HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
|
Gdje je nestao naš nekadašnji Hrvatski Božić...
HRVATSKI BOŽIĆ - NEKADA I DANAS |
STARICI JAGI SU ’91. KONOPOM ZAVEZALI NOGE ZA AUTO I VUKLI DO SMRTI, A DANAS JEDINO NJENA KUĆA U SELU NIJE OBNOVLJENA |
Pouka za pedagoge u Hrvatskoj...
VETERANI |
Steve Bannon |
JA SAM NACIONALIST I VJERUJEM U PATRIOTSKE POKRETE |
JEDNO OD STOTINU LICA JUGO-KOMUNISTIČKOG GENOCIDA NAD HRVATSKIM NARODOM |
PARTIZANI SU SKRIVILI SMRT DJECE S KOZARE |
PROSINAČKE ŽRTVE |
“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku…”
Podsjetnik uz najnoviju antifašističku inicijativu titinih tifusara
U AKADEMIKA KUSONJE KAPA SA TRI ROGA NA SRAMOTU NARODA HRVATSKOGA! |
Borba protiv terorizma ili nastavak stare imperijalističke hegemonije? |
Jadna naša Hrvatska i njeni mučenici...
PUCANJ VRHOVNOG SUDA U POKLANU OBITELJ ČENGIĆ |
Iz knjige Vilima Karlovića “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”
Iz hangara dopiru užasni jauci i krikovi ljudi, ali sada potpuno jasno odzvanjaju zvukovi udaraca po tijelima jadnih ljudi i zvukovi lomljenja kostiju. Gledam u nebo na kojem već pomalo nestaje sunca i potiho dozivam: “Gospe, spasi me! Gospe moja, spasi me!”...
Više
|
Iskazi časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)...
|
Poziv vlastima Titine karikature od Hrvatske zvane i RH
Žurno uvedite visoko odličje
Naime, s obzirom da svakodnevno svjedočimo svakovrsnom uništavanju i blaćenju svega što imalo drži dignitet, kakvog takvog, hrvatstva i povijesne istine u dičnoj nam titinoj karikaturi od Hrvatske zvanoj i RH, to se nameće potreba da hrvatske vlasti podrže i javno, s dužnim štovanjem, takve antihrvatske rabote dijeljenjem visokih odličja...
Više
|
|
|
|
|
|
25. listopad 2018.
|
|
|
Danas 16. listopada je 27. obljetnica pogibije general-bojnika Blage Zadre, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata.
Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude, u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojom ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.
Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.
Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.
Ante Bruno Bušić
|
Vukovar, 13.10.2018.
PROSVJED U VUKOVARU: UPAMTITE OVO NIJE JUGOSLAVIJA NEGO REPUBLIKA HRVATSKA! |
Sudbina Banje Luke, a s njom i sudbina cijele Bosne i Hercegovine, 16. rujna 1995. bila je neizvjesna. Bosanski su Srbi tri godine vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, a sada su bili na rubu sloma. Osnažena hrvatska vojska, potpomognuta NATO-ovim zračnim napadima, stigla je do periferije jedinoga velikog grada bosanskih Srba.
Iskreno govoreći, razmišljali smo donekle emocionalno. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili ovaj grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo kako bradati pripadnici milicije teroriziraju muslimansko pučanstvo stjerano u geto bez prava na odlazak na posao ili u školu i obojica smo pomislili isto. Banja Luka je bila mjesto pravog zla.
Te rujanske večeri Holbrooke i ja smo za večerom raspravljali o tome što bi on sljedećega dana mogao reći Tuđmanu. Holbrooke je dobio upute, ali osjećao je da mu stanje na terenu u Bosni koje se brzo mijenjalo daje dovoljno prostora za kretanje u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti – i smatrali pravednim da Srbi izgube Banju Luku. No Holbrooke je imao u vidu i praktičnu stranu. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici zagovarali su mirovni plan temeljen na podjeli teritorija između federacije muslimana i Hrvata i Srba u omjeru 51- 49.Kad je sljedećega dana stigao u predsjedničku palaču na sastanak s Tuđmanom, Holbrooke još nije bio konačno odlučio što će reći. Otišli smo u muški WC na posljednje kratko savjetovanje. (Znali smo da Tuđman snima sve svoje razgovore, ali smo se nadali da će nas zvuk tekuće vode malo zaštititi.) Na kraju su humanitarni razlozi odlučili u korist Holbrookea. Vođe banjolučkih Srba bili su nevjerojatno okrutni prema muslimanskom i hrvatskom pučanstvu u gradu, ali u Banjoj Luci je živjelo više od 200.000 civila, a većina njih nije bila odgovorna za strahote. Mjesec dana prije u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica otjeranih u hrvatskoj ofenzivi. Raspravljali smo o tome što bi se moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, a Holbrooke nije želio nanijeti još jada tolikim nedužnim civilima.
Petnaest godina kasnije ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas možda bila više ujedinjena i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat uništeni, umjesto da u poslijeratnoj Bosni imaju trajnu – i podrivačku – ulogu. Slom srpskih ekstremista u Bosni možda je mogao smanjiti Miloševićevu moć u Srbiji, a rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.
Richard Holbrooke dobro je znao da će poruka Tuđmanu o Banjoj Luci odlučiti o sudbini Bosne - i regije – godinama unaprijed. Shvatio je da se radi o životu i smrti i prednost dao očuvanju što većeg broja života. O tome što bi bilo da se dogodilo drukčije – da su Hrvati zauzeli Banju Luku – možemo samo nagađati, ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni za postizanje Daytonskog mirovnog sporazuma. On je daleko od savršenstva, ali je zaustavio rat. Tisuće, možda stotine tisuća, ljudi danas živi zahvaljujući Richardu Holbrookeu.
Još jedno svjedočanstvo o komunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom |
Tužna obljetnica smrti hrvatskog revolucionara, 11.10.2018.
Revolucionar Eugen Kvaternik |
Radosna obljetnica, 9.10.2018.
ATENTAT NA KRALJA ZLOTVORA ALEKSANDRA KARAĐORĐEVIĆA"Molim vas, gospodo porotnici da otvorite vrata hrvatskih
grobova i da pogledate sve one mučenike koji tamo počivaju i koji
nemaju više mržnje za one čija je politika bila tako teška"...
Više
|
Tužna obljetnica, 2.10.2018.
ZABORAVLJENI HEROJI: IGOR I PETAR KAČIĆ |
O PRAVIMA HRVATSKIH PRAVOSLAVACA |
KAKO SU NAS UBIJALI...Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji
smo se tada nalazili u Novoj vesi u Zagrebu...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu
sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada
neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska
pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog ustvari
velikosrpskog genocida nad Hrvatima.
Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih...
Više
|
21. rujna 1991. na zvjerski je način ubijen hrvatski domoljub Ante Paradžik
|
Hrvati moraju pokrenuti narodni ustanak!
Hrvati su dopustili da nad njima desetljećima vlada najveći zločinac u povijesti ljudskog roda. Hrvatsko dostojanstvo tako je ugušeno, iskorijenjeno. Tog dana kada je krepo Maršal, polovica Hrvata su plakali. U RH ga naslijedio general iz JNA, zajedno sa smećem koje je odvezlo blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, zajedno s zlotvorom koji je u republičkom "parlamentu" napao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i zajedno s šefom republičke udbe...
Više
|
Ovo je naša, ciganska država!
Demokracija u državi udbaša, mafijaša, četnika i čergaša |
Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.
Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine, najvećeg poraza UDBE, koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu.Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.
Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude. List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića.Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.
Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović odmah počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla - Male Bare u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.
Tijelo mučenika Ludviga Pavlovića je pronađeno 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja tako da je njegova pogibija obavijena velom udbaške tajne iz vrhova tadašnje hrvatske vlasti kao i ubojstvo viteza Mire Barešića!
slobodnadalmacija.hr
Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93. |
Razgovor sa Romanom Leljakom
Više je nego jasno da je u samom logoru Jasenovac 3C na različite načine (prirodne smrti, bolesti ili likvidacije i presude zbog kršenja propisa koji su tada važili i koji su doneseni u samo logoru Jasenovac) ukupno umrlo 1360 žrtava, a što je sukladno sondiranjima koja su rađena 1964. pod vodstvom Sveučilišta za biologiju u Ljubljani, dr. Vide Brodar i drugih doktora iz Sarajeva i Beograda koji su dali procjenu da je u samom logoru Jasenovac bilo oko 1300 žrtava, što je sukladno popisu koji sam pronašao, a u kojemu stoji da ima 1360 žrtava...
Više
|
I, zaista, nikome od naše ruke nije ni vlas s glave pala. Sve vojničke, oružničke i redarstvene jedinice kao i druge ustanove, bile su razoružane i zaposjednute jednim divnim naletom bez kapi krvi. Jedinstven slučaj u poviesti svieta. I baš zato Deseti Travanj 1941. ne može biti obtužba za Hrvate. Taj dan je hrvatski narod dokazao nadmoćnost svoje kulture i civilizacije nad mnogima koji se tim epitetom kite. Od Zagreba do Drine prošli smo i pronieli hrvatske zastave neokaljane...
Više
|
Hrvatskoj je javnosti poznato, da sam u noći između 16. i 17. travnja pobjegao iz tamnice i da sam nakon trideset sati bio ponovno uhićen. Dva tjedna nakon uhićenja nije mi bilo moguće stupiti u dodir s vanjskim svijetom. Kad sam prvih dana svibnja brzoglasom nazvao u nekoliko američkih metropola i razgovarao s mojim prijateljima, čuo sam da se glede mog bjegstva i ponovnog uhićenja pričaju kojekakve fantastične priče...
Više
|
Bojan Jovanović je u svom svjedočenju prije godinu dana iznio kako je u Kačavendinom dvoru vidio užas. Kako su igumani podvodili mladiće. Kako je vidio prebijanje onih koji su pričali da je vladika pedofil i homoseksualac. Niko se nije šokirao nad tvrdnjama Jovanovića kako su u vladičanski dvor dolazili i razni biznismeni, kako su pravljene terevenke i pijanke....
Više
|
Moja jedina ideologija i politička preferencija je bezkompromisna borba za: Hrvatsku državu u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni etnički prostori. Hrvatsku očišćenu od "antifašista" i svega drugog jugoboljševičkog smeća. Hrvatsku kojom će upravljati jedino Bog i hrvatski narod!
Više
|
Pismo dida
Vidurine u slavu heroja Ećimovića...
HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK! A
sunce im j... pa ovo je zločin,
veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga
naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo
mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i
metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude
Iškariotskog, zadnje im to bilo,
neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da
se nije što dogodilo.
|
Sinovi dida Jure - Guce |
Prateći sav program dočeka i oduševljenog mnoštva, uočio sam da se sav narod vama ponosi, i da ljudi iz raznih krajeva traže, je li netko od igrača ili trenera s njima povezan životom, rođenjem ili korijenima. Želim vam prenijeti da sam i ja osobno kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ponosan što su izbornik i nekolicina reprezentativaca rodom ili korijenom iz ove zemlje. Dok proživljavamo depresivno javno mnijenje, vratili ste narodu volju za životom pa je ponovo izazvan emocijama i oduševljenjem. Ne znam čemu bih se više divio: Vama igračima s izbornikom na čelu ili narodu koji vas je tako oduševljeno dočekao. Hvala Bogu da ste svojom igrom, skromnošću, zajedništvom i upornošću mom narodu vratili radost.
Od srca čestitam svakom od vas, a posebno izborniku Zlatku koji je u svojim istupima više puta, uz Republiku Hrvatsku, spomenuo i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao i svima koji su sudjelovali na Svjetskom nogometnom prvenstvu od stručnih suradnika do cjelokupnog Hrvatskog nogometnog saveza.Želim svima vama obilje Božjeg blagoslova u životu i radu, posebno u izgradnji zajedništva i stvaranju ozračja nesebične suradnje u našem narodu. Poseban Božji blagoslov neka vas prati u vašim obiteljima i zajednicama gdje živite.
Uz
Poglavnikov rođendan - 14. srpanj 2018.
POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PREPORODITELJ I OBNOVITELJ HRVATSKE DRŽAVE |
U problematičnim nogometnim okolnostima naša reprezentacija je izgubila podršku koju su ovi momci tako željeli. I sad kad su je napokon osjetili ne možemo ih prepoznati, šamaraju tkogod im dođe nasuprot, trijumfiraju, prijete da uzmu naslov svjetskog prvaka.
Trebalo im je samo malo pažnje, podrške, ljubavi, kao razmaženom zapuštenom djetetu. Svojim izvrsnim igrama pod Dalićem, na kraju kvalifikacija i u skupini opet su privukli i navijače, a kad su osjetili njihov dah na svojim vratovima, kad su vidjeli trešnju tribina njima u čast onda ni zahuktala Engleska ne predstavlja problem, makar i povela na startu utakmice.Priznajemo, a sram nas je sad, u prvome dijelu izgledalo je to nespretno i slabo, no drugo poluvrijeme protiv Engleske najboljih je 45 minuta hrvatske reprezentacije u povijesti! Ni manje, ni više, nego najboljih!
Hrvatska je izjednačila, a potom držala u matu nepristojne Engleze koji, dok su vodili, samo ležali po terenu i krali vrijeme. Oh, kako su glupi ispali, na kraju im je falilo vremena, trčali su za loptom kao ludi, kad je Hrvatska povela izgledali su poput malih džepara koji bježe s ukradenom robom.Veličanstvena partija Hrvata toliko je dirljiva da moramo reći sljedeće. Naime, u sportu nema tragedije, tragedija je kad avion padne na dječji vrtić, a ne kad bolja momčad doživi poraz. No, simbioza s navijačima, narodom koju su ovi momci predvođeni sa skromnim Zlatkom Dalićem uspjeli sa svojim pukom, ma sve to nas tjera na stav da bi poraz u ovoj utakmici bio shvaćen kao tragedija.
A ovom narodu, podijeljenom i osiromašenom, poprilično je dosta tragedija. Mnogima su tragični svi dani koji žive, a sad se vesele. Kako, zašto? Pa, antropolozi i sociolozi će davati svoja razmišljanja, sve su to pucnjevi u prazno. Ljudska duša je tu da se veseli, da bude zajedno s drugim dušama, a sve su nam to nogometaši priuštili.Njima je to nedostajalo, kada su dobili podršku postali su najbolji. Nitko nije otok, nitko ne može sam. Mi smo bili s njima, oni s nama. To je bilo tako lijepo da ćemo iznova ponoviti, ma nema ovako lijepih snova.
Ne da nema, nego ih najluđi pisac nije mogao ni napisati, izmisliti, misaono dokučiti. (dnevno.hr)
Lijeva srbokomunistička RH...
MILJENICI VRHOVNOG SUDA DANAŠNJE SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE! |
Da se ne zaboravi mučenička smrt hrvatskih vitezova...
ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI |
22. lipnja 1941. nije se dogodio nikakav ustanak |
Da se ne zaboravi mučenička smrt...
JUGOOZNAŠKI ZLOČIN NAD ZLOČINIMA NA VRAN-PLANINI! |
Zahvalivši na prijamu, izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca upoznalo je Predsjednicu Republike s radom SABA RH, izrazivši očekivanje za većom potporom državnih institucija. Ujedno je izrazilo svoje nezadovoljstvo revizionističkim tendencijama u hrvatskom društvu vezanim za antifašističku borbu. Smatraju da je uzrok tomu, uz ostalo, u činjenici što su mladi naraštaji premalo upoznati s povijesnim karakterom i značenjem antifašističke borbe, izrazivši očekivanje da će u predstojećoj obrazovnoj reformi u udžbenicima biti više sadržaja o tom razdoblju hrvatske povijesti.
Predsjednica Republike ponovila je svoju ocjenu da treba što više umanjiti podjele oko povijesnih pitanja u hrvatskoj javnosti. Isto tako, izrazila je uvjerenje kako je besmisleno stvaranje umjetnih sukoba između onih koji su „za“ antifašistički borbu i onih koji su „za“ Domovinski rat, jer jedno s drugim nije u suprotnosti te izrazila nadu kako će i Domovinski rat naći više prostora u školskim udžbenicima.
Pismo dida
Vidurine suprotiva bandi u Brezovici
KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM JE ĐAVLIJA KAPELICA UZ CRIKVU HRVATSKU! |
Pismo dida Vidurine suprotiva prisidnici bivšoj...PRISIDNICE, ČUJEŠ LI IZ HUDE JAME KRIKE MUČENIČKE!Što nam to nisi rekla dok je traja rat za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku il' dok si nas žedne priko vode privodila u svojoj kampanji,
jadna ti ne bila prisidnice, vrti did glavom neutišno.
Više
|
Specijalni stroj za drobljenje ljudskih kostiju bio je dovezen iz Njemačke, a od praha ljudskih kostiju nastala je žuta zemlja koje ima mnogo u Jasenovcu! Dakle ljudske kosti nakon što se samelju postaju žute! Za to bi zlatnokamenčić trebao dobiti Nobelovu nagradu i to za kemiju. Ali što će ustašama "specijalni stroj" kad ljudske kosti može zdrobiti svaka drobilica kamena. Ali da bi ljudske kosti bile "podobne za drobljenje", dakle suhe, treba proći barem pet godina, a toliko vremena ustaše nisu imali. A morali su imati stroj za guljenje kože i mesa s tih kostiju, jer inače bi im koža i "suho meso" zapinjala. Inače u mom vrtu ima obilje "žute zemlje". Sigurno su ustaše i u Samoboru imali jedan takav stroj.
Glede kalorija, ustaše su bili doista genijalni kad su robijašima brojili kalorije. Ali takvim "kalorisanjem" ne bi ubili niti njih 10, jer je Staljin u Sibiru davao ljudima samo pola kg kruha dnevno i "kipjatok" (vruću vodu"), pa ipak nitko nije umro od gladi, nego od drugih uzroka. Ako su ih kanili ubijati, nisu ih uopće trebali hraniti, kao što su 1945. činili partizani.Dakle glupost do gluposti. Zlatnokamenćić je zapravo napravio ono što je najmanje htio. Priznao je da je istina probila barijeru i da su zato svi moderni "krojači" novog svjetskog poretka u panici pa nesposobnim agentićima kao što je ovaj daju u ruke slamčice kojima se te izmišljotine ne mogu spasiti, nego se proboju istine dodaje još i doza crnog humora. Potomci zlikovaca sada postaju još i bijedni "humoristi".
Tko god od "gazda" je zlatnokamenčiću dao instrukcije da baljezga te nebuloze, gadno je zaj... ne samo njega nego i sebe. Sada se najbolje vidi koliko je istinita stara latinska poslovica: Si tacuisses, philosophus mansisses - da si šutio, ispao bi filozof, u slobodnom prijevodu, da si šutio, nitko ne bi znao koliko si glup. Ali za zlatnokamenčića ionako nitko nikada ne bi pomislio da je pametan.A budući da je uhvaćen u laži da su ustaše njegovog djeda bacili u jamu "Jadovno" zapravo Šaranovu jamu na Velebitu u kojoj nema nikakvih kostiju, vrijedi druga poslovica: "Koga se jednom uhvati u laži, ne vjeruje mu se ni kad istinu govori". No možda ovaj lik govori istinu. Možda su ustaše na Velebitu imali specijalan njemački stroj za pretvaranje ljudskih kostiju u kamenje i granje, jer kamenja i granja ima mnogo na dnu Šaranove jame.
Ima još jedna zanimljivost u vezi s tim likom. On svoje postojanje zahvaljuje jednom ustaši. Naime, ustaški časnik Marijan Mane Bilović izdao je njegovoj baki Lei i budućem ocu Slavku koji je tada imao 14 godina i njegovom bratu Danijelu propusnicu za izlazak iz NDH. Smilovao se je majci i djeci. Ali "djeci" nije bilo na kraj pameti živjeti u talijanskoj zoni, nego su pobjegli u partizane.No zapravo Slavko nije bio ni u partizanima, nego kod nekog seljaka koji ga je skrivao cijeli rat u svojoj štali. Nakon rata postao je otac ovog mračnjaka koji sada izmišlja "ustaške strojeve". A djed Ivo je zaglavio u partizanima. Jesu li ga ubili četnici ili sami partizani vjerojatno netko zna, ali nije za javnost. Za javnost, ustaše su ga na Velebitu specijalnim strojem pretvorili u kamen i zatim bacili u Šaranovu jamu.
Dakle jedan ustaški časnik i jedan obični mali čovjek izložili su svoj život spašavajući Židove i tako ovom liku omogućili da se - rodi. A on im "zahvaljuje" tako što "pljuje" po njima i to na vrlo glup način. A jesu li taj ustaša i onaj seljak postali pravednici među narodima, imate pravo tri puta pogađati.
”Zašto hrvatski narod dolazi u poziciju dužničkog ropstva? Hobotnica koja živi na ljudima i siše im krv, odnosno novac, jest sistemski proizvedena i zato moramo raskinuti taj lanac. Pravosuđe bi to moglo riješiti za par dana, samo da postoji politička volja. Svi problemu u Hrvatskoj dolaze iz političke sfere. U ovaj problem treba mačem i sabljom udariti’‘, istaknuo je profesor Ivan Lovrinović...
Više
|
Hrvatskom narodu do danas nije omogućeno izjašnjavanje da li želi živjeti u svojoj suverenoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego mu je nametnut izbor izmedu dviju Jugoslavija.
Da se ne zaboravi!
"Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj"...
Više
|
Pismo dida
Vidurine suprotiva akademiku Kusiću
- "Komunistički simboli koji se
odnose na antifašističku borbu i Drugi svjetski rat nisu sporni, tako
je u dokumentu postavljeno…“ |
Pismo dida
Vidurine u slavu heroja Ećimovića...
HEROJIMA METAK, A IZDAJNIČKOJ KUGI IMETAK! A
sunce im j... pa ovo je zločin,
veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga
naroda i Domovine, škrguće dragovoljac Jure.
Dok smo
mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiše granata i
metaka oni su trpali u svoje izdajničke džepove škude Jude
Iškariotskog, zadnje im to bilo,
neutješno kune Jure da je i sam did iziša na dvor bojeći se da
se nije što dogodilo.
|
Iako je svima bilo jasno da korieni ovih "Indijanaca" moraju biti u
Europi, a ne u Aziji kako se to smatra za sve druge Indijance, uzprkos
mnogim iztraživanjima nitko od njih još nije uspio (ili nije želio)
odgonetnuti pravo podrietlo ovih "Indijanaca", jer ne daj Bože da bi
se neki Englez ili Španjolac usudio i pomisliti da bi neki hrvatski
(Croatian) moreplovci mogli biti prvi Europejci koji su preplovili
Atlantik i tako, kojih par stotina godina prije njih, odkrili "Novi
sviet". Više |
Da se ne
zaboravi...
|
Da se ne
zaboravi...
Kad se je tjekom drugog svjetskog rata opće nepovoljna
situacija odrazila i na hrvatskim bojištima, iz područja koja su
zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su
donosili apokaliptičke viesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i
hladni teroristički boljševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada
Zagreba se utrostručilo, a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano
navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavisne
Države Hrvatske... Više |
Hrvatice i Hrvati!
Dana 23. svibnja spomendan je na rođenje velikoga hrvatskoga sina, Oca Domovine, dr. Ante Starčevića, 1923. godine u mjestu Žitniku kod Gospića, a preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896, a grob i spomenik mu je u Šestinama kraj Zagreba.Otac mu je bio Jakov Starčević, a majka Milica, iz hrvatske obitelji grčko-istočne vjere, koja je primila katoličku vjeru prije svoje prve udaje u obitelj Čorak, a kao udovica udala se u obitelj Starčević.
On je govorio još 1870. godine: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi."Najveća slava i hvala Ocu Domovine, dr. Anti Starčeviću i nikada više ne smijemo biti taoci naših izroda i neprijatelja, nego svi kao jedan potpišimo inicijativu za referendum "Narod odlučuje", do nedjelje 27. svibnja 2018. godine, i molimo zagovor Oca Domovine kod našega Nebeskog Oca i Isusa, koji je uvijek s nama, u sve dana do svršetka svijeta, da naša plemenita inicijativa za spas Domovine bude uspješna i od Boga blagoslovljena!
10. travnja
2018.
|
10. travnja
2018.
|
Podsjetmik uz 10. travnja...
Pismo dida
Vidurine
ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVNJA SAV!- E dide štaću ti pričat’, onaj naš vajni admiral me opet najidija dide ka’ zadnja komunjara,
opet je počeja u stare frule puvat, opet protiv našega Poglavnika štrapa dide. Ne da mu vrag mira pa to
ti je, kad već mora protiv kletog Tite sa ostalim ‘ticama na grani
onda se po staroj navadi do’vatija i našeg dotura Ante... Više
|
Bio sam agent
KOS-a, a otkrit ću istinu o Jasenovcu...
Sada radim na knjizi i filmu – Mit o Jasenovcu. Gradivo za taj projekt
dobivam istražujući po arhivama u Beogradu. Siguran sam, da će film
otvoriti mnogima oči u sagledavanju prave istine.
Postoje popisi po danima, popisi ljudi koji su dobivali pakete od
rodbine, knjige bolesnih, popisi umrlih, popisi kažnjenih i mnogo
vrijednih dokumenata koji daju pravu sliku Jasenovca... Više
|
Uskrs je najveći, najstariji i najvažniji blagdan-svetkovina, sunce
svih blagdana, temelj i sigurnost naše vjere, ispunjenje svih naših
nada, dovršenje našega spasenja, potpuna pobjeda života nad smrću,
dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, svjetla nad
tamom i zlom grijeha, radosti nad tugom i uskrsnuća nad grobom. Više
|
Uz rođendan Grozde Budak, kćeri dr. Mile
Budaka, hrvatskog književnika i političara, mučenika za hrvatsku
državnu nezavisnost.
|
Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem
Istambulske konvencije pljunuli su nama katolicima u
lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru
koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju.... Više
|
Poslao sam redakciji sa zapadne strane Trga Bana
Jelačića sliku iz koje se vidi masa od nekih 70.000 do 80.000
prosvjednika. Navodno je za Jutarnji brojao Boris Vlašić, a za
Večernjak Branimir Pofuk. Kad su došli do pet tisuća otišli su u
Gradski podrum na srpski pasulj... Više
|
Ako se upitamo od koga bi to tobože bile zaštićene žene i obitelji, onda vrlo brzo otkrivamo, prema toj konvenciji, da su ti nasilnici unaprijed zapravo svi muškarci, bez kojih, kao očeva, bračnih partnera, sinova, braće i prijatelja, žene ne bi uopće mogle postojati ni egzistirati kao razumska, emocionalno ispunjena i cjelovita ljudska bića.
Znači, ta konvencija sa svojim odredbama je jasno rasistička, jer unaprijed stigmatizira, odnosno obilježava muškarce kao nasilnike nad ženama i djecom, čime produbljuje jaz između jednih i drugih i tako stvara frustracije i neprirodno međusobno suprotstavljanje i odijeljenost, koja upravo može biti i temelj pravoga psihološkog i fizičkog nasilja.Kad uzmemo u obzir da u prirodi vladaju prirodni zakoni koji u svemiru čine mir i red, a ne kaos, pa tako i u ljudskoj prirodi, na temelju genoma i prirodnih hormona, stupnjevano, uz povoljne društvene prilike, formira se cjelovit i sređen spolni identitet svake ljudske osobe, za ravnopravno ljudsko zajedništvo i miran suživot svih prirodnih vrsta i svemirskih sustava, onda je razumljivo kakve štete za ljudsko društvo može učiniti usvajanje ovakvoga nemira i nereda, kakav može donijeti ovaj nametnuti sadržaj, koji se kani postaviti iznad svih drugih prirodnih i državnih zakona.
Posebno, budući da su zdrav ljudski razum, osjećaji i savjest protiv svakoga ljudskog nasilja prema bilo kojoj ljudskoj osobi, a posebno prema slabijima i nemoćnima, te da je to pitanje jako dobro regulirano brojnim pravednim međunarodnim i državnim zakonima svih civiliziranih zemalja, pa i u našoj državi, nema nikakvoga moralno opravdanoga razloga da se ta diskriminatorska i pogubna konvencija usvaja. Tim više što je ona otvoreno protiv zdravoga ljudskoga razuma, protiv Boga, protiv prirode i protiv čovjeka, dakle protiv i žena i muškaraca i djece. Ona je i protiv svakoga reda i mira u ljudskom društvu i u prirodi.Zašto to onda neki moćnici nameću u globalnom smislu, teško je odmah dokučiti.
Možemo ipak samo naslućivati, prema dosad viđenome, da su opet u pitanju nakaradno zamišljeni materijalni interesi onih kojima je novac jedini i najmoćniji idol, te njihov jedini pravi bog.Stoga, osvijestimo se, drage Hrvatice i Hrvati, te najodlučnije prosvjedujmo protiv ratifikacije toga velikoga zla - Istanbulske konvencije, u Hrvatskome (državnome) saboru.
Jučer mi je dijete, koje ide u osmi razred osnovne
škole, došlo kući vrlo zabrinuto, tužno i potreseno. Kaže da su im neki
studenti medicine održali besramno predavanje. Učili su ih kako da
bludno griješe, kako da upotrebljavaju grješna sredstva i pokazivali im
sramotne slike. Već su "obrađivali" i druge škole, a s tim planiraju
ići i dalje. Doveo ih je jedan profesor iz Zagreba."... Više
|
Prema tim besmislenim zaključcima, zvijezda petokraka je
ustavna, jer se u preambuli Ustava Republike Hrvatske, između svih
nabrajanja osnova hrvatske državnosti, navodi i antifašizam, a zvijezda
petokraka je, prema njima, simbol antifašizma, dok to nije, prema
Ustavu, NDH, Ustaški pokret, pa ni tradicionalni hrvatski pozdrav "Za
Dom - Spremni!"... Više |
Prije nego prieđemo na absurde koje smo čuli od te stare
komunjare Kusića i njegova omladinaca Plenkovića u ovom njihovom
zadnjem jurišu na hrvatske pozdrave i simbole, potrebno je onim
neupućenim još jednom naglasiti da Ustaški Pokret nije sliedio niti
jednu, niti bilo čiju ideologiju... Više
|
Ono što je posebno važno u ovom dokumentu jest to da se
vrlo jasno osuđuju totalitarizmi, bez ikakvih dilema i bez ikakvih
ograda. Sve ono što se odnosi na razdoblje 1941.-1945., nacizma,
fašizma, ustaštva, četništva, je vrlo precizno ponovljeno da je u
suprotnosti s Ustavom... Više |
Na svim izborima u Hrvatskoj poslie 2000-te godine
glasači kažu da su svaki put imali samo jedan izbor - glasati za ono
"manje zlo" - iako su, barem oni malo bstriji, vrlo dobro znali da su
skoro svi kandidati, barem za one najviše pozicije u državnoj upravi,
uvijek su bili (i jesu) predstavnici jednoga te istoga zla, samo u malo
drukčijim bojama. Više |
Turski predsjednik, Reçep Tayyip Erdogan je i u
najmirnijim danima vrlo ljut i arogantan Turčin, ali u zadnje vrieme
nadmašio je u tom pogledu i samoga sebe pa poručuje Amerikancima: "Ovo
je što mi imamo reći svim našim saveznicima: Ne postavljajte se između
nas i terorističkih organizacija, ili mi nećemo biti odgovorni za
nepoželjne posliedice." Više |
U pravu je drevna narodna pjesma koja počima stihom:
”Moja Liko što te povijest tkala”, jer je Lika, osobito njezin zapadni
pedalj na kom se rodio Ante Starčević doista kraj poviješću zasićen, te
bi svaki kamen tu mogao pričati legende. Više
|
Podsjetnik na
jugoslovene...
Vladko Maček je bio marioneta u rukama beogradske
velikosrbijanske kamarile. Nije on bio od nikoga zaveden ili prevaren,
jer sve što je radio radio je podpuno sviestno. Sva svoja politička
djelovanja temeljio je na tezi - Hrvatska unutar Jugoslavije, odnosno
Velike Srbije, koja je po veličini bila dobrano premašila i onu iz
Garašaninova "Načertanija". Više |
Rođen sam u kršnoj Liki
Posred sela kamenita,
Kraj ustaškog tvrdog gniezda
Kršne gore Velebita.
Baš u ratno burno vrieme
Majka me je porodila,
Na ustaškom plamen srdcu
Ona me je odgojila.
Kad je zeman boja doš'o
Tek sam malo diete bio,
Otac mi je u boj poš'o
Meni malom govorio.
Ne boj mi se i ne plaši
Moj ustaški mali sine,
Tvoj se otac borit' ide
Za slobodu Domovine.
Gledao sam otca svoga
Nisam onda razumio,
Al' sam one divne riječi
Vrlo dobro upamtio.
|
. |
Nu, prošli su dani slavni
Sad Hrvatskom dušman vlada,
Al' ja više nisam mali
Sad mi otčev mač pripada.
Sad uzimam bajunetu
I otčevu pušku strojnu,
Hoću za Dom povest' bitku
I jurišnu prvu bojnu.
Velebite kršna goro
Kaži mojoj staroj majci
Da joj sada u boj krećem,
Jer dolaze slavni danci.
Kaži mome starom otcu
Da mu sada iz tuđine,
Sa strojnicom na ramenu
Krećem pravac Domovine.
Pa ako u boju panem
Neka za moj grob ne pita,
Nek' podigne jedan kamen
i na njemu "U" usieče
Na sred moga Velebita.
|
Ovaj hram svetog Marka vjekovni je nijemi svjedok hrvatskih narodnih težnja, njegovih gorkih i radosnih časova, njegova poniženja i njegova uskrsnuća. U njemu su progovarali u tolikim i tolikim zgodama predstavnici one Crkve, koja je prema riječima Apostola 'Stup i tvrđa istine'. Ona progovara evo i danas možda u najtežim vremenima ljudske povijesti. Ne zato, da daje savjete u čisto političkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga Božanskoga Osnivača, te ne može stoga preuzimati za njih nikakve odgovornosti, nego zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu, tomu temelju i izvoru svakog zakonodavstva iz kojeg izviru i naravni i svi pozitivni zakoni.
Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogla izbijati korist, nego i onda, kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav Hrvatski Narod i tome se nada i danas od svoga Sabora.U takvim namjerama i prelazeći preko činjenice, da je Nezavisna Država Hrvatska zaista bila činbenik međunarodnoga zbivanja za pune četiri godine, Hrvatski Državni Sabor iz godine 1942, posebni je trn u oku hrvatskih neprijatelja, te je razumljivo, da su njihovi juriši upereni baš prema toj kuli hrvatskoga odpora.
Jer, obarajući pravovaljanost Hrvatskog Sabora iz godine 1942. i dokazujući da taj Sabor nije zadovoljio načelu legitimiteta, ruši se ne samo ugled njegov i onoga, koji ga je sazvao, već se time osporava valjanost njegovih zaključaka, a osobito onih, kojima se svi državnopravni čini od 1. XII.1918. pa nadalje proglašuju ništetnim i neobveznim za hrvatski narod.Prema tom zaključku Hrvati nemaju zaista nikakvih državopravnih obveza ni prema Kraljevini Srbiji, a još manje prema bilo kakvoj Jugoslaviji, jer su samostalna i suverena država, ali opovrgavajući taj zaključak nelegitimnošću hrvatskog narodnog zastupstva iz godine 1942. priznaje se legalitet četničke odnosno komunističke Jugoslavije, pa i sve posljedice, koje sliede iz takva priznanja.
Poznato nam je, kako je ugledni dvadesetpetgodišnji borac i narodni zastupnik Hrvatske Seljačke Stranke i ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, g. Janko Tortić dokazao brojčanim podatcima i poimeničnim slučajevima, da je u Hrvatskom Državnom Saboru iz godine 1942. zaista postojala absolutna većina hrvatskog narodnog zastupstva, te da su saborski zaključci prema tome pravovaljani.Analizirajući pojedinačne slučajeve narodni zastupnik i ministar Janko Tortić navodi konačno ove činjenice:
"Dakle, u Hrvatskom Saboru od godine 1942. bilo je šestdeset sedam hrvatskih narodnih zastupnika, koji su godine 1938. kandidirani na listi dra Mačeka, kao članovi Hrvatske Seljačke Stranke. Od ovih narodnih zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke sudjelovao je 80%, odnosno 76%, ako se odbiju trojica, čijem sudjelovanju bi se moglo nešto prigovoriti.Što i kako je bilo s nezavisnim kandidatom s liste dra Mačeka, Ibrahimpašićem - Bihać, nije mi bilo poznato, stoga sam pisao prijatelju iz Bosne i on mi je odgovorio: Imrahimpašić otišao je poslije izbora u beogradski parlament, a nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pristupio je Ustaškom Pokretu, borio se i poginuo od partizana s poklikom: "Živjela Hrvatska! Živio Poglavnik!"
Hrvatske narodne zastupnike stranke - Spaho - dra Džaferbeg Kulenovića ne poznajem tako dobro, da bi se nakon toliko vremena sjećao svih njih po imenu. G. Gaži je rekao da su u Saboru bili ovi zastupnici:
1. Ismet Bektašević,"Dakle moja tvrdnja, da je u Hrvatskom Saboru od godine 1942. surađivala absolutna većina hrvatskih narodnih zastupnika, izabranih godine 1938. na listi dra Mačeka, a čiji su izborni kotarevi bili obuhvaćeni granicama Nezavisne Države Hrvatske - stoji čvrsto.
Osim nabrojenih, bila su u Hrvatskom Saboru od godine 1942. i dva predstavnika Srba, narodni zastupnici, izabrani godine 1938: - dr Sava Besarović, ministar i II. bilježnik Sabora, te Uroš Doder.Nadalje: od članova Hrvatskog Sabora iz godine 1918. - čije je zasjedanje bilo prekinuto, odazvali su se svi, a ja se sjećam ovih:
Marko Došen, bio predsjednik Hrvatskog Sabora godine 1942.;Idem dalje i tvrdim: Težko bi bilo naći jedan parlament, u kojem bi vladala jednodušnost između članova, kakova je vladala baš u Hrvatskom Saboru od godine 1942.
Ne samo u obrani prava Sabora protiv svakoga, nego i u radu svih Odbora - osim u Gospodarskom Odboru, gdje je, ali kompaktna većina tako onemogućila jednoga-dvojicu, koji su pokušavali nametati svoju volju, odnosno nečiju volju. Utjecaj Ustaškog Pokreta u Saboru bio je neznatan - praktički nikakav!Neka ovaj prikaz, a napose ovdje navedene brojke, ponukaju na razmišljanje i na konsekvence, koje iz ovakovog stanja stvari nuždno rezultiraju!"
Talent dra Šufflaya nije bilo teško zapaziti njegovom profesoru Tadiji Smičiklasu, koji ga, dok je još bio student, uzeo za pomagača kao urednik zbornika »Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae«, Na tom poslu Šufflay dolazi u priliku da se detaljno upozna s opsežnom arhivskom građom Dalmacije, u kojoj su se stoljećima ukrštali razni kulturni utjecaji. Više nego domaća povijest njega zanimaju sile, koje su u prošlosti djelovale na Balkanskom Poluotoku, odnosno na Jadranskoj Obali i u njenom dubljem zaleđu. Tako je on unaprijed bio opredijeljen da zahvati u složen i težak problem albanske prošlosti, jer je taj problem stajao u vezi sa svim povijesnim problemima zapadnog Balkana, odnosno u njemu su mogla naći objašnjenje razna pitanja iz povijesti susjednih naroda. On na ovom području, koje je prije njega bilo posve ne istraženo, nije mogao ostati samo povjesničar u strogom smislu; morao se baviti i drugim, pomoćnim znanostima: sociologijom, etnologijom, etnopsihologijom, filologijom i arheologijom, u kojim granama je govorio isto sa takvom sigurnošću kao i na području povijesti. Ponekad je morao u svojim mnogobrojnim člancima i ogledima po dnevnim listovima i književnim revijama kao publicist pripravljati teren za svoje znanstvene radove. Otud su njegovi publicistički radovi osobito interesantni, te predstavljaju nešto izuzetno u hrvatskoj publicistici. Kao publicist nije mogao u teškim danima hrvatskog narodnog života izbjeći tretiranje političkih pitanja, te su mnogi njegovi članci još uvijek živo vrelo dragocjenih političkih misli, ideja i poticaja.
Milan Šufflay je mnogo više od učenjaka-povjesničara: on je bio nacionalni ideolog, bio je veliki otkrivač zapretenih snaga u bogatoj i burnoj poldrug milenija dugoj prošlosti hrvatskog naroda i svojom tragičnom smrću postao je najdostojniji svjedok nepobjedivosti i životvornosti tih snaga, koje su dovele do uskrsnuća države Hrvatske.U Šufflayevu prikazu mi gledamo, kao da se danas dogadja to pucanje hrvatskog limesa, vidimo njegovo komadanje i potiskivanje njegovih djelova prema zemlji matici. Istovremeno puca i živi lanac katoličkih biskupija, te kroz njihov istanjeni nasip na jadransku obalu izbijaju pod vojničkim šljemom klinovi islama i istočnog pravoslavlja. Prikazu toga značajnog procesa i terena Šufflay je posvetio glavni dio svoje učenjačke pažnje i po tome je osamljen medju hrvatskim povjesničarima.
Najveće i najupotpunjenije Šufflayevo djelo s područja albanologije jeste »Srbi i Arbanasi«. U predgovoru toj knjizi kaže prof. St. Stanojević: »Pisac ove knjige uspio je da pomoću bogate riznice svoga solidnog znanja, svojom sjajnom erudicijom, finim i realnim osjećanjem prošlosti i odilčnim metodom, prikaže istoriski život u Albaniji, osobito u onom dijelu Albanije, gdje se ona vezuje sa životom i prošlošću našega naroda«. Ovo Šufflayevo remek-djelo nije nastalo iznenadno kao cjelina, nego mu je prethodio cijeli niz važnih i za nauku od najvećeg značenja rasprava, članaka i ogleda. U prvom redu, on već 1913. u Beču počinje izdavati kao mlad čovjek »Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia« u zajednici s tada najvećim živim povjesničarima Balkana i jugoistočne Evrope, Thalloczyem i Jirečekom. Ove edicije izašle su svega tri knjige, koje danas predstavljaju najbolji zbornik gradje za povijest Albanije i njoj susjednih naroda. Suradjivao je na sličnom zborniku što ga je pod naslovom »Illyrisch-albanische Forschungen« u dva djela izdao sam Thalloczy. Kad bi se glavne njegove rasprave pobrojile to bi zahvatilo previše prostora, te ćemo spomenuti samo neke, koje su u najužoj vezi s albanologijom. Na prvom mjestu tu dolazi »Die dalmatinische Privaturkunde«, Beč 1904., zatim »Die Kirshenzustande im vorturkischen Albanien«, Zagreb, 1915, »Politische Schicksale des Themas Dyrrhachion«, Zagreb 1915, »Zu den alte- sten kroatisch-ungarischen Beziehungen«, Budapest »Biologie des albanischen Volksstammes«, Budapest 1916., »Stadte und Burgen Albaniens haupt- sachlich wahrend des Mittelalters«, Beč 1924., i »Povijest Sjevernih Arbanasa«, Beograd 1924., Ovdje treba pribrojiti i izvrsno djelo »Hrvati u sredovječnom svjetskom viru« izašlo 1930. u Zagrebu. Tu je veoma zbijeno, ali sasvim instruktivno i jasno izložena u malo prostora i s velikim znanstvenim aparatom povijest Hrvata od prvog spomena njihova imena, pa sve do dolaska Turaka i to u vezi s poviješću susjednih naroda istoga doba. Ova radnja sadrži još i skoro potpunu bibliografiju povijesnih djela i vrela za to doba hrvatske povijesti, a uz to i kritičke opaske na pojedina djela, te će moći služiti trajno kao sjajan vodič kroz sredovječnu hrvatsku povijest. U ovo područje spada i Šufflayev historijski roman »Konstantin Balšić«, u kojem su u književnom obliku prikazani dogadjaji i prilike sredovječne Albanije i Crne Gore. Osim toga veliki broj manjih i većih članaka rasutih po novinama i revijama, do kojih je sada teže doći, jer ne postoji točnog popisa njegovih djela, Neke od tih članaka izdao je on 1928, u knjizi »Hrvatska u svijetlu svjetske politike«.
Oni koji su čitali koju od ovih njegovih radnja mogli su se osvjedočiti, da i onda kad izlaže jednostavne dogodjaje iz mutne i daleke prošlosti riječ mu je živa, puna značaja, blistava i poetska kao riječ pjesnika ili proroka. U sadržinu svojih rečenica unosi on svu toplinu svoje duše, temperamenat strastvena ljubitelja istine i snage prošlosti, te vjeru u besmrtnost svih onih sila, koje su svojom stvaralačkom moći pokretale ljude i dogodjaje u prošlosti.Da bi se samo donekle naglasila važnost Šufflayeva interesa za jugoistočne krajeve do kojih je dopiralo hrvatsko ime, potrebno je spomenuti, da su na zapadu, sjeveru i sjeveroistoku etnografske granice hrvatskog naroda manje više točno i jasno odredjene, ali prema jugozapadu one su otvorene i tek rekonstrukcijom dalje prošlosti i slijedom dogodjaja kroz stoljeća može se odrediti kako se tamo granica pomicala i od pritiskom kakovih sila. Za sudbinu su hrvatskog naroda u budućnosti od neizmjerno velikog značenja iskustva s onim granicama njegova narodnog organizma, koji je na ovom balkanskom odsjeku bio poplavljen i vjerski i nacionalno od stranog elementa, pa je dr. Šufflay osvježenju toga iskustva poklonio najveću pažnju. Iz njegova ispitivanja proizlazi jasno, da su vrata nacionalnoj ekspanziji Hrvata otvorena samo u velikoj mjeri na ovu stranu, pravcem kojim su se kretali i njihovi daleki predji, i to je veoma značajna pouka, koja se ne bi smjela nikada zaboraviti i zapostaviti.
U svom znanstvenom radu ostao je dr. Šufflay uvijek na visini učenjaka koji ne želi dijeliti savjete niti izvoditi moralne pouke iz svoga naučanja, ali je stalno imap na umu jačanje svijesti u pripadnicima svoga naroda o dalekoj njihovoj prošlosti, iz koje se imade crpsti snaga za budućnost. Povezivanje djelova jednog naroda i svih njegovih pojedinaca i društvenih jedinica moguće je samo putem izgradnje zajedničke svijesti o jednom praishodištu i jednom te istom poslanju, koje je odredjeno prošlošću.Time je dr. Šufflay označio važnost zemljišta, koje su zaposjeli Hrvati, ali ne samo to, nego i medjunarodno značenje njihova poslanja što ga u raznim razdobljima tu izvršiše odredjujući i za budućnost put kojim se imade poći. On ne nastoji da utanači činjenice koliko da im odredi smisao i orijentaciju njihovih pokretača, pa po tome postaje nešto više od povjesničara — on je hrvatski historiozof.
Veliko njegovo znanje povijesti i filozofije omogućilo mu je da s veće visine promatra političke težnje i dogodjaje, te da prema njima zauzima stav kakav bi morao zauzeti svaki svijestan Hrvat.
Po Šufflayevu mišljenju moć jednog naroda leži u njegovu dugom sjećanju i jakom pamćenju i radi toga u njegovu jakom jastvu i jakom egoizmu, jer nema jastva bez pamćenja ni naroda bez povijesti. Stoga tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije razarati njegovo pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Šufflay zato posebno ističe da nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Slijed se mora držati, jer inače dolazi nered, a ne spas.Najbolje je služio interesima svoga naroda onaj tko je najviše doprinosio osvježenju narodnog pamćenja i povezivanju nevidljivih a živih niti njegove prošlosti. U toj službi je dr. Šufflay nadmašio ostale, jer on je umjetničkom riječju otkrio i ovjekovječio bit narodne misli od njenog izniknuća tamo negdje u zakavkaskim stepama, pa do prvih pozitivnih s opće ljudskoga stanovišta njenih ostvarenja na obali Jadrana, te do naših dana. To najviše duhovno etičko blago hrvatskog naroda, iz kojeg on dobiva svu svoju životnost i stvaralački polet preuzela je bila na čuvanje i na rasadjivanje u sve narodne ćelije Starčevićeva Hrvatska Stranka Prava. Učenjak i vidovnjak Milan Šufflay našao je u njoj najmoćnijeg graditelja hrvatske državnosti kad je kazao, da ona misli na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje zadrte susjede, koji crpe snagu lih samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost.
Uklopivši svoje iskustvo učenjaka i vidovitost narodnog proroka u borbeni stav starčevićanskih ideja dr. Šufflay je mobilizirao sve one duhovne stvaralačke snage hrvatske prošlosti od najdavnijih vremena do danas, ulio jedinstvenu dušu golemom hrvatskom organizmu i prekalio ju sviješću i vjerom u konačnu pobjedu.Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada.
Odlučno odbijam političku etiketu u kojoj kažete da se Autohtona – Hrvatska stranka prava uredno pojavljuje kada je HDZ na vlasti i maršira po Zagrebu.
Autohtona – Hrvatska stranka prava i osobno kao predsjednik progonjen sam i zatvaran od strane SDP-a i HDZ–a samo zato što sam ZA DOM SPREMAN, samo zato što sam ZA DOMOVINU SPREMAN DATI SVOJ ŽIVOT, samo zato što smatram da je politika HDZ-a i SDP-a ista politika i koja vodi u propast Hrvatski narod.
Gosp. Stevo Culej, Dražen Keleminec je dragovoljac Domovinskog rata, a moj ratni put možete provjeriti u Ministarstvu branitelja.Svojom izjavom pokušavate opravdati Kolindu Grabar Kitarović koja nije mogla suzdržati svoje emocije kod posjete prijatelja, četnika Aleksandra Vučića, koji je svojim poticanjem ubio mnoge branitelje i civile u agresiji na Hrvatsku, jer vašoj dragoj Kolindici nije sjela moja poruka tom gadu MARŠ VAN IZ HRVATSKE.
Svojom izjavom pokušavate opravdati Kolindu Grabar Kitarović kod branitelja i udovica Domovinskog rata i Kolindin bijes prepisati samo dragovoljcu Domovinskog rata i predsjedniku Autohtone – Hrvatske stranke prava Draženu Kelemincu.Svojom izjavom Kolinda Grabar Kitarović uvrijedila je sve civilne i vojne žrtve rata, branitelje, domoljube i udovice Domovinskog rata.
Ako je Kolinda Grabar Kitarović mislila na mene kao što tvrdite da sam političar sa ruba ili marginalac, ja sa ponosom prihvaćam da sam kao dragovoljac Domovinskog rata "marginalac".Marginalac i predsjednik marginalne Autohtone – Hrvatske stranke prava, gosp. Culeju, jasno vidi da Kolindina, HDZ-ova i SDP-ova politika vodi genocidan rat protiv Hrvata i Hrvatica, da vodite politiku na štetu Hrvatske.
Gosp. Culej, vaša stranka HDZ zajedno sa SDP-om kriva je što umirovljenici kopaju po smeću da prežive, kriva je da mladi odlaze iz Hrvatske radi ezgistencije, a i ljudi srednje životne dobi radi premalih plaća također odlaze iz Hrvatske, kriva je za zakon o ovrhama i blokadama računa koji postoji samo u Hrvatskoj, kriva je što ste poljoprivrednika slomili i uništili, kriva je zbog najvećeg PDV-a u Europi, kriva je zbog najvećeg poreza na dohodak, kriva je što se preko 3000 branitelja ubilo, kriva je što zapošljavate samo uhljebe, kriva je što želite zabraniti pozdrav s kojim se branila Hrvatska, kriva je što koalirate sa jugoslavenima iz HNS-a i velikosrbima Miloradom Pupavcem i Vojislavom Stanimirovićem koji Hrvatsku prikazuju kao genocidnu i zločinačku.Kao dragovoljac Domovinskog rata, kao marginalac imam pravo na svoje političke stavove, imam pravo iznositi te stavove pa makar Vas to smetalo i pogađalo.
Gosp. Culej kao marginalac ne bojim se vaše represije ili novog zatvaranja, nisam se 1991. godine bojao četnika, ne bojim se danas ni Milorada Pupavca koji je stvarni vladar Hrvatske. Znam da vaša politika sluša i služi koordinatoru Aleksandra Vučića, Miloradu Pupavcu.S obzirom da mi se u srpskim medijima izmišlja i podmeće da sam spremao ubojstvo Šešelja i Vučića spreman sam i na likvidaciju kao što je vaša stranka likvidirala Antu Paradžika, Blaža Kraljevića ili Miru Barešića.
Gosp. Culej žalosno je kad Hrvat ide na Hrvata, žalosno je da vašom obranom Kolinde Grabar Kitarović indirektno ili direktno podržavate dolazak tog četničkog gada Aleksandra Vučića!Da je predsjednik Srbije Vojislav Šešelj i Šešelja bi zvala u Hrvatsku vaša Kolindica! Jesam li u pravu? Naravno da sam u pravu.
Svojom politikom pljujete po svima koji su ubijeni od četnika Vučića i njegove velikosrpske politike.Poštovana gospođo predsjednice Republike Hrvatske, iznenađeni smo i duboko povrijeđeni Vašom izjavom prilikom obraćanja javnosti u kojemu ste govorili o “pojedincima s rubova političkog spektra ili s rubova bilo kakvog razmišljanja“.
Vaša izjava je grubo povrijedila u prvom redu nas udovice hrvatskih branitelja, sve hrvatske braniteljice i branitelje, sve stradalnike iz Domovinskog rata, kao i sve one kojima su na srcu nacionalni interesi hrvatske države.O Vašem gostu, gospodinu Aleksandru Vučiću, iznijeli smo samo neprijeporne i čvrste činjenice. Naše je pravo i dužnost ukazivati na te činjenice, kako zbog onih čiji je glas Vučićeva politika zauvijek ugasila, tako i zbog onih kojima ovu zemlju ostavljamo u nasljeđe. Mi smo u puno navrata naglašavali da smo za mir i dijalog, ali kako razgovarati s nepokajanim zločincem koji se nije ni malo odmaknuo od ideja koje su nam uzrokovale toliko zla?
Je li po Vama “rub bilo kakvog razmišljanja“ podsjećati na 15 tisuća mrtvih, od čega su 7 tisuća bili civili? Na 31 tisuću ranjenih? Na 402 ubijena djeteta i 1550 ranjene djece?Potpuno nam je nejasno, zašto ste nedopustivo i sramotno govorili o ljudima s ruba političkog spektra? Nama koji ne pripadamo ni jednom dijelu političkog spektra? Mi se ne borimo za vlast, jer što se politike tiče – naša jedina stranka je Hrvatska.
S druge strane, kad govorite o govoru mržnje koji dolazi iz Srbije, onda ne možete govoriti o marginalcima jer takve poruke dolaze od najvišeg vrha srbijanske vlasti. Laž, izvrtanje činjenica i neka, samo njima znana, istina nisu tek pojedinačni ekscesi, nego sustavna i kontinuirana politika, utemeljena na velikosrpskoj ideologiji. Tu politiku provode najbliži Vučićevi suradnici, a sažeta je u groznom refrenu “bit će mesa, klat ćemo Hrvate“Gospođo predsjednice, povijest ljudskog roda ne pamti državnog poglavara koji se odrekao svoje vojske. Ovako se nisu ponizili čak ni oni koji su gubili ratove. Vi ste predsjednica države koja je pobijedila u ratu, a pognuli ste glavu pred onim čija je država izgubila rat. Svojim istupom duboko ste nas povrijedili i produbili naše ionako nezacjeljive rane.
Ne želimo da ovo naše javno obraćanje i gnjev, koji ste izazvali svojim istupom, bilo tko iskoristi za svoje političke obračune. Od Vas ubuduće očekujemo ozbiljnu i odgovornu politiku koja će na prvo mjesto, uvijek i bez iznimke, staviti hrvatske nacionalne interese i temeljne vrijednosti Domovinskog rata.24. travnja 1941. godine donosi se "Zakonska odredba o zabrani držanja i nošenja svih odlikovanja bivše kraljevine SHS i bivše kraljevine Jugoslavije", "Z.O. o imovini Sokola bivše Kraljevine Jugoslavije" i "Z.O. o spriječavanju uništavanja i raznošenja arhivskog gradiva na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske".
Dan kasnije objavljena je "Z.O. o zabrani ćirilice" ("Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice")."Z.O. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu" uvodi korijenski pravopis, mada će još dugo razne novine pisati na razne načine. >Naredba o njezinoj provedbi dolazi dosta kasno. Posebno je masovno kulturalna "Zakonska odredba o širenju pismenosti u narodu i održavanju tečajeva za nepismene". Ubrzo slijedi i "Provedbena naredba" o toj odredbi.Ta brzina pokazuje iskrenost prosvjetarskoga htijenja Nezavisne Države Hrvatske. "Z.O. o suzbijanju prosjačenja, skitnje i bludničenja" predviđa do 60 dana zatvora, a u slučaju recidiva i do jedne godine prisilnoga rad i za roditelje maloljetnoga počinitelja, tako da su mnogi i po toj osnovi odvedeni u Sabirni i radni logor Jasenovac.
Članci u hrvatskim novinama i zbog tih, kulturalno-ćudorednih, državnih napora, a ne samo zbog hrvatske nacionalne tradicije i državne koristi, nisu htjeli, smjeli ni mogli biti ni lažljivi ni psovački.
Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.
Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.
U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.
Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.
Kad je uspostavljena nova komunistička vlast, Stepinac je nastavio neustrašivo djelovati po svojoj savjesti. Komunisti su znali da mu ne mogu nikakvu krivnju predbaciti pa su ga pustili djelovati u novim prilikama. Medutim, bili su vrlo razocarani kad ga ni nakon petnaest mjeseci komunističke Jugoslavije nisu mogli pridobiti sebi za potporu niti nagovoriti da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice.Stepinac je uhicen 18. 9. 1946. godine, a 30. 9. 1946. započelo mu je brzo suđenje. Optužba bi se mogla sazeti u sljedece tocke: suradnja s Nijemcima, odnosi s Pavelićevom vladom, postavljanje kapelana u hrvatskoj vojsci, prisilna "prekrštavanja" te otpor komunističkoj vlasti.
Od prijavljenih 35 svjedoka obrane koji su htjeli svjedočiti za Stepinca, sud je odbio njih 27, među njima neke Srbe i Židove. Neke je policija znala i pritvoriti, samo da obrana ne bi do njih mogla doći. 11.10.1946. osuđen je nadbiskup Stepinac "na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina". Nadbiskup Stepinac bio je zatvoren u Lepoglavi do 6. 12. 1951. godine, kada je prebačen i zatočen u kućnom zatvoru u svom rodnom mjestu Krašić, gdje je njegovu vezu s javnošću uspješno sprječavala straža od tridesetak policajaca.Međunarodni odjek na Stepinčevu osudu bio je neobicno snazan i masovan. Prosvjedi su stizali sa svih strana slobodnog svijeta. Prosvjedovali su drzavnici, crkveni dostojanstvenici, pisci i druge javne ličnosti. Gotovo da nije bilo zemlje na svijetu iz koje se nije čuo na jedan ili drugi način glas solidarnosti s nadbiskupom Stepincem. Glasovi iz svijeta su bili toliko snažni da su komunističke vlasti došle na ideju da se Stepinca oslobodi. U tu je svrhu angažiran sam predsjednik vlade tzv. Narodne Republike Hrvatske dr. Vladimir Bakarić i on je već u ožujku 1947. godine službeno došao Stepincu u Lepoglavu. Doslovce, usrdno ga je molio da potpiše vec sastavljenu molbu predsjedniku Jugoslavije Titu za pomilovanje, uvjeravajući ga da će odmah bit oslobođen i poslan na slobodu u inozemstvo. Ne samo da je Stepinac to najodlučnije odbio, već je odmah zatražio da pošalju Titu njegovu odlučnu izjavu da traži reviziju procesa, ali ne pred komunističkim, već pred neovisnim sudištem. A na prijedlog da ode iz zemlje, sa smiješkom je rekao da svoj narod nikako neće ostaviti. Nakon vijesti da je papa Pio XIl. imenovao 29. 11. 1952. godine 14 novih kardinala, a među njima i nadbiskupa Stepinca, vlada tzv. FNR Jugoslavije prekinula je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17.12.1952. godine.
U zatočenju u Krašiću kardinal Stepinac je neočekivano počeo pobolijevati. Radilo se o gotovo neobjašnjivim i različitim zdravstvenim komplikacijama. Diskretno su se pojavila neka stručna mišljenja da je moguće da je u zatvoru bio trovan. To se slagalo s komunističkom žarkom željom da Stepinac nikada ne zasjedne ponovno na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu, kao i sa činjenicom da su u tim vremenima dva hrvatska biskupa bila ubijena, a jedan od njih upravo trovanjem. Bili su to križevacki grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak i dubrovački biskup dr. Josip Carić. Stepincu je preporučano liječenje u inozemstvu, ali kako mu vlasti nisu htjele garantirati da će se moći slobodno vratiti u svoju zemlju, odbio je. Unatoč liječničkim zauzimanjima s raznih strana svijeta, trajno je obolio od polycithimije (pretjeranog umnožavanja crvenih krvnih zrnaca) i tu mu se nije moglo puno pomoći. Opraštajući svima koji su mu nanijeli zlo i moleći za svoje progonitelje, pri punoj svijesti i potpuno miran dočekao je smrt 10. veljače 1960. godine.Još i prije polaganja u grob kardinala Stepinca, pjesnik Lucijan Kordić proročki je doslutio svojom pjesmom, njemu posvećenom, neka druga vremena, koja su, evo, njegovom beatifikacijom 1988. godine označena i došla, ali i koja još imaju doći:Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopušteno, da obzirom na iznesene optužbe i on kaže koju riječ. Služeći se tom slobodom, koju mu je zakon davao, održao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeći govor:
" Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.
Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuženi Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuženoga Stepinca' sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.
17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.
" Prekrštavanje" pravoslavacaUpisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.
Ja o tom ne ću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premjestati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, to sam tražio prazni pravoslavni manastir - nekoć naš pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.
" Zločin" - vojni vikarijatKao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.
Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.
Prava hrvatskog narodaNisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje.
I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!
(Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.").Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.
Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti nista protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!
Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno rečeno.
Vjerski progon
Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, što je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, to mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.
Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.
Naše katoličke škole izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi s radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.
Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75.000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?
Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.
Predbacili ste mi i Karitas. Ali velim ovdje: taj je Karitas učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci. Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla da sama odlučuju, dozvoliti da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?
Naše katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.
Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je točka ovo:
Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zaprešiću. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.
Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi ne ćemo biti - bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. (Čuje se glas iz publike: "Niste ih zaslužili!")
Vjerska nauka napadanaEvo, da razumijete, zašto smo se borili: još jedno tri do četiri primjera slobode.
U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.
Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!
Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?
Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?
(Javni tužilac primjećuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija".)Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: `Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.
Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.
Neka se ne misli da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati to im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.
Komunistička partijaKonačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti, evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.
Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."
Vjernici i šira društvena zajednica itekako su uključeni u sva događanja. Spomenimo da na Danima dijelimo nagrade nagrađenima na Nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci, da se ovih dana drže satovi povijesti u osnovnim i srednjim školama... Isto tako sve je više onih koji pišu školske radove i radove za akademske stupnjeve na temu naših pobijenih fratara, snimaju se filmovi, pišu stručni članci i knjige... Grad Široki Brijeg i Zapadno-hercegovačka županija proglasili su 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk, posvećuju im se ulice, trgovi... Moramo zaista biti zadovoljni. Očito je glas puka Božjega, koji kroz ove dane ponovno ispunja prostranu samostansku crkvu na Širokom Brijegu, urodio plodom. A neprestano dolaze i tijekom cijele godine.
Znamo kako je totalitarni partijski režim postupao s talijanskom manjinom u Istri ili njemačkom manjinom u Slavoniji i Vojvodini. Europa se i tada, a pogotovo danas, prema manjinama odnosila potpuno suprotno. Međutim, u BiH se prema hrvatskom narodu, kao konstitutivnom, pokušava nametnuti standard kakav je jugoslavenski totalitarni režim imao prema njemačkoj i talijanskoj manjini nakon Drugog svjetskog rata, samo je spektar praktično primjenjenih metoda nešto drukčiji. Upravo to je jasan pokazatelj – kamo bi se zapravo htjelo.
Posebno sam zadovoljan što smo radom u Vicepostulaturi pridonijeli i otkrivanju istine o pobijenim članovima puka Božjega. Ubijene fratre pronalazili smo zajedno s ostalim članovima puka Božjega i kako smo ih mogli ostaviti?!
Tako smo bili idejni začetnici onih povjerenstava po općinama za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća koje u posljednje vrijeme koordinira Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat pri HNS-u BiH te zajedno s njima gradi Groblje mira na Bilima. Hvala svima s kojima sam imao i imam čast raditi i onima u društvenoj zajednici koji sve to prepoznaju i pomažu. A sav taj rad imao je odjeka i s drugu stranu granice pa i tamo sudjelujemo u sličnim pothvatima.Vicepostulatura je došla do samog kraja ovog prvog istražnog dijela. Već smo strpljivo počeli slagati prikupljenu građu po propisanim pravilima za podnošenje mjesnom biskupu i, ako Bog da, otpočinjanju službenog dijela ovog postupka mučeništva. Kada i to prođe, onda sve ide u Rim na daljnji postupak. A tamo nismo jedini s takvim molbama. Očito je da će sve dugo trajati. No, to nije uopće važno. Važno je samo otkriti istinu i na temelju nje nastaviti graditi svoj odnos prema pobijenim franjevcima. Nadam se da smo uspjeli skupiti dovoljno kvalitetnih dokumenata i svjedočenja da Crkva na kraju svega dobar broj njih službeno proglasi mučenicima, odnosno blaženima i svetima.
Prema svim dosadašnjim istraživanjima pobili su ih iz mržnje prema vjeri, ali i iz ideoloških razloga. Posebno im je Široki Brijeg, kao simbol vjere, obrazovanja i kulturne baštine, bio trn u oku. Zaključivali su da će im predstavljati nepremostivu branu da njihove ideje prodru u narod pa su ga jednostavno »ubili«. No, korak po korak vraćamo mu stari sjaj.
Svi vidimo dokle smo došli u gospodarskom, socijalnom, demografskom, dužničkom i svakom drugome smislu. Gotovo svi naši susjedi iživljavaju se nad nama uzurpirajući naš preostali, od 1918. godine upola smanjeni teritorij i zlostavljaju nas, a naša vlast se ničemu takvome ne suprotstavlja, nego, na žalost, i pomaže u svemu tome.
Primjerice, u siječnju 2018. godine preminuli zvani kralj ovrha i "veliki pravnik", mason i bogataš neizmjernim materijalnim dobrima, Marijan Hanžeković, za naše vladajuće veliki humanist, je jednom prilikom rekao da pravo i pravda nisu isto, što znači da od pravosuđa ne trebamo ni očekivati bilo kakvu pravdu.Naši na vlasti diplomatski ništa ne čine i tobože notom prosvjeduju veleposlanstvu Srbije u Zagrebu, a u stvarnosti putem svojih državnih institucija Javne ustanove Spomen područja Jasenovac službeno propagiraju gotovo potpuno iste laži o Jasenovcu i pored mnogih znanstvenih argumenata protivnih takvim lažima.
Stoga se zaista upitajmo kakvu mi u Hrvatskoj imamo uzurpatorsku i tiransku herostratsku vlast i kome u svijetu možemo dokazati da su te tvrdnje beskrupulozne laži, ako imamo tobože svoju državu i svoju vlast?Ja, Petar Berislavić,
Kao žrtva jugoslavenske komunističke tajne policije nestao je u Parizu vjerojatno potkraj 1946. Sudbina mu je nepoznata, a žrtvoslovci ga još uvijek vode kao nestalog, premda su ga nakon mučenja, koje je i opisao u već spomenutom romanu, očito tajno likvidirali jugoslavenski komunisti, a o čemu pojma nije imalo(?) ni francusko redarstvo. Na Milkovićevu se djelu potvrđuju upravo njegove riječi kako narod koji ima duha ne može umrijeti pa mu prešućeno djelo uskrsava šezdesetak godina poslije njegova umorstva, a svojom svježinom u pronicanju hrvatskoga političkog mentaliteta, ali i sudbine u tamnici zatočena naroda i njegovih iznimnih pojedinaca i danas snažno progovara. Milkovićevi realni opisi sustava mučenja hrvatskih boraca u jugoslavenskim tamnicama tridesetih godina nisu prestali ni nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Naime, i danas ima živih svjedoka čije su bezbrižno zrinjevačko djetinjstvo svakodnevno, sve do sredine pedesetih godina, narušavali jauci zatočenika iz susjednih policijskih zgrada.
Roman je pisan na temelju dokumentarne građe, koju je tek djelomice objavio 1936. godine u pariškom listu „Vendredi“ francuski književnik Andre Gide, nakon što ju je pisanu na cigaretnom papiriću dobio od zatočenoga hrvatskog studenta. Evo tek jednoga djelomična opisa iz bogatog arsenala srpskih policijskih mučiteljskih metoda nad zatočenom hrvatskom mladošću:„Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna, na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. Moje su ruke postale bešćutilne, neuporabive. Igle su bile duge šest do osam centimetara, poput onih koje upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih napora nijesam mogao usredotočiti moju misao na druge stvari, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti poškropili su me hladnom vodom udarajući me nogom u slabine.“
Opetovanje sličnih policijskih metoda nad zatočenim Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji otkriva i zablude nekih komunističkih dužnosnika u Hrvatskoj, koji su doista možda i povjerovali da se sudioništvom u boljševičkoj revoluciji bore i za Hrvatsku, što sve i da su htjeli, nažalost, nije bilo moguće. Tako je Hrvatsku nakon 1945. godine zahvatilo dvostruko zlosilje – novo, boljševičkoga karaktera i preživjelo jugoslavenstvo, koje se i dva desteljeća poslije 1990., odnosno nakon obnove hrvatske državne nezavisnosti i danas žilavo opire hrvatskoj nacionalnoj samostojnosti.Onodobna kritika zamjerila je Milkovićevu romanu nedostatak usklađene kompozicije, nedorađenost pojedinih likova, nedovoljan zahvat u šire narodne slojeve koji se opiru i bore protiv tuđinske diktature te nedovoljno razrađeno suparništvo dvojice likova koji se bore za naklonost jedne žene. Nu Milkovićevu „Tamnicu“, uza sve navedene nedostatke, danas ipak drukčije možemo gledati. Riječ je doista o romanu koji istrgnutim fragmentima života u cjelinu slaže borbu za opstojnost jedne povijesne i kulturne zajednice. Lik Petra Petrovića, premda je karakterno iznijansiran bolje od drugih likova, kao ni psihološki profiliran lik slikara Ilije ne možemo ni jednoga od njih smatrati glavnim likom, kao što to nisu ni likovi pojedinih živih ili umorenih studenata. Naime, glavni lik romana je zapravo neuništivi duh hrvatskoga naroda, koji nastavlja život i borbu za izlazak iz tamnice i onda kad je njegov tvarni oblik zatočen pa čak i uništen. On jest cjelina, ali se manifestira u bezbroj fragmenata. Najbolje to ilustriraju upravo isječci, zapravo pojedini eseji o hrvatskom slikarstvu, glazbi, tradiciji, književnosti, politici, vjeri pa i samoj hrvatskoj zemlji, koji unutar romana figuriraju kao razmišljanje nacionalno svjesne studentske mladeži, a koja opet svoj svjetonazor gradi na opreci sve snažnijoj materijalističkoj filozofiji, crpeći idejnu snagu iz onostranoga, odnosno Božjega i vlastitih narodnih vrijednosti.
Duboko proživljen osjećaj vlastite zemlje, koja se u Milkovićevoj „Tamnici“ prostire u svojim povijesnim granicama, na svim područjima gdje izvorno živi hrvatski narod, daje ovom filozofskom, da ne kažem egzistencijalističkom romanu i lirsku protežnost, koja mu uz vjernost, pouzdanje, intelektualnu promišljenosti daje i dimenziju ljubavi, a one sve skupa ujedinjene u jedinstvenu cjelinu vode u ostvarenje životnoga cilja. Razbijenost klasične strukture romana, koja se spominjala kao nedostatak, zapravo je inovativni elemenat, koji će u hrvatskoj književnosti razvijati pojedinci tek nekoliko desetljeća poslije Milkovića, a ona u njegovoj „Tamnici“ i nije ništa drugo do li slika suvremenoga svijeta – jednako onog njegova, kao i ovoga današnjega našeg!Prošlost i sadašnjost nam pokazuje, da narodi hoće živjeti. Po narodima smrt bi siabo prošla. Ovdje su vjekovi potrebni za jednu jedinu smrt. Narodi prkose vremenu i najtežim okolnostima, kidaju lance ropstva, uskrisuju tako reći iz grobova. Ne treba nam ići daleko, sjetimo se samo hrvatskoga naroda, prolistajmo njegovu povijest i tu ćemo naći sjajan primjer žive narodne volje i želje za životom.
Tko sve nije uništavao hrvatski narod, a ipak on je još uvijek tu: neokrnjen, ponosan i odlučan da živi i postoji. I primjeri mnogih drugih naroda kazuju nam isto. Narodi zapadaju u teške situacije, rekao bi čovjek: Nestat će ih, ali da: oni tek iza požara i nesreća pokazuju svježe lice, živ duh i pojačani zanos. U najtragičnijem položaju, iza najbolnijih epizoda, oni nastupaju s najvećom vitalnošću da se održe i dignu. Narodi se opiru smrti, koristeći se iskustvima, što ih mrtvi ostaviše živima za ravnanje i pouku. Čudimo se više puta korjenitim promjenama u političkim sistemima i kulturnim ideologijama, ali ne trebamo se ništa čuditi, to duh naroda izmišlja načine i traži puteve, kako bi se što bolje i dulje održao.Svako vrijeme ima »svoje« ljude i nazore, povijest jednoga naroda predstavija mozaik najrazličitijih osoba, poimanja i koncepcija, ali iza toga šarenila postoji uvijek jedinstveni i živi narodni duh, koji u volji za životom baca u igru baš odgovarajuću kartu i boj bije najprikladnijim oružjem. Krivo činimo stoga i pojedincima i skupinama i ideologijama, kad ih ocjenjujemo mjerilom sasvim druge i daleke situacije, jer što bi valjalo jučer ne vrijedi danas, što je koristilo onda, ne bi uspjelo sada. Svak na svome mjestu i u svoje vrijeme, a sve u službi uvijek budnog narodnog duha, koji se kao crvena nit vuče kroz pojedinačne i opće djelatnosti.
Bez smilovanja kidaju narodi, kada treba, s prošlošću, mijenjaju shvaćanja, obaraju postojeće kulturne sisteme i uvađaju nove, smjenjuju generacije i ideologije. Kada treba izbjegnuti kapitaluciju, kada valja uteći porazu, kad se mora pronaći bolji put za napredak i život, onda su narodi spremni na najopsežnije podhvate, na najradikalnije operacije, samo da izađu iz stramputice na pravi put, iz zablude u istinu. Ovo traženje i pokušavanje, ovo štrcanje injekcija u vlastiti organizam, ova volja za životom i odpornost protiv smrti najbolje dolazi do izražaja poslije narodnih nesreća i poraza, iza ratnih neuspjeha, nakon velikih političkih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i elementarnih nepogoda i nesreća. Nastane tada potražnja za svakim atomom zdrave narodne snage, a zov na pomoć i mobilizaciju odjekuje kao glas utopljenika, koji će se i slamke prihvatiti, samo da se spasi. Sve je pozvano na suradnju, sve se razumno iskorišćuje, da bi blijedo narodno lice opet oblio val krvi i života.U zdravim i redovitim prilikama mogu narodi sebi dozvoliti taj luksus, da se poigraju različitih stranaka i nazora, ali kad se radi o biti i ne biti, eto opet svih na okupu, da se naoružaju i složno odupru. Odlučujuće i korjenite promjene jednoga naroda i previše su ozbiljne, a da bi podnosile različite misli, želje i poglede: one redovito traže jednoga vođu i jednu misao vodilju. Najveći neprijatelji jednoga naroda, najžešća nasilja, najgora vremena, redovito donašaju narodu najveću korist: ujedinjuju ga, ulijevaju mu čvrstoću i gustoću. Da, kad se radi o opstanku, kad je u pitanju ono što je svima zajedničko, onda članovi naroda zaboravljaju ono što ih dijeli, a prihvaćaju se onoga što ih spaja, da rame uz rame krenu, do potrebe i na bojno polje, za narodne ideale i vrijednosti. U kući se mogu priuštiti slabosti svađa i nesuglasica, ali kada treba na pragu braniti dom od nasrtljivih i nepravednih susjeda, onda se zaboravlja što je bilo i što će poslije biti, jer želja za opstankom i životom briše razlike i sjedinjuje snage.
Zbilja narodi hoće život pod svaku cijenu, oni se gvozdenom energijom bore, opiru i probijaju. I osakaćeni oni se opet drže, jer njihovi dijelovi imaju čudnovatu moć: oni kao magnet stežu k sebi, pozivaju, rastu, povećavaju se i množe. Na najvećoj udaljenosti, iz kontinenta na kontinent, razbacani dijelovi naroda osjećaju se kao jedno, surađuju i vežu se u cjelinu. Sa stajališta svakidašnjeg i pojedinačnog morala diplomacija možda i ispada kao nešto najnemoralnije, ali ona je najbolji barometar i najvjerniji predstavnik žilave narodne volje za životom i njegovih dalekovidnih računa, koji ne žive od danas do sutra, nego predviđaju i predpostavljaju. Nepojmljivi su nam razni okreti za 180 stupnjeva, nerazumljivi su nam ugovori i paktovi, osuđujemo emigracije i orijenitacije, ne shvaćamo bune, ustanke i revolucije, ali svc je to u službi uvijek mislećeg narodnog duha, koji kombinira, računa i gleda barem za deset godina unaprijed. On žrtvuje dio za cjelinu, malo za puno, od dva zla bira manje, opskrbljuje se za svaki slučaj, spašava što se spasiti dade, ne žali ništa da ozdravi, a kad je glava, bit će i kape.* I pokraj ove žive volje za životom, izgleda ipak, da narodi, kao i pojedinci, znaju cijeniti zdravlje tek kad se razbole. Bez ikakova računa oni se ćesto puta razmeću i poigravaju sa svojim zdravljem, da onda zapanu u katastrofu iz koje će krik očaja zvati na spas i pomoć. Nacionalizam kao rezultat zajedničke brige za opću stvar, zapada često u pogreške, na koje treba upozoravati, da ne dođe kasno diagnoza i recept. Ako s pravom postavljamo na pojedince zahtjev, da u sebi gaje osjećaj nedovršenosti i budnoće, onda sa stostruko više prava možemo postaviti takav zahtjev na narode, koje žive mnogo više, kojima su zadaci kud i kamo veći i složeniji, a mogućnosti, djelatnosti i izgledi napredovanja neograničeni. Jao iznenađenome nacionalizmu! Uvijek mu je potreban oprez da ga ništa ne zatekne nespremna, stalno mora biti u toku, da se ne pokvari kao i voda stajaćica. Nacionalizam se zna opiti u uspjesima, zaspati na lovorikama, razlijeniti u dobru, očajati u zlu i osiliti se u blagostanju.
Mnogobrojni su i drugi grijesi nacionalizma, koji će se kad tad osvetiti. No nama se čini, da je najpogubniji grijeh, onaj nacionalni pesimizam i nihilizam, koji upravo kopa svoj vlastiti grob, odbacujući životne sokove i snage, s kojima narodi stoje i padaju. Narodi hoće život, pa zar ne zaslužuje najoštriju osudu onakova kultura, koja propovijeda smrt? Narodi hoće život, pa zar nije dužnost kulture pratiti suradnjom i podpomagati narode u njihovoj živoj želji za životom? Radi nacionalne koristi potrebna nam je jedna konstruktivna i jasno određena, a ne smušena, kultura, koja će postaviti ciljeve, rasporediti vrijednosti i postulirati zahtjeve osobne i opće. Potrebna je ljestvica vrednota, za čije ostvarenje treba pozvati na suradnju sve i svakoga. Valja postaviti ideale i zagrijati duše ljubavlju i zanosom.Našim vremenima potreban je životni Credo, koji će sačuvati bar omladinu od kulturne nirvane i letargije, koja znači puštanje niz vodu, bez obzira na svrhu i posljedice. Ne može jedan narod zadesiti veća nesreća, nego kada ima pesimističku i nihilističku omladinu, koja je izgubila ideale, vjeru i samopouzdanje u sebe i sve oko sebe. Slijep je i lakomislen onaj nacionalizam, koji pušta da mu se omladina truje kojekakvim nazorima i idejama, otuđuje i napunja crnim slutnjama i pogledima na svijet i život. Najprije svijest o sebi, a onda osjećaj konstruktivnosti, povezanosti i odgovornosti, potrebna je odmladini, da bi postala zdravi čimbenik suradnje, oslonac i nasljednik, koji će uspješno ponijeti primljeni teret.
0 velikom nacionalizmu pričaju mnogi, a pružaju omladini turobne stranice lektire, slike potencirane bijede, komade s nategnutom socijalnošću, te razna druga djela, koja ne doprinose ništa drugo, osim što napunjaju mržnjom, ogorčenjem i razočaranjem. Sva ta djela govore o laži žrtve, rodoljublja, rada, te svake moralnoduhovne kulturne vrijednosti. Gledaoci, slušaoci i čitaoci toga gube najprije vjeru u sve što je opće i zajedničko, gube snalaženje, da onda s crnim naočarima ugledaju svugdje crninu, u kojoj nema smisla ni živjeti, a kamoli se boriti. Ono vječito kukanje, oni tugaljivi zvuci posmrtnog marša, lome krila svakome podhvatu, zanosu, poletu i oduševljenju, te ruše svako nastojanje za pojedinačnim i općim podizanjem i napredovanjem. Ni najteže objektivne prilike, ni najveća socijalna bijeda ne opravdava onu sivu i tešku atmosferu, koju su mnogi navikli sijati i promicati, bez ikakova obzira i osjećaja savjesti. Ne treba zaboraviti, da se iz odgojnih računa valja nekada i preko srca nasmijati. Svjedoci smo kako se Francuska, nastradala država, pokušava na novo dignuti i uspraviti. Ona više ne vjeruje u ništa, ne očekuje pomoć od nikoga, nego od zdravlja, duše i tijela, svojih građana, a osobito omladine, kojoj treba uštrcati vedri nacionalni duh, zanos i ljubav prema domovini, svijest odgovornosti i osjećaj pripadnosti cjelini. Odalečuje se od te omladine sve, što bi je u nacionalnom pogledu moglo razvodniti i omlohaviti, čuvaju se naraštaji kao oko u glavi, da bi u što većoj mjeri mogli pomoći obnovi i uskrsnuću. Preskupa je narodna koža, a da bi smjeli na njoj pokuse praviti, i previše je teško plaćeno iskustvo, a da bi se još smjelo ići drugim putevima, osim strogo nacionalnim. Pokraj drugih raznih momenata, uzeta je tamo u obzir i ona moralno-duhovna komponenta, jer nema društvenog poretka, u kojoj ne bi i ovaj čimbenik igrao svoju važnu ulogu. Ovaj primjer, izrneđu ostaloga i svojom krivicom, nastradale države poslužit će povijesti kao memento i opomena u putevima narodnog jačanja, te organizacije kulturne zgrade.Da bi jedan narod obilovao na krvi, koja će prostrujiti žilama i posijati na sve strane i u svim pravcima život i napredak, potrebno je uvijek držati duše budne, valja angažirati sve zdrave energije na suradnju, moraju se uvijek iznositi i visoko dizati ideali, kao poziv na zbor, na okup i posao. Gdje se bilo čime ubija volja za životom, tu se i nesvijesno pili grana na kojoj sjedimo, te doprinosi kamenčić porazu, koji će prije ili kasnije doći. Osobito omladinu, zjenicu oka i nadu budućnosti treba pošto poto čuvati od štetnog i rušilačkog »duha vremena«, duha, kojemu smeta sve što je pozitivno, zdravo i sposobno za gradnju.
Nacionalna zastava na koju će se prišiti sve narodne vrijednosti, najbolje je sredstvo za izlaz iz nebuloznosti i stupanje jasno određenim putem. Treba nam pjesme, smijeha, radosti i vedrine, da rastjeramo oblake, koji bi mogli zatvoriti vidike i smutiti duše. Treba se otresti svih maglovitih teorija i naučavanja, da budemo najprije na čisto sa sobom i svojim narodom, a kada u tome bude reda, jasnoće i linije, onda je iako odrediti i izabrati jasan i određen posao, jasnu i određenu liniju i kulturu, na kojoj ćemo svi svim žarom surađivati.Da se krene krivim putevima, da čitave generacije promaše svoj posao i zadatak, najveća opasnost za to postoji onđje, gdje je narodu pomućen pogled u sebe, gdje se on ne osjeća kao nešto posebno, nego tek kao dio nečesa, kao kap u moru, kao list na grani. Nemajući na taj način nešto svoga i bliskoga čime bi se zagrijao i oduševio, u čemu bi se izživio, što bi pazio i izgrađivao, ide on onda svim drugim putevima, samo ne vlastitim. Dolazi tu onda do pogubnog osjećaja inferiornosti, koji ne da krenuti naprijed, skučuje i priječi svaki podhvat, svaku akciju i djelatnost. Mnogo je energija, i pojedinačnih i općih, radi ovoga osjećaja propalo, jer on ne da postaviti na vlastite noge, te ponosno i samosvijesno krenuti naprijed, u život u progres.
Narodi hoće život, dužnost je stoga svake politike i kulture, da tu želju omogući i pomogne. Narodu se može u tome najbolje pomoći prije svega jednim općim nacionalndm odgojem, koji ima već na majčinom krilu početi, da se onda nastavi i produbi u školi nižoj i višoj, knjigom, novinom, priredbama, utakmicama, natjecanjima, kazalištem, nošnjom, običajima itd. Uvijek i u svemu treba osjetiti vedri i osvježujući narodni povjetarac. Na stvarima, ljudima, događajima, pojavama i djelima treba vidjeti nacionalni pečat.* Kad smo tako nešto općenito rekli o štetama nacionalnog pesimizma i nihilizma, te o koristima nacionalnog elana i djelovanja, preći ćemo sada na konkretne slučajeve i sredstva, kojima bi se imao nacionalni zanos podizati i njegovati. Nama Hrvatima potrebna je jedna duža perioda najčišćeg nacionalnog oduševljenja, odgoja i zanosa. Potrebno nam je to ne tek kao privjesak sadašnjeg političko-socijalnog programa, nego kao svakidašnji kruh. Preveliki su propusti učinjeni, i na nama je, da ih popravimo i nadoknadimo. Nakon toliko vjekova lutanja, tek smo sada došli na pravi i vlastiti put, sa kojega se ne smijemo pustiti više izbaciti. Bez svoje države, bez oznaka i simbola, koji bi nas jačali u samosvijesti i uvjeravali o našoj vlastitosti i posebnosti, mi smo bili nadničari zaposleni na tuđoj njivi, lišeni osjećaja vlasništva, tog nužnog uslova za ljubav prema poslu i uspjeh u njemu.
Postali smo specijalisti i stručnjaci u ulozi opozicije i prigovaranja, ali nam je manjkala praksa stvaranja i podizanja, jer punim pravom, nijesmo htjeli surađivati na onome, što nas je dnevno mučilo i ponižavalo. Mi smo bili zaboravili tko smo i što smo. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, mi smo pretočili sebe u tuđe vode, da se izgubimo kao kapljica u moru, kao listić u krošnji. Vjekovna ugnjetavanja i sistematska navaljivanja na naše narodno biće, napunila su nas nekom bojažljivošću i stavila u poiožaj povučenosti iz koje smo se bojali poviriti na svijetlo dana i pomoliti glavu, Svim mogućim teorijama i ideologijama bili smo kljukani, svu moguću hranu smo dobivali, ali naš organizam slabio je, jer je oskudijevao na onome što mu je najpotrebnije: manjkala mu je ona specifična i domaća hrana, koja jača i krijepi. Da, jer se Hrvat može samo hrvatstvom snažiti, zanositi i preporađati na novi i bolji život. Izmišljali su da nismo narod nego pleme, da nismo sposobni za posebni život, jer da smo previše maleni. Govorili su, kako nikada nismo bili sami, kako je uvijek netko drugi s nama upravljao. Upirali su s prstom u naš zemljopisni položaj i govorili, kako je on nepovoljan i opasan, pa se treba uz nekoga vezati. Odkrivali su naše grobove i pozivali se na naše mrtve, koji da su drukčije i stvarnije mislili, nego li mi zanešenjaci i utopisti. Listali su našu književnost i trgali pojedine izreke o našem tobožnjem srodstvu i bratstvu s nekim drugim. Krivotvorili su našu povijest, lažima su napunjali našu djecu i omladinu od pučkih do visokih škola. Pokvarili su nam jezik dodatcima sasvim tuđih riječi i izraza. Zabranili su nam vijati narodni barjak, koji podsjeća na prošlost i pozivlje na okup. Promičba po kinematografima, kazalištima, novinama, brošurama i letcima, brisala je i gušila dnevno svaki trag naše nacionalne oznake.A posljedica svega toga bila je, da smo nacionalno ohlađnili, zaboravili na svoju slavnu prošlost, zamijenili svoje tuđim i ulili u svoje kosti osjećaj slabosti, manje vrijednosti i malodušja. Čovjek, koji bi se u takovim prilikama ipak uspio sačuvati i održati na hrvatskoj visini, upravo bi se zgražao gledajući, kako ljudi postaju slijepi, kako otupljuju i zaboravljaju, kako se navikavaju na najgore postupke. Zbilja zar nije žalosna svjedodžba za jedan narod, zar to ne znači njegovu propast, kad se njega ne tiče, kad se ne vrijeđa, kad ne reagira i kad mu postane obična i svakodnevna stvar, da na pr. stranci postaju domaćini u njegovoj kući, njegovi sinovi nemaju riječi u upravi zemlje, da njegova djeca pišu tuđim pismom, da su zabranjeni narodni običaji, da su zabačene i pogažene narodne svetinje itd. Kao i pojedinci tako i mnogi narodi premalo se vrijeđaju, premalo ih boli, stoga i dolaze kasno do svoje slobode. Kamo sreće da smo se mi Hrvati još više vrijeđali. Ako Hrvati nemaju iskustva, nitko ga onda nema. Ako se mi nismo mogli opametiti, onda ne zahtijevamo to od mkoga više. Ako se pak i nakon svih tih iskustava ne mislimo otrijezniti i suditi samo svojom vlastitom glavom, onda bolje da nas i nema.
Ponavljamo opet: nacionalni odgoj u najširem smislu potreban nam je kao svakidašnji kruh i na nama je, da ga s toplom ljubavlju i čvrstom odlukom započnemo. Počet ćemo odmah u kući, u obitelji. Mi smo lanjske godine u »Napredkovom kalendaru« u radnji: Nacionalna uloga hrvatske majke, iznijeli ulogu i zadatak hrvatske majke u izgradnji Hrvatske, a i ovdje ćemo neke momente iznijeti. Naša kuća mora postati u pravom smislu riječi hrvatska kuća! Sve ima govoriti i podsjećati, da je to hrvatski dom. Mi se nalazimo u takvome položaju, da nam je upravo potrebno po danu i noći hrvatovati, od praga do podkrovlja staviti pečat i znak na svaku stvarčicu. S nekom ironijom ulazili smo u kuće naših dobroćudnih «purgera« i seljaka, pa sa smiješkom na ustima promatrali one njihove znakove i slike po sobama i zidovima, ali našu nacionalnu stvar toliko su naši neprijatelji zapustili i upropastili, da bismo svi trebali naše domove onako »seljački« na hrvatski način ukrasiti, da se svakog momenta sjetimo što smo i gdje smo.Treba raskužiti ovaj ne hrvatski zrak, valja se svući, skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući u novoga, hrvatkoga. Izbacimo iz okvira sve one tobožnje »naše« velikane, prizore, momente, nošnje i datume, a stavimo u njih slike hrvatskih živih i mrtvih veličina, da nas njihov duh krijepi, probudi i oživi. Ukrasima, pjesmama, darovima, pokućstvu, stvarima i običajima, svugdje, dajmo izraziti stopostotno narodni i hrvatski duh, koji će prožeti sve članove obitelji, da ih onda očuva od svih ne hrvatskih utjecaja. Vrlo je važan ovaj hrvatski kućni duh, osobito za one najmlađe, za našu djecu, koja moraju već s majčinim mlijekom popiti žarko rodoljublje, koje ih kasnije u životu ne ee puštati krenuti s pravoga puta. Mi smo jako siromašni na čisto hrvatskim generacijama. Svaka je kroz svoje vrijeme imala nešto što ju je vodnilo i mlohavilo.
Sad nam se nakon toliko vjekova pruža prilika da, slobodni od svih zabluda i predrasuda, odgojimo čistu hrvatsku generaciju, koja će već u kolijevci i na majčinim grudima početi sa stvaranjem svoje hrvatske naravi. Hrvatski roditelji, a osobito naše hrvatske majke, moraju biti svijesne, da baš na njima leži važna uloga i da su dužne savjesno ispuniti svoj zadatak oko preporoda hrvatskog duha, koji se mora iz mrtvila uskrisiti na novi život. I u pogledu nacionalnog zanosa i duha mogu se primijeniti one Poglavnikove riječi: Iz ruševina i baruština moramo izgradit vrt i cvijetnjak. Treba nam nacionalnog duha i zanosa po školama pučkim, srednjim, stručnim i visokim, jer su baš škole bile one tvrđave iz kojih se pucalo, jače i žešče nego iz topova i mitraljeza, na hrvatski narod. Mi ih opet trebamo pretvoriti u tvrđave, ali naše tvrđave, iz kojih ne trebamo napadati nikoga ni osvajati, ali ćemo iz njih upravo jurišati na mlada hrvatska srca, da iz njih istjeramo tuđi duh i isčupamo kukolj, a posijemo vlastito sjeme na vlastitoj njivi.Naša omladina ne smije biti drugo nego hrvatska. Nacionalna obuka u našim školama ne smije biti tek neki dodatak i plus na ostale predmete. Ona mora postati princip, koji će prožeti i obaviti čitav školski život i rad. Nije dosta tek kad i kad i prigodice držati hrvatska predavanja. Valja hrvatovat takoreći svakoga sata i svaku stvar dovesti u vezu sa nacionalnom stvari. Mnogo se danas govori o takozvanoj »radnoj školi«. Pravo shvaćena i primjenjena doći će nam kao naručena u službi naših nacionalnih potreba. Kada kažemo »u službi«, zgrozit će se mnogi i prigovoriti, da to znači degradirati školu i staviti je u službu momentanih vrijednosti, a škola mora da služi općim i univerzalnim, a ne lokalnim i nacionalnim istinama. Mi na to odgovaramo, da je škola i sredstvo i odraz kulture i to baš kulture »svoga« vremena i naroda, jer nije ni škola nešto što visi u zraku, nego je organski izdanak života, koji je okružuje. Isto su to učenici i nastavnici u njoj.
Zbilja, prava »radna škola« najbolje će nam doći, jer nacionalna stvar nema bolje i vjernije službe, od službe rada. I to ne samo rada u tjelesnom i fizičkom smislu, nego mnogo više u duhovnom pogledu. Aktivnost, spontanost, okretnost, elastičnost i stalna budnoća najbolje su sredstvo, da se netko održi zdravim u svakom pa i u nacionalnom pogledu, jer se i ovdje može prodavati rog za svijeću samo onima, koji nijesu navikli misliti svojom glavom i rasuđivati, nego sve primati za gotov groš. Kad se naše škole pretvore u radionice ruku i glave, u odraz nacionalne stvarnosti koja ih okružuje, kad od zbornica preko hodnika do razreda prostruji čisti hrvatski duh, onda se više ne bojmo škola, nego se od njih nadajmo svemu najboljemn. Školske knjižnice, laboratoriji, školske organizacije, igrališta, priredbe, utakmice, izleti itd., moraju zbilja postati sredstva" valjane nacionalne obuke. škole, u valjanim i pametnim rukama, mogu najbolje i najuspješnije ostvariti naše nacionalno geslo: S radom, mladošću, pjesmom i veseljem za dom!A istoj stvari moraju odsada služiti i sve naše kulturne i društvene ustanove, sve gimnastičke i športske organizacije. Mnoge od ovih do sada su služile svemu i svačemu, samo ne hrvatstvu, ali od sada treba da budu samo hrvatske ili ih ne smije biti! Pod tobožnjom zastavom duhovnog i tjelesnog zdravlja, mnoge ovakve organizacije bile su kule i sjemeništa svega što niječe hrvatstvo. Jačale su se mišice, ali ne da posluže napredku i obrani hrvatstva. Posjećivale su se hrvatske planine, ali se lagalo da to nijesu hrvatske planine. Priređivale su se utakmice i tu su izvrsni hrvatski športaši i predstavnici ulagali svoje znanje za tuđu, a ne vlastitoga naroda slavu! Naši su se mladići gonili u redove, povorke, utakmice i manifestacije, a sve" to skupa značilo je i govorilo je: Nema, nema i ne smije biti hrvatstva! Baš zato od sada trebaju i naši športaši raditi i govoriti: Ima, ima Hrvata i bit će ih uvijek!
Iza nogometnog udarca, iza skoka u vis, bacanja kugle, trčanja, izleta, utakmice i priredbe, mora se uvijek nazrijevati hrvatski nacionalni duh i zanos, koii sve to pokreće i kojemu sve služi. Trebamo hrvatskog športaša, koga svijest i Ijubav prema svome narodu pokreće u radu sa napredovanjem i slavom. Šport mora postati sredstvo zdravlja i promičbe nacionalnog duha. Mi moramo, veli, odkupiti i nadoknaditi grijehe i propuste vjekova, zato je potrebno sve staviti u opći pogon i mobilizaciju, da svak na svoj način i na svome miestu doprinese najviše što može obnovi i jačanju organizma, koji je bio osuđen na ropstvo i smrt, a sada čeka na okrjepu. Nama su potrebna krugovalna-predavanja, promičbeni filmovi, kulturni žurnali, hrvatske kazališne i amaterske predstave, kratke i poučne knjižice za narod, pregledne zemljopisne karte, ukusne slike o krasotama naših gora, rijeka, gradova, sela i uvala, sažeti nadpisi po dućanima, kavanama, svratištima, parobrodima i željeznicama.Mjesto lažne »socijalne« literature, potreban nam je stvarni socijalni rad, povratak k našoj povijesti, gdje treba nalaziti građu za lijepu književnost, jer nema ništa naprednijega, od nadahnuća na izvorima slavnog narodnog duha, očitovanog u junacima desnice i duše, u slavnim dogođajima i pojavama. Naša nainovija povijest obiluje primjerima divljenja vrijednog rodoljublja, pa ih možemo upotrijebiti kao dragocjene kapitale u poslu oko širenja, jačanja i cementiranja hrvatskog duha. Ukratko rečeno: I žive i mrtve treba pozvati na okup, mobilizirati i skupiti u red za rad oko obnove i izgradnje Hrvatske. Zlobnicima za prkos, a samoj stvari na neprocjenjivu korist, trebali bismo dan i noć na sve moguće načine izgovarati ime Hrvatske, dok ne postane ono što mora postati: sastavni dio nas samih, kap krvi i kucaj srca.
* Ovo razmatranje ne bi bilo potpuno, kada ne bismo na koncu nešto kazali o sadržini kulture, koju kanimo propagirati, o kvaliteti naše hrvatske kulturne stvarnosti i o vrijednosti ljudi od kojih na koncu konca sve zavisi. Jer i taj hrvatskj duh o kojemu je ovdje bilo govora, mora biti kulturno određen, a onda odgovarajućim ljudima ostvaren. Čitava naša politička borba protkana je načelom: k zapadu! Sada kada je uspješno dovršena ne bismo mogli napraviti veću nedosljednost i ludost, nego se vraćati natrag i tražiti kulturne staze, strane ovome dijelu svijeta.Zvonimirova i Tomislavljeva Hrvatska nek nam pokaziva put! Naša politička borba koja nas je dovela do pobjede označena je, dalje, žrtvama, disciplinom, borbom za pravdu, odporom protiv korupcije, nesebičnošću i idealizmom. Kad smo se takvim plemenitim oružjem borili dok smo rušili, zar da ga sada pustimo iz ruke kad nam treba graditi vlastitu kuću? Ne, mi se ne smijemo »demobilizirati«, nego istim mentalitetom i oružjem nastaviti borbu.
Za dom spreman biti će samo onaj, koji je zbilja podkovan i spreman poštenjem, znanjem i umijećem, pa ne će ničim praviti smetnje, nego će glatko, kao šaraf na stroju, vršiti organsku funkciju na državnom aparatu; Mi ćemo stoga uvijek u nacionalnom odgoju morati paziti, da nas ne prevari golo dizanje ruke na pozdrav, puko klicanje i manifestiranje. Vanjština i riječi ne sniiju nas zadovoljiti, nutrina i djela neka imaju riječ. Važnije je ono u glavi, nego znak na kapi, pitajmo za srce, a ne za znakove na grudima. što će nam Hrvati nesposobni i nepošteni šarlatani? Čovjek kao takav sa čitavom svojom nutarnjom i kulturnom fizionomijom, uvijek i u svakome poredku igra veliku ulogu, pa ćemo i mi strogo paziti i što i tko govori o hrvatstvu.Posebno treba naglasiti, da su nam potrebni ljudi od posluha i discipline! Neodređeno i rušilačko vrijeme, koje ne poznaje ni vrhovnog cilja, ni skale vrednota, obično obiluje i na ljudima sličnoga duha, Ijudima, koji ne znaju ni što su ni što hoće. Mi vrlo dobro znademo što smo, što hoćemo i što nam treba, pa nam je potrebit red u nama i oko nas. Autodisciplina i pokornost vojnika generalima, koji su s odličnim uspjehom položili ispit zrelosti, bezuslovno nam je potrebit, jer bez toga ne ćemo nikada krenuti naprijed.
Dosta je kavaniziranja, kritiziranja i strančarenja, treba slušati, prionuti uz posao, savjesno vršiti svoje dužnosti i raditi. Na rad, na rad, na rad — morali bismo ove Kranjčevićeve stihove uklesati na svakome mjestu. Duh rada treba sve prožeti, pjesma rada ima odjeknuti širom naše države, od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Samo rad nas može unaprijediti.I preozbiljno je naše vrijeme i prevelik je naš posao, a da bi svak mogao raditi i govoriti što hoće. Imamo neprijatelja, oblaci tuđega duha još uvijek lebde nad nama i našim horizontom, treba nam jedinstva, posluha i sloge da ih rastjeramo. Zapovijed i čvrsta ruka mrska je onda, kad te hoće uništiti i pretvoriti u nešto drugo, ali kad te hoće izgraditi, popraviti i usavršiti u onome tvome, onda je ta ruka sveta, draga i blagoslovljena. Sloboda nije za svakoga nego samo za odabranike, za elitu duha i morala. Tko ne zna sam sebe voditi, treba da bude vođen od drugoga. Na kraju krajeva sve mjere koje se tiču naše individualnosti i slobode, moramo shvatiti i uzeti kao domaće, kućne i naše mjere, a u kući se uvijek misli na dobro sviju. Mi smo bili beskućnici, nakon mnogo vjekova imamo svoj vlastiti dom, moramo stoga znati, da u kući sve dolazi od svojih za svoje. Od svojih, od onih, koji su djelima dokazali, da nam hoće samo dobro, ništa nije teško. Kad pod tim vidom budemo stvar promatrali, onda ćemo sve mjere uzeti bez gunđanja i kritike.
Naš je narod kroz vjekove pokazao, da hoće život, sačuvao se usprkos svih nevolja i oluja i došao, Bogu hvala, u krasnu prigodu, da se razvije onako kako hoće i kako mu odgovara. Dužnost nam je svoj narod, na svakom koraku podpomagati zdravim narodnim odgojem, radom i kulturom, koja odgovara njegovoj biti. Naš nacionalizam treba uvijek biti budan i živ, čist od svih dodataka u kulturnom i političkom pogledu, koji bi ga mogli razvodniti. Lično dotjerani, na izvorima narodne kulture nadahnuti, radom i disciplinom uređeni, moramo uvijek biti za narod i: ZA DOM SPREMNI!„Pred vama je važan zadatak i svi moraju sudjelovati. Nema izgovora za izostanak“, naglasio je Petras.
Vadkov se oporavljao od operacije, ali važan državni zadatak nije trpio čak ni takav razlog za poštedu.Zadatak je glasio – idete u selo Mlaku kod Jasenovca pomagati velikom broju izbjeglica s Kozare i Potkozarja.
Zapovijed dr. Petrasa iz Ministarstva zdravstva još je jedna potvrda da je zbrinjavanje izbjeglica s područja ratnih operacija na Kozari organizirala tadašnja hrvatska državna vlast. Izvještaj Nikole Vadkova o njegovu radu u Mlaki može se pročitati u fondu 1561, dokumentaciji Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Izjava koju je dao 1945. godine istražiteljima UDB-e, nalazi se u fondu pod oznakom 015.7.11, na stranici RZ0070725.Nakon stručno-znanstvenog skupa o Dječjem domu u Jastrebarskom, održanog u kolovozu ove godine, pojavile su se kritičke opaske kako nije točno da su zbrinjavanje kozaračkog zbjega organizirale i vlasti NDH.
No izjava Nikole Vadkova jasno govori o uputi koju je dobio od državnog tijela i njezinu učinku. Već sutra nakon pročelnikove zapovjedi, bio je na putu u Jasenovac, zajedno s dr. Petrom Silobrčićem. Ondje su se prvo sreli sa zatvorenikom dr. Hermanom Grossom koji je imao slobodan izlaz iz logora.Vadkova i Silobrčića primio je i dr. Miljenko Gjivoje te ih uputio u Mlaku, selo istočno od Jasenovca. Iako to Vadkov ne spominje, vjerojatno su na tom putu prošli kroz sam logor jer je onuda vodila cesta prema Košutarici, Mlaki i Jablancu, naseljima koja se nalaze istočno od Jasenovca. Izbjeglice su usmjerene u Mlaku nakon prisilnog ili dobrovoljnog odlaska s poprišta bitke između njemačko-hrvatskih postrojbi i partizanskih odreda okupljenih na prostoru Kozare i okolice.
„Dr. Gjivoje uputio nas je u Mlaku da tamo cijepimo ljude protiv tifusa“, rekao je Vadkov.U Mlaki ih je dočekao kirurg dr. Župan, rengenolog dr. Auf, ortoped dr. Klemenčić te dvije bolničarke Hrvatskog crvenog križa, Cindrić i Henigman.
„Smjestili smo se u jednu polurazrušenu kuću i spavali po dva u krevetu“, opisao je Vadkov.Na livadama pored Mlake bilo je mnogo ljudi. Pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, kaže, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.
„Po danu je vladala velika žega pa se nije moglo sakriti od sunca. Hrana je bila slaba iako su seljaci poveli sa sobom stoku. Ali nisu je htjeli klati i pripremati za jelo“, rekao je Vadkov.Veliki broj ljudi na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, stvorio je podlogu za širenje bolesti. Harao je krvavi proljev i svakog dana umiralo je nekoliko žena i djece. Vadkov i suradnici nisu imali dovoljno lijekova. Telegrafirali su u ministarstvo u Zagreb (nije jasno odakle, s jasenovačke željezničke postaje ili iz mjesta), ali obećane količine lijekova nisu stizale.
Vadkov je razgovarao s Hinkom Piccilijem, jednim od voditelja radnog logora u Jasenovcu. Kaže da je saznao kako je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, a Piccili je to skrenuo u logor za potrebe zatočenika. Otišao je na razgovor s njim i dogovorio da se kukuruz ipak proslijedi u Mlaku.Piccili navodno nije htio dopustiti da se kukuruz samelje, jer za to mlin mora imati posebnu dozvolu.
Vadkov je tako preuzeo vagon kukuruza u klipu: „Sada se po čitave dane i noći čula tutnjava batova kojima su tukli kukuruz da bi se lakše skuhao.“Stigla je potom i ekipa iz Zagreba za preuzimanje djece. Vodila ih je Diana Budisavljević koja o tome piše u svom dnevniku objavljenom u Zagrebu 2004. godine.
U njezinoj pratnji bilo je i nekoliko sestara Hrvatskog crvenog križa. D. Budisavljević i sestre su govorile majkama da daju djecu u Zagreb, da će tamo djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. (O tome postoji i filmski zapis, op.a.)„Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih“, ispričao je Vadkov.
Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare i njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Bili su smješteni na privremenom prihvatnom prostoru u selima Mlaki i Jablancu, u blizini logora u Jasenovcu. Odatle su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci i drugdje. Zatim su, u dogovoru s nadbiskupom Stepincem i Karitasom, raspoređivani i udomljavani u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.* O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih centara svjedoči dopis Ministarstva udružbe NDH upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: „U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djece iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta…“. Dopis je objavljen u knjizi Antuna Miletića, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007., str. 109. Mnoštvo informacija o sudjelovanju organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske o zbrinjavaju djece s Kozare daje i Ćiril Petešić u knjizi, Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti, Zagreb, 1990., kao i Dnevnik Diane Budisavljević, izdanje Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb, 2004.
Ustaštvo crpi snagu iz prošlosti. U njem je prozborila krv pređa, i njihova htijenja su opravdanje ustaških nastojanja. Ta živa i nepobitna veza s djedovima očituje se u stalnom obraćanju i pozivanju na prošlost. Ustaštvo prisluškuje šapatu pletera i stećaka. Ono izranja iz prošlosti kao blistava pojava i gaji odanost prema velikoj prošlosti ne manje nego Samuraji. To zajedništvo s pređima je mistika njegova postanja.
Ustaštvo je hrvatska pravda. Ta je pravda stoljećima zaturivana. Danas se pojavila s neumitnim znakovima: vagom koja mjeri hrvatskom mjerom i mačem koji utvrđuje pravdu ustaškom odlučnošću.Ustaštvo je prečišćeno hrvatstvo. Hrvatstvo je kroz povijest natrunjivano nehrvatskim pojmovima: preširoko shvaćenim vjerskim sustavima, koji se u međusobnoj borbi nisu osvrtali na probitke i život hrvatstva; habsburgovštinom i mađaronstvom; slavenstvom i jugoslavenstvom; internacionalizmom bilo seljačkim bilo radničkim. U ustaškoj retorti su sagorjeli svi nadomjestci. Ostade samo hrvatstvo čisto kao zlato, sveto i neprocjenjivo.
Ustaštvo je toliko nesvakidašnja pojava, da svaki iole objektivan čovjek mora — kao putnik, koga zapanji veličanstvenost gotske katedrale nekog grada — zastati pred njegovom idejnom konstrukcijom. Tko postane ustaša, ako je savjestan, ne može nikad reći, da je dostatno i savršeno izvršio zahtjeve, koje ustaštvo postavlja. Toliko je naime visok i nadprosječan idealni, moralno i nacionalno, lik Hrvata-viteza, ustaše.Kao takvo, ustaštvo je izazvalo kao neprijatelje sve one, čija je bitnost u opreci s ustaštvom. I po oznakama takvih, koji na nj reže, poznat ćete ga:
Ako građanin neopravdano krivi ustaštvo za smanjen obrok kruha, onda se sam otkriva, da ne može — mimo časovitu udobnost — težiti za ostvarenjem povjesnih svjetlih istina; ustaštvo je slično ognju iz mistične priče, koje gori nad barom u noći.Ako ustaštvo optužuju samo zbog odlučnosti zahvata, onda mu daju dobru svjedodžbu za muškost držanja, jer ide putem, kojim ga oni ustručavahu se pratiti.
Ako ga bogataši ne vole, znak je, da je raslina poštenog porijetla i upućuje na ustašku bezkompromisnu borbu za društvovnu pravdu.Ako se ustaštvu predbacuju kao grijesi dogođaji, kojima nitko ne zna pravo lice, predbacivat će to redovito sveci, koji imaju jedan jedini grijeh, da nikad nisu učinili ništa dobra.
Ustaštvo je iznad svakidašnjice. Ono je izraslo iz povijesti kao dijete povjesne pravde i sredstvo povjesne Nemeze. Prodire u budućnost osvajajući je.Ustaštvo je zavjet pređa, a svijetla i buduća povijest, drevno hrvatsko poštenje, a nova i ognjena savjest. Hrvatska istina u zenitu.
Prije 1. svj. rata na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.
Zato jer je Dvojna Monarhija bila složena država nije moglo doći do sjedinjenja ovih crkava u jednu jedinstvenu crkvu koja bi imala zajedničkog poglavara. Uostalom, tadašnjim vlastodržcima išlo je u račun da ova Crkva ostane razcjepkana, jer se lakše moglo utjecati na svaki dio posebno.Nakon Versailleske odluke 1918. - 1920. o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, naglo se promienio položaj pravoslavnih crkava u hrvatskim zemljama. Ne vodeći računa o pravima tih crkava, srbijanski je episkopat bez pitanja tamošnjeg pravoslavnog svećenstva i pučanstva donio odluku o njihovom priključenju Srbskoj pravoslavnoj crkvi i o stvaranju nove srbske patrijarhije u Beogradu s titularnim sjedištem u Peći i Sriemskim Karlovcima. Što je dalje bilo svi znamo.
Osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve 1942., ove tri Crkve u sada oslobođenim hrvatskim zemljama sjedinjene su u jednu jurisdikciju. Novim crkvenim ustrojstvom išlo se za tim da se Pravoslavna crkva u Hrvatskoj posve oslobodi uloge koju joj je nametnula Srbska crkva i da se posveti svojoj pravoj zadaći.Kakav će biti položaj Hrvatske pravoslavne crkve opisao je Poglavnik dr. Ante Pavelić u svom govoru u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje između ostaloga rekao i ovo:
“...U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crkve.Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine, redale su se gotovo svakog dana na Trgu sv. Marka deputecije koje je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu njegove potrebe, želje i pritužbe.
Iznenađen takvom odlukom, dr. Pavelić im je između ostalog rekao i ovo:
“...Ja kao poglavar države, kao i moja vlada, te sve državne oblasti, smatramo sve vjere, koje zakonito postoje u našoj državi, jednakopravnim i slobodnim i kao takovi nemamo nikakva interesa na tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu. Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti jednom izaslanstvu naroda, molim vas da odustanete od vašega zahtjeva...”Dr. Pavelić nije još ni dovršio što je namjerao reći, kad pred njega iz one grupe izstupi jedan starac, postavi se pred njega, malo se nakloni i poče govoriti:
“Poglavniče naš, Ti imaš pravo kad veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te i da mi to trebamo reći svećenim osobama na koje to spada i mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego i o jednom našem velikom narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela.
Ja sam prosti seljak, ali sam već evo vidiš podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi, nisu mogli naučiti. A ja sam dao i caru lijep broj godina, iš’o sam i po svietu i mnogo sam toga naučio.Naši su pradjedovi Bog zna od kada u ovoj zemlji punog svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća i u najvećem prijateljstvu jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali. Nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze kojite pripadaju, jesili služio Cara i jesi li bio dobar vojnik ili nisi.
Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo i još za moje mladosti.Ali oni su govorili: “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save, zar ne znate da je sveti Sava bio Srbin, brat srbskoga cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru?”
Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi, pravoslavni i katolici, molimo, pa nikome za to ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti.Ali propaganda je išla dalje i s vremenom i popovi i oni mlađi počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi kad to i pop govori. Pa onda dođoše izbori, izbori obćinski, pa onda županijski i saborski. I oni od propagande, pa i popovi i učitelji govoriše narodu da mi trebamo praviti našu stranku, srbsku stranku, i raditi protiv hrvatskoj stranki.
I od glasovanja pomalo se prieđe na tučnjave, na kamenje, pa i noževe. I od tada ne bi više mira. A poslije kad dođe Jugoslavija nesreća prevrši sve mjere. To Ti dobro znaš, to znamo svi mi. Znamo što se događalo i ne trebam Ti o tome govoriti. Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdijelila, učinila nas neprijateljima jedne drugima, a to je dovelo do svađa, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće među narodom jedne te iste zemlje, a to samo zato što nismo bili svi jedne vjere, nego razdjeljeni na katolike i pravoslavne.Ali sada je dosta toga! Nećemo više da budemo razdijeljeni od velike većine naroda, nećemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju i nećemo da i naša djeca opet kad dođu u prilike koje smo mi preživili trpe što smo mi s toga trpili.
I kao što je jedan Bog, jedan Krist, jedna Bogorodica, jedan krst i jedna vjera, nećemo više da plaćamo račune za tuđu politiku koja je neprijatelj ove naše zajedničke zemlje i države.Odlučili smo da se ujedinimo s većinom naroda u jednu crkvu kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu. I zato smo došli k Tebi i molimo Te da nam pomogneš i da Ti odrediš da nam se olakša izvesti našu odluku i da nas u tome nitko ne smeta. I došli smo da Ti čuješ sve to iz naših usta, da tu drugi ne mogu reći laži i da Te prevare, jer Ti si glavar države i moraš znati pravu istinu i pravo mišljenje Tvoga naroda - .
To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku.
Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?
Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.
Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.
To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |