorskoj ruskim ratnim brodovima ne dopušta prolazak bez suglasnosti hrvatske vlade ( a mi smo u NATO paktu, pa to ne dopuštaju Ameri ).
8. Hrvatska vlada Srbiji prepušta dunavske ade, plodno tlo koje je bilo lovno područje: ondje su četnici strojnicama postreljali hrvatski fond ood 400 jelena. "Hrvatska vlada" ne poduzima ništa oko odštete.
9. ...
Gospodari Svijeta kroje nove granice?
U organizaciji Citroen Francuska, 24.06.2009 u Parizu, održana je prezentacija novog modela Citroen C3
na kojoj posjetitelji iz raznih krajeva Europe dobijaju Citroenov prospekt (By the end of 2010. 500 citroen business throughout europe centers) u kojem se nalazi i sljedeća karta:
Francuzi ovu kartu nisu mogli kopirati iz ničega, pa sada..ili se radi o sabotaži ili ljudi "imaju viziju" za kraj 2010.?!
Podsjetnik ...
IMAJU LI HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI ALTERNATIVU?
Već više od jednog i pol stoljeća, Bosna i Hercegovina je ključna točka hrvatskog pitanja. Ne računajući razdoblje NDH, kad se činilo da je ta zemlja napokon ušla u sastav hrvatske države, što je – objektivno gledano – državnopravno, nacionalno, politički i psihološki trebalo imati puno veću specifičnu težinu od (zbog niza razloga neminovno privremenoga) gubitka dijela Dalmacije i Gorskoga Kotara, čitavo to stoljeće i pol karakterizira nazadak hrvatske državne i narodne misli u BiH.
Ako se hrvatsko-muslimanski sukob 1993./94. može ocijeniti razdobljem najveće kušnje, a kasnije batrganje od Washingtona preko Daytona do tzv. hrvatske samouprave samo pokušajem samozavaravanja s pogubnim posljedicama uzmicanja s dostignutih pozicija, onda su ovogodišnji izbori nepobitan dokaz da je ono što nazivamo hrvatskom politikom u BiH dotaknulo samo dno. Hrvatskim je članom Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, Sarajlija hrvatskog podrijetla, koji svoj jezik naziva bosanskim, koji nikad nije bio članom nijedne političke stranke s hrvatskim predznakom, koji kao ateist ne može u potpunosti shvaćati potrebe svojih pretežno katoličkih sunarodnjaka u jednome društvu koje je snažno konfesionalno obojeno, i koji čak ni iz posve pragmatičnih razloga nikad nije poželio zatražiti hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu, pokazujući tako da ničim ne želi deklarirati svoju pripadnost hrvatstvu.
Uznemirenost izborom Komšića
Iako je posve jasno, da je uloga Predsjedništva BiH vrlo ograničena, simboličko je i političko značenje ovog izbora strahovito veliko. Radi toga, nema skoro ni jednoga društvenog čimbenika u hrvatskome korpusu, koji nije izrazio uznemirenost Komšićevim izborom.
I kardinal Vinko Puljić, kojega se nipošto ne može nazvati zagovornikom radikalnih koraka ili pobornikom politike podjele BiH, bez oklijevanja je dao snažnu političku izjavu: i ako se priznaje legalnost Komšićeva izbora, malo tko mu nije osporio legitimitet, budući da je izabran pretežno bošnjačko-muslimanskim glasovima. Već sama činjenica da je pripadnicima jednog naroda omogućeno presudno utjecati na izbor predstavnika drugog naroda, u nepomirljivom je sukobu s duhom i logikom Daytona, koji je – unatoč bastardnoj strukturi jedne države s dva entiteta i tri naroda - impostirao nacionalno predstavništvo («nacionalni ključ») kao ključni kriterij opstanka BiH. Jer, koja je uopće svrha hrvatskog predstavnika u saveznim, nadentitetskim strukturama, ako tog predstavnika ne biraju (samo) Hrvati, i ako, slijedom toga, brojniji narod može malobrojnijemu nametnuti njegova predstavnika. Drugim riječima, današnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH izbor je primarno bošnjačko-muslimanskoga izbornoga tijela, a ne predstavnik Hrvata, koji mu uostalom i nisu dali dovoljan broj glasova.
No, stvar je ipak složenija nego što se čini na prvi pogled.
Ponajprije, ne bi se reklo da u muslimansko-bošnjačkome izbornom tijelu, bar zasad, doista postoji tendencija utjecanja na izbor predstavnika drugog naroda. To je izborno tijelo još uvijek okrenuto sebi i svojim predstavnicima, tim više što je posljednjih godina i u muslimanskome političkom korpusu primjetno snažno raslojavanje, a dosad neosporno najjaču političku snagu, Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije, potresaju unutarnji nemiri i rascjepi. Drugim riječima, Muslimani-Bošnjaci u ovom trenutku imaju prečih briga, iako možda među njima ima skupina, koje bi te brige rješavale slabljenjem hrvatskog čimbenika. Makar je zamjenik reisu-l-uleme Mustafe Cerića, dakle, drugi čovjek Islamske zajednice, naibu-reis Ismet ef. Spahić jednu budalastu provokaciju, poput noćnog napada na jednu mostarsku džamiju, nazvao hrvatskom osvetom za to «što su ih Bošnjaci izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH porazili na izborima» (i time doveo u pitanje ocjenu, da Komšićev izbor nije plod neke protuhrvatske muslimanske strategije), ipak bi staloženija analiza pokazala, da je Komšićev izbor posljedica niza drugih okolnosti.
To je u prvom redu tužni finale jedne nedosljedne hrvatske politike, a ne plod paklenoga plana drugih naroda.
Hrvatska, nažalost, nikad nije bila spremna bezuvjetno braniti hrvatsku misao u BiH. Kao što pozlata ne može promijeniti bit neplemenite kovine, tako ni poneka usput popabirčena Starčevićeva misao nije mogla prikriti avnojsko-zavnohovske naslage koje su definirale hrvatsku politiku devedesetih godina. Moglo bi se, dakako, na prvi pogled za takav pristup naći isprika u teškim okolnostima u kojima je sama (uža) Hrvatska bila. Agresija i nametnuti rat, okupacija skoro trećine zemlje, nerazumijevanje međunarodne javnosti, embargo na uvoz oružja, borba za međunarodno priznanje... Sve su to, doista, važne okolnosti o kojima je tadašnje hrvatsko političko vodstvo moralo voditi računa.
«Sedam sekretara SKOJ-a» na vlasti u Herceg-Bosni
Istodobno, s muslimanske strane nije bilo dovoljno spremnosti za suradnju. Koliko god između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića postojalo osobno nepovjerenje, pa i animozitet, uzroci neslaganja puno su dublji. Dok je Tuđman 1990./91. taktizirao prijedlozima o konfederalizaciji jugoslavenske države, Izetbegović i krug oko njega imali su drugačiju stratešku orijentaciju. Oni nisu željeli raspad Jugoslavije. Izetbegović je, i nakon rata, u više navrata ponovio, kako raspad Jugoslavije nije bio u interesu Muslimana-Bošnjaka, i kako je njihovo intelektualno i političko vodstvo u svakom trenutku moralo voditi računa o Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji.
Tu, dijelom nedorečenu misao, posve je jasno konkretizirao svojedobni najbliži Izetbegovićev suradnik, Adil Zulfikarpašić, koji je još u emigraciji zagovarao protuhrvatski sporazum sa Srbima. Nije se radilo samo o potrebi zaštite Muslimana izvan BiH, nego i o njihovu velikome demografsko-političkom značenju: za manje od 50 godina u jednoj bi reformiranoj Jugoslaviji Muslimani postali većina. To su, uostalom, bili presudni motivi tajnih muslimansko-srpskih pregovora, koji su iza leđa Stjepana Kljuića i družine, započeli u ljeto 1991. Uz Izetbegovićev su pristanak – da stvar ostavi dojam još veće drskosti i bezobzirnosti – započeli u zgradi Predsjedništva u srcu Sarajeva, a nastavljeni su u Beogradu, dok se Izetbegović tajno sastajao s Blagojem Adžićem u Ohridu.
Nema sumnje, da je takvo ponašanje motiviralo i dijelom opravdavalo centrifugalne tendencije među Hrvatima u BiH, tim prije što oni – posve razumljivo – svoje duhovno i političko središte nikad u povijesti nisu vidjeli u Sarajevu. Proces hrvatsko-muslimanskog udaljavanja 1990.-1992. dodatno je obilježila činjenica, da su kritičari ubrzanih priprema za samoobranu i institucionalno samoorganiziranje Hrvata u BiH pretežno dolazili iz jugonostalgičarskih i neokomunističkih krugova, koji ni danas ne žele pojmiti, da su tajni muslimansko-srpski pregovori započeli pola godine prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i da je Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno punih deset mjeseci nakon što je 10. lipnja 1991. pod okriljem SDA formirana Patriotska liga, kao oružana formacija za zaštitu samo muslimanskog naroda. Kritika iz hrvatskih državotvornih, nacionalističkih redova, bila je mlaka i svodila se na pojedince, uglavnom bez većeg utjecaja na javno mnijenje. I, povrh toga, ona se svodila na argumentaciju koja na terenu očito nije funkcionirala: Muslimani su se konstituirali kao nacija, a podsjećanje, recimo, na zajedništvo iz doba NDH, više je štetilo nego koristilo, jer je otklon od hrvatstva bio jedan od važnih konstituensa nove nacije, a jugoslavensko-komunistički dril o zločinačkom značaju ratne hrvatske države zavukao se duboko pod kožu.
Zašto su hrvatski nacionalisti šutjeli, i danas je nemoguće sa sigurnošću reći. Jesu li presudili nedostatak političkoga (i vjerskog, uostalom) odgoja, unutarnji problemi (jer smo BiH već u komunizmu navikavani promatrati kao vanjski problem!), velika karizma i popularnost predsjednika Tuđmana, ili svi ti čimbenici pomalo, danas je uglavnom svejedno. Ostaje činjenica, da je odricanje od muslimanske komponente hrvatskoga nacionalnog bića (ukoliko se Muslimani već nisu prethodno odrekli hrvatstva) prošlo bez ikakvih zapaženijih potresa. I da se sve zaustavilo na tome, taj proces – u svjetlu stvaranja samostalne države - ne bismo smjeli nazivati tragičnim, makar bi on kod mnogih nacionalista ostavio trajno gorak okus u ustima.
No, problematično je, da usporedno s tim cijepanjem nacionalnog bića traje proces negativne selekcije unutar hrvatskoga političkog i kulturnog prdstavništva. Prelistamo li po sudbinama ljudi koji su nakon Drugoga svjetskog rata održavali luč hrvatstva u BiH (ostatci nacionalističkog pokreta, svećenici i redovnici, politički uznici) i ljudi koji su u praskozorje demokracije prionuli obnovi hrvatskih kulturnih udruga i osnivanju političkih stranaka, lako ćemo uočiti da su oni već 1992. skoro u cijelosti marginalizirani. Na površinu su – u politici, vojsci i uopće u javnom životu, pa čak i u crkvenim redovima - isplivali bivši pouzdanici KOS-a i UDB-e, dojučerašnji partijski sekretari, komunistički istražitelji i javni tužitelji, pa nije ni slučajna ni pogrješna duhovita doskočica, da je Herceg-Bosnom vladalo «sedam sekretara SKOJ-a».
Takva je vladajuća struktura, koja je svoje novopronađeno «hrvatstvo» dokazivala konjunkturnim radikalizmom i podrepaštvom, generirala nove metastaze. Zahvaljujući ratu, izbjegličkom valu i teškoćama s opskrbom, kriminalci svih boja – obično zaogrnuti povećim barjakom - našli su izvrstan poligon za bogaćenje. U podlozi većine slučajeva ratnih zločina, «etničkog čišćenja», otvaranja logora i protjerivanja ljudi, stoje zapravo partikularni interesi kriminalnih skupina, a ne nekakva promišljena (pa makar promašena) nacionalna politika. Upućeniji će znati, da većina Hrvata u BiH nije simpatizirala s tim pojavama, kao i to, da ta ostapbenderovska struktura nije iz službenog Zagreba dobivala nadahnuće, makar je tamo prečesto nalazila opravdanje.
Je li razlaz morao dovesti do sukoba?
I opet se valja upitati: zašto? Povijest će pokazati, da Tuđman nije želio ni rat ni zločine, da je uvijek u prvi plan stavljao političko rješenje, i da je hrvatsko nacionalno biće doživljavao integralistički. No, među Hrvatima u BiH zarana se pojavila tendencija, da se definira, pa čak i naglasi, različitost interesa Hrvata u Hercegovini, od «ostalih» Hrvata u zemlji. Da sama blizina i naslonjenost na Republiku Hrvatsku tomu nije glavni uzrok, jasno pokazuje činjenica da su Posavljaci zapravo najsnažnije i najdosljednije oponirali grudskomu modelu rješenja hrvatskog pitanja.
Ali, politički Gruđani su u političkom Zagrebu imali snažnije zagovornike i zaštitnike. U svoj toj igri vješto je korišten Tuđmanov autoritet i njegova karizma. Tzv. predsjednički transkripti jasno pokazuju kako se Tuđmanu prešućivalo, ali i to, kako ga se dalo uvjeriti, samo ako se stvar prikaže tako, da ju se može svrstati u nacionalne interese. Pred predodžbom da se radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, prvi je hrvatski predsjednik uvijek rado polagao oružje. To su, uostalom, lukavo koristili i predstavnici tzv. međunarodne zajednice, čija će sramna uloga u izazivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba tek u budućnosti, u slobodnoj Hrvatskoj, biti predmetom istraživanja.
Jednim dijelom izravnim djelovanjem na terenu, a drugim dijelom načinom na koji su vođeni politički pregovori, međunarodna je zajednica poticala konfrontaciju između Hrvata i Muslimana. Istodobno je vrbovala svoje pouzdanike u najvišim strukturama, pa je jednom prigodom u Hrvatskome državnom saboru, doduše u drugome kontekstu, zastupnik Ivan Milas otvoreno kazao, kako je očito da Britanci, Francuzi, Amerikanci i drugi, imaju svoje ljude u hrvatskoj vladi, pa se valja upitati, imaju li svoje ljude tamo oni, koje bi ta vlada trebala predstavljati – Hrvati!
Tuđmana se, pak, s jedne strane ucjenjivalo sprječavanjem reintegracije okupiranih područja (plan «Z4», Holbrookove prijetnje oko Podunavlja), a s druge strane, podilazilo mu se pripovijestima o «sukobu civilizacija», o Hrvatskoj kao «regionalnoj sili» i o misiji Hrvatske, da štiti zapadnu uljudbu i amortizira navodnu islamističku opasnost u Bosni. Uglavnom, na nj se svaljivala odgovornost, i većina je nepopularnih odnosno problematičnih poteza prikazana tako, kao da ih je Tuđman povukao po svojoj volji i vlastitoj ocjeni.
Hrvatska je tako, kroz Tuđmana, postala krivac za teritorijalne ambicije prema BiH (Tuđman je govorio o Hrvatskoj do Drine i još 1990. uvjeravao Izetbegovića da su Muslimani zapravo Hrvati), a onda je kriva za dijametralno suprotan plan – skrivila je podjelu te zemlje. Hrvatska je kriva što je oružjem pomogla obraniti Hercegovinu i Srednju Bosnu, jer je to faktično agresija na susjednu državu, ali je kriva i za to, što nije oružjem spriječila pad Posavine i što nije oslobođena Banja Luka, jer to ne bi bila agresija na BiH. I tako dalje. A onda se u Korizmi 1994., dok su se drugi odricali mesa, vina ili cigareta, Tuđman preko noći odrekao Herceg-Bosne. Kao utjeha, ponuđen mu je nacrt konfederalnog ugovora, a tko god je htio, mogao je svega nekoliko dana nakon Washingtona dobiti – inače tajnu - raščlambu Izetbegovićeva američkoga pravnog savjetnika, prema kojoj Federacija BiH faktično biva podvrgnuta Republici Hrvatskoj. Put do Daytona bio je ravan i popločan. Kad se nedavno govorilo o reviziji toga nesretnog ugovora, jedan od njegovih tvoraca, Richard Holbrooke, otvoreno je ponovio ono što već jasno stoji u njegovim memoarima: Hrvati nemaju pravo tražiti reviziju Daytona i eventualno stvaranje trećeg entiteta, jer su se toga u Daytonu odrekli. Nagrada koju je Tuđman tražio za svoju pomoć u okončanju rata, bila je mirna reintegracija Podunavlja.
Ima li alternative?
Naravno, ta je američka (Holbrookeova) ocjena nužno privremenog značenja, i može funkcionirati samo u sadašnjem odnosu snaga. Ona uvelike podsjeća na svojedobne, dvadesetak godina stare kvaziustavnopravne prepirke o tome, je li pravo na samoodređenje «konzumirano» odnosno «potrošeno». A ne treba nam budućnost da bismo vidjeli kako politički odnosi u BiH nisu definirani i kako su sve tamošnje strukture u snažnom previranju. Jedni smatraju, kako je akumulirana tolika količina nacionalne mržnje, da bi – u slučaju odlaska stranog protektora – uskoro izbio novi oružani sukob. Drugi vjeruju u postupne političke promjene koje bi dovele do stvaranja trećeg entiteta, što bi, po njima, bila pretpostavka stabilizacije, a treći misle, da će gospodarska i prometna integracija dovesti do unifikacije zemlje.
U tom je svjetlu Komšićev izbor višestruko važan, pa je uputno analizirati ponašanje političkih čimbenika, koji su do njega doveli.
Na najnižoj razini, on detektira podmuklost Zlatka Lagumdžije i bosanskohercegovačkoga SDP-a (kojemu je, nemojmo to zaboraviti, Račan sa svojom svitom čestitao izborni uspjeh). Iako sva istraživanja pokazuju, da su među pristašama i biračima SDP-a u Federaciji BiH Hrvati razmjerno najmalobrojniji, ta je stranka faktično istaknula kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije se upuštala u slabljenje bošnjačkoga korpusa, nego u dodatno razbijanje najslabijega, hrvatskog.
Važnije je, međutim, upozoriti na ulogu međunarodne zajednice. Njezini se namjesnici u Sarajevu već godinama izravno pačaju u personalnu politiku političkih stranaka, pa su tako u više navrata utjecali na smjenjivanje prvaka i tamošnjega HDZ-a. Da se razumijemo, Hrvati ne bi imali zašto žaliti za Antom Jelavićem, koji je od prosječnog oficira JNA, za svega nekoliko godina upravljanja logistikom HVO-a, stasao u pravoga Kreza, a ni za Draganom Čovićem, također moćnim biznismenom u balkanskom smislu te riječi, i svojedobnom ujdijevskom vedetom, koja je svoju odanost bratstvu i jedinstvu još uoči samog početka rata dokazivala ćiriličkim potpisima. Problem je u tome, što te predstavnike Hrvata – ma kako skandalozna bila činjenica da su u tu poziciju uopće došli – smjenjuje netko drugi, netko tko za to nema nikakva, a ponajmanje demokratskog mandata.
Nasrtaji tzv. međunarodne zajednice na HDZ BiH posljednjih su se mjeseci zaoštrili, a ključna je njihova uloga razbijanje tzv. nacionalnih stranaka. Zubakova Nova hrvatska inicijativa stasala je na prividnome Zubakovu otporu dejtonskom žrtvovanju Posavine, ali je trajno ostala na političkoj margini. Kao bivši pravovjerni komunistički tužitelj, Zubak je i sam bio previše duboko upleten u negativne pojave u HZ HB, da bi mu puk to mogao oprostiti. Hrvatska stranka prava pokazuje znakove napredovanja, ali svoj utjecaj još uvijek ograničava na dijelove Zapadne Hercegovine, otvoreno se oslanjajući na neke tužne i još tužnije stranice nedavne ratne povijesti (Blaž Kraljević i HOS). Đapić-Jurišićeva stranka ipak nije u stanju definirati svoja gledišta o ključnim pitanjima nacionalnog opstanka, nego koketira sa svim, počesto suprotstavljenim opcijama.
Hrvatski je favorit, dakle, ostao HDZ BiH, više po inerciji, nego po izgrađenosti programa i kakvoći vodećih ljudi. Radi toga ga je trebalo skresati.
I dok je trajala ta operacija, u isto su vrijeme sa Zapada dolazili impulsi o potrebi revizije Daytona i stvaranju trećeg entiteta. O tome su odjednom počeli govoriti i ljudi, koji su se svojedobno žestoko opirali hercegbosanskom rješenju, poput Franje Topića, prvaka Napredka, koji se na nekim drugim područjima djelatnosti redovito pokazuje spretnijim, nego na političkome poprištu.
Jedva tri mjeseca prije izbora utjecajni je Financial Times objavio opširan članak o ustroju Europe za dvadesetak godina, u kojemu je predviđeno postojanje, ni manje ni više, nego – Herceg-Bosne. Bio je to izravan poziv na radikalizaciju hrvatskih zahtjeva. No, da se stvar ipak ne bi izjalovila, uz blagoslov i poticaj Sanaderova HDZ-a, osnovan je HDZ BiH s dr. Božom Ljubićem. Ljubić je svojedobno, krajem devedesetih, predstavljan kao Tuđmanov kandidat za čelnu poziciju HDZ BiH, ali ga je na izbornome saboru glatko pobijedio tadašnji njegov suparnik, Jelavić. Nasuprot predstavi za javnost, tadašnju su Jelavićevu pobjedu izrežirali tobožnji Tuđmanovi izaslanici i prividni Ljubićevi podupiratelji. Osim što je sebe odveo na optuženičku klupu, Jelavić je uskoro odveo Hrvate u tzv. samoupravu, uslijed koje su napuštene tisuće radnih mjesta u vojsci i državnoj upravi. Kriminal je, kao i obično, vješto prikriven borbom za nacionalne interese, bez obzira na posljedice koje su se mogle predvidjeti.
Scenarij je sada bio nešto drugačiji. Više se nije moglo javno podupirati jednoga, a tajno raditi za drugoga, nego se išlo na otvoreno razbijanje stranke. Time se ujedno na BiH prenijela i stranačka polarizacija iz Republike Hrvatske. Iza Čovića i njegova štićenika, Ive Mira Jovića, svrstale su se – tobože nacionalističke – oporbene skupine iz Republike Hrvatske, a svima je moralo biti jasno da stvaranje frakcije odnosno paralelne stranke u izbornoj godini programirano vodi u – poraz.
HDZ BiH je taj poraz i doživio, HDZ 1990. i nije stvoren da pobijedi.
Rezultat? Premijer Sanader je pozvan u Washington, gdje ga je srdačno dočekao George W. Bush, jedan od najnepopularnijih i najmračnijih američkih predsjednika u novijoj povijesti. Svoju ulogu u «regiji», Hrvatska opet dokazuje pacificiranjem svojih sunarodnjaka i njihovim dodatnim političkim cjepkanjem. To je kontekst u kojem je izabran Željko Komšić. A u toj situaciji, postavlja se pitanje, koje mogućnosti ostaju Hrvatima u BiH.
Jedna je, da ponovno očekuju političku pomoć iz Zagreba, koju – ako pogledamo vladajuću strukturu i ono što joj se nudi kao alternativa – ne će tako skoro dočekati i koja, kad bi i došla, nije nužno od koristi, kao što smo vidjeli prethodnih godina. Druga je, da konačno preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke. No, hoće li u toj drugoj varijanti izabrati politiku jačanja ili slabljenja BiH, posve je druga stvar. Ako se okrenu prema jačanju, moraju tražiti suradnju s Muslimanima-Bošnjacima. U tome im, nesumnjivo, od koristi može biti ponašanje predsjednika Mesića (da, eto, i on jednom bude od nekakve koristi!), kojemu će povijest nesumnjivo u zasluge upisati nastojanje da se kako-tako održe korektni odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Ako se, pak, odluče na slabljenje BiH, moraju biti spremni na daljnje produbljivanje regionalnih razlika i interesa u hrvatskome korpusu, a onda i na političko mrvljenje i demografsko slabljenje, što bi u konačnici – uz žrtve - moglo dovesti do narodnosno-teritorijalne homogenizacije, koja bi omogućila stvaranje trećeg entiteta i, u perspektivi, miran razlaz konstitutivnih naroda i njihovih jedinica.
Izbor ni u kojem slučaju nije lak. No, ako ga usporedimo s duhovno-političkom klimom u kojoj su djelovali hrvatski političari početkom XX. stoljeća, izvući ćemo dalekosežnu pouku. Svi oni koji su tada napustili čvrsto uporište u pravaškoj, starčevićanskoj misli, hoteći biti pragmatični i mudri, objektivno su djelovali protiv Hrvatske, pa i onda kad su mislili i htjeli djelovati u interesu Hrvata. Neki su skrenuli umom (Supilo), neki su se pokajali i bar pred smrt vratili bistromu izvoru (Trumbić), a neki su - preko ministarskih fotelja - sletjeli ravno na smetlište nacionalne povijesti (Smodlaka, Drinković, Anđelinovići).
Ako, dakle, ne znamo puta, vratimo se pouzdanu putokazu – Starčeviću: «Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah, neka ih to pet bude slobodno i sretno». To je jedini savjet na kojega mi, Hrvati iz Republike Hrvatske, imamo pravo...•
Tomislav JONJIĆ
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Oda ratu
Poslije održanoga govora osjeti veliki umor te potraži prenoćište pod najvećim hrastom, pod vedrim nebom. Prije sna reče onima koji prvi ustaše da se ne će s njima pozdravljati jer će im sutra nastaviti govor. I doista, bez drugoga uvoda sljedeće jutro im reče:
- Vaše ime zabranjivahu, zločincima vas nazivahu. S vašim imenom djecu plašiše. Vas, nevinu djecu Božju, vas kap pravednosti koja se niz dugu i niz zraku sunca spusti na zemlju. Bijaste prognani među strane narode, zatvarani i ubijani sve zbog mene i zbog ljubavi prema istini i slobodi. Zato ću vam, iako je u srcu prepoznaste, ali je nikad ne čuste, povjeriti istinu o ratu spjevanu od vaše srčanosti, ali i od vaše klonulosti kad vam neprijatelji vaši ukradoše izvojevane pobjede.
Pjesma o ratu
O rate, ti što slavljahu te
toliki bezumnici
tko posla te na svijet –
Bog ili đavo?
I zašto?
Tko te priziva –
mudrac ili luđak?
Tko ti jesi? Il' mudri
sutrašnji dan,
Il' pakao si jučerašnji?
Tko si ti: rušitelj ili
graditelj.
Zašto slavio te mudri
Heraklit Mračni
a sveci te proklinjali,
zašto hvalio te Hegel, Nietsche
i toliki drugi mudraci
ako samo zlo na svijet donosiš?
Zar samo zato što duši
polet daješ,
zar samo zato što sve
slavom mjeriš, pobratimljuješ nas,
što u društvu s tobom
s bogovima se izjednačujemo
jer o životu i o smrti
odlučujemo?
Razaraš li ili gradiš,
ili jednima činiš jedno
a drugima ono drugo?
Ili svijetu tako
mjeru tražiš:
od velikoga i od
preteke oduzimaš
a malome dodaješ?
Ti koji toliko majka
uplaka,
koji toliko očeva posijedi i ostari,
koji toliko udovica ucrni i
toliko djece osiroti,
zašto te ipak prizivamo i
slavimo?
Zato o neznalice,
zato o malodušnici
jer vas činim većima
od vas,
zato jer vas i nad zemlju
i nad nebo nadvisujem.
Zato jer ja sam ono tvoračko,
jer sam prapočelo svemu,
jer iz praha ovoga svijeta
novi svijet pravim,
svijet vedrine i slave.
Svijet vječnog pijanstva slave.
Zato jer od vaših mrtvih snova
pravim život pravi.
Zato jer bez mene bi ionako umrli
ali bez znaka na grobu.
Bili bi samo humus na pustopoljini
i loša hrana lešinaru, hijeni i krtici,
zato jer vas vodim u maštu
djevojačku,
zato jer od vaše smrti pravim
uspomenu veću od vas,
i gradim vam slavoluke
pod kojima nikad nećete umrijeti.
Da, mene slave jer bez mene
svijet gubi ciljeve i ostari,
ciljevi bivaju zaboravljeni
a ono što treba doći
nikad ne dolazi.
Bez mene vam drugi
nevjestu ugrabi
maslinovom granom vas ubi.
Zato da se nova kuća sagradi
kad stara postane tijesna,
zato jer vinograd ne rodi
dok ga vrtlar ne oplijevi.
I zato, evo ja odabrah vas
kad vi nemaste hrabrosti
odabrati mene,
jer vam je srce plaho
i ustrašeno,
bojite se i moje ime
spomenuti.
Zato dođoh da vas ohrabrim,
da vas oslobodim.
Oni koji prvi ustaše s ushićenjem su slušali Prorokovođinu pjesmu, a kad on završi, usklicima ga pozdraviše. Obradovani, ozarenih lica u zboru nekoliko puta otpjevaše Prorokovođinu pjesmu o ratu.
Prorokovođa ih je zamišljeno promatrao, a zatim reče: zaista je rat krvava terapija u narodnom samonalaženju: kao nacije, kao homogenog političkog subjekta. On je istina pojedinca i naroda. Koliko tko vrijedi, u ratu se najbolje vidi. Smisao je rata da vam održava životnu, nacionalnu vitalnost, a pobjede u ratu da vam donese slavu u slobodi, pravdu i vlast vrlina.
Tako bi i prođe i osmi dan učenja Ispravnoga puta.
BLEIBURG I HAAG - P. S.
(Govor na predstavljanju knjige
"Bleiburg i Haag - Kako propadaju hrvatske države"
Zagrebačka HVIDRa, 6. XI 2009)
Mladen Schwartz
(PRVI DIO)
Hrvatska braćo i sestre!
Pred nama je moja nova knjiga "Bleiburg i Haag ili Kako propadaju hrvatske države", i da je ona ugledala svjetlo dana u ovim našim olovnim vremenima, moram za to izraziti zahvalu nizu ljudi, bez kojih je ne bi bilo; uz dragoga Boga i svoju inspiraciju, eto, ovim našim suvremenicima: Zvonku Maštroviću kao financijeru i organizatoru, tiskari Parvus i Stjepanu Ocvirku koji je stvar računalno obradio, kolegi Kujundžiću, i jednom prijatelju koji želi biti anoniman, na ustupanju silne literature, Robertu i Zdenki Sertić na priskrbi potrebne aparature, Ani Lučić na logističkoj potpori, našim dičnim predstavljačima, gospodi Kujundžiću, Miljku i Horvatu-Milekoviću, napose čelniku naših junačkih ratnika, gospodinu i kameradu Ivanu Pandži - Orkanu, koji nam je velikodušno ustupio ove lijepe prostorije za današnju prikazbu moje knjige. Nije u naše dane uopće lahko u Zagrebu, u Hrvatskoj kakva jest, naći utočište za pothvate ove vrsti; da navedem tek primjer zagrebačke knjižnice Ugrizović, mi je zovemo "Mile Budak", ali ništa od toga, tamo su došle židovske intervencije, i Zrinke Vrabec Mojzeš ("radio 101"), i nekoga srpsko-židovskog fizičara Saše Blagusa, i sličnih, i nakon dvije moje tamo prikazane knjige imamo dakle "zabranu lokala".
I postupak odabira današnjih predstavljača prošao je stanovite peripetije. Mate Kovačević ispričao se jer je ovih dana morao pripraviti predstavljanje nove knjige Benjamina Tolića ("Sanaderova dionica"), a Josip Jurčević jer ne smije, kao predsjednički kandidat, biti pristran. (Nadam se da će mi predstaviti slijedeću moju knjigu, o Bruni Bušiću, nakon što postane Predsjednik Republike.) Stjepan Šulek pak odustao je kada mu je prijatelj u Koruškoj iznenada dobio rođendan, pa su ga očekivali tamo.
Poslije objave (u vrijeme ovogodišnjega hodočašća na Bleiburg), knjiga je već doživjela različitih ocjena: usmenih, jer one pisane su pod embargom. Budući da su mi važne i pohvale i pokude, evo nekih od iznešenih mnijenja: Dakako, i opet je bilo prigovora zašto nisam pisao o ovom ili onom (a što ne spada u temu). Ali, kada čovjek piše o primjerice François Villonu i pjesnicima - zločincima, neumjesno je prigovarati mu da u knjigu nije uvrstio ništa o slavonskoj kuhinji i letećim tanjurima. Jedan čitatelj spočitava mi da ne može, kako ja to tražim, na Bleiburške komemoracije dolaziti ustaška vojska u odorama. I ne može, rebus sic stantibus, kako sada stoje stvari. Ali ja sam pisao o onomu što bi trebalo biti i što bi moglo biti, da imamo državu. Čulo se je i da nisam trebao Simu Dubajića nazvati "nesretnim". Ali ta riječ u surječju ne izražava sućut, ona je ovdje tek istoznačnicom za "bijedni", kukavni" ili "ubogi". Netko je pak jednu slučajnu tipkarsku pogrješku (u Hrvata uobičajenom hiperinterpretacijom) ushtio shvatiti kao "nečiju žestoku podvalu". Jest, podvalu vražića Titivila, na koju ću još doći. Za nekoga, knjiga je "propaganda", "katastrofalna". Ali kaže i: Sve si ih razgolitio. Drugi je pak pohvalio moju povijesnu rekapitulaciju, a ostalo u knjizi da je "za vječnost". Treći veli: "odlično" (hoće reći - izvrsno). Četvrti: genijalno. Peti: izvrsne formulacije. Šesti: Mladene, dijamante moj! Neki svjedoče kako su je "pročitali u dahu". Jedan od naših predstavljača: Knjiga potiče na razmišljanje o tomu zašto Hrvati gube države. Jedan gospodin: Ne ću auktora hvaliti da se ne bi uzoholio. Drugi gospodin me ipak hvali: Točka na "i", u pravo vrijeme, ljjepo, točno, pametno itd. A jedna gospođa: Gospon Mladen piše brže nego što ja čitam. Druga međutim gospođa veli da napadam Crkvu, pa da zato knjigu ne će kupiti. Još jedan gospodin: Zašto nisam u fusnoti spomenuo da je o Bleiburgu najviše pisao Vinko Nikolić? Pa to se vidi u bibliografiji! Nisam trebao, veli još on, na jednom mjestu uz neko ime napisati "židovljev"; možda je to osjetio pogrdnim, jer, kaže, ima i dobrih židova. Pa valjda ima.
Zanimljiva je osoba spomenuti vražić Titivil (vrag je u detalju), koji je u Srednjemu Vijeku prepisivačima stvarao velike nevolje, uvaljivao im pogrješke, koje bi onda u vrećama nosio sv. arkanđelu Mihovilu da im to na Sudu upiše u grijeh, i tako im produlji boravak u Čistilištu. Danas je Titivil proširio svoje djelatnosti: on se klonira i reciklira, ima moć bilokacije i polilokacije i multiplikacije, i odgovoran je za skoro sve naše spisateljske pogrješke tipa lapsus calami, lapsus mentis, tipkarske, tiskarske i ostale, i protiv njega nema lijeka doli poštenog egzorcizma, ili tradicionalnih ceduljica Errata - corrige, kakvu sam jednu i ja prilijepio u primjerke ove knjige da sve bude čisto i jasno.
Sada ćemo ovako: dajem riječ našim današnjim predstavljačima, ovim redom: prof. dr. Nedjeljku Kujundžiću, predsjedniku Hrvatske Čiste Stranke Prava kameradu Josipu Miljku, te napokon Marijanu Horvatu-Milekoviću, našem uglednom spisatelju i jezikoslovcu. Na kraju ću još jednom dati riječ samome sebi, i dopustiti si par dodatnih natuknica o Bleiburgu i o onome gdje smo i što smo u ovim dakle olovnim vremenima.
(DRUGI DIO)
Hrvatska braćo i sestre!
O Bleiburgu je pisano mnogo; ono bitno nadam se da sam popisao u svojoj bibliografiji, u Knjigopisu u završnom dijelu ove knjige. Tamo ćete naći mnoga imena, a najvažnije naslove svakako su napisali velečasni Ivan - John Prcela, profesor Josip Jurčević i još neki. Budući je literatura vrlo opsežna, mojom nakanom, a niti mojom zadaćom, nije moglo biti već tako brojnim historiografskim izdanjima pribrojiti još jedno takvo, iz iste ili slične vrste. Htio sam, kako i ističem u Proslovu, donijeti, uz sažetak povijesnih podataka, zapravo svoj stav o odnošajima spram Bleiburga, kritično i aktualno, kakvi oni jesu, kakvi nisu, a kakvi ne bi trebali biti.
Moja knjiga o Bleiburgu pojavila se je tamo 15. svibnja ove godine, ali se netko, srodan spomenutom vražiću Titivilu, pobrinuo da se protiv nje nahuška redarstvo zemlje Austrije, čudne po mnogočemu zemlje, ali ne ću sada o tome. Na uobičajenoj je komemoraciji ove godine, kao zvijezda, nastupio Antifa... pardon, Andrija Hebrang, koji je nedvojbeno respektabilan muž, ali se ne može oprostiti da je, u svojemu nastupu, i on uz tolike druge (pišem o tomu u knjizi!) još jednom misterij i mistiku Bleiburga trivijalizirao sumnjivim pričama o "svjetonazornom sukobu" (po prilici: na Bleiburgu su ljevičari posmicali desničare, u kakve se i on, ne znam zašto, svrstava), o "nesuglasju političkih svjetonazora", kao da tamo nije bio srpski genocid nad Hrvatima! Hebrang nije židov, jer se takvim ne smatra i to je njegovo suvereno pravo. Ipak, u društvu židova kakav je Slobodan Lang (koji je držao prikladnim u Bleiburgu objesiti na vrat golemu Davidovu zvijezdu! - to tamo nije zabranjeno znakovlje!), i Hebrang banalizira i razvodni sveto Bleiburško mjesto te učini sve da se demontira, dekonstruira Bleiburška istina sve do neprepoznatljivosti. Vrhunac je ova dvojbenost dosegla najavom o podizanju Bleiburškog spomenika za valjda tisuću žrtava, da se realne brojke umanje; o tomu će još biti riječi. Dodajmo tu i mantru, što je Hebrang ponavlja s nizom drugih površnika, da su naime Bleiburške žrtve ubijene "bez suda". Da ih je dakle osudio Titov sud, sve bi bilo u redu! A o ravnovjesju u prikazu "komunističkih" i "fašističkih" zločina, ravnovjesju koje i Hebrang zastupa - baš kao da su isto uzrok i posljedica - da sada doista više ne govorim!
Neopartizanski poglavica Mesić nakon svega ovoga došao je samo na gotovo, prikazavši Bleiburške komemoracije kao "dernek". I to, viče on histerijom antifašističkog pravednika, "dernek" koji plaća, zamislite, Hrvatski sabor! Koji se, voljom Mesića i sličnih, više ne smije niti nazivati državnim. Mesić se razgalamio kako bi državni dužnosnici morali napustiti takav "dernek". Za Mesića je Bleiburg bio i ostao "politizirani mit", sveta nacionalna zbilja za njega je politizirana i mitološka, dakle upravo ono što predstavljaju njegov "jasenovac" i subrat mu židovski "holokaust", kojemu se i sam Mesić, kao marljivi teklič židovskoga protuhrvatskog mešetara Zuroffa, prokušao u svojstvu jednoga od najprominentnijih prvosvećenika.
Da se partizan Mesić već praktično preselio u Jasenovac, to više nikoga ne čudi. Malo je tamo, malo u židovskom jadvašemu. Začudnije je, da se na tom mjestu velikosrpsko-židovske laži, u jasi, nakon tako upornog i trajnog i vrlo opravdanog otpora Katoličke crkve u Hrvata, sada nedavno pojavio i njezin prvak, kardinal Josip Bozanić. (Taj svat očito voli kriva mjesta, sjetimo se za ovu prigodu tek njegova svojedobnog kleknuća u grobnici Karađorđevića na srpskomu Oplencu!) Zagrebački je nadbiskup na jasenovački dernek dovukao ne manje negoli 350 svećenika. Ljevica je, židoljubna i židovska, trijumfirala, premda ne bez neizbježivih zanovjetanja: zašto ne prije, zašto ne pred samim Cvet-od-Kamen itd. i tsl. I u jasi Bozanić je zastupao Crkvi tako dragu teoriju ravnovjesja: Bleiburg jednako Jasenovac! Istini za volju, barem je zatražio da se konačno podastru brojke Jasenovca, ne priznajući nekakvih navodnih 72 ili koliko već tisuća, koje su mu tamo ritualno uvalili. Ali nije propustio ustvrditi kako su tamo, uz sirote, po definiciji nedužne židove et al., stradali i "Hrvati drugog političkog mišljenja". Rušiti, u stanju najteže ugrozbe, morem krvi obnovljenu vlastitu državu - to se dakle u žargonu prvoga čovjeka Crkve u Hrvata zove - pravo na drugačije političko mišljenje! Nije loše, pa i ako je od zadrtih drugokoncilaša!
Jedni revno ravnovjese i relativiziraju, drugi i nadalje cmizdre i moraliziraju (klaumata! - vidi moju knjigu!), treći pak Bleiburg punom parom "demitologiziraju". Natuknuh već, radi se užurbano na pretvaranju Bleiburškoga grobišta u spomen-groblje koje tisućice tamo, na licu mjesta, likvidiranih hrvatskih ratnika. Tako bi se, dok jasenovačke brojke opet rastu u nebesa, Bleiburg sveo na mali broj žrtava, sve što je poginulo izvan Bleiburga i na susljednom Križnom putu, potonulo bi u mrak zaborava, jaso bi ponovno skočio do milijuna, a Bleiburg zakržljao do šačice poginulih. Tada bi mogla i prestati redovita proljetna hodočašća, a za poimence navedene mrtve neka prigodice dolaze pokloniti im se njihovi bližnji, rodbina i nepopravljivi jučernjaci.
Novom, neopartizanskom, posthrvatskom minimalističkom statistikom smrti tako bi se širom otvorila vrata i izravnoj zabrani Bleiburških okupljanja. A da se na tomu zdušno radi, govore nam i nedavna divljanja koruških titovaca (svatko se tamo pojedinačno predstavljao novinarima kao Josip, ili Josipa, Broz!), koji su se, uz treštanje barbarske glazbe jugoslavena Bregovića, divljačkim terorom usprotivili odvijanju redovite ovogodišnje komemoracije za mrtve austrijsko-njemačke ratnike pripadnike SS-postrojbi na Ulrichbergu, što se tradicionalno odvijala pod pokroviteljstvom austrijskoga ministarstva obrane. (Jest, kako rekoh, čudna zemljica Austrija!).
Spominjem ovo stoga jer su teroristi najavili kako će ubuduće na sličan način zapriječiti i održavanje hrvatskih sjećanja na Bleiburgu. Lijepo se sve to slaže, opet je na djelu koordinirana kolaboracija unutarnjeg i vanjskog neprijatelja! Usporedno s posvemašnjom destrukcijom i samih ostataka ostataka (reliquiae reliquiarum!) hrvatske države, samosvijesne, ponosne i dostojanstvene hrvatske nacije - sada smo dobili i prijetnju: od partizana Mesića, od falsifikatora Bleiburških ploča kakav je izrod Bože Vukušić, te od austrijskih ljevičarskih terorista, da će nam naprosto zabraniti i ukinuti Bleiburg. Ali, ja mislim, dok je i mala Božja četa na braniku Kroacije, taj se nije rodio kome će to uspjeti! Uostalom, vrijeme je da i Hrvat na Bleiburgu progovori drugim jezikom, umjesto da samo mekanci i malograđani trabunjaju o ravnovjesju, pa i da se sramežljivo i pojedinačno paradira u odorama one mrtve vojske, odorama u koje bi svi nazočnici morali biti odjeveni kako bi odali čast svojim tragičnim herojima: tamo nisu ginuli ni partizani ni Englezi, ni zločinci niti žrtve kakve prometne ili meteorološke nevolje - tamo je ginuo cvijet hrvatske mladosti, tamo su ginuli hrvatski ratnici, tamo je ginula Hrvatska!
I danas gine Hrvatska, Bleiburg se nastavlja, drugim sredstvima. Već je sam Bleiburg kao genocidna katastrofa doprinio opadanju Hrvatstva u susljednim razdobljima; ne samo numerički, nego i rasno, kako podsjeća hrvatski desničarski pisac, socio-biolog Tomislav Sunić. Pogibijom najboljih, srozala se rasna substanca. Bleiburška je nepravda još neispravljena, zločin neokajan, a nastrani hrvatski odnošaj spram Bleiburga samo pridonosi bleiburškom kontinuitetu.
Ja u svojoj knjizi, uz ostalo, nastojim usporediti propast Nezavisne Države Hrvatske 1945 i propast Republike Hrvatske 1995 godine. Sličnosti su velike, upadne, zastrašujuće. Ali ima i razlika. Kada je propala Poglavnikova ratna Hrvatska, bilo je to dojmljivo, uvjerljivo, dramatično, svima bjelodano; još je u čast te kataklizme svečano posmicano pola milijuna Hrvata. Slijepac to ne bi opazio. A 1995? Republika, država, naša Kroacija - šaptom pade... Pade neprimjetno, uz uščuvanje iluzije da je stvorena, da je opstala, da je neuništiva. A gdje je danas Država Hrvatska, kada se Bleiburg dekonstruira, kada se pobjednička vojska uništava i osuđuje, vani i doma, kada se predaje negdašnjim alpskim Hrvatima dio svetoga hrvatskog tla, samo kako bi ova karikatura od hrvatske države osvojila pravo na konačnu propast u superjugovini EU?! Stik k odprtomu morju - to je ovih dana ključ hrvatskoga opstanka ili smrti. Gdje smo mi to, kakva su to vremena, što je nastalo i što je ostalo od hrvatskoga naroda, kako dalje?!
O tomu u drugi čas, na drugom mjestu!
Hvala Vam na odazivu, na strpljenju, na pozornosti! ZA DOM!
Iz knjige dr.Petra Vučića: Govor Hrvatima o Ispravnom putu...
Govor onima koji prvi ustaše
One koji prvi ustaše pozva da se izdvoje od ostaloga naroda, da njima posebno govori. Da im kaže one riječi i otkrije one misli koje dođoše do vrata njihove kuće, ali u kuću ne uđoše. Koje dođoše do njihovih ušiju i oni ih čuše, ali im smisao potpuno ne razumješe. No, oni za njih bijahu sasvim pripravni, sasvim spremni. Kad se okupiše, Prorokovođa im reče:
- Vi ste oni koji ste me tako dugo i željno čekali. I ne zaboraviste mi imena. Vaša ljubav i vaša vjera me svih ovih 1 000 godina tako krepko snažila. Vi ste ono ozimo sjeme što jaro budi i polet mu daje. Što nicavost održava duže nego lotosovo sjeme. U vama je budno prebivala naša spasonosna ideja koja se svakog proljeća pokušavala otresti od snijega i pospanosti, pa je i održala jednu veliku svetkovinu, svetkovinu onoga Velikoga Proljeća. Vi bijaste budni sve ove godine, i zato naš narod s ushitom reče: oni prvi ustaše. Vi ste jedini istinski poznavali neprijatelje svoje i tako sveto ih mrzili i prije nego ih sretoste, prije nego ih u bitci upoznaste. Vaša uzvišena ljubav za naš narod, i vaša tako krepka mržnja na barbarske naše neprijatelje, održale su ono sveto sjeme naše nade i naše budućnosti. Zato samo vi možete sa mnom voditi ovaj narod. Jer, jedino vi čisto i otvoreno srce ljubavi i krepku mišicu imate, jedino vas veseli potok čežnje za propašću i smrti neprijatelja našega. Jedino vas ne mogu zaplašiti potoci krvi i brda leševa neprijateljskih. Zato jer prvi ustadoste, bit ćete prvaci u svoj mojoj vojsci. Jedino vama, koji ovih 1 000 godina stražariste pred vratima slobode naše domovine, povjeravam vođenje našega naroda. Vi neustrašiva srca i nikad zatajene ljubavi, vi jedini možete dosanjati san našega naroda, vi zaljubljenici u vječnost Hrvatske.
Drugi put ću vam reći kamo ćete ga voditi.
Tako bi i prođe i sedmi dan učenja Ispravnoga puta.
"Uvijek je pravo vrijeme da se uradi ono što je ispravno"
Martin Luther King, Jr.
Hrvatsku čine ne samo teritorij, nego i ljudi
Poštovani,
Nadam se da ćete se složiti da Hrvatsku čine ne samo teritorij i granice, nego i ljudi: kako oni rodjeni, tako i oni nerodjeni.
Život svakog čovjeka, pa i onog malog, tek začetog, sitnijeg od točkice, vrijedniji je od teritorija. A onaj tko se je u stanju odreći života nerodjenog djeteta, taj se je u stanju odreći i hrvatskog teritorija.
Hrvatska vlast se je odrekla života stotina tisuća nerodjene djece i osudila ih na smrt. Neće biti ništa čudno ako se zakulisnim igrama pojedine osobe u hrvatskoj vlasti odreknu i hrvatskog teritorija.
Molim Vas, zauzmite se oko poštivanja života svakog čovjeka, sve od trenutka začeća do prirodne smrti i do vječnih i nepromjenjivih etičkih načela kojima nas uči Katolička Crkva. To znači da trebamo biti ne samo protiv ubijanja, nego i protiv kontracepcije, sterilizacije, umjetnih oplodnji, predbračnog i izvanbračnog seksualnog života, protiv nemoralnog odgoja i protiv svih drugih grijeha.
Zbog grijeha ljudima propadaju ne samo duše, nego umiru i tjelesno. Čak se zbog nekih grijeha pojavila opasnost biološkog nestanka brojnih naroda.
Pozdravlja Vas iz Požege
dr. med. Antun Lisec
Vaše pismo ...
TUDI TUKAJ JE HRVAŠKA!
Drugovi sabornici (čast iznimkama) koji ste glasovali: ZA potpisivanje Arbitražnog sporazuma s Republikom Slovenijom zaboravili ste nešto jako, jako važno da: Vox populi - vox Dei!
Mi s Vama ne želimo ići čak niti u Crkvu, a kamoli u Europu (koja je izbacila i Boga iz vlastitog Ustava!), mi ostajemo u Hrvatskoj!
Zaboravili ste i još nešto zbilja prevažno: da parafraziram nestašnog provokatora Joška Jorasa, slovenskog državljanina, koji ima obiteljsku kuću u zaseoku Mlini, na teritoriju Republike Hrvatske… da se zemlja kojoj Vi radite o glavi zove (vjerovali ili ne!) Hrvatska: TUDI TUKAJ JE HRVAŠKA!
Ne bilježim se s poštovanjem jer ga od mene, a vjerujem ni od kojega istinoljubivog Hrvata u RH (ili bilo gdje na kugli zemaljskoj!) uopće i ne zaslužujete!
Uz drugarski pozdrav
Petar Vulić
OVO JE PODJELA NA ONE KOJI VOLE ZEMLJU U KOJOJ ŽIVE I NA IZDAJNIKE
IZBOR JE VAŠ!
(NEMOJTE POSLIJE REĆI: NISMO ZNALI, MI SMO MISLILI…)
Činjenice su:
1. Sloveniji ne treba pravo prolaza kroz Hrvatske teritorijalne vode.
Ona na to ima pravo (po međunarodnom pravu)
2. Slovenija nema (i nikad ne smije imat, a tu ona traži)
pravo na eksplataciju, upravljanje i kontrolu hrvatskih teritorijalnih voda.
I ne zaboravite:
1. Granice Hrvatske sa Slovenijom su se već mijenjale ne štetu Hrvatske
(od 1945. do 1991.)
2. Slovenija NIJE platila nadoknadu za neisporučenu el. energiju
(od 1991.se dogovora) a Sabor je to "blagoslovio"
3. Hrvatska se odrekla primjene ZERPa, na svoju štetu a na korist Slovenije.
4. Ljubljanska Banka je još uvjek dužna tisućama hrvatskih štediša.
5. Sveta Gera je još uvijek okupirana.
GDJE JE OVOME KRAJ I ŽELITE LI BITI DIO OVOGA?
IZBOR JE VAŠ!
I ne nasjedajte na floskule o "strateškim intersima RH i ulasku u EU".
Mislite li da EU (jednoglasno, nije Rhen EU!) podržava one što traže tuđe
i ODBACUJU ARBITRAŽU MEĐUNARODNOG SUDA (Slovenija)?
Ja ne (a da vjerujem, meni bi se ta EU gadila, i ne bi htio u nju). A Vi!?
S poštovanjem
Mladen Zelić
dipl. ing. elektrotehnike, prof. matematike i fizike, Split
VRIJEME HEROJA I VRIJEME "GUSAKA"
Povijest hrvatskog naroda uči nas da nam se povremeno događaju kratki i burni periodi kada se u malo vremena sažimaju desetljeća, pa i stoljeća. Tada na scenu dolaze heroji i državnici. Najvrsniji u ovom narodu nakratko se dignu i otvore hrvatskom narodu oči, ukažu na nacionalne ciljeve i put kojim treba poći. Ali onda se u gačućim jatima sa svih strana sjate poslovične hrvatske političke "guske", nadglasaju heroje te hrvatski narod odvedu u kojekakve "magle" i na razne sluganske stranputice. I tako, nakon kratkog vremena heroja, dođe desetljećima dugo vrijeme "gusaka" i korumpiranih komedijaša.
Zbog najslavnijeg herojskog vremena u našoj povijesti, kada su se u samo nekoliko godina borbe za samostalnu i slobodnu Hrvatsku sažela stoljeća htijenja hrvatskih mučenika i sanjara, to jadnije izgleda ovo današnje vrijeme "gusaka".
Najnovija "magla" natkrila je Savudrijsku dragu i hrvatsko-slovenske odnose. Od prijepora koji se trebao riješiti bez povišenih emocija pred jedinom mjerodavnom sudbenom institucijom - Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda, stvoren je teren za netrpeljivost između dva naroda. Na slovenska posezanja za tuđim teritorijem, naše se "guske" natječu tko će brže ratificirati i "ispregovarati" nešto o čemu se ne pregovara. Tako će, u znak izrugivanja poginulim herojima za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, hrvatske saborske "guske" donositi odluku o "čerupanju" hrvatskog mora baš na Dušni dan! Bit će to ujedno i dar Sloveniji u znak zahvale za "dobrosusjedsku" blokadu pristupnih pregovora s Europskom unijom. U tom famoznom sporazumu naloženo je arbitražnom tijelu da Sloveniji osigura pristup "otvorenom moru". Tako dvije zemlje ulaze u zanimljiv omjer rizika i dobiti pred neutralnim sudom. Slovenski "rizik" je u tome da možda ne dobiju hrvatsko more, a slovenska dobit je u tome da možda ipak dobiju tuđe more. Naš rizik je u tome da možda izgubimo dio svojega mora, a naša je "dobit" u tome da možda ipak Slovenija ne dobije naše more!!!
Dobije li Slovenija dio hrvatskog mora na krajnjem sjeveru, tko će jamčiti da takav "rizik" neće poželjeti i Crna Gora na jugu? Tako će hrvatske "guske" otvoriti mogućnost da država koja je u Jugoslaviju ušla bez Boke Kotorske, a iz nje izašla s Bokom, još zatraži i komadić Prevlake! Pa Bosna i Hercegovina, pa Srbija za prekodunavske hrvatske džepove? Kao da je Hrvatska torta od koje si svatko za poslasticu može odrezati "rizični" komadić.
A hrvatske "guske" trebaju znati samo to da se svi međugranični prijepori trebaju i mogu mirno riješiti pred za to nadležnim međunarodnim sudovima, na temelju prava i samo prava, bez ikakvih maglovitih političkih "spinova". A susjedima kojima pravo i samo pravo ne odgovara, nego bi u ime milozvučne "pravičnosti" htjeli zavući ruke u tuđi džep, to se ne smije dopustiti.
A da nije u pitanju nikakav "sporazum" pokazuje i mizerna jednostrana hrvatska izjava kakvu samo političke "guske" mogu potpisati, nakon što su se s drugom stranom suglasile da nijedan jednostrani dokument donijet nakon 25. lipnja 1991. za arbitražno tijelo neće biti važeći! Jamstveni supotpis nekih velesila na toj jednostranoj izjavi politički jalovo podsjeća na isto takvo jamstvo ponuđeno prigodom odlaska prve skupine Hrvata na Haaški tribunal. (Jamčeno im je "brzo i pošteno suđenje". A onda se ono "pošteno" svelo na to da je Dario Kordić dobio dvadeset pet godina, a Biljana Plavšić jedanaest. A ono "brzo" se svelo na to da je Biljana Plavšić za najteže zločine puštena nakon odsluženih "dugih" šest, a Kupreškići su pušteni kao nevini nakon "brze" četiri godine suđenja, bez ikakve isprike suda!!!)
Još je znakovitiji odgovor Slovenije na jamstva za hrvatsku jednostranu izjavu. Ako velesile jamče Hrvatskoj da neće izgubiti teritorij, Slovenija neće potpisati sporazum! Pa tko je tu u "riziku", a tko u "magli"?
Dobije li Slovenija ovakvom arbitražom dio hrvatskog mora, tko će preuzeti odgovornost što se nakon toga može otvoriti neprijateljstvo između Hrvata i Slovenaca? Tko se ima pravo poigravati takvim "rizikom"? Dokle će hrvatske političke "guske" voditi Hrvatsku u razne opasne "magle"? Odgovornost za ovaj "sporazum" i njegove posljedice za Hrvatsku, ako se ne pruži građanima mogućnost da se o njemu izjasne na referendumu, ne smije otići u zastaru, kao ni kriminal u privatizaciji.
Posljednji je čas za naraštaj novih hrvatskih političara-heroja s misijom da demokratskom borbom napokon u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj trajno stanu na kraj hrvatskim političkim "guskama"!
Pozivamo hrvatski narod da na svim budućim izborima vrijeme "gusaka" zamjeni vremenom heroja.
(Zagreb, 2. studenog 2009.)
Obiteljska stranka
Politička kultura
Dokle će Hrvatska dopuštati da joj Slovenija potkrada Istru?
Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.
O slovenskim ucjenama i pretenzijama za hrvatskim državnim teritorijem od 1991. do 2009. zna se gotovo sve, ali čini se da to svim dosadašnjim vladama u Hrvatskoj nije bilo dovoljno da shvate u kakvu se labirintu nalaze i ništa nisu poduzele da zatraže povrat oteta državnog teritorija. Stoga želimo javnost upoznati kako je Slovenija nakon Drugoga svjetskog rata političkim pritiscima i drugim makinacijama pod jugoslavenskim komunističkim patronatom dobila mnoga hrvatska sela u Istri i krađom došla do teritorija u dolini Dragonje koji je pripadao Hrvatskoj, a sada pripada Sloveniji. Tko se pokušao usprotiviti slovenskim otimačinama hrvatske Istre ili uvođenju slovenskog jezika u hrvatske škole ili župe završio je u zatvoru. To su bili, koliko smo uspjeli istražiti, uglavnom svećenici.
Msgr. Božo Milanović (1890.-1980.), član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946., ostavio je važan dio svjedočanstva koje govori o teškim mukama koje su prošli istarski svećenici što su radili na očuvanju hrvatskog jezika u školama i crkvama u hrvatskim selima te se usprotivili da ona budu priključena Sloveniji.
Prve nevolje počele su za vrijeme njemačke okupacije, kada su hrvatska sela Pregara, Črnica i Gradina kod Buzeta preko noći postala slovenska. O tome je Milanović napisao: "Ta tri sela, uvijek prije hrvatska, pala su za vrijeme narodne borbe zajedno sa okolicom pod Sloveniju. Tada su partizani u hrvatskom dijelu Istre mobilizirali mladiće i muževe dok u Sloveniji toga još nije bilo. Zato su se seljaci u spomenutim krajevima, upitani (dakako na želju Slovenaca), da li žele spasti pod Sloveniju ili Hrvatsku, odlučili su se za Sloveniju. Učinili su to radi toga da ne bi bili mobilizirani i prisiljeni ići u šumu. Kad su nešto kasnije i slovenski partizani proveli mobilizaciju, već su Gradina, Pregara i Črnica spale pod Sloveniju te su ostale u njoj također i poslije oslobođenja. Slovenci su razvijali ondje među pučanstvom živahnu propagandu. Govorili su da će oni koji ostanu pod Slovenijom ići u Kopar i ondje prodavati svoje proizvode, a možda da će biti priključeni Slobodnom tršćanskom teritoriju. Za povratak tih sela zauzimao sam se više puta kod viših hrvatskih rukovodilaca, u prvom redu kod V. Holjevca, zapovjednika Vojne uprave u Opatiji i kod predsjednika vlade u Zagrebu dr. V. Bakarića. Njima i ministru unutrašnjih poslova I. Krajačiću, kao što također predsjedniku Sabora Sremcu i Oblasnom odboru za Istru u Labinu, poslao sam (20. I. 1947.) stručno izrađeni referat (sa geografskom kartom), koji je sastavio prof. Nikola Žic zajedno sa prof. Josipom Ribarićem. Sve je to zauzimanje napokon dovelo do toga, da su hrvatski rukovodioci dogovoreno sa slovenskim priključili spomenuta mjesta Hrvatskoj" (Istra u dvadesetom stoljeću. Rat i oslobođenje, Pazin, 1996). To područje, osim Črnice, državno i crkveno ponovno je pripojeno Sloveniji.
Povjesničari za onesviještene Slovence
"Slovensko primorje, jugoz. mediteranski dio SR Slovenije. Sastoji se od 21 km duge obale (sloven. dio Istre) i zagore između Tršćanskog zaljeva. Obalni se dio proteže do Lazareta na Miljskom poluotoku (talijansko-slov., odnosno jugosl. granica) do utoka u Dragonju u Piranski zaljev (slov-hrv. granica)." (Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1981).
Slovenski pisci i znanstvenici pisali su znatno ranije o spomenutoj granici; Simon Rutar u knjizi Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra (Ljubljana, 1896) piše da je bilo hrvatskih sela i sjeverno od rijeke i doline Dragonje, a slično je pisao Milko Kos u raspravi O starejši slovenski kolonizaciji v Istri (Ljubljana, 1950).
Iz Hrvatske otrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji
Umjesto da se usliši volja hrvatskih svećenika i stanovnika u Istri da se u Pregari i Gradini uvedu hrvatske škole, što su svećenici Božo Milanović i Srećko Štifanić napisali u pismu predsjedniku vlade Vladimiru Bakariću, doživjeli su razočaranje. Milanović, koji je 1966. postao član Matice hrvatske, u knjizi Moje uspomene (Pazin, 1976) piše: "Međutim, kad se broj općina smanjivao, održana je u Gradini narodna skupština za one krajeve. Narodu je predloženo da dade izjavu želi li biti priključen općini Buzet, Umag ili Kopar - bez obzira na narodne granice. Seljaci su se tada izrazili u prilog općine Kopar i to stoga što su se nadali da će se ondje moći u većem broju zaposliti. Na temelju toga, Hrvatski je sabor dne 15. XII. 1955. odobrio prijedlog da se iz NR Hrvatske izdvaja osam sela (stvarno ih je bilo 25) u župama Pregara, Gradina i Topolovac. Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda."
Narodne novine broj 1 od 1956. objavile su da su NR Sloveniji pripojena sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi, Bregara i Sirči, a Vjesnik tek 8. ožujka 1956. da je Republičko vijeće NR Slovenije donijelo odluku o izmjeni granice između NR Slovenije i NR Hrvatske kojom se devet sela u općini Buje, kotar Pula, odvajaju od NR Hrvatske i priključuju NR Sloveniji. Međutim, svećenik Antun Hek u kalendaru Istarska danica (Pazin, 1995) priredio je tekst Sjeverna granica hrvatske Istre Bože Milanovića, u kojemu je objavio kako je Sloveniji priključeno trinaest sela: Sv. Šimun (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavelići, Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkani, Škrlji i Dugobrdo te da je od Hrvatske odvojeno 21 selo. Iznio je i podatak da su prije toga Sloveniji priključeni Topolovac, Žrnovac, Dragonja, Hrvoji, Šemi i Škrljići, što je ukupno 27 sela. Iako Milanović, Hek, Narodne novine i Vjesnik nisu objavili iste podatke o broju sela, najvjerojatnije je riječ o 27 ili 28 sela, jer neki drže da su Koromači-Boškini jedno selo.
Iako su se istarski svećenici 1. veljače 1956. dopisom obratili Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu, ona je donijela konačnu odluku. Drugo se nije ni moglo očekivati kad je Sabor NR Hrvatske svojom sramotnom odlukom 15. prosinca 1955. kapitulirao, što je ravno izdaji domovine! Uostalom, još 20. listopada 1954. narodni poslanik kotara Buzet Srećko Štifanić i predsjednik Društva istarskih svećenika Božo Milanović obratili su se Predsjedništvu Sabora i Izvršnom vijeću NR Hrvatske u Zagrebu da se poduzmu potrebite mjere za priključenje Topolovca Hrvatskoj, ali odgovor nisu nikad dobili! Tako je hrvatskim žiteljima u osobnim iskaznicama u rubrici o narodnosti precrtana hrvatska i upisana slovenska, pa su Hrvati postali Slovenci i nisu ni nacionalna manjina. Kao u doba vladavine fašističke Italije, s tom razlikom što je Hrvatima i Slovencima napisano da su Talijani. Jedino su u župama Gradina, Pregara i Topolovac s okolnim selima imali hrvatske svećenike i hrvatski jezik, a u školama se govorilo slovenski. Ali kad je Koparska crkvena administracija preuzela župu Pregara, slovenski je svećenik 1974. u crkvama uveo slovenski jezik. Milanović navodi više sela koja su "već pod Austrijom dospjela pod upravu Slovenskih općina, tako da su dobila slovenske učitelje i svećenike", ali "za ta je sela rekao Kardelj da moraju ostati slovenska u zamjenu za kajkavsku Buzeštinu, koja je već od prije bila hrvatska".
Svećenik Kalac u zatvor jer nije pristao
da hrvatske škole postanu slovenske
Prvi je na vlastitoj koži osjetio nepravdu samo zato što se usprotivio jugo-slovenskoj politici hrvatskog odnarođivanja, 26-godišnji svećenik Vjekoslav Slavko Kalac, rođen 7. travnja 1920. u Starom Pazinu, upravitelj župe Pregara, kojega su pripadnici Ozne uhitili 10. lipnja 1946. godine i odvezli u zatvoru u Kopar. Suđenje je održano u rekordno kratku vremenu, pa je Kalac već 12. lipnja te godine u Okružnom sudu u Kopru osuđen na deset mjeseci zatvora i desetogodišnji gubitak građanskih prava. O tome je Milanović u knjizi Istra u dvadesetom stoljeću napisao da je razlog zatvaranja Kalca vjerojatno što je bio na putu poslovenjivanja hrvatske župe i da je svećenik priznao neke protupartizanske ispade, ali da je većina od osamdesetak optužbi izmišljena ili iskrivljena. I Frano Glavina u Glasu koncila (18. siječnja 2009.) iznosi da je javni tužilac u Kopru Ivan Cerkvenič napakovao Kalcu svega i svačega: da je u crkvi propovijedao da je škola prokleta i izazivao mržnju između slovenskog i hrvatskog naroda. Optuženi se branio da se ne smatra krivim i da je kao učenik u sjemeništu u Kopru bio protiv fašizma i šest se godina borio za narodne ideale te da su mu dva brata i sestra bili partizani i zbog toga je bio uhićen i zatvoren u njemački zatvor. Istaknuo je da je prije oslobođenja potpisao za priključenje Jugoslaviji, ali nije pristao da se u škole južno od Dragonje uvede slovenski jezik, jer je to hrvatsko područje.
Pazin, Rovinj, Cres, Lošinj i Krk u Sloveniji
Da je slovenska vlast nakon završetka Drugoga svjetskog rata započela smišljeni plan kako prigrabiti što veći dio Istre, koji su znatno prije proglasili Slovenskim primorjem, dokaz je izrada mnogih zemljovida Slovenije na kojima je granica bila na polovici Istre i u kojima su bili ucrtani čak Pazin i Rovinj te otoci Cres, Lošinj i Krk. Oni su najvjerojatnije izrađeni po uzoru na romantičarski i nostalgičarski zemljovid slovenske dežele koji je 1853. nacrtao Peter Kozler, po kojemu velikoj Sloveniji pripadaju Istra, Rijeka, otoci Cres, Lošinj i Krk te Gorski kotar, čime se i danas nadahnjuju slovenski nacionalisti i kartografi. No Slovenci su još 1946. pokušali potkupiti msgr. Božu Milanovića, ali on nije izdao hrvatski narod. O tome u knjizi Moje uspomene piše: "Začudio sam se kad me u ono doba posjetio prijatelj Janko Kralj, gorički Slovenac, te mi je ponudio veliku svotu ako javno izjavim da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. Ja sam to odmah odbio."
Na red su došli talijanski fratri benedektinci u Dajli kod istarskog gradića Novigrada, koji su u dolini Dragonje imali 175 hektara plodnoga zemljišta, pola solana i samostan s poljoprivrednim zemljištem u Sv. Onofriju iznad Sečovlja u Sloveniji. Da bi se svega toga Slovenci jednoga dana domogli - neki tvrde da je u tome glavni ideolog bio svemoćni Edvard Kardelj, kao i poslije pri stvaranju lažne slovensko-hrvatske granice na kanalu Sv. Odorik - najprije su 1947. uhitili fratre benediktince i optužili za nedopuštene špekulacije i gospodarske sabotaže. Kako je suđenje trebalo organizirati po kratkom postupku, Okružni narodni sud u Kopru premješten je u Buje. Sudsko je vijeće 5. ožujka 1948. donijelo presudu kojom su petorica fratra osuđena na ukupno jedanaest godina prisilnog rada i gubitak građanskih prava svaki na godinu dana. Presudom je zaplijenjena imovina benediktinaca. Oni su, međutim, rehabilitirani revizijom Županijskog suda u Puli 17. veljače 1997. Sud u Puli donio je odluku da se presuda Okružnog narodnog suda u Kopru od 5. ožujka 1948. stavlja izvan snage.
Benedektinski samostan u Italiji svoje je posjede 1975. darovao Župi Dajla, a župnik Božo Jelovac plaćao je porez Općini Piran u Sloveniji, iako su poljoprivredna dobra, pola solana i dio zračne luke Portorož na hrvatskom zemljištu. No Slovenci su to prisvojili kad su stvorili novu, umjetnu granicu. Naime, 1953. provedeni su radovi na prokopu kanala Sv. Odorika da bi se u njega prelio višak vode iz rijeke Dragonje kako ne bi došlo do poplava solana. Na projektu su radili i stručnjaci iz hrvatske Istre, pa znaju što se tada i poslije dogodilo, ali se o tome dugo godina nije smjelo pisati. Slovenci su taj dio prisvojili sa zemljištem i solanama u dolini Dragonje, a kanal Sv. Odorik smatraju granicom između Slovenije i Hrvatske. Ipak, Porečko-pulska biskupija u Poreču odlučila je pokrenuti postupak radi povrata imovine Župi Dajla i neki korisnici dijela nekretnina priznaju njihovo pravo. Slovenska pak država ne priznaje pravo vlasništva pravnoj osobi koja nema sjedište u Republici Sloveniji pa Porečko-pulskoj biskupiji predstoji trnovit put do pravde.
(Vijenac, broj 393, 26. ožujka 2009.)
Armando Černjul
SLOBODNOJ DALMACIJI
Cijenjeno uredništvo,
Smijemo li se nadati da ćemo, kao apsolutna većina hrvatskog naroda, koja je stvarala ovu zemlju, mnogi davši svoju krv, doživjeti dan koji je normalna stvar u svakoj civilizaciji kršćanskog podrijetla pa da ne ćemo morati stalno čitati ili slušati neistine, laži, podvale, antipismenost svim neprobojnim štitovima zaštićene manjine. U polustoljetnoj crvenoj diktaturi su bili slični plovećoj santi leda - pripadahu, u najboljem slučaju 12% broju pučanstva i sve je bilo u njihovim rukama. Kako onda tako i sada. U našoj SD imamo šest gojenaca crvene petokrake koji kada ne znaju kako osigurati dnevnicu hvataju se Crkve. Jedan od njih nas je počastio gostovanjem starog prekaljenog komuniste, vjerojatno i antifašiste - Zdenka Svete. Pisca članka ovaj put ne komentiram, ali zato najkraće postavljam pitanja drugu Sveti:
1. Kako to da niste imali u rukama pismo partizanskog heroja druga Ante Jurjevića Baje od 25.10.1944. koji između ostalog, u strahu da ne uspiju pobiti sve koje su odlučili (kakvi sudovi, kakvi bakrači?), a 'među njima je i 8 popova odnosno fratara…mi smo nakon streljanja (sic!" ja potcrtao!) objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost, a potpisali smo sud…' Druže Svete, nigdje riječi o sucu Sesardiću. I ako je taj drug u svojstvu predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske izbjegao suditi Dražena Budišu, jer nema dokaza kako to da je Budiša ipak osuđen?
2. Ono sve što drug Svete tvrdi da je Bozanić izrekao u Jasenovcu moram mu na žalost reći da zahvali Bogu što Tuđman nije izveo lustraciju, jer onda, ako ni radi čega a onda radi laži i bljuvotina boljševičko-staljinističke stvarnosti trebao bi imati odmor - ne na Daksi, ali svakako u Lepoglavi. Umjesto da drugovi Svete i Goldstein lažu narod trebali su se pridružiti tog nezaboravnog dana onima kojima je istina ne samo u srcu, pa bi vidjeli što su laži samo npr. brojeva žrtava od onih isticanih od službene vlasti 1945. i 1948. Za Jasenovac i Staru Gradišku - malo manje od 50 000. Kojom 'moći' je to naraslo do 1,7 milijuna?
3. Kao rijetko povlaštena osoba drug Svete, kao jugoslavenski ambasador i na najpoznatijim mjestima zemaljske kugle, zanima nas, kolikim se je brojem žrtava služio kada je govorio o ustašama? Za jednu brojku iz njegovih rimskih dana ne mora se mučiti. Čuo sam je na svoje uši! Kako bi veliki bili ljudi i Goldsteini i Svete kada bi kleknuli pred žrtve i tražili oproštenja u 30 čak 40 puta uvećani broj žrtava?!
4. Odgovorite mi kako bi Bozanić prošao da su još ovo vremena simbola koji nas je u crno zavio - zvijezde petokrake? Svakako ne bolje od njegova dalekog predšasnika Alojzija Viktora Stepinca.
5. U jednoj se stvari potpuno slažem. Doista je promašeno izjednačavati Jasenovac i Bleiburg. Jasenovac je žalosni i krvavi plod nad nevinim žrtvama u ratu, koje su ubijane više puta i s kojima se ubijalo više puta. Druže Zdenko, 1 700 000 nikada nije bio isto što - sada kažu - 71 000. Bleiburg je klaonica, zločin, genocid izvršen nad jednim dijelom hrvatskog naroda nakon rata i zato je doista nepošteno to dvoje izjednačavati. Ipak se u nečem složismo.
6. S drugom Svetom se slažem da je KPJ pomagao oslobodilačkim kolonijalnim pokretima, a u isto doba je držao u gore od kolonijalne podčinjenosti svoje narode, naročito one koji nikako nisu mogli prihvatiti oslobodilački zagrljaj zvijezde petokrake.
7. Spominjete druže Zdenko, neke dobre stvari komunističkih pokreta. Odgovorite mi gdje je komunizam došao na vlast voljom naroda, demokratskim putem? Ondje gdje je došao koliki postotak ljudi je pobio? Malo sam mlađi od vas, ali sam deklamirao srcedrapeteljne pjesme drugu Staljinu za kojega sovjetske enciklopedije tvrde da je dao smaknuti između 30 i 50 milijuna svojih 'neistomišljenika'. O Pol Potu, Mao ce Tungu, svim biserima komunističkih zemalja Europe ima li smisla gubiti vrijeme?
8. U čemu griješi Bozanić kada trpa u istu vreću komunističke vođe pa i samog Tita? Pročitajte malo njegovih najnovijih biografija!
9. Teško mogu vjerovati da drug Svete tvrdi kako je 'naš hrvatski katolicizam sve pogrešno radio, osim donekle kardinala Šepera'. Ovdje uzimam sebi za pravo prozvati druga Svetu i zamoliti ga da bude, ipak u sumrak života toliko pošten pa da objavi knjigu svojih zapažanja u i o Vatikanu. Ne ono što je objavio, nego ono dragocjenije. Drago mi je da lijepo misli o kardinalu Šeperu, ali se pitam zašto ga nije uzeo u obranu kada je tužitelj kardinala Stepinca Jakov Blažević napao Šepera što posjećuje u Austriji svog svećenika Vilima Cecelju?
10. Koliko je jugoslavenski samoupravni socijalizam bio pošten odgovorit će mi drug Svete. Recite mi, cijenjeni druže, koliko je u diplomatskim predstavništvima, kada ste vi vedrili i oblačili, bilo Hrvata i katolika, odnosno koji su smjeli ispovijedati svoje katoličanstvo, a nije ih UDBA verbovala da glume kako su slobodni? Nemojte se čuditi nismo i u tom pogledu napravili veliki iskorak. Stoga napravite kip do neba prvom predsjedniku Hrvatske što nije proveo lustraciju.
11. Na kraju - ali ne manje važno. U vrijeme dok ste vi širili slavu Jugoslavije u rimskoj diplomatskoj službi imao sam tu čast da jednu večer budem na večeri s velikim prijateljem hrvatskog naroda i kardinala Šepera - kardinalom Paolom Bertoli. U tijeku večeri došli ste na tapet. Na moje riječi o vašoj uglađenosti i diplomatskim manirama reče mi kamerlengo sv. Stolica. 'Guardati bene. E un furbo! - Dobro se pripazi, jer je - reklo bi se kod nas - premazan svim mastima.' Kardinal Šeper se je nasmijao i prokomentirao: 'Nemam što dodati'. O vašoj slatkorječivosti kod ređenja dubrovačkog biskupa dra Želimira Puljića drugi put. I tamo sam bio.
Želim vam da se 'zarazite' istinom i da se ne ponavljaju laži kako Bozanić nije molio u Jasenovcu. I te kako, ne samo u crkvi nego i na prostoru logora. Samo istina spašava.
Prof. dr. sc. don JOSIP ČORIĆ
Vaša obavijest ...
POZIV
NA PREDSTAVLJANJE NAJNOVIJE KNJIGE
MLADENA SCHWARTZA:
BLEIBURG I HAAG -
KAKO PROPADAJU HRVATSKE DRŽAVE!
PREDSTAVLJANJE ĆE SE ODRŽATI:
U PROSTORIJAMA HVIDRE GRADA ZAGREBA
ZAGREB, SLOVENSKA 21
U PETAK, 6. STUDENOGA 2009.
S POČETKOM U 19 SATI
O KNJIZI ĆE GOVORITI:
prof. dr. NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ, nacionalni publicist
JOSIP MILJAK, predsjednik Hrvatske Čiste Stranke Prava
MARIJAN HORVAT - MILEKOVIĆ, jezikoslovac i književnik
MLADEN SCHWARTZ, auktor
JAVITE I DRUGIMA!
POVEDITE PRIJATELJE!
VESELIMO SE VAŠEMU DOLASKU!
Prethodne početne stranice:
|
